ideologija – Poptheo Web Portal

HEROJI GLEDAJU NAPRIJED

Ludisti su bili ekscesni dio radničke populacije u Engleskoj potkraj 18. i s početka 19. stoljeća koji su u jednom trenutku počeli masovno uništavati strojeve u svojim tvornicama smatrajući ih krivim za sve češći gubitak radnih mjesta i posla. Ovdje govorimo o povijesnom vremenu zahuktale industrijske revolucije, a navodno prvi među njima koji je razbio svoj, za to vrijeme, napredni tkalački stroj u tvornici čarapa u Leicesteru (1779.) – bio je izvjesni Ned Ludd. Naglašavam navodno, jer stručnjaci danas dvoje oko toga je li on uopće bio stvarni ili tek izmišljeni lik, no bilo kako bilo, cijeli je pokret upravo po njemu dobio ime. Ludisti su na kraju konačno malo ustuknuli nakon što su vlasti 1812. uvele smrtnu kaznu za uništavanje strojeva, ali i nakon što su sami radnici počeli uviđati da za njihovo bijedno stanje nisu krivi strojevi, nego surovi sustav ranog kapitalizma koji je stajao iza strojeva. Naime, ovdje već govorimo o začecima radničkog pokreta koji će s vremenom prouzročiti globalne političke, gospodarske, i ine promjene.

Dva stoljeća kasnije, u naša vremena, ponovno se počinje govoriti o globalnom jačanju ludizma, koji se sada obzirom na vremenski i ideološki odmak radije naziva neoludizmom. „Razočarani tehnološkim napretkom, ljudi se pretvaraju u ultrakonzervativce i protivnike znanosti, a tako i društvenih reformi” (N. N. Taleb). [1] Dakle, neoludizam predstavlja izvjesni oblik kolektivnog regresivnog ponašanja, pri čemu se ljudi počinju povlačiti unazad, prema nekoj već nadvladanoj fazi povijesnog razvoja, odnosno, sve do perioda kada su se zadnji put osjećali sigurno. Čisto psihološki gledano, regresija je jedan od obrambenih mehanizama, „vraćanje na ranije, već prevladane faze razvoja. U psihoanalizi regresija se smatra bijegom iz realnosti, u neku dječju fazu razvoja, kako bi se osoba zaštitila od anksioznosti ili stresa”.[2]

Kao što smo to mogli vidjeti i na primjeru izvornih engleskih ludista, paradoks neoludizma se ogleda u tome što on s jedne strane predstavlja potragu za minulom sigurnošću, dok se istovremeno, s druge strane, ta novootkrivena minula sigurnost pretežito ispostavlja kao nanovo otkrivena minula agresivnost – koja opet kao da nerijetko svu svoju destruktivnu snagu i inspiraciju crpi iz minulih diskursa zaraćenih ideoloških frakcija i boja – minulih, ali ipak trajno zaglavljenih u polozima kolektivnog sjećanja čovječanstva. Majka svih ovakvih podjela je bila starogrčka hipodromska podjela na zaraćene navijačke frakcije „zelenih” i „plavih”. Kod nas se ovih dana, vidimo, nanovo oživljava stara zaraćena ideološka paleta „crvenih” i „crnih”, dok arapski neoludisti radije gledaju na svijet kroz uhodanu prizmu diskursa „vjernika” i „nevjernika”. Postavljamo zato pitanje zašto bi se netko uopće osjećao sigurno kroz oživljavanje ovakvih minulih krvavih diskursa? Biološki gledano, ovo svakako nije ni najmanje sigurno, ali zato donekle jeste psihološki gledano. Čini se da ima nečeg duboko umirujućeg za čovjeka kada se nađe u jednom jasno razlučivom, binarnom ideološkom ili etničkom sukobu. Ono, kad se jasno zna tko su prijatelji, a tko neprijatelji; tko je dobar, a tko zao; kad se ništa ne mora mukotrpno prosuđivati, nego je već sasvim dovoljno u spontanom proljevu nesmiljene agresivnosti drugima presuđivati. Dakle, premda brutalno i krvavo, te iako će na kraju opet bolovati i jadikovati, suvremenom čovjeku se sve ovo može činiti kudikamo bolje od nerazlučivosti i posvemašnje fragmentacije vremena u kojem živimo. Stvarno, tko je tu kome neprijatelj, a tko prijatelj? Prosječnom žitelju Balkana (pa i meni samom) se po sebi čini dosta razumnijim ono što priča Putin, ali kada razmišljamo o potrazi za boljim životom, usmjerit ćemo pogled gdje drugo nego na „truli Zapad”. Ili, dok sumanuto buljimo u naše iPhonove i Androide, fatalno shvaćajući da bez njih više ne možemo, ipak se istovremeno pribojavamo što nas ta stvar naokolo prati, premda je ustvari veći problem to što nas „stvar” zapravo desocijalizira i međusobno otuđuje. Pa gdje su tek sve te silne reklame, informacije, raštrkani izvori istine i spoznaje … Svi nude nešto novo, revolucionarno, brzo, jeftino, kvalitetno, a ako ti se ne sviđa, kaže slobodno vrati. Ekonomiju da i ne spominjemo. Provesti radni vijek na jednom te istom radnom mjestu danas postaje endemična rijetkost, a prognoze idu prema tome da će vrlo skoro uopće malo tko biti „na neodređeno” zaposlen. Ali eto, također kažu, tko se pri tome bude permanentno obrazovao, i usput nesebično radio kao robot – nema mu zime! I tako onda uglavnom, kad čovjek više nije načisto koga treba grliti, a koga tući, padne mu jednog dana napamet: „Ma ‘ajmo se mi fino potući i međusobno grliti po starom!” Jer ovo se čini kudikamo jednostavnijim od mukotrpne potrage za “vragom u detalju”.

