ravnodušnost – Poptheo Web Portal

O vremenu

Kao da su oduvijek dva vremena. Jedno vrijeme koje sam ja i jedno vrijeme koje ne pripada meni. Vrijeme koje ne pripada meni nikada neće biti moje jer ono ne pripada ni jednom čovjeku. Ravnodušno vrijeme koje otkucava prema vlastitim zakonima i skrivenim motivima i nije ga previše briga za ono što bih želio od njega. Ravnodušno vrijeme nema nikakvog osjećaja prema našim molbama kako bismo željeli više vremena niti ispunjava naše zahtjeve kada želimo da sretni i radosni trenutci traju dulje nego je predviđeno. Ravnodušno vrijeme postoji negdje u nepoznatom. Njegova je zadaća da broji, šuti i ne objašnjava. Ono ne može dati nikakav odgovor i uzaludno je i isprazno od njega očekivati nešto više. Jer ima svoj život odvojen od nas i njemu smo stranci kao i svi drugi ljudi. Ravnodušno vrijeme ne osjeća ništa ni prema nama ni prema sebi. Ono je gluho i nijemo i jedino što čuje su dosadni otkucaji naših života koji prolaze. Ono se ne uzbuđuje kada se netko od nas rađa ili umire. Njemu je sve isto poput jednoličnih otkucaja koje neumorno broji i mjeri. Od ovog vremena ne treba očekivati i tražiti odgovor i objašnjenje jer nije u njegovoj naravi pružiti nam što očekujemo. Ravnodušno vrijeme podsjeća na, recimo, neku stijenu ili prastaro drvo koje svaki put vidimo kada negdje prolazimo. Stijena i drvo se ne mijenjaju i čini nam se da su tu oduvijek i da nikada neće nestati za razliku od nas. Tako i ono ravnodušno vrijeme postojeći izvan naših domašaja, ne osjeća, ne objašnjava i ne očekuje niti se mijenja. Stoji mirno, tiho i nepromjenjivo i jedino što do nas dopire s one strane jesu ravnomjerni otkucaji minuta, sati i dana našeg postojanja. Upućivati usrdne molbe ravnodušnom vremenu da se promijeni, nešto učini ili da se vrati natrag ili ubrza naprijed je kao da pokušamo govoriti stijeni da se pretvori u pijesak ili prašinu. Kao što nas stijena neće poslušati, neće ni vrijeme.

Postoji vrijeme koje sam ja. Vrijeme kojega osjećam i koje mene osjeća. Vrijeme koje se sa mnom raduje i sa mnom tuguje. Vrijeme koje ne broji minute mog života, nego proživljava i doživljava moj život zajedno sa mnom. Kroz ovo vrijeme mogu putovati. Nisu li sjećanja i uspomene putovanje kroz vrijeme koje sam ja? Ne prolazi li vrijeme kroz mene kada se vraćam uspomenama i ne putuje li naprijed kada maštam o budućnosti? Oduvijek putujemo kroz vrijeme. Kroz ono vrijeme koje smo mi sami. Vrijeme koje osjećamo svojom dušom i nutrinom je propusno vrijeme. Nema početak jer se ne sjećamo trenutka rođenja, nema kraj jer nitko ne zna kako izgleda kada umremo, osim nas samih. Vrijeme koje sam ja doima se vječnim jer nema granica mogućnostima što mogu sve izgraditi od nekoliko sjećanja i par uspomena, kao što nema granica maštanjima o budućnosti. Nije riječ o fizičkom vremenu i mogućnostima tijela. Fizičko tijelo i fizičko vrijeme pripadaju onom ravnodušnom vremenu koje nam broji otkucaje života i nemilosrdno nas razotkriva i prokazuje kroz slabosti i nedostatke tijela i fizičkog postojanja. Riječ je o nekom nutarnjem vremenu kojim stalno putujemo prelazeći njegove granice i mogućnosti bez obzira na snagu i moć tijela i fizičkog postojanja. To je vrijeme koje ne broji. Nije ravnomjerno. Nije ravnodušno. U pitanju je neko divlje i plodno vrijeme koje doslovce staje kada patimo i žalimo ili ubrzava nevjerojatnom brzinom kada se radujemo i uživamo. U pitanju je neko vrijeme koje se postupno stopi s nama i postane ja. Što je vrijeme? Ja sam vrijeme koje se svojim putovanjem kroz samog sebe dolazeći i odlazeći samom sebi s beskrajnih i neobičnih nutarnjih putovanja suprotstavlja ravnodušnom vremenu i njegovim jednoličnim i preciznim otkucajima kojima pokušava zaključiti i završiti moj život i moje vrijeme. Ali ne predajem se tako lako. Ja sam vrijeme i u meni nema brojanja, otkucaja, jednoličnosti i ravnodušnosti. Ja sam vrijeme. U meni stalno buja i raste moj život kroz čija nepregledna prostranstva putujem. Odlazim i vraćam se. Ja sam vrijeme i od kako znam za sebe kroz njega putujem i otkrivam uvijek nešto novo o sebi. O svojoj prošlosti i svojoj budućnosti. Nema vremena osim ja ili mene vremena. Nekad se govorilo pa se brzo zaboravilo kako samo biće s dušom osjeća i zna vrijeme i kada ne bi bilo nikoga od nas, ne bi bilo vremena. Ja vrijeme je pravo i istinsko vrijeme mog života i življenja. Ravnodušno vrijeme postoji tek onda kada odustanem od sebe i prepustim se jednoličnim i ravnomjernim otkucajima života i trajanja. Dok god imam i jesam ja vrijeme, ravnodušno vrijeme ne postoji i nema ga i onaj koji kaže godine su samo broj još uvijek živi i osjeća ja vrijeme, jedino vrijeme koje pripada isključivo meni i kroz koje kada god hoću mogu putovati bez granica bilo da putujem u prošlost, bilo da idem u budućnost. Ne postoji vremenski stroj. Mi jesmo vremenski strojevi. Ja jesam vremenski stroj koji putuje vremenom koje sam ja sâm. Putovati kroz vrijeme znači proživljavati i doživljavati u samom sebi sve ono što je prošlo i ono što se ima dogoditi. Bez ikakvih ograničenja i granica. Biti izvan ravnodušnog vremena i njegovih otkucaja i brojanja. Njegove gluhoće i šutnje. Viknuti na sav glas protiv njegovog ravnodušnog i bezinteresnog nastojanja da me ugasi i okonča: Ja postojim! Ja sam vrijeme!

U Sarajevu 1. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: azur13

O ravnodušnosti i duši

Ravnodušan. Riječ koja kaže da imamo „ravnu“ dušu. Ravnodušnost je dopuštenje našoj duši da bude u miru sa sobom. Vrijeme kada se duša umiri i počiva u tišini. Dvije su ravnodušnosti. Loša i dobra. Loša ravnodušnost je zabrana koju izričemo svojoj duši. Nasilje nad njom. Kada duša traži da plovi na valovima života, da se pretvori u vjetar, a mi joj ne dopuštamo. Kao kada se muškarac pravi ravnodušan prema ženi, iako njegova duša poput vjetra želi putovati slobodno negdje daleko s njezinom dušom. Ili kada na silu tjeramo dušu da bude ono što ona ne želi. I neće. Kada je tjeramo da glumi val ili vjetar, a ona samo želi barem za kratko počivati u tišini. Kao kad se žena oduševljava muškarcem i pretvara se da njezina duša želi biti val zajedno s njegovom kako bi se zajedno suprotstavili opasnim i oštrim stijenama svijeta i života. A njezina duša to ne želi. I neće. Ali je ona uporno tjera. Povrjeđuje sebe i svoju dušu, ali i dušu muškarca. Iz loše ravnodušnosti ne može nastati ništa dobro osim pretvaranja. Nastaje sukob između mene i moje duše. Ja hoću da ona bude uragan, a ona želi mirno počivati skrivena i zaštićena u mom tijelu. Danas nije njezin trenutak da bude oluja. Danas ona želi biti povučena u sebe i počivati. Hoću se pokazati u svojoj snazi i moći, a duša mi govori da sam glup i površan jer mi kaže da ona to ne želi i da sada nije vrijeme za to. Onda se ljutim na nju i mrska mi je. Ali moja duša od mene ne traži previše. Htjela bi da je osluškujem. Da slušam njezino unutarnje srce kako kuca, lupa ili glasno tuče. Moja duša me voli i sve će učiniti za mene. Kada mi kaže da je u redu da budem miran i tih i da trebam počivam zajedno s njom, trebao bih je poslušati. Ona me poznaje bolje nego ja sam sebe. Kada mi kaže da želi biti vjetar, oluja, uragan, onda bih joj trebao izići u susret i biti s njom jedno. Iako možda tada želim mir i tišinu.

