Kakva je međusobna veza između plišanih medvjedića, duge, kreativnosti i onoga svijeta?
Dojenče u suštini i ne može razlikovati sebe od svoje majke. Za njega je sve to dio iste cjeline. Majka za njega predstavlja pouzdan i ažuran izvor hrane, topline i nježnosti. Znameniti engleski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott u ovom smislu je govorio o osjećaju subjektivne svemoći kod malog djeteta. Jer njemu se sasvim realno čini da sama želja dovodi do realizacije željenog objekta. Iz toga kasnije u život ponesemo barem dva nemala problema. Ono da nam se ponekad čini da je željeni objekt puno bliži nego što je, kao i ono drugo, da nam se već sama želja počesto manifestira kao svojevrsni izvor ugode premda je ona u svojoj suštini, a što kasnije saznajemo, puno bliže patnji i nevolji.
Kako dojenče dalje raste, ono počinje sve bolje razlikovati između onog „Ja“ i „ne Ja“. Postupno shvaća da je majka zasebno biće, i stoga se dijete ovdje susreće s neminovnom krizom. Na mjesto osjećaja svemoći i izvorne cjelovitosti sada sve više stupa osjećaj nemoći i ovisnosti o drugima. S tim u vezi dijete će početi prihvaćati i one neke specifične tranzicijske ili komfirmirajuće objekte. Ispočetka su to plišane igračke, neki ugodan meki jastuk ili prekrivač. Zanimljivo je da dijete sve ove stvari vrlo često naziva nekim osobnim imenima ili nadimcima, što znači da tranzicijski objekti predstavljaju prijelazni fenomen između onog subjektivnog i objektivnog, jednako kao što predstavljaju prijelaz između nutarnjeg i izvanjskog svijeta, djetinjstva i zrelosti. Naspram malog djeteta tranzicijski objekt predstavlja onaj prvi „ne Ja“ koji posjeduje stanovite majčinske komponente, a koji kao takav dijete može čvrsto posjedovati. Stoga on za dijete predstavlja izvor ugode i sigurnosti, i zato nimalo ne čudi da dijete za ovakvim stvarima osobito poseže dok pokušava zaspati ili kad je nečim uzrujano.
S vremenom dijete sve više raste, a reklo bi se rastu i oni tranzicijski objekti. Na mjesto priprostih plišanaca stupaju sofisticirane igračke, a zatim dalje kroz život to može biti duga, pjesme, snovi, ideje, kreativnost, umjetnost, ali i sve one najrazličitije materijalne stvari i navade. Upravo zbog ove svojevrsne promjenjive prirode tranzicijskih objekata, prije spomenuti gosp. Winnicott i nije bio odveć fokusiran na pojedine objekte kao takve, nego na samu datost instinktivnog korištenja ovakvih objekata od strane čovjeka – kao svojevrsnog mosta – i to kako bismo nadišli „prazan prostor između odsutnog svemogućeg Utješitelja i našeg malog, konačnog jada u nevolji“. Međutim, ovo kudikamo ne znači da cjelokupna problematika tranzicijskih objekata počinje i završava s pitanjem utjehe i pokušajem nadomjestka intenzivne izgubljene roditeljske ljubavi i brige. U tome smislu, neki autori ističu da se tranzicijski objekti po konačnom značenju znatno približavaju onom hegelijanskom „trećem“ – sintezi, relaciji, Duhu. Dakle, to bi bio neki međuprostor ili, bolje rečeno, međustanje koje sve povezuje, ali ujedno i čuva sve od potpunog bezličnog, pa samim tim i kaotičnog stapanja. Stoga je za čovjekovo psihološko ali i ono duhovno zdravlje najvažnije da tranzicijski objekti ostanu to što i jesu – tranzicijski objekti. Dakle, nešto što neupitno ima veze s nama, što moguće čak i izvire iz nas samih, ali što ipak ne egzistira na istoj razini stvarnosti. C. G. Jung se u ovom kontekstu rado služio slikom duge koja po sebi predstavlja veličanstvenu i trajno inspirativnu pojavu za čovjeka, no pokušati popeti se na nju – za nas bi značilo smrtonosan pad u prazno. Ovo bi se po Jungu osobito ticalo čovjekovih snova koje je on vidio kao nezavisnu stvarnost koja se ponaša po nekim zasebnim pravilima, neovisnima o našim. Premda nam snovi po Jungu kudikamo imaju što za reći, shvaćati i slijediti ih doslovno moglo bi biti posve beskorisno, pa čak i vrlo pogubno za čovjeka. Premda su najčešće satkani od nama poznatih slika, to su posredničke slike nečega do čijeg pravog značenja i identiteta tek treba doći.
Zar je već četvrta, i zar ih uopće ima četiri!? Već nas ovo pitanje upućuje na datost da naš svijet eksponencijalno ubrzava, i to do te mjere da prosječni čovjek više nije u stanju ni upratiti sve te promjene, a kamoli se na njih kvalitetno i na vrijeme prilagoditi.
U središtu Prve industrijske revolucije bio je parni stroj. U središtu Druge industrijske revolucije bili su nafta i električna energija. Obje ove revolucije su polučile urbanizacijom i porastom životnog standarda. Treća industrijska revolucija isplela se zatim oko digitalizacije i razvoja informatičkih tehnologija. Četvrta industrijska revolucija donosi vještačku inteligenciju (AI), široku primjenu robotike i 3D printera, autonomna prijevozna sredstva, te IoT (Internet of Things – u prosječnom obiteljskom domu bliske budućnosti sve stvari će biti digitalizirane i povezane na internet a njima će se dalje upravljati uz pomoć virtualnog asistenta, kakvi uostalom već postoje). Dakle, one prve dvije industrijske revolucije su rezultirale urbanizacijom i porastom životnog standarda, a s čim će na kraju rezultirati treća i četvrta, to za sada nitko pouzdano ne zna? Jedino se izglednim čini kako je eventualnih dobrih prilika puno, ali brige i zabrinutosti zato možda još i više.
Prilike
Nafta i el. energija razvile su gradove, a današnji optimisti tvrde kako će internet vrlo uskoro razviti sela. Sve brži internet kao i sve bolje programske konferencijske i poslovne platforme već danas omogućuju brojnim uposlenicima da svoj posao obavljaju od kuće. Ovo odgovara i poslodavcima koji tako štede na naknadama za prijevoz svojih uposlenika, ali još više i na uredskim prostorima koji na taj način nije potreban u onoj mjeri kao prije. Ovo svakako odgovara i samim uposlenicima koji tako štede na vremenu potrebnom za prijevoz, poslovnoj odjeći, restoranskoj hrani, ali još i više na troškovima stanovanja. Jer kako svoj posao sada mogu obavljati i s veće udaljenosti, tako više nije posve nužno da žive u prenapučenim gradovima gdje skupo plaćaju svoj skučeni stambeni prostor. Puno će jeftinije proći ako stanuju negdje na selu. Osim toga, rustikalno okruženje je i neusporedivo zdravije, manje stresno, a pruža se i prilika da poslije redovitog posla poradite malo i na vlastitoj zdravoj hrani iz organskog uzgoja.
