kultura – Poptheo Web Portal

PSEUDOMODERNIZAM ALANA KIRBYJA

Kulturno i mentalitetsko ozračje druge polovice XX. stoljeća uvelike je bilo obilježeno razočaranjem velikim učenjima i idejama prethodnog razdoblja moderne. Stoga ga se gotovo pa spontano nazvalo postmodernom (ukoliko se taj pojam više ticao umjetničkih kretanja) ili postmodernizmom (ukoliko se mislilo više mentalitetski i općenito). Za razliku od modernizma koji je slijedio ideju trajnog i beskonačnog napretka, uz napuštanje svega starog, postmodernizam će generalno biti obilježen fenomenologijom diskontinuiteta, pri čemu su se mislioci kretali čas naprijed čas natrag, i sve to uglavnom proizvoljno te po vlastitom nahođenju. Dakle, postmoderni čovjek se za razliku od modernog sada ponovno rado osvrtao na prošlost, ali selektivno i ironično. To će inicirati svojevrsnu kulturu citata koju i dan danas susrećemo kod primjeraka ljudske vrste rođenih otprilike prije 1980. To bi značilo da se velike mislioce iz prošlosti rado citiralo, ali i nerado ozbiljnije studiralo i proučavalo. Ovo je nadalje sasvim logično dovelo do onoga što će Jean Francois Lyotard nazvati „krajem metanaracije”, a što bi značilo da se velika učenja iz prošlosti više nisu mogla shvatiti na onaj način kako su izvorno bila zamišljena, nego samo onako kako su se na osnovu nekolicine citata i vlastitog iskustva činila čitatelju u aktualnom trenutku i vremenu.

Potonje nas neminovno vodi prema još jednoj važnoj datosti postmodernizma, a to je njegov prevladavajući narcizam, kojeg će Ernest Geller nešto slikovitije nazvati „histerijom subjektivnosti”. Premda se postmoderni čovjek i dalje osjećao veoma bliskim Descartesu i onom njegovom famoznom „mislim, dakle jesam”, od sada je ipak više važilo ono postmoderno: „Osjećam, vjerujem, dakle jesam”. Naime, iako mi i dalje kroz razgovor svojim sugovornicima rado i olako suprotstavljamo ono „ja mislim…”, istini ipak više odgovara da mi u takvim trenucima zapravo nešto vjerujemo i osjećamo, jer mišljenje je složena i mukotrpna disciplina, dok se u naznačenom slučaju puno prije radi o impulzivnom i fragmentiranom iznošenju vlastitih uvjerenja i osjećaja.

Premda bi se o samom postmodernizmu moglo još puno toga reći, ovdje ćemo spomenuti još barem jednu njegovu značajku, a to je tzv. „surogat kultura”. Surogat kultura po sebi predstavlja posljedicu industrijske hiperprodukcije koja se na koncu počela prelijevati i na sam čovjekov duh i mentalitet. Surogat kultura znači kako je u međuvremenu sve postalo lako i jeftino dobavljivo, ali samim tim i posve bezvrijedno i beznačajno. Stvari, pa čak i voljene osobe više nije imalo smisla popravljati, sada ih je bio običaj na brzaka i jeftino promijeniti. A to je na koncu za čovjeka značilo još više očajničke ironije i cinizma…

Post-postmodernizam…

Naznačeni subjektivizam i diskontinuitet postmodernizma na kraju je doveo do toga da danas niti ijedan intelektualni milje nije u stanju posve pouzdano utvrditi nalazimo li se mi svi još uvijek u tom razdoblju ili u nekom posve novom i drugačijem? Osim već spomenutog problema, naznačena spoznajna praznina je logična i zbog još jednog drugog razloga. Naime, dok stariji intelektualni i kulturalni trudbenici još uvijek najradije seciraju i prežvakavaju ono što najbolje znaju, dakle sam postmodernizam, s druge strane, mlađe generacije kao da ovo pitanju uopće ne zanima – žive li oni u postmodernizmu ili eventualno u nekakvom post-postmodernizmu? Istaknuta promjena fokusa i interesa za neke autore bio je već sasvim dovoljan znak da danas valja početi govoriti baš o tom nekom sasvim novom post-postmodernizmu. Premda su ovaj u zadnjih dvadesetak godina različiti autori pokušali različito razmotriti i posložiti, mi ćemo se ovdje nadalje pozabaviti razmišljanjem britanskog kulturnog kritičara Alana Kirbyja.

Pseudo- ali i digi-modernizam

Ono što nastupa iza postmoderne Kirby naziva „pseudomodernizmom”, ali na drugim mjestima i „digimodernizmom”. Krenut ćemo od potonjeg pojma. Prema Kirbyju, od kraja XX. st. naovamo dogodio se takav frapantan skok informatičke i komunikacijske tehnologije da je to neminovno promijenilo ne samo čovjekov način rada i života nego i njegov način razmišljanja, komuniciranja te kulturnog izražavanja i sudjelovanja. Iz središta zapleta novorazvijenih tehnologija prema Kirbyju se izdiže internet kao pseudo-moderni kulturni fenomen par excellence. „Njegov je središnji čin da pojedinac klikne mišem da bi se kretao stranicama na način koji se ne može duplicirati, izmišljajući put kroz kulturne proizvode koji nikada prije nije postojao i nikada više neće postojati.” S tim se želi reći da je svaki naš posjet internetu posve jedinstven i neponovljiv, međutim to je već samo po sebi i svojevrsni problem, a da je tako potvrđuje i novokovanička terminologija. Naime, po internetu se surfa a ne roni. Dakle, prosječni internetski korisnik se kroz more informacija kreće površno i manje-više stihijski. Osim toga, u potonjoj rečenici je usputno spomenut i dodatni problem: internet nema svoje čitatelje, gledatelje i slušatelje, nego korisnike, a ono što se koristi, to se obično brzo i iskoristi.

Kirby dalje kaže kako se u postmodernizmu još uvijek čitalo, gledalo, slušalo, kao i prije. U pseudomodernizmu se telefonira, klikće, pritiska, surfa, bira, pomiče, preuzima… To bi značilo kako se u pseudo- tj. digi-modernizmu definitivno promijenio odnos pisca i čitatelja/stvaratelja i gledatelja. Ova tendencija po Kirbyju doduše počinje već nešto ranije, prije početka masovne upotrebe interneta, i začetke joj valja tražiti u talk- i reality- TV emisijama. Gledatelj prestaje biti ono što je cijelo vrijeme radio u postmoderni – bio pasivni promatrač spektakla. Naprotiv, on sada postaje aktivnim sudionikom. Zove, pita, kritizira, hvali ili jednostavno bira tko će proći dalje. Danas, u eri interneta dodatno imamo forume, društvene mreže, grupe, lajkove, klikove, komentare, blogove, vlogove i sl. Tako se nerijetko dogodi da nečiji komentar na Twitteru po sebi postane i važnija vijest od one koja je izvorno bila komentirana. Dakle, razlika između pisca i čitatelja se definitivno zamaglila, ako ne već i posve izgubila. Ovo svakako s jedne strane zvuči kao divna prilika i mogućnost, ali je istovremeno i ogromni problem i izazov. Pitanje je zašto? Pa ako danas svatko ima pravo i mogućnost javno pisati i izražavati se, ostaje preteško pitanje što je u svemu tome relevantno i istinito? Sami obrazovni sistemi se tradicionalno i ne bave previše razvojem ovakvih kompetencija kod svojih učenika, jer za tim prije i nije bilo odviše potrebe. Pored one nepopularne ideološke cenzure, svi kulturni sadržaji su morali proći i onu pozitivnu cenzuru različitih uredničkih vijeća i recenzenata koji su se zauzeto brinuli da čitatelji, slušatelji i gledatelji budu sačuvani od šunda, bezvezarija i gluposti, a danas toga više nema, barem ne u internetskom prostoru. Stoga se čini poprilično uzaludnim stalno naglašavati ono kako je pouzdana informacija ona iza koje stoje tri relevantna izvora, kad se sam pojam relevantnosti u međuvremenu doslovno naglavačke izokrenuo. U tome smislu bi neki prosječni korisnik interneta danas mogao reći: „Da, provjerio sam i informacija se čini posve pouzdanom. Iza nje stoje dva blogera, jedan vloger na You Tubeu, pa čak dodatno i dva vrlo popularna „tviteraša” – ne shvaćajući nikako, i bez ikakve mogućnosti da se naknadno shvati, da to po sebi ne mogu biti relevantni izvori.

