narav – Poptheo Web Portal

PRIRODNI BALANS I PRIRODNI DEBALANS

Ako se pogubite negdje u dubini šume i gladni vuk vas nanjuši i poželi pojesti, kažu da je to u suštini posve prirodno. No posve je prirodno i to da se u takvim trenucima nastojite oduprijeti proždrljivom nasrtljivcu ili barem popeti na drvo dok ne dozovete pomoć. Slično, kada rijeci dođe vrijeme da se izlije, pa i za to također kažu da je prirodno, ali to ipak ne znači da ljudi uz rijeku nemaju pravo pokušati uspostaviti kakav nasip ili barem po kući probati spasiti što se još da.

Obje uvodne premise nam kazuju kako se u naravi prirode nalazi i to da se istoj pokatkad treba suprotstaviti. Reklo bi se izgledno dobra napomena u vremenu raznoraznih naturalističkih i ekoloških pretjerivanja, kada se roditelji na Zapadu sve češće preko You Tube-a hvale kako djecu drže u istoj košari sa psima i mačkama. Što će reći, ako se djeca po vlastitoj prirodi odlično slažu sa životinjama, to ipak ne znači da ih pri tome ne trebamo malo i razmaknuti (higijena, dlake, paraziti, ehinokokus i tako to…).

Jedna od također učestalih prirodnih tendencija je i ona da se sve stvari manje-više kreću linijom manjeg otpora, počevši od samih nas pa sve do elementarnih prirodnih sila. Jel’ tako, ako naiđemo na stijenu, pokušat ćemo je zaobići, a duboku vodu preplivati, baš kao što se i sama voda probija kroz mekši i niži teren, izbjegavajući pri tome onaj viši i tvrđi, stvarajući tako na kraju svoje krivudave tokove koji se uvijek s visine spuštaju prema moru, a nikada obratno.

Međutim, i ovoj se prirodnoj tendenciji pokatkad treba suprotstaviti, baš recimo kao onda kad se ljudi odluče potruditi i probiti tunel kroz planinu da ne bi morali naokolo raditi višestruko duži put. Jer i to je prirodno, uvijek pokušavati kretati se brže, jer u prirodi je brzina cijenjena i spasonosna vrlina.

Zakon protiv zakona

Već smo ranije govorili o tome kako djeca već sa 18 mjeseci imaju izražen osjećaj za pravdu. Ono, žaloste se ako vide da netko neopravdano trpi, kao što se raduju kada vide da je zloćo zasluženo kažnjen. Kako je ovo u međuvremenu i eksperimentalno potvrđeno, može se s visokom dozom sigurnosti reći da je pravednost čovjeku prirođena vrlina. Međutim, ovo kroz život kasnije često izostane, i to čini se ponajviše zbog prije spomenute globalne tendencije kretanja linijom manjeg otpora. Ovdje kudikamo ne mislimo na onu neku visoku, tako da kažemo, filmsku nepravdu, nego na onu našu običnu, svakodnevnu. Recimo, ako vam treba pomoć nešto da uradite, sigurno ćete se obratiti onima za koje ste sigurni da su spremni i voljni pomoći. A takvi su općenito u društvu manjina. S druge strane, kako to ističe Thomas Erikson u „Okruženi idiotima”, za onaj među ljudima prevladavajući „zeleni” tip osobnosti – oni su spremni uložiti daleko više energije i truda da bi izbjegli neku dodatnu dužnost, nego što bi im trebalo da to jednostavno urade. Upravo zbog toga, linijom manjeg otpora ćemo i pitati za pomoć one dobre i vrijedne, ali tako na kraju u društvu dolazi do opasnog debalansa, jer dobrima i vrijednima na kraju dozlogrdi više da budu dobri, jer njih svih pitaju i traže. Pri tome im je teško reći „ne”, ali isto tako, prije ili kasnije shvate da više ne mogu tako dalje. Stoga će društvo kad tad morati poduzeti trud u smjeru proboja one tvrde gromade osobne lijenosti i nezainteresiranosti koja pomoć vječito traži, a sama je rijetko pruža i daje.

Ovdje također treba pribrojiti i ono da ljudi loše stvari najčešće govore dobričinama za koje pretpostavljaju da im to neće ozbiljno zamjeriti, jer s druge strane, od davnina vrijedi ono da se s rogatima ne treba bosti. Dakle, opet posve obratno od onoga kako bi ustvari trebalo.