Postoji dobra ravnodušnost. Kada slušam svoju dušu. Kada želi da budem miran i tih kao i ona. Kada želi da budem divlji i razigran kao ona. Dobra ravnodušnost osluškuje dušu. Slušam što mi duša govori. Razmišljam i promišljam kako se ona osjeća u meni. I činim i djelujem onako kako me ona moli da činim. Ravnodušnost je forma odnosa između mene i moje duše. Tek naknadno ravnodušnost je forma odnosa prema dušama drugih. Moja duša je sklona zaboravu. Ponekad slobodno i svjesno zaboravlja druge i njihove duše. Ponekad to učini bez mene i nemam svijest niti spoznaju da je ona nekoga ili nešto zaboravila. Ali me nikad nije ostavila bez objašnjenja. Strpljivo i s puno ljubavi stalno me podučava o ravnodušnosti. Upozorava me da ne budem loše ravnodušan. Jer ona duboko vjeruje da loša ravnodušnost pretvara u lažova i glumca. Onako kako me moja duša poučava, loša ravnodušnost će stvoriti emociju i empatiju tamo gdje neće trebati, a propustit ću biti empatičan tamo gdje duše drugih moju empatiju trebaju i oslanjaju se na mene zbog toga. Ponekad se raspravljam s mojom dušom. Razgovaramo kao dvoje odraslih. Od nje ne mogu sakriti nijednu svoju tajnu, misao, ideju, fantaziju. Ali ona ih ne zloupotrebljava i ljubomorno ih čuva. „Zar je moguće biti dobro ravnodušan“, pitam svoju dušu? Ona odgovara: „Moguće je“. Pitam je: „Ali kako“? Odgovara da trebam osluškivati što mi ona govori o dušama drugih. I duše drugih razgovaraju sa svojim tijelima kao odrasli ljudi i njihove duše također čuvaju njihove tajne kao i ona moje. Kada mi kaže da želi biti tiha i mirna, onda trebam tražiti dušu drugog koja je također tiha i mirna. Kada mi kaže da želi biti vjetar ili oluja, onda trebam tražiti dušu drugog koja je također vjetar ili oluja. Ali pitam je kakve to veze ima s ravnodušnošću? Odgovara da postoje dvije ravnodušnosti. Loša koja uzrokuje bol i patnju i dobra koja stvara osjećaj harmonije i ushita. I nikada mi ne propusti reći kako je ravnodušnost forma odnosa s vlastitom dušom koja tek kasnije postaje odnos prema dušama drugih. I njihove duše su poput moje. Pitam je što znači pronaći srodnu dušu? Odgovara da je to dobra ravnodušnost utjelovljenja istovremeno u dvije različite osobe, u dva različita tijela, u dvije različite duše. Kada su dvije duše istovremeno jedna duša koja sada želi biti mirna, sada tiha, sada želi biti vjetar, sada želi biti oluja. Kaže da bi se pronašlo srodnu dušu, treba izbjegavati lošu ravnodušnost i biti dobrodušan. Pitam je što znači biti dobrodušan? Odgovara da to znači osluškivati nju i slušati njezino srce, jer me moja duša uvjerava da nijedna ljudska duša nije zla i loše ravnodušna. Takva postane jer je čovjek prestane slušati i osluškivati njezino srce koje duboko kuca negdje u njemu. Zanimljiva je ta moja duša, tko bi rekao da u sebi nosi toliko mudrosti i znanja. I uvijek žestoko i glasno protestira kada sam loše ravnodušan prema dušama drugih i žestoko me optužuje. Pokušam ne misliti na nju. Ali ponekad u glavi dok čujem jednake i usklađene otkucaje fizičkog srca, u njegovim otkucajima čujem viku, oluju, protest i glas koji mi govori: „Trebaš se sramiti jer nemaš nimalo srca za dušu drugoga! I ne pravi se glup i pametan kao da ne znaš o čemu je riječ! Ja sam tvoja duša, zar misliš da mene možeš u bilo kojem trenutku prevariti i napraviti budalom i sakriti se od mene?“

U Sarajevu 27. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: NejroN

O malodušnosti

Postoje boli s kojima možemo živjeti. Nije onako kako bismo željeli, ali nije ni teško. Kao kada smo malo prehlađeni. Nije ugodno, ali se može. Ili kad nas malo boli zub. Nije prejako. Podnošljivo je. Bol smeta, ali ne smeta u obavljanju svakodnevnog posla. Prije ili kasnije ta mala neznatna bol postat će smetnja i tražit ćemo adekvatno rješenje.

Kada govorimo o bolima koje su neznatne i podnošljive, među njih možemo ubrojiti i malodušnost. Riječ sugerira da je riječ o tome kako imamo malo duše, malo duha, malo vjere, malo snage. Malodušnost je tiha i neznatna bol. Blaga prehlada koja zahvati dušu. Duša i dalje živi normalno i radi sve što treba. Ipak duša osjeća prisutnost tupe i neznatne boli u sebi. Kao što osjećamo podnošljivu bol kod nejake zubobolje tako i kod malodušnosti osjećamo nejake bolove koji nas opterećuju. Kod malodušnosti duša je još uvijek zdrava kao što je kod blage prehlade cijeli organizam još uvijek zdrav. Malodušnost počinje smetati kao i svaka nejaka bol. Jedno vrijeme možemo tolerirati i podnositi prehladu, zubobolju i sve raditi kao da se ništa ne događa. Ali nas dugotrajna zubobolja iscrpi, oslabi nam san, oslabi nam apetit, izvlači nam živce makar bila podnošljiva. Nismo naviknuti na dugotrajnu bol makar je i jedva osjećali. I malodušnost možemo sebi tolerirati jedno vrijeme. Trudimo se da je ne primijetimo, nastojimo je ignorirati kad god možemo. Međutim, malodušnost nam počinje s vremenom smetati. Ona polako i strpljivo iscrpljuje našu radost, naš entuzijazam, naš životni elan i životnu energiju.

Malodušnost je poput ispijanja svega pozitivnog iz duše pomoću slamke i to kap po kap. Malodušnost nam ovdje oduzme kap radosti, ondje nam oduzme kap elana, tamo nam oduzme kap entuzijazma, oduzme nam i pokoju kap vjere u sebe i naše sposobnosti i mogućnosti. Malodušnost se često izražava riječima ne mogu i prije nego smo pokušali nešto učiniti. Malodušnost hoće da unaprijed odustanemo od najmanjeg mogućeg napora da sebe usrećimo i sebi pružimo radost. Malodušnost hoće da nas uvjeri da nas nikakva sitnica neće usrećiti, ali niti neka velika stvar. Malodušnost isto reagira i kada nam netko radosno pruži zagrljaj i kada nam se netko potpuno preda. Na oba ova dara malodušnost odgovara s jednim monotonim i dosadnim reagiranjem kao da se ništa nije dogodilo. Malodušnost možemo zato nazvati svejednost, stanjem u kojem se ničemu istinski ne radujemo niti nas išta usrećuje.

Malodušnost svemu nalazi mane i zamjerke. Malodušnost je svadljiva, ali ne bučno i glasno. Malodušnost se s nama prepire tiho ali uporno i stalno tjera svoje poput blage prehlade koja ne popušta. Zašto ti ovo treba, zar stvarno misliš da ti to možeš, pa i ako možeš, što ćeš novo vidjeti, zar misliš da su tvoje sposobnosti dovoljne da to postigneš, zašto ne bi ostali u stanju u kojem jesmo, zar misliš da si bolji od drugih, zašto misliš da ćeš svojom kreativnošću nešto postići, tvoje sposobnosti i mogućnosti su preslabe, zašto bismo pokušali napraviti više od sebe i od svog vlastitog života… Sve su ovo riječi koje malodušnost izgovara na uho naše duše i truje je slabeći njezinu moć i snagu da u nama pokreće interes, kreativnost i entuzijazam za novo.

Ponekad čovjek ne zna da je malodušan. Osjeća se umorno, ne može ništa, umanjuje svoje sposobnosti i kreativne mogućnosti, ne vjeruje da u budućnosti može postići nešto više, odustaje prije nego i pokuša, izgovara se upirući u druge da ne bi ništa morao barem pokušati promijeniti.

Ali kao što je nejaka zubobolja ili blaga prehlada nešto što boli mene i ne može boljeti drugoga, tako i moja malodušnost ne može boljeti tuđu dušu nego moju. I moja malodušnost može utjecati na radost i sreću drugih kao što moja blaga prehlada može prijeći na drugoga i kao što moja zubobolja može pokvariti moje dobro raspoloženje i ja mogu pokvariti raspoloženje onih koji su sa mnom.

Sve boli prije ili kasnije moraju se pokušati pobijediti, htjeli mi to ili ne. Blaga prehlada može prerasti u ozbiljne zdravstvene probleme kao i nejaka zubobolja. I jedna i druga bol su znak da nešto nije u redu s našim organizmom, s našim tijelom. Malodušnost može prerasti u teže duhovno stanje apatije i ravnodušnosti. Prisutnost malodušnosti u našem životu upućuje na to da naša duša nije zdrava i nije dobro.

I moguće su i teže posljedice malodušnosti po našu dušu. Od gubitka želje za nečim novim, vjere u vlastite sposobnosti i mogućnosti, do gubitka osjećaja da nas bilo što može obradovati i usrećiti.

U Sarajevu 22. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anna Grigorjeva

O razgovoru i šutnji

Razgovor s drugim nije razmijena riječi i informacija o nečemu što nas zapravo ne zanima. Razgovor nije gluma kako bi drugome sakrili vlastitu dosadu i ravnodušnost o onome o čemu govori. Opet glumljeni razgovor je duhovno naporan jer zahtjeva stalnu budnost i oprez da drugi ne primjeti našu nezainteresiranost. U razgovoru koji nas ne zanima i u kojem ne želimo sudjelovati podijeljeni smo na dvoje, na vanjskog čovjeka koji se pretvara da sluša i nutarnjeg čovjeka koji ulaže veliki napor da ostane priseban i sačuva ulogu i glumu koju igra vanjski čovjek. U razgovoru u kojem nas ništa ne povezuje sa sugovornikom i u kojemu ne želimo stvarno sudjelovati oprez i koncentracija moraju biti tako dobri i precizni da dobar dio razgovora odlazi na moje razmišljanje o tome je li sugovornik primjećuje da me ne zanima ono što govori? Je li se vidi u mojim očima, na licu, mojim gestama, položaju tijela da me ne zanima ono o čemu govori i da se dosađujem?

