Oznaka: osveta

O oproštenju II

Oproštenje nije trenutno. Nije bezuvjetno. Nije privatno. Laž i nepravda su zloupotreba oproštenja kada smo prisiljeni na temelju laži i nepravde oprostiti. Time se nepravda i laž produbljuju. Kada opraštamo? Opraštamo onda kada je drugi u našoj potpunoj vlasti. Kada drugi prizna istinu o onome što nam je učinio i traži od nas da budemo pravedni prema njemu i preda se potpuno našem sudištu. Osveta je naša prirodna potreba u takvom trenutku. Osveta bi mogla izbalansirati našu bol i patnju na jednoj strani s onim koji je uzrok boli i patnje. Osveta neće donijeti oproštenje. Ona će se širiti poput spirale zla jer će netko drugi u ime onoga kojemu smo se osvetili tražiti nas da nam se osveti za bol i patnju koju sada on osjeća. Oproštenje nije mehanizam zaborava niti je povezano sa zaboravom. Oproštenje je mehanizam mira i njegova autentičnost proizlazi iz mira. Oprostiti i ne zaboraviti nije stvar oproštenja, nego pitanje neke nove i buduće osvete. Bezuvjetnost oproštenja je ponekad pogrešna. Ne postoji imperativ oproštenja koji je bezuvjetan zahtjev koji isključuje pravednost i istinu. Oproštenje je uvjetan događaj temeljno ovisan i povezan s istinom i pravednošću koji mu prethode. Oproštenje kao proces počinje priznanjem istine onoga koji nas je uvrijedio. On priznaje da nam je učinio zlo. Nije dovoljna istina. Potrebno je da onaj koji je učinio zlo pristane slobodno na zahtjeve pravednosti, odnosno da prihvati odgovornost za ono što nam je učinio. Iz prihvaćanja odgovornosti slijedi prihvaćanje pravedne kazne i nadoknade za ono što nam je učinio. Bezuvjetno oproštenje je zamka u koju upadamo zanoseći se iluzijom da istina i pravednost nisu uvjeti trajnog oproštenja koje donosi mir i konačno isključuje osvetu. Ukoliko želite istinski oprostiti, istinu i pravednost morate postaviti kao zahtjev. Zašto? Jer kada netko prizna što vam je učinio i dopušta da budete pravedni prema njemu i spreman je prihvatiti nadoknadu ili kaznu, tek tada možete odustati od osvete i reći mu: Prihvaćaš istinu učinjenog zla i dopuštaš pravednosti da bude izvršitelj pravedne nadoknade ili kazne, ali ne želim te kazniti niti se želim osvetiti, želim se pomiriti s tobom i stoga ti opraštam. Njegovo priznanje učinjenog zla i spremnost da bude pravedno kažnjen daje vam mogućnost stvarnog oproštenja. Bez slobodnog i svjesnog pristanka na istinu i pravednost onoga koji vam je učinio zlo, ne možete darovati oproštenje i oproštenje ne može biti autentičan i moralni čin vaše ljubavi, ljudskosti i čovječnosti. Kao što je njegovo priznanje istine i pristanak da bude pravedno kažnjen izraz njegove ljubavi, ljudskosti i čovječnosti koja se manifestira kao istina i pravednost, tako je i vaše oproštenje izraz vaše ljudskosti i čovječnosti.

Stvarnost i autentičnost oproštenja nije bezuvjetnost i neispunjeni imperativ istine i pravednosti, nego mogućnost istinskog oproštenja proizlazi iz prethodno iskrenog i stvarnog priznanja istine (povrijedio/povrijedila sam te) i pristajanja na uvjete i zahtjeve pravednosti (odgovoran/odgovorna sam, slobodno biram pravedno odgovarati za ono što sam ti učinio). Pristupiti površno i koristoljubivo oproštenju, zloupotrebljavati njegove zahtjeve u bilo kakve nemoralne svrhe pretvorit će oproštenje u farsu i predmet ismijavanja i nanijeti neprocjenjivu štetu onomu koji je istinski htio i bio spreman oprostiti. Iako se oproštenje tiče često odnosa čovjeka prema čovjeku, ono nikada nije privatna stvar. Onaj koji želi oprostiti ponekad je nemoćan i ne može samostalno dosegnuti istinu i pravednost kao uvjet oproštenja. Spreman je oprostiti, ali nema snage, utjecaja i moći kako bi osigurao istinu i pravednost kao uvjete oproštenja. U situacijama nemoći postoje drugi. Drugi koji su jači, moćniji i snažniji i mogu pomoći pojedincu da se pravednost i istina ispune kao uvjeti oproštenja. Oproštenje time postaje zajednički napor zajednice. Pojedinac koji je spreman oprostiti i zajednica koja u njegovo ime nastoji osigurati da se istina i pravednost ispune su jedno tijelo koje će uživati plodove oproštenja kao iskustvo mira. Na drugoj strani, onaj koji je učinio zlo ponekad ne želi ispuniti zahtjeve pravednosti i istine, nego umjesto njih nudi nepravdu i laž kao nemoralnu zamjenu i još nemoralniju ponudu kako bi ne samo izbjegao oproštenje nego kako bi pravednost istina prestali biti uvjeti oproštenja. Kao da vas netko tko vas je povrijedio potapša po ramenu i kaže vam: Hajde nisam ti ništa učinio i ništa se nije dogodilo. Tako nastaje perverzija i zloupotreba pravednosti i istine što u onome koji je spreman oprostiti prirodno stvara područje pogodno za rađanje neke buduće osvete. Onaj koji ne želi ispuniti zahtjeve istine i pravednosti može biti potaknut vlastitom zajednicom da to učini i time i sebi i zajednici dozvoli konačno mogućnost oslobađanja od moralnog utega počinjenog zla koje nikada istinski nije stalo na svjetlo istine i priznalo nedvosmisleno: Istina je, ja sam taj koji je tebi učinio zlo. Pravednost i istina kao uvjeti oproštenja nisu privatne stvari, nego događaji u kojima su pojedinac i zajednica neraskidivo povezani i u odnosu na koje pojedinac i zajednica pokazuju svoj istinski ljudski karakter i stanje bilo da pravednost i istinu skrivaju nepravdom i lažima, bilo da ih priznaju i prihvaćaju kao iskustvo pročišćavanja samih sebe i međuljudskih odnosa s drugima.