Menadžment straha

Kao što već znamo, anksioznost je danas poprilično učestao poremećaj, a koliko je to zapravo teško i neugodno iskustvo znaju samo oni koji su to prošli ili još uvijek prolaze. No u ponašanju svake anksiozne osobe se mogu razaznati neki vrlo čudni, ili bolje rečeno, iznenađujući obrasci. Slično kao što se nekih stvari pretjerano boje, s druge strane se čini kako se nekih stvari uopće ne boje. Recimo, anksiozna osoba se trese od straha ako mora vani među ljude, međutim, s druge strane, kao da se uopće ne pribojava dok pali cigaretu za cigaretom ili barem ne dok guta „male ljubičaste” jednu za drugom, premda je već u startu bila upozorena da to svakako nije bezopasno rješenje za na duge staze. Ili malo više u socijalnom smislu, dok se pretjerano boje stranih i manje bliskih ljudi, istovremeno kao da bezbrižno dopuštaju previše toga onim sebi bliskim ljudima. Slično vrijedi i za brojna druga fobična ponašanja i poremećaje. Čini se da se kod takvih ljudi sav strah nekako uspio skotrljati na samo jednu stranu, ostavljajući tamo na drugoj strani posve razotkrivenima brojna opasna mjesta i riskantna ponašanja. Stoga se ovakvim osobama u terapijskom procesu počesto i sugerira da počnu malo više brinuti oko stvari oko kojih inače ne brinu. Doslovno, moraju odvaditi malo tamo od onog velikog straha i prebacivati ga nekud ‘vamo gdje ga nikako nema. Tako se rasterećuje ono preopterećeno i opterećuje ono neopterećeno, te se čovjek iz prirodnog debalansa postupno vraća u prirodni balans.

U Sarajevu 16. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: kasto

O prihvaćanju i neprihvaćanju

Možete li pokloniti ženi ogrlicu i pri tom ostaviti ljepotu ogrlice u draguljarnici? Možete li pokloniti ženi ljepotu ogrlice, a da joj ne poklonite ogrlicu i darujete joj praznu kutiju i kažete joj poklanjam ti ljepotu ogrlice? Je li moguće nositi kamen u ruci, a da njegovu težinu ostavite u prašini ili možete li nositi težinu kamena, a kamen ostaviti da leži u blatu? Kako ćete nekom pokloniti svoje dragocjeno vrijeme ako biste pokušali ostaviti vrijeme iza i ne ponijeti ga sa sobom? Kao što ne možete nekome pokloniti osmijeh tako što ćete svoje lice i usta ostaviti kući i samo pokušati ponijeti osmijeh tako ne možete nekome darovati radost ako ćete radost ostaviti kući i ponijeti samo svoje lice i usta? Stvari ponekad idu zajedno sa svojom naravi i svojim osobinama, ljepota s ogrlicom, kamen s težinom, lice i usta s osmijehom.

Puno se govori o prihvaćanju ljudi, o prihvaćanju čovjeka. Ali što je prihvaćanje i što zapravo znači prihvatiti nekoga? Ako je čovjek ponekad sličan stvarima i dolazi sa svojom naravi, onda se čini da je prihvaćanje sposobnost da ne odvajamo čovjeka od njegove naravi, od njegovih osobina. Prihvaćanje je iskustvo susreta s cijelim čovjekom slično iskustvu susreta s ogrlicom i njezinom ljepotom. Što ćemo učiniti ako je ogrlica ružna ili ako je kamen pretežak? Što ćemo učiniti kad ogrlicu ne možemo odvojiti od njezine ružnoće i kad kamen ne možemo odvojiti od njegove prevelike težine? Odbacit ćemo i ogrlicu i kamen jer ne možemo uzeti ogrlicu i ostaviti njezinu ružnoću kao što ne možemo uzeti ni kamen, a njegovu preveliku težinu ostaviti iza sebe? Što činimo s čovjekom kada nam se ne sviđa i kada ga zbog toga ne želimo prihvatiti?

Neprihvaćanje je iskustvo s osjećajem da čovjeka ne možemo odvojiti od njegove naravi iako to veoma želimo. Neprihvaćanje je nemoć jer je riječ o želji koju ne možemo sebi ispuniti, a to je da čovjeka odvojimo od njegove naravi i njegovih osobina. Kao što imamo moć spojiti ogrlicu i njezinu ljepotu i zato je prihvaćamo tako osjećamo nemoć da odvojimo ogrlicu od njezine ružnoće iako to želimo kao što osjećamo nemoć da odvojimo kamen od njegove težine jer je ne možemo nositi. Neprihvaćanje je osjećaj nemoći, a prihvaćanje je sposobnost moći. Ne prihvatiti čovjeka znači osjećati nemoć, a prihvatiti čovjeka znači imati moć.