Jedan dio naših međusobnih razgovora su glumljeni razgovori. Razgovori koji nas ne zanimaju iskreno, razgovori u kojima ne bismo ni sudjelovali da nas neka obveza društvena, obiteljska, poslovna ne prisiljava da sudjelujemo u njemu. Glumljeni razgovori plod su različitih prisila koje ne možemo izbjeći i zahtjevaju solidnu glumačku sposobnost u izražavanju divljenja, čuđenja, interesa za ono što nam drugi govori iako bismo najradije uživali u tišini i šutnji. Razgovor koji dominira nad nama kao nepisana i trajna obveza ostavlja malo prostora i mogućnosti da čovjek šuti radi sebe i zbog uživanja u samoj šutnji. Ljude koji ne bi uvijek razgovarali i koji bi željeli češće šutjeti nego razgovarati nekako se promatra kao asocijalne i teško uklopive u društveno zamišljene oblike ponašanja. Ukoliko čovjek šuti iznad i izvan nekog izmišljenog vremenskog okvira u kojem se može šutjeti, stavlja se u prostor sumnje i obilježja psihološkog i psihičkog poremećaja. I šutnja je tako postala psihološki i psihički poremećaj jer čovjek koji šuti, ne sudjeluje u razgovoru ili nema interesa za razgovor obilježen je kao netko tko je iz određenih razloga „udaren u glavu“.

Tako čovjek koji bi se povukao u sebe ili u šutnju postaje predmet promatranja kao neka posebna vrsta tek otkrivene životinje za koju se nije znalo da postoji i razgovor je terapija pomoću koje će se otkriti kakva je to životinja i po čemu se ona razlikuje od životinja koje hodaju na dvije noge i stalno govore i razgovaraju. Je li moguće razumjeti kako u svijetu govora i razgovora gdje se svugdje i o svemu mora govoriti i razgovarati ima onih koji žele i vole šutjeti radi uživanja u šutnji i susreta sa šutnjom? Zašto onoga koji nije zainteresiran za razgovor, koji svoje vrijeme i riječi želi zadržati više u sebi nego pružiti drugima karakteriziramo kao čudaka, asocijalnog i neprilagođenog? Nije li time i šutnja postala čudna, asocijalna i neprilagođena? Zašto je razgovor jedina mjerna jedinica čovjekove prilagođenosti ljudima s kojima razgovara, ne bi li čovjek koji šuti u grupi koja stalno o nečemu razgovara mogao također biti prilagođen čovjek? Zašto oni koji razgovaraju izmišljaju kriterij za kojega nemaju podlogu i onoga koji među njima šuti i nije previše raspoložen i ne želi sudjelovati u razgovoru obilježavaju određenim imenima koja asociraju na njegovo nepripadanje društvu? Nije im palo na pamet da čovjek koji češće šuti možda voli slušati? Nije li šutnja dok toliki govore i razgovaraju o svemu, svačemu i svakomu način slušanja razgovora? Možda je šutnja sudjelovanje u razgovoru slušanjem drugog.

Naše predrasude o šutnji su toliko rasprostranjene da smo izmislili mjeru šutnje i odredili koliko tko treba i može šutjeti ako želi biti dio razgovora. Ukoliko šuti duže od našeg zamišljenog i izmišljenog kriterija za šutnju, brišemo ga s liste sugovornika i ne pozivamo ga više da bude dio razgovora. Kriterij trajanja šutnje toliko je grub i oštar da više ni šutnja od nekoliko sekundi nije dopuštena ukoliko se želi biti dio prostora razgovora. Sve je podređeno razgovoru i sve je razgovor, i o svemu i svakomu se mora razgovarati. I razgovor i govor bez mjere i granice s vremenom prerasta u brbljanje i koještarije, važno je razgovarati da bi se razgovaralo bez ikakvih obzira o čemu se razgovara i o kome se razgovora.

Onaj koji šuti ne mora biti i nije uvijek onaj koji je povučen, nezainteresiran, ravnodušan i ne želi razgovarati. Onaj koji šuti ponekad želi šutjeti i samo slušati da bi se prisjetio i dozvao u pamćenje što je intimni i duboki razgovor s drugim. Onaj koji šuti ponekad želi otrgrnuti razgovor iz zaborava u koji je razgovor zapao zbog nametnute obveze da uvijek i svugdje moramo govoriti i moramo razgovarati. Šutnja želi izvući iz zaborava ljepotu i tajnu razgovora. Šutnja također želi umanjiti broj glumljenih razgovora, onih razgovora koji nisu razgovori nego duhovni napor da ostanemo pribrani kada nas razgovor ne zanima i u njemu ne želimo sudjelovati, ali silom obveze moramo biti prisutni barem gestama tijela i grimasama lica. Šutnja ne samo da spašava razgovor od zaborava i otkriva njegovo pravo i duboko značenje, šutnja ujedinjuje ona dva čovjeka u jednu osobu kako bi nakon šutnje i tijelom i duhom bio prisutan u razgovoru i kako čovjek ne bi morao ulagati ogromni napor i glumiti da ga razgovor zanima i da u njemu želi sudjelovati. Šutnja i najdosadniji razgovor može učiniti novim i drugačijim, dok stalni i neprekinuti razgovor i one naše međusobno najintimnije razgovore pretvara u brbljanja i puku razmjenu informacija gdje više nijedno od nas dvoje stvarno ne sudjeluje, barem ne duhom, dok glumimo licem da nas razgovor zanima.

Nije svaka šutnja nekakvo povlačenje u tišinu, bijeg od ljudi, odustnost zvukova, riječi i glasova. Ima i takvih šutnji. Kada kažemo da šutnja izvlači razgovor iz zaborava i iznosi na svjetlo njegovo stvarno značenje, onda govorimo o šutnji koja sluša razgovor tako što čovjek u sebi šutljivo, strpljivo i smireno razmišlja o razgovoru i odbija sudjelovati u razgovoru sve dok mu šutnja ne ponudi poticaj da se uključi i odredi smisao i značenje razgovoru u kojem sudjeluje. Šutjeti u razgovoru ne označava bježanje i skrivanje od drugog s kojim se razgovara, nego označava strpljivo i mirno slušanje drugog, označava vrijeme u kojem čovjek prestaje glumiti da sudjeluje u razgovoru. Šutjeti u razgovoru znači prestati glumiti i dijeliti sebe na dva čovjeka koji jedan drugog podržavaju u glumi dok s drugim razgovaraju. Šutjeti u razgovoru znači reći sebi kako je vrijeme da prestanem igrati igru razgovora, a igrati igru razgovora znači brbljati, i kako je vrijeme da se nutarnji i vanjski čovjek međusobno dogovore i odluče o smislu i svrsi razgovora. Šutjeti u razgovoru znači duboko iskreno i intimno unutar sebe odlučiti je li razgovor u kojem sudjelujem važan, potreban, presudan, značajan ili je riječ o brbljanju u kojem ne želim više sudjelovati jer mi je dosta glume koje stvarno brbljanje pretvara u prividno istinski razgovor. Stav, smisao i svrha razgovora određuju se u šutnji kojom slušamo drugoga ili druge kako razgovaraju.

Kada šutnja prestane i iziđemo iz sebe, mi smo već odlučili je li razgovor u kojem drugi sudjeluju i u koji nas pozivaju da se priključimo istinski razgovor ili brbljanje u kojem više ne želimo sudjelovati i koje nas ne zanima. Nema ništa zabranjeno u odbijanju sudjelovanja u razgovoru za kojega smo šutnjom odlučili da je brbljanje i da nije važan. I ako ćemo doći na zao glas kao šutljivi, asocijalni, nekomunikativni, neprilagođeni, ipak ćemo doseći određeno olakšanje jer smo napustili brbljanje u kojem smo glumili kao da je riječ o pravom razgovoru, važnom, intimnom, smislenom i svrhovitom razgovoru koji to nikada nije niti bio. Između obveze da glumimo u brbljanjima koje drugi smatraju razgovorima i šutnje kao oslobađanja od brbljanja ponekad i često se priklanjamo prvom i nastavljamo glumiti u brbljajućim predstavama jer ne želimo biti označeni kao šutljivci i asocijalci. Glumljenje koje brbljanje od nas zahtjeva stvara u nama rascjep na čovjeka izvana koji uživa u zanimljivom razgovoru i čovjeka iznutra koji se dosađuje jer je prisiljen sudjelovati u brbljanju bez kraja i konca. Taj rascjep stvara od nas glumce od kojih se zahtjeva ne samo izuzetna glumačka sposobnost, nego i jak duhovni napor da se ne primjeti kako razgovor u kojem sudjelujemo doživljavamo kao puko brbljanje. Duhovni napor generira iscrpljenost, iscrpljenost rađa ljutnjom, ljutnja rađa strahom od šutnje jer ako zašutimo, drugi koji razgovaraju uprijet će prstom i reći da je s nama nešto duboko pogrešno jer šutimo. I tako sudjelujemo iscrpljeni, ljuti ponekad pod strašnim duhovnim i psihološkim naporom da sačuvamo glumačku masku interesa za razgovor koji nas ne zanima i u kojem, da nas se pita, ne bismo nikada ni sudjelovali.

