kritika – Poptheo Web Portal

POSLUŠNOST: VRLINA ILI PREDUVJET ZA TRAGEDIJU, PA ČAK I ZLOČIN?

Nakon što je izraelski Mossad u proljeće 1960. u Argentini majstorski uhitio te neprimjetno u Izrael prebacio notornog nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna, njemačko-američka filozofkinja Hannah Arendt se ponudila redakciji „New Yorkera” da kao dopisnica iz Jeruzalema radi za njih na ovom slučaju. S obzirom na to da se u svojem filozofskom radu već bavila odnosom politike, terora i nasilja, jednostavno je iz prve ruke željela upoznati toga groznog čovjeka. Tako će na kraju nastati njezino vjerojatno najznačajnije djelo: „Eichmann u Jeruzalemu: Jedno izvješće o banalnosti zla.” Možemo primijetiti da je drugi dio naslova naznačenog djela itekako simptomatičan, te da ponešto delikatno poručuje svojim čitateljima već na samom početku. Naime, prije nego što će prvi put uživo vidjeti Eichmanna, Arednt je bila vrlo nervozna, pa čak i anksiozna. Osjećala je groznu nelagodu jer je očekivala da će se susresti sa utjelovljenjem metafizičkog zla u svojem najrafiniranijem mogućem obliku. Međutim, na kraju će je u svemu tome zadesiti jedna potpuno drugačija vrsta šoka. Naime, Eichmann je prema njezinim vlastitim riječima bio „užasno i zastrašujuće normalan”. Omanji, proćelavi birokrat, blagog nastupa i izraza lica … činio se posve suprotnim u odnosu na grozna zlodjela koja je bio počinio. Da ne bude kakve zabune, dotičnog su pregledali i najbolji izraelski psihijatri i psiholozi te jednoglasno zaključili da je u potpunosti normalan. Eichmann se tijekom cijelog procesa pokušao opravdati time da je on samo izvršavao svoju dužnost. Pri tome se nešto pozivao i na Kantov Kategorički imperativ premda ovaj po sebi nije imao nikakve veze s bilo kakvom zločinačkom politikom kao ni poticanjem na istu. Štoviše, Kantov kategorički imperativ predstavlja tek jednu od inačica tzv. zlatnog pravila koje po sebi predstavlja temelj svekolikog morala (Ne čini drugom što ne želiš da drugi čini tebi!). U svakom slučaju, kod Eichmana se nazirao taj nekakav toksični koktel osrednje inteligencije i slijepe poslušnosti prema nadređenima. Arendt je bila uočila još jednu specifičnu crtu njegova karaktera: Eichman je bio rođeni kolaboracionist, svojevrsni ovisnik o pridruživanju (engl. joiner). Već od najranije dobi trudio se biti članom različitih dječjih, kasnije i omladinskih organizacija. Volio je biti dijelom neke veće, moćnije skupine. Tako će 1927. upasti i u Savez njemačko-austrijske desnice (Frontkämpferbund), 1932. u NSDAP, a zatim i u notorni SS. I tako, malo pomalo, od lokalnog nacističkog potrčkala, postaje jedan od ključnih izvršitelja pogroma nad Židovima tijekom II. svj. rata, a sve to, vidimo, u ime slijepe poslušnosti prema svojim nadređenima. Kako to Arendt dalje primjećuje, za razliku od nekih drugih nacističkih zločinaca koji su čudovišno mrzili Židove, Eicmann je učestalo isticao da osobno nikad ništa nije imao protiv njih. Za njega je sve to, kako rekosmo, jednostavno bila stvar osobne dužnosti, odanosti i posvećenosti.