Dakle, prema Kirbyju danas u igri imamo mnoštvo kratkoročnih, neponovljivih sadržaja koji generiraju kulturu amnezije bez osjećaja za prošlo i buduće. Raspolažemo i cijelim morem nepouzdanih informacija u nepreglednom oceanu interneta, kojim se najčešće površno surfa, a ne roni. Imamo također i onaj korisnički, tj. potrošački pristup svemu tome koji nalaže kako će sve ono što se koristi, uskoro biti i iskorišteno. Stoga Kirby poentira kako je vremenu moderne doduše odgovarala neuroza; vremenu postmoderne – narcizam; dok pseudomodernom vremenu odgovaraju glupost, fanatizam i tjeskoba. Kirby na drugom mjestu pseudomodernizam opisuje sintagmom „suvremene tehnologije u potrazi za srednjovjekovnim divljaštvom”. Kao primjer za to spominje ISIL-ove „dekapitirajuće” video uratke koji se i na Zapadu vrlo rado gledaju kroz nekakvu mješavinu užasa i najnastranijeg mogućeg voajerizma. Odatle i Kirbyjeva kovanica „pseudomodernizam” (lažni modernizam). Premda uronjen cijelim svojim bićem u visoku tehnologiju poput nekog androida iz ZF filma, pseudo-moderni čovjek nikako nije završio sa starim navadama i ideološkim podjelama. Štoviše, čini se kako ove danas postaju izraženije i rigidnije nego ikad prije u novijoj povijesti.

Nikad veći generacijski jaz

Za kraj ćemo spomenuti još jednu Kirbyijevu opasku glede pseudomodernizma. Njega između ostalog karakterizira i nikad dublji generacijski jaz. Kao imaginarnu teoretsku granicu Kriby spominje 1980. god. I onda otprilike, svi oni koji su rođeni poslije ovog godišta gledaju na one od prije 1980. kao na uštogljene dosadne i nesretne elitiste. Obratno gledano, svi ovi rođeni prije 1980. gledaju na one mlađe kao na glupe, surove, bezumne i besmislene. Pokatkada se čini da se ove dvije grupacije više uopće ne mogu razumjeti, baš poput stranaca koji pokušavaju razgovarati na posve različitim i nepoznatim jezicima.

Na samom koncu ističemo kako sam Kirby kaže da ovoj novoj temi ne želi pristupati ni depresivno-zabrinuto, ali ni radosno trijumfalistički. On jednostavno smatra kako se danas svi moramo potruditi bolje upoznati i shvatiti vrijeme u kojem živimo…

U Sarajevu 20. XI. 2020.

M. B.

Izvori:

– Alan KIRBY, The Death of Postmodernism And Beyond (2006.), Philosophy Now, https://philosophynow.org/issues/58/The_Death_of_Postmodernism_And_Beyond (Stanje: 19. XI. 2020).

– Alen KIRBY, Digimodernism. New York: Continuum, 2009.

– Jean-François LYOTARD, The Postmodern Condition: A Report on Knowledge, University of Minnesota Press, 1984.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andranik Hakobyan

PSIHOLOGIJA SUPER JUNAKA

Moglo bi se reći da je maštoviti svijet stripovskih super junaka po sebi puno bliži muškarcima nego ženama. No to ne mora baš doslovno biti tako, osobito ne u današnje vrijeme u kojem je itekako primjetno jedno, tako da kažemo, smanjivanje međusobnih razlika unutar muškog i ženskog ponašanja. U tom smislu, žene sve češće prate nogomet, pa tako onda i filmske akcije i trilere od kojih mnoge danas nastaju upravo na temeljima stripovskih predložaka, i to osobito onih Marvelovih.

Poremećeni inženjeri i još luđi romantičari

Kada govorimo o psihologiji super junaka, važno je napomenuti da se različiti autori danas zapravo više bave psihologijom njihovih ljutih neprijatelja: Joker, Riddler, Dvolični, Lex Luthor, Vulture, Dr. Octopus, Lizard, Tinkerer i brojni drugi. Zanimljivo je da su skoro svi likovi već sa ovog malog neslavnog popisa nekakvi genijalni ali pomahnitali znanstvenici i inženjeri. Očituje li se možda već ovdje u žestokoj borbi super junaka protiv navedenih, mahom ekscentričnih, zlikovaca stanoviti latentni strah pred naletom nezasitne suvremene tehnicističke civilizacije današnjice? Odnosno, predstavljaju li zlikovci Marvelovih stripova tek njezinu jezivu personifikaciju, i ne predstavljaju li onda sami super junaci personifikaciju borbe za ono istinsko ljudsko?

Američka psihologinja Katlyn Firkus bi svakako podržala jedno ovako stajalište, ali s jednim velikim ALI. Ona smatra da super junaci većinom imaju nešto zajedničko sa svijetom „romantiziranog ludila” Lorda Byrona (autor Don Juana). Byron (1788-1824.) je po rođenju bio engleski plemić, a kasnije i političar, ali se zatim na neki način oteo kontroli. Postavši omražen u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog svojih antidruštvenih stavova, ostatak života je proveo lutajući Južnom Europom i Bliskim Istokom, podižući skoro redovito prašinu gdje god je bio. Tako ga je nekako na kraju i smrt zadesila u Grčkoj, među ondašnjim revolucionarima.

Za razliku od onog izvornog španjolskog Don Huana, Byronov Don Žuan kudikamo nije okrutni bezobzirni ženskaroš. Doduše, jest magnetično privlačan, ali tako da onda žene više njega zavode nego on njih. Pametan je, plemenitog roda, puno je toga prošao u životu, no ponešto je i nespretan. Pokatkad je dobar, pokatkada zao, nadasve sarkastičan, tako da Don Žuan kasnije i postaje paradigmom tzv. bajronovskog lika koji po sebi predstavlja ono izvorno ljudsko u borbi protiv dvoličnog društvenog morala i nepoštenog državnog sistema.

Međutim, Firkus opaža i jednu poprilično nezdravu dimenziju bajronovskih likova, ističući tu ono uvriježeno uvjerenje sve do naših vremena i današnjih super junaka koje nalaže da briljantnosti nema bez patnje, misleći pri tome svakako na onu nezdravu patnju. Super junaci su po sebi nemilosrdni nasilnici i osvetnici, i kao takvi predstavljaju idealizaciju psihološke slabosti i bolesti. Njihovo ponašanje predstavlja tek sukus svih nevolja koje su u životu prošli i koje još uvijek prolaze. A to i jest bolest, ne uspjeti se othrvati lošim iskustvima, te im dopustiti da nas ona posve oblikuju. Stoga Firkus predlaže jednu drugu vrstu super junaka, odnosno, junakinje. Za nju je to Netflixofa „Nesalomljiva Kimmy Schmidt”. Djevojka koja je bila zatočena punih petnaest godina u podrumu od strane nekakve lude sekte, i koja zatim nakon oslobođenja nastavlja živjeti život punim plućima, ne dopuštajući traumatičnoj prošlosti da ju ni najmanje oblikuje.

Fobije i slabosti super junaka

Vratit ćemo se još malo Marvelovim super junacima. Zanimljivo, svi oni imaju neke iznenađujuće fobije i slabosti. Najpoznatija je izgledno ona Supermanova – kriptonit, ružičasti mineral s njegovog rodnog planeta, u čijoj blizini moćni super junak promptno gubi sve svoje moći. No ovo je još uvijek smisleno. Premoćni Martian Manhunter se posve sroza u prisustvu kutije šibica, dok se Venom slično pogubi od najobičnijeg upaljača za cigarete. Johny Storm ne podnosi azbest, kao ni Dardevill glasne zvukove. Zelenom Lanternu pozli od žute boje, a Čudesna Žena (Wonder Woman) može izgubiti od muškarca ako mu dopusti da je pobijedi, što će reći da je na neke od njih pokatkad jako slaba. Posebno zanimljivo je na kraju skončao The Flash. Ovaj super brzi junak je bio toliko brz da je na kraju malo pretjerao u jurnjavi za nekim zlikovcem, te se neslavno rasuo u atome. Dakle, nije imao neku zasebnu slabost, nego mu se sama prevelika snaga ispostavila kao fatalna slabost.

