Mario Bernadić – Poptheo Web Portal

NE POSTOJI SVRHA BEZ ODGOVORNOSTI

Izbjegavanje odgovornosti je čovjekov svojevrsni generički problem…

Proslavljeni reditelj Quentin Tarantino je nakon premijere svoje filmske uspješnice u vidu dvodijelne osvetničke sage „Kill Bill” iz 2003. (II. dio – 2004.) planirao snimiti i treći dio, ali tek nekad za dvadesetak godina. Taman dok mala Nikki Bell, glumi je Ambrosia Kelley, dovoljno ne poraste kako bi osvetila svoju filmsku majku Jeannie Bell, pravog imena zapravo Vernita Green (glumi je Vivica A. Fox), a kodnog imena „Copperhead”, jer jelda, gđa Green je ustvari bila opasna asasinka koja se kao takva strahovito zamjerila negdašnjoj radnoj „kolegici”, glavnoj junakinji filma, Mladenki (The Bride – glumi je Uma Thurman), koja će je i smaknuti tijekom svoga nemilosrdnog osvetničkog pohoda, i to pred očima vlastite četverogodišnje kćerke. Doduše, naznačeni, još uvijek neostvareni, treći nastavak je donekle već predviđen i samim scenarijem prvog dijela. Naime, nakon što je Mladenka u epskoj borbi ubila spomenutu gđu Green, prva će arktički ledenim tonom procijediti pred malenom šokiranom djevojčicom da slobodno potraži osvetu kad jednom poraste, s naglaskom – ako se još bude osjećala loše od svega ovoga sada.

Tarantino na ovaj način, premda satirično, cinično, brutalno, pa nemalo i pretjerivački, zapravo nepogrešivo prokazuje jedan od onih ključnih problema krvne osvete uopće. Svaka krvna osveta predstavlja temelj one jedne nove krvne osvete. Jer krvna osveta po sebi tek djelomično izvršava pravdu. Odnosno, opravdano je izvršava gledano iz perspektive one prethodne žrtve, kao i cijele zajednice koja se identificirala sa žrtvom. Međutim, kako je svatko nečiji brat, sestra, otac, majka, dijete, prijatelj, rođak, pa tako isto i bilo koji od zločinaca, stoga će i njegovu zasluženu smrt na kraju netko morati osvetiti. Baš kao što to film i sugerira: Malenoj Nikki strašna gospođa Green nije bila ni ubojica ni zločinac, nego dobra i brižna majka, a pred njom samom je sada stajalo dvadeset godina odrastanja s teškom traumom, uz mnoštvo potucanja po sirotištima i usvojiteljskim domovima. Reklo bi se, naravno da ima pravo na osvetu, ako sve to već ne uspije prebroditi na neki humaniji, uzvišeniji način…

Prodika vs. Šamar

Puno benigniji scenarij, ali još uvijek srodna problematika… Tinejdžeri nerijetko znaju reći, ono kad im roditelji zbog nečega očitaju prodiku iliti bukvicu, da bi više voljeli da su im odmah zviznuli šamar, nego ovako sve to slušati i saslušati… Dakle, postavlja se pitanje zašto se šamar u ovakvim situacijama počesto čini poželjnijom opcijom od iskrene roditeljske prodike? Pa odgovor se kreće u smjeru da bi im šamar dao priliku da se osjećaju nepravedno ranjenima i povrijeđenima, a ovako to ne mogu … samo kruto i neminovno suočavanje s vlastitom odgovornošću. Štoviše, u ovom smislu je ponekad suvišna i sama prodika. Jedan mi je prijatelj pričao kako je nekoć u tinejdžerskim danima nešto žestoko zeznuo i majka mu nije rekla apsolutno ništa. Samo ga je gledala posve žalosno s očima punih suza. I ta mu je scena bila posve stravična. Nikada u životu nije osjetio toliko intenzivan stid kao tada. Ono, tebe samog nitko na bilo koji način ne ugrožava. Samo čista i intenzivna svijest da si brutalno povrijedio sebi jedno toliko drago i važno biće. I kako reče, to ga je iskustvo stvarno promijenilo ili barem počelo stvarno mijenjati, da se konačno kloni mladalačkih gluposti te se počne ponašati kao odgovorna i zrela osoba.

Naravno, ovdje bi se također moglo postaviti pitanje zašto se i sami roditelji češće ne ponašaju na jedan ovakav način? Da ne napadaju, nego da nekim mirnijim putem pokažu svome djetetu da je učinilo nešto što nije dobro? Odgovor bi se kretao u smjeru da kod ovakvih situacija počesto i sami roditelji pokušavaju isto ono što i njihovo dijete – naime, ograditi se od bilo kakve odgovornosti za novonastalu situaciju. Dok dijete pokušava ustvrditi da ono ništa nije krivo, sami roditelji pokušavaju ustvrditi da su oni još manje krivi što je dijete eventualno krivo. Kao, nikad mu nisu pružili niti jedan loš primjer, te pogotovo nisu krivi što su ga uopće donijeli na ovaj nemilosrdni svijet. Potonje kudikamo ne znači da ga uopće nisu trebali ni roditi, nego to da mladi i osjetljivi život treba strpljivo i znalački usmjeravati, a ne svaki čas za nešto kažnjavati. Zbilja, mnogi roditelji se uopće ne mogu izboriti sa ovom činjenicom da dijete nije samo sebe rodilo, kao što uopće nije ni tražilo da bude rođeno. Taj život je bio njihov vlastiti projekt i naravno da su u vezi toga života u konačnici i oni sami za puno toga odgovorni. Ako ništa drugo, nastojat se držati one stare maksime: „Tri puta okreni mač u koricama prije nego što ga izvučeš!”

Čast i breme odgovornosti

Izbjegavanje vlastite odgovornosti je naspram čovjeka svojevrsni generički problem. Suočen s posljedicama vlastitog grijeha, Adam pokušava za to optužiti svoju ženu Evu, dok ona za to opet optužuje Zmiju koja ju je zavela. S tim da Adam istovremeno pokušava prenijeti odgovornost i na samog Boga, jer ne govori ovdje više jednostavno o svojoj ženi, nego o ženi koju mu je Bog dao (Post 3,12). Zašto je do ovoga došlo ne možemo posve iscrpno znati, ali znamo da naznačena biblijska priča prije toga spominje da su praroditelji podlegli napasti da pokušaju biti kao bogovi (3,5). A što je drugo biti Bog nego biti savršen i samim tim iznad sviju i svega. Stoga čovjek otad više nije ni mogao olako prihvatiti odgovornost za vlastita djela jer bi time okrnjio projicirano savršenstvo koje mu ne pripada, te se samim tim također lišio one projicirane moći nad drugim ljudima, pa čak i nad onim jedinim pravim Bogom. No samim tim čovjek se također odjeljuje od pravoga sebe, pa na taj način i od života, te stoga ne čudi da je kazna za njegov grijeh, što simbolički što doslovno, sama smrt. Manje teološki rečeno, već se Aristotelu pripisuje ona izreka: „Tko ne želi biti nikome i nizašto kriv, najbolje da ne radi ništa, ne govori ništa, ne misli ništa … to jest, jednostavno neka bude nitko i ništa!” Dok, s druge strane, od davnina također vrijedi: „Tko radi, taj i griješi!”

Na ovaj način različiti ljudi u konačnici pokušavaju izbjeći individualnu odgovornost i to obično na dva posve različita načina. Dok jedni najradije ne poduzimaju ništa, dotle se oni drugi, smioniji, vade na to da su oni barem nešto poduzeli – za razliku od onih prvih koji ništa ne poduzimaju, nego samo isprazno mudruju i moraliziraju. Međutim, odgovornost u oba slučaja preostaje. Jednostavno, što si uradio, uradio si, isto tako kao što nisi ništa ako već nisi. Jedni će u konačnici odgovarati za loše posljedice svoje poduzetnosti, kao što će drugi možda još i više odgovarati zbog svoje pasivnosti i himbene savršenosti. No ne čini li ovo u konačnici ljudsku situaciju posve nemogućom i besmislenom? Radio ili ne radio, uvijek ćeš i pred nebom i pred zemljom u konačnici za nešto biti kriv? Pa ovako nešto bi se slobodno moglo konstatirati, s tim da postoji i puno pozitivnija solucija, a koja bi se kretala u smjeru da smo mi ljudi sasvim posebna bića sa sasvim posebnim zadacima, što će reći, ako je odgovornost teško breme, ona se naspram čovjek u još većoj mjeri javlja kao jedinstvena čast i prilika.

Jung i indijanski poglavica

Tijekom jednog od svojih studijskih putovanja u SAD, a što je opisano u „Simboličnom životu”, Carl Gustav Jung imao je priliku razgovarati i s poglavicom indijanskog Pueblo plemena. Poglavica mu je smireno, ali i s vrlo posebnim dostojanstvom ispričao kako su oni doduše malo, ali usprkos tome i dalje iznimno važno pleme kako za Ameriku tako i za cijeli svijet. Poglavica je nastavio posve uvjereno kako su Pueblo indijanci djeca sunca, te da svakodnevno svojim postojanjem pomažu svome nebeskom ocu da se kreće s jedne do druge strane neba i da na taj način rastjeruje mrak sa ovoga svijeta. Paradoks se prema Jungu u konačnici kretao u smjeru da je ovaj ludi mit Pueblo indijance činio vrlo zdravom i funkcionalnom zajednicom. Kao što je već istaknuto, zračili su nekim posebnim dostojanstvom. Pa kako ne bi kad su bili djeca samog sunca, i među njima nije bilo naznaka postojanja depresije i anksioznosti. Dakle, posve različito od onoga s čim se Jung kao psihijatar svakodnevno susretao u civiliziranom zapadnom društvu, gdje se činilo da mnogi ljudi panično bježe od nečega te da istovremeno nešto uzaludno traže.

Na istom mjestu, Jung u tome smislu opisuje susret s jednom mladom, očito dobrostojećom, ženom. Jer nije ništa radila u životu, samo je putovala s jednog mjesta na drugo. U stalnom bijegu, u stalnoj uzaludnoj potrazi. Veliki psiholog joj se duboko zagledao u oči, te svjedoči da je imala pogled progonjene, u kut satjerane zvijeri. Ili više teološki rečeno, pogled opsjednute osobe. No Jungova dijagnoza je bila benignija ili zapravo još strašnija. Patila je od kroničnog nedostatka svrhe u svome životu, kao i brojni drugi ljudi njezinog, ali nešto kasnije, i našeg vremena. Mijenjaju poslove, mijenjaju partnere, mijenjaju mjesto boravka. Panično traže svrhu svoga postojanja, ali je uglavnom ne pronalaze.