U Sarajevu 14. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Davydov

 

 

O zlobi

Zloba je emocija s najdužim pamćenjem. Ona pamti sve negativno daleko unatrag. Motiv njezinog sjećanja je prigovor, osveta, pa čak i nasilje. Zloba čuva prošlost kao izvor svoje snage. Sjeća se i onoga što joj nije učinjeno namjerno. U sjećanju zlobe sve doživljeno i proživljeno mora biti podvrgnuto budućem planiranju osvete. Svoje izlaganje zloba počinje pozivanjem na prošlost: sjećaš li se kad si prije nekoliko godina učinio/učinila to i to… Može biti nešto beznačajno i nenamjerno. Kao recimo ako ste se s nekim našalili. Zloba je šalu pretvorila u neoprostivu uvredu. Uvećala je njezine dimenzije bezbroj puta i sada je nečija šala postala opravdanje da vam se prigovara, osveti ili čak da se bude nasilno prema vama. Vi ste zaboravili šalu. Šalu je zaboravio i onaj dio dobrote u drugom. Zloba u njemu nije zaboravila. Polako, metodički i uporno hranila je njegovu dušu odmjerenim dozama lošeg, negativnog i mržnje prema vama. I sada je ono čega se vi ne sjećate postao razlog vaših problema i straha. Neobično je kako čovjek zaboravlja dobro. Je li to čini sam svjesno i namjerno? Ili u čovjeku postoji nekakav prokleti mehanizam zaborava dobrog? Možda je zloba mehanizam kojim natprosječnim brzinama zaboravljamo dobro i prijemčivi smo za negativno i loše? Zloba je i emocija koja istovremeno umanjuje i preuveličava. Umanjuje dobro, preuveličava zlo. Kao kada zloba zamagli sve dobro što ste od nekoga doživjeli i ostavi u vašem sjećanju jednu jedinu kritiku koju ste morali otrpjeti. Nema veze ako je kritika bila dobronamjerna i za vaše dobro. Zloba je narav kritike pretvorila u omalovažavanje i vrijeđanje koje još jedino osveta može zadovoljiti. Zloba je izuzetno sposobna za selektivno brisanje pamćenja i uklanjanje sjećanja iz našeg uma. Sposobna je obrisati čovjeka i sve što je taj čovjek dobro učinio za nas. Zloba je jednodimenzionalna emocija. Ne uklanja samo pozitivno i dobro. Uklanja složenost međuljudskih odnosa koji često traže razmišljanje i promišljanje. Uklanja našu sposobnost da pokušamo, ukoliko je moguće, razumjeti drugog i njegov odnos prema nama i naš prema njemu. Zloba pojednostavljuje ljude isključivo na naše neprijatelje koji zaslužuju osvetu i daje nam za pravo u planiranju i izvršenju osvete i mržnje. Zloba ne podnosi razmišljanje. U konačnici razmišljanje je ne zanima. Zlobu zanima prošlost i ono što smo zapamtili jer njezino razmišljanje je isključivo o prošlosti i negativnim sjećanjima. Zloba se tim služi kako bi nas kontrolirala i zabranila da razmišljamo. Zlobu nije briga je li se netko kasnije promijenio. Postao bolji. Zatražio od nas oproštenje. Priznao se krivim. Zloba samo pamti nevinu šalu upućenu nama zbog koje sada imamo pravo na osvetu. Zloba ne razmišlja o sadašnjem trenutku niti o promijeni na bolje koja se dogodila u drugom i u nama. Zlobu ne zanima naš ljudski rast i sazrijevanje u opraštanju i međusobnom razumijevanju i podršci. Zloba ne poznaje oproštenja, obraćenja i katarze. I mrzi ih. Zloba živi u prošlosti i njome se hrani. Sve što ide naprijed, što rađa bolji i ljudskiji život među ljudima, ona ne podnosi i bori se protiv toga. Zloba je sitničava emocija koja od muhe pravi slona, ali vrlo ubitačnog slona jer dogodi se da čovjek ubije čovjeka zbog „sitnice“ koju je jedan od njih godinama pamtio kao neoprostivu uvredu. Možda je to bila ona nevina šala na tuđi račun? Zloba ne priznaje nevine šale, nevini humor, nevine viceve, nevina bockanja. Zloba je smrtno ozbiljna i nevinost kao osobina otvorenih i sretnih ljudi za nju ne postoji. Zloba je dvolična emocija. Pravi farizej među emocijama. Dok odobrava, istovremeno slaže negdje u pozadini sve što se nekada rekli i učinili. Pamti vaše geste. Boju glasa. Ton kojim ste govorili. Položaj tijela koji ste imali. Fascinirajuće je kada razgovarate s nekim tko je zloban s koliko puno detalja i preciznosti opisuje što mu je netko rekao i učinio. Bogatstvo detalja fascinira i plaši. Zar ponekad nesigurno ljudsko pamćenje može zadržati tako dugo u sebi svu silinu detalja nekog događaja koji se između nas dogodio? Zloba može. Zloba, ta emocija s najdužim pamćenjem, ta emocija s jednodimenzionalnim svođenjem drugoga na loše i negativno, ta glupa emocija koja nam ne da racionalno razmišljamo i promišljamo o promijeni i obraćenju drugoga, taj farizej među emocijama koji navodno jedno sluša i čuje, a nešto sasvim drugo pamti. Ta fascinantna emocija koja pamti nevjerojatno veliki broj detalja jedne nevine šale na tuđi račun. Ta emocija koja je sklona beskrajnim preuveličavanjima koja joj služe kao opravdanja za osvetu i mržnju. Ta opasna i podmukla emocija koja ponekad čovjeka natjera da uništi i sebe i drugoga zbog nečega čega se jedan od njih više i ne sjeća da se dogodilo. Dok se drugi živo sjeća cijelog događaja kao da se upravo pred njim događa ono što se nekad davno dogodilo i što bi radi obostranog dobra i boljih odnosa možda trebalo zaboraviti i ostaviti u bespućima sjećanja. Zloba dijeli ljude. Na one koji se ne sjećaju svega i nastoje zapamtiti samo dobro. I na one koji se sjećaju uvijek negativnog i lošeg i čije pamćenje vrvi bogatstvom detalja. Do te mjere da će vam detaljno s određenom nasladom u očima ispričati sve detalje jedne nevine šale koje ste davno nekad uputili na njegov/njezin račun i poput vašeg budućeg dželata vam svečano obećati da će vam se osvetiti i da vas mrzi. Takva je moć i snaga zlobe. Nevinost može pretvoriti u sredstvo osvete i mržnje. Čuvajte se zlobe i ne trudite se pamtiti sve i ne pamtite previše. Možda i nismo svjesni koliko je nekad blagodatno imati sposobnost zaborava i sposobnost razuma. Zloba mrzi i razum i zaborav i ne jednom u životu smo susreli i prepoznati zlobnog. Nismo li se čudili kako jako dobro pamti i kako ga je teško urazumiti i objasniti mu da je u pitanju samo nevina šala na koju smo se onomad oboje iskreno nasmijali? Netko nije bio iskren. Ili njegov smijeh nije bio iskren. Najbolje o tome zna zloba. Farizej među ljudskim emocijama.