Dug je i opasan put od sudjelovanja u brbljanju i glume da nam se brbljanje sviđa jer brbljanje glumi da je razgovor do šutnje koja sluša i razlikuje brbljanja od pravih i istinskih razgovora. Iapk jednom kada se dosegne šutnja kao slušanje drugih dok razgovaraju unatoč optužbama da smo asocijalni i neprilagođeni, čovjek neće imati problema napustiti razgovor koji je za njega brbljanje i u kojem nema potrebe za njegovom glumom i povući se u šutnju i tamo dok sluša druge koji razgovaraju, razlikovati brbljanje od pravog razgovora. I kada iziđe iz šutnje, neće imati potrebe glumiti da uživa u razgovoru jer u brbljanjima neće ni sudjelovati i tražit će istinske razgovore i sugovornike slične njemu.

Ljude koji se poput njega također tu i tamo se povuku u šutnju kako bi prestali biti glumci koji glume da im se razgovor sviđa i vraćaju se iz šutnje kao istinski sugovornici koji uživaju u razgovoru s vama i to možete vidjeti ne samo na njegovom licu, nego kao da zbog šutnje jer sada istinski čujete i slušate jedno drugo možete vidjeti i čovjekovu dušu kako se raduje razgovoru i u njemu sudjeluje.

U Sarajevu, 20. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jakkapan Jabjainai

O stvarima i životu

Ono što danas posjedujemo, sutra ili uskoro posjedovat će netko drugi bilo da se toga odreknemo ili nam se uzme bez našeg pitanja. Sve ono u što smo uložili puno, počevši od samih sebe gdje smo najviše uložili, ono što je naše poput truda, napora i odricanja dobit će netko drugi. Netko tko se nije trudio, nije odricao, nije ulagao, čak nije niti planirao niti pomislio da će dobiti i imati ono što je naše i što nam pripada. Stvari su potrebne za život, različite stvari iako stvari nisu život. Neka stvar za koju mislimo da čini naš život sutra ili uskoro će ostarjeti i izgubiti privlačnost. Ono bez čega nismo mogli, oko čega se vrtio naš život sutra će postati stara stvar koju treba baciti i koje se treba riješiti, koju treba što prije zamijeniti, prodati. Svejedno mi živimo i razmišljamo kao da stvari jesu život i kao da bez stvari ne bi bilo ni života ili barem života koji bi imao smisao i svrhu. Idemo za stvarima, živimo stvari i život s vremenom živimo kao stvar. Stvar kojoj se svrha i smisao daje pomoću stvari. Stvar koja nema smisla i svrhe ako nije uvjetovana i određena stvarima.

Nova i tek kupljena stvar naoko bi trebala i život učiniti novim? Rabljena i potrošena stvar bi onda također trebala i život učiniti rabljenim i potrošenim? Gdje je granica u korištenju i uzimanju stvari? Je li nova i skupa stvar po svojoj naravi takva da može dotad besmislenom životu darovati svrhu i smisao? Je li stara stvar koja čeka da je se baci takve naravi da smislenom životu oduzima njegov smisao i svrhu? Što je toliko privlačno u stvarima da život izjednačavamo s njima iako ih uzimamo, trošimo i na kraju kao i sve stvari odbacujemo i zaboravljamo? Dugotrajan život bez novih i poželjnih stvari kojega kolokvijalno zovemo siromaštvom može utjecati na život. Bilo da se prestane biti navezan na stvari, a da se opet ima život, bilo da stvari postanu smisao života kojega se odbacuje jer nema stvari. A jer u siromaštvu nije moguće posjedovati nove i poželjne stvari, onda ni život ne bi mogao imati smisla bez njih. S druge strane, dugotrajan život s novim, poželjnim i uvijek dostupnim stvarima kojega kolokvijalno nazivamo bogatstvom ima također vlastito shvaćanje stvari. Jer može se imati nove i poželjne stvari i da život opet nema smisao i svrhu, ili imanje novih i poželjnih stvari određuje sam život kao stvar koja ima smisao. U slučaju dugotrajnog imanja i nemanja stvari, život s vremenom ima ili nema smisao kao stvar jer ovisi o tome imamo li stvari ili nemamo stvari. Živeći tako, s vremenom nam život postane stvar i ništa više. Nešto što nam se svidi jer je novo, dosadi kad je dugo s nama i ponekad nešto što želimo baciti i zaboraviti kad ga više ne želimo.

Pretvoriti život u stvar i stvar u život uvijek ide kroz tri prizora i iskustva kojima osjećamo i vidimo ono što jesmo i ono što posjedujemo, odnosno, imamo. Prvi prizor i iskustvo je oduševljenje nečim novim što imamo. Drugi prizor i iskustvo je ravnodušnost onim što imamo kada postane isuviše rabljeno i potrošeno. Treći prizor i iskustvo je odsutnost kada ono što imamo postane prašnjava stvar koju smo zaboravili i želimo to baciti ili se toga jednostavno riješiti. Ponekad smo takvi i prema životu kao prema stvari. U mladosti oduševljeni, u srednjim godinama ravnodušni, u starosti odsutni iz života za kojega želimo da se završi.

Između života i stvari postoji nepremostivi jaz koji ih razdvaja i zbog kojega stvar nikada ne može biti život, niti život može biti tek puka stvar. Nitko ne može posjedovati naš život, moj život. Život je uvijek naš, odnosno moj život, a to znači posjedovati ga ne samo danas nego mogućnost da ga imam i sutra i uvijek dok traje. I samo ga ja mogu posjedovati kao moj život i nitko drugi. Kad nas ne bude zajedno s nama, sa mnom odlazi i moj život i ne ostaje i ne može ostati drugom da ga živi kao neku novu i tek kupljenu stvar.

Stvari su drugačije. Danas nam pripadaju, sutra će možda pripadati drugom. Danas se trudimo i mučimo oko stvari, sutra će ih drugi uživati, ali bez truda i napora. Uživat će ih kao svoje iako ne pripadaju njemu, ali će prestati biti naše i postat će njegove. Život nije stvar iako smo ga pretvorili u stvar. Život ne može pripadati drugom, moj život pripada samo meni i sva muka i teret mog života moja je muka i moj teret ne može pripasti i ostati drugom. Ali i radost mog života pripada samo meni i drugi je ne može uživati kao svoju bez zasluge kao da je njegova. Mogu dijeliti radost života s nekim kao i muku života ali to je stvar slobode i izbora, a ne pitanje samog života.

Stvari nam prethode. Dolaze i odlaze prije nas i poslije nas, u stvarima se utapamo i ne odlučujemo o njima. Naš život, moj život dolazi i odlazi sa mnom, nema ga prije mene i nema ga poslije mene. Imaju životi drugih, ali oni nisu moji životi, oni nisu ja, njihov život nije moj život. Život nije stvar koja je nova, dosađuje i prema kojoj se onda postaje ravnodušan i koju se odbacuje radi neke novije i poželjnije stvari. Život se ne može baciti kao stvar radi novog života jer promjena života nije novi život, nego uvijek isti život gledan novim pogledom i novim očima. Odlazak negdje drugo pod tvrdnjom početka novog života nije istina, život je i dalje moj kao što je bio na samom početku, samo se mijenjao i mijenja pogled mojih očiju na moj vlastiti život, ali to je i dalje i ostat će uvijek isti život, moj život.

Do nas teško dopire podsjećanje kako stvar i život nisu i ne mogu biti isto. Stvari dolaze i prolaze. Bez našeg pristanka stvari nas obvezuju da ih mijenjamo, trošimo i bacamo. Život ništa ne radi bez našeg pristanka i od nas uvijek traži pristanak i onda kad smo oduševljeni njime i onda kad smo prema njemu ravnodušni i onda kada ga želimo odbaciti. Život uvijek traži naš pristanak na oduševljenje, ravnodušnost i odbacivanje. Stvari i život se razlikuju i po našim pogledima koje usput razmjenjujemo dok se susrećemo i mimoilazimo dok prolazimo ulicom. U očima drugoga ponekad, ako se ozbiljnije i dublje zagledate, možete vidjeti pogled koji vidi samo stvari i ništa više. Mješavinu oduševljenja, ravnodušnosti i odbacivanja. Pogled koji nastoji to troje ujediniti da sve istovremeno bude i oduševljenje i ravnodušnost i odbacivanje. Ponekad možete vidjeti pogled koji razlikuje život od stvari i stvari od života. Pogled koji oduševljen jer je mlad, pogled koji je ravnodušan jer je dovoljno zreo, pogled koji odbacuje jer samo želi kraj i ništa više. Ali taj pogled ne ujedinjuje ono što se ne može ujediniti. Taj pogled gleda život u svim njegovim fazama i osjeća kako život jest trajanje koje prolazi kroz oduševljenje, ravnodušnost i odbacivanje.