Ista ova informatička tehnologija u kombinaciji sa sve naprednijim 3D printerima kadra je iz temelja promijeniti i uhodane načine industrijske proizvodnje. Pretpostavlja se kako ćete uskoro u vlastitoj garaži moći proizvoditi stvari za koje su donedavno trebale čitave tvornice. Osim toga, oni nešto veći 3D printeri moći će printati, i to poprilično jeftino, čak i čitave obiteljske kuće. Vlastita kvalitetna kuća, i to za desetak tisuća dolara, zvuči zbilja kao izvrsna prilika ove, navodno, vrlo skore budućnosti.
Također se pretpostavlja da će ista ova tehnologija uz nanobote, kao i uz novu generaciju lijekova čovjeku omogućiti znatno duži i zdraviji život. Figurativno rečeno, do sada ste mogli kod liječnika na servis, a uskoro će te moći i na generalku. Ne samo da će te pri tome brzo i kvalitetno moći zamijeniti potrošeni ud ili organ nego će i uopće biti moguće reparirati vlastito tkivo i to do stanične razine. U svakom slučaju, životni vijek od 150 godina se čini poprilično dostižnim, a neki smioniji futuristi poput Raya Kurzweila za skorašnju budućnost predviđaju čak i mogućnost ostvarenja čovjekove zemaljske besmrtnosti.
Između ostalog, kao jedna od izričitih zadaća četvrte industrijske revolucije čini se i uklanjanje one štete koju su prouzročile prve dvije revolucije. U tom smislu, za razliku od dosadašnjeg nezdravog spaljivanja fosilnih goriva, sutrašnjica bi navodno trebala biti posve „zelena”, a sveti gral čiste energije budućnosti se zove nuklearna hladna fuzija.
Također, za razliku od industrijskih tvorničkih traka XX. st. koje su kao po kalupu masovno štancale jedne te iste proizvode široke potrošnje, za blisku budućnost kaže se da će biti „custom”, što znači da će mogućnosti prilagodbe proizvoda po vlastitim željama kupca biti neusporedivo veće nego danas. Naime, s obzirom na to da će robotizacija i automazacija proizvodnje, kao i samog transporta ljudi i roba osloboditi veliki broj dosadašnjih radnih mjesta, svi ovi ljudi bi se kao trebali početi baviti onim stvarima koje roboti neće moći ponuditi, a to su najrazličitiji proizvodi po posebnoj narudžbi i zamisli kupca. Dakle, u bliskoj budućnosti trebalo bi biti navodno sasvim normalno imati svoju vlastitu liniju odjeće, obuće, namještaja i sl., a napredna arhitektura će proizvoditi energetski učinkovitije i zelenije domove nego što su to danas. Tako stižemo moguće i do ključne zamisli četvrte industrijske revolucije, a to je jedna po sebi duboka fuzija biološkog, materijalnog i digitalnog svijeta, koja će u konačnici više promijeniti čovjeka kao takvog, nego li sam način na koji on radi i privređuje.
Brige
Brige četvrte industrijske revolucije počinju otprilike tamo gdje završavaju prilike. Za blisku budućnost se pretpostavlja naime da će uopće malo tko imati sigurno i stalno radno mjesto, jer će većina sadašnjih zanimanja jednostavno iščeznuti. A koliki će se broj ljudi od toga uspjeti nanovo snaći unutar novonastalih prilika i zahtjeva tržišta tek ostaje da se vidi.
No već sada, slijedeći zakonitosti tzv. pareto pravila moglo bi se reći da budućnost kudikamo nije svijetla. Naime, naznačeno pravilo nalaže kako unutar svake firme na svijetu 20% radnika obavlja čak 80% posla. Dakle, dok svaki peti uposlenik radi kao četvorica normalnih radnika, dotle ona ostala četvorica rade tek kao jedan normalan radnik, što u konačnici znači kako oni normalni radnici skoro da ni ne postoje.* Imaju uglavnom samo oni rijetki hiperproduktivni i maksimalno poduzetni uposlenici, te s druge strane mnoštvo podkapacitiranih koji u suštini obavljaju tek jednu četvrtinu za njih predviđenog posla. Jednostavno, ne zanima ih, ne znaju, ili ne trude se dovoljno … i stoga je za ovakav prevladavajući profil teško zamisliti da će se uspjeti snaći u iznimno zahtjevnim okolnostima tržišta rada bliske budućnosti. Zato se u svezi nadolazeće četvrte industrijske revolucije već sada kao ključni problem čini što točno poduzeti s tom skoro zagarantiranom nezaposlenom većinom?
Predviđanja su različita, a ovdje ćemo krenuti od onih pesimističnih. Sivi scenarij predviđa kako će polarizacija unutar ljudskog društva i dalje rasti, pri čemu će bogati postajati sve bogatiji, a siromašni postupno još siromašniji, te da ovi i neće imati drugog izbora osim kriminala i pokušaja revolucionarnog prevrata.
Za razliku od potonjeg, crni scenarij predviđa kako elite i neće dopustiti da budu ugrožene od kriminala i revolucionarnih nastojanja siromašnih, te da će ih jednostavno depopulizirati ili će ih, nešto blaže, uz pomoć genetskih manipulacija i farmacije učiniti pasivnima i bezopasnima.
Optimistički scenariji predviđaju kako ovo prethodno nema nikakve šanse da se dogodi, jer ako već u skoroj budućnosti i ne prevlada istinsko čovjekoljublje, prevladat će barem goli ekonomski interes, a on nalaže kako će bogatim korporacijama i bankama i dalje trebati brojni kupci i potrošači njihovih usluga, te da će stoga sve i učiniti da ovaj soj kako-tako opstane. U tom smislu se onda dalje predlaže uvođenje zagarantiranog zajedničkog dohotka kojim će se svim ljudima omogućiti barem ono najosnovnije za život. Reklo bi se jako dobra zamisao, ali s minimalno dva teška problema. Prvi će biti kako osigurati enormna financijska sredstva za sve ovo. Po ljudskoj prirodi je već poznato kako su ljudi u stanju pozdraviti brojne dobre inicijative, ali da pri tome svejedno očekuju da sve to poduzme i osigura netko drugi. Tako bi se lako moglo dogoditi da će države očekivati da milijarderi odriješe svoje kese, a ovi će sa svoje strane opet očekivati da se za siromašne treba pobrinuti sama država. A dok se oni oko toga konačno usaglase, za mirnu i prosperitetnu budućnost bi već moglo biti i prekasno.