U Sarajevu 20. 40. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Alexsandr Buts

PSIHOLOGIJA SUPER JUNAKA

Moglo bi se reći da je maštoviti svijet stripovskih super junaka po sebi puno bliži muškarcima nego ženama. No to ne mora baš doslovno biti tako, osobito ne u današnje vrijeme u kojem je itekako primjetno jedno, tako da kažemo, smanjivanje međusobnih razlika unutar muškog i ženskog ponašanja. U tom smislu, žene sve češće prate nogomet, pa tako onda i filmske akcije i trilere od kojih mnoge danas nastaju upravo na temeljima stripovskih predložaka, i to osobito onih Marvelovih.

Poremećeni inženjeri i još luđi romantičari

Kada govorimo o psihologiji super junaka, važno je napomenuti da se različiti autori danas zapravo više bave psihologijom njihovih ljutih neprijatelja: Joker, Riddler, Dvolični, Lex Luthor, Vulture, Dr. Octopus, Lizard, Tinkerer i brojni drugi. Zanimljivo je da su skoro svi likovi već sa ovog malog neslavnog popisa nekakvi genijalni ali pomahnitali znanstvenici i inženjeri. Očituje li se možda već ovdje u žestokoj borbi super junaka protiv navedenih, mahom ekscentričnih, zlikovaca stanoviti latentni strah pred naletom nezasitne suvremene tehnicističke civilizacije današnjice? Odnosno, predstavljaju li zlikovci Marvelovih stripova tek njezinu jezivu personifikaciju, i ne predstavljaju li onda sami super junaci personifikaciju borbe za ono istinsko ljudsko?

Američka psihologinja Katlyn Firkus bi svakako podržala jedno ovako stajalište, ali s jednim velikim ALI. Ona smatra  da super junaci većinom imaju nešto zajedničko sa svijetom „romantiziranog ludila” Lorda Byrona (autor Don Juana). Byron (1788-1824.) je po rođenju bio engleski plemić, a kasnije i političar, ali se zatim na neki način oteo kontroli. Postavši omražen u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog svojih antidruštvenih stavova, ostatak života je proveo lutajući Južnom Europom i Bliskim Istokom, podižući skoro redovito prašinu gdje god je bio. Tako ga je nekako na kraju i smrt zadesila u Grčkoj, među ondašnjim revolucionarima.

Za razliku od onog izvornog španjolskog Don Huana, Byronov Don Žuan kudikamo nije okrutni bezobzirni ženskaroš. Doduše, jest magnetično privlačan, ali tako da onda žene više njega zavode nego on njih. Pametan je, plemenitog roda, puno je toga prošao u životu, no ponešto je i nespretan. Pokatkad je dobar, pokatkada zao, nadasve sarkastičan, tako da Don Žuan kasnije i postaje paradigmom tzv. bajronovskog lika koji po sebi predstavlja ono izvorno ljudsko u borbi protiv dvoličnog društvenog morala i nepoštenog državnog sistema.

Međutim, Firkus opaža i jednu poprilično nezdravu dimenziju bajronovskih likova, ističući tu ono uvriježeno uvjerenje sve do naših vremena i današnjih super junaka koje nalaže da briljantnosti nema bez patnje, misleći pri tome svakako na onu nezdravu patnju. Super junaci su po sebi nemilosrdni nasilnici i osvetnici, i kao takvi predstavljaju idealizaciju psihološke slabosti i bolesti. Njihovo ponašanje predstavlja tek sukus svih nevolja koje su u životu prošli i koje još uvijek prolaze. A to i jest bolest, ne uspjeti se othrvati lošim iskustvima, te im dopustiti da nas ona posve oblikuju. Stoga Firkus predlaže jednu drugu vrstu super junaka, odnosno, junakinje. Za nju je to Netflixofa „Nesalomljiva Kimmy Schmidt”. Djevojka koja je bila zatočena punih petnaest godina u podrumu od strane nekakve lude sekte, i koja zatim nakon oslobođenja  nastavlja živjeti život punim plućima, ne dopuštajući traumatičnoj prošlosti da ju ni najmanje oblikuje.

Fobije i slabosti super junaka

Vratit ćemo se još malo Marvelovim super junacima. Zanimljivo, svi oni imaju neke iznenađujuće fobije i slabosti. Najpoznatija je izgledno ona Supermanova – kriptonit, ružičasti mineral s njegovog rodnog planeta, u čijoj blizini moćni super junak promptno gubi sve svoje moći. No ovo je još uvijek smisleno. Premoćni Martian Manhunter se posve sroza u prisustvu kutije šibica, dok se Venom slično pogubi od najobičnijeg upaljača za cigarete. Johny Storm ne podnosi azbest, kao ni Dardevill glasne zvukove. Zelenom Lanternu pozli od žute boje, a Čudesna Žena (Wonder Woman) može izgubiti od muškarca ako mu dopusti da je pobijedi, što će reći da je na neke od njih pokatkad jako slaba. Posebno zanimljivo je na kraju skončao The Flash. Ovaj super brzi junak je bio toliko brz da je na kraju malo pretjerao u jurnjavi za nekim zlikovcem, te se neslavno rasuo u atome. Dakle, nije imao neku zasebnu slabost, nego mu se sama prevelika snaga ispostavila kao fatalna slabost.

Sve ovdje navedene slabosti se mogu shvatiti dvosmisleno. S jedne strane, one se mogu ponovno uzeti kao dokaz onog bajronovskog „romantiziranog ludila”, međutim, isto tako one mogu biti naznakom i jedne zdrave antropologije. Otprilike, slabost je sastavni dio ljudskog bića i nešto će od toga uvijek biti bez obzira na to koliko smo super. Štoviše, najsjajniji i najdominantniji među ljudima počesto imaju upravo neke od onih najbizarnijih i najsramnijih slabosti.

Završit ćemo stoga sa onim pitanjem kojeg je fatalna psihologinja Dr. Chase Meridian (Nicole Kidman) postavila Batmanu (Val Kilmer) u „Batman Forever”: „Zašto bogat i dobro obrazovan muškarac poput tebe voli nositi gumeno odijelo slijepog miša?” Stvarno zašto?

U Sarajevu, 21. II. 2020.

M. B.

Izvori:

–https://screenrant.com/worst-most-embarrassing-lame-wtf-superhero-weaknesses/;

–https://www.youtube.com/watch?v=3PeM6LdUWcA&t=452s;

–https://sh.wikipedia.org/wiki/Don_Juan;

Izvor (foto):

–https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Superman_presentation.jpg

ZBOG ČEGA SE SUVREMENI ČOVJEK TOLIKO ODUŠEVLJAVA PSIHOPATSKIM LIKOVIMA?