U pitanjima stvari i života nas ljude u bitnome razlikuje pogled, jer ono što preostane od stvari od bogatstva i siromaštva jest samo goli život i pogled koji se krije iza tog života, prazan pogled u kojem je život oduvijek bio shvaćen kao stvar ili pogled nade u kojem je život bio shvaćen kao život, kao nešto što se ne može pretvoriti u stvar. Prazan pogled znak je da je život bio stvar kojom se oduševio netko mlad, bio ravnodušan u srednjim godinama i želi ga odbaciti sada kad je riječ starosti. Dolazi do agonije i bolne spoznaje da se ne može pronaći novi život umjesto trenutnog života, nešto novo što bi čovjeka oduševilo. Dolazi se ponekad prekasno do spoznaje da je život uvijek bio samo moj život i da je to jedino što je preostalo kada više nema stvari i da nema načina da život bude nov kao nova i poželjna stvar.

Stvari nemaju nadu i one nisu tu radi nade jer nikad nisu posjedovale nadu, jedino život, moj život kakav god bio, posjeduje u sebi nadu i to ga razlikuje od stvari kao što ljude razlikuje pogled. Prazan pogled stvari i pogled nade života razlikuje dva starca na samrti kao što se razlikuju nebo i zemlja, raj i pakao, vječnost i prolaznost. U pogledu dvojice staraca, jednog bogatog drugog siromašnog, prestaju sve stvari koje su imali i posjedovali, sve stvari koje nisu imali i nisu posjedovali, nema više novih stvari koje bi ih oduševile ni želje za novim stvarima. Ostala su dva pogleda, smireni pogled nade u život onkraj stvari, i prazan pogled prožet agonijom koji tek sada shvaća da život nije i nikada ne može biti tek stvar koju se novu kupuje, ravnodušno troši i potrošenu i zaboravljenu baca, jer u takvom trenutku ono za što se svi grčevito držimo je život, a ne stvari. Stvari su potrebne za život, ali život ne treba uvijek stvari da bi bio ono što oduvijek jest. Naš život, moj život koji je uvijek nov, ne troši se, ne raspada se i ne gasi se nego se nastavlja tamo onkraj stvari, izvan ravnodušnosti i zaborava i nakon stvari koje uzimamo nove, trošimo i bacamo u zaborav.

U Sarajevu, 20. 1. 2019.

O. J.

RAZGOVOR O ATEIZMU (Razgovor o paklu – VII. dio)

„Ateizam, mladi prijatelju, onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga.“

Mlađi đavao se nije osjećao dobro već nekoliko dana i smetalo ga što stariji đavao ne obraća pažnju na njega i ne pita ga o njegovim problemima i pitanjima. A imao je puno pitanja koja su mu pobuđivala određene sumnje. Nervozno se promeškolji u kožnom naslonjaču i spusti čašu na stol pored sebe. Stariji đavao nije obraćao pažnju na njega. Sjedio je duboko zavaljen u kožni naslonjač i lijeno otpuhivao dim cigarete. Ili je uživao u nečemu ili je razmišljao. Mlađem đavlu večeras vino nije sjedalo kako treba iako je bilo riječ o skupocjenom vinu jedne fine i slatke portugalske sorte. I naravno, bilo je dovoljno staro, ali nije mu išlo najbolje i čaša je već duže vremena stajala puna i iako ju je prinosio ustima, još nije okusio ni kapi.

– Mi nismo ateisti, je li tako? Nemamo mogućnost nevjerovanja. Jest da mrzimo, ali vjerujemo. Osuđeni smo vjerovati i to ne možemo nikako izbjeći. Iz naše perspektive mržnja nije ateizam ako vjeruješ u ono što mrziš i znaš da postoji. Ljudi se međusobno mrze, ali vjeruju jedni drugima da postoje. Ljudi nisu ateisti kada mrze i znaju i vjeruju da ono što mrze postoji. Razmišljajući o ljudima čini mi se da smo mi najveći vjernici. Mrzimo puno jače i snažnije. Ali i razgovjetnije i jasnije znamo da Tvorac kao objekt naše mržnje stvarno postoji. Toliko smo bijedni da se ne možemo odlučiti ni za ateizam. Mlađi đavao je rezignirano gledao prema prozoru. Kiša je ugodno padala i bubnjala po prozorskom staklu. Mlađi đavao se osjećao pomalo umorno. Večeras je duže nego obično držao vino na stolu koje je stajalo u punoj čaši.

– Ne, nismo ateisti. Nikada nismo bili. I ne možemo biti. Na kraju krajeva, nema ateista. Čak ni među ljudima. Za ateizam nije potrebno apsolutno nevjerovanje jer ga nema. Kao što ni za vjeru nije potrebno apsolutno vjerovanje jer ga također nema. Za ateizam je potrebna apsolutna ravnodušnost. Kao kad bi se neki čovjek našao pred licem Tvorca i ne bi osjetio apsolutno ništa ni ljubav, ni mržnju, ni žalost, ni radost. Ateizam je apsolutna ravnodušnost i nema nikakve veze s vjerom i nevjerom. Naravno, čovjek misli da biti ateist znači mrziti Tvorca, negirati ga, odbacivati ga. Ali to nije ateizam. Ako o nečemu razmišljaš bilo da ga mrziš ili ljubiš makar postojalo samo u tvojoj glavi ono ipak postoji. U tvojoj glavi. Čovjek nije ateist jer i kad ne vjeruje u stvarnog Tvorca, trudi se ne vjerovati u Tvorca kojega je zamislio u svojoj glavi, u Tvorca kojega smatra svojom osobnom projekcijom i sebe za to optužuje i progoni. Biti ateist mladi prijatelju znači biti ravnodušan do mjere ništavila i nepostojanja. A do takvog ateizma je nemoguće dospjeti i takvih ateista nema. Pa čak ni među nama. I naš pakao nije nikakav dokaz ateizma, nego dokaz postojanja Tvorca, jer što bi nam trebao pakao kad Tvorca ne bi bilo? Ne bi li sve bilo pakao? Ali kad bi postojala vječna i apsolutna ravnodušnost poput ništavila koja bi pred licem Tvorca bila nepomična i bezosjećajna do mjere apsolutnog, to bi bio ateizam. Ateizam nije negiranje Njegovog postojanja. To je pogrešno. Ako razmisliš da negirati bilo što znači donekle tvrditi da negdje postoji. Ne mora se znati kako i na koji način postoji. Ni potvrđivanje njegovog postojanja nije borba s ateizmom. Ateizam ne želi ni dokazati da Tvorca nema niti želi opovrgnuti da Tvorca ima. Ateizam je čista, vječna, apsolutna ravnodušnost pred postojanjem cjelokupne stvarnosti. Stariji đavao otpuhne dim cigarete visoko prema stropu. Ostavi cigaretu u veliku pepeljaru od mesinga, ustane i priđe prozoru.

– Onda to znači da se ateizam krivo shvaća i ako želiš biti ateist moraš nijekati postojanje cjelokupne stvarnosti, a ne samo postojanje Tvorca? Ima određene logike u nijekanju onoga što se ne može uskladiti s razumijevanjem stvarnosti. Ali ne ide li to na jezičak na vagi u korist ljudi jer nisu poput nas pa ne bi trebali imati obvezu baviti se stvarnostima koji su iznad njih? Mlađi đavao prebaci ruke iza glave i nasloni se na naslon upirući pogled prema stropu.

– Ateizam nije nijekanje ni Tvorca ni cjelokupne stvarnosti jer nijekati ih bi značilo priznati im barem da postoje u glavi onoga koji ih niječe bio to čovjek ili netko od nas. Nijekanje je potvrđivanje. Naravno, pitanje je može li čovjek potvrditi da Tvorca nema ili nijekanjem Njegovom postojanja potvrđuje Njegovo postojanje? Tu se ljudi međusobno ne slažu i treba ih prepustiti njihovim međusobnim sukobima oko toga. Ja uopće ne mislim na ljudsku verziju ateizma koja je, budimo iskreni, isključivo utemeljen na iskustvu različitih zala koje čine ljudi ili se prirodno događaju. To je uvijek solidan kamen temeljac za ateizam, a i čvrsta prepreka za vjeru. Oduvijek smo to poticali i na tome radili i na tome i sad radimo. Tu nema dileme i sumnji. Ali to je ljudski ateizam. Ja mladi prijatelju govorim o božanskom ateizmu, onom ateizmu kojega bismo mi htjeli, ali ne možemo. Naš ateizam nije negiranje postojanja Tvorca, naš ateizam, kad bi bio moguć, ne bi bio ni ateizam pobune protiv Tvorca. Naš ateizam bi bio apsolutna ravnodušnost pred Njegovim postojanjem. Takav ateizam je nemoguć jer nam nedostaje najvažniji sastojak. Sloboda. Ateizam je sloboda od nijekanja i potvrđivanja postojanja ili nepostojanja Tvorca. Zapravo, mladi prijatelju ateizam je sloboda, a biti ateist znači biti slobodan, biti vječno i apsolutno ravnodušan prema stvarnosti i prema Tvorcu. Zato mi ne možemo biti ateisti jer nismo slobodni, ali ne može ni čovjek biti ateist jer ne zna u stvari koliko je slobodan. Ateizam, mladi prijatelju onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga. Stariji đavao i dalje je stajao kod prozora i zurio vani. Mlađem đavlu se činilo da mu godi zvuk kiše po prozoru.

– To bi onda značilo da bi dostizanje apsolutne slobode značilo i istinski ateizam, zar ne? Jer kad se dosegne apsolutna sloboda, onda se slobodno može odbacivati, tvrditi, nijekati? Nije li čovjek već na tom putu? Nisu li im takvi zakoni, razmišljanja… ne ukida li sve moguće zakone i pravila da dostigne taj ateizam apsolutne slobode od nijekanja i potvrđivanja? Nije li Tvorac onda na taj način jedini stvarni ateist jer je apsolutno slobodan? Mlađi đavao se malo promeškolji u naslonjaču i dohvati čašu vina i otpije poveliki gutljaj.