Međutim, u naravi je prirode da krivulja vremena nezaustavljivo ide prema naprijed i nikad unazad, i upravo zato su svi regresivni oblici ponašanja u konačnici osuđeni na propast. Stoga, tko želi dobro sebi i drugima, neminovno mora hrabro gledati prema naprijed, te pokušati shvatiti nadolazeća vremena i prilike, krčeći kroz njih sigurne rute egzistencije i napretka. Ovome nasuprot, regresivcima će i dalje preostajati nasilje kao „posljednje utočište nekompetentnih” (Isaac Asimov).

U Sarajevu 17. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Khakimullin

[1]NASSIM NICHOLAS TALEB: „GUBITAK VEZE S REALNOŠĆU JE KUGA NAŠEG DOBA“, Poptheo.org, http: https://poptheo.org/nassim-nicholas-taleb-gubitak-veze-s-realnoscu-je-kuga-naseg-doba/

[2]Regresija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 17. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52268>.

CJELOŽIVOTNA ŠKOLA LJUBAVI

Nedavno gledam i slušam neke teoretičare zavjere… Standardna priča: „Lažu nas da smo bili na Mjesecu, lažu nas da je Zemlja okrugla; lažu nas da nad nama vladaju ljudski političari i bankari … to su zapravo zli vanzemaljci koji se samo uspješno pretvaraju da su ljudi…”. I dobro, što sad sa svim tim? Čak, i da je sve to istina, što ćemo poduzeti? Ono s Mjesecom i Zemljom ionako nema nikakve veze sa životom prosječnog čovjeka, a tek ono drugo, ako nad nama vladaju neki zli vanzemaljci, pa tek nam onda više nema nikakve pomoći, jer kako ćemo mi siroti zemljani protiv tamo neke superiorne, napredne vanzemaljske vrste? E teoretičari zavjere se tada obično promptno pretvaraju u hipike i kažu kako nas samo ljubav spasiti može. Ali čekaj, zar ne znamo to već i bez teoretičara zavjere da nas samo ljubav spasiti može, jer jelda, to su nam još davno prije njih rekli hipici, a i oni su sami opet to bili preuzeli od različitih, već postojećih, filozofskih i vjerskih učenja?

Da je ljubav krajnje rješenje, prepoznavali su to na svoj način i komunisti kroz priču o „bratstvu i jedinstvu”, slično kao što su to kroz imperativ humanizma prepoznavali i poslovično sumorni mislioci filozofskog egzistencijalizma.

Stoga, na kraju ostaje pitanje: Ako se u suštini svi slažu da je ljubav rješenje, gdje je onda problem, jer problem očito postoji? Isti je moguće u tome što mnogi ljudi ne prepoznaju onu dramatičnu stranu ljubavi. Jer ljubav nije samo ono što nas može spasiti, nego i ono što nas do temelja može uništiti i upropastiti. Kako to izvrsno primijeti talijanski književnik Cesare Pavese, inače, sam već po sebi vrlo tragičan lik – čovjek se ne ubija zbog ljubavi prema jednoj ženi, nego se ubija zato što nas svaka ljubav razotkriva u našoj bijedi i ništavilu. Dakle, to se po sebi ne tiče nužno samo zaljubljenosti i općenito obiteljske ljubavi. Ono, kad te ljubav razotkrije koliko si ljubomoran i posesivan ili kad te razotkrije koliko si ustvari manipulativan i samodopadan, kao što nas, slično ovome, sve prije ili kasnije razotkrije u krajnjoj bespomoćnosti pred činjenicom smrti voljene osobe. Dakle, ovo se sve može ticati i bilo koje druge ljubavi. Ono, kad shvatiš koliko zapravo malo znaš ili opet, kad te ljubav prema nečemu razotkrije koliko si u stvari nepomozivo lijen i pasivan da bi ostvario snove i realizirao svoje talente… I zatim se počinje događati nešto čudno. Opečen ljubavlju, čovjek počinje priželjkivati, ponovno, ništa drugo osim ljubavi. Ali ovaj put, kako veli, kao neku pravu ljubav, jer ona prije bila je eto nešto kao kriva. No, čini se kako stvari zapravo stoje poprilično obratno: Opečeni pravom ljubavlju, mi često počinjemo težiti za nekakvom opsjenom ljubavi, patvorinom… Zapravo, preciznije rečeno, opečeni ljubavlju koja je veća od samih nas, mi počinjemo težiti za onom ljubavi koja je znatno manja nego mi sami; za onom ljubavi koju ćemo moći posve kontrolirati i na svoj način, bez ikakve bojazni i rizika konzumirati. No, čekaj malo, kakva bi to uopće bila ljubav koja ne bi tendirala prema apsolutu Ljubavi, te koja samim tim ne bi bila i znatno veća od nas samih? Bi li to više uopće bila ljubav ili prije, kako rekosmo, samo njezina patvorina?

Stoga bi na kraju rekli da ljubav kudikamo jest rješenje, ali ne rješenje u smislu jednokratnog uzimanja lijeka ili dobitka na lotu, nego rješenje na način cjeloživotne borbe i uspinjanja. I ne treba je se bojati premda itekako zna biti strašna. I ako je veća od nas, to samo znači da je ljubav. A ako nas je u međuvremenu i povrijedila, ne smijemo smetnuti da nas svejedno samo ona opet može i iscijeliti.

U Sarajevu 14. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: irinavar

O ideološkom teologu

Ideološki teolog je postao docent, a Bog je postao njegov student i za razliku od objave Boga, danas se ideološki teolog objavljuje samom Bogu kao onaj koji je svemoćan i sveznajući o onome o čemu Bog tek treba naučiti. Lakoća kojom ideološki teolog selektivno i birano podjeljuje milost ili je oduzima na temelju svoje vlastite samoobjave Bogu ponekad s jedne strane zapanjuje, a s druge strane plaši. Između Boga i ideološkog teologa kao u biblijskom hrvanju Izraela i Jahve Bog je onaj koji je uhvatio ideološkog teologa za njegov intelektualni plašt i zatražio od njega da ga blagoslovi inače Bog neće pustiti njegov intelektualni plašt dok ovaj to ne učini. I tako se ideološki teolog smilovao Bogu i odlučio u znak priznanja samom Bogu udijeliti malo od svoga intelektualnog kolosa nakon čega se Bog duboko zahvalan i ponizan povukao s borilišta i mjesta hrvanja ostavljajući ideološkog teologa da proslavi svoju pobjedu sa svojim istomišljenicima.