Neprihvaćanje i prihvaćanje se nekad ne tiču stvari i ljudi nego se tiču i nas. Ogrlica neće zbog nas promijeniti svoju ružnoću niti će kamen odustati od svoje prevelike težine dok mi možemo u odnosu na njih razviti osjećaj nemoći što su takvi kakvi jesu. Kako promijeniti ogrlicu koja nam je ružna ili smanjiti težinu kamena koji nam je pretežak? Možemo sebe promijeniti i pokušati vidjeti nešto lijepo u ogrlici i pokušati ohrabriti se kako kamen pred nama nije toliko pretežak? Ili možemo promijeniti izgled ogrlice i kamena da izgledaju potpuno drugačije, da ogrlica bude ljepša i kamen manje težak? Ako to učinimo, hoće li to još uvijek biti ona ista ružna ogrlica i onaj isti preteški kamen? Drugi čovjek je za nas poput ogrlice ili kamena. Ako nam se čovjek ne sviđa s vremenom će se u nama razviti osjećaj nemoći koji se javlja na izvana kao neprihvaćanje čovjeka. Što ćemo učiniti? Hoćemo li mijenjati sebe i pokušati pronaći nešto u tom čovjeku što će nas usmjeriti prema prihvaćanju ili ćemo pokušati čovjeka promijeniti da nam bude prihvatljiviji? Ako čovjeka pokušamo promijeniti i ako ga promijenimo, je li to onaj isti čovjek kojega nismo prihvaćali unazad nekoliko godina? Ako ga ne možemo promijeniti, možemo li promijeniti sebe i nastojati prihvatiti ga onakvim kakvim jest?

Naše nevolje s neprihvaćanjem nastaju tako što mislimo da je moguće imati ogrlicu bez ljepote, kamen bez težine, ljepotu bez ogrlice, težinu bez kamena, vrijeme bez vremena, ljubav bez ljubavi, povjerenje bez povjerenja. Razdvajamo čovjeka od njegove naravi pa mislimo da prihvaćamo čovjeka ako tražimo da svoju narav i osobine ostavi negdje daleko iza sebe i mislimo da prihvaćamo osobine i narav čovjeka ako tražimo da svoje tijelo ostavi kod kuće. Tako djevojka misli da prihvaća mladića ako od njega zahtjeva da svoje dobre osobine nosi sa sobom, a recimo svoj prosječan izgled ostavi kući ili kao što misli da prihvaća mladića jer je fizički lijep, a slijepa je na njegove loše osobine i traži da ih ostavi kod kuće. Tako mladić misli da prihvaća djevojku ako od nje zahtjeva da svoje dobre ljudske kvalitete nosi sa sobom, a svoje tijelo i njegove nedostatke ostavi u stanu prije večernjeg izlaska ili kao što misli da prihvaća djevojku jer je fizički lijepa, a slijep je i traži od nje da svoje loše osobine ostavi iza sebe.

U tom traženju da netko ostavi kući ono što nam se ne sviđa iako je dio njegove ili njezine naravi pokazujemo nemoć koju zovemo neprihvaćanje. Neprihvaćanje iz početne nemoći prelazi u strah pa u odustajanje i na kraju prihvaćanje neizbježnog ili mirenje sa sudbinom. Ako imate ogrlicu koja vam se ne sviđa, koja vam je ružna, dolazi do nemoći da ogrlicu odvojite od njezine ružnoće. Dolazi do neprihvaćanja. Kada prođe faza neprihvaćanja nastupa strah što će se dogoditi s ogrlicom ako je pokušate promijeniti da bude ljepša? Nakon straha nastupa faza odustajanja od toga da pokušate dati barem malo ljepote ogrlici. Nakon odustajanja dolazi mirenje sa sudbinom i u tom trenutku ogrlica nije ružna, nego vam je možda i lijepa. Ono što se dogodilo nije da je ogrlica objektivno postala lijepa jer nije ni mogla biti lijepa jer niste učinili ništa da je promijenite, nego ste vi promijenili sebe i tako je nešto što je objektivno i fizički ružno bilo ne samo vama, nego i drugima samo za vas i vama postalo lijepo. Vi ste se promijenili, ali ružnoća ogrlice nije. Slično činite s čovjekom. Neprihvaćanje se generira kao osjećaj nemoći da čovjeka promijenite jer vam je isuviše stalo do njega. Neprihvaćanje će generirati strah da ga ne pokušavate mijenjati i uskoro ćete doći u fazu odustajanja da čovjeka mijenjate i završiti u neizbježnoj fazi mirenja sa sudbinom i prihvaćanja čovjeka onakvim kakvim on jest. Čovjek će ostati isti, objektivno se nije promijenio, ali ste se vi promijenili, on može ostati i zao prema vama, ali vi to nećete vidjeti odnosno nećete prihvatiti.