– To bi bilo istina kad bi Tvorac bio i apsolutno ravnodušan. Ali mi znamo da to nije slučaj. Stoga o Tvorcu ne možemo govoriti kao o ateistu jer mu nedostaje ravnodušnost. Mladi prijatelju, kad govorim o ravnodušnosti, ne mislim na one bijedne ljudske izlike i razumijevanja kako biti ravnodušan znači biti hladan, dalek, udaljen, nezainteresiran. To su, složit ćeš se sa mnom, prilično blijede i loše slike ravnodušnosti. Ja mislim mladi prijatelju na ravnodušnost kao vječno ništavilo odakle vječno promatraš sav sjaj i ljubav Tvorca i pri tom ne osjećaš ništa jer si ravnodušan do mjere ništavila. To je pravi i istinski ateizam mladi prijatelju. Zato su ljudi iako su do toga došli na slučajan način, ateizam nazvali određenim nepostojanjem misleći na Tvorca. Ali to nije ateizam. Ateizam je ništavilo ravnodušnosti prema svemu što postoji uključujući i Tvorca. Takvo nešto je moguće samo onom tko bi bio apsolutno slobodan da slobodno izabere ništavilo ravnodušnosti kao svoju svrhu i smisao. A to nitko ne može izabrati, ni čovjek, ni mi, ni anđeli, jer nitko od nas nije tako slobodan. Mi pogotovo, a čovjek samo do određene mjere. Jedino je Tvorac slobodan na taj način, ali Tvorac nije ravnodušan i zato ateizma onako kako bih ja htio da ga ima, nema i neće ga biti jer Tvorac nije ravnodušan do mjere ništavila, nego je obratno: Pun je života do mjere neizdržljivosti, tako da je ateizam kako ga čovjek zamišlja samo igranje riječima sa stvarnostima koje čovjek nikada neće razumjeti do kraja.

Stariji đavao se okrene i vrati u naslonjač. Cigareta je dogorjela i stariji đavao pripali novu. Nema ateista, mislio je stariji đavao, uvlačeći duboko dim cigarete, jer ateizam onako kako ga je on zamišljao bio bi i suviše strašan. Bio bi gori i od samog pakla i on sam koliko god mrzio Tvorca do srži svoga bića puno bi teže podnio da je ravnodušan prema Njemu, jer koliko god mrzio Tvorca više se bojao vječnog ništavila. Bilo mu je drago donekle što nema slobodu i što je čovjek i suviše nesavršen da bi prodro svojim umom u cjelokupnu stvarnost, i što je bio i suviše zaokupljen svakodnevnim životom da bi razumio strahotu slobode u kojoj je, prema njegovom razmišljanju, sadržaj ateizma. Jer samo apsolutna sloboda je jedini put prema ateizmu kako ga je stariji đavao vidio, koja onda mora završiti u apsolutnoj ravnodušnosti. Stariji je đavao znao da nitko osim Tvorca nije apsolutno slobodan, i da on osobno nije ni najmanje ravnodušan jer Tvorca mrzi do iznemoglosti, a to je njemu kao iskusnom zloduhu bilo dovoljno da vrlo dobro zna da Tvorac postoji. Ljudski ateizmi ga nisu nikada ni zanimali, ionako je čovjeka smatrao nižim stvorenjem koje je nepravedno dobilo darove koji su trebali pripasti njemu. Zato je stariji đavao mrzio i čovjeka i ni prema njemu nije bio ravnodušan i da mu netko kaže da čovjek ne postoji, postojao bi bar u njegovoj glavi jer toliku mržnju prema čovjeku je teško bilo izbaciti iz svoga đavolskog uma. Na kraju krajeva, mislio je stariji đavao, ateizam je moguć samo za apsolutno slobodne. A to nije nitko osim Tvorca. Zato je stariji đavao donekle također mrzio čovjeka, ne samo jer je za razliku od njega bio slobodan, nego također jer si je umislio da je apsolutno slobodan. Stariji đavao znao je da to nije istina. Zato je redovito izbjegavao raspravljati s onim ljudima koji su tvrdili da su apsolutno slobodni i mogu činiti što žele iako im je i on sam bio dokaz da nije tako. Radije je posjećivao one ljude koji su bili sumnjičavi prema tome da je čovjek baš apsolutno slobodan. Jer takvi su vjerovali u neka pravila i zakone, među ostalim i u pakao. Oni prvi koji su se smatrali apsolutno slobodnim, nisu vjerovali ni u što i redovito bi mu se rugali kad bi razgovarao s njima. Njih je zaobilazio u širokom luku čekajući da umru i da im se onda osveti ukoliko ne bi promijenili mišljenje prije smrti.

U Sarajevu, 28. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Razgovor o paklu

Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.

– Je li ovo ono što smo očekivali? Stariji đavao govorio je tiho otpuhujući dim cigarete. U polutami sobe gledao je vani u tamu. Sijeda kosa, brada i podrugljiv pogled govorili su o stotinama godina radnog iskustva. – Sjećam se da sam govorio Glavnom da je onaj Židov iz Nazareta sumnjiv i da mi je od samog početka čudan. Bilo je nešto neobično kod njega. Glavni mi je odbrusio da je moje trabunjanje postalo i suviše dosadno i da u svemu vidim teorije zavjere našeg Neprijatelja i Tvorca kako da se domogne čovjeka i spasi ga. Moram ti priznati sve je išlo dobro čak je i smrt na križu za jednog iskusnog zloduha poput mene bila poprilična novost i ugodno iskustvo. Ali stvari su krenule nizbrdo samo nakon tri dana. I tako sve do danas. Stariji đavao ponovno otpuhne dim i zadrži nakratko dah.

– Nisam ovako zamišljao pakao. Mlađi đavao držao je u ruci čašu jako starog crnog vina. Vidjelo se da je još uvijek početnik jer mu je pogled još uvijek bio pogled mješavine dobrote i zloće. Imao je još stoljeća pred sobom prije nego postigne pogled svoga starijeg suradnika. Pogled zloće i podrugljivosti na kojemu mu je zavidio, ali se nikad nije usudio to mu reći. Njima je bilo zabranjeno zavidjeti jedni drugima. – Pomalo sam razočaran na kraju svega. Mlađi otpije poduži gutljaj vina i zadovoljno se obliže podugačkim jezikom oko usana. – Ovo još nije pakao. Stariji se zavuče dublje u polunaslonjač škiljeći sjajnim očima vani u polutamu. – Zar ne bi trebalo sve biti gotovo? Nismo li stvorili svojim trudom sedam novih glavnih grijeha. Mlađi ispravi palac s dugačkim šiljatim noktom. – Indiferentnost, nezainteresiranost, ravnodušnost, dosada, bešćutnost, besciljnost, besmislenost. Obje ruke držao je u zraku dok se sjaj noćne lampe odbijao od njegovih dugačkih i njegovanih noktiju.

– Onaj Židov iz Nazareta nije mogao predvidjeti da ćemo nakon određenog kolapsa i šoka nakon Uskrsnuća opet izići kao pobjednici, jer se nije nadao da ćemo izmisliti sedam novih i glavnih grijeha i zaraziti ljude. Ako je i umro kako kažu za grešnike, umro je za one stare grešnike, oholice, šktrce, bludnike, neumjerene, srdite, lijene, sumnjam da je njegov plan predvidio ove nove grešnike danas u ovom vremenu. Koliko mi je poznato iz onih izmišljotina o Njemu pozivao je one koji nisu bili kao ovi danas: bešćutni, indiferentni i ravnodušni. Sumnjam da bi kojim slučajem da se danas pojavi imao toliko uspjeha kao što ga je navodno imao prije više od dvije tisuće godina. Nije li to smisao pakla? Da vladamo ravnodušnim dušama koje se samo dosađuju i ništa ih ne zanima? Stari je šutio otpuhujući dugačak dim.

– Nije to onaj pakao kakav je bio na početku i kako smo ga zamislili kad smo se pobunili protiv Tvorca. Glavni je imao ideju pakla gdje ćemo dovlačiti borbene, žive, zainteresirane duše. Ovi danas koje dovodimo ni najmanje ne zadovoljavaju Glavnog. Prilično su mrtvi još u ovom životu, i kad ih dovedemo tamo, nema nikakvih trzaja duše. Na spomen muka, vatre samo nezainteresirano i ravnodušno odmahuju, a kad se pojavi Glavni u svoj svojoj snazi, moći i ljepoti malo se uzbude tek toliko da im nije dosadno. Glavnom je već postalo naporno jer se sve češće mora pojavljivati kako bi u tim dušama bar malo pronašao nekakvog osjećaja straha i tjeskobe od pakla, uglavnom neki dan se žalio upravitelju pakla kako će uskoro prolaziti pored njega kao pored starog spomenika kulture na kojega nitko ne obraća pažnju, osim pasa koji ga tu i tamo obiđu da se olakšaju. Stariji đavao nervozno otrese pepeo cigarete koji mu se prosuo po crnim hlačama tek novog i po mjeri skrojenog odjela.