Poražavajući rezultati Milgramovog pokusa

Eichmannov primjer će potaći neke zapadne istraživače da se ozbiljnije pozabave sa ulogom poslušnosti u kreiranju i izvršavanju ratnih zločina. Naime, sad je glavno pitanje bilo radili se tu o nekakvoj specifičnoj njemačkoj slijepoj poslušnosti prema nadređenima ili pak o općenito ljudskoj prirodi kao takvoj. Negdje istovremeno, dok se u Jeruzalemu sudilo Eichmannu, američki psiholog Stanley Milgram će u New Havenu izvesti jedan od najkontraverznijih pokusa iz domene socijalne psihologije ikad. Dobrovoljni sudionici pokusa bili su upućeni od strane profesora da ispituju druge sudionike (koji su ustvari bili unaprijed pripremljeni profesionalni glumci), te da im puštaju elektrošokove za svaki krivi odgovor. Pri tome su sa svakim krivim odgovorom šokovi postajali sve snažniji, dok su se glumci, koji zapravo nisu trpjeli nikakvu bol, svojski trudili da dramatično dočaraju istu. I tako, nakon serije šokova, isti na kraju postaju tobože smrtonosno jaki. Glumci vrište i mole za milost, a njihovi „mučitelji” se nećkaju. Međutim, profesor potiče sudionike da nastave sa šokovima jer je to za „dobro znanosti”. Na kraju, kad se sve zbroji, tek je 35% sudionika odlučilo prestati s mučenjem kad su bili jasno upućeni da ispitanici sada doslovno mogu umrijeti. Ostalih 65% je nastavilo s mučenjem, pri tome se slijepo uzdajući da profesor zna što radi. Zanimljivo, eksperiment je ponovljen 2009. na TV France 2, i to sada u kontekstu povjerenja običnog čovjeka u autoritet televizije. Ovaj put su rezultati bili još više zastrašujući. Čak 80% sudionika je ustrajavalo u tobožnjem mučenju, uzdajući se u to da njihovi omiljeni urednici znaju što rade.

Razumna poslušnost da, slijepa poslušnost ne!

Manje-više nitko ne voli slušati kritike, a osobito ne autoriteti koje po sebi vrlo često karakterizira onaj crveni, ekstrovertirano-impulzivni spektar osobnosti. Štoviše, takvi su često u prilici da se na temelju svojeg poslovično visokog samopouzdanja manje-više osjećaju potpuno nezabludivima. I stoga im se mnogi ne usude suprotstaviti, a vidimo da bi oko nekih pitanja definitivno morali. Ovdje naravno ne govorimo samo o ekstremnim slučajevima kakav je bio onaj Eichmannov nego i općenito. Autoriteti svih vrsta počesto očekuju da u ime poslušnosti prema njima radimo stvari koje po sebi mogu biti i pogrešne. To može biti bilo tko: šef, roditelj, stariji brat, prijatelj… A tko se u takvim situacijama boji suprotstavljanja i sukoba, može računati jedino s tim da će baš na taj način s vremenom upasti u istinski bezizlazan sukob i nevolju.

U Sarajevu 12. VII. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : denisfilm

Kritika kao prilika za vlastiti razvoj

Definitivno nitko od nas ne želi biti kritiziran, ali samim time što smo ljudi, podložni smo kritici. Budući da ne možemo izbjeći kritiziranje, moramo se nekako naučiti nositi s tim te pokušati iz toga izvući nešto pozitivno i korisno. Prije svega, važno je napomenuti kako ni svaka kritika nije ista. Postoje, prema jednostavnoj podjeli, konstruktivne i destruktivne kritike. Ove prve idu prema rješenju problema, a ove druge su zapravo kritika radi kritike, tj. usmjerene su na uništavanje. Pored toga, važno je znati davati kritiku u smislu da se treba jasno dati do znanja da se ne kritizira osoba kao takva, nego ono što ona čini. No ovdje ćemo se više pozabaviti pitanjem kako se nositi s kritikom bez obzira o kakvoj kritici se radi i na koji način nam je upućena. Redovito, čim čujemo da nam je netko uputio kritiku, u nama se budi bunt, osjećamo se napadnuti te krećemo u protunapad. To je nekakva naša primarna reakcija koja nam djeluje sasvim logično. Ali ako malo bolje razmislimo, time samo pogoršavamo situaciju. Reagirajući tako, ne razmišljamo puno o tome što ćemo time postići. Bitno je što prije obraniti vlastiti ego koji je ranjen i koji žudi ponovo uspostaviti ravnotežu i sigurnost. No na takav način uglavnom dolazi do rasprave i svađe koja nas još više ranjava i narušava naše odnose, osobito ako je kritika došla od strane nama bliskih ljudi. Kako bismo to pokušali izbjeći, potrebno je prihvatiti kritiku kao način osobnog rasta i učenja. Ovdje se pod prihvaćanjem kritike ne podrazumijeva automatski da je ista utemeljena jer i oni koji nam upućuju kritiku su samo ljudi sa svojim manama i vrlinama. Radi se o tome da kritici trebamo pristupiti znatiželjno jer ćemo samo tako uspjeti ukrotiti svoj obrambeni mehanizam. Znatiželja nas sama po sebi tjera da više istražujemo, učimo te se na taj način razvijamo i rastemo. Dakle, kada nam netko uputi kritiku, treba nam biti jasno da osoba govori nešto što smatra da je bitno te se zapitati što nam ta osoba želi reći i zašto smatra da je to važno. Štoviše, klinički psiholog Hendrie Weisinger ističe kako bismo zapravo trebali sami pitati druge koje stvari bismo mogli uraditi bolje, tj. tražiti od drugih kritiku. Nakon što nam drugi iznesu svoje mišljenje, Weisinger savjetuje da im zahvalimo te neko vrijeme odvojimo kako bismo razmislili o značaju kritike i kako ju možemo primijeniti za vlastiti razvoj. Dakako, ponekad se može dogoditi da zaključimo kako kritika nije na mjestu, ali i tada se iz kritike može izvući nešto pozitivno u smislu da prikupimo kvalitetnije argumente u našu obranu. Dakle, ne trebamo se bojati kritike, nego ju prihvatiti kao informaciju koja nam pomaže u vlastitom napretku i rastu.