Jedan drugi veliki psiholog XX. st., Viktor Frankl, u sličnom će kontekstu istaknuti kako je čovjek u svome povijesnom razvoju doživio dva velika gubitka. Prvi se dogodio tamo nekad već na samom početku i tu se radilo o gubitku sigurnosti nagona, kakav su životinje zadržale do današnjega dana. Drugi gubitak se dogodio relativno nedavno, a to je gubitak tradicije. Tako čovjeku više ni nagoni ni tradicija nisu sugerirali što treba činiti, nego je on počeo raditi onako ili kako vidi da drugi rade (konformizam) ili onako kako mu drugi kažu da radi (totalitarizam). No ni jedno ni drugo čini se više nije pogađalo svrhu postojanja i čovjek se na taj način počeo zaticati u nečemu što Frankl naziva egzistencijalnim vakuumom.

Egzistencijalni vakuum predstavlja obzorje dobro oblikovane materijalne stvarnosti, ali kojoj fali neki dublji smisao i svrha. I čovjek ovo drugo obično bezuspješno nastoji nadoknaditi različitim porocima.

Što se u međuvremenu dobilo i što se više ne uspijeva pronaći, Frankl zorno prikazuje na primjeru mladog liječnika koji se želio baviti istraživačkim radom, ali je na kraju ipak popustio napasti u vidu bogate privatne prakse. Reklo bi se, liječnik bio, liječnik ostao, ali nešto više definitivno nije bilo u redu s njegovim životom. Usprkos dobro oblikovanoj egzistenciji, liječnik je bio duboko depresivan i nesretan. Je li možda ipak trebao u životu izabrati istraživački put? Da, to ga je silno privlačilo, ali opet ono: mukotrapan je to posao, a relativno slaba para. Kako god, to je bio pravi on: vječito neispavani i osrednje situirani medicinski istraživač, i činilo se da je samo kao takav mogao iskusiti blaženo jedinstvo sa samim sobom.

Ili drugi znameniti Franklom primjer. Jednom prilikom došao mu je pacijent sa intenzivnim suicidalnim mislima. Bio je duboko depresivan, dezorijentiran. Nije više vidio ikakvog smisla u svome životu i priželjkivao si je okončati život. Kad ga je Frankl paradoksalno upitao pa zašto se već nije ubio, pacijent je odgovorio da nije mogao jer ima ženu i kćer, i jednostavno ih nije mogao na taj način povrijediti i razočarati. Frankl mu je tada rekao: „Pa vidite da vaš život ima itekakvog smisla. To su vaša žena i kćer!”

Frankl sa svim ovim kao da nam poručuje da smisao nije nešto daleko i distancirano od nas. To je obično nešto što već posjedujemo ili barem nešto o čemu smo već intenzivno razmišljali, ali također ono nešto što podrazumijeva posvećenost, požrtvovnost, hrabrost i odgovornost iliti već onaj famozni „izlazak iz vlastite zone komfora”. Do sličnog zaključka dolazi i Jung. Mi smo uvijek iznova skloni idealizirati svrhu svoga postojanja, pa je stoga ni ne uspijevamo pronaći. S druge strane, ona naša prava svrha je obično duboko izazovna i problematična. No problemi i jesu ono što nam kao ljudima treba da rastemo, razvijamo se, te u konačnici ostanemo normalni i u stvarnoj vezi sa svijetom kao i samima sobom.

M. B.

27. XI. 2022.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stunningart

EMOCIONALNO PRETJERIVANJE

Dobre su emocije, ali ih je počesto potrebno pola odvaditi i baciti u vodu. Nikako sve, sasvim dovoljno pola…

Dok smo bili djeca, jednom su roditelji otišli u goste ostavivši mene i sestru same u stanu. Naravno, dali su nam broj telefona na koji ih možemo kontaktirati ako nešto bude trebalo. Zatim smo se sestra i ja nešto dobro zaigrali. Uspjeli smo razbiti, više se ne sjećam što točno. Znali smo da s krhotinama stakla treba oprezno, jer hoće to, jelda, čovjeka i posjeći. No ja sam se svejedno vrlo brzo posjekao, doduše minimalno. S nožnog palca crvenila se majušna kapljica krvi. U svega par sekundi uspio sam nazvati roditelje složivši takvu paničnu kuknjavu koja je neupitno sugerirala da sam fatalno povrijeđen uz nenadoknadiv gubitak krvi i unutrašnjih organa koji su već, jedan za drugim, počeli ispadati iz mene. Majka k’o majka, isti se tren žurno počela spremati da krene kući, dok joj je tata dobacio: „Baci pola u vodu!” Što će reći da djetešce najvjerojatnije pretjeruje. No, i on se ipak spremio pa su vrlo brzo doletjeli kući … I dok sam im ja frenetično pokazivao majušnu rupicu na palcu, tata je ponovio mami: „Jesam li ti rekao da odmah pola treba baciti u vodu!?”

Naznačena biografska crtica sugerira kako se unutar naših emocija skriva ta nekakva tendencija za pretjerivanjem i izobličavanjem stvarnosti, i to se po sebi ne tiče samo negativnih emocija, poput straha, nego i onih pozitivnih. Recimo, emocija zaljubljenosti nam posve nerealno sugerira da je neka osoba naspram nas najposebnija moguća i zapravo od neprocjenjive važnosti, što će reći: definitivni „must” bez kojeg se nadalje u životu više neće isplatiti živjeti. S vremenom čovjek definitivno shvati kako je ovo bila posve nerealna pozicija, međutim, ono što pri tome ostaje realno jest to da je na duge staze dobro imati nekoga uza se, kao što je sa stanovišta totaliteta ljudske vrste dobro produživati istu stvarajući sebi kao i cjelini društva buduće naraštaje. I stoga se moguće na potonjem primjeru upravo ponajbolje i zrcali kontroverza emocija: Naime, nema tu neke velike pameti, ali emocije usprkos tome naspram čovjeka zauzimaju ulogu nekakvog vječito živog izvorišta. One nisu tu da poučavaju, nego da pokreću i potiču na djelovanje, kako im već i samo ime sugerira: franc. émotion korijenski dolazi od lat. movēre, što znači pokrenuti. Odatle izgledno i ono pretjerivanje kao i izobličavanje stvarnosti. Nešto kao da nas nastoji uvjeriti kako nešto nije u redu sa onim po sebi savršenim mirnim skladom svemira, iz kojeg se vjerojatno nikad ne bi ni izdvojili kao zasebna vrsta da iz temelja nismo bili pokrenuti na gorljivo kretanje i djelovanje.

„Pokrenuti” i „podbodeni!”…

Postoje kudikamo i oni ljudi koji općenito važe kao emocionalno prohladni. Međutim, to i dalje ne znači da su oni po sebi posve slobodni od različitih nesvjesnih poticaja. Jer gdje izostaju emocije, tu još uvijek preostaju instinkti. Dok emocije pokreću utoliko instinkti podbadaju i potiču (lat. instinctus od instigare – podbadati, poticati). Što će reći da instinkti poput emocija obavljaju sličnu ulogu naspram čovjeka, dok se pri tome razlikuju jedino po izvorištu. Dok emocije izviru iz interakcija sa izvanjskim svijetom, dotle su instinkti nešto prirođeno ljudskom biću što ne ovisi od izvanjskih poticaja. Dakle, instinktivni ljudi, za razliku od emotivnih, znaju svoje i tjeraju svoje bez obzira na izvanjske okolnosti i stajališta drugih ljudi. To ih počesto čini istovremeno i omraženima ali i obožavanima od strane drugih. Nekako se čine posve samostalnima, neovisnima i superiornima. Međutim, i ovaj dojam u konačnici može biti tek još jedna emotivna distorzija stvarnosti. Jer pitanje je može li netko uistinu biti slobodan ako je po sebi podložan nekakvom nutarnjem nesvjesnom diktatu, pa makar pri tome bio slobodan od onih izvanjskih emotivnih diktata? Što će reći da se puno prije čini da posve slobodan može biti samo onaj koji je nadišao razinu instinkta i emocija, te se posve prepustio sudu razuma…

„Promišljeni” i „mudri”

Tako stigosmo i do promišljenih… Ne daju se olako ni pokrenuti ni podbosti. Sve žele prvo lijepo promisliti i donijeti razumnu odluku. Ovakvi ljudi zbilja vrlo rijetko griješe ili barem kroz život uspijevaju izbjeći one velike, fatalne pogreške. No, i ovo ima svoju cijenu. Vrlo su spori u odlučivanju, tako da nerijetko beznadežno propuste svoje šanse, te završe na marginama životnog probitka i aktualnosti zbivanja. E sad, alternativa promišljenosti bi bila mudrost. Ona bi ga došla nešto kao pravovremena promišljenost, dakle, da u pravom trenutku donesemo ispravnu odluku ili, slično tako, valjan savjet drugima. Međutim, i mudrost opet ima neku svoju cijenu. Svjetovno gledano, mudrost bi prvenstveno bila izraz bogatog životnog iskustva. Jer jelda, arhetip mudrosti nije ni djevojka na Instagramu ni mladić na motoru, nego nekakav dostojanstveni starac, ali kako primjećujemo – starac. S druge strane, gledano teološki, mudrost bi bila prvenstveno božanska veličina i do nje se stiže istinski duhovnim životom. Međutim, ako se već uistinu krene tim putem, tada i sam pojam odlučivanja više neće imati toliko važnosti jer ćemo ponovno biti bliži onom nepomućenom mirnom skladu univerzuma, a slično bi vrijedilo i za onog dostojanstvenog starca iz prve varijante. Nigdje mu se više ne žuri, ništa ne nastoji, jednostavno uživa u samom postojanju… Reklo bi se jako dobra pozicija za nekoga tko se nalazi neposredno pred nedokučivom tajnom smrti, ali izgledno i ne toliko dobra za nekoga tko se nalazi u naponu snage i života. Jer na ovom svijetu smo se zatekli baš kao ljudi a ne kao drveće i kamenje, i stoga poštivanje kontraverznih datosti ljudske prirode kudikamo ne predstavlja delikt, nego upravo život u skladu s vlastitom prirodom. No, opet, što je točno ta priroda? Je li to stopostotna prepuštenost istoj ili je puno prije u skladu s našom prirodom da se ponešto i suprotstavljamo toj istoj prirodi?

Dakle, ovdje kao da se pitamo kako se stiže do onog neizrecivog, srednjeg? Onog da se nešto još uvijek osjeća, da se nečemu teži, ali da to sve skupa bude svrsishodno, smisleno i sretno, kako za nas same tako i za našu okolicu?

Dug je put kudikamo do toga i na tom putu će nam trebati i iskustva, i znanja, i duha, no također i ponešto rekalibracije vlastitog suočavanja sa emocijama. Baš kako smo to istakli na samom početku: Emocije su dobri pokretači, ali ih je počesto u startu potrebno odvaditi pola i baciti negdje, pa makar u vodu… Ističemo: pola! Nipošto sve, jer bi nas to odvelo u neke nove krajnosti. Nego baš pola, jer samo odmjerena emocija može dobro pokretati. One presnažne, kako znamo, ili nas posve zablokiraju da se uopće ne pomaknemo s mjesta ili nas opet tjeraju u opasna emocionalna stanja: u fobiju, tantrum, očaj ili pak u hiperaktivnu groznicu nerazboritog djelovanja. Što će na samom kraju reći da su emocije često od onih stvari gdje vrijedi: manje je više; slično kao što bi ništa u njihovom slučaju bilo neoprostivo premalo.