Nekad se teolog trudio da osluškuje što Bog govori, danas se od Boga zahtjeva da naćuli uši kada ideološki teolog govori, piše, polemizira jer ideološki teolog je neprikosnoveni vladar raja i pakla, onaj koji određuje tko će gdje čak i onda kada sam Bog želi drugačije. Ako se grešnik kaje i traži oproštenje, ideološki teolog ne dopušta Bogu da mu se smiluje, nego pokajnika i grešnika smješta u pakao unatoč njegovom kajanju i traženju oproštenja, dok u svoj teološki raj propušta svoje istomišljenike koji mu plješću na simpozijima iako se među njima uvijek nađe pokoji desni razbojnik koji se kajao samo dok je opasnost trajala. Za ideološkog teologa desni razbojnik je svejedno u paklu bez obzira na čvrsto obećanje Kristovo da mu je oprošteno jer se kaje, jer desni razbojnik ne odgovara njegovom ideološkom teološkom načinu govora i razmišljanja bez obzira na njegovo kajanje i Kristovo obećanje raja.

Ideološki teolog je vrlo selektivan i njegove presude o tome tko je u paklu, a tko je u raju ponekad su vođene ideološkim motivima političke, sociološke i filozofske prirode dok se stvarni razlog teologije – Božja milost koju Bog želi darovati pokajniku – ostavlja po strani kao isprazna tlapnja srednjovjekovnih mračnjaka. Za ideološkog teologa rasprava o tome kome se treba Bog smilovati i zašto jednako je besmislena kao i rasprava o tome koliko anđela stane na vrh igle. Jer je ideološki teolog već odlučio i odredio kome, kada i zašto pripada Božja milost i kao što mu je kristalno jasno da igla i anđeo ne mogu biti u istoj rečenici, tako i pokajnik i Božja milost za ideološkog teologa ne mogu biti u istoj rečenici, osim ako ideološki teolog nije mjerodavan odrediti tko je pokajnik, tko je Bog i što je milost. Na taj način ideološki teolog se ne ustručava ni brojčano odrediti koliko anđela stane na vrh igle ako on odlučuje koja je igla u pitanju i koji se anđeli trebaju naći na vrhu igle. Ideološki teolog je uvijek strogo individualac. On nije ni kršćanski, ni katolički, ni protestantski, ni islamski, ni hinduski, niti teolog bilo koje religije koja ostavlja prostor za tajne i vjerovanje u njih kao što je dubina Božje milosti ili količina Božjeg milosrđa.

Ideološki teolog je samoobjavljeni ja koji svojim teološkim raspravama, pisanjima, člancima, prilozima, knjigama, u ulozi docenta, Boga postavlja pred sebe kao svog nemuštog i neukog studenta koji bi do dvadeset i neke stranice njegovog članka trebao shvatiti da je on kao ideološki teolog samoobjava koju ako Bog ne može shvatiti do kraja njegovog članka ili izlaganja, nije kriv njegov kolosalni intelekt nego Bog koji ne može pojmiti svu silinu i snagu i dubinu njegovog teološkog rječnika i znanja koje posjeduje. Teolozi koji u svojem nazivlju imaju prefikse određene religije poput kršćanski, islamski, židovski su najčešće teolozi koji nastoje govoriti o Bogu na svoj ljudski i nesavršen način, ali barem nastoje govoriti o Bogu. Ideološki teolog uvijek govori Bogu o sebi ili sebi govori o Bogu, ali u oba slučaja bez Boga. U svakom pogledu on je i subjekt i objekt svog vlastitog mišljenja, zato i vjeruje da je on samoobjava u pojedincu koju Bog treba pažljivo osluhnuti ako želi shvatiti na koji način treba upravljati svijetom i čovjekom. Teolozi koji pripadaju religioznom svijetu svojih zajednica uvijek su s pravom ograničeni svojim objavama kao mjestu izvornog susreta s Bogom gdje pronalaze materijal za svoju teološku refleksiju, sposobni odvojiti sebe kao subjekt od objave i Boga kao objekta teološkog promišljanja imajući u vidu da unatoč jakom intelektu teško mogu ustvrditi kako su oni samoobjava božanskog.

Ideološki teolog s tim nema ni najmanji problem jer je u njemu došlo do samoobjave gdje on sam sebi objavljuje svoje božanstvo postavljajući sebe Sucem živih i mrtvih, koji bez trunke promišljanja i razmišljanja čak i najraskajanije grešnike baca u deveti krug pakla gdje odlaze oni koji moraju ostaviti svaku nadu. I on to ne čini iz teoloških razloga, on ne baca u pakao raskajane grešnike jer se kaju, on ih baca u pakao jer nisu njegovi ideološki istomišljenici u stvarima u kojima teologija često ne igra nikakvu ili zanemarivu ulogu. Ideološki teolog je prije svega pravedan sudac. On osuđuje na pakao desničare, ognjištare, katotalibane čak i onda kad se kaju jer nisu dovoljno ljevičari. Propušta u raj škiljeći na jedno oko – a koje drugo nego lijevo – ljevičare, socijaliste, komunjare, marksiste. Ideološki teolog to radi i obrnuto. Osuđuje na pakao komunjare, socijaliste, ljevičare, marksiste jer nisu dovoljno desničari, a jednako škiljeći naravno – na desno oko a na koje će drugo – u raj propušta desničare, ognjištare, katotalibane i konzervativce.