Sve ovdje navedene slabosti se mogu shvatiti dvosmisleno. S jedne strane, one se mogu ponovno uzeti kao dokaz onog bajronovskog „romantiziranog ludila”, međutim, isto tako one mogu biti naznakom i jedne zdrave antropologije. Otprilike, slabost je sastavni dio ljudskog bića i nešto će od toga uvijek biti bez obzira na to koliko smo super. Štoviše, najsjajniji i najdominantniji među ljudima počesto imaju upravo neke od onih najbizarnijih i najsramnijih slabosti.

Završit ćemo stoga sa onim pitanjem kojeg je fatalna psihologinja Dr. Chase Meridian (Nicole Kidman) postavila Batmanu (Val Kilmer) u „Batman Forever”: „Zašto bogat i dobro obrazovan muškarac poput tebe voli nositi gumeno odijelo slijepog miša?” Stvarno zašto?

U Sarajevu, 21. II. 2020.

M. B.

Izvori:

–https://screenrant.com/worst-most-embarrassing-lame-wtf-superhero-weaknesses/;

–https://www.youtube.com/watch?v=3PeM6LdUWcA&t=452s;

–https://sh.wikipedia.org/wiki/Don_Juan;

Izvor (foto):

–https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Superman_presentation.jpg

LJUDSKO TIJELO U BROJKAMA

Ljudsko tijelo u prosjeku sadrži 30 bilijuna stanica (ćelija), dakle, čisto u brojkama: 30.000.000.000.000.*
Zanimljivo, od tog broja čak 80% (oko 25 bilijuna) otpada na crvena krvna zrnca, s tim da ih žensko tijelo u prosjeku sadrži ipak nešto manje. Ljudsko tijelo svake sekunde stvara 2 – 3 milijuna novih crvenih krvnih zrnaca, a na dnevnoj razini to bi bilo između 173 i 259 milijarde. Inače, životni vijek crvenih krvnih zrnaca iznosi oko 120 dana. Osim crvenih krvnih zrnaca u krvotoku se nalazi i oko 147 milijuna trombocita i 45 milijuna limfocita.
Prosječni ljudski mozak sadrži 171 milijardu stanica, od toga 86 milijardi neurona i 85 milijardi tzv. glijalnih stanica koje podržavaju rad neurona.
No, sve bi ovo tek bio početak, jer u ljudskom tijelu egzistira 200 različitih vrsta stanica. Recimo, samo u ljudskom oku postoji 120 milijuna tzv. štapičastih stanica plus 6 milijuna tzv. konusnih, a ljudsko oko je po sebi toliko savršen i precizan stroj da ukoliko bi se njegova rezolucija pokušala izraziti digitalnim terminima i mjerama, iznosila bi gigantskih 576 megapiksela, a cijela stvar može razlikovati čak 10 milijuna boja.
Ljudska koža je satkana od 100 milijardi epitelnih stanica, a tu je i oko 60 milijuna osjetilnih receptora.
Stvari postaju još nevjerojatnije ako se zaviri u kompleksni unutarnji svijet stanica. Na primjer, ukoliko bi se iz cijelog ljudskog tijela povadile i odmotale sve DNK sekvence, mogli bismo stvoriti od njih neprekidnu nit dugu 16 milijardi kilometara, što je po sebi čak osamdesetak puta duže od prosječne razdaljine između Zemlje i Marsa, odnosno, radi se o dužini puta od Zemlje do Plutona i natrag.

Bakterije
Budite oprezni kada idući put budete htjeli nekome reći da je prljav ili kužan, jer u prosječnom ljudskom tijelu broj bakterija je čak i veći od broja normalnih stanica. Otprilike, 37 bilijuna, a u nekim slučajevima cifra se može popeti čak do 300 bilijuna. Većina ovih bakterija ne predstavljaju prijetnju za naše tijelo, a neke od njih su čak i korisne.

Ostalo
Ljudski nos posjeduje 1000 mirisnih receptora koji nam omogućuju da raspoznajemo do 50.000 različitih mirisa.
23.040 puta udahnemo tijekom dana, a naše srce u istom periodu odradi u prosjeku 115.200 otkucaja i pri tome proizvede dovoljno energije da bi veliki kamion s njom mogao prevaliti put od 30km.
U ljudskom tijelu postoji 640 mišića i 360 zglobova.
Na ljudskoj glavi raste prosječno 100.000 dlaka, od toga ih na dnevnoj razini stotinu otpadne.
Djeca imaju 300 različitih kostiju, no kako neke od njih s vremenom međusobno srastu, kod odraslih će brojka pasti na 206.
Ljudsko tijelo svaki dan proizvodi oko 800ml znoja, a tijekom prosječnog života od 75 godina proizvedemo 23.000 litara sline i pljuvačke.
U ljudskom tijelu je dovoljna količina željeza za proizvest veliki čavao od 7,6cm.
U budnom stanju, ljudski mozak proizvodi dovoljno električne energije za rad manje žarulje, a dnevno nam pridođe oko 60.000 misli.

Umjesto zaključka
S obzirom na uobičajenu tematsku usmjerenost naše web stranice, ove podatke svakako nismo iznijeli pokretani biološkim interesima, nego prvenstveno onim psihološkim, kulturološkim i duhovnim. Naime, kultura i civilizacija nas često osvješćuju kao one vječito-nemajuće, kao one kojima uvijek nešto fali ili kao one koji su bez prave prilike i šanse u životu. Stoga je dobro povremeno se zagledati u sve one brojke, u svu tu teško pojmljivu raskoš i obilje. Možda se iz toga rodi neka nova ideja i nadasve optimizam…

U Sarajevu, 12. 3. 2019.
M. B.

* Potreban je mali oprez u svezi različitog nazivlja brojeva. Engleski izvori će redovito umjesto bilijuna spominjati trilijune, iz jednostavnog razloga jer je engleski trilijun naš bilijun, dok je njihov bilijun naša milijarda!

Izvori:
– Jacquelyn CAFASSO, How Many Cells Are in the Human Body? (16.VII.2018.), Healthline, Izvor: https://www.healthline.com/health/number-of-cells-in-body (Stanje: 12.III.2019.);
-Hashem Al-Ghaili, The Human Body in Numbers (8.III.2019.), Izvor: https://www.facebook.com/ScienceNaturePage/videos/2033585203357604/ (Stanje: 12.III.2019.);

Izvor (foto): 123rf.com

NA KOJI NAČIN SE INTROVERTI TREBAJU PONAŠATI U JEDNOM EKSTROVERTNOM SVIJETU?

Ovdje prenosimo jedno razmišljanje dr. Susan K. Whitbourne objavljeno u Psychology Today.

Introverti se mogu osjećati vrlo nepristalo i neprilagođeno u kulturi koja više cijeni ekstroverte. Nešto poput „kvadratnog klina u okrugloj rupi“.

Krenuvši već od školskih dana, „zvijezde“ su obično ekstroverti. Bilo da se radi o pametnjakovićima koji smjelo i spretno raspravljaju s nastavnicima i učiteljima, bilo da je riječ o dobrim zabavljačima koji briljiraju na školskim priredbama i eventima ili jednostavno samouvjerenim galamdžijama koji uvijek uspijevaju biti u centru pažnje i zbivanja. U svakom slučaju, introverti će već u školskom razdoblju biti u situaciji da se osjećaju i doživljavaju manje vrijednima i bitnima.

Međutim, ovdje valja naglasiti kako je naznačena dominacija ekstroverta karakteristična prvenstveno za suvremenu zapadnjačku kulturu. S druge strane, mnoge svjetske kulture uopće ne cijene ekstroverte, štoviše, osuđuju njihovo nasrtljivo i preotvoreno ponašanje.

Prema Rodneyu Lawnu i njegovim kolegama (2018.) u Centru za pozitivnu psihologiju na Sveučilištu u Melbourneu, idealna osoba “individualističkog Zapada” bi bila “samostalna, ekspresivna u ponašanju i komforna u poziciji središta pozornosti” (str. 2). Prema ovoj teoretskoj slici, osobe naglašene ekstraverzije će u skladu s tim izgledno biti sretnije od samozatajnih osoba koje se vole držati po strani. No, spomenuti australski istraživači istovremeno primjećuju da ovo ne važi i za druge kulture, što će reći da se introverti po sebi mogu osjećati nesretnima isključivo u jednoj kulturi koja naglašeno vrednuje ekstroverte.