Moglo bi se reći da suvremena opčinjenost psihopatima kreće tamo nekad prije tridesetak godina s filmskim i književnim likom dr. Hannibala Lectera. Ono što film tek daje naslutiti, sam književni predložak Thomasa Harrisa mjestimično bez zadrške proklamira, slaveći naznačenog psihopatskog ubojicu i ljudoždera kao genija i sliku istinskog čovještva. Bilo kako bilo, prvi film u franšizi („Kad jaganjci utihnu”) osvaja čak pet Oskara, a prošlogodišnja uspješnica o onom jednom drugom slavnom psihopati „Joker” upravo kuca na vrata ovogodišnje dodjele nagrada američke filmske akademije s čak 11 nominacija.

Međutim, iole ozbiljnija analiza pokazuje da ljudska fascinacija psihopatima seže znatno dublje u prošlost. Mnogi slavni likovi na prvu možda ne izgledaju tako, ali su u suštini psihopati. Recimo, slavni filmski tajni agent u službi Njezinog visočanstva – James Bond bez ikakve dvojbe pokazuje sve znakove teške duševne psihopatije. Drži do vanjštine i stila; hladan, rafiniran, izvrstan glumac i manipulator. Hladnokrvno povlači obarač, često s ciničnim osmijehom na licu, i nikad se ne grize kasnije zbog toga. Reklo bi se da ga u životu još jedino uzbuđuju opasnost i lijepe žene. Ipak, s druge strane, James Bond se nalazi pod kontrolom jedne civilizirane države i usmjeruje svoju psihopatiju isključivo protiv iznimno loših tipova koji predstavljaju tešku opasnost, ne samo za njegovu državu nego i za čitav svijet. A to ga čini u konačnici nekom vrstom korisnog, kontroliranog psihopate koji kao takav predstavlja protuotrov za one druge, beskorisne psihopate izvan svake kontrole. Tako valjda stižemo i do prvog razloga čovjekove opčinjenosti psihopatima, a to bi bila nemogućnost civiliziranog suočavanja sa zlom. Tko je dobar i plemenit, njemu valjda pristaje jedino to da bude još bolji i plemenitiji. On se ne može zbog onih loših spuštati na njihov nivo, prljajući svoje ruke i dušu, i riskirajući pri tome svoje duševno zdravlje, jer kako je poznato, mnogi normalni koji povuku obarač, pa makar i opravdano, poslije toga trajno obole (PTSP). Zato dobrima često jedino preostaje nada da će se već naći neki psihopat kojeg se da kontrolirati, te da će se on odlučno obračunati sa svim onim psihopatima koje je nemoguće kontrolirati.

Psihopate u narodnim pričama i religioznom folkloru

Zanimljivo je kako u tradiciji većine naroda postoje neki mračni psihopatski, pa čak i demonski likovi koji u suštini igraju pozitivnu ulogu, pri tome uglavnom plašeći neposlušnu djecu. U patrijarhalnom slavenskom kontekstu za to su uglavnom bile zadužene žene. Sve odreda neke stare, ogavne vještičurine: Babaroga, baba Jaga, Bukača… S druge strane, u matrijarhalnom germanskom kontekstu strašni su bili uglavnom muški likovi. U anglosaksonskom kontekstu tako susrećemo Sandmana, a u srednjoeuropskom kontekstu Krampuza. Krampuz je po sebi posve demonski lik. Izgleda kao đavao, ali on to ipak nije, jer nalazi se pod čvrstom stegom Sv. Nikole. I tako njih dva tumaraju naokolo … Nikola pri tome dijeli poklone dobroj djeci, a Krampuz pokoju šibu i komad ugljena zločestoj djeci. No, kako se to u praksi često ne zna tko je tko, tako se dogodi, recimo u austrijskom Tirolu, da svako dijete dobije prvo pokoju šibu (noć uoči blagdana Sv. Nikole), a sutradan zatim i svečev poklon.

Slika 1.: Poštanska karta iz 1900. Krampuz u „elementu”…  Izvor: Wikimedia.org 

Vratit ćemo se malo novijim vremenima, misleći pri tome na onih zadnjih tridesetak godina. S novijim filmskim i književnim psihopatima otvara se ipak nešto duboko uznemirujuće, jer oni nisu više poput ovih klasičnih psihopata. Oni nemaju nikakvu pozitivno-zaštitničku niti etičku društvenu ulogu. Oni su jednostavno pomahnitali kriminalci i ubojice. Preziru sistem i žele ga okončati. Fascinacija ovakvim likovima neminovno ukazuje na duboku razočaranost današnjeg čovjeka, kako društvom u cjelini tako i njegovim uhodanim vrijednostima. S druge strane, možda je sve ovo i bilo neminovno, te po sebi predstavlja tek evoluciju one klasične, nazovi dobre psihopatije. Jer u konačnici nijedno nasilje nije dobro i posve opravdano. Ono uvijek tendira prema tome da se epidemiološki širi i produbljuje, slično kao što niti jedna ludost ne može biti istinski dobra i smislena. Pitanje zla u konačnici ipak zahtjeva mnogo više od onog tradicionalnog „klin se klinom izbija”.

Neodoljivi zov aveti slobode

Moguće najbolju, a ujedno i najjednostavniju definiciju psihopate je dao američki autor Marty Rubin: „Psihopati svoje luđačke misli provode u djelo, a mi ostali ih držimo u glavi.” Naravno, sa ovim se istovremeno iscrtava i razlika između psihopata i ovih drugih normalnih. Svima nama nadolaze češće ili rjeđe svakakve misli i želje: pohota, požuda, mržnja, zavist, kao i živopisne osvetničke nasilne fantazije, ali sve ovo uglavnom pomoću različitih psiholoških i duševnih inhibicija uspijevamo zadržati unutar sebe. Međutim, sve ovo normalnom čovjeku i nije tako lako za izdržati. Svaka borba iscrpljuje, a pogotovo ova sa samim sobom. Stoga veliki broj ljudi pronalazi sebi nekakav odušak senzibilizirajući se s kojekakvim fiktivnim psihopatima, jer eto, oni se ne iscrpljuju s nutarnjim kočnicama i otporima, nego rade što ih volja. Međutim, već nas i ta fiktivna djela upoznaju s nevjerojatnom količinom kaosa kojeg producira jedna takva nesputana negativna sloboda. Tako onda stižemo i do onog uzvišenijeg sekundarnog oduška. Usprkos svim svojim mukama, razaznajemo da je ipak bolje biti fin, pošten i uljudan, pa makar ponekad i boljelo.

U Sarajevu, 23. I. 2020.

M. B.

Izvori:

-Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima. Kako izbjeći da vas iskoriste, Poetika, 2019.