– Dobro, ne možeš reći da ratovi, ubojstva, zločini i genocidi nisu dio plana Glavnog da se pakao stvori već ovdje na zemlji? Mlađi đavao ponovno otpije gutljaj iz velike kristalne čaše. – Pa takav je bio plan na početku još od Kajina, ali plan se na kraju izjalovio. Sve dok su ljudi bili osjetljivi na grozote i strahote ratova, ubijanja i kojekakvih smicalica koje smo im priređivali, Glavni se nadao da je to prilično siguran put da se pakao konačno stvori i popuni zadovoljavajućim brojem onih koji to rade. Međutim, u zadnjih nekoliko desetljeća stvar se prilično okrenula protiv našeg plana jer se ljudi više ne uzbuđuju oko ratova i sličnih zala koje smo stvorili zato što u novinama uz članak o dijeti i gubljenu kilograma čitaju kako je negdje neka vojska ubila nekoliko stotina civila i oko toga više ne stvaraju buku, niti osjećaju strah ili bilo što drugo. Ne osjećaju ništa. Naš pakao se na kraju okrenuo protiv nas samih. Uvodeći sedam novih glavnih grijeha u koje smo puno uložili i koje smo stoljećima polako stvarali i reklamirali, na kraju smo i sami postali žrtve vlastitih proizvoda. Nije to zato što ljudi više ne vjeruju u pakao ili u nas. Možda pokoji jadnik još uvijek vjeruje. Ljudima je svejedno ima li pakla i ima li nas. Više ih ne možeš ničim motivirati da vjeruju da postojimo ni ratom, ni prirodnom katastrofom, ni zlom, ničim. A čujem da i Tvorac i naš Neprijatelj ima sličan problem kao i mi. Ni Tvorac izgleda ne zna na koji način riješiti problem. Židov iz Nazareta prije više od dvije tisuće godina stvari je pomakao s mrtve točke, ali se sve ponovno vratilo u mrtvilo i mislim da nema smisla da se Židov iz Nazareta rađa svako malo samo da bi ljudi osjetili malo uzbuđenja pa opet potonuli u grijehe koje smo, i nemojmo to zaboraviti i gurati pod tepih, mi izmislili, osmislili i u svijet uveli. Ljudima više ne trebamo. Stvorili su svoj vlastiti pakao. Mi smo im teret i nepotrebni smo im. Stariji đavao rezignirano upilji pogled u noćnu lampu u kutu sobe.

– Do koje je mjere to došlo možda ti dočara slučaj koji sam imao neki dan. Naime, malo sam šetao gradom i naišao na nekog labilnog i izgubljenog čovjeka koji se htio baciti s mosta. Naravno prvo sam se potrudio da ga nagovorim da što prije učini da dobijemo njegovu dušu. Ali onda mi je rekao da on ne vjeruje da ja postojim i da mu je stvarno svejedno gdje će mu duša završiti i da to radi zato što mu je dosadno u životu i jer je unutra potpuno prazan. Ne osjeća ništa. Na kraju sam mimo vlastite volje i poziva nagovorio ga da to ne čini i poslao ga u obližnji bar da se dobro napije. Glavni mi bi polomio rogove da se kojim slučajem duša ovog ispražnjenog jadnika pojavila u paklu pred njim. Kažem ti, nije teško pronaći dušu za pakao, nego je gotovo nemoguće pronaći dušu koja se pakla boji i u kojoj ima malo straha od pakla. Uglavnom su sve prazne, dosadne, ravnodušne. Od takvih duša ni u paklu nema neke koristi. Glavni već dugo vremena razbija glavu što učiniti i kako riješiti stvari, ali i njemu je jasno da su ljudi ovdje sami sebi stvorili pakao i naš im je pakao čak i zanimljiv i simpatičan, ali im uopće ne liči na pakao jer imaju svoj. Većina duša se uopće ne šokira kada vidi gdje dolazi. Kad im lijepo objasniš da je to za vječnost i da nema povratka negdje drugo, samo potvrde glavom i odoše. Naš pakao je prazan jer nijedna duša u njemu više ništa ne osjeća niti je sposobna osjećati, ni strah, ni muku, ni tjeskobu. Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.

– Nešto se može učiniti, nešto se mora učiniti. Ne može ostati ovako. Ne smije ostati ovako. Sve što smo postigli, sve što smo napravili pa i naša pobuna protiv Tvorca bila je zamišljena da imamo svoj zatvoreni svijet daleko od Njegovog pogleda gdje ćemo moći mučiti duše pokazujući im što su mogle imati da su znale odgovoriti kako treba na ono što im je Tvorac ponudio. Nismo se pobunili da bi ljudi stvorili i imali svoj pakao na zemlji, pa pakao koji smo stvorili pobunom smisao je našeg postojanja, ako u njemu duše prestanu osjećati, izgubit će svaki smisao, mi ćemo izgubiti smisao. Mlađi đavao uzrujano je gestikulirao provlačeći rukom kroz gustu crnu kosu.

– Možda. Ali ono što zabrinjava jest da ni sam Glavni ne zna što poduzeti. Uzalud sastanci kojekakvih đavolskih odbora za grijehe, za ratove, za nagovaranje na grijeh. Svi se žale da je sedam novih glavnih grijeha zahvatilo ne samo ljude, nego i neke od nas i da i među našima ima onih koji su postali ravnodušni i nezainteresirani za hvatanje duša za pakao. Glavni koji ima i pokojeg špijuna u taboru našeg Tvorca kaže i da je kod njih stanje poprilično alarmantno. Jedino kažu da onaj Židov iz Nazareta koji na svakom sastanku sjedi odmah s njegove desne strane smiruje situaciju i kaže da stvari idu u najboljem smjeru i prema zacrtanom planu. Glavni nije siguran je li taj Židov iz Nazareta bulazni i izmišlja jer zna tko je naš špijun u njihovom odboru, ili stvarno ima neki plan za kojega ne znamo i kojega još uvijek nismo uspjeli otkriti. Glavni je rekao da nije ni sam siguran, ali da svakako neće dozvoliti da ga Židov iz Nazareta namagarči kao prošli put prije nešto više od dvije tisuće godina.

Obojica utonuše u tišinu. Mlađi đavao je razmišljao kako se moglo dogoditi da njihov glavni projekt sedam novih glavnih grijeha od kojih su najviše nade polagali u dosadu i ravnodušnost se na kraju okrene protiv njih samih i dovede u pitanje njihovo postojanje i postojanje njihovog pakla koji je ionako prilično nezanimljiv i hladan bez živosti što se tiče muka i paklenih vatri. Stariji je mislio na Glavnog i na vijesti koje će donijeti špijun iz tabora Tvorca o planu onoga čudnovatog i neobičnog Židova iz Nazareta. Stariji đavao nekako je predosjećao da bi samo Židov iz Nazareta mogao stvari pokrenuti s mrtve točke. Kako? Nije znao. Ali stariji se đavao u ovakvim razmišljanjima vodio zdravom ljudskom logikom, a ne svojom paklenom naravi i zaključio ako je već jednom mogao pokrenuti svijet s mrtve točke, sigurno je pronašao način kako će ga pokrenuti opet. Samo treba sačekati da njihov najbolji špijun otkrije koji je plan Židova iz Nazareta i dostavi njegov nacrt Glavnom. Onda će već biti lakše.

Dok je mlađi đavao nervozno vrtio praznu čašu u ruci, stariji đavao zadovoljno se uvuče dublje u crni masivni naslonjač i otpuhne dim cigarete koja je već bila pri kraju. Zadovoljno se osmjehne pokazujući red savršenih malo zašiljenih bijelih zuba. Predosjećao je da se nešto ima dogoditi, nešto što će promijeniti sve što je vezano za njihov pakao i čovjekov pakao na zemlji kojega je čovjek za sebe stvorio bez pomoći đavla. Njegov dobar predosjećaj kvario je mali osjećaj zabrinutosti jer je to nekako povezano sa onim Židovom iz Nazareta. Taj Židov iz Nazareta jednom ih je već prevario, ako ih uspije prevariti opet, onda je gotovo s njihovim paklom, a i s njima. Zato ih je Glavni upozorio da budu pripravni. Jer još nitko nije otkrio koji je plan Židova iz Nazareta i zašto je onako bio samouvjeren kada je Tvorac napomenuo da su stvari loše, rekavši Tvorcu da se ne brine i da sve ide po planu i kako treba.

Dok je mlađi đavao već polako tonuo u san gledajući kako se svijetlo noćne lampe stapa s polutamom sobe, stariji đavao netremice je zurio vani u polutamu zabrinut jer ga je prije nešto više od dvije tisuće godina Židov iz Nazareta prevario baš kad je mislio da je sve imao u svojim rukama. Glavni mu je to oprostio jer je bio relativno mlad i neiskusan. Da mu se to ponovo dogodi, Glavni mu to ne bi sigurno progledao kroz prste, jer kako bi objasnio Glavnom da je on kao vladar svih đavola koji je nasljednik Glavnog ponovno izigran i prevaren od Židova iz Nazareta?

Zato ga nije toliko brinuo ni pakao na zemlji, ni njihov pakao, njega je brinuo Židov iz Nazareta jer se radi o njegovoj koži. Sjetno uzdahne pitajući se gdje je nestao taj fini grijeh sebičnosti i zašto se i njemu čini da je on kao idejni tvorac sedam novih glavnih grijeha također potpao pod jedan od najgorih, a to je bila ravnodušnost. Jer koliko se god brinuo oko Židova iz Nazareta, pomalo je i osjećao ravnodušnost što bi taj Židov ponovno mogao napraviti. Neka to rješavaju drugi, mislio je u sebi tonući polako u san dok su se posljednji koluti dima cigarete polako gubili u stropu polutamne sobe. Dok je tonuo u san, osjećao je kako ravnodušnost prodire u njega govoreći mu da mu treba biti svejedno postoji li pakao, postoji li on i kakav je plan Židova iz Nazareta. Za đavolsku nesanicu ravnodušnost je ne samo najbolji grijeh, nego i najbolji lijek.