Međutim, nije li prihvaćanje upravo to? Prihvaćanje nečega ili nekoga onakvim kakvim jest? Sve ogrlice upravo jer su ogrlice trebale bi biti lijepe, bilo bi protiv razuma pokušati napraviti ružne ogrlice i nastojati ih prodati iako nam se neka pojedina ogrlica ne mora nužno svidjeti. Ako bi nam sve ogrlice bile odreda ružne, je li problem u ogrlicama ili u nama? Ali nije ni dobro ako su nam sve ogrlice odreda lijepe. Svaki kamen jest kamen jer je težak i bilo bi protiv razuma govoriti o kamenju koje nema težinu i bilo bi nemoguće s takvim kamenjem graditi kuću ili most iako pojedini kamen za nas može biti lakši ili teži. Ali ako nam je sve postojeće kamenje isuviše preteško, je li problem u kamenju ili u nama? Ali nije dobro ako nam je sve kamenje prelagano. Svaki osmijeh jest osmijeh jer postoje lica i usta koja stvaraju osmijehe, bilo bi protiv razuma tražiti osmijeh tamo gdje nema lica i usta da nam ga predstave iako nam se neki osmijeh u datom trenutku može sviđati manje ili više? Ali ako na svim ljudskim licima i ustima nikada ne možemo vidjeti osmijeh ili ako na svakom ljudskom licu i ustima uvijek i samo vidimo osmijeh iako ga tamo nema, je li problem licima i osmjesima drugih ljudi ili u nama? Ali nije dobro ako na svim licima vidimo osmijeh i onda kad vidimo gnjev, zlobu i mržnju. Ali ako ne možemo prihvatiti sve ljude i ne prihvaćamo nijednog čovjeka, je li problem u ljudima ili u nama? Ali nije dobro ako prihvaćamo sve ljude i ne odbijamo nikoga misleći da se sva lica i sva ljudska usta smiješe.

Čovjek je poput ogrlice ili kamena, kao što ne možete odvojiti ljepotu od ogrlice i težinu od kamena tako ponekad ne možete i ne trebate odvajati čovjekovu narav od njega samoga. Možete pokušati promijeniti sebe i prihvatiti pojedinog čovjeka kao što možete promijeniti sebe i prihvatiti pojedinu ogrlicu koja vam se čini pomalo ružnom ili možete pokušati promijeniti čovjeka umjesto da mijenjate sebe kao što ćete pokušati promijeniti izgled pojedine ogrlice da vam bude ljepša. Međutim, kada ne prihvaćate nijednu ogrlicu i kada su vam sve ružne i kada ne prihvaćate nijednog čovjek jer se svi oni moraju mijenjati jer su svi loši, je li onda problem u vama? Ali nije dobro ako su vam sve ogrlice odreda lijepe i ako vam je sve kamenje odreda prelagano i ako su vam svi ljudi odreda dobri.

Prihvaćanje i neprihvaćanje su dvije strane iste medalje. Prihvaćanje generira sposobnost koja ima moć, ali neprihvaćanje generira ograničenje prihvaćanju jer kad bi imali samo sposobnost prihvaćanja, to bi značilo da su sve ogrlice lijepe, sve kamenje preteško i svi ljudi dobri. Moć prihvaćanja je univerzalna, ali nju i njezinu moć i univerzalnost kontrolira neprihvaćanje. Reći ćemo kako prihvaćamo da su sve ogrlice lijepe i da je svaki kamen pretežak, ali ćemo neprihvaćanjem provjeriti ljepotu svake ogrlice i težinu svakog kamena. Reći ćemo kako prihvaćamo sve ljude jer su dobri, ali ćemo neprihvaćanjem provjeriti dobrotu i narav svakog čovjeka s kojim smo u odnosu.

Mi se uvalimo u probleme kada obrnemo uloge koje prihvaćanje i neprihvaćanje trebaju imati u našem odnosu prema stvarima i ljudima pa neprihvaćanje postane univerzalno, a prihvaćanje se i ne dogodi. Tako se dogodi da ne prihvaćamo nijednu ogrlicu jer su nam sve ružne iako objektivno ima lijepih ogrlica tu i tamo. Tako se dogodi da ne prihvaćamo nijedan kamen jer su nam svi preteški iako objektivno ima lakšeg kamenja tu i tamo. Tako se dogodi da ne prihvaćamo nijednog čovjeka jer su nam svi loši iako objektivno ima i dobrih ljudi s dobrim ljudskim kvalitetama i osobinama. Bez razmišljanja ljudi vole isticati kako je neprihvaćanje neprihvatljivo i samo je prihvaćanje prihvatljivo bez da do kraja promisle o tome kako bi izgledao život kada bi se ravnali prema onome što tvrde o prihvaćanju i neprihvaćanju.