Pritisak suvremene zapadnjačke kulture danas je takav da on na neki način introverte konstantno tjera da izigravaju ekstroverte, a to za sobom neminovno povlači gubitak autentičnosti, a koja je po sebi bitna komponenta osobne sreće. Zanimljivo je da su još neki psihoanalitičari sa sredine XX. st., poput Karen Horney i Alfreda Adlera, diskutirali o problemu visoke psihološke cijene koja se mora platiti zarad održavanja lažnog sebstva. Čovjekova psihološka dinamika je takva da će on ipak biti najsretniji ukoliko bude slijedio nutarnje orijentire, ili u ovom slučaju konkretnije, ukoliko vam se sjedi po strani i mirno sluša što drugi govore, svakako vas neće učiniti sretnijima to da na silu stanete u centar zbivanja i ukradete svu pažnju za sebe.

Lawn i suradnici su na kraju proveli i jedno konkretno psihološko istraživanje na teritoriju Australije. Sudjelovalo je 349 osoba starosne dobi od 18 do 61 godine. 58% su bili rođeni Australci, a 42% Australci kineskog i azijskog podrijetla. Cilj je bio u istraživanje uključiti kako „individualističke zapadnjake“ tako i „kolektivističke istočnjake“, a pitanja su pokušala utvrditi naznačeni razmjer kulture, osobne psihološke dinamike i sreće. Rezultati istraživanja su pokazali kako većina ispitanika prepoznaje da žive u zemlji koja visoko vrednuje ekstraverziju, tako da su se ekstroverti na kraju ujedno pokazali više sretnima sa snažnijim osjećajem autentičnosti. Međutim, s druge strane među introvertima su se sretnijima pokazali oni koji su odlučili ostati vjernima sebi, ne prihvaćajući pri tome izazove i pritiske jedne ekstrovertne kulture.

Stoga bi se moglo kratko i zaključiti: možda ovo uistinu jeste vrijeme ekstroverta, ali ukoliko ste introvert, najpametnije vam je ostati to što jeste, jer na kraju vam ništa neće moći nadoknaditi gubitak vlastite autentičnosti.

U Sarajevu, 7. 12. 2018.

Sa engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

Izvor:

Susan KRAUS WHITBOURNE, „How Introverts Can Make It in an Extraverted World. New research shows how introverts can learn to become happier with themselves“, (4.12.2018.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/fulfillment-any-age/201812/how-introverts-can-make-it-in-extraverted-world (Stanje: 7.12.2018.); poziva se na Lawn, R. B., Slemp, G. R., & Vella-Brodrick, D. A. (2018). Quiet flourishing: The authenticity and well-being of trait introverts living in the west depends on extraversion-deficit beliefs. Journal of Happiness Studies: An Interdisciplinary Forum on Subjective Well-Being. doi:10.1007/s10902-018-0037-5.

Izvor (foto): 123rf.com

O STVARIMA I PREDMETIMA

Kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje.

Vjerojatno ste doživjeli barem jednom kako vam u maminoj ili bakinoj kući smeta stari pokvareni radio ili također stari televizor koji više nije u funkciji. Ponekad vas dodatno smeta i neobično pleteno pokrivalo bijele boje s neobičnim, ali pravilnim geometrijskim oblicima koje čuva pokvareni radio ili televizor kao da je nešto sveto i nedodirljivo. Za vašu mamu ili za vašu baku taj radio ili televizor je postala sveta stvar izuzeta od svih ostalih stvari u kući ili stanu koje slobodno možete baciti ili raditi s njima što želite. Naši stari pravili su posebnu razliku između stvari izvan kuće i stvari u kući.

Stvari u kući poput velikih ormara, bračnih kreveta, raznih komoda, televizora, radija, vješalica s ogledalom dolazili su u kuću kao kupljene stvari bez povijesti, prošlosti i značenja. U trgovini su bile samo namještaj i aparati bez ikakvog posebnog značenja i odnosa prema našoj baki, djedu, stricu, majci. Jednom kad su ušle u stan ili kuću, te stvari prestale su biti stvari poput običnog namještaja, običnog televizora i običnog radija. One su postale predmeti. Na taj način naši stari razlikovali su stvari i predmete. Sve što je bilo izvan kuće i stana makar bilo skuplje, kvalitetnije i ljepše, za njih je uvijek bila samo stvar bez značenja i prošlosti. Ali ono što je bilo u stanu bili su dragocjeni predmeti. Televizor tako prestaje biti tehnička stvar i postaje predmet koji ima svoju prošlost i značenje. Starijima redovito prigovaramo kao da su poput nekih glodavaca koji samo skupljaju stvari i pune svoje stanove i kuće bezvrijednim i nepotrebnim smećem. Nismo ni svjesni da ono što je ostalo s njima u kući i u stanu za njih je odavno prestala biti stvar i postalo je (sveti) predmet.

Pokvareni radio prekriven čudnim pletenim pokrivalom je sveti predmet na kojem se u jednom trenutku slušalo nešto prevažno, nešto epohalno za našu baku ili našu majku. Možda njihova prva pjesma, njihove prve vijesti, njihova prva obavijest o postojanju gradskog prijevoza i postojanju telefona. Isto vrijedi i za televizor smješten u staru komodu koji već godinama ne radi i za njega više nema ni majstora ni dijelova. Ali taj televizor čuva uspomenu na prvi prijenos nečega važnog, nogometne utakmice, koncerta, prvog domaćeg filma, domaće serije, prvih vijesti i nekadašnje uredno i decentno našminkane voditeljice s izvrsnom i besprijekornom dikcijom i kulturom izražavanja. Isto vrijedi i za staru komodu, stari ormar, stari krevet i sve ono što mi smatramo starim i jedino prikladnim za bacanje u smeće.

Kada su naši stari doživljavali stvari kao svoje, te stvari su iz stvari prelazile u predmete i čuvajući stare predmete oni su čuvali kulturu, ali su je i stvarali. Jer kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje. Jedan broj nas mladih danas ne poznaje tu razliku između stvari i predmeta, jer je za nas dobrim djelom sve svedeno na stvari. A narav stvari je takva da nemaju prošlost , značenje i trajanje nego im je svrha samo da se prodaju, propadaju i nestaju. Rijetki su među nama – oni mlađi – koji čuvaju svoj prvi kupljeni strip, recimo Zagora ili nekog drugog junaka, prvi walkman, ako smo imali sreću da ga posjedujemo, prvu videokazetu akcijskog filma obično s borilačkim vještinama, prvi bicikl, nešto što nam je prvo bila stvar a onda je za nas postala predmet sa značenjem i prošlošću.

Tehnologija nas je pretvorila u korisnike stvari, ali nas nije pretvorila u čuvare predmeta kao što su to bili naši stariji. Tehnologija nas pomalo može pretvoriti i u ne čuvare kulture. Jer nitko od nas niti popravlja niti čuva stari televizor, radio, namještaj, komode. Nitko od nas više ne šije one male pletene predmete s čudnim geometrijskim oblicima da bi nešto sačuvao kao predmet, a ne kao stvar. Nego pogubnim sloganom staro za novo ispuštamo iz ruku mogućnost da neke stvari pretvorimo u predmete i ostavimo ih kao oblik kulture onima koji dolaze poslije nas i koji su od nas mlađi. Tek tu i tamo nastojimo oživjeti ono što je našim starijima bilo prirodno i to nazivamo nečim klasičnim ili retro stilom, modom, ponašanjem, odijevanjem, pisanjem. Po tome se uvelike razlikujemo od naših starijih, oni su bili čuvari predmeta, mi smo korisnici stvari. Oni su bili čuvari kulture, mi smo korisnici nečega što smatramo kulturom. Ali što kada nestane naših starijih i njihovih svetih predmeta po njihovim kućama i stanovima, hoćemo li imati kulturu koju ćemo moći koristiti i kojoj ćemo moći tepati kako je retro?

U razlici između naših starijih i nas mladih zrcali se razlika između stvari i predmeta i odnosa prema njima. Stvar je profana, svakodnevna, potrošna, iskoristiva i za bacanje. Stvar nema prošlost, uspomene, pamćenje i značenje. Predmet je svet, izuzet od svega ostalog, nije potrošan i nije za bacanje, ima prošlost, uspomene i značenje i sve to u sebi čuva iako se više nikada neće koristiti i upaliti poput starog radija i starog televizora. Nama mladima koji živimo u svijetu stvari nije do kraja jasno zašto baka ili mama strogo zabranjuje bacanje i diranje starog radija iz stana ili kuće, a njima nije jasno kako ne shvaćamo razliku koja je njima od samog početka prirodna i očita, kako se svijet dijeli i uvijek se dijelio na stvari i predmete, kao što su one uvijek znale što je kultura i što je nekultura, iako nikada nisu studirale antropologiju, sociologiju, etnologiju, povijest, filozofiju ili bilo što drugo povezano s ljudskom kulturom.