Onaj drugi problem će neminovno nastati tek ukoliko prvi bude uspješno nadvladan. Dakle, sada imate veliku besposlenu masu koja doduše ima ono najosnovnije za život, ali bi ovi svejedno mogli biti i dalje vrlo nezadovoljni i isfrustrirani, jer rad naspram čovjeka i nema samo onu egzistencijalnu nego i formativnu ulogu. Rad nas izgrađuje, čini nas pametnijima i sposobnijima, te unosi onaj prijeko potrebni smisao u naš život. Stoga se čini neophodnim kako će se ovo veliko mnoštvo na zajamčenom zajedničkom dohotku svejedno nečim kvalitetnim morati zabaviti i uposliti, jer ćemo u protivnom opet samo moći govoriti o narkomaniji, alkoholu, moralnim devijacijama, kriminalu i možebitnoj velikoj, neviđeno brutalnoj revoluciji. U ovom smislu se dalje zatim govori o nužnosti jednog sasvim novog obrazovanja i odgoja, jer čovjek skore budućnosti da bi uopće opstao, morat će postati skromnijim, jednostavnijim te spremnijim na suradnju i zajedničko dijeljenje dobara. U tome smislu već danas možemo govoriti na primjer o onim pozitivnim stranama milenijalaca. Premda isti poslovično važe kao sebični i konformisti, isto tako za njih se kaže da su puno manje opterećeni posjedovanjem od prethodnih generacija. Rado koriste javni prijevoz, a automobile, kad im već zatrebaju, radije unajmljuju nego što kupuju, a slično postupaju i prema brojnim drugim stvarima. U SAD-u se čak bilježi kako neki mladi milenijalci danas počinju graditi sebi mongolske yurtove (nešto između kolibe i šatora). To im se čini puno prihvatljivijom opcijom od kupnje kuće ili stana koji bi morali decenijama otplaćivati. Koliko god bizarno izgledalo, pred mongolskim yurtom je izgledno svijetla budućnost na Zapadu. Upravo zbog naznačene neizvjesne budućnosti zaposlenja na neodređeno, pretpostavlja se kako će se ljudi u skoroj budućnosti puno češće morati seliti, pa će im stoga više i pogodovati ovakve fleksibilne nomadske stambene solucije.
Zaključak
Između svih ovih pesimističnih i optimističnih scenarija, osobno smatram da je možda najrealnije govoriti o mogućnosti nekakvog srednjeg, hibridnog scenarija, a to bi značilo kako bi se u bliskoj budućnosti moglo dogoditi sve prethodno nabrojeno, kako već gdje i koliko. Ponegdje će ljudi biti spremniji na neminovne promjene, a ponegdje ne. Neki akteri će već razmišljati kreativno i miroljubivo, a neki ni približno tome.
U svakom slučaju, gledano s pozicije današnjeg trenutka, bliska budućnost se čini kao nekakva neminovna kopernikanska točka obrata s obzirom na čovjeka, njegovu logiku, sudove te uhodane načina života i razmišljanja. Ili ćemo kvalitetno evoluirati kao vrsta, postajući skromnijima, umjerenijima te svjesniji jedni drugih, kao i naših zajedničkih problema i potreba, ili ćemo se u protivnom, u neviđenom činu kaosa i patnje stropoštati natrag, sve do zaboravljenih i davno nadvladanih stupnjeva onog posve ranog razvoja čovječanstva.
U Sarajevu 8. XII. 2020.
M. B.
*Glede pareto pravila, preciznija računica bi izgledala ovako. Unutar svake firme 20% uposlenika obavlja 80% posla, s tim da unutar tih 20% opet postoji onih drugih manjinskih 20% koji obavlja 80% posla te po sebi produktivne grupe. Stoga na koncu možemo govoriti o tri različite skupine uposlenika: Njih 4% obavlja dakle čak 64% posla. Dalje, njih 16% obavlja, koliko i treba, 16% posla, i na kraju – treća neproduktivna grupa, njih 80% obavlja tek 20% posla.
Schadenfreude je njemačka složenica nastala sredinom 18. stoljeća a koju će u izvornom obliku posuditi i Englezi stoljeće kasnije. Na naš jezik bi se najlakše mogla prevesti kao „zlonamjerna radost” a koja se javlja kod ljudi kao osjećaj zadovoljstva i sreće naspram tuđeg neuspjeha ili nesreće.
Filozofska i duhovna literatura davno su još uočile ovaj problem a u osudi zlonamjerne radosti izgledno je najoštriji bio njemački filozof Arthur Schopenhauer (1788-1860). Za njega nije bilo nikakve dileme; dok je zavist smatrao još uvijek ljudskom, zlonamjernu radost (Schadenfreude) je vidio đavolskom. Jednostavno, po njemu jedna od najradikalnijih i najgnusnijih moralnih devijacija uopće. Njemu nasuprot, rabin Harold Kushner u zlonamjernoj radosti vidi univerzalnu, pa čak i zdravu ljudsku reakciju, u čemu si jednostavno ne možemo pomoći. U svojem djelu „Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima”, on navodi slijedeći primjer: „(Ljudi) ne žele da njihovi prijatelji budu bolesni, ali ne mogu si pomoći da ne osjete neugodan grč zahvalnosti što se (loše) ipak dogodilo nekome drugom, a ne njima.” Dakle, na tragu „dvostrukog moralnog učinka”, za Kushnera je zlonamjerna radost sasvim pozitivna datost sve dok naglasak ne leži na nesreći drugoga, nego prvenstveno na vlastitoj sreći zbog izbjegnutosti nesreće.
Potonji primjer nam pomaže shvatiti da nije svaka zlonamjerna radost jednaka, ni po uzroku nastanka ni po naknadnim moralnim implikacijama. U tom smislu, današnja psihologija govori o, u osnovi, tri različite zlonamjerne radosti:
– Agresijom utemeljena zlonamjerna radost prvenstveno se tiče identiteta grupe. Dakle ovdje govorimo o specifičnim rivalstvima iz domene „naši-njihovi”, pri čemu se tuđi neuspjeh doživljava kao potvrda superiornosti i valjanosti vlastite grupe.
– Rivalstvom utemeljena zlonamjerna radost – sve je slično kao i u prethodnom slučaju, s razlikom da se sučeljavanje događa na osobnoj razini.
– Pravdom utemeljena zlonamjerna radost nastupa tamo gdje se tuđi neuspjeh ili nesreća doživljava kao pravedna kazna zbog neke prethodno učinjene pogreške ili zbog općenito pogrešnog ponašanja. Zanimljivo je da već mala osamnaestomjesečna djeca pokazuju jednu ovakvu tendenciju radovanja, no i pored ovoga primjera, psihologija zlonamjernu radost općenito smatra više djetinjastim oblikom ponašanja. Jednostavno, zrele ljudske osobnosti ne mogu osjećati radost zbog tuđe nesreće, dok one, tako da kažemo, poluzrele mogu, ali će se barem potruditi da to otvoreno ne pokazuju.