Neprihvaćanje je potrebno kao ograničenje moći prihvaćanju, kao pojedinačni odnos prema stvarima i ljudima. Kao što je i prihvaćanje potrebno kao moć koja nas uvijek usmjerava da prihvaćamo ljude koliko je to moguće, tako je i neprihvaćanje potrebno da nas usmjeri da prihvatimo ono što je lijepo u pojedinoj ogrlici, lagano u pojedinom kamenu i dobro u pojedinom čovjeku. Nisu sve ogrlice lijepe, nije sve kamenje lagano i nisu svi ljudi dobri. Svijet apsolutnog prihvaćanja moguć je samo apsolutnom dobru dok će naš ljudski svijet još dugo koristiti neprihvaćanje kao potrebnu granicu za pojedinačne stvari i ljude. Ljudski svijet gdje postoji samo prihvaćanje bez neprihvaćanja pojedinih stvari završava obično u nekoj ideologiji ili totalitarizmu koji izjednače prihvaćanje i neprihvaćanje.

Tako se došlo do stava kako među milijunima ljudi nekog naroda nema nijednog dobrog čovjeka kao što bi se došlo do stava da među milijunima ogrlica nema nijedne lijepe ogrlice niti među mnoštvom kamenja nema nijednog koji je lagan. Ali i reći da su sve ogrlice lijepe bez izuzetka i sve kamenje preteško bez izuzetka i svi ljudi dobri bez izuzetka je oblik ideologije. I reći da su sve ogrlice ružne bez izuzetka i sve kamenje lagano bez izuzetka i svi ljudi loši bez izuzetka je oblik ideologije. U oba slučaja potrebno je neprihvaćanje kao pojedinačni osjećaj da se neke ogrlice ipak proglase ružnima i neki ljudi ne tako dobrima kao i da se neke ogrlice ipak proglase lijepima i neki ljudi ipak proglase dobrima.

Što pojedinu ogrlicu čini lijepom ili ružnom, pojedini kamen teškim ili laganim, pojedinog čovjeka dobrim ili lošim? Neprihvaćanje kao pojedinačno ograničenje, kao granica univerzalnom prihvaćanju svih ogrlica, svog kamenja i svih ljudi. Samo ideologije i totalitarizmi tvrde da su sve ogrlice lijepe ili su sve ružne, da je sve kamenje preteško ili je sve kamenje prelagano, da su svi ljudi apsolutno dobri ili su svi ljudi apsolutno zli. Kod ovakvih stavova ne postoji neprihvaćanje kao pojedinačni osjećaj za pojedine stvari i ljude kao ograničenje nekritičkom prihvaćanju svega i svih.

Međutim, kako je moguće da ogrlica istovremeno bude lijepa i ružna, kamen istovremeno težak i lagan, čovjek istovremeno dobar i zao? Moguće je ondje gdje ne postoji više granica između prihvaćanja i neprihvaćanja, ondje gdje se ogrlica odvoji od svoje ljepote ili ružnoće, kamen od svoje težine ili lakoće i čovjek od svoje zloće i pokvarenosti ili svoga čovještva i svoje ljudskosti. Uvijek je opasno odvajati stvari i ljude od njihove naravi bilo da im je narav dobra ili zla jer na taj način prihvaćanje i neprihvaćanje postanu jedna te ista stvar i više niste sigurni što je lijepo i što je ružno, što je teško i što je lagano i što je dobro i što je zlo i više niste baš sigurni što je ogrlica, što je kamen i što je čovjek. Neprestano vam ponavljaju neprihvaćanje je neprihvatljivo i prihvaćanje je prihvatljivo iako ponekad ni sami ne znaju o čemu govore oni koji to od vas traže jer i sami više ne znaju granicu između prihvaćanja i neprihvaćanja jer po stvari i ljudi nisu univerzalno i apsolutni dobri niti univerzalno i apsolutni zli.