Sliku dvojice razbojnika na križu vidi kao čisto ideološki pojam gdje desni uvijek idu u raj, a lijevi uvijek u pakao razmišljajući kako se takva nepravda učinjena lijevom razbojniku može ispraviti samo nasilnom revolucijom i smještanjem desnog razbojnika u pakao makar je i lijevi mogao u raj da je htio izraziti kajanje. Iako ne možemo biti sigurni je li se na kraju i on pokajao i zajedno s desnim razbojnikom završio u raju. Ideološki teolog sudi i presuđuje po ideološkom ključu, dok religiozne teologe koji se nikad ne usude apsolutno tvrditi gdje je netko završio nakon ovozemaljskog života naziva režimskim teolozima imajući pri tom u vidu Boga kao diktatora čiji režim može samo on ideološki teolog jedini zbaciti s njegovog uzvišenog prijestolja. Ideološki teolog je u stanju permanentne revolucije protiv religioznih teologa koje naziva režimskim teolozima sve dok se ne postigne besklasna teologija njega samog sa samim sobom ili njegova vlastita diktatura nad samim sobom.

Ideološki teolog tako za razliku od režimskih teologa sebe vidi kao početni i zadnji stadij teološke revolucije u kojoj će se konačno on sam sebi objaviti kao božanstvo zauzimajući Božje prijestolje. Ono do čega je posebno stalo ideološkom teologu je sudstvo, sud i suđenje i on uživa u svojoj ulozi suca, porote, branitelja i tužitelja kada konačno postigne svoju besklasnu teologiju i teološku diktaturu nad sobom i Bogom. Jedino mjesto na kojem ideološki teolog nikada ne želi naći jest optuženička klupa. Ideološki teolog rado će dograbiti sve sudske ovlasti oduzete milosrdnom i za oproštenje zainteresiranom Bogu i dodijeliti ih sebi. Jedino gdje sebe ne vidi jest na mjestu optuženog. Ideološki teolog nikada sebe ne može vidjeti kao jednog od dvojice razbojnika, kao jednog od dvojice optuženih. On sebe ne vidi ni kao Raspetog u sredini. On sebe vidi kao onoga koji stoji iznad sve trojice i sudi držeći u rukama toliko željenu sudsku vlast. Sebe vidi kao onoga koji može i Sinu Božjemu reći danas ćeš biti sa mnom u mom ideološkom raju, ali ne u tvom milosrdnom raju.

Ideološki teolog je jedini koji smatra da je toliko svet i čist da ne samo da ne može biti optužen za grijeh, nego u svojoj čistoći ne može osjećati ni krivnju ni težinu u vlastitoj savjesti, toliko čist da u Bogu pronalazi oblike nečistoće jer se ovaj poznat po milosrđu i praštanju hoće smilovati onima koji se kaju, u njega vjeruju i nadaju se vječnosti. Religiozne teologe ili kako ih on naziva režimski teolozi smješta u područje desnog, odnosno lijevog, ali on ne vidi sliku dvojice razbojnika gdje obojica imaju mogućnost kajanja koju mogu iskoristiti. On vidi čistu ideologiju desnog i lijevog pa jedne teologe naziva desničarima koji se protivno njegovoj teološkoj ideji uvijek spašavaju, a druge naziva ljevičarima koji se opet protivno njegovoj teološkoj ideji ne spašavaju nego svi odreda propadaju.

Ideološki teolog ne želi i neće olako ispustiti iz ruku moć da sudi desnim i lijevim teolozima koje naziva režimskim. On koji docira i Sinu Božjem u sredini raspetom – između lijevog i desnog da je nepravedan jer uvijek spašava samo desne, a vječito osuđuje samo lijeve – da je ništa drugo nego ideolog koji svojom ideologijom zavodi narod. Ipak, on ideološki teolog nalazi se u posebnom položaju u odnosu na sve trojicu. On stoji iznad njih i sudi kako desne, tako i lijeve i zajedno s njima i Sina Božjeg kao ideologa milosrđa, spasenja, kajanja i oproštenja jer u njegovom raju za raskajane grešnike – bilo lijeve ili desne svejedno je – nema mjesta. Njegov raj je samo njegov raj, dok je pakao pun lijevih i desnih koji su se kajali, ali im je on uskratio i oproštenje i raj naslađujući se onim što je oduvijek bila njegova potajna želja. Biti sudac i mrtvima i živima, biti sudac, branitelj, tužitelj, porota i đelat, ali nikad i apsolutno nikad optuženik na sudištu koji traži oproštenje.

Religiozni teolozi – ili kako ih ideološki teolog naziva režimski teolozi – se razlikuju od njega jer se nekad stave na optuženičku klupu kao optuženi koji su potrebni milosrđa, oproštenja i ljubavi. Ideološki teolog nikada neće na optuženičku klupu staviti sebe jer je to mjesto već rezervirao za Boga koji je prema njegovom teološkom shvaćanju malo previše milosrdan i samilostan i koji sada optužen pred samoobjavom ideološkog teologa mora braniti ne samo svoje vlastito milosrđe i ljubav, nego i objasniti ideološkom teologu ili tužitelju zašto se smilovao desnom, a ne lijevom razbojniku.

Ako Bog kaže da su obojica bili slobodni tražiti milosrđe, ali je to učinio samo desni razbojnik, ali ne i lijevi, ideološki teolog će u maniri tužitelja i revolucionara sudeći samom Bogu reći kako je to ideologija i kako je on Bog tek ideolog koji je uvijek na strani desnih, ali nikada na strani lijevih razbojnika i da će on kao tužitelj konačno tu nepravdu ispraviti izričući kaznu samom Bogu optužujući ga da je uvijek bio pomalo desničar, ali nikad ljevičar i da je vrijeme da ideologija Božjeg milosrđa i oproštenja – koja je za ideološkog teologa uvijek desničarska, ali nikad ljevičarska jer slika Raspetoga i dvojice razbojnika nije ništa drugo nego ideologija – bude poslana u ropotarnicu zaborava.