Stoga bi možda ovdje trebalo malo zastati i zapitati se zbog čega zrele osobnosti ne mogu osjećati jednu ovakvu zlonamjernu radost? U prvom redu, moglo bi se reći da osobne zrelosti nema bez izgrađenosti, a izgrađenosti nema bez borbe, izgaranja, te brojnih poduzetih pokušaja i pogreški. To je sve jednostavno dio procesa sazrijevanja i stoga se zrela osoba kudikamo neće radovati kad vidi da netko drugi nešto neuspješno pokušava i posrće. Doduše, neće zbog toga posebno ni tugovati, jer kako rekosmo, to je put kojim svatko navlastito mora proći. Bolje onda takvima iskazati toplu ljudsku podršku i uputiti im pokoji koristan savjet. Drugi razlog zbog kojeg se zrela osoba nikad neće radovati tuđoj nesreći leži i u boljem razumijevanju međuljudskih rivalskih procesa. Kako smo o tome već ranije pisali, rivalstvo nije samo animozitet, ono naprotiv iznenađujuće podrazumijeva i izvjesnu sličnost i bliskost među rivalima. „Jednoj bijesnoj mački ništa toliko nije slično kao druga bijesna mačka” (Girard). Ili drugim riječima, identičnost cilja oko kojeg se bore, nepobitno svjedoči i o suštinskoj međusobnoj sličnosti rivala. Ne volimo se jer se svađamo ili se svađamo jer se volimo – pravi odgovor će znati oni koji uistinu vole…
Kao kratki zaključak, mogli bismo reći da zlonamjerna radost kudikamo predstavlja neotuđivi dio čovjekovog razvojnog procesa, te samim tim i svojevrsni indikator, i to u smislu – sve dok ovo budemo osjećali, bit će neosporan znak da još puno toga u životu imamo za proći, naučiti i sebi priznati. U Sarajevu 18. VIII. 2020. M. B. Izvori:
– Shanon PAULUS, Schadenfreude is a Childish Emotion, Smithsonian Magazine (25. VII. 2014.), https://www.smithsonianmag.com/smart-news/schadenfreude-childish-emotion-180952163/ (Stanje: 18. VIII. 2020.);
– https://en.wikipedia.org/wiki/Schadenfreude (Stanje: 18. VIII. 2020.).
– Rudolf LUETHE, Heitere Aufklärung: Philosophische Untersuchungen zum Verhältnis von Komik, Skepsis und Humor,
https://books.google.ba/books?id=7RdLDwAAQBAJ&pg=PA39&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false;
René GIRARD, Nasilje i sveto, Književna zajednica Novog Sada, 1990.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Oxana Lebedeva;
Definitivno nitko od nas ne želi biti kritiziran, ali samim time što smo ljudi, podložni smo kritici. Budući da ne možemo izbjeći kritiziranje, moramo se nekako naučiti nositi s tim te pokušati iz toga izvući nešto pozitivno i korisno. Prije svega, važno je napomenuti kako ni svaka kritika nije ista. Postoje, prema jednostavnoj podjeli, konstruktivne i destruktivne kritike. Ove prve idu prema rješenju problema, a ove druge su zapravo kritika radi kritike, tj. usmjerene su na uništavanje. Pored toga, važno je znati davati kritiku u smislu da se treba jasno dati do znanja da se ne kritizira osoba kao takva, nego ono što ona čini. No ovdje ćemo se više pozabaviti pitanjem kako se nositi s kritikom bez obzira o kakvoj kritici se radi i na koji način nam je upućena. Redovito, čim čujemo da nam je netko uputio kritiku, u nama se budi bunt, osjećamo se napadnuti te krećemo u protunapad. To je nekakva naša primarna reakcija koja nam djeluje sasvim logično. Ali ako malo bolje razmislimo, time samo pogoršavamo situaciju. Reagirajući tako, ne razmišljamo puno o tome što ćemo time postići. Bitno je što prije obraniti vlastiti ego koji je ranjen i koji žudi ponovo uspostaviti ravnotežu i sigurnost. No na takav način uglavnom dolazi do rasprave i svađe koja nas još više ranjava i narušava naše odnose, osobito ako je kritika došla od strane nama bliskih ljudi. Kako bismo to pokušali izbjeći, potrebno je prihvatiti kritiku kao način osobnog rasta i učenja. Ovdje se pod prihvaćanjem kritike ne podrazumijeva automatski da je ista utemeljena jer i oni koji nam upućuju kritiku su samo ljudi sa svojim manama i vrlinama. Radi se o tome da kritici trebamo pristupiti znatiželjno jer ćemo samo tako uspjeti ukrotiti svoj obrambeni mehanizam. Znatiželja nas sama po sebi tjera da više istražujemo, učimo te se na taj način razvijamo i rastemo. Dakle, kada nam netko uputi kritiku, treba nam biti jasno da osoba govori nešto što smatra da je bitno te se zapitati što nam ta osoba želi reći i zašto smatra da je to važno. Štoviše, klinički psiholog Hendrie Weisinger ističe kako bismo zapravo trebali sami pitati druge koje stvari bismo mogli uraditi bolje, tj. tražiti od drugih kritiku. Nakon što nam drugi iznesu svoje mišljenje, Weisinger savjetuje da im zahvalimo te neko vrijeme odvojimo kako bismo razmislili o značaju kritike i kako ju možemo primijeniti za vlastiti razvoj. Dakako, ponekad se može dogoditi da zaključimo kako kritika nije na mjestu, ali i tada se iz kritike može izvući nešto pozitivno u smislu da prikupimo kvalitetnije argumente u našu obranu. Dakle, ne trebamo se bojati kritike, nego ju prihvatiti kao informaciju koja nam pomaže u vlastitom napretku i rastu.
Već od malih nogu nas uče kako su trud i zalaganje vrlo važni te se u tom smislu često ponavlja poslovica ”bez muke nema nauke”. Sve to djeluje tako logično gledano teoretski, no počesto se događa da unatoč velikom trudu u svrhu ostvarivanja nekog cilja, ipak ne uspijemo ostvariti isti. Također, roditelji često znaju reći svojoj djeci koja su provela sate učeći i spremajući se za ispitivanje u školi, a ipak nisu dobila željenu ocjenu, kako ocjena nije važna, važno je da su oni dali sve od sebe. Vjerojatno to djeci tada i nije neka utjeha, te počinju sumnjati u cijeli taj koncept i pitati se zašto se uopće truditi i mučiti kad ionako ne postignem ono što želim? Možemo reći da se s pravom to pitaju ako ćemo uzeti u obzir samo rezultat koji (ni)su postigli. No što je sa samim procesom postizanja rezultata? Ima li on ikakvog smisla sam za sebe ili pak taj proces služi jedino kako bi se dostigao željeni cilj?