Neki taj rascjep između nas mladih i naših stvari i njih starih i njihovih predmeta znaju opisati povremenim teško opisivim osjećajem kada gledaju umjereno našminkanu mladu damu iz starih crno-bijelih vijesti kako perfektno i jasno s izvrsnom dikcijom čita vijesti i kada gledaju u ultra visokoj rezoluciji suvremenu vremensku prognozu gdje polugola meteorologinja govori kako će sutra biti kod nas toplo i lijepo vrijeme dok na karti pokazuje drugi kontinent umjesto onoga na kojemu mi trenutno živimo.

U Sarajevu, 15. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

GRAĐANIN, MALOGRAĐANIN i SELJAK – BITNE KARAKTERISTIKE

Ljudi su bića koja se međusobno rado dijele u različite skupine i staleže. Jedna od klasičnih te društveno i znanstveno prihvaćenih podjela je i ona na građane, malograđane i seljake…

Općenito se smatra da ruralni mentalitet karakteriziraju dvije bitne odrednice ponašanja: tradicionalizam i religioznost. Tradicionalizam sugerira kako je za seljaka od iznimne važnosti ono „kako se oduvijek radilo“. Seljak na neki način osjeća dug prema svojim precima te nastoji živjeti i raditi kako su to i oni prije njega činili. To za sobom povlači i čvrstu podjelu uloga i poslova. Na selu se poprilično jasno zna što se od koga očekuje i ne očekuje.

Religioznost je na selu nerijetko takoreći stopostotna. Doduše, to često može biti posljedica i vrlo negativnog stava prema ateistima i konvertitima, što će reći da se od seljaka očekuje da čuva i ne napušta pradjedovsku vjeru. Međutim, seoska religioznost je vrlo često ponešto i heterogena te odstupa od uhodane ortodoksije pripadajuće im Crkve ili vjerske zajednice. Odstupanja se najčešće odvijaju u smjeru prisutnosti mitologije i magijskog ponašanja. Na našim prostorima često je riječ o ostacima staroslavenske religioznosti koja se vješto stopila s kasnijom monoteističkom tradicijom. Bude tu uz vatru i svakojakih jezivih priča: vile, vještice, vješci, drekavci, karakonđule, te „pouzdane i oprobane“ metode kako to sve skupa izbjeći ili čak i zafrknuti. Usprkos sujevjerju, za seljaka se može reći da je on vrlo spontan i prirodan vjernik. Za razliku od građanina koji živi posve uronjen u – ljudskom rukom izgrađenom – okruženju, seljak je uklopljen u prirodu. Zelenilo, čisto plavo nebo, te žubor kristalnog potoka ga stalno podsjećaju na ono da ima nešto veće i svetije od njega samoga…

Komunikacija na selu je najčešće izravna i neformalna, ali zato često i kontraverzna. Ljudi si vole međusobno „zabijati nos“ u tuđe stvari i poslove. Dosta je ogovaranja, ali ipak, i međuljudske topline i bliskosti.

Premda ga često podcjenjuju i ismijavaju, seljak je vitalan i žilav. Dobro se nosi sa životnim nedaćama. Kako je duboko uronjen u prirodu, ali i u konkretne teške poslove i zadaće, nerijetko je i vrlo mudar, snalažljiv, a ponešto svakako i lukav. Intelektualno je plitak jer nema školu, ali često voli istaći kako ima onu „životnu školu“, a ta je ipak moguće i najvažnija. Često je sumnjičav prema strancima, ali ipak nastoji biti uzorno gostoprimljiv, premda se svakako najugodnije osjeća među svojima i sebi sličnima.

Građani

Život u gradu je općenito lakši nego na selu, pa je to ujedno bio i jedan od glavnih razloga „bijega“ seoskog stanovništva u gradove, što se na našim prostorima počelo događati tamo još nekad nakon II. svj. rata. Ovdje se vremenski radilo kraće, a i poslovi su sami po sebi bili lakši. S tim u vezi se spominje i pojam suburbanizacije, odnosno, nicanja divljih – neplanski građenih – naselja. Zaglavljeno u takvim naseljima, pridošlo seosko stanovništvo se uglavnom pretvaralo u tzv. polugrađane, ostajući negdje na pola puta između ruralnog i gradskog mentaliteta. Ipak, važno je napomenuti da suburbanizacija nije lokalna nego istinski globalna pojava (npr. favele u Južnoj Americi, slamovi u Indiji…). S tim u vezi se pretpostavlja kako će do 2050. čak 90% svjetskog stanovništva živjeti i raditi u gradovima.

Dodatni razlog kojeg sociolozi navode u kontekstu „bijega sa sela“ je i veća duhovna i socijalna sloboda koju pruža gradski život. Tako su građani individualistički nastrojeni, žive svoj život i manje zabadaju nos u tuđe stvari i živote. No, to sa sobom donosi i određenu otuđenost i osamljenost. Međuljudska komunikacija je formalna i nerijetko se svodi samo na pozdrave i na ono da se kaže ono što se već mora reći. U gradu ćemo često čuti: „U odličnim sam odnosima sa svim susjedima, svi se međusobno lijepo pozdravljamo!“ I to je uglavnom to…

Uz manjak tradicionalizma, u gradu često opada i religioznost. Međutim, oni malobrojni koji vjeruju često su vrlo iskreni i duboki u svojoj religioznosti.

Kako već rekosmo, život u gradu pruža brojne pogodnosti, ali ipak sve to skupa ima i svoju cijenu. Prenaseljenost, vreva, buka, informacijska prezasićenost, zagađenost … sve to polako ali sigurno nagriza građanina. Osjetljiv je, boležljiv, neurozan … s vremenom mu svi počinju smetati, pa traži smiraj u svojem vlastitom malom svijetu između četiri zida.

Malograđani

Malograđanština po sebi i nije striktno geografski uvjetovan pojam, nego više stanje duha. Ona se može ticati malog gradića – palanke, ali i ne mora. Malograđani su poprilično masovna pojava čak i u velikim gradovima. Općenito se u sociologiji uzimaju kao najnezgodnija društvena skupina.

Filozofski rečeno, malograđanin bi bio čovjek koji se nije uspio odvojiti od onog heideggerovskog bezličnog „Se“ (Sich). Malograđanin je pomodni snob. On priča kako SE priča, radi kako SE radi, ponaša se kako SE ponaša. Nastoji biti moderan, voli sve što dolazi sa Zapada, osobito sve ono zlo i naopako, jer suviše je površan za ono (od tamo) dobro i kvalitetno. Proračunat je i sklon hipokriziji. Jedno radi, drugo priča, treće misli. Voli pripadati nekom elitističkom krugu, a upoznati kakvu poznatu i slavnu ličnost, i fotografirat se s njom, vrhunac mu je života.

Literarno rečeno, jednostavno – ona Nušićeva „Gospođa ministarka“.

Kako njegova površna kultura nema dublju dimenziju, preokupiran je jednim verbalno-grubim distanciranjem od sela i seljaka, jer kao oni su za sve krivi. S time samo neuspješno pokušava prikriti svoj dubinsku golotinju i seljakluk najgore vrste. Rado će se pojaviti u kazalištu, ali unutar svoja četiri zida najviše mu prijaju vulgarnosti i šund.

I religioznost mu je otprilike kao i sve ostalo – simbolična i površna. Malograđanin voli velike bogomolje, po mogućnosti nek’ je tamo sve kićeno, zlaćano, kulturno, uvijek masovno i svečano. I sam se poprilično spretno izvanjski zaogrće vjerskim frazama i simbolima, kojima tek nastoji prikriti svoj dubinski materijalizam, nemoral i surovost.