U Mostaru 20. 2. 2020.

K. L.

Izvori:

Alex Lickerman, ”How to Manage Criticism”, (2. 9. 2012.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/happiness-in-world/201209/how-manage-criticism (Stanje: 20. 2. 2020.).

Hendrie Weisinger, ”The Art of Taking Criticism: Get Curious?”, Lifehack, Izvor: https://www.lifehack.org/330157/the-art-taking-criticism-get-curious (Stanje: 20. 2. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shannon Fagan

(Pre)Osobno shvaćanje

Osobno shvaćanje bismo mogli identificirati kao jedan od najviše podcijenjenih psihosocijalnih problema. Radi se o onom neugodnom osjećaju potištenosti, posramljenosti i odbačenosti uslijed neke primljene kritike, a koja po sebi može biti posve dobronamjerna.

Američka terapeutkinja i stručnjak za obiteljske i poslovne odnose – Elayne Savage smatra da uzroke preosobnog shvaćanja treba tražiti u čovjekovom djetinjstvu. Navedeni osjećaj je izgledno povezan s nekim roditeljskim inhibicijama i zabranama, kao i s našim djetinjim reakcijama na sve to.

Odatle bi se moglo krenuti i s dubljim psihološkim analizama. Prema Freudu, cjelokupni čovjekov psihološki razvoj je takoreći povezan s pokušajima našeg Ega da se izbori s pritiscima nesvjesnog hirovitog impulsivnog Ida – s jedne strane, te glasa odgojitelja (Superega) koji sadrži sve nametnute društvene konvencije, običaje i zabrane – s druge strane. Pronalazak ravnoteže između ovih suprotstavljenih zahtjeva je upravo ono što će psihički zdravu osobu činiti zdravom, kao što je i nedostatak ravnoteže ono što će neurotičnu osobu činiti neurotičnom.

Za preosobno shvaćanje bi se baš moglo reći da gotovo uvijek stoji u vezi s nekim nedostatkom ravnoteže u osobnom životu. Npr., ljudi su skloni ovakvim preosjetljivim reakcijama ako se dovodi u pitanje nešto u čemu su vrlo stručni. Ciceron – između ostalog i profesionalni govornik – reče da je govornik sličan lijepoj ženi: naime, oboje su vrlo tašti. Ako pogledamo malo bolje, govornik je uložio puno truda u svoju vještinu, baš kao što se i lijepa žena u svojem trudi. Dakle, tamo gdje postoji jedno iznimno ulaganje psihičke energije u neku aktivnosti ili sposobnost, tu će izgledno biti i dosta osobne osjetljivosti. Međutim, isto tako i sasvim suprotno, preosobno shvaćanje se javlja tamo gdje se uložilo premalo psihičke energije. Ljudi su redovito preosjetljivi vezano za ono područje života gdje su izgubili kontrolu. Tako će se alkoholičar redovito ljutiti ako mu se prijateljski kaže da je to ipak malo previše pića za jednu jetru ili korpulentna osoba će burno reagirati ako joj se s najboljom namjerom kaže da bi trebala malo „probušiti kašiku“. Dakle, osjetljivost osobnog shvaćanja dolazi najčešće tamo gdje je ili previše ili premalo kontrole, odnosno, premalo ili previše investiranja psihičke energije.