Robin Sharma u svojem djelu Redovnik koji je prodao svoj ferrari donosi priču o mladiću koji je otputovao daleko od kuće kako bi se obrazovao kod velikog učitelja. Prvo što mladić pita svojeg učitelja je: „Koliko vremena mi treba da postanem mudar kao ti“? Učitelj mu odgovara: „Pet godina“. Mladiću se to dakako učinilo puno, te u nastojanju da skrati taj period upita učitelja: „A što bi bilo ako bih ja radio duplo napornije“? Učitelj na mladićevo iznenađenje udupla cifru: „Deset godina“. Kako god je mladić dalje naglašavao trud i upornost tako je učitelj nadodavao potrebno vrijeme za stjecanje mudrosti. Naravno, mladiću se to učinilo nelogičnim, te je svoje sumnje iznio učitelju, na što mu je on odgovorio: „Sasvim je jednostavno. Ako si jednim okom usredotočen na odredište, ostaje ti samo drugo da te vodi na putu do njega“. Priča može djelovati ironično, kao da umanjuje vrijednost truda, tj. kao da nam govori da su upornost i zalaganje samo smetnje koje otežavaju postizanje rezultata. No prava istina je u tome da mi često ne shvaćamo kako proces koji nas dovodi do cilja ima svrhu sam u sebi, a to je razvoj naše osobnosti, jačanje karaktera, stjecanje novih vještina i sl. Već je ranije pisan tekst na temu odnosa ciljeva i sredstava, a ovdje je još jedna potvrda kako su i jedni i drugi jednako važni. Iako možda nećemo uvijek postići ono što želimo, ne smijemo zaboraviti kako je put kojim smo išli prema tom cilju utjecao na to kakve smo osobe sada, a možda nam i pomogao shvatiti da ono za čim težimo uopće nije za nas. Bilo kako bilo, trud se uvijek isplati na ovaj ili na onaj način.
Tko je Greta Thunberg? Premda milijuni ljudi danas rado pričaju i diskutiraju o ovoj maloj švedskoj ekološkoj ratnici, mišljenja su u suštini samo dva: Jedni kažu, ni manje ni više, da je to dijete koje nas treba spasiti, a drugi – opet ni manje ni više, da je razmaženo derište ili još gore, da je luđakinja s dvije-tri dijagnoze, ili također i ono da je najobičnija marioneta u rukama političkih i gospodarskih sivih eminencija. Ipak, o njoj postoji i ono treće mišljenje premda je izuzetno rijetko. Njega dijele oni malobrojni koji nastoje njezin fenomen promotriti pažljivo i slojevito. Tako će ovi obično reći da njezino djelovanje ima i dobrih i loših strana. Trebalo bi je podržati, ali i poučiti još malo o nekim stvarima, te je svakako upozoriti na ekipu koja se oko nje mota i vrzma… No, i ovi treći rijetko primjećuju to da je Greta prije svega curetak koji bi trebao imati pravo na normalno odrastanje i sazrijevanje, a to očito za sada ne primjećuje niti ona sama. Vjerojatno će jednog dana to shvatiti, da je ljudska osoba te da ima neotuđivo pravo na vlastiti razvoj i osobnost, ali tada će za to moguće biti i prekasno, jer joj je neumoljivi ideološki žrvanj političke desnice već dodijelio ulogu bezobraznice i otpadnice, slično kao što joj je žrvanj liberalne ljevice dodijelio doslovno mesijansku ulogu. Oni prvi od nje ne očekuju više apsolutno ništa, dok ovi drugi očekuju previše. Kako god čovjek okrene, neće joj biti lako.
Čovjekova osobnost i socijalna uloga
Kako smo vidjeli, ideologija je po sebi kadra staviti čovjeka u vrlo nezahvalnu situaciju unutar koje jedni od tebe očekuju previše, a drugi opet premalo. Ne tiče se to samo medijski eksponiranih ideoloških figura nego manje-više i običnog čovjeka. Jer nisi njihov, neki od tebe ne očekuju ništa, kao što opet oni drugi, jer si baš njihov, očekuju od tebe previše. Kao brini se stalno za njih, upošljavaj ih, guraj ih, štiti ih … jer grupa je kao važnija od pojedinca.
Međutim, pored ovog, na svakom od nas se prosipa i onaj specifični pritisak socijalne grupe unutar koje se nalazimo. Tako se od majke očekuje da prije svega bude dobra i djeci posvećena majka, od njezinog supruga da prvenstveno bude pouzdana logistika svojoj djeci i ženi te da se sitničavo ne buni za nedostatak ljubavi koji je njegova supruga u međuvremenu preusmjerila njihovoj djeci. Slično tome, od vojnika se očekuje ako bude potrebno, skoro tek tako, da položi svoj život za domovinu, kao što se od policajca očekuje da strpljivo dežura i progoni zlikovce. Od starih se očekuje da se sklone te da oslobode prostor za mlade, kao što se od političara očekuje da ne služe sebi već narodu, ili kao što se od kirurga očekuje da nikad ne pogriješi premda je kao čovjek itekako pogrešiv. Od svećenika se očekuje da ovdje na zemlji bude nešto skoro k’o anđeo premda to nije, kao što se od učitelja očekuje da mu sa učenicima nikad ne popuste strpljenje i živci. Moglo bi se ‘vako još puno nabrajati, ali eto, čini se da je jedno izvjesno: Što se čovjeka više svodi na njegovu specifičnu socijalnu ulogu, to će se on susretati sa sve većim i težim zahtjevima kojima je praktično nemoguće ugoditi. Čovjek svakako ima nešto zajedničko sa socijalnom ulogom koju igra, ali ipak nije identičan s njom. On je uvijek nešto više od toga ili barem želi to biti, a ne samo otac, ne samo majka, kirurg, vojnik itd.
I tako onda u klimi pretjeranih zahtjeva nepovjerenje postaje sveopćom društvenom metodom, a laž osobnom taktikom. Ne vjerujemo drugima da su dobri muževi, žene, djeca, učenici, liječnici, političari … jer zdravo pretpostavljamo da nisu toliko ludi da se dadu u potpunosti svesti na društvenu ulogu koju obnašaju, baš kao što to nismo ni mi sami. Kako ono netko reče: „Otkako sam samog sebe uhvatio u laži, ne vjerujem više nikome!” Ali i pored toga ljudi uglavnom i dalje inzistiraju na spomenutom svođenju drugih na društvenu ulogu koju obnašaju premda iz vlastitog primjera znaju da to tako baš i ne funkcionira.
Ostaje pitanje, možemo li i hoćemo li pokušati nešto drugačije?