Kao i da se samog Boga osudi na doživotni zatvor, naravno bez mogućnosti pomilovanja u mračnoj samici gdje će sam Bog imati cijelu vječnost na raspolaganju da razmisli o svojoj popustljivosti prema desnima, i svojoj tvrdokornosti prema lijevima.

I gdje će i sam Bog biti podvrgnut ideološkom obraćenju od strane ideološkog teologa da sljedeći put u Evanđeljima umjesto desnog i lijevog razbojnika i umjesto Krista bude izvještaj o ideološkom teologu koji će suditi kako žive i mrtve tako i samog Krista jer je prema njegovom znanstvenom teološkom diskursu govor o lijevom i desnom razbojniku čista ideologija koju su desničari krišom unijeli u Evanđelja da osuđuje ljevičare na pakao čak i onda kada se ljevičari kaju za svoje grijehe.

On kao ideološki teolog i revolucionar u stanju permanentne revolucije ne može dopustiti takva desničarenja i zato piše članke, knjige i pamflete te raspravlja i pohađa simpozije uvijek s mišlju kako je vrijeme da Gospod bude podvrgnut ideološkom obraćenju na ljevicu, a ne da uvijek bude na strani desničara. Ideološki teolog nikad nije pomislio da je i lijevi razbojnik također u raju, dok režimski teolozi unatoč strogom Gospodnjem režimu čak ostavljaju i takvu mogućnost. Ali režimski teolozi nisu niti ideolozi niti revolucionari, nego samo poslušni vršitelji Gospodnje volje, zato oni nikada i ne mogu staviti Boga na optuženičku klupu, ali on ideološki teolog hoće, može i mora inače će ostati zapamćeno kako je Bog oduvijek bio pritajeni desničar i tek je scena s desnim razbojnikom otkrila svu tu božansku desnu ideologiju prema kojoj je lijevi razbojnik žrtva ideološkog pomirenja desnice i Boga, kolateralna šteta zavjere od postanka svijeta kako nijedan ljevičar nikada neće doći ni približno raju.

I tu desnu ideologiju spasenja treba odmah dokinuti i napisati Evanđelje u kojem nema ni desnog ni lijevog razbojnika da bi se izbjegle bilo kakve ideološke konotacije, nego samo Krist koji je raspet i ideološki teolog koji stoji podno križa konačno miran što više nema ni desnog ni lijevog razbojnika, nego on koji Kristu podno križa docira kao docent s katedre svom neukom i nemuštom studentu kako je bilo kakav govor o desnima i lijevima i Božjoj milosti čista ideologija i kako treba dokinuti i desne i lijeve kao i Božju milost i Božje milosrđe jer desno, lijevo, milosrđe, milost su čisto ideološki pojmovi koje treba ideološkim preodgojem režimskih teologa ukinuti zajedno s njima. Ono što treba ostati sam samo ja, ideološki teolog docent čiji je Bog student, samoobjava samog sebe koju Bog treba kao novu objavu osluškivati i kojoj se Bog treba prilagoditi ako ne želi da ga ideološki teolog proglasi ideologom.

U Sarajevu, 4. 4. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O diskriminaciji

Mi smo svi uvijek diskriminirani na neki način u odnosu na nekoga i na nešto. Ne možemo živjeti život bez nekakvog oblika diskriminacije. Svi govore o diskriminaciji. Pas je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može govoriti ili pisati, ali i čovjek je diskriminiran u odnosu na psa, jer pas ima bolji njuh, brži je, cvijet je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može razmišljati, opet čovjek je diskriminiran u odnosu na cvijet, jer ponekad cvijet ljepše i miriše i ljepši je od čovjeka. Žena je diskriminirana u odnosu na muškarca, jer je fizički slabija, muškarac je diskriminiran u odnosu na ženu, jer ponekad nije dovoljno osjećajan. I tako bi se moglo nabrajati u nedogled. Gdje god se okrenete i pogledate netko ili nešto je diskriminiran u odnosu na nešto drugo. Kako izgleda jedan običan dan u životu običnog čovjeka koji je recimo diskriminiran, ali to ne zna?

Jutarnja diskriminacija

Već samim buđenjem čovjek je diskriminiran, jer ga leđa diskriminiraju bolovima, koljena ga diskriminiraju klecanjem, oči ga diskriminiraju slabim vidom, zubi ga diskriminiraju lošim zadahom. Zapravo, buđenje ga već diskriminira prekidanjem sna i tjeranjem da ustane. To je još dobro. Pidžama ga diskriminira lošom kvalitetom, krevet ga diskriminira lošim madracem. Već ujutro čovjek je toliko diskriminiran od strane vlastite osobe, pidžame i kreveta da se ne vidi postoji li išta ujutro da čovjeka ne diskriminira na neki način.

Čarapi ga diskriminiraju stezanjem, cipele neudobnošću, odijelo gužvanjem, doručak lošom kvalitetom. Odlazeći na posao supruga ili suprug ga diskriminira pretjeranom ljubaznošću ili gubitkom interesa. Djeca ga diskriminiraju galamom, pitanjima i vikom po kući. Nakon što sjedne u auto, lampica od goriva ga diskriminira pokazujući da je na rezervi, radio ga diskriminira, jer pušta glazbu koju ne voli, drugi ga vozači diskriminiraju u prometu, jer ga zaobilaze žureći na posao, čak ga i semafor diskriminira kad mu određuje da na crveno mora stati, a tek na zeleno može nastaviti. Diskriminaciju na poslu možemo preskočiti o tome ima toliko toga napisanog.

Popodnevna diskriminacija

Nakon svih oblika diskriminacije na poslu, slijedi povratak kući. Čovjeka diskriminiraju vlastite misli koje nosi s posla i ne dopuštaju mu da bude opušten. Glad ga diskriminira i zahtjeva od njega da jede, isto tako i žeđ. Auto ga diskriminira potrošnjom goriva, radio opet lošom glazbom, diskriminiraju ga sposobniji vozači koji bolje poznaju gradi ulice sa manje gužve zbog čega stižu kući prije njega. Umor ga diskriminira, jer mu ne da bude svjež i odmoran, semafor ga ponovno diskriminira, a isto tako i ograničenja brzine. Diskriminiraju ga pješaci kao vozača, jer nekada imaju prednost u odnosu na njega. Čak ga i policija diskriminira povremeno, jer ga zaustavlja i kontrolira. Konačno, nakon nekoliko sati različitih oblika diskriminacije, parkira auto pred kućom.