Posao prvi strada

Premda će se članovi neke obitelji morati često susretati i boriti s problemom preosobnog shvaćanja, u obitelji se obično sve ovo nekako i prebrodi. Ipak se tu radi o snažnim emotivno-krvnim vezama kao i o čvrstoj navici zajedničkog života. S tim u vezi je i došlo do toga da se problem preosobnog shvaćanja danas promatra prvenstveno kao poslovni problem. Kolegijalne veze su puno slabije od onih obiteljskih, te se tako nerijetko dogodi da je i jedna jedina dobronamjerna kritika posve dovoljna da zapečati neku poslovnu suradnju ili relaciju.

Međutim, i na obiteljskoj razini navedenu problematiku ne bi trebalo olako shvaćati. Premda su obiteljske veze po sebi jake, ishitrena kritika kao i preosjetljiva reakcija na nju su nešto što dugoročno ubija ideale ljubavi. U trajno napetim okolnostima ljubav za čovjeka definitivno prestaje biti božanska veličina te se promeće u lukavu obmanu prirode što nas zavede mlade i naivne.

Preosobno shvaćanje i vjera

Tamo gdje se stvari preosobno shvaćaju i doživljavaju, tu će se Bog uvijek više shvaćati kao djelatni, a ne kao svršni uzrok, odnosno, neće Ga se promatrati kao ontološkog pokretača i temelj svekolike stvarnosti, nego prije kao sveprisutnog „deus ex machina“ koji izravno, direktno i samovoljno započinje te završava svaki konflikt i situaciju u našem životu.

Tu opet nekako stižemo do onoga da korijene preosobnog shvaćanja treba tražiti u čovjekovom djetinjstvu, u onoj kontraverznoj djetinjoj situaciji koju – s jedne strane – karakterizira velika povlaštenost i neodgovornost za vlastite postupke, kao i posvemašnja bespomoćnost i nadzor – s druge strane. Dijete u nama – i dan danas u odrasloj dobi -. od drugih uvijek očekuje ono najbolje, ali se istovremeno boji njihovog fokusa i kritike, miješajući ih izgledno s prevelikom roditeljskom pažnjom i brigom.

U tom smislu, i u teološkom kontekstu možemo govoriti o dvije posve različite slike Boga: o djetinjoj slici moćnog starca nebesnika, te o zreloj slici posve nevidljivog i otajstvenog Boga, s kojim smo ipak povezani po svojoj nutrini, odnosno, „srcu“. Dijete nema drugog izbora do li pokušati ostvarivati svoje želje preko drugih ljudi – prvenstveno svojih roditelja. S druge strane, odrasla zrela osoba zna da je prvenstveno odgovorna sama za sebe, pa tako i neće davati uvijek previše značenja onome što misle drugi ljudi.

Umijeće davanja i primanja kritike

Na početku smo rekli da je problem preosobnoga shvaćanja jedan od najviše podcijenjenih psihosocijalnih problema. U suštini, velika je mudrost kako ispravno dati, ali također i od drugih primiti kritiku. Glede davanja, definitivno bi se trebalo držati onog Pascalovog poučka koji nalaže da bi svaku kritiku ponajbolje bilo započeti nekom pohvalom: čovjeku prvo dati do znanja da ga cijenimo, da prepoznajemo njegove kvalitete kao i dobra ostvarenja i zalaganja, a zatim reći i ono što nas smeta ili što jednostavno smatramo da bi moglo i trebalo biti bolje. U suštini, ovo i jest jedini način da netko u potpunosti te bezbrižno i prihvati tuđu kritiku. Ne prihvaćam ni jedno zlo o sebi ukoliko se ne prizna i ono dobro o meni!

S druge strane, ako u međuvremenu doživimo i onu neku nezgrapnu i loše formuliranu kritiku, i u njoj se ipak na kraju može pronaći ponešto pozitivno i konstruktivno. U takvoj situaciji najbolje je pustiti da nas prođe onaj prvi negativni nalet emocija, a zatim se čisto racionalno pitati ima li to što smo čuli uistinu neke veze s nama samima? Ovako gledajući, vrlo ćemo često shvatiti i da je ona naizgled negativna kritika u svojoj biti zapravo bila pozitivna. Istina je uvijek istina, premda počesto dolazi u ružnom pakovanju.