Integritet svijeta i integritet čovjeka
Jedna priča govori kako se čovjek jednog dana vratio kući s posla. Umoran se svalio u fotelju da malo prelista novine i predahne, ali mu razigrani i razdragani sinčić nikako nije dao mira. Ne bi li ga se barem nakratko otarasio, izvadi otac iz novina jedan list na kojem je bila karta svijeta, podera je na sitne komadiće te dade sinu da to ponovno pokuša sastaviti. Nije prošlo ni nekoliko trenutaka, kad eto sina; sav sretan ponosno reče: „Tata, ja sastavio ovo!” Otac ga sad već sav u čudu zapita: „Pa kako si tako brzo uspio, sine moj!?” Sin mu tada reče kako je primijetio da je na drugoj strani lista bila, njemu puno bliža i jasnija, slika nekog čovjeka. I tako je onda „pokidani svijet” sastavio ne po svijetu, nego sastavljajući sliku onog čovjeka.
Pouka je ovdje valjda sama po sebi jasna: Integritet svijeta se bazira na integritetu čovjeka, a pravedno društvo s tim u vezi postoji samo tamo gdje se pazi na prava i osjećaje pojedinca! Sretniju budućnost neće omogućiti kako često i sami očekujemo: još više tehnologije, još više novca i još više politike, nego prvenstveno puno više poštivanja integriteta i posebnosti svakog pojedinog ljudskog bića. Netko će na ovo vjerojatno reći onu staru: „Nije se još rodio tko bi ljudima ugodio.” No tako počesto svi razmišljamo upravo jer smo odrasli u civilizaciji i kulturi koja i ne drži odviše do prava i osjećaja pojedinca, nego baš obratno, gdje se svakog nastoji strpati u točno određene i predefinirane ideološke i socijalne okvire. Stoga i mi druge rado trpamo premda nas itekako boli kad se i sami pronađemo strpani. I onda kukamo da nas nitko ne razumije, i potpuno smo u pravu. Jednostavno, nije ih nitko ni učio da razumiju, baš kao što to nitko nije ni nas…
Roditelji i svi oni koji imaju iskustvo rada s predškolskom djecom često se nađu u situaciji kako po peti put npr. trogodišnjaku objašnjavaju nešto, a on ih uopće ne doživljava i nastavlja po svome. Također, ako ste više vremena proveli s djecom, mogli ste primijetiti kako su skloni laganju, maštanju i izmišljanju priča. Iako svi ponekad pribjegavamo lažima, kod manje djece je to specifična pojava. Isto tako, vjerojatno niste mogli zaobići njihova, možemo slobodno reći dosadna, mnogobrojna pitanja i potpitanja. Koliko god se trudili odgovoriti im u nadi da je to zadnje, uvijek se nekako pojavi sljedeće zašto. Ponekad djeluje kao da se ona samo poigravaju s odraslima, kao da namjerno ne slušaju. Iako su to sve nekakve normalne karakteristike u tom razdoblju, potrebno je znati uzrok svega toga kako bismo mogli adekvatno odgovoriti na njihove potrebe.
Nerazumijevanje odnosa uzroka i posljedice
Prije svega, djeca ne razmišljaju na isti način kao odrasli. To nam je valjda svima jasno ili ipak nije. Švicarski psiholog Jean Piaget koji se posebno zanimao za dječju psihologiju u svojem djelu ”Dječji jezik i mišljenje” ističe kako je mnogim odraslima teško shvatiti djecu jer su zaboravili da logika nema nikakvu ulogu u djetetovu umu. Ono što je kod djece, posebno one mlađe od sedam godina, specifično je to da ona ne razumiju odnos uzroka i posljedice. Ono što je odraslima sasvim logično, na primjer, lopta se kotrlja nizbrdo jer je strmo i gravitacija ju vuče dolje, djeci uopće nije logično. Za njih se lopta kotrlja jer joj se prohtjelo. Možda nam zvuči smiješno, ali za njih je to jedini ”logičan” odgovor. Isto tako, ona ne razumiju da voda teče od izvora prema ušću. Za njih bi bilo skroz prihvatljivo da je i obratno. Razlog nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice je taj što su djeca usmjerena na sebe. Ona čak ne mogu najbolje ni razumjeti potrebe drugih. Tek u kasnijim godinama ta egocentričnost opada te se javlja osjećaj empatije koji naravno treba razvijati. Kao što ne mogu povezati uzrok i posljedicu, djeca ne mogu povezati ni prošlost, sadašnjost i budućnost. Na primjer, upravo ste uspavali svoje jednogodišnje dijete, dolazite u dnevni boravak te nalazite svoje nešto starije dijete kako se igra s prijateljem i pri tome proizvode strašnu buku. Umjesto da im kažete kako moraju biti tiši jer će se u protivnom djetešce probuditi, radije im predložite neku drugačiju igru s manje buke, a kao objašnjenje im recite da će to pomoći djetešcu da bolje i mirnije spava. Dakle, u ovom primjeru vidimo da djecu treba usmjeriti na sadašnji trenutak, na ono što trenutno mogu učiniti umjesto da im objašnjavate koje će negativne posljedice prouzročiti njihovo ponašanje. Ovo potonje djeca neće shvatiti, a vi ćete izgubiti strpljenje upornim ponavljanjem razloga.
Ovo je jedan od dodatnih razloga zašto djeca u školu kreću baš sa sedam godina iako ni tada mnoga od njih još ne shvaćaju kauzalnost i dokaze. Osim toga, u toj dobi dotadašnje simboličko mišljenje zamjenjuje konkretno pa im je lakše razumjeti mnogo toga nego prije, dok se tek sa dvanaest javlja apstraktno mišljenje. Stoga, pokušajte zamisliti u kakvoj je situaciji dijete koje sjeda prvi put u školske klupe sa šest ili nepunih sedam godina. Osim što je to za njega potpuno nova stvarnost, njemu nije jasno zašto mora učiti, slušati učitelja, pisati zadaću. Razlozi koje im odrasli nude njemu nisu prihvatljivi. Ako je situacija već takva da dijete treba krenuti u školu sa manje od sedam godina, onda bi barem učitelji i roditelji trebali biti upoznati sa psihološkim razvojem djeteta te mu u skladu s tim pristupati i davati odgovore.
Na koncu, ne treba se frustrirati ako se čini da nas djeca ne razumiju najbolje, jer ona nas niti ne mogu razumjeti najbolje i trebat će im dosta rada, vremena i odrastanja da počnu rezonirati stvari na način odraslih. Stoga je potrebno puno strpljenja u radu s djecom, a Saint-Exupéry bi dodao da djeca trebaju još više strpljenja s odraslima.
U Mostaru 1. 10. 2019.
K. L.
Izvori:
Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z., Zagreb, 2011.
David Isaacs, Izgrađivanje karaktera, Verbum, Split, 2012.
Razvojni psiholozi drže da su prve godine života odlučujuće glede kasnijih odnosa, samopouzdanja, načina reagiranja na različite situacije, tj. odlučujuće su za razvoj ličnosti. Način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko je povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. S tim u vezi dotaknut ćemo se pitanja kako reakcije odraslih utječu na samopouzdanje kod djece?