S praktične strane gledano, ovo se kudikamo mora vježbati, dok će sam početak izvjesno biti najteži. Naime, kad nas preplave emocije, tada je odsustvo razumskog priziva sasvim prirodno, a nama baš treba to, jedan sasvim mali priziv razuma koji će emociji u lice reći: „Uvažit ću te, s tim da definitivno pretjeruješ, pa te moram ponešto i odvaditi!”

Pri tome od pomoći može biti i svojevrsno plansko alarmiranje. Naime, emocionalna preplavljenost se kudikamo pokatkad može dogoditi i posve neplanski, no pored toga emocije poslovično imaju neko svoje uobičajeno mjesto i vrijeme. To su vrlo često noćni sati. Nekom se to događa kad ostane sam. Nekad je u pitanju i neko mjesto za kojeg nas veže kakvo negativno afektivno sjećanje… U svakom slučaju, ako promislimo o tome kad smo i gdje u posljednje vrijeme bili emocionalno preplavljeni, izgledno ćemo naići na nekakav obrazac, nekakvu uhodanu shemu… A ako obrazac postoji, onda se naznačena preplavljenost može i preduhitriti ispravnim svjesnim stavom, a sve to, kako rekosmo, ne da bi emociju dokinuli, nego joj dopustili da bude to što jest, pokretač a ne zaleđivač ili još gore – rušitelj.

15. X. 2022.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vrabelpeter1

MOŽE LI ISKUSTVO OSJEĆAJA BESMISLA ŽIVOTA POKATKADA BITI I DOBRIM POKAZATELJEM?

Osjećaj besmisla života stoji u uskoj vezi s različitim životnim razočaranjima, kojima nerijetko kumuju i neki biološki procesi. Naime, s vremenom naše tijelo počinje slabije lučiti različite hormone i enzime zbog čijeg se optimalnog prisustva u mladosti upravo i osjećamo tako dobro, pa čak i u onim mladalačkim epizodama kad nam realno baš i nije tako dobro. Stoga se osjećaj besmisla uglavnom i javlja u srednjoj životnoj dobi, sa onim što se kolokvijalno naziva kriza srednjih godina. Naznačenom osjećaju tada dodatno kumuje i taj specifični „prijelomnički” karakter četrdesetih godina, ono: kad si još uvijek previše mlad da odustaneš od života, no kad si već dovoljno star da bi opet započinjao s nekim novim stvarima i zanimacijama (M. Selimović). A nije li to već samo po sebi nešto poprilično besmisleno? I možeš nešto još, a i ne možeš … i htio bi, i ne bi htio, jer znaš da ne bi imalo smisla, kao što ti ionako već puno toga nema smisla.

Osjećaj besmisla kao prizma osobnog svjetonazora

Najteže kod osjećaja besmisla i jest to što ne vidiš samo za momentalno da ti je život besmislen, nego što se taj vidik proteže na svaku moguću stranu, i u prošlost i u budućnost. To je baš nešto poput nametnute prizme kroz koju gledaš u što god gledao. Čovjek koji se hrve sa osjećajem besmisla ispred sebe teško može vidjeti svjetlu budućnost, kao što, s druge strane, obično već žali što se uopće rodio, a to sve skupa i jest ono što osjećaju besmisla daje privid totaliteta i konačno dosegnute mračne sudbine. Međutim, to definitivno ne mora biti tako. Potrebno je samo malo distancirati se od svog trenutnog vidika i situacije. Jer svi mi u sebi nosimo sjećanja i na životne periode kad je itekako bilo smisla, kao što znamo i za brojna iskustva ljudi koji jasno svjedoče da su kroz ovakve krize ne samo prošli nego čak i izašli obnovljeni te mnogo snažniji. Najučinkovitije što možemo poduzeti protiv svoga besmisla i jest to da mu pridodamo vidik prolazne životne faze, i jednom kad mu na taj način zadamo udarac u predjelu njegove prividne konačnosti i totaliteta, vjerojatno ga nećemo ono automatski izbaciti iz svoga života, ali ćemo ga u svakom slučaju prepoloviti ili barem desetkovati, te na taj način sebi stvoriti pretpostavku za novi životni zamah i konačnu pobjedu.

Osjećaj besmisla kao pretpostavka istinske slobode i razumnog života

Ništa ti se ne da; ništa te ne zanima. Obećavaju ti ponešto tu i tamo, ali već znaš iz iskustva, što više obećavaju, to te obično više prevare ili barem ono benigno zavaraju. Kao što u ostalom već znaš da ni samom sebi ne treba previše vjerovati kad si ono nešto u dobroj vjeri naobećavaš. Grozno … strašno … kojeg li neljudskog besmisla!? No, čekaj malo! Nije li ovo sve skupa sloboda? Ono mislim prava pravcata sloboda? Po prvi puta u životu stvarno sloboda? Prirođeni nagoni su u međuvremenu splasnuli i ne mogu te više tek tako kao junca natjerati da potrčiš za svim onim što ti izgleda obećavajuće ili barem dobro miriše i izgleda. Tu je i ona najskuplja – životna škola. Razaznaješ šupljake i praznoslove, kao i općenito sve one ljude i situacije za koje pouzdano znaš da ti ne odgovaraju. Jest, istina je da je sa svim tim nastupila sada i neka čudna i sablasna pustoš i praznina, koju još treba apsolvirati i nadići. No, to je ipak sloboda, kao i prilika da se konačno počne živjeti promišljeno i sa svrhom, pa šta god to bilo. Jest strašno, i s razlogom je strašno. To je granica gdje prestaje sve dosadašnje i počinje nešto posve novo. Toliko strašno, da neki ljudi nažalost ni ne prežive ovaj period. Čak ako i shvatimo da smo sve do sada bili u mnogim zabludama, ali ono, čekaj malo, nisu li to naše zablude!? Srodili smo se s njima, i one su sad dio nas i našega identiteta, a identitet je po sebi strašno osjetljivo područje koje generira strahovite reakcije ako se ovaj osjeti ugroženim i povrijeđenim. Stoga, fenomenologija osjećaja besmisla po sebi i jest vrlo bliska fenomenologiji smrti. Da, umro si … nema ti pomoći! E sad, jedino ono još odlučiti se oko toga je li smrt kraj ili je ona ipak transformacija i početak novog života? A tu važi, usprkos svim argumentima vjere i nevjere, svaki čovjek se oko ovih stvari u konačnici mora navlastito odlučiti. „Da, umro sam, točka!” Ili: „Da, umro sam, transformiram se … krećem dalje … tj. zapravo po prvi put stvarno ja kao ja nešto krećem i pokrećem!” Jer, ne tjeraju me više nagoni, a ni drugi ljudi me ne mogu više tako lako zavarati…

Osjećaj besmisla kao specifično ljudski čin i herojsko dostignuće

Jedno je sigurno. Životinje nemaju problema sa osjećajem besmisla. Odnosno, postaju depresivne pokatkad tek u društvu ljudi i njima pripadajućeg besmisla. To nam i govori da, koliko god tegoban bio, osjećaj besmisla je posve ljudski čin i iskustvo. Štoviše, skloniji su mu inteligentniji ljudi od onih manje inteligentnih. Jer i mora se biti naglašeno inteligentnim da bi se proniknulo u nevaljane razloge prividnog smisla. Tko ovako nešto ne može, i pored svih mršavih životnih rezultata, i dalje će se nešto olako nadati i za nečim pogubnim radosno juriti, ili će jednostavno biti zadovoljan mizerijom golog preživljavanja. Stoga je osjećaj besmisla neminovno i svojevrsno herojsko dostignuće. Netko se uspije popeti na Everest, a netko dosegne sve do samog besmisla. I zato stvarno, nije li šteta da jedan takav genijalan talent tu trajno zapne, premda će ga besmisao neminovno pokušati nagovoriti da mu je upravo tu mjesto i trajno utočište. Besmisao to itekako želi, jer to i jest sam vrhunac besmisla: Natjerati jednu posve smislenu ljudsku osobnost da skonča u ambisima besmisla.

U Sarajevu 16. IV. 2022.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niserin

ZAŠTO JE VELIKI EGO UVIJEK NAJRANJIVIJI?

I to ne samo onaj neopravdano veliki nego čak i onaj istinski veliki…

Najjednostavnije rečeno, ego predstavlja doživljaj i percepciju vlastitog JA.[1] Dakle ne baš onaj istinski kakav doista jest – JA, nego onaj kakvim ga doživljavamo na subjektivnoj razini. Ovo „subjektivno” naglašavamo jer naznačeni samo-doživljaj i samo-percepcija vlastitog JA nerijetko mogu biti manje ili više iskrivljeni, što zbog različitih traumatičnih iskustava iz prošlosti, što zbog neadekvatnog roditeljskog i inog odgoja. Stoga bismo mogli reći da je skoro pa prirodno da čovjek sebe doživljava ponešto većim ili obratno, ponešto manjim nego što jest. No kroz različita daljnja životna iskustva i susrete, čovjek će neupitno biti u prilici ponešto objektivizirati ovaj svojevrsni samo-doživljaj i samo-percepciju sebe, da bi ih na taj način u konačnici učinio više realnim i bližim objektivnoj stvarnosti.