-Jack PEMMENT, Why Do We Like Psychopaths? (3.X.2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/blame-the-amygdala/201710/why-do-we-psychopaths (Stanje: 23.I.2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

O srdžbi

Srdita čovjeka ponekad zamišljamo kao nekoga niskog rasta, prijetećeg pogleda pomalo uvjereni da je uvijek istinita rečenica kako se u malim bocama otrov čuva uvjereni pogrešno da su svi ljudi niskog rasta automatizmom srditi zbog nedostatka visine kao da se srde na zvijezde što nisu narasli dovoljno kao neki drugi ljudi. Kao da ljudi visoki rastom i blaga pogleda nisu sposobni za srdžbu. Teško je odgonetnuti, ako ćemo gledati od čovjeka do čovjeka, tko je po prirodi od njih sklon srdžbi i što je srdžba jer izgled čovjeka i srdžba često nisu ni u kakvom međusobnom odnosu i mogu zavesti na krivi zaključak o izgledu čovjeka i njegovom odnosu prema srdžbi. Možda je bolje makar i nesavršeno pokušati reći što bi bila srdžba bez obzira može li se ona odnositi na pojedinog čovjeka ili ne može.

Neka iskustva se mogu opisati kao odsutnosti pa ako bi hrabrost bila odsutnost kukavičluka, onda bi se srdžba mogla zamisliti kao odsutnost strpljivosti i umjerenosti. Iz ovog opisa ponekad psiholozi zaključuju kako su pojedini ljudi koji su neumjereni u nekim užitcima kao što su hrana, piće, novac i slično negdje duboko u sebi ljudi puni srdžbe. Neka iskustva se mogu opisati i kao punina nečega pa bi se posljedično i agresivnost i nasilje bez razloga i razumskog utemeljenja mogla zamisliti kao punina srdžbe. Srdžbu bi onda mogli opisati i kao gubitak samokontrole tamo gdje bi je trebalo biti. U religioznom shvaćanju srdžba ili srditost je jedan od grijeha iako se paradoksalno barem u kršćanstvu pojavljuje i srdžba kao Božji atribut. Uz ove opće ideje o srdžbi, ovdje se treba podsjetiti na dva oblika srdžbe koji u mnogočemu određuju i naše međuljudske odnose kako međusobno jednih prema drugima tako i između određenih ljudskih zajednica.

U odnosu prema drugom čovjeku postoji individualna srdžba, nesposobnost da u datom trenutku budemo umjereni, racionalni, postoji odsutnost strpljivosti u našem aktivnom ponašanju prema drugom čovjeku gdje iz određenog razloga drugog čovjeka vrijeđamo, povrijedimo, udarimo. Ukoliko smo sposobni nakon izljeva srdžbe prema čovjeku pokazati vlastitu žalost i kajanje zbog učinjenog, onda je naša individualna srdžba trenutna i nema svoje vlastito pamćenje i trajanje nego eksplodira bez mogućnosti da je stavimo pod kontrolu. Ali postoji jedan daleko opasniji i za sve pojedinačne odnose lošiji oblik srdžbe, individualna srdžba koja pamti i koja se kasnije javlja kao mržnja. Kada smo u stanju srdžbe prema drugom, događa se da svoju srdžbu konzerviramo i čuvamo za neku bolju priliku i vrijeme kada ćemo drugom moći napraviti više štete nego da to učinimo sada. U srdžbi kada nekoga uvrijedimo odmah i na licu mjesta ima šanse da shvatimo pogrešku i pokajemo se za učinjeno zlo, ali kad srdžbu konzerviramo u sebi kao budući izvor našeg ponašanja prema drugom, ta srdžba pretvorit će se u mržnju, a sljedeći naš potez bit će osveta. Može se reći onda da je recimo srdžba koju pamtimo, a nismo je učinili konzervirana mržnja koja će eksplodirati kao osveta jednog dana u odnosu prema drugom.

Kada bračni par u naletu srdžbe razmijeni međusobne uvrede odmah i na licu mjesta, uvijek postoji mogućnost brzog pomirenja i priznanja krivice jer to je individualna srdžba koja ne pamti nego odmah gubi kontrolu nad sobom i traži zadovoljštinu. Ali kada bračni par u naletu srdžbe ne razmijeni nikakve uvrede nego se svatko zatvori u svoju šutnju, nastaje srdžba koja pamti i koja će se s vremenom u svakom od njih konzervirati kao mržnja koja će jednog dana kada se nešto bude činilo prerasti u osvetu. Srdžba koja pamti nije ništa drugo nego konzervacija mržnje u čovjeku koja se u praktičnom vrijeđanju, udaranju i zlostavljanju drugog javlja kao osveta. Na ovaj način moguće je reći kako onaj koji se osvećuje je onaj koji mrzi, a razlog i osvete i mržnje leži u srdžbi koja pamti uvredu, udarac, povredu.

Srdžbu bismo mogli opisati još na dva načina. Srdžba koja ne pamti je srdžba koja iako stvara loše posljedice, ne generira ni mržnju ni osvetu. Srdžba koja ne pamti može generirati trenutne uvrede, ružne riječi, udarac, ali neće generirati osjećaj da se jednog dana za nečiji sarkazam prema meni osvetim prebijanjem tog čovjeka na mrtvo ime. Srdžba koja ne pamti ponekad je pravedna, ponekad nije. Ponekad je pravedno biti srdit na drugoga kad procijenimo da nešto nije dobro kao kad vam netko slaže da nije pijan i sjedne za volan da vas odveze kući i time ugrozi i sebe i vas. Iako ste sretno stigli kući, srdžba je opravdana u takvom trenutku. Ponekad nije pravedno biti srdit kada na nečiju šalu na vaš račun odgovorite salvom uvreda i udaraca. Ali u oba slučaja srdžba koja ne pamti neće otići dalje od ozbiljnog upozorenja pijancu koji vas je vozio i od uvreda onome koji je ispričao šalu na vaš račun. Čak postoji mogućnost za ispriku i traženje oproštenja.

Sa srdžbom koja pamti stvari uvijek stoje drugačije jer srdžba koja pamti na kraju nikada neće biti pravedna jer srdžba koja pamti uvijek preuveličava razlog same sebe. Kao kada netko ispriča šalu na vaš račun, možete se držati srdžbe koja pamti koja će se s vremenom pretvoriti u mržnju i jednog ćete dana u osvetničkom pohodu možda na mrtvo ime prebiti palicom čovjeka koji je prije nekoliko mjeseci ispričao šalu na vaš račun. I vjerovat ćete da ste imali svako pravo biti srditi i prebiti ga palicom do smrti, nesvjesni da je srdžba koja pamti preko mržnje dovela vas do osvetničkog čina koji daleko nadilazi uvredu koja vam je nanesena. Ako se šala na vaš račun može smatrati uvredom koja zaslužuje prebijanje palicom na mrtvo ime. Zato je srdžba koja pamti i pretvara se u konzerviranu mržnju čiji je osveta konačan ishod pogubna jer ona nikad neće odgovarati stvarnom odnosu pravedne srdžbe i nanesene uvrede. Srdžba koja pamti uvredu je srdžba koja uvijek kao po nekom zakonu pretjeruje u tumačenju uvrede i prelazi dopuštene granice. I dok to svi drugi vide, jedino onaj koji je opterećen srdžbom koja pamti ne vidi pretjeranost u prebijanju palicom onoga koji je ispričao šalu na njegov račun.