Često nismo ni svjesni da jednim bezazlenim komentarom ubijamo dječji entuzijazam, sigurnost pa i volju za daljnji rad i napredak. To je vrlo opasno jer postoji mogućnost da će se takvo stanje manifestirati u zrelijim godinama – u budućem radu, odnosima, na različitim područjima života općenito. U nastavku ćemo navesti neke naoko bezazlene situacije u kojima roditelji i učitelji često neadekvatno reagiraju.
Uobičajene (neprihvatljive) reakcije na dječje pogreške
Počevši od ranih godina kada dijete po prvi puta uzme u ruke pribor za crtanje, papir i olovku pokušavajući povući prve crte u nadi da će nešto nacrtati i napisati, neki roditelji često daju pogrešne komentare koji im se u takvoj situaciji čine sasvim logičnim. Dijete s oduševljenjem pokazuje vlastiti rad, a odgovori koje dobiva su podsmijeh, neodobravanje, savjeti kako će bolje nacrtati itd. Umjesto pohvale za trud, roditelj uzima u ruke olovku uz riječi: “Nije to dobro, ja ću ti pokazati kako se to radi!” Poruka koju dijete dobiva je sljedeća: „Nisi sposoban sam to napraviti, potrebna ti je pomoć!“ Ako se to često ponavlja, dijete gubi samopouzdanje, smatra da nije doraslo postavljenom zadatku i na taj način razvija osjećaj manje vrijednosti. Slično se događa i u školskom okruženju. Na svaku pogrešku, neuspjeli pokušaj, učitelj uglavnom odgovara neodobravanjem, križa netočne odgovore crvenom bojom, pokazuje kako je to trebalo uraditi itd. Posljedice su iste: gubljenje samopouzdanja, entuzijazma, dijete postaje pasivno, inferiorno, plašljivo… Sasvim je logično da se neće usuditi ponovo pokušati odgovoriti na postavljeno pitanje ili pak pokušati opet nešto nacrtati ako ga je prethodna reakcija učitelja uvjerila da ono “nema pojma”. To utječe i na kasnije školovanje. Počesto se i na fakultetu profesori žale kako su studenti pasivni, nezainteresirani, bave se drugim stvarima za vrijeme predavanja i sl. Kao razlog uglavnom navode da su današnje generacije jednostavno takve i da tu nema puno pomoći. No, vidimo kako se jedan od razloga skriva tamo negdje još u njihovom djetinjstvu. Naravno da ovakve reakcije neće imati jednake posljedice na svako dijete, jer važnu ulogu ima i njihov temperament kao i brojni drugi čimbenici, ali dakako da je i ovaj segment važan, a ponekad i odlučujući.
Primjena drugačijeg pristupa
Umjesto navedenih reakcija roditelja i učitelja, postoje puno prikladniji oblici odgovora. Npr. kada dijete pokazuje vlastiti rad, bio to crtež ili nešto drugo, iako možda ne izgleda baš najbolje, roditelj može reći: “Lijepo si to nacrtao, možda bi bilo dobro da ovoj kući dodaš dimnjak ili pak da krov obojiš u crveno. Mislim da bi tada crtež bio još ljepši”. Ili ako je dijete pokušalo napisati svoje ime, a neko slovo nije ispravno, može se reći sljedeće: “Mora da si uložio puno truda da napišeš sva ova silna slova, svaka čast! Hajde molim te pogledaj ovo treće slovo. Jesi li siguran da se slovo ‘A’ ovako piše?”. Ako se pak radi o djetetu školske dobi, učitelji mogu prilikom netočnog zadatka iz matematike reagirati ovako: “Vjerujem da si se umorio rješavajući ove teške zadatke. Molim te, pogledaj još jedanput ovaj peti zadatak, možda postoji drugačije rješenje?” Dakle, očito je kako se ovi odgovori u potpunosti razlikuju od onih prethodnih. Naravno da dijete ne treba hvaliti ako je učinilo pogrešku, ali mu treba dati do znanja da je unatoč pogreškama ono sposobno i da može tu istu pogrešku ispraviti. Potonji primjeri reakcija upravo to pokazuju: odrasli ujedno ukazuju djetetu na počinjene greške, ali mu pri tome ne ubijaju želju za radom. Daju mu do znanja da je sposobno, premda ono što je uradilo nije baš najbolje.
Dodatna naznaka problema: uspoređivanje s vršnjacima
Još jedna uobičajena zamka u koju roditelji često upadaju i time ubijaju samopouzdanje kod djece jest uspoređivanje. Bilo to sa starijim bratom ili sestrom, sa susjedovim sinom ili kćeri, kolegom iz razreda, uspoređivanje uvijek ima negativne posljedice za razvoj samopouzdanja. Svatko od nas je zaseban, jedinstven – počevši od genetskog koda pa nadalje. Ne postoje niti su ikada postojala dvije u potpunosti jednake osobe. Zašto onda nametati svome djetetu da bude kao netko? Jasno je da roditelji pa i učitelji time žele potaknuti dijete na pozitivne promjene, ali uspoređivanje ne donosi nikakvu korist. Ono u djetetovoj svijesti stvara osjećaj manje vrijednosti, smatra kako nikada neće doseći onu razinu na kojoj se nalazi njegov brat, sestra, prijatelj, kolega itd. Zbog toga se može prestati uopće truditi, nizati neuspjeh za neuspjehom te tako potvrditi svoj osjećaj ”manje vrijednosti”. Naravno, postoji i druga strana medalje. Moguće da upravo to uspoređivanje kod određene djece probudi bunt te ih natjera da se još više trude kako bi pokazali da su bolji i sposobniji od drugih. No, to i dalje nije ona prava motivacija za napredovanje pa stoga vjerojatno i neće dugo potrajati.
Umjesto zaključka
Navedeni uzroci nedostatka samopouzdanja kod djece koje se manifestira i u odrasloj dobi zasigurno nisu jedini, ali su nekako uobičajeni i vrlo česti, toliko da se uopće u njima i ne prepoznaje razlog dječje inferiornosti, pasivnosti i nezainteresiranosti. U tekstu smo naveli moguće drugačije pristupe, no svakako da postoje brojni drugi, važno je samo da slijede istu logiku: ukazati na grešku ne oduzimajući pri tome entuzijazam i volju za radom.
Svakodnevno se susrećemo s različitim životnim problemima. Često nam se čini kako je život zapravo sastavljen od problema. Čim riješimo jedan već se pojavljuju nova tri. Pitamo se dokle tako? Zašto ne možemo jednostavno malo uživati, biti bezbrižni barem jedan mali period života. S druge strane, uviđamo kako rješavanjem vlastitih problema postajemo iskusniji, zreliji, snažniji itd. Ili kako bi se ono reklo, ”Što nas ne ubije, ojača nas”. No, činjenica je da čovjek probleme ne može tek tako prihvatiti. U njegovoj je prirodi da bježi od problema, čovjek želi lagodan život. S tim u vezi švicarski psiholog Carl Gustav Jung navodi kako je zajednička karakteristika mladenačkog doba zadržavanje na dječjem stupnju svijesti jer njihov stupanj svijesti ne poznaje probleme budući da su u potpunosti ovisni o roditeljima.