Ovdje se zapravo susrećemo s nekakvom rudimentarnom psihologijom, jer već na razini kolokvijalnog govora nerijetko čujemo a možda i sami izreknemo ono da netko ima prevelik ili prenapuhan ego; da je ego-manijak, egoist ili slično tome – egocentrik. Dakle reklo bi se već po prirodi stvari kako uopće nije teško primijetiti kad nečiji ego pridaje sebi više važnosti i značaja nego što to realno zaslužuje. No ovdje bismo također svakako trebali biti vrlo oprezni jer ovakvi sudovi počesto znaju biti i projekcijske prirode, što će reći da jedan prenapuhani ego nikome ne smeta u toliko velikoj mjeri kao onom drugom prenapuhanom egu. Jer, općenito govoreći, jedna od glavnih karakteristika prenapuhanog ega jest upravo ta jedna prenaglašena defanzivnost i ranjivost. Ovakvi ljudi vrlo lako se osjete ugroženima, što i ne čudi. U psihološkom smislu, oni su baš poput balona, čije su tanke stijenke razvučene i nategnute preko svake mjere i kojem stoga ni ne treba puno dodatnog pritiska da pukne. Samo jedna mala iglica ili sasvim majušna žeravica…

No postoji i jedna druga vrsta velikog ega koji možda i nije toliko prenapuhan. Ima on svoje dobre razloge zašto se osjeća velikim. Možda to stvarno i jest. Jer neki ljudi realno i jesu veliki. Po prirodi već obdareni s nekim velikim talentima ili su se opet u životu jako puno trudili i postigli. Premda su ovakvi po sebi puno više zaštićeni od usputnog olakotnog pucanja, ipak ni oni se najvjerojatnije na kraju neće osjećati najbolje u vlastitoj koži. Pitanje je zašto? Da bismo ovo razumjeli, moguće da bi bilo dobro posegnuti i za onim nekim starokineskim Lao Ceovim argumentima. Naime, megalomanija je još od davnina skoro pa prirođena ljudska težnja, te je samo istinski mudrac mogao primijetiti kako u konačnom srazu ono po sebi malo i neznatno zapravo odnosi pobjedu. Baš kao što mekoća vode nadvladava tvrdoću stijene ili kao što bespomoćnost djeteta nadvladava ženu, a njezina nježna ljupkost isto tako gordu snagu muškarca. Osim toga, po Lao Ceu, ono „malo” jednostavno neusporedivo lakše prodire od onog „velikog”, a što po sebi i nije teško zamisliva slika. Jer recimo, u vlastitom stanu ćemo vjerojatnije uvijek zateći nezvanu muhu, nego li kakvu nezvanu kravu ili konja. Stoga već ovdje postaje ponešto jasnija i ta naznačena tragedija velikog ega, pa čak i onda kad je opravdano velik. Baš zato što je velik, bilo to opravdano ili ne … prevelik je, prevažan, i zauzima puno mjesta, teško mu se smjestiti u ovozemaljske okvire skučenog i prenatrpanog svijeta. Ne može proći kroz standardna vrata, njemu, naprotiv, treba divovski slavoluk pobjede il’ trijumfalna kapija. To si svatko jednostavno ne može ni priuštiti. Nekad ni cijela država, a kamoli privatno lice i pojedinac. Baš kao da u svoj skučeni velegradski stančić pokušate ugurati neku velebnu rimsku fontanu ili nilskog konja za kućnog ljubimca. Jednostavno ne ide, nema se mjesta, pa zato nema ni priče, kraj rasprave, i eto… Slično tome, u psihološkom smislu, veliki ego, pa makar i onaj opravdano veliki, preopterećuje, pre-obvezuje, i poziva na poklonstvo prema sebi sve one druge. A ne može si svatko toliko sebi priuštiti… Stoga, svaki veliki ego, pa makar i onaj opravdano veliki, teško sebi na ovome svijetu pronalazi smiraj i komotno utočiste. A još teže onu pažnju koju misli da zaslužuje, pa makar je stvarno i zasluživao… Nasuprot tome, Lao Ce progovara:

Nebo je vječno i Zemlja postojana.

Takvi su

jer ne žive za sebe.

Zato će zauvijek živjeti.

Takav je i uzvišeni čovjek;

On ne mari za sebe,

i njegovo Sebstvo se širi.

On se prepušta stihiji

i tako svemu odolijeva.

Nije li tako:

Ne želeći ništa za sebe

postižu sve?

Najviša vrlina je poput vode.

Vrlina vode ogleda se u tome

što bezazleno koristi svim bićima.[2]

Prema Lao Ceu, poniznost definitivno u konačnici odnosi pobjedu nad ohološću. Upravo jer je posve nenametljiva, bolje se širi i dublje prodire. Dalje kaže, s obzirom na to da se ponizan čovjek nema s kim nadmetati, tako se ni s njim nitko neće imati nadmetati. No, kako je poniznost po sebi upravo pretpostavka istinske ljudske veličine, i mudrac će se neminovno opet zato naći u onom već naznačenom problemu neprispjelosti ljudske veličine (pa makar ovaj put i one opravdane):

Oj samoćo ledena, bez konca, kraja i dna?

Svi ljudi su tako vedri

kao da baš kreću na proljetno slavlje,

i po običaju su penju na žrtvenu kulu.

Samo ja se kolebam, čekajući znamenje:

kao djetešce koje još ne umije da se smije;

nemiran, poput beskućnika lutam.

Dok svi ljudi uživaju u izobilju,

samo ja stojim po strani.[3]

Prema Lao Ceu, ovako nešto se događa zbog općih zakonitosti TAO-a (pojam blizak zapadnoj, Heraklitovoj interpretaciji Logosa – dakle, ona kozmička harmonična zakonitost koja po sebi suprotstavljene prirodne sile i tendencije dovodi u ravnotežu i cjelinu): Sve što je malo, postaje s vremenom veliko, kao što i sve veliko opet mora postati malo. Sve nepotpuno postaje cjelovito, i sve cjelovito postaje nepotpuno. Ili opet slično: Sve neznano postaje znano, kao i znano ponovno neznano. Dakle po sebi vrlo slično onom evanđeoskom: Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen (Mt 23,12). Ili onom drugom: Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima (Lk 12, 2-3).

Dakle filozofski i religijski odgovor na naš uporni zahtjev osobne veličine naprosto kao da poručuje kako postoji taj jedan sveopći prirodni ritam, nešto poput ritmičkih otkucaja svekolikog bitka. Htjeli ili ne htjeli, i bez previše mogućnosti da na to utječemo, kroz život ćemo kudikamo postupno rasti, ali i natrag se smanjivati. Bivati i važni i nevažni, spominjani i zaboravljeni. Pokatkad ljubljeni, pokatkad i omraženi. Otpor prema ovom prirodnom ritmu znači bol i grč, prepuštanje njemu – mudrost i smiraj. Naravno, većina ljudi još uvijek vjeruje da na ovaj ili onaj način već može nadmudriti prirodu, no to u konačnici u većini slučajeva znači još više boli, patnje i grča. U svakom slučaju čini se da dok mi snujemo nekakav veliki nepromjenjivi kameniti kip vlastite veličine, priroda kao da nam namjesto toga radije pruža viziju onog živog, toplog, pulsirajućeg srca…

U Sarajevu 8. I. 2022.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vkara

[1]Usp. Mirjana KRIZMANIĆ, Ego, u: Boris PETZ (ur.), Psihologijski rječnik, Naklada slap, 2005., 97.

[2]Lao CE, Tao Te Đing. Knjiga smisla i života, Prir. Richard Willhelm, baBun, Beograd, 2015., 48.

[3]Isto, 60.

PSIHOLOGIJA POHLEPE

Pouzdano se zna da je jako loša, no može li pokatkada biti ponešto i dobra?

Zašto nogometaš koji zarađuje deset milijuna godišnje u jednom trenutku odlučuje otići u bogatiji klub u kojem će zarađivati dvadeset milijuna godišnje? Ako si pokatkada postavljate ovakva i slična pitanja, bit će da i niste nešto pohlepni u svojem životu. Ako se, s druge strane, pitate čemu uopće ovakva pitanja („Pa normalno da će prihvatiti bogatiji ugovor!”), onda moguće da ste već ponešto i pohlepni.

Pohlepa je, naime, onaj specifični osjećaj koji nam govori da nemamo dovoljno čak i u slučaju ako realno i objektivno imamo, i s obzirom na to da je pohlepa po sebi bila i ostala glavni okidač koruptivnih ponašanja, to nam sugerira da se radi o iznimno snažnom nagonu koji je po sebi vičan potisnuti sve one upozoravajuće faktore i mehanizme. Recimo, do nas svakodnevno dopiru vijesti kako su neki dični političari „popadali” u nekoj od brojnih korupcijskih afera ili kako je ugledni privrednik dobio mjesec „istražnog” zbog sustavnog izbjegavanja plaćanja poreza. Tu su nerijetko i vrhunski sportaši, sramno zatečeni pod utjecajem visokih doza raznoraznih zabranjenih stimulativnih supstanci ili poznati band koji je plagirao nečiju tuđu pjesmu kako bi se i dalje zadržao na vrhovima top lista… Dakle, premda jasna upozorenja stoje svuda oko nas, predmnijevamo da će i dalje mnogi grozničavo pokušavati smiriti vlastiti osjećaj neimanja, ne birajući pri tome načine i sredstva.

Nadalje se pitamo koji su to uzroci pohlepe? Za početak je sigurno da oni mogu biti izvanjski i unutarnji. Recimo, kapitalističko društvo u kojem se društveni status mjeri nečijim osobnim bogatstvom po sebi svakako potiče ljude na pohlepno ponašanje. Jer tu se zapravo ne radi više o onoj „imati ili nemati” dilemi, nego o „biti ili ne biti”. Odnosno, ukoliko današnje društvo pitanje imetka transformira u pitanje osobnog identiteta i opstanka, utoliko je onda i za očekivati da će se ljudi glede stvari imetka početi ponašati upravo kao u slučajevima kad su im ugroženi sȃmi identitet i opstanak – tj. bit će spremni doslovno na sve, bez obzira na raspoložive rizike.

No naravno da glede stvari pohlepe veliku ulogu igraju i one neke nutarnje psihološke predispozicije. Tako su prema opsežnom istraživanju Patricka Mussela i Johannesa Hewiga pohlepi osobito sklone one grublje ljudske osobnosti koje pokazuju manjkavosti na poljima suosjećajnosti, kooperativnosti i uslužnosti, dok, s druge strane, naglašeno naginju argumentativnom ponašanju. S obzirom na to da ih njihovo grubo ponašanje pometa u ostvarivanju kvalitetnih prijateljskih, poslovnih i ljubavnih relacija, tim više naginju da sve to nekako iskompenziraju gomilanjem imetka. Ovome bi trebalo, zanimljivo, pribrojiti i općenito osobe niskog samopouzdanja koje onda u skladu s tim trebaju uvijek više onih izvanjskih indikatora uspjeha kako bi se pred sobom i drugima samopotvrdile. Vidimo, i u jednom i u drugom slučaju naglasak ponovno ne leži na posjedovanju kao takvom, nego na sticanju adekvatnog društvenog statusa, moći i samopouzdanja.

Slično prethodnome, pohlepa se vrlo često dovodi u usku vezu s visokim ambicijama, podlosti i sebičnosti. Zapravo, naznačeni istraživački dvojac bit će posve iznenađen koliko je pohlepa snažno povezana s određenim aspektima psihopatije, uključujući tu osobito manjkavu empatiju, prezir prema drugima i nedostatak bliske privrženosti drugima, buntovnost, traženje uzbuđenja, izrabljivačko ponašanje, kao i tendenciju osobnog osnaživanja kroz okrutnost prema drugima.