Na sličan način se ponaša i ono što možemo nazvati kolektivnom srdžbom. Postoji kolektivna srdžba koja ne pamti kao kad se dvije navijačke skupine sukobe poslije ili prije neke utakmice, ali ta srdžba završava onog trenutka kada sudac označi zviždukom kraj meča. Još se nije dogodilo da dvije navijačke skupine nastave nekakav oblik rata godinama nakon međusobnog navijačkog sukoba pomoću oružja i ubijanja. Sve što se dogodi u kolektivnoj srdžbi koja ne pamti događa se sada i odmah i uvijek postoji mogućnost isprike i oproštenja kao kad se pripadnici dviju različitih navijačkih skupina nakon meča i žestokog sukoba nađu zajedno na trgu ili baru zajednički slaveći i pjevajući.

Kolektivna srdžba koja pamti kao i u slučaju individualne srdžbe koja pamti je daleko pogubnija i opasnija. I ona je kao srdžba koja pamti sposobna samu sebe konzervirati u oblik mržnje i eksplodirati kao osveta desetljećima i stoljećima nakon što je uvreda nanesena. I kao po nekom zakonu reakcija kolektivne srdžbe koja pamti a koja se sada javlja kao konzervirana mržnja i prijeti da se osveti je uvijek nesrazmjerna uvredi koja je nanesena. U pojedinačnom ljudskom životu ubojstva i premlaćivanja i sakaćenja su često manifestacija srdžbe koja pamti nešto što se davno dogodilo, odgovor na uvredu koja nije bila tako velika da bi se zbog nje ubilo ili premlatilo ili osakatilo kao kad ostanemo šokirani činom u kojem je čovjek ubio ili osakatio drugog čovjeka jer je ovaj prije nekoliko mjeseci ili godina nešto krivo izjavio ili krivo ga pogledao.

U kolektivnim ljudskim životima, u zajednicama ratovi, genocidi, masovna ubojstva, masovna silovanja i razaranja su manifestacija kolektivne srdžbe koja pamti uvredu jedne zajednice prema drugoj, kao kada zbog recimo stradanja nekoliko desetaka ljudi jedne zajednice dođe do genocida nad grupom druge zajednice. Srdžba koja pamti je, kako to primjećuje Peter Sloterdijk u svojem genijalnom uratku Srdžba i vrijeme, jedan od glavnih motora i energija koja pokreće mnoge povijesne događaje kao skriveni mehanizam koji stoji iza mnogih revolucija, ratova i genocida kao vječni perpetuum mobile u kojem se samo smjenjuju agresor i žrtva, napadač i napadnuti, ugnjetavač i ugnjeteni gdje srdžba koja pamti kao konzervirana mržnja uvijek prijeti da i nakon stoljeća tišine, strpljivosti i umjerenosti eksplodira kao osveta na pozornici svjetske povijesti ostavljajući iza sebe ruševine i žrtve kako pojedinačne tako i kolektivne i to može trajati stoljećima jer srdžba koja pamti ne mora biti uvijek tek iracionalna reakcija na trenutnu uvredu, nego ona se može pretvoriti u projekt onim što Sloterdijk opisuje kao kultura mržnje.

 I ono što plaši i o čemu Sloterdijk napominje svoje čitatelje jest da srdžba koja pamti i besmislenom životu i pojedinca i grupe može dati novi iako poguban i zloćudan smisao i svrhu, ili kako to Sloterdijk primjećuje, onaj tko u sebi nosi čvrstu namjeru da se osvećuje siguran je od problema traženja smisla.

Ne događa li se u našim pojedinačnim međuljudskim odnosima da često živimo još samo zato jer u sebi nosimo srdžbu koja  pamti, konzerviranu mržnju koju ćemo jednog dana drugome pokazati kroz osvetu kao jedini smisao i svrhu života jer za pojedine među nama i srdžba koja pamti kao uništavajuća svrha, smisao bolji je od bilo kakvog drugog smisla i svrhe vlastitog života. Ima ih koji žive samo kroz srdžbu koja pamti, mogućnost da jednog dana svoju konzerviranu mržnju u obliku osvete usmjere na drugoga. Ali kako to Sloterdijk ističe, veliki je problem kad srdžba koja pamti dođe do svog kraja jer ona uvijek ima i svoj početak, jer tek onda počinje pravi besmisao i gubitak smisla života kada se potroši i posljednja konzerva konzervirane mržnje prema drugom.

U Sarajevu, 28. 3. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

OSVETA U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU

Svaki nasilnik živi pod nekim uvjerenjem o neminovnosti nasilja u životu, i toliko se pokušava uvjeriti da je to istina, da će prije toga u to pokušati uvjeriti i ostale ljudi oko sebe. No, ukoliko oni ne uzvraćaju, njegova koncepcija o neminovnosti nasilja počinje da se urušava. Drugi mu sada pokazuju da je život bez nanošenja zla i nasilja moguć, tako da za njega ostaje vrlo teško i bolno pitanje zašto za njega samog to ipak nije moguće?

Osveta se može definirati kao postupak kojim se pokušava uzvratiti nanesena bol, uvreda, šteta i gubitak.[1] Intrigantno je da u južnoslavenskim jezicima u korijenu riječi osveta stoji riječ „svet“, dakle, pridjev koji označava nešto bezgrešno, savršeno i čisto. To bi značilo da su naši predci u osveti vidjeli svetu dužnost i samim tim sredstvo posvećenja. Tako se ponegdje u prošlosti javljala i ona krilatica: „Nema posvete bez osvete“ – odnosno, vjerovalo se kako se ne može postati bezgrešnim, savršenim i čistim ukoliko se čovjek nije osvetio svojim protivnicima i neprijateljima.

Da bi se fenomen osvete mogao bolje razumjeti, potrebno je svakako osvrnuti se i na pojam „odmazde“. Naime, ova dva pojma se u kolokvijalnom govoru često brkaju i uzimaju sinonimno premda se oni međusobno poprilično razlikuju.