Važna napomena za kraj

Sve što je ovdje do sada rečeno, ticalo bi se prvenstveno nekog klasično-sociološkog određenja građanina, malograđanina i seljaka. Međutim, današnje vrijeme puno toga mijenja, odnosno, bolje rečeno – komplicira. Razvojem komunikacija, kako onih putnih tako i elektronskih, selo je dobilo novu priliku za razvoj. Tako se može školovati i raditi u gradu, a i dalje živjeti na selu. Ili čak, i živjeti i raditi na selu, a da je to ipak povezano s gradom (online poslovi, konferencijske veze itd.) Na Zapadu se s tim u vezi čak počinje javljati i jedna obratna migracijska tendencija. Gornji srednji građanski sloj sve više počinje kupovati kuće na selu, dok u gradovima ostaju bogati i sirotinja. Jedan od razloga ovog obrnutog „bijega“ leži i u sve primjetnijem globalnom pomicanju stanovništva i sveprisutnim ekonomskim migracijama. Velike povijesne metropole se počinju pretvarati u globalna sela u kojima domicilno stanovništvo iznenada postaje manjinsko. I tako se onda na kraju počinje događati da se sela i palanke od dežurnih „neprijatelja“ počinju pretvarati u istinske bastione domicilne kulture i načina života.

Naravno, ako bi dodatno govorili o našim prostorima, morali bismo uzeti u obzir i nemalu dozu još uvijek aktualne postratne depresije, koja sve zahvaća i degradira. Ona danas nerijetko čini da ni grad nije uistinu grad, a ni selo – selo, i tu su izgleda svi braća: kuknjava, apatija, neaktivnost i defetizam…

U Sarajevu, 1. 9. 2018.

M. B.

Izvori:

– dr. Slavo KUKIĆ, Sociologija. Teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004.

– Jeff COLLINS – Howard SELINA, Heidegger za početnike, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005.

– Vojislav ĐURIĆ, “Beg sa sela” i njegove ruralne i urbane implikacije, 1966., Izvor: https://hrcak.srce.hr/118533 (Stanje: 1. 9. 2018.).

– Aleksandar MIRKOVIĆ, Nabakov i Andrić o malograđanštini, Izvor: https://stokinblog.wordpress.com/2015/12/18/nabokov-i-andric-o-malogradanstini/ (Stanje: 1. 9. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

Bar pored katedrale u Sarajevu

Sama je za stolom. U kutu. Najbolje mjesto. Svi su vidljivi. Nju se ne primjećuje. Troje za drugim stolom. On, ona i dijete. Ne sviđa mu se kako se odjenula. Pokazuje previše. Negoduje i dalje. Previše troši. Gluposti. Njen odgovor odriješit. Ona je žena. Mora brinuti o sebi. Svom izgledu. Zdravlju. On voli kad je ona lijepa. On ne voli kad je drugi muškarci gledaju. Povišen ton. Uvijek su me gledali.

Glasan zahtjev da se pomiri s tim. Glasno odbijanje. Nije vjerovao da je zaista takva. Trebao je gledati bolje. Glas humorističan. Žestok prigovor kako ona nije prostitutka. Brani se da nije tako mislio. Zašto svaki put stavlja u njegovu glavu i usta misli koje ne postoje i riječi koje ne izgovara? Dijete nešto traži. Djevojčica. Četiri godine. Želi sladoled. Oboje u isto vrijeme ušutkavaju. Neka sačeka. Djevojčica plače. Nikad nisam rekao to. Nagli zaokret prema njoj. Jesi. Uvijek. Njezin pogled pomalo zloban. Njegov pomalo ljutit i agresivan. Glasan prigovor. Napravio sam ženu od tebe i damu. Neki okreću glavu u smjeru muškog glasa. Ona sklanja pogled u stranu. Lijep lančić oko vrata. Skup. Ljetna haljinica bež boje. Vitke i njegovane noge. Čvrste grudi. Ženski sat na ruci. Poznata marka. Malo šminke i sjenila na licu. Kosa uređena. Nokti dotjerani. Lak bezbojan. On naglo ustaje. Kratke lanene hlače. Bijele. Lanena košulja. Boja kave. Sandale. Uredno podšišan. Njegovana brada. Lijepo građen. Teretana vjerojatno. Skup novčanik u ruci. Elektronička kartica u drugoj. Znak poznate njemačke marke automobila na njoj. Kuda? Upitan pogled. Ne obraća pažnju. Saginje se i uzima djevojčicu. Osmijeh i opetovani zahtjev za sladoled. Odlazi s djevojčicom. Pitanje glasnije. Kuda ide? Ne osvrće se. Izlazi i nestaje iza ugla. Ljutita. Nervozno prebire po telefonu. Povelik za njezine ruke. Srebrna jabuka ispod kamere. Glas s druge strane. Najbolja prijateljica. Sačekat će je. Ne zanima je gdje je otišao. Redaju se naslovi. Đubre, kreten, konj, manijak, manipulator, kurvar, zlostavljač. Bio tako nježan i pažljiv dok se nisu vjenčali. Potpuno se promijenio. Potvrđuje za pola sata ispred trgovačkog centra. Ustaje. Prilično zgodna i dobro građena. Nekoliko muških pogleda u njezinom smjeru. Odlazi…

Dvojica sjedaju. Kravate. Jedan mlad, crn i visok. Drugi nešto stariji, također visok i prosjed. Mladi na telefonu. Konobar prilazi. Njegova ruka u zraku. Sočna psovka nekome s druge strane. Izborne liste se ne mogu sastaviti bez njega. I ne smiju. On će odrediti tko će i na koju listu. Prekida. Isprika konobaru zbog čekanja. Nema isprike zbog psovanja. Kafa produžena. Stariji govori o nekom čovjeku. Bio s njim zajedno dugo u stranci. Pouzdan je. Njega treba ubaciti za ministra. Mlađi sumnjičav. Pitanje je kontrole. Strah da taj stariji neće slušati naređenja stranke. Stariji ga uvjerava. Poznaje ga. Prijatelji su. Mlađi prebacuje temu. Neobično. U svakoj drugoj ili trećoj rečenici je redovito neka psovka. Nekad psuje imena. Nekad psuje neodređeno. Stariji čovjek se okreće u njihovom smjeru. Prezriv pogled. Stariji pokazuje neki papir. Imena. Kantoni. Mladi uzima olovku. Piše. Objašnjava. Stariji odmahuje glavom. Smatra da to neće biti dobro ako taj bude nositelj liste u tom kantonu. Ljudi ga ne vole tamo. Naglo prestaju. Odmiču se od stola dok konobar stavi kavu. Odguruju sadržaj stola u stranu. Ponovno papir. Stariji ponovo negoduje. Lista je loše sastavljena. Mlađi uz psovku nešto gestikulira. Ne može promijeniti. Već je platio za prvo mjesto na listi. Koliko? Mlađi se osvrće oko sebe. Stotinu hiljada maraka. Neka mu vrati novac i skine ga s liste. Ne može. Potrošeno na plakate, promociju i predizborni skup u velikom gradu. Stariji se odmakne. Dubok uzdah. Ruka na čelu. Razmišlja. Možda. Mlađi upitno gleda. Prebaciti ga u drugi kanton. Ostaviti mu prvo mjesto na izbornoj listi. Ne želi. Već pitan. Zašto? Stariji ne razumije. Vidi mu se na licu. Kanton je bogat šumom. Drži pilane. Želi mjesto kantonalnog premijera. Lakše će mu biti doći do sirovine za proizvodnju. Stariji razmišlja. Neki drugi kanton gdje ima šuma? Mlađi gleda. Prst klizi po papiru. Glasan usklik radosti. Samo nakratko. Ima. Jedan. Nije naš. Čiji je? Njihov. Šta ima veze? Ima. Obećano narodu da nema koalicije s njima. Stariji gleda u stranu. Razmišlja. Neka pređe kod njih. Mlađi začuđen. Nemoguće. Dao je pare. Nema veze. Riješit će se. Poslije izbora. Kako? Obećati mu. Ministarstvo. Okoliš. Tu spadaju i šume. Mlađi na telefonu. Razgovor. Kratko. Obećava. Sigurno. Nema koalicije. Nisu ista stranka. Nema to veze. Dobit će ministarstvo. Zadovoljan uzdah. Pristaje. Stariji zadovoljno kima glavom. Kava već hladna. Neće piti. Ustaju. Stariji odlazi do šanka. Mlađi na telefonu. Opet sočna psovka. Ne može na listu. Dolazi za deset minuta. Stariji ga tapše po ramenu. Mlađi psuje nekom imenom. Uporan. Hoće na prvo mjesto na listi. Stariji ga i dalje tapše. Riješit ćemo. Odlaze…