Kontroverzni plodovi pohlepe

Premda se pohlepa općenito uzima kao izričit primjer autodestruktivnog ponašanja koji generira nevjerojatno količinu kaosa, kako u životu samog pohlepnika tako i svukud oko njega, neki autori ipak smatraju da bi ovom problemu trebalo pristupati s oprezom. Naime, valjda je jasno samo po sebi kako oni fini skromni ljudi poslovično i ne stvaraju nova radna mjesta, kao što se općenito ni ne zamaraju pitanjima produktivnosti i napretka. Kao primjer ovoga možda bismo mogli uzeti kontroverznu agrarnu reformu u Venecueli. Kad je ljevičarski lider Hugo Chavez osvojio vlast u toj zemlji, uskoro je oduzeo zemlju veleposjednicima te ju je podijelio dojučerašnjim težacima bezemljašima – dakle, upravo onima koji su mukotrpno radili za pohlepne veleposjednike. Ljudi su bili presretni, međutim, produktivnost u proizvodnji hrane uskoro će pasti na iznimno niske grane. Jednostavni južnoamerički težaci nisu se opterećivali visokim prinosima, nego su sada proizvodili uglavnom za svoje vlastite potrebe, i tek nešto malo iznad toga, čijom bi prodajom mogli sebi nadomiriti sredstva i za one druge životne potrebe. Kao posljedica toga, gradovi su uskoro doslovno ostali bez hrane. Država se zatim okrenula uvozu, međutim ta hrana će, s obzirom na poslovično nizak životni standard u Venecueli, za većinu građana biti preskupa. Državi zatim nije preostalo ništa drugo nego da kompenzira cijene hrane zaradom od prodaje svoga najvrjednijeg resursa – nafte. Ovo će opet dovesti do stagnacije na brojnim drugim poljima, tako da se Venecuela i dan danas nalazi u permanentnoj gospodarskoj i političkoj krizi. U svakom slučaju, cijela ova situacija mnogim će autorima poslužiti kao primjer kako je kapitalistička ekonomija, usprkos brojnim nedostacima, posve nadmoćna u odnosu na onu socijalističku, a i povrh svega toga ostaje pitanje nije li ljudska pohlepa, usprkos svojim razornim posljedicama, pokatkad uistinu potrebna, barem pod vidom nekakvog nužnog društvenog zla? Tko zna, možda se naznačena napetost, uostalom kao i njoj brojne slične, u konačnici i ne može riješiti pod poslovičnim „ili/ili” vidom, nego tek u obzoru pronalaska one zdrave ravnoteže i kompromisa. Ekonomist Milton Friedman u ovom smislu tvrdio je da problem društvene organizacije ne leži u iskorjenjivanju pohlepe, već u uspostavljanju aranžmana prema kojem će ona činiti najmanje štete.

U Sarajevu 12. XII. 2021.

M. B.

Izvori:

– Raj Persaud – Peter Bruggen, The Psychology of Greed Meets Today’s Crisis in Sport (28.IX.2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/slightly-blighty/201609/the-psychology-greed-meets-todays-crisis-in-sport (Stanje, 12. XII. 2021.).

– Neel Burton, Is Greed Good? (6. X. 2014.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/hide-and-seek/201410/is-greed-good (Stanje 12. XII. 2021.).

– Patrick Mussel – Johannes Hewig, The life and times of individuals scoring high and low on dispositional greed, Journal of Research in Personality, srpanj, 2016., Izvor: https://www.researchgate.net/publication/305384638_The_life_and_times_of_individuals_scoring_high_and_low_on_dispositional_greed (Stanje: 12. XII. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Copyright: andov

NEPOTPUNA RAVNOTEŽA I ČOVJEK

Već na tjelesnoj razini razvidno je kako je čovjek po sebi proporcionalno biće, ali ne baš ono posve proporcionalno. A nepotpuna pravilnost razvidna na površini, nastavlja svoj put i ispod kože pa sve i do one nutarnje psihološke dinamike svakoga od nas.

Dobra je vrlina, ali još je bolja krepost. Odnosno, vrlina da bi stvarno bila dobra, mora se uravnotežiti s nekom drugom suprotstavljenom vrlinom, i kao takva onda postaje krepost, a što znači – sveukupnost ili međusobna uravnoteženost različitih vrlina. Kao primjer ovomu možemo istaknuti hrabrost. Ona je kudikamo vrlina. No ako se ova ne uravnoteži s njom suprotstavljenom razboritosti, hrabrost rado poludi, tj. postaje luda i po sebi pogibeljna hrabrost. Ali, isto tako, ako se čovjekova razboritost sa svoje strane liši bilo kakve srčanosti i hrabrosti, ona će se izroditi u najobičniji odurni kukavičluk, pa bez obzira na to koliko ovaj pri tome bio uman i razborit. A slična priča u konačnici prati i sve ostale ljudske vrline. Sve one moraju biti uravnotežene sa sebi suprotstavljenim vrlinama ili će se nužno izroditi u ironiju i porugu čovještva.

Gdje, kad i kako se gubi ravnoteža?

Već na tjelesnoj razini razvidno je kako je čovjek po sebi proporcionalno biće, ali ne baš ono posve proporcionalno. Lijeva i desna strana lica jednog čovjeka su svakako međusobno vrlo slične, ali ne i identične. Slično vrijedi i za ekstremitete i prateće prste, pri čemu je nešto uvijek duže ili kraće od one druge strane. Ova zakonitost nepotpune proporcionalnosti nastavlja se i ispod kože. U tom smislu vrlo često možemo primijetiti kako nam je metabolizam općenito snažniji na jednoj strani tijela nego na drugoj. To se da primijetiti po intenzitetu znojenja, specifičnom prisustvu bubuljica i akni, te slično.

Zakonitost nepotpune proporcionalnosti nastavlja se i na psihičkoj razini čovjeka. Recimo, danas ljudi rado govore o tome da su oni po prirodi ekstroverti ili introverti, premda je to u većini slučajeva tek djelomično točno. Pitamo se zašto? Pa zato što ljudi po prirodi redovito imaju i onu ekstrovertiranu, kao i introvertiranu stranu, s tim da jedna od njih već od djetinjstva ponešto preteže. Stoga vam niti jedan ozbiljan psihološki test neće reći da ste vi striktno ekstrovert ili introvert, nego će te dobiti na kraju nešto kao 60:40 ili možda čak 70:30 ili već onih opasnih 80:20 u korist jedne od naznačenih strana. S druge strane, čovjek koji bi gotovo u potpunosti bio ekstrovert ili introvert zapravo bi po sebi bio poprilično poremećen čovjek. Probajmo si u tom smislu predočiti jednog totalnog ekstroverta koji ne umije ni malo zašutjeti i biti sam sa sobom … koji stalno nešto nepromišljeno brblja, konstantno zahtijeva tuđu pažnju i društvo, koji bi stalno nešto novo poduzimao i vječito pokušavao, te zahtijevao da ga i drugi u tome slijede. Ili potpunog introverta čiji se društveni život sveo na poneki usputni mrzovoljni pozdrav, koji sve pokušava obaviti sam bez drugih, koji još jedino svijetu ima za poručiti: „Pustite me svi na miru”! Premda se ovakvi ljudi ponekad dogode i po sili vlastite prirode, ipak se čini da se puno češće ovakvim postaje kroz život. U jednom trenutku osjetimo onu svoju jaču stranu, osjetimo da se u toj zoni bolje i prirodnije osjećamo, te počnemo naginjati i naginjati, ne shvaćajući da smo se u međuvremenu možda već i posve prevrnuli.

Znakovi prevrtanja

Nije sad baš da je i onaj ogrezli introvert posve izgubio svoje društvene interese. Nada se on itekako još uvijek jednom idiličnom društvenom životu, ali po svojoj mjeri. Zato se zapravo i osamio. Pokušava nekako iznutra prokopati put do smislenije društvene cjeline. Nije sad da je to posve besmislen put. Introverti su po sebi mislioci koji na taj način puno toga mogu dokučiti o svijetu i čovjeku, no to zlatno znanje u konačnici bi trebali iznjedriti iz svoje dubine te ga staviti pred onog drugog čovjeka. No ogrezlom introvertu se to recimo nikako ne da. Ne sviđa mu se kako se drugi ponašaju, kako (ne) razmišljaju, kako se vječito povode za svojim, a ne za tuđim interesima. Pa onda u to ime i pokušava unutar sebe prokrčiti put do nekakvog drugačijeg svijeta i čovjeka po vlastitoj mjeri. Međutim svijet i čovjek su tamo gdje jesu i nikako da se mrdnu s mrtve točke. Ogrezli introvert recimo s vremenom to i shvati. Uspije spoznati da mora natrag u svijet, ali sada osjeća kako za tako nešto jednostavno više nema snage. Stoga bi rekli, kako mu se god to nemoguće činilo, povratak je ipak moguć, s tim da će mu za to svakako trebati ponešto vremena. Glede toga dobro se sjetiti svoje polazne točke, tj. djetinjstva. Kako je nekoć istinski uživao u brojnom društvu i punoj kući. Kako se radovao gostima, rođacima i sl. Dakle ako je nekoć postojalo takvo vrijeme u životu ogrezlog introverta, ono kudikamo opet može postojati, bez obzira na to koliko u aktualnom trenutku to izgledalo nemoguće. U tom smislu navodimo mali i nadamo se koristan primjer. Znate ono, kad odležimo gripu nekoliko dana, pa kad ponovno iziđemo vani, kako se prvi koraci čine nesigurnima. Ali do kraja dana sve će već biti u redu. To je posljedica čovjekove izuzetne sposobnosti adaptacije. Lako se odviknemo od hoda, ali lako se zatim i ponovno naviknemo na njega ako to želimo, a tako je općenito i sa većinom drugih stvari u našem životu. Stoga će i ogrezli introvert trebati vremena da se pomakne sa onih 90:10, pa 80:20, sve do onih nekih ugodnih 60:40 u korist introvercije. Kako rekosmo, najvažnije se redovito podsjećati kako smo nekoć već bili takvi, te da je samim tim to po sebi sasvim moguće.

S druge strane, slično ali obratno važi i za okorjelog ekstroverta. I on bi se trebao sjetiti nekih stvari iz djetinjstva. Recimo kako se ponekad sam sa sobom znao lijepo zaigrati sa igračkama ili kako je uživao u osami čitajući zanimljivu knjigu ili strip. Dakle i njemu je moguće…

A što sa onim posve proporcionalnima?