U Sarajevu, 23. 9. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

O religioznom neznalici

Nemoguće je u jednom danu pročitati vijesti, a da barem jedna nije kritički usmjerena prema religiji. Uvijek postoji povod za kritiku. Opravdan ili neopravdan… Važnost, popularnost pa i neka intelektualna ozbiljnost, danas se stječe ako ste kritičar religije. Ako imate pozitivan stav prema svojoj religiji i religiji drugoga, onda kažu da sigurno niste intelektualac; sigurno niste važni i definitivno nećete biti popularni.

Ako imate pozitivan stav prema religiji, vaš opis odgovara zaostalom čovjeku srednjeg vijeka koji stoljećima ne prati suvremeni svijet i njegova dostignuća. Bez obzira kojoj religiji pripadate. Vi ste zaostali ako ste religiozni, bilo da ste kršćanin, musliman, Židov… Neznalica koji kritizira religiju ne mora često biti onaj koji javno piše. Njega susrećete uglavnom u svakodnevnici i verbalnom kontaktu. Prepoznajete ga po izjavi kako on sve zna i kako sve religije govore isto samo što nitko to još ne zna. Ali on zna. On zna kako su Crkva, islam, židovstvo krivi za sve što se događalo, događa i ima dogoditi u svijetu. Njegovo poznavanje religija je univerzalno, apsolutno i neprikosnoveno. On ne želi pisati. Smatra da se tu nema što reći. Neznalica samo govori i kada govori smatra da je ono što on kaže božanski nadahnuto. Ne poznaje povijest, ne poznaje teologiju, ne poznaje filozofiju, ne poznaje nauk drugih religija. Smatra da to ne treba znati. Međutim, poznaje kršćanstvo, islam do u detalje, a isto tako i budizam i hinduizam… Kako ih poznaje? Jednostavno. Sve je isto, ali nama drugima je to skriveno i mi to ne znamo. Naravno, on zna. Za neznalicu nema tajni. Ne smatra da je zlo problem svih religioznih ljudi bez obzira kojoj religiji pripadali jer to je naš zajednički problem i pitanje. On ga objašnjava jednostavno, apsolutno i autoritativno. Kršćanstvo, islam, religija… uzrok je svega zla i onoga koje je bilo, i onoga koje se događa i onoga koje se ima dogoditi. Ne smatra da postoje tajne i otajstva. Za njega je sve jasno kao dan. Ako kažete da ni vi sami iako vjerujete ipak ne razumijete sve jer spada u područje misterija, neznalica će vam ukratko sve objasniti. Objasnit će vam i život, i smrt, i patnju i uskrsnuće i Boga, Allaha, Kuran. Sve će vam objasniti samo recite kojoj religiji pripadate. Ako ste kršćanin nema problema, ako ste musliman nema problema, ako ste Židov nema problema, ako ste budist nema problema. Svečano će vas postaviti pred sebe. Vas koji se možda cijeli život trudite i mučite da naučite, dokučite smisao vlastitog život i življenja. Vas koji pokušavate shvatiti pitanja o patnji, o zlu, o terorizmu, o ratu. Vas koji pokušavate razumjeti postoji li Bog, Allah, Jahve i zašto je takav prema vama u vašoj samoći, bolesti, patnji, u umiranju vašeg sina, kćeri, oca ili majke? Svečano će vas uzeti za ruku i reći vam: sve je isto ja sam pročitao knjige svih religija. Nema tajni, nema pitanja na koja se ne može odgovoriti. Jeste li zadovoljnim takvim objašnjenjem svega? Ako jeste, niste daleko da i sami postanete neznalica u vlastitoj religiji. Ako niste, na dobrom ste putu da se na vrijeme odmaknete od čovjeka koji sve zna o Bogu, patnji, smrti, ratu i zlu. Na dobrom ste putu da ne postanete religiozni neznalica. Na dobrom ste putu da postanete ono što trebate biti, čovjek koji se ozbiljno i cijeli život pita o sebi, životu i njegovu smislu nastojeći upoznati prvo svoju religiju a onda i religiju drugoga. Samo tako ćete izbjeći da jednom kažete nema tajni sve je jasno kao dan i sve je isto. Samo tako ćete postati religiozna osoba, ali nećete postati religiozni neznalica.

U Sarajevu, 16. 7. 2017.

O. J.