Večernja diskriminacija

Već na ulazu u kuću djeca ga ponovno diskriminiraju, jer zahtijevaju da im pomogne uraditi zadaću i objasniti nešto iz matematike. Suprug ili supruga opet ga diskriminira ignoriranjem ili pretjeranom ljubaznošću i toplom večerom. Konačno nakon večere hvata malo vremena za sebe i gleda vijesti koje ga diskriminiraju samo lošim i negativnim vijestima bez ijedne dobre i pozitivne vijesti. Film nakon vijesti ga diskriminira lošom pričom i glumcima, a sportski program ga diskriminira dobrom nogometnom utakmicom nakon filma. Konačno, na kraju sat ga diskriminira, jer mu pokazuje ponoć. Kada legne opet ga san diskriminira, jer mu ne dopušta da ostane budan.

Diskriminacija ili ideologija?

Terry Eagleton u svom djelu O ideologiji navodi čak 16 različitih definicija ideologije koje su kao što već pretpostavljamo međusobno suprotstavljene pa čak i kontradiktorne. Eagleton ideologiju naziva tekstom koji je umotan u bezbroj značenja i jedinstvenu definiciju ideologije smatra uzaludnim i iluzornim pokušajem.

Smije li se tako nešto reći ili napisati o terminu diskriminacija? Je li diskriminacija tekst umotan u bezbroj značenja? Prethodno karikiranje diskriminacije samo skriva jedan daleko ozbiljniji i dublji problem koji se može i najčešće treba izreći u obliku pitanja: što je diskriminacija uopće? Tko koga može, treba i smije diskriminirati? Zloupotreba termina diskriminacija ide ponekad do te mjere da se sama ideja diskriminacije teži kao nešto što je za samu diskriminaciju pogubno, a to je u ideologiju.

Bilo kojem obliku diskriminacije prethodi temeljna diskriminacija, a to je prirodna diskriminacija. Prirodna diskriminacija nije ništa drugo nego prihvatiti činjenicu da su određene stvari i bića u prirodi jednostavno različiti, a time i diskriminirani u odnosu jedni na druge. Životinja i čovjek, jer su različiti i međusobno se diskriminiraju bilo da čovjek ne može biti brz kao gepard, jak kao lav, dugovječan kao kornjača, bilo da životinja ne može misliti, pisati i nema samosvijest.

Čak su i ljudi, koliko god to zvučalo nepopularno i šovinistički, prirodno diskriminirani u odnosu na bezbroj stvari koje ih čine ljudima. Zdravi su diskriminirani u odnosu na bolesne i obrnuto, mladi u odnosu na stare, muškarci u odnosu na žene i obrnuto. Ovdje nije riječ o diskriminaciji koja bi vrijeđala i ponižavala, ovdje je riječ o diskriminaciji koja je prirodno gledano prisutna. Samu prirodu ne zanimaju naše pritužbe i žalbe da nije fer, da smo mi i životinje različiti ili muškarci i žene da su različiti, prirodu ne zanima naš stav i ona je jednostavno tako stvari postavila i nju naše tužbe, pritužbe i žalbe ne zanimaju.

Drugi oblik diskriminacije je negativna diskriminacija, ili diskriminacija većine nad manjinom. Ona ima svoje različite aspekte. Tako recimo u političkom životu u parlamentu većina kontrolira parlament i ima moć upravljati državom i negativno diskriminira opoziciju koja je manjina, navijači domaćeg tima diskriminiraju navijače gostiju koji su u manjem broju došli na utakmicu, jedna religijska zajednica koja je većina diskriminira drugu religijsku zajednicu koja je manjina.

Međutim, zbog negativnog značenja samog termina diskriminacija kada je u pitanju odnos većine i manjine, veliki broj ljudi misli da je negativna diskriminacija sama po sebi uvijek zlo koje se treba iskorijeniti što je pogrješno, jer negativna diskriminacija iako se može ponekad i zloupotrijebiti je i neutralna i ona pokazuje stanje stvari.

Čudno bi bilo govoriti kako recimo Kina diskriminira Njemačku, jer ima daleko više stanovnika, ili roditelji diskriminiraju žensku djecu, jer imaju više sinova nego kćerki. Gdje je nastao problem s negativnom diskriminacijom? Ili zašto gotovo svatko kada čuje riječi negativna diskriminacija odmah pomisli da je riječ o nečemu zaista zlom protiv čega se treba svim silama boriti?

Problem je nastao u odbijanju prihvaćanja prirodne diskriminacije, drugim riječima rečeno, problem je nastao kada se počelo govoriti kako niti postoje niti smiju postojati bilo kakve razlike u bilo čemu, nego sve apsolutno ima i mora biti isto bez obzira o čemu ili o komu se radi. Da bi se to pokušalo nekako objasniti uveo se jedan novi pojam, a to je pojam pozitivne diskriminacije. Pojam pozitivne diskriminacije funkcionira na principu toga da je sve identično, isto i uniformirano, odnosno, ako postoji većina, ona nekako mora postati identična ili ista kao manjina ili obrnuto, ako postoji manjina, ona mora postati identična ili ista kao većina. Odnosno, razlike između manjine i većine i obratno bi trebale biti toliko neznatne da se između većine i manjine i ne primijeti razlika.

To bi bilo otprilike kao da većina navijača domaćeg tima mora proizvoditi manji broj decibela svojim navijanjem koji je jednak broju decibela manjine gostujućih navijača, ili ako hoćete obratno, manjina navijača gostiju mora proizvoditi veći broj decibela svojim navijanjem koji je jednak broju decibela domaćih navijača.