Za razliku od osvete koja je po sebi individualna i pojedinačna, odmazda predstavlja osvetu nad većim brojem ljudi.[2] Dakle, ona se tiče prvenstveno ratnih situacija, masovnih ubijanja, mučenja i progonstava. Drugi veliki problem odmazde je njezina neproporcionalnost, kako u odnosu na samu metu odmazde, tako i u odnosu na sam razmjer uzvraćanja.[3] Na primjer, pobunjenici su negdje iz zasjede ubili dvadeset vladinih vojnika, a zatim su vladine snage uništile do temelja cijelo jedno obližnje selo i dale pobiti 200 nevinih civila; valjda po principu „deset vaših za jednog našeg“. Dakle, ovdje su jasno uočljiva dva velika nerazmjera: uzvraćeno je neproporcionalnom silom i to po posve indirektnom krivcu. Na kraju nisu ubijani spomenuti pobunjenici, nego nevini ljudi koji su s krivcima bili u najgorem slučaju prijateljski i rodbinski povezani.

Stoga i kažemo da osveta i odmazda nisu jedno te isto. Jedna je stvar uzvratiti krivcu istom mjerom, a sasvim je druga stvar za pretrpljenu štetu uzvratiti desetorostruko i to nekom drugom, sasvim – ili barem skoro – nevinom čovjeku.

Zakon taliona

Moglo bi se reći da su ljudi već po svojoj prirodi skloniji odmazdi nego osveti. Francuski kultur-antropolog René Girard primjećuje kako u samu srž prafenomena nasilja spada uvjerenje o tome kako je tuđe nasilje uvijek gore od vlastitog nasilja. Ili drugim riječima, nasilnik će uvijek misliti kako je njegovo nasilje opravdano dok nasilje njegovog suparnika to nije. Druga karakteristika odmazde po Girardu se upravo tiče transfera nasilja. Rivali se vrlo rijetko osvećuju međusobno, tj. direktno; više je izgledno da će na kraju stradati neki slučajni žrtveni jarac.[4] Tako se na kraju valjda i dogodi lako ono da jedan „naš“ vrijedi kao deset „njihovih“ i to bilo kojih, jer ionako su (kao) svi krivi.

Stoga se povijesni pokušaj uvođenja jedne razmjerne, pravedne osvete i ne javlja kao spontana ljudska reakcija, nego kao glas zakonodavca, a koji će s vremenom u monoteističkim kulturama biti prepoznat i kao sam Božji glas. Ovdje svakako govorimo o zakonu taliona koji se izvorno javlja kao jedno od načela Hamurabijevog zakonika (Babilon, XVIII. st. pr. Kr.). Radi se o načelu odmjeravanja kazne pri čemu se počinitelju nastojalo nanijeti istu štetu kakvu je on prvotno bio počinio oštećeniku. Odatle načelo „Oko za oko, zub za zub“.[5]

Teško je ne primijetiti kako se moderni čovjek uglavnom užasava jednog ovakvog zakonodavstva, no veliko je pitanje zašto? Jel’ to moguće zato što je u međuvremenu postao pravedniji ili pak zato što još uvijek nije toliko postao pravedan? Prije nego što odgovorimo, važno je napomenuti kako je u civiliziranim društvima dosuđivanje i izvršavanje svih onih težih kazni na sebe preuzela država, pa ovdje zapravo preostaje pitanje kako se svakodnevno nosimo sa svim onim malim uvredama i osvetama, koje premda često jako bole ipak sad nešto i nisu za suda i zatvora. „Uvrijedio me, mrtav je za mene“ ili, „Uvrijedio me, svima ću razglasiti kakav je gad“, ili opet ono, „Zeznuo me, vratit ću mu kad-tad i to trostruko“! To su sve stvari koje svakodnevno slušamo, pa možda ponekad i sami izgovorimo, i sve skupa podjednako stoje na tragu jedne sirove, nerazmjerne osvete. Zašto je ljudima tako često lakše i prokleti suparnika nego ga jednostavno i izravno suočiti s nepodopštinom koju je počinio?

Je li oprost također jedna vrsta suptilne osvete?

Mudriji pripadnici ljudske vrste su još davno primijetili da se onim zločestima učinkovito može uzvratiti i na jedan elegantniji – tako da kažemo – način. Na primjer, mudri rimski vladar Marko Aurelije primijeti da je najbolja osveta ne biti poput onih koji su vas povrijedili. Ili nešto kasnije, u ranom Islamu slično je govorio i Ali ibn Abi Talib: „Najbolja osveta je poboljšati samog sebe.“

U ovakvim i sličnim razmišljanjima ujedno pronalazimo i neke smislene argumente protiv naznačenog zakona taliona. Premda je u nekim situacijama sasvim pravedno uzvratiti pokvarenjaku i silniku istom mjerom, ostaje pitanje treba li se zaista jedna plemenita ljudska duša bakćati sa svim tim? Takvi su valjda već odavno nadišli razinu psovanja majke i bližih srodnika, kopanja očiju, čupanja jezika, bacanja kamenja i sl., i spuštati se zato ponovno na taj nivo za njih bi bilo čisto srozavanje. Osim toga, ovdje se i ne radi samo o očuvanju dostojanstva povrijeđene strane nego čak i o učinkovitoj kazni za počinioca, jer ne uzvraćanje je za počinioca često i bolnije nego uzvraćanje.

Naime, nasilnik često živi pod nekim uvjerenjem o neminovnosti nasilja u životu, i toliko se pokušava uvjeriti da je to istina, da će prije toga u to pokušati uvjeriti i ostale ljude oko sebe. No, ukoliko oni ne uzvraćaju, njegova koncepcija o neminovnosti nasilja počinje da su urušava. Drugi mu sada pokazuju da je život bez nanošenja zla i nasilja moguć, tako da za njega ostaje vrlo teško i bolno pitanje zašto za njega samog to ipak nije moguće?

Osim toga, život duše se najčešće pokazuje dijametralno različitim od života tijela. Tu nerijetko važe neki sasvim drugi zakoni i pravila. “Duše se ne pobjeđuju oružjem, nego ljubavlju i blagošću” – primijeti Baruch de Spinoza.

Primjena i način doziranja oprosta

Baš slično kao i u medicini, uopće nije svejedno kako će te dozirati pacijentu terapiju. 3X1 na dan je recimo spasonosna kombinacija, dok je eksirati sve tablete odjednom ravno samoubojstvu.

Isus Krist je naučavao bezgranično praštanje, ali bezgranično samo s obzirom na materiju grijeha. S tim se želi reći da nema grijeha kojeg Bog ne može oprostiti čovjeku, ali da bi se to dogodilo i sam grešnik je bio dužan pokazati adekvatno raspoloženje i interes.