Neprihvaćanje je pojedinačna diskriminacija univerzalnog prihvaćanja svih stvari i svih ljudi. Neprihvaćanje je vaš razumski sudac koji vam pomaže da o pojedinoj stvari i pojedinom čovjeku donesete razuman zaključak kakve je naravi i kakvih je osobina i najgore što možete ponekad učiniti protiv sebe jest ne služiti se ovom sposobnošću vašeg vlastitog uma i razuma. Otprilike kao kad prihvatite čovjeka i odlučite da njegov zao karakter ne želite vidjeti kao kad djevojka ili mladić zatraže jedno od drugog da svatko svoje loše osobine ostavi kući. Kao što ne možete odvojiti ružnoću od pojedinačne ogrlice, težinu od pojedinačnog kamena, tako ne možete odvojiti loš karakter od pojedinog čovjeka. Neprihvaćanje vam pomaže da to uvidite kako treba dok gledate ogrlice, kamenje i ljude svjesni da ima tu i lijepih i ružnih ogrlica, teškog i lakog kamenja, loših i dobrih ljudi i da univerzalno prihvaćanje i univerzalno neprihvaćanje je uvijek najlošija opcija koju možete izabrati. Ali ponekad ne prihvatiti pojedinu ogrlicu, pojedini kamen i pojedinog čovjeka unatoč protivljenju mnogih je najbolja opcija za vas kao što je to naravno i prihvaćanje pojedine ogrlice, pojedinog kamena i pojedinog čovjeka opet unatoč protivljenju mnogih.

U Sarajevu, 9. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shannon Fagan

ROD ILI SPOL?

U klasičnoj filozofiji postoji razlika između roda (genus) i vrste (species) i specifične razlike (diferentia specifica). Klasična filozofija smatra da se bit, odnosno, narav ili priroda neke stvari izriče njezinom definicijom. Definicija se izriče jezikom i pojmovima. Definicija je rezultat razumskog promišljanja.

Čovjek i lav ulaze u općenitiji pojam roda kao što je živo biće, jer oboje jesu živa bića. Ali reći kako su čovjek i lav živa bića ne govori puno o njihovoj biti. U ograničenijem značenju i čovjek i lav su životinja, ali to još ne govori ništa o njihovoj biti. Stoga rod nije izvor definicije nego samo opći pojam. Stoga i rod ne izriče definiciju, a time ni bit ni narav neke stvari ili bića.

Međutim, kad se kaže da je čovjek racionalna životinja, a lav mačka time se označava na neki način bit. Racionalna životinja i mačka nisu stoga rod. Čovjek je biće obdareno razumom što ga razlikuje od drugih živih bića, dok je lav mačka koja ga razlikuje od drugih vrsta životinja. Na taj način idući od općeg pojma roda dolazi se do vrste kao izvora definicije biti ili naravi neke stvari.

Što je danas rod? Rod je društvena uloga koju čovjek ima u društvu. Uzmimo za primjer društvenu ulogu bankar. Bankar nije definicija čovjeka. Žena, muškarac, bijelac, crnac, svi oni mogu biti bankari i na taj način imati društvenu ulogu. Uzmimo za primjer društvenu ulogu ekonomist. Žena, muškarac, bijelac, crnac svi oni mogu biti ekonomisti. Društvene uloge poput bankar, ekonomist, liječnik, vozač, su ono što se u klasičnoj filozofiji naziva pojmom rod, oni su opći pojmovi u kojega se mogu uklopiti i muškarci i žene, i bijelci i kršćani i muslimani jer ima bankara koji su muškarci, ima ih koji su žene, ima ih koji su bijele ili crne boje kože… Temeljna stvar kod bankara i ekonomista i liječnika jest što te društvene uloge ne izriču bit čovjeka, nego samo njegovu ulogu u društvu i kao takve ne služe tome da se izrekne čovjekova narav ili bit.

Što je spol? Jednostavno, spol je gledano očima klasične filozofije dio definicije koju se definira kao racionalnu životinju, odnosno čovjeka. Stoga se može reći kako je diferentia specifica (specifična razlika) čovjeka kao razumnog bića to da je on ili muškarac ili žena. Ovdje je važno paziti na upotrebu jezika. Jer ako se kaže za čovjeka da se dijeli na muško i žensko, ili na mužjake i ženke onda se čovjek neće razlikovati od životinja bilo koje vrste jer i druge životinjske vrste imaju muško i žensko, odnosno mužjake i ženke.

Stoga reći kako je žena racionalno biće ili kako je muškarac racionalno biće znači izreći definiciju koja ima dvije oznake. O racionalnom biću i o ženi i o muškarcu. Možemo stoga reći kako je opći pojam recimo čovjek, a vrsta je muškarac ili žena. Stoga muškarac i žena nisu rod. Zato jer je čovjek kao racionalno biće općenitiji pojam od muškarca ili žene jer su i muškarci i žene racionalna bića, odnosno čovjek. Stoga ako kažemo žena je racionalno biće, izrekli smo definiciju žene, njezinu narav, odnosno bit.