Razlika poimanja neuroze kod Freuda, Adlera i Junga
Austrijski psiholozi Sigmund Freud i Alfred Adler drže da je neuroza bolest koje se treba riješiti, dakle daju joj negativno značenje, dok je za Junga neuroza signal i poruka za čovjeka. Prema Jungovom mišljenju, neurozu ne treba liječiti nego je ona ta koja liječi čovjeka. To je zapravo nastavak shvaćanja nekih velikana medicine u prošlosti, kao što su Heraklit i Paracelsus prema kojima je bolest nastojanje prirode da liječi čovjeka. To će reći da neuroza kao i različite bolesti organski uzrokovane upozoravaju čovjeka da nešto ne štima, da nije sve kako treba. Na taj način pokušava čovjeka prisiliti da se počne više baviti sobom. Znamo da se uslijed svakog upalnog procesa u organizmu povećava tjelesna temperatura. Tim nam organizam poručuje da se bori s nekim parazitima te nas tjera da poduzmemo nešto. Naravno da ne moramo nužno nešto poduzeti, ali onda nam se zasigurno ne piše dobro.
Problemi kao životne prilike
Stvari slično funkcioniraju i na planu našeg svakodnevnog života. Često smo preplavljeni problemima iz različitih područja života, bilo obiteljski, poslovni, socijalni, financijski itd. Problem nam signalizira da nešto ne funkcionira kako treba, da smo nešto zaribali ili pak da je netko drugi zaribao, a izravno se tiče i nas. U takvoj situaciji obično imamo dva izbora: odustati, tj, pustiti da se stvari odvijaju spontano pa gdje nas to dovede ili preuzeti inicijativu, tj. nastojati otkriti uzrok problema i pokušati ga riješiti. Prema tome, problem je ujedno i izazov: hoćemo li se prepustiti i kukati kako nam je teško ili ćemo nastojati nešto naučiti, otkriti, istražiti i tako postati bogatiji za novo iskustvo, a možda čak na temelju tih problema napraviti nešto korisno za sebe i druge oko sebe? Kao primjer možemo navesti neke od poznatih znanstvenika koji su na temelju vlastitih problema – bolesti, trauma iz djetinjstva itd. – izgradili uspješne karijere u nastojanju da istraže i riješe svoje tegobe. Već spomenuti Freud je u mladosti patio od teške neuroze te se u tome periodu počeo baviti autoanalizom, dakle svoje terapeutske tehnike prvo je iskušavao na sebi. To mu je pomoglo da objasni način liječenja različitih psihičkih smetnji koje nisu organski uzrokovane. Također spomenuti Alfred Adler izgradio je vlastitu psihološku teoriju na osnovu svojih fizičkih nedostataka. Budući da je bio rahitičan i krhke građe, nastojao je dokazati kako djeca svoje fizičke nedostatke kompenziraju aktivnim ili pasivnim otporom.
Navedeni primjeri nam pokazuju kako bez problema nema razvoja, postajemo statični i stagniramo, a da ne govorimo da se ne rješavanjem problema oni samo gomilaju. Svaki životni problem treba prihvatiti kao novu priliku za vlastiti napredak. Pa ako i ne uspijemo riješiti baš svaki problem, zasigurno nije sve izgubljeno. Jer iz ovoga proizlazi da nije samo cilj riješiti problem nego razvijati se tijekom rješavanja problema. Možemo zaključiti Jungovim riječima: ”Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.”
U Mostaru, 21. 9. 2018.
K. L.
Izvori:
Carl Gustav Jung, Dinamika nesvjesnog, u: Odabrana dela K. G. Junga, urednici: dr Vladeta Jerotić i dr Stevan Vlajković, 1. sv., Matica Srpska
Ako ozbiljno radiš na osobnom rastu, sasvim je normalno da će te drugi pokušati adekvatno „pođubriti“.
Što je cvijetu sve potrebno za rast? Reklo bi se iznenađujuće malo: šaka zemlje, nešto vode i dosta sunca. Da, to je sve što mu je potrebno. Ne treba ga uljepšavati, jer mu je ljepota upisana u genima. Ne treba ga ni namirisati, jer mirisat će uzorno – opet – sam po sebi.
Zanimljivo je da je ljepota cvijeća opjevana čak i u svetim knjigama. Tako Isus u Evanđelju (po Mateju) primijeti kako čak ni moćni kralj Salomon u svoj svojoj moći, ljepoti i sjaju opet nije bio ni blizu ljepote običnog poljskog ljiljana (usp. Mt 6,28-29).
No, nije tako s vještačkim cvijećem. Oko njega ima poprilično dosta posla, a opet na kraju, većina će se složiti da to nije to. Razlika se već očituje i na frazeološkoj primjeni spomenutih riječi. Svi znamo da nije isto kad ti kažu da si „cvijet“ ili da si samo nečija „ikebana“.
Ostvareni i neostvareni potencijal
Za neke se kaže da su dobro ostvarili svoje potencijale u životu, a za neke ne. A da bi se nečiji potencijali dobro ostvarili, isti ne smiju biti previše i predugo u sjeni tuđih potencijala.
ako te previše nosaju, noge se ne mogu dovoljno i pravilno razviti;
ako drugi umjesto tebe govore, nikada nećeš znati sam govoriti;
ako drugi umjesto tebe razmišljaju, nećeš znati sam razmišljati;
ako te uvijek drugi moraju braniti, nikad se nećeš sam naučiti braniti;
ukoliko sam ne naučiš prihvaćati odgovornost u životu, nikad nećeš moći biti samostalan i nezavisan;
ukoliko drugi uvijek umjesto tebe moraju obavljati neke neugodne zadatke i razgovore, mnoge lijepe šanse u životu će ti jednostavno promaknuti.
To je to o čemu ovdje zapravo i govorimo. Za pravilan rast neki elementi su neizostavno potrebni, ali nikad previše toga.
Patuljci nastupaju
„Kojeg se vola tuče? Pa onoga koji vuče“! Narodna mudrost je ovom kratkom i jasnom formulacijom odavno prokazala tu nelagodnu datost života, da se oni koji pokušavaju nešto više napraviti od svog života obično nalaze pod najvećom društvenom tlakom. Takve se najviše kritizira, proziva, provocira, ismijava ili opet jednostavno izbjegava, opstruira i ignorira. Ništa strašno… čak, reklo bi se, ovo je zapravo sretna okolnost ukoliko se shvati na pravilan način. Jer ako želiš rasti, normalno je da će te pokušati adekvatno „pođubrit“. Zato, ti rasti i dalje, a njima će kao na naplatu ostati teško pitanje zašto su na kraju u životu ostali tako mali i kržljavi?