U tisućljetnoj ustaljenoj crkvenoj ispovjednoj praksi to znači da grešnik treba:

  1. Priznati sve grijehe po vrsti i broju (što je loše radio i koliko je učestalo to radio);
  2. Pokajat se, što znači pokazati da mu je uistinu žao zbog njegovih grijeha;
  3. Zatražiti oprost;
  4. Ozbiljno obećati da iste greške više neće ponavljati;
  5. Izvršiti pokoru i biti spreman nadoknaditi štetu ukoliko je istu počinio;

Sa svim ovim pokušavamo reći da jedno slijepo praštanje nema nikakvog ni utemeljenja ni smisla. Ono, ti njemu ili njoj sve oprostio, a on nije rekao ni da mu je žao, a kamoli „oprosti“. Ovakvo praštanje po sebi zapravo predstavlja instrument nepravde. Ono raspiruje zlo u ovom svijetu jer zle ljude utvrđuje u neodgovornosti za svoja djela, dok pravednike pretvara u pasivne i bespomoćne mlakonje.

Stoga, ukoliko govorimo o jednoj smislenoj kulturi praštanja, lako ćemo primijetiti da ona po sebi ne predstavlja negaciju oštrog i neumoljivog zakona taliona nego njegovu logičnu evoluciju i nadogradnju. Načinjena šteta i uvreda se ne mora 100% proporcionalno vraćati počinitelju, ali on se ipak mora ozbiljno suočiti s njom i njezinim posljedicama. Ako ništa drugo, nek’ javno prizna, pokaje se, zatraži oprost i podmiri nanesenu štetu.

U Sarajevu, 11. 9. 2018.

M. B.

 

[1] Usp. Osveta, Hrvatski jezični portal, izvor: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 11. 9. 2018.).

[2] Usp. Odmazda, Hrvatski jezični portal, izvor: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 11. 9. 2018.).

[3] Usp. Odmazda, Veliki rečnik, izvor: https://velikirecnik.com/2016/03/02/odmazda/ (Stanje: 11. 9. 2018.).

[4] Usp. René GIRARD, Nasilje i sveto, Književna zajednica Novoga Sada, Novi Sad, 1990.

[5] Usp. Talion, u: Vladimir PEZO (ur.), Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006., str. 1596.-1597.

Izvor (foto): 123rf.com

O osvetniku

Najopasniji i najpogubniji oblik strpljivosti je osveta. Osveta je strpljivost koja ima poguban kraj, jer kad se osvetnik osveti, strpljivost gubi smisao i prestaje. Kratki trenutak ispunjena osvetom koja je strpljivo dočekala da se ispuni blijedi, prestaje i nestaje. Međutim, ni tad osveta ne prestaje živjeti u mislima osvetnika. On razmišlja o osveti, o onome kome se osvetio, o onome kome bi se još trebao osvetiti. Osveta je smrt svakog iskrenog ljudskog strpljenja s drugim i njegovim slabostima, propustima i grijesima. Osveta je otrovna strpljivost. Izjeda osvetnika iznutra. Hrani se njegovom dušom, hrani se njegovim srcem, njegovom savješću i njegovim karakterom.

Osvetnik samo razmišlja o osveti. Ona je njegova jutarnja molitva i večernja zahvala Bogu. Osveta je otrovna strpljivost do te mjere da zamagljuje čovjeku pogled na molitvu i pogled na Boga i pogled na čovjeka. Osveta je glumljena strpljivost, prividna dobrota ispod koje se kuje zavjernički plan protiv drugoga. Nije dovoljno jednostavno osvetiti se. Odjednom. Udariti. Ubiti. Oklevetati. To je premalo. Osveta mora živjeti u osvetniku. Mora živjeti mjesecima, godinama. Mora dozrjeti u pakleni plan protiv drugoga. Mjeseci i godine su vrijeme kovanja plana. Ne može i ne smije biti jednostavan plan niti na brzinu, niti iznenada.

Plan mora biti prožet nutarnjim stanjem osvetnika. Ljubomorom, zavišću, mržnjom koje sazrijevaju kroz mjesece i godine. I onda napad. Iznenada. Bez najave. Bez pružanja mogućnosti da se drugi brani. Užitak osvete penje se do neslućenih vrhunaca. Mjeseci i godine zavisti, ljubomore i mržnje eksplodirali su u jednom udarcu, jednoj kleveti, jednom odbacivanju, jednom ostavljanju, jednom vrijeđanju, jednom omalovažavanju. Žrtva se ne brani, ne shvaća, ne razumije. Iznenađena je. Osvetnik nije. Mjesecima i godinama gledao je to lice u svojim mislima. Gledao je to tijelo. Te oči. Usta. Glavu. I sada je drugi pred njim. Bespomoćan i iznenađen.

Osvetnik ne udara odmah. On mora objasniti što se ima dogoditi. Objašnjava svojoj žrtvi kao da piše epsku pjesmu ili narodni ep. Osvetnik se osjeća kao pjesnik. Poezijom svoje osvete otvorio je neslućene dubine ponora, tame. I u tome uživa. Prožet osjećajima neopisivog užitka osvetnik odgađa završni čin. Želi uživati. Hoće da čin osvete traje vječno. Ali ne može. Žrtva u jednom trenutku se prestaje boriti, ne uzvraća i prihvaća svoju sudbinu. Osvetnik to ne želi. Prije nego žrtva uspije izgovoriti riječi isprike, žaljenja, osvetnik zadaje udarac i time dostiže svoj otrovni vrhunac. Osveta je izvršena svečano, poetično, a u osvetnikovim mislima još uvijek odzvanja obećanje dano prije nekoliko godina ili mjeseci uobličeno u frazu gdje se čak i Bog spominje: Vidjet ćeš ti svoga Boga!!! Ispada da je i Bog na njegovoj strani. Osveta je izvršena. Užitak osvete polako jenjava. Što sad? Osvetnik razmišlja. Nisam se dovoljno osvetio. Trebao sam više. Ali žrtve više nema. Nestala je. Ali imaju drugi. I oni zaslužuju osvetu. I tako u ludilu vječnog kruga osvetnik traži ponovo žrtvu.

Osveta je otrovna i proždiruća strpljivost. To je gladna strpljivost koju je nemoguće nahraniti i napojiti. To je proždiruća strpljivost koja jede i dušu i srce, ali i kosti i meso. To je otrovna strpljivost koja se ujutro moli, a navečer zahvaljuje Bogu što joj je darovao još jednu žrtvu. To je strpljivost bez Boga, bez milosrđa, bez ljubavi. Osveta je strpljivost mržnje same sa sobom. Strpljivost koja proždire i jede osvetnika u njegovom vječnom traženju žrtve prije nego sam sebe pojede do kosti i pretvori se u kostur. Kostur koji otrovan, proždrt osvetom ne shvaća da uopće više nije čovjek niti liči na čovjeka.

 

U Sarajevu, 18. 7. 2017.

O. J.

Exit mobile version