Kako već rekosmo, nepotpuna proporcionalnost i ravnoteža su za čovjeka ono poželjno i normalno. Nešto uvijek treba prevagnuti, ali ne do te mjere da bi se na tu stranu konačno i prevrnuli. No što sa onima koji su posve proporcionalni ili barem skoro pa da to jesu? Da, ovakvi ljudi zbilja postoje i obično su prepoznatljivi po iznimnoj proporcionalnosti koja je već vidljiva u njihovom izvanjskom izgledu. Počesto su zbog toga izuzetno, pa skoro da kažemo, nestvarno lijepi i privlačni, no druženje s njima može biti popriličan izazov, a na što će vam oni sami vjerojatno reći: „A kako je tek meni“!? Dakle kako njihova proporcionalnost obično seže i do razine nutarnje psihološke dinamike, ostavit će na vas tako vjerojatno ambivalentan i kontroverzan dojam. S jedne strane, čine se posve uravnoteženima, skladnima, prirodnima, s druge strane, izgledno će se pokazati i užasno kompliciranima, neodlučnima, neurotičnima, pa pokatkad i posve nečovječnima. Da, za njih bi se doslovno moglo reći da i nisu ljudi u punom smislu riječi, barem ne jer i ne posjeduju ono za čovjeka tako uobičajeno i normalno kao što je već spomenuta nepotpuna ravnoteža. Namjesto toga, oni su uravnoteženi i točka, a to druge zna tako beskonačno živcirati i iscrpljivati. Kad očekujete da kod njih u vašu korist malo prevagne kooperativnost na štetu nekooperativnosti, oni k’o uz inat ni da mrdnu. Kad očekujete da budu malo manje racionalni prema vama, oni opet ni da mrdnu. Ali isto tako, kad zatim u nekim drugim situacijama očekujete da budu malo više racionalni, oni ponovno ni da mrdnu. Kako već rekosmo, odluke teško donose, jer za njih argument i sumnja jednako vrijede. Zbog istog razloga vam ni neće nikad u potpunosti vjerovati, a osim toga, od njih ni ne treba očekivati za sebe neki poseban status, jer za njih nikad nećete biti centar njihovog svijeta, nego tek usputna datost koju nekako treba dovesti u ravnotežu među svim drugim postojećim datostima njihova života.

Različita korist, različite oscilacije…

Zbog manjka naginjanja u korist svojih bližnjih, uravnoteženi, tj. proporcionalni se drugima nerijetko mogu činiti vrlo malicioznima … čovjeku svašta padne napamet: da su sociopati, psihopati, narcisi … možda čak i prerušeni vanzemaljci. No zanimljivo je da su oni po sebi zapravo vrlo pouzdani, naravno – na taj svoj neki posebni način. Kod njih nema pozitivnih oscilacija, ali zato ni onih negativnih. Tu su gdje jesu i obično dalje od toga nikada ni ne mrdnu.

Slično vrijedi i za one koji su tek koju mrvicu skloniji oscilacijama od potonjih. Često će vam se prikloniti i dati za pravo, ali nikad onoliko koliko biste vi htjeli. Stoga izgledaju obećavajuće, ali pazite, oni su poput parfema koji se daje na kapljice. Dakle od njih vas sljeduju tek kapljice, s tim da su na neki način stvarno parfemi. Pitanje je zašto? Pa slično kao i glede prethodne skupine, nisu skloni većim pozitivnim oscilacijama, ali niti onim negativnim. Tu su gdje jesu…

Za kraj ćemo preskočiti one uobičajene tipove te skoknuti do onih malo nestabilnijih osobnosti sklonih velikim oscilacijama. To su oni koji vas doslovno znaju odvesti do raja, ali nerijetko i do teškog razočarenja. Neravnoteža je neravnoteža, i stoga jasno, tko se dobro klati na jednu stranu, obično se dobro klati i na onu drugu.

Na samome kraju, sve nas ovo nepobitno vodi prema zaključku kako jedna idealna ljudska osobnost po onoj našoj vlastitoj žuđenoj mjeri ni ne postoji. Svaki tip sa sobom donosi neke specifične benefite, ali i s njima prateće nedostatke. A koga ćemo na kraju pustiti i zadržati u svojem najbližem društvu, odredit će već naši osobni prioriteti … je li nam se već lakše izboriti sa onim intenzivnima ili uravnoteženima…

U Sarajevu 22. X. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: banauke

ŽIVOTNA BILANCA DOBROTE

Tragom Einsteinove izreke da je obrazovanje ono što preostane čovjeku nakon što zaboravi stvari koje je učio u školi, mogli bismo reći i to da je dobrota jednog čovjeka ono što preostane od nje nakon svih životnih kušnji i razočarenja.

Većina će ljudi reći da su oni dobri ljudi. Ok, vjerojatno i jesu, s tim da u vezi toga ostaje teško pitanje: kad, koliko, dokle i glede čega? Jer ne kaže li se ono da i dobrota ima svoje granice? Kao što se kaže i ono drugo: „Dobar ili lud, jedno te isto”. U tom smislu možda bismo onda mogli reći da je ona početna svijest o posjedovanju dobrote kod čovjeka moguće i njezin najveći dugoročni cjeloživotni neprijatelj. Jer noseći ovu početnu svijest sa sobom kroz život, često nećemo moći primijetiti da smo se u međuvremenu pretvorili u zatvorene, nepovjerljive, cinično-očajne, osvetoljubljive spodobe. Dakle, usprkos svemu tome, mi se i dalje zahvaljujući onoj početnoj svijesti o posjedovanju dobrote samouvjereno možemo smatrati dobrim ljudima. Pa dobro, možda čak to i s pravom možemo. No nešto s tom dobrotom u svakom slučaju više nije kako treba. Tu je, ali vidimo – zakržljala je, oboljela ili čak već posvema zamrla. Te bi je stoga trebalo potaći, zaliječiti ili čak posve reanimirati.

A zašto bi trebalo?

Recimo, nekoć sam čista i dobra srca bio krenuo u život. Pretežito sam vjerovao ljudima, i stoga sam smatrao da i oni vjeruju meni. Mislio sam da mi žele dobro jer sam i ja želio njima. I onda s vremenom, iznevjerili me, namagarčili, izvarali, bezdušno odbacivali, pravili budalom i što sve ne… Zato sam se na kraju zatvorio, postao nepovjerljiv, pa čak nemalo i lukav, rafiniran … mjestimično čak i nemilosrdno osvetoljubljiv, leden i okrutan. I ja se u svemu tome i dalje smatram dobrim. Kako, zašto? Pa jednostavno dobar sam, s tim da nemam s kim posebno na ovom svijetu biti dobar. Pa eto, onda tako nekako, imanentno sam i za samog sebe dobar. Reklo bi se da je ovo poprilično dobro rezoniranje koje u sebi već sadrži barem polovicu odgovora na ono početno pitanje: „A zašto bi trebalo nanovo potaći i zaliječiti svoju nekadašnju dobrotu”? Pa eto zato, sami priznajemo da u nama još uvijek ima dobrote, ali da se definitivno povukla unutar granica našeg bića. Pa dobro, zašto bi je trebalo još jednom natjerati izvan naših granica, da djeluje i svijetli prema svijetu i ljudima koji nas okružuju? Pa zato što ćemo možda u ovakvom mrkom raspoloženju nesmotreno povrijediti i iznevjeriti nekoga tko je upravo poput nas nekoć krenuo u život čista i iskrena srca. A tko zna, možda su i oni koji su nas nekoć iznevjerili i povrijedili bili samo duboko razočarani ljudi kao što smo to mi danas.

Dakle, završni skor bi izgledao ovako: Jedno tvrdokorno i iskustvom bogato razočarenje je kudikamo jače od neiskusne početničke dobrote. Ali isto tako, jedna sada već iskusna i nanovo oživljena dobrota je neupitno snažnija od onog iskusnog razočarenja. Zašto? Pa jednostavno zato što je i ova iskusna obnovljena dobrota donedavno bila isto tako grdno razočarana, ali je na koncu ipak shvatila da to nije sve, te sada ima jasne razloge svoga postojanja koji su kudikamo dosljedniji i dalekosežniji od onih razloga tvrdokorne razočaranosti – koja, eto, još nije shvatila da je ona samo posljedica tuđih i sličnih životnih razočarenja te da će izgledno biti i uzrokom novih takvih razočarenja u svojem okruženju.

A što ako naše razočarenje nije samo posljedica tuđeg razočarenja, nego jednog doslovnog metafizičkog zla?

Kako god, ovo će biti još i izričitiji poticaj da nanovo raspirimo svoju dobrotu. Slijedeći, barem onu biblijsku mudrost pronalazimo da je đavao napasnik, ali i to da je Bog onaj koji kuša. Što je jedno, a što drugo zbog neujednačene terminologije na prvu često i nije lako razlikovati. No generalno bismo mogli reći da je kušnja po sebi ono nešto izričito dobro, ali zbog čega čovjek definitivno može izgubiti pamet i krenuti zlim putem. Recimo, neki izniman talent, čast, vlast, dragocjen dar ili iznimna ljepota. S druge strane, napast je ono po sebi izričito zlo, ali što neke ljude ipak ne pomete da zbog toga na kraju ne postanu još i bolji. O potonjem nam izričito progovara biblijska Knjiga o Jobu – zlosretnom pravedniku i imućniku, na kojeg se jednog dana odjednom i ni odakle svaljuju sva zla ovog svijeta. Djeca tragično pogibaju, veliko imanje i blago propadaju, a Job ostaje sam, bolestan i napušten te s mnoštvom mučnih pitanja koja ga salijeću. Tu se uskoro pronalaze i Jobovi prijatelji koji ga nagovaraju da se pokaje, jer je garant nešto vele sagriješio kad ga snađe takvo i toliko zlo. No Job ne popušta, uvjeren je u svoju pravednost i traži od Boga odgovore za toliko nesnosno zlo što ga snađe. Tu se zatim pronalazi i njegova Žena koja ga nagovara da prokune Boga i da jednostavno umre (2,9). Job je prekorava da ne brblja kao luđakinja. Osim toga, ako već od Boga primamo dobro, ne bi li onda trebalo da iz Njegove ruke spremno primimo i zlo (2,10)? Naravno, u kontekstu cijele ove problematike smijemo pretpostaviti da Jobova žena nije bila po sebi zla, nego upravo samo beskrajno i bolno razočarana. I tako, razmišljanja i savjeti se i dalje naizmijenično izmjenjuju, s tim da nitko od njih ne zna za početnu nebesku dramu koja je svemu ovome prethodila (1,7-12). Jahve Bog jednog dana započinje konverzaciju sa Satanom koji se u ovoj knjizi ne opisuje kao nekakav pakleni nasilnik, nego kao svojevrsni nebeski tužitelj koji pred licem Božjim optužuje ljude i nastoji poljuljati Božje povjerenje u njih. Tako na red dolazi i zlosretni Job. Jahve se hvali pred Satanom da nema takvog čovjeka bogobojazna i pravedna kao što je Job. Satan uzvraća Jahvi da je Job dobar samo zato što mu je Jahve dao sve. I zatim stavlja pred Jahvu izazov: „Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!” (1,11). Jahve zatim dopušta Satanu da do mile volje napastuje sirotog Joba, te da mu pri tome samo u goli život ne dira. Na kraju cijele mučne sage Job dokazuje i onima gore i onima oko sebe dolje da je on istinski pobožnik i pravednik kojeg u tomu apsolutno ništa ne može poljuljati, te ponovno stiče i zdravlje, i djecu, i imanje.

Umjesto zaključka

Mučna i uznemirujuća Knjiga o Jobu nam slično poput onog racionalnog umovanja prije toga jasno sugerira da u životu ne postoje posebni i po sebi odvojeni poticaji na dobro i zlo. Sve je manje-više kušnja ili je sve već manje-više napast, i mi u svakom slučaju moramo svakodnevno birati hoćemo li se kretati uzlaznom ili silaznom putanjom. I zato, kad čovjek pomisli da je već pokupio svu dobrotu ovog svijeta, trebao bi znati da će istu izgledno tek morati dokazati, kako pred Bogom, tako i pred ljudima.