Ako ovo primijenimo na društvene uloge i kažemo – recimo – da je netko bankar, nismo izrekli bit ili narav neke osobe jer biti bankar nije bit i narav čovjeka jer ima ljudi koji nisu bankari, ali su po svojoj naravi racionalna bića, odnosno ljudi. Međutim, ako kažemo da je netko muškarac ili žena time nismo izrekli društvenu ulogu čovjeka, nego njegovu bit i narav koja je određena spolnim karakteristikama, zbog toga spol nije društvena uloga, nego dio definicije čovjeka, odnosno odnosi se na čovjekovu bit ili narav.

Što je problem? Problem je postavljanje roda ne kao općeg pojma, nego kao definicije biti ili naravi čovjeka. Naime, prema ovom stavu bankar, ekonomist, vozač, liječnik bile bi definicije biti ili čovjekove naravi, dok narav i bit čovjeka označena njegovom spolnošću ne bi igrala nikakvu ulogu u njegovom definiranju.

U nemogućnosti da se uklone spolne karakteristike muškarca i žene jer spadaju na njihovu ljudsku narav, pristupilo se radije jezičnom uklanjanju pojmova. Prema klasičnoj filozofiji jezični pojam u definiciji izriče bit stvari. Stoga ako netko iznese tvrdnju ovo je muškarac i ovo je žena, time izriče diferentiu specificu unutar samih ljudskih bića. Muškarac i žena po svojoj naravi jesu muškarac odnosno žena. Odnosno, muškarac i žena nisu rodovi. Jer se pojam muškarca ne može svesti pod pojam žene i obrnuto jer muškarac i žena nisu opći pojmovi roda.

Prvo uklanjanje jezičnih pojmova zahvatilo je ona područja koja po svojoj naravi pripadaju prirodno muškarcu i ženi, a to su jezični pojmovi otac, majka, muž, žena. Jer daljnja diferentia specifica muškarca jest otac upravo jer je muškarac. Isto vrijedi i za ženu. Njezina diferentia specifica u odnosu na muškarca jest biti majka upravo jer je žena. Očito je da ovi pojmovi ne mogu biti neutralni u smislu definicija jer se njima izriče donekle bit ili narav stvari. Stoga biti otac, majka, nisu društvene uloge nego spadaju u definiciju naravi muškarca ili žene.

Pojmovi poput roditelj jedan i roditelj dva, partner jedan i partner dva dopuštaju konverziju definicija pa roditelj jedan može biti bilo otac ili majka, pa samim time bilo muškarac ili žena, ili partner jedan ili partner dva mogu biti bilo muškarac bilo žena. Uvođenjem novih jezičnih pojmova brišu se definicije kojima se izriče narav neke stvari ili bića. Ako pokušate zamisliti sljedeću podjelu stvari su jasne.

Recimo, ako krenemo od pojma živo biće, pa idemo do pojma životinja, pa do pojma racionalna životinja, pa do pojma, muškarac, otac, muž dobijemo pregled naravi ili biti koja ide od roda kao najopćenitijeg pojma i spušta se do specifične razlike u odnosu na ženu. Jer žena s muškarcem dijeli rod u smislu općeg pojma jer je ona živo biće, životinja, racionalna životinja, žena, majka. Na taj način se dolazi do razlike između muškarca i žene koja nije razlika u općem pojmu roda, nego u naravi ili biti. Naime, i muškarac i žena su živa bića, životinje, racionalne životinje u čemu se ne razlikuju u smislu naravi, ali se u daljnjoj podjeli u smislu definicije i naravi razlikuju kao muškarac i kao žena na temelju spola. Stoga nije pogrešno reći kako pojam muškarac, otac, muž i žena, majka, supruga izriču narav bića i narav prirodnih odnosa, a ne društvene uloge. A taj odnos naravi je moguć jer postoji spol kao specifična i bitna razlika između muškarca i žene. Stoga muškarac, žena, otac, majka, muž, supruga s gledišta ove podjele nisu društvene uloge nego izriču biti ili narav muškarca i žene.

Sljedeća podjela bila bi sljedeća. Recimo, krenemo od pojma živo biće, idemo do pojma životinja, pa do pojma racionalna životinja i onda nastavljamo bankar, roditelj jedan, partner jedan. Dolazimo do zanimljive stvari. Rod i spol prate jedno drugo sve do pojma racionalna životinja. Stoga je logično da oni koji govore o rodu o čovjeku govore kao o racionalnoj životinji kao i oni koji govore o spolu. Nitko dakle ne dvoji da je čovjek razumno biće.