U Sarajevu, 21. 7. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O demagogu

U svojim Izvorima totalitarizma Hana Arendt će napisati sljedeće opisujući Lenjina: „Iako nije imao instinkt vođe masa bio je loš govornik, a uz to je volio i da javno priznaje i analizira vlastite greške, što je protivno elementarnim pravilima demagogije.“

Prema Arendt, dok čovjek razmišlja o danima i mjestima, demagog razmišlja u vjekovima i kontinentima. Prema Arendt, demagog ne može zavesti mase ako pokuša priznati da je samo čovjek, nego se uvijek mora predstavljati kao polubožanstvo, spasitelj i mesija. Zbog čega masa pristaje uz demagoga i zbog čega i kako demagog uspijeva nagovoriti mase da čine zločine i strašne stvari?

Čovjek mase

Arendt polazi od tvrdnje kako čovjek koji teži idealima uvijek prema njima teži iz osobnog uvjerenja, i njegovi ideali su uvijek podložni provjeri iskustva. Međutim, čak i onda kada ideali padnu na provjeri iskustva, za čovjeka ostaje nada kako njegovi ideali ipak imaju mogućnost prije ili kasnije proći test iskustva i pokazati se točnima, opravdanima, odnosno, za Arendt ideal kojemu čovjek teži uvijek ostavlja prostor nade. Jer čovjek koji ima ideale živi u nadi, prema Arendt on nikada ne može postati divljak ili životinja koja čini zlo, jer nada u ostvarenje ideala ne dopušta da se spusti na tu razinu.

S druge strane, čovjek prema Arendt postaje dio mase onda kada postane ravnodušan prema svojim idealima, kada potpuno izgubi interes, kada se stavi u položaj u kojemu ga ništa ne zanima i ne može potaknuti na djelovanje. Iz ove ravnodušnosti prema Arendt rađa se potpuna odsutnost empatije, brige i zabrinutosti što je odlika svakog normalnog ljudskog života i življenja.

Ravnodušan čovjek bez ideala postaje čovjek mase, jer za njega apsolutno sve gubi vrijednost, i njegov život i život drugih, ili kako Arendt piše čovjek mase ne gubi samo nekakve okove, on, jer se prestaje brinuti za dobrobit bilo koga, gubi bilo kakav normalan i ljudski osjećaj za zabrinutost, gubeći pri tom i osjećaj za stvarnost i kako Arendt zaključuje jedan monah u samostanu u odnosu na čovjeka mase izgleda kao netko tko je opsjednut svjetovnim stvarima.

Čovjeka mase karakterizira odsutnost bilo kakvog ljudskog osjećaja, njegova ravnodušnost za bilo kakve normalne svakodnevne ljudske probleme pretvara ga u umišljenog spasitelja i mesiju, onoga koji smatra da razmišljanje o svakodnevnim ljudskim problemima i poteškoćama nije dostojno jedne takve veličine. Treba biti ravnodušan prema svim tim ljudskim tričarijama i razmišljati samo o vjekovima i kontinentima, razmišljati i izvan vremena i izvan bilo kakve ljudske zajednice. Sve ljudsko ono obično i svakodnevno nije dostojno uma čovjeka mase i njegove veličine i on se na taj način pretvara u fanatika, odnosno demagoga.

Demagog

Demagog se uzima iz mase i za masu, demagog je čovjek mase koji je ravnodušnost prema običnom čovjeku, njegovom životu i problemima pretvorio u fanatizam prema kojem sve što ne pomaže emancipaciji mase treba biti apsolutno uklonjeno bez obzira koja će sredstva biti upotrijebljena.

Demagog je svjestan da isticanje bilo kakvih ljudskih grješaka, grijeha i slabosti može biti opasno za njegov fanatizam, stoga demagog nikada ne govori o sebi u negativnim terminima, niti se o masi izražava prezrivo i s omalovažavanjem, nego smatrajući sebe mesijom, nadčovjekom on i masu zavodi tako što je naziva mesijanskom i određuje joj spasiteljsku ulogu u društvu mimo svih drugih ljudi koje čine društvo. Da bi došao do takvog stupnja vlastite veličine i zavođenja mase, demagog sve društvene norme i institucije i religiozne, i političke i socijalne proglašava poljem sukoba do zadnje kape krvi, poljem koje mora biti do kraja očišćeno od svih ljudskih natruha.

Ono što demagoga posebno živcira jest stalno pozivanje ljudi na svakodnevne poteškoće s kojima se susreću. Demagog s jedne strane fanatično obećava bolje plaće, bolje mirovine, bolje zdravstvo, bolje uvjete za mlade, bolje uvjete zapošljavanja dok u isto vrijeme prezire sve te zahtjeve i sve ljude koji to traže smatrajući ih uglavnom nedostojnima njegova mesijanskog genija.

Demagog ne tolerira bilo kakvo kritičko mišljenje o njegovom djelovanju, bilo kakva upozorenja o slabosti njegovog programa, nastupa i vođenja države, politike i zajednice. Iz jednostavnog razloga jer njegova ravnodušnost prema običnom čovjeku stoji u temelju njegovog nastupa i njegovog programa. Demagog nije samo ravnodušan prema običnom čovjeku, on je ravnodušan i prema masi koju bez problema žrtvuje za svoj fanatizam u stotinama, tisućama i milijunima. Na oltar vlastite veličine potpuno ravnodušan prema bilo kakvoj ljudskoj patnji, žrtvi, umiranju demagog žrtvuje sve i svakog čovjeka uvjeren u svoje mesijansko poslanje.

Vjerojatno se u njegovom fanatizmu i ravnodušnosti prema običnom čovjeku krije njegova privlačnost kojima privlači mase, jer demagog masama ne govori o tome što se mora svaki dan raditi da bi se živjelo, on masama tumači kako je pod njegovim vodstvom raj na zemlji na dohvat ruku i kako između njega kao mesije i mase kao izabranog naroda na tom putu ostvarenja raja stoji obični čovjek, obični ljudi, oni kojima je stalo da svakodnevno žive svoj obični i normalni ljudski život.

I kako takav život nije dostojan življenja kako njegove veličine tako i veličine mase koju demagog proglašava izabranim narodom koji će jedini nastanjivati raj u koji će ih on povesti. Mase zavedene njegovom porukom, porukom kako trebaju biti prema svemu ravnodušni i težiti apsolutno zacrtanom cilju, obećanom raju na svom putu mogu srušiti i ruše sve pred sobom.

Sve ono što obični, svakodnevni ljudi svojim radom, trudom i naporom izgrade, mase ili masa predvođena demagogom će srušiti u tren oka i zauvijek uništiti, a pri tom će stradati i obični čovjek zajedno ne samo sa svojom obitelji, nego cijelom svojom zajednicom, narodom i državom, jer demagog ne poznaje i ne priznaje prihvaćene ljudske uzuse i granice, čak je i nebo za njega prepreka koju treba svladati.

Umjesto zaključka

Obični čovjek u susretu s drugim čovjekom se nikada neće do kraja s njim složiti oko mnogih pitanja, obojica će biti i samokritični, ali i kritični jedan prema drugome. Možda neće imati ni iste ideale, ali će i jednoga i drugoga ti ideali držati kroz nadu da će jednog dana makar suprotstavljenih mišljenja i stavova izgraditi ne raj na zemlji, ne zlatno doba od tisuću godina, nego bolje sutra ili prekosutra za sebe i svoju djecu. Iz te nade u bolje sutra iz vjere u svoje ideale trudit će se da ne potonu u divljaštvo i životinjsko ponašanje jedan prema drugome.

Demagog misli s masom i za masu i umjesto mase, kod demagoga ne postoji pitanje slaganja ili neslaganja kritike ili nečega sličnog. Demagog zavodi masu mesijanskim obećanjima ne o boljem sutra ili prekosutra, nego o obećanjima o zlatnoj i rajskoj vječnosti, idealnom društvu spašenih i zato je tako prihvatljiv i drag masama jer obećava ono što masa isključivo želi čuti i jer ih pretvara u ravnodušne poslušnike koji zarad nepostojećeg zemaljskog raja spremno uništavaju i ruše i ono malo dobrog i lijepog što je običan čovjek, obični ljudi stvorili i stvaraju svojim svakodnevnim radom i trudom.

Jer običan čovjek nije nikada ravnodušan na patnju, na brigu i zabrinutost i uvijek je njima opterećen i zato je sposoban suosjećati, pomagati i učiniti i činiti dobro za drugog čovjeka. Demagog je zajedno s masom potpuno ravnodušan prema svemu i svakomu, kako zaključuje Arendt, i zato i jest privlačan ne zato što je samo sposoban zavesti mase, nego još više što je sposoban učiniti ravnodušnim ljude prema bilo kakvom zločinu, ubijanju, patnji i žrtvi ističući ravnodušnost kao temelj da se postigne zemaljski raj.

U Sarajevu, 13. 6. 2017.

O. J.