U Sarajevu 24. IX. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rfranca

PSIHOLOGIJA VJENČANJA

Kao muškarcu mi je svakako poprilično fascinantno kad vidim kako neke dame i pet godina nakon vlastitog vjenčanja po svojim profilima društvenih mreža učestalo objavljuju fotografije sa istoga. Jer čak i kad su sretno oženjeni, samo vjenčanje kao vjenčanje muškarcima i ne predstavlja neko povlašteno mjesto sjećanja i memorije. Zato često i zaboravljaju na sve te silne godišnjice, i tako onda već periodično-nesmotreno strašno ljute svoje žene. S druge strane, kako rekosmo, neke žene kao da trajno žive od dana svog vjenčanja. A i one druge, koje na to i nisu toliko navezane, svejedno će iznimno držati do toga dana, pa makar i samo kao do jednog prevažnog datuma u svojem životu.

Vjenčanje i dvostruka tranzicija

Bilo da ste muškarac ili žena, vjenčanje uistinu predstavlja jedan od najvažnijih događaja u životu svake obitelji, i to bez obzira na povijesni period, kulturu i podneblje. Događaj je to koji stoji u središtu tzv. dvostruke tranzicije: Djevojka napušta vlastiti dom i roditelje, te kao udana žena ulazi u neki drugi dom i obitelj. Naravno, danas je ipak više uobičajeno da i sam mladoženja napušta svoju kuću, te da njih dvoje nakon vjenčanja zasnivaju vlastiti dom. No, vidimo, dvostruka tranzicija i u tom slučaju opstaje. Situacija se u svakom slučaju bitno mijenja, kako za njih tako i za njihove obitelji. Roditelji, kojima se dvadeset ili trideset godina život posvema vrtio oko svoje djece, sada moraju prihvatiti da su oni konačno odrasli te da je došlo vrijeme da krenu vlastitim putem. S druge strane, premda konačno slobodni od roditeljskog tutorstva, mladenci će tek morati da „pohvataju” i „progutaju” sve promjene i odgovornosti koje neminovno proizlaze iz čina vjenčanja, a kojih u svojoj mladalačkoj nesmotrenosti na samom početku još uvijek i nisu dovoljno svjesni. Na ovaj način gledano, vidimo kako je vjenčanje po sebi i iznimno stresan događaj. Stoga se ovdje pitamo zašto ga ljudi uopće toliko svečano slave?

Odgovor na pitanje izgledno i ne može biti jednoznačan:

– Oni pametni, ali ne toliko i afektivno zreli, u samom startu će pomisliti da se ovdje i nema bog zna što za proslaviti.

– Oni drugi, ni pametni ni zreli, zaletjet će se proslaviti, pa će poslije moguće shvatiti da su se zeznuli što su išta slavili.

– Na koncu, oni afektivno zreli ljudi već znaju da se užitak ne može odvojiti od patnje, kao ni ljubav od križa. Ovakvima je također jasno da vlastitog sazrijevanja nema bez povremenih bolnih otrežnjenja, tako da se u konačnici sve u svemu za njih ovdje itekako ima što za proslaviti, a niti će se kasnije zbog toga što vele kajati…

PSIHOLOGIJA VJENČANJA ALI I VJENČANICE

Ukoliko je vjenčanje centralni događaj ljudskog života, utoliko se onda vjenčanica nameće kao centralni simbol samog vjenčanja, dok sam izbor tog fascinantnog bijelog raskošnog komada odjeće damama zna upriličiti veoma puno zadovoljstva, no nerijetko možda još i više muke i nevolje. Na ovu temu su provedena čak i neka sasvim ozbiljna znanstvena istraživanja koja pokazuju kako većina mladenki u vjenčanici vidi nešto znatno više od pukog odijela za vjenčanje. Odnosno, one žele da ta čudesna bijela haljina bude odrazom njihove osobnosti, i upravo im zbog toga često i nije lako naći ono što traže. S druge strane, izbor vjenčanice počesto se ispostavlja i poprištem borbe za moć između mladenke, njezine majke, kao i mladoženjine sestre ili neke druge bliske žene iz njegove obitelji. Odnosno, svaka će pokušati da na kraju prevlada baš njen izbor. Zato sve ovo za mladenke često i jest toliko napeto koliko jest, i to sve do mjere da cijela stvar počinje poprimati devijantne crte. U tome smislu, priznata i iskusna prodavačica vjenčanica – Caroline Burstein u jednom razgovoru za The Guardian primjećuje kako neke mladenke nesumnjivo ulažu znatno više energije u izbor vjenčanice nego u izbor muža, a što svakako nije dobro. Burstein također primjećuje kako su mnoge mladenke spremne za željenu vjenčanicu posegnuti u džep i znatno dublje nego što si realno mogu priuštiti. Dakle, ovdje govorimo očito o veoma grozničavim trenucima i izazovima u životu mnogih mladih žena.

Stoga, ukoliko želimo ponešto dublje prodrijeti u tu žensku fascinaciju vjenčanicom, utoliko će biti potrebno pomalo zaviriti i u samu povijest vjenčanice.

Fascinacija vjenčanicom i nije novijeg datuma. Kako već rekosmo, vjenčanje je od davnina slovilo za prevažan događaj, a takav događaj je onda zahtijevao i neku sasvim posebnu odjeću. U tome smislu se kaže da su vjenčanice oduvijek pratile trendove, ali i da su trendovi pratili vjenčanice. U svemu tome, težišnicu su kudikamo činila kraljevska vjenčanja. Ona su postavljala standarde koje su zatim drugi na jedvite jade pokušavali oponašati i slijediti. Pri tome je važno spomenuti da su kraljevska vjenčanja od davnina bila redovito puno više od samih vjenčanja. Zapravo, ona su bila prvenstveno stvar međunarodne politike i trgovine. Povezivanjem različitih kraljevskih lozi krojila se i sudbina naroda kojima su ovi bili upravljali. I tako onda, kako se sviju ticalo kraljevsko vjenčanje, tako ih se počela ticati i kraljevska vjenčanica.

Tamo otprilike sve do početka 19. st. vjenčanice su krasile žive i snažne boje, a omiljeni materijali su bili baršun i svila. Zatim se događa vjenčanje koje će promijeniti manje-više sve – vjenčanje britanske kraljice Viktorije! Dakle, za svoje vjenčanje sa Albertom od Saskokoburga 1840., mlada će kraljica poželjeti haljinu od najfinije čipke toga vremena. A kako se ova mogla naći samo u bijeloj boji, tako će i njezina vjenčanica biti posve bijela. Ovo je za to vrijeme bio pravi odjevni presedan, jer haljine do tada, kako rekosmo, nikad nisu bile posve bijele. Bijela se, naime, smatrala nepraktičnom bojom. Lako se prljala, a podsjećanja radi, u ono vrijeme se sve moralo prati na ruke. Tako će iz Viktorijinog vjenčanja nehotično proizići još jedan važan trend – onaj da se vjenčanica nosi samo jednom u životu, a zatim zapakira i čuva uspomene radi. U svakom slučaju, vidimo kako je postupno došlo do toga da je u današnje vrijeme većini žena iznimno važno da barem jednom u životu izgledaju poput prave kraljice.

Trend bijelih vjenčanica će biti dodatno utvrđen i pozitivnim stavom Crkve o svemu tome. Naime, kako je od samih začetaka kršćanstva bijela važila kao boja nevinosti i novostečenog produhovljenog života u Kristu, tako se onda počelo smatrati i da je to boja koja po sebi ponajviše odgovora i nevinosti mladenke. Međutim, bijele vjenčanice su tradicionalno uvriježene i u nekim drugim kulturama. Recimo, u Japanu mladenke tradicionalno nose bijeli kimono za sam obred vjenčanja, da bi se zatim za prijem presvukle u crveni. Jer, bijela im je slično kao u kršćanstvu znak nevinosti, a crvena znakom obilja i blagostanja. Englezi za ovu kombinaciju cinično ističu da im nikako ne sluti na dobro, jer ih živo podsjeća na krv i zavoje.

Od psihologije vjenčanice do psihologije žene

Cijela prethodna storija kao da ukazuje na to da žene znatno više drže do uhodanih društvenih standarda i običaja od muškaraca. Unutar ženskog bića kao da je puno snažniji ovaj zahtjev „raditi nešto kao što se i radi” nego što je to slučaj kod muškaraca koji su skloniji improvizaciji i „ad hoc” rješenjima. To uopće ne čudi, jer žene osim što su poslovično osjećajnije, one su i prijemljivije od muškaraca, te se lakše identificiraju i povezuju s cjelinom stvarnosti. S jedne strane, ovo može izgledati loše ukoliko su žene pokatkad doista zatočenice općeprihvaćenih trendova i običaja, te da zbog toga često, kao što se to kaže, jednostavno „ne umiju sebi”. No, s druge strane, naznačena prijemljivost kao i snažnija veza s cjelinom stvarnosti ih čini i znatno intuitivnijima od muškaraca. I stoga je ovo možda lijepa prilika da shvatimo kako uopće funkcionira intuicija. Recimo, ako me boli glava, ja jasno mogu reći da me boli glava. Ako me netko pita jesam li siguran u to, jesam, kako neću biti, jer to je jednostavno moja glava, jasno je osjećam, kao i bol unutar nje. Slično tome, žena vrlo dobro može naslutiti kako se drugi ljudi osjećaju ili što smjeraju. Kako zna? Pa zna, jer to je jednostavno u pitanju NJENO dijete, ili NJEZIN muž, ili čak ona NJEZINA tamo neka neprijateljica. Dakle, ontološki gledano, granice ženskog bića puno su poroznije naspram okolne stvarnosti od onih muških. S druge strane, muška ontologija sadrži upravo tu jednu snažnu samodiferencirajuću, kao i onu racionalnu tendenciju. To ih čini dosta agilnijima, slobodnijima, samostalnijima i odlučnijima u odnosu na žene, ali isto tako i dosta slijepima te nemoćnima da shvate neke jednostavne stvari koje su ženama jasne skoro pa same po sebi. Stoga se kod ovakvih naznačenih razlika i govori o tzv. rodnom modelu komplementarnosti koji želi istaknuti da se muškarci i žene međusobno znatno razlikuju, čak i puno više nego što se čini na prvi pogled. No, isto tako, sve te razlike u konačnici nisu tu da se jedni i drugi mrze, nego upravo suprotno, da se međusobno pomažu i nadopunjavaju. I tako opet dođosmo na kraju do društvene ali i egzistencijalne nužnosti onog braka i one predivne vjenčanice…

U Sarajevu 14. X. 2021.

M. B.

Izvori:

– The History of Wedding Gowns: A Brief Review, Da Vinci, https://davincibridal.com/blog/the-history-of-wedding-gowns-a-brief-review/ (Stanje: 14. IX. 2021.).