Međutim, kada se govori o rodu briše se diferentia specifica spola i prestaje jezična upotreba pojmova muškarac, otac, muž, žena, majka, supruga i uvode se pojmovi bankar, roditelj jedan, partner jedan. Stoga pojmovi bankar, roditelj jedan, partner jedan jesu definicijski neutralni i stoga ostaju u kategoriji roda koja se i dalje može dijeliti u beskonačno. Jer ako se polazi od pojmova kao što su bankar, roditelj jedan, partner jedan oni su zapravo najopćenitiji pojmovi koji ne izriču nikakvu definiciju, niti se dijele prema vrsti i specifičnoj razlici čime se brišu pojmovi kojima se definira narav stvari i bića kao što je u slučaju čovjeka riječ o pojmovima muškarac, žena, otac, majka. Pojmove poput muškarac, muž, otac i žena, supruga, majka se ne može dijeliti jer oni izriču narav. Pojmove živo biće, bankar, ekonomist, liječnik, roditelj jedan, partner jedan se može dijeliti u beskonačno jer ne izriču narav ili bit.

Iz toga razloga zastupnici koncepta roda inzistiraju isključivo na jednoj stvari, a to je uvođenje novih jezičnih pojmova i brisanje drugih jezičnih pojmova jer brisanjem jezičnog pojma briše se definicija, a brisanjem definicije se briše narav ili bit same stvari ili bića. Tvrditi kako je rod društvena uloga znači tvrditi kako se stvari i bića mogu definirati pomoću pojma roda (genus) bez potrebe da se tom definiranju dodaju vrsta (species) i specifična razlika (diferentia specifica).

Odnosno, ako kažete živo biće, životinja, racionalna životinja, bankar je (rod – genus) partner jedan (rod-genus) i roditelj dva (rod – genus) djeteta tri (rod – genus) time ste izrekli kako postoji društvena uloga koja se naziva partnerstvo i zajedništvo (rod – genus). Zastupnici roda tvrde da ovo izriče definiciju ili narav ljudskog bića.

Ako kažete živo biće, životinja, racionalna životinja, muškarac (diferentia specifica) je suprug (diferentia specifica) žene (diferentia specifica) i otac dječaka (diferentia specifica) time ste izrekli da postoji narav stvari ili bit stvari koja se koja se naziva brak, odnosno obitelj (diferentia specifica). Zastupnici spola tvrde da ovo izriče narav ljudskog bića.

Stoga partnerstvom i zajedništvom može se definirati bilo što bez obzira na sadržaj ili sastav onih koji su u partnerstvu i zajedništvu jer je partnerstvo i zajedništvo rod, društvena uloga koja ne predstavlja narav ili bit nekog odnosa. S druge strane, brakom i obitelji može se definirati samo ono što proizlazi iz specifične razlike između muškarca i žene a zove se brak odnosno obitelj. Brak i obitelj su termini kojim se izriče narav ili bit odnosa, a ne njihova društvena uloga. Tu se nalazi i temeljna razlika između termina poput partnerstvo i zajedništvo na jednoj strani i termina obitelj i brak na drugoj strani. Jer termini bankar, roditelj jedan, partner jedan, zajedništvo, partnerstvo su termini roda koji ne označavaju naravi osoba i odnosa nego samo njihove društvene uloge. U tom smislu može se reći rod je društvena uloga, ali ne predstavlja narav osobe i narav odnosa između osoba. Termini muškarac, žena, otac, majka, muž, supruga, obitelj, brak su termini spola koji ne označavaju isključivo društvenu ulogu, nego narav osoba i narav ili bit njihovih odnosa. Temeljni postupak zastupnika roda kao društvene uloge je definiranje roda kao izričaja naravi ili biti bilo osobe bilo njihovog odnosa, a taj proces definiranja roda ide kroz promjenu jezične terminologije napose jezičnih termina brak i obitelj i definiranje spola ne kao čovjekove naravi ili biti, nego kao društvene uloge. Odnosno, spol je na neki način dio čovjekove biti ili naravi, za teoriju roda spol je društvena uloga potpuno odvojena od spola, i na taj se način otvara prostor za brisanje jezičnih termina muškarac i žena i uvođenje jezičnih termina u budućnosti poput recimo osoba jedan i osoba dva. Koncept rodne neutralnosti je koncept koji proizlazi iz jezika i orijentira se na ponajviše na promjenu jezičnih definicija pojmova jer se promjenom definicije samog pojma mijenja njegovo značenje, sadržaj i narav što konceptu rodne neutralnosti neće promaknuti kada se uskoro bude uz roditelj jedan i roditelj dva definiralo osoba jedan i osoba dva umjesto muškarac i žena kao što se jezičnom promjenom za istospolne zajednice i partnerstva počelo koristiti termine brak odnosno obitelj. Stoga u raspravama o pitanju roda ne treba zaboraviti važnost jezika, jer prema misli jednog filozofa „jezik je kuća bitka“, odnosno jezik izriče narav i bit stvari.

U Sarajevu, 8. 3. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com