Dvije starije gospođe. Šešir. Neobičan. Sviđa joj se. Retro. Takvi se ne mogu nigdje kupiti. Pedesete možda. Gospođa u zelenoj ljetnoj haljini traži limunadu da se osvježi. Druga ima ženski sako i haljinu odgovarajuće boje. Liči na tajnicu. Iz detektivskih filmova o Pink Pantheru. Predavala je francuski godinama. Posjetila Pariz šezdesetih. Vidjela veći dio Francuske. Smatra da je najveći problem grada kultura. Potvrdno kimanje glavom. Mladi su nekulturni. Odrasli pogotovo. Odijevanje svedeno na golotinju i pokazivanje mesa. Druga niječe glavom. Ne. Nije to. Nego? Druga pomalo nervozno. Grad nema kulturu. Prazan. Druga odbija vjerovati. Ima kulturu. Kazalište. Filmski festival. Koncerti. Opera. Druga niječe ponovo. Ne misli to. Nije to kultura. Nego? Grad. U sebi. Nema kulturu. Beton. Asfalt. Zgrade. Svijetlo. Buka. Grad izgubio sebe. Druga zamišljena. Sjeća se. Razglednica. Kraj šezdesetih. Prekrasan perivoj. Lijepa austrougarska zgrada u pozadini. Sada? Beton. Moderni spomenik. Nije umjetnički. Tržni centar. Perivoj i zgrada uništeni. Uništena kultura. Rat je bio. Nisu krivi ljudi. Rat je uništio kulturu. Uništio grad. Uništio ljude. Tišina. Gledaju u stranu. Koliko ga već nema? Koga? Njezinog muža. Ona u odjelu retro tajnice uzdiše. Pet godina. Bio je dobar čovjek. Cijenjen u gradu. Arhitekt. Poznat. Sin je arhitekt također. Japan. Radi za veliku kompaniju. Snaha je Japanka. Predivna. Prekrasna. Skromna. Dvoje djece. Dvoje unučadi. Jedina radost. Dolaze za tri dana. Godišnji. Njezin muž? Zelena haljina se malo pomjeri. Već tri godine bolestan. Pokretan. Ne prepoznaje nikoga. Ne prepoznaje nju. Demencija. Teško joj. Kopni svaki dan. Ne može učiniti gotovo ništa. Djeca pomognu. Kćerka posebno. Dođe svaki tjedan. Obje uzdahnu. Tužan pogled negdje u daljinu. Ili prema stolu gdje su dvije mlade djevojke i dva mladića. Mladi. Sretni. Glasno se smiju. Nemaju gubitak pamćenja. Nisu dementni. Živi su. Na početku. Kao da svaka za sebe razmišlja. Ah, život!!! Brzo pobjegne kroz ruke. Ne vidiš, ne čuješ, ne osjetiš, ne znaš. Odjednom. Osvrneš se. Starost, samoća, briga. Strah… smrt je tu negdje. Teže ustaju. Retro tajnica malo hramlje. Muž čeka. Presvlačenje. Hranjenje. Kupanje. Tišina. Kratko stoje ispred. Svaka na svoju stranu. Odlaze…

Dvoje mlađih. Zadihani. Godine? Dvadesetak. Studenti. Rijetka brada i brčići. Neobrijan. Majica kratkih rukava. Petokraka i bradati lik s uzdignutom pesnicom. Nekoliko slova u drečavoj crvenoj boji. Južna Amerika. Zadihan. Predavanje mu bilo skroz bezveze. Mislio da je lik ljevičar. Obični filozof. Školski. Došao u kravati i odjelu. Teški buržuj i kapitalist. Samo priča. Razočaran. Očekivao puno više. Samo citati i ponavljanje. Isfurano. Ona potvrđuje. Karirana košulja s kockama. Podsjeća na stolnjak u seoskoj kafani. Kosa raspuštena. Komad metala u nosu i iznad obrve. Uske hlače. Čizme s debelim đonom. Prošivene. Žuti konac. Naručuju. Dvije limunade. Čudno. Zar ne bi trebalo biti žestoko? Votka? Konjak? Ona prva. Svijet treba promjenu. Zemlja treba promjenu. Grad treba promjenu. Nacionalizam i fašizam uništavaju. Oni su žrtve. Žele promjenu. On potvrđuje. Treba se boriti za radničku klasu. Nove fabrike. Nova radna mjesta. Kapitalizam je propao. Bio na susretu antifašista. Zabrinut. Sve stari. Nema mladih. Nezainteresirani su. Ne žele se boriti. Ništa ih ne zanima. Ona preuzima. Internet im ispire mozak. To su kapitalisti izmislili. Žali što nije rođena u titino vrijeme. Radničke akcije. Fabrike. Partizani. Sve zajedničko. Bratstvo i jedinstvo. Mota cigaretu. Pripaljuje. Slaže se. Slušao je od djeda. Svi su bili sretni. Svi su imali. Nitko nije krao i otimao. Svi su imali dovoljno. Danas? Danas sve plaćaš. Plaće nikakve. Penzioneri nemaju šta jesti. Nemaju za lijekove. Treba oteti bogatima. Ovim što su u ratu švercali. Sad otvaraju benzinske na svakih sto metara. S druge strane njihovog stola kratak komentar. Balavurdija. Ništa ne rade. Samo po kafanama hodaju. On se čudi. Kod njih u Danskoj preko dana sve kafane prazne. Ovdje pune. Njih dvoje ustaju. Djevojka namješta košulju. Kratak dogovor za večeras. Koncert. Karte su kod njega. Dobar bend. Regionalni. Najviše nastupa u regiji. Odlaze…

Trojica. Sjedaju. Sunčane naočale. Ne skidaju. Naručuju. Tri kafe s mlijekom. Prvi dodiruje kosu. Uredno zalizana. Tetovaža na desnom bicepsu. Kineski znak za heroja. DG velikim slovima na majici pripijenoj uz tijelo. Tom Tailor patike. Čarape s crticom. Nike. Telefon na stolu. Ogroman. Možda zbog maske. Uski donji dio trenirke. Sportaš. Osvojio neki dan turnir. Pobijedio južnoamerikanca za prvo mjesto. Neobično ime zahvata kojim je to izveo. Neko kinesko, ili japansko. Drugi potvrđuje. Gledao ga na televiziji. Skupa košulja. Farmerice. Špicaste cipele. Zlatna narukvica. Uživao u borbi. Nije mogao doći. Morao sređivati neke porezne papire za kafane. Inspekcija ga stalno ganja. Traže dlaku u jajetu. Hoće da ga zatvore. Sve uredno plaća. Ne mogu mu naći greškice u knjigama. Ali ga proganjaju. Vjerojatno zbog politike. Podržao protukandidata za načelnika, a ne njihovog. Da je znao ne bi. Zanima ga biznis. Ništa drugo. Ne ide tako. Bar ne ovdje u gradu. Svi to znaju. Treći govori. Vraća cigaretu u pepeljaru. Srednje godine. Proćelav. Općinski vijećnik. Zna šta se događa. Zna. Bio na sjednicama. Bio u odboru za dodjelu radnih dozvola za kafiće u glavnoj ulici. Zna tko je protiv njega i tko hoće da mu zatvori kafane. Stiglo s vrha. Iz stranke. Kako on ne može ništa poduzeti? Zašto ga plaćaju? Ne može. Nije do njega. Vadi fasciklu iz torbe. Papiri. Dozvole. Nacrti. Potpisi. Općina. Sud. Ministarstvo. Sve spremno. Treba još platit. Kome? Inspektoru? Kojem? Za urbanizam. Zašto? Da potpiše dozvolu. Koliko? Pet hiljada maraka. Prvi uzdahne. Ajd odmah. Zaboravit će. Ajd sačekaj. Kafa. Nije žurba. Razgovor odlazi dalje. Zdravlje, porodica? Svi dobro. Djeca rastu. Mater slaba. Stara. Skoro osamdeset. Naživila se. Pa jest. Nekako ti žao kad mlad čovjek ode, kad je netko star i nije toliko teško. Ali jest ako je netko tvoj. Uvijek je teško. I nikad nisi spreman. Požuruje. Ajmo. Pare. Kad će početi radit unutra u kafani? Sutra. Danas će inspektor sve potpisat. Ustanu. Kratko razgovaraju ispred. Mora na sjednicu općinskog vijeća. Mora u kafanu da vidi je li sve u redu. Onaj u uskoj trenerci ide prošetat. Tek se vratio. Ode malo naparit oči. Ima dobrih koka po gradu. Odlaze…

Gleda na sat. Vrijeme je. Ustaje od stola. Stavlja sunčane naočale preko očiju. Izlazi. Sparno i vruće. Puno ljudi. Previše. Razmišlja. Osvrće se. Još nije stigla. Sat na katedrali. Prodoran i jak zvuk. Gleda gore. Dva tornja. Lijepi. Gleda prema baru. Ljudi. Ulaze. Izlaze. Konobari. Gleda natpis. Gleda bar. Lijep. Uredan. Čist. Malčice šminkerski za njen ukus. Ali pristojan. Sviđa joj se. Doći će opet. Bit će neka nova priča. Neki novi ljudi. Zanimljivi su. Svi. Ti ljudi. Na svoj način. Oni su kultura. Oni su grad.