– What I’ve learned from 10 years of selling wedding dresses, The Guardian, https://www.theguardian.com/fashion/fashion-blog/2014/may/09/what-ive-learned-from-10-years-of-selling-wedding-dresses (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Seoha MIN, Lina M. CEBALLOS, Jennifer JURCHISIN, Role power dynamics within the bridal gown selection process (XII, 2018.), https://www.researchgate.net/publication/327013227_Role_power_dynamics_within_the_bridal_gown_selection_process (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Jennifer BAUMGARTNER, Avoid Wedding Dress Stress! (18. I. 2010.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-psychology-dress/201001/avoid-wedding-dress-stress (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Rebeka Jadranka ANIĆ, Spolne razlike u religioznosti pod vidom obrazovanja, Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 4, 873-903.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightfieldstudios

OD VISOKIH OČEKIVANJA DO IMPLICITNIH ZAHTJEVA: KAKO IZBJEĆI DESTRUKTIVAN FOKUS?

Živite ili radite u bučnom okruženju a pokušavate se fokusirati da nešto obavite. Osjećate kako vam je očajnički potrebna tišina. I hoćete li je pronaći? Odgovor na ovo pitanje izgledno je negativan, a uz to ponešto i paradoksalan, jer sudeći prema američkom psihologu Nandu Pelusiu, u ovakvim i sličnim situacijama u konačnici ćemo imati mnogo bolje iskustvo tišine ako na istoj uopće ne budemo inzistirali.

Prema Pelusiu, kad implicitno zahtijevamo tišinu, veća je vjerojatnost da ćemo postati hiper fokusirani na bilo kakvu buku na koju naiđemo. Stoga bi se ovdje valjalo zapitati: „Zašto mi je uopće potrebna potpuna tišina“? Načelnim prihvaćanjem buke i smetnje, mi na paradoksalan način postajemo manje osjetljivi na njih. Buka će kudikamo i dalje nastajati, ali ako shvatimo da unatoč tome možemo raditi, pa koliko god nesavršeno, moći ćemo raditi.

Premda se sve ovo doima kao nešto iz domene obrnute psihologije, važno je pripomenuti da je cijela stvar po sebi lako razumljiva. Postavljanjem bilo kakvog kategoričnog implicitnog zahtjeva, mi nehotično mobiliziramo svoj organizam, pa tako i one različite mentalne mehanizme koje ne možemo olako kontrolirati na svjesnoj razini. A vidimo, neki od njih su zaduženi da nas upozoravaju na sve ono što se protivi našim prethodno postavljenim zahtjevima. I sve ovo po sebi je zapravo veoma korisno, s tim u nekoj više izoliranoj, privatnoj shemi, gdje uz uzoran trud još uvijek većinu stvari možemo lako držati pod vlastitom kontrolom. Na primjer: kuham ručak, i pri tome će kudikamo biti veoma korisno da sam u stanju munjevito opaziti ako ručak počne zagarati ili ako je neka od namirnica iz frižidera u međuvremenu promijenila miris, okus ili boju. No, na makro razini, u nekoj od naših svakodnevnih košnica, gdje se i previše toga može odvijati mimo naših zahtijeva i očekivanja, spomenuti mehanizmi s obzirom na nas kudikamo mogu postati izrazito kontraproduktivni, te umjesto da nas vode ka povišenoj učinkovitosti, mi na kraju okončavamo u frustraciji, izolaciji i psiho-fizičkoj iscrpljenosti. Stoga bi naspram navedene javne razine bilo mudro ove svoje implicitne zahtjeve ponešto sniziti, ili možda još bolje – u najboljoj maniri obrnute psihologije naglavačke postaviti: „Slobodno me ometajte, snaći ću se već nekako“. Ovo svakako u praksi nije ni približno jednostavno kao što izgleda ovako u teoriji, no struka usprkos tome tvrdi da se ovo s vremenom da itekako dobro uvježbati.

Za kraj postavljamo pitanje: Što učiniti ako su nas drugi ipak uspjeli posve pomesti? (Naravno, na našim prostorima ovo se čak često dogodi na tobože pozitivan način. Recimo, počeo sam marljivo raditi, a radne me kolege onda povukle na dvosatnu kavu, da bi ja zatim konstatirao sa žaljenjem da se danas više ne može ništa pametno napraviti…). Pelusi u ovom smislu kaže da je izuzetno važno vratiti se izvorno planiranom zadatku, pa makar i samo na pet minuta. I pri tome nikako ne smijemo podcjenjivati tih pet minuta posla, jer to je opet po sebi jedini mogući način da se s vremenom izvježbamo i znatno bolje u našem radnom i životnom fokusu.

Zaključno ističemo da se sve ovo ne mora ticati samo buke na radnom mjestu nego i bilo koje druge smetnje koja nas pogađa. No, o čemu god bila riječ, važno je sjetiti se da se smetnje neminovno događaju, kao što se i jedan zdrav fokus s vremenom itekako da utvrditi i uvježbati.

U Sarajevu 9. 8. 2021.

M. B.

Izvor: Nando PELUSI, Fix Your Focus. How to cut the distractions and stay focused at work.

(By Nando Pelusi Ph.D. published April 29, 2007 – last reviewed on June 9, 2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/200704/fix-your-focus (Stanje: 9. VIII. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olgastrelnikova

KONCEPT NEČINJENJA: „Nije li Shun učinio ništa, a opet je dobro vladao?“

Ako govorimo o svakodnevnim zadacima i povjerenim nam poslovima, jedno je sigurno: morat ćemo se potruditi jer se ovi sami neće obaviti. Međutim, ako li počnemo zadirati na onu makro skalu, bez obzira na to mislimo li pod tim na velike poslovne pothvate ili možda pak na sve one politike i ideologije, tu na kraju često ispadne da bi bilo puno bolje da čovjek ništa nije radio ili da je barem malo manje radio nego što je.

Navest ćemo u tom smislu nekoliko primjera:

Pametni telefoni, kompjuteri, Internet, društvene mreže, aplikacije za komunikaciju … Mnogi će reći kako se danas bez toga više jednostavno ne može ni raditi ni komunicirati, i takvi su izgledno u pravu. No, ako se zapitamo koliko je sve to bitno utjecalo na naš život kao takav; ono, jesmo li od toga postali zadovoljniji, pametniji, smireniji, ispunjeniji … odgovor će zasigurno glasiti: „Ne“! Tako da je krajnji zaključak u svezi modernih IT i komunikacijskih tehnologija krajnje kontroverzan i paradoksalan. U jednu ruku, bez toga se više ne može, u drugu ruku, sve to još uvijek nema neke posebne veze s bȋti ljudskog života.
Običnom čovjeku naizgled naklonjeni politički populizmi na kraju najčešće završavaju u brutalnim sukobima i ratovima, uostalom, kao što je put do pakla općenito popločan onim dobrim nakanama.
Na osobnoj skali više, svijet je danas pun onih mladih ambicioznih ljudi koji već u svojim četrdesetim životare osamljeni, rastavljeni, spajajući pri tome jedva kraj s krajem. Tko zna, možda bi bolje prošli u životu da su im apetiti i prateći pothvati bili manji i skromniji…

Shun vs. Salomon

Dakle, upravo jer brojni veliki planovi i aktivnosti često donose po sebi krajnje minorne rezultate, logično je za pretpostaviti da onda ponekad i obratno – sasvim mali planovi i aktivnosti mogu uroditi neslućeno velikim plodovima. Na taj način stižemo do wu-wei (nečinjenje, neaktivnost) koncepta iz kineske filozofije kao i do uvodnog citata: „Nije li Shun učinio ništa, a opet je dobro vladao?“ Konfucije je naznačenim riječima pokušao objasniti svojim slušateljima da je trud nerijetko precijenjen, pa čak besciljan i bespotreban. Shun je inače bio jedan od velikih starokineskih vladara koji je kasnije kroz folklor i predaju zaogrnut brojnim čudesnim i natprirodnim osobinama. Međutim, Shun je prema dostupnim povijesnim saznanjima bio sve samo ne magičan i čudesan. Napravio je jedan odličan potez na samom početku svoje vladavine okruživši se vrlim i mudrim savjetnicima i ministrima, i to je bilo manje-više sve od njega. Ostatak vladavine je pijuckao čaj, išao u lov, kulturno se uzdizao, dok je sve njegove poslove većinom obavljala prije spomenuta svita. I sve ovo na kraju ispade tako dobro i uspješno da se Shun u očima mnogih činio posve nadljudskim likom.

S druge strane, izraelskog kralja Salomona mogli bismo navesti kao primjer vladara koji se veoma trudio, a da to na kraju i nije urodilo nekim vele dobrim plodovima. Premda ga i danas mnogi smatraju sinonimom uzvišene mudrosti, od Salomonove vlasti će na kraju preostati puno više štete nego koristi. Kako je bio veliki graditelj, tako je stalno dizao i poreze, što se mnogima u Izraelu ni najmanje nije svidjelo. Osim toga, radio je puno i na diplomatskom planu. Premda je prethodno bio izgradio snažnu vojsku, smatrao je potrebnim i dodatno učvršćivati mir sa svojim susjedima. Kako se to već nekoć radilo, uzimao je za žene kćeri susjednih vladara kako među njihovim narodima ne bi više dolazilo do rata. No neke od ovih princeza se zatim svojski potrudiše oko širenja vjere i običaja svojih naroda među Izraelcima, što će svakako stvoriti nemalu konfuziju na religioznom i identitetskom planu. Epilog: nedugo nakon Salomonove smrti izraelsko kraljevstvo se raspade i takvim ostade naredna skoro tri milenija, sve do novijih dana i moderne države Izrael (1948.). Zbog neupitne popularnosti Salomonovog lika i djela među različitim slobodno-zidarskim krugovima, njega bismo slobodno mogli smatrati i svojevrsnim modelom suvremene zapadnjačke politike. One politike gdje se puno gradi, troši, naplaćuje; gdje se svašta tolerira i diplomatizira, te gdje je prosječni podanik u konačnici sit, zaštićen, ali i dalje nekim čudom prazan, isfrustriran i nezadovoljan.

Bȋt nečinjenja: Priroda koju se ne može ubrzati, ali se svejedno ne da nadmašiti i preteći

Alan Watts izvrsno primijeti kako je najbrži način da se mutna voda razbistri – ostavit je na miru. Čovjeka kudikamo može iživcirati to polagano taloženje i usporeno vraćanje stvari u normalu. Rado bi on to nekako ubrzao, ali će bilo kakvim činjenjem samo prolongirati neumoljivi prirodni proces. I to bi bilo manje-više sve ono bitno o konceptu nečinjenja. Dakle, ne to da se od sada ništa više ne bi poduzimalo i radilo, nego ono da bi se radilo ustupajući pri tome prednost neumoljivim i nadmoćnim prirodnim silama i procesima.

U Sarajevu 5. VIII. 2021.

M. B.