Primjer ne služi tome da pokaže kako je praktično moguće postići pozitivnu diskriminaciju, odnosno identičnost decibela navijanja na stadionu. Primjer želi pokazati da pozitivna diskriminacija teži identičnosti. Međutim, kako postići identičnost između manjine i većine? Kako ćete postići identičnost između cijelog i dijela? Jednostavno, tako što ćete ukinuti razliku i reći nema ni cijelog ni dijela, nema ni većine ni manjine. Ono što ćete napraviti jednostavno ćete ukinuti razlike.

Ako želite diskriminirati i imati diskriminaciju, mora postojati neka razlika, nešto što nije isto, jer diskriminacija je samo tako moguća ako postoje stvari koje su različite. Međutim, ako pozitivna diskriminacija teži tome da ukine razlike, ukine većinu i manjinu, i sve proglasi identičnim onda će time ukinuti i samu diskriminaciju, odnosno ukinut će samu sebe, dakle nema diskriminacije uopće. U onom trenutku kada se ukinu sve razlike i kada sve mora biti isto bez iznimke, nastupa ono što Eagleton među 16 različitih opisa naziva jednostavno ideologijom, a pozitivna diskriminacija u nijekanju bilo kakvih razlika povremeno teži postati ništa drugo do puka ideologija.

Pozitivna diskriminacija teoretski teži prema ideologiji, jer ne dopušta ni prirodnu ni negativnu diskriminaciju, nego teži ukidanju ne samo ovih dvaju vrsta diskriminacije, nego i same sebe kroz nijekanje jedinog mogućeg temelja bilo kakve diskriminacije, a to je ne samo kvantitativna razlika (većina i manjina), nego i još više kvalitativna razlika (kao što je recimo razlika između životinje i čovjeka). Ponekad ideologija nije ništa drugo nego ukidanje svih postojećih razlika. Time što bi ukinula sve moguće oblike diskriminacije, pozitivna diskriminacija bi morala ukinuti i samu sebe.

Da bi uopće pokušala opstati kao pozitivna diskriminacija i izbjegla da postane ideologija, ona mora kao uvjet vlastitog postojanja pretpostaviti postojanje razlika, a time i prirodne i negativne diskriminacije, a paradoksalno je da su prirodna i negativna diskriminacija nužni uvjet pozitivne diskriminacije koja ih opet ponekad želi apsolutno ukinuti i zanijekati.

Umjesto zaključka

Kad bi čovjek samo bio svjestan jedan jedini dan od ustajanja na posao, pa do povratka s posla tko, što i kako i na koji ga način diskriminira, bilo bi mu jasno da je diskriminacija jednostavno prisutna kao svakodnevna i prirodna datost – htio on to prihvatiti il’ ne – koja ga upozorava na razlike koje postoje u svijetu i da se treba brinuti da se diskriminacija s jedne strane ne zloupotrebljava i s druge strane da se ne pretvori u ideologiju.

Međutim, kad bi čovjek živio isključivo u stvarnom svijetu pozitivne diskriminacije, živio bi u stvarnoj identičnosti svega, živio bi u stvarnoj ideologiji. No, čovjek čim se probudi, već je diskriminiran buđenjem, ali to i nije tako loše inače se nikad ne bi probudio i otišao na posao koji ga opet diskriminira time što mu ne dopušta odmor, što čak i na ovako banalnom primjeru pokazuje da ukidanje razlika možda se može „propovijedati“ teoretski, ali da u stvarnom životu stvarnost diskriminacije postoji i ne može se ukinuti.

Tek njezina upotreba ili zloupotreba je čini dobrom ili lošom, sama po sebi diskriminacija je neutralna, ona samo opisuje poredak stvari koje je priroda postavila. Jedino možemo pokušati možda diskriminirati samu prirodu i ukinuti je i time potonuti u ideologiju. Onda bi i različito mišljenje također bilo nemoguće i svi bismo, naravno, morali misliti i razmišljati identično i o samoj diskriminaciji. A onda pak u položaju u kojem bismo svi mislili identično, govoriti o diskriminaciji bilo bi nemoguće, jer je ne bi bilo.

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

O. J.

Neutemeljenost, prodavači magle i opći raspad komunikacijske zajednice …

Slično kao što ne možemo funkcionirati bez tla pod nogama, tako nam se isto crno piše kad počnemo slijediti neutemeljene istine, ideje, ideologije i vrijednosti.

Hermann Hesse je u „Igri staklenih perli“ ( iz 1943.), između ostaloga, izražavao veliku bojazan nad bujajućom „kulturom feljtona“. Pod tim je mislio na društvenu tendenciju gdje su ljudi sve manje čitali ozbiljna knjiška djela, a sve više površne novinske feljtone, te na njima stjecali svoju informiranost, ali i paušalno uvjerenje o stečenom sveznanju i kompetencijama. „Ma nije to tako, fino ti kažem, čit’o ja nekidan u novinama“! Dakle, stjecalo se uvjerenje da su novine relevantni izvor sveznanja te da nema dalje od toga.