U Sarajevu, 9. 7. 2018.

O. J.

Kontekstualnost uspjeha i negativni aspekti društvenosti

Izuzetno razvijena kavanska (sub)kultura izgledno na našim prostorima diktira i neke šire društvene tendencije. Naime, u kavani se ne pričaju bilo kakve priče, nego baš one „kavanske priče“, a kako kod nas ljudi provode puno vremena po kavanama i kafićima, tako i naznačena kavanska priča postaje društveno dominantna, pa čak i relevantna…

U svojoj znamenitoj pjesmi „Ne može se živjeti u Sarajevu“ Abdulah Sidran između ostaloga progovara:

Ne može se živjeti u Sarajevu.
U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.

Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan.

Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.
I bude, uglavnom, lijepa priča. Al’ od priče se ne živi.
Dan je dan, posao je posao, a vrijeme je – kažu – novac.

Bilo-ne bilo, da u to ne ulazimo, istina jest: teško je
živjeti u Sarajevu. Tri koraka napraviš – sedamdeset ljudi
golim okom vidiš. Da se sa svakim izgrliš, da se s ponekim
rukuješ, da samo dvojicu dobro pogledaš, trebalo bi
– tri života da imaš…

Pomalo parafrazirajući, a pomalo i dopunjujući moglo bi se reći da je u Sarajevu stvarno teško, ne toliko živjeti koliko raditi, jer često već ranim jutrom čuješ ono „’ajmo na kafu“, pa taman kad planiraš ustati naleti još neko, pa onda još po jednu kafu/kavu … i tako, i ne okreneš se, već prošlo podne, a ti apsolutno ništa pametno nisi uradio.

Premda se može činiti kao prevelika digresija, i sam Gospodin Isus je savjetovao svojim učenicima da ne pozdravljaju nikoga putem ukoliko su krenuli nekim ozbiljnim apostolskim poslom (usp. Lk 10,4). Bibličari kažu da se tu svakako ne misli na bilo kakvo pozdravljanje, nego na ono specifično orijentalno, gdje će se ljudi nakon zazivanja mira (shalom, selam) svakako još malo zajedno zadržati, pa popričati, raspričati, možda i šalicu čaja zajedno ispiti itd. … reklo bi se, nešto vrlo slično prije spomenutim „sarajevskim izazovima i napastima“, jer mi smo tu baš negdje na granici Istoka i Zapada, pa zanosimo malo tamo, malo ‘vamo.

Kavanska supkultura

Od čega se sve sastoji kavanska priča? Ima tu svakako puno elemenata i sadržaja: rekla, kazala, nedavno lokalno ubojstvo, razbojstvo ili tučnjava, nogomet, dnevna politika, prostakluci, tračevi, neutemeljeno hvalisanje, prepucavanje, prosipanje nagomilanih frustracija, prepričavanje nepouzdanih vijesti i informacija, nihilizam po svim smjerovima i pravcima uz nezaobilaznu konstataciju da je sve „mito i korupcija“. Naravno, dogodi se tu i finih stvari i druženja, ali čak i u tom slučaju – kako ono Sidran primijeti – „od priče se ne živi“.

A sad ono pošteno čovjek da kaže, nije li upravo sve ovo dominantna odrednica naše lokalne i regionalne stvarnosti: puno destruktivne ili barem površne priče, uz sve oskudniju materijalno-imovinsku bazu?

Ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst

Provodeći posljednjih godina neka anketna istraživanja na profesionalnom planu, primijetih (a što sada mogu i materijalno dokazati) da jedni te isti ljudi o jednoj te istoj temi puno ozbiljnije i kreativnije razmišljaju unutar službenih anketnih okvira nego onako tijekom neformalnog razgovora. Jer takvom se nekakvom hibridnom metodologijom inače i služim tijekom različitih službenih skupova: Prvo održim prigodno poticajno predavanje, zatim otvorim raspravu na zadanu temu, a na kraju im dadnem anketne listiće sa istovjetnom ili barem srodnom tematikom, uz važnu napomenu da su sve ankete potpuno anonimne te da ispitanici smiju pisati što ih volja. Stoga bi čovjek logično očekivao da će se tek u anketnim listićima susresti s pravom „erupcijom“ frustracija i nezadovoljstva … kad tamo iznenađenje … potpuno prevladavaju pozitivni i kreativni stavovi, pa o čemu god se tu govorilo i radilo.

Naravno, nadalje ostaje pitanje za istražiti zašto se to tako događa? Kakvu to skrivenu moć posjeduje anketni listić da nekog poslovično isfrustriranog, nervoznog i nezadovoljnog čovjeka potakne na pozitivno i kreativno izjašnjavanje. Za sada su mi na pameti tri solucije:

1. Ozbiljan kontekst anketnog listića potiče čovjeka na ozbiljno promišljanje, a ozbiljno promišljanje po sebi i ne može biti nego pozitivno, konstruktivno i kreativno. Tu je nekakav papir, nekakav dokument; tu je nekakav službeni logo, brojevi, zatim ono „a) b) c)…“. Ispitanik osjeća da ovo nije još jedna usputna isprazna priča, napose, osjeća da sudjeluje u nečemu važnom i ozbiljnom; također, on osjeća da se s njim ozbiljno računa; potreban je i važan drugima.

2. Možda anketni listić sa svojim brojkama, tabelama i slovima evocira u ispitanicima neke školske uspomene. Možda ih ovo nesvjesno sve skupa podsjeća na neki školski test, a tad su obično imali tremu i znali su da nema zezanja. No, i ovdje kao pod „1“ dolazimo do slične pretpostavke: ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst.

3. Ljudi se tijekom anketnog ispitivanja opredjeljuju za pozitivne solucije jer su im iste jasno predstavljene u samoj anketi. Stoji tu i ono što oni inače misle, ali pored toga sada vide i nešto bolje, te bolje i biraju. Naime, neki i jesu mišljenja da različite ankete zapravo više formiraju ljudsko razmišljanje nego što ga ispituju. Htjeli to ili ne, različite ponuđene solucije će koliko toliko proširiti čovjekove poslovično skučene stavove o nekom važnom društvenom problemu ili pitanju.

Nešto kao zaključak

Znamo da su danas jako popularne te neke priče i savjeti o životnom uspjehu, zadovoljstvu i sl. Pri tome se nerijetko većina autora fokusira na formiranje čvrste osobne odluke i volje. No, također mi se čini da pri tome ne smijemo zaboraviti da je sam uspjeh poprilično kontekstualna stvar, baš kao i ona odluka i volja o istom. Bit će da na kraju istinske promjene nikad nema bez one široke i sveobuhvatne životne promjene. Proces individuacije podrazumijeva odmak od društvenog čopora i mentaliteta mase. Duhovna odvojenost će pri tome neminovno zahtijevati i fizičku odvojenost, barem na neko određeno vrijeme. Također, osobno duhovno crnilo i skučenost nikad se neće moći razvedriti tek tako, samo od sebe. Neminovno će nam trebati tuđa pozitivna misao i vodstvo dok dovoljno ne ojačamo za svoju vlastitu. To je možda i najveća rak rana svih tih modernih psihologija, filozofija i duhovnosti. Relativizira se pitanje osobnog vodstva. Ta važno je prodati knjigu ili kakav multimedijalni kurs… Čitanje je svakako potrebno i dobro, ali ne zaboravimo ono kako nikad nitko nije sebe izbavio iz živog blata vukući se za vlastitu kosu. Ako ništa drugo, bit će nam nužno potreban barem jedan dobar i pozitivan prijatelj koji vjeruje u nas…

U Sarajevu, 11. 5. 2017.

M. B.