Sa internetom su stvari postale još kompleksnije ili bolje rečeno bedastije. Premda je zamišljen kao ultimativni izvor znanja i informacija, neke stvari su u međuvremenu očito otišle u neželjenom, odnosno, bolje rečeno, neočekivanom smjeru. Zapravo, najveća blagodat interneta se pokazala kao njegova „Ahilova peta“. Za razliku od klasičnih novinskih, radijskih i televizijskih medija ovdje ti nitko ne diktira što ćeš i kada gledati, slušati, čitati ili pratiti. Da, Internet je ponudio tu divnu mogućnost da sami biramo ono što nas i kad nas zanima! Stoga bismo mogli reći da problem ustvari i nije u internetu nego u čovjeku koji se na koncu gotovo isključivo odlučio pratiti ono što odgovara njegovim postojećim uvjerenjima, i pri tomu u širokom luku izbjegavati sve ono što ovima proturječi. Dodatno, kod susreta sa informacijama – u skladu s vlastitim uvjerenjima – čovjek olako izgubi bilo kakvu kritičku distancu, i sklon je vjerovati svemu onome što pročita. Uzalud što nema nikakvih relevantnih izvora, a trebalo bi ih biti minimalno tri! Uzalud što se počesto takvi tekstovi, blogovi i „vlogovi“ uglavnom baziraju na „još nepotvrđenim informacijama“ te na „neimenovanim izvorima ili insider-ima“ s neke više instance … Pa, autor kao da nam vrišteći veli: „Ne vjerujte mi ništa, pa zar nije očito da bulaznim, izmišljam i lažem“!? Uzalud, neka istraživanja pokazuju da se čak 90% korisnika interneta ponaša na upravo predočeni način: traže isključivo ono što odgovara njihovim postojećim uvjerenjima i progutat će svaki sadržaj iz te domene, bez obzira kako je i koliko naopako utemeljen, tj. neutemeljen.

„We agree that we desagree“ – Slažemo se da se ne slažemo!

Obično se kaže ono da nema glupih pitanja nego samo glupih odgovora, međutim, navedena maksima vrijedi samo ukoliko pitalac poznaje barem dio izglednog odgovara. Npr. kako da postavim smisleno pitanje na simpoziju astrofizičara o krajnje egzotičnom Higgsovom bozonu ako pri tome o cijeloj stvari nemam barem neko elementarno znanje? I tu dolazimo onda do eskalacije problema: U susretu s nepoznatim terenom, te u nedostatku pravih pitanja, ljudi će započeti ili cijelu stvar izrugivati i nijekati, ili postavljati besmislena pitanja, ili će početi cijelom sustavu suprotstavljati onu istinu koju jedino poznaju i priznaju. Tako će u naznačenom primjeru stručnjak iz neke druge domene možda biti sklon proglasiti cijelu priču o Higgsovom bozonu besmislenom i neutemeljenom. Neupućen novinar – a koji radi posla mora nešto pitati – možda će izvaliti pred najvećim umovima današnjice: „A znači li to da je gosp. Higgs živio u Americi kad je tako volio bizone“? Dok će teoretičar zavjere biti najsamouvjereniji: „Koga vi ovdje lažete!? Kao da mi ne znamo da vas je ovdje poslala vlada iz sjene, sačinjena od vanzemaljaca reptila, kako bi nas krivo uvjerili da Higgsov bozon daje materiji masu, a mi svi dobro znamo da masa ne postoji jer živimo u Matrixu“!

I što bi onda ugledni stručnjak s dva doktorata i tri magisterija trebao na sve ovo reći? Najvjerojatnije će jednostavno ostati bez teksta!

Otprilike, u prethodnom primjeru se očituje i moja temeljna nakana oko ovoga teksta. I sam sam nerijetko zatečen kako je s nekim ljudima danas gotovo nemoguće raspravljati. Kad te zaspu s još nepotvrđenim informacijama, neimenovanim izvorima, s pitanjima samo nešto da se pita, napose s raznim bizarnim i fantastičnim teorijama ili te jednostavno popljuju sa svim onim što znaš i što jesi … nekako jednostavno se i ne sekiraš previše … kažeš samo sa osmjehom na licu: „Slažemo se da se ne slažemo“!

Istini za volju, sasvim je jasno da se čovjek snalazi puno bolje unutar svoje komunikacijske zajednice nego u nekoj drugoj. No, čini se da danas dolazi do svojevrsnog potpunog raspada. Ne može se voljeti ono što se ne poznaje, a kako već rekosmo, ovaj afinitet danas izostaje. Slijepo slijedeći svoja partikularna uvjerenja i krajnje reducirane istine, čovjek zapada sve dublje u jedan mali svijet iz kojeg više nema izlaska. Provalija je već otvorena … širi se … i sve ju je teže preskočiti …

Neutemeljenost i numinozno

Ljudi su manje-više oduvijek više naginjali ispraznim i neutemeljenim idejama i ideologijama nego što su žudili za strpljivim studioznim stjecanjem znanja i istine, a čak kad ovakvo plemenito htijenje i postoji, vidimo da počesto opstaje i ona nemogućnost priznanja o vlastitom neznanju unutar nekog područja, premda smo na nekim drugim područjima možda uistinu i kompetentni.

No, ovdje nas zanima što neutemeljenost čini tako privlačnom i izazovnom u očima čovjeka? Zašto joj čovjek tako lako daje svoje povjerenje, pa čak nerijetko povjerava i sam život? Može zvučati iznenađujuće, ali neutemeljenost je božanska osobina! Ta Bog je zadnji neutemeljeni temelj cjelokupne stvarnosti, jer da treba neki temelj, onda bi toga morali prekrižiti kao pretendenta na božansko mjesto, te opet tražiti Onoga koji je bez temelja.

Još od prvih stranica biblije se jasno ističe kako područje božanskog za čovjeka predstavlja područje tragičnog. Ono, biti kao Bog se za čovjeka pokazuje praiskonskim izazovom, ali izazovom koji vodi u propast. I tako u skladu s naznačenom problematikom, neutemeljeni čovjek nema druge sličnosti s Bogom osim što je neutemeljen. Međutim, čovjek je po svojoj prirodi određen za utemeljenost. Ako nemamo tla pod nogama, jednostavno propadamo! Zanimljivo je da je upravo gubitak tla pod sobom jedan od dva primordijalna urođena ljudska straha. Drugi je strah od bučnih i neugodnih zvukova. Dakle, sa ova dva straha se rađamo, a svi drugi su naučeni kroz život i odrastanje!

Slično kao što ne možemo funkcionirati bez tla pod nogama, tako nam se isto crno piše kad počnemo slijediti neutemeljene istine, ideje, ideologije i vrijednosti. S tim, ovdje obično treba

proći nešto vremena da bi se počelo propadati, no i sama propast zato duže traje …

U Sarajevu, 5. 5. 2017.

M. B.