Blog

O zluradosti

Filozof Arthur Schopenhauer nazvat će zluradost „sestrom zlobe i smijehom pakla“ i jednom od najgorih ljudskih osobina koja se manifestira kao odsutnost samilosti. Zluradost je više od radovanja tuđoj nesreći. I sama riječ nam govori da je riječ o radovanju zlu. Zluradost je glumljenje samilosti. Kao kada onaj koji u rukama drži tuđi život i pruža lažnu nadu dok u sebi uživa u slikama uništenja žrtve. Zluradost je plan. Odluka da se odglumi samilost prema potpuno nemoćnom čovjeku. Zlurad čovjek ima apsolutnu slobodu i moć biti samilostan, ali u sebi odlučuje učiniti neopisivo zlo čovjeku koji se uzda u njegovu samilost. Zlurad obećava samilost svjestan da bezočno laže. Zlurad se raduje neminovnoj propasti drugog kada glumi da je emotivno najbliži. Zlurad je više od dvoličnog. Zlurad je utjelovljena pakost koja se raduje zlu. Jedino zlurad može biti do kraja moralno izopačen, veli Schopenhauer. Zlurad mora biti glumac da bi sakrio pokvarenost. Život mu mora biti kazalište da se ne bi shvatilo što stvarno misli o životu. U rukama uvijek drži spremne konopce zastora da ih spusti čim netko pokuša pogledati što se nalazi iza, u garderobi. Iako filozofski pesimist, čak je i Schopenhauer smatrao da ima ljudi sposobnih za dobro i izdržavanje patnje. Jedino zlurad uživa u patnji kao najvećem dobru. Zluradost je pokvarenost čovjeka. Ona je nešto dublje od karakternog nedostatka. Jer i zlo nije obična karakterna slabost, nego stanje koje duboko i trajno izobličuje čovjeka. Zluradost se na prvi pogled može učiniti kao nešto bezopasno. Kao simpatična pomisao koja ne može naštetiti čovjeku. Ali čovjeka misli mogu izobličiti. Kao što ga dobre i plemenite misli mogu učiniti boljim. Zlurad osjeća u sebi nadmoć nad bespomoćnim. Osjeća snagu nad onim kojemu je nada i jedini izlaz. Osjećaj nadmoći nad bespomoćnim nije bezazlen. Zlurad sebe postavlja u položaj gospodara života i smrti. I taj osjećaj je izazovan i skoro je nemoguće svladati ga. Zlurad odlučuje spustiti se na razinu smrtnog čovjeka. Dok u svojoj vlasti drži nečiji život kao gospodar, zlurad glumi da je isti kao i čovjek koji je pred njim bespomoćan. Zlurad glumi empatiju. Glumi bespomoćnost. Može čak i glumiti žrtvu. Ali on je se već od samog početka postavio kao gospodar koji posjeduje apsolutnu moć. I tog osjećaja se neće odreći ni pod koju cijenu. Radije će glumiti blizinu i razumijevanje u odnosu s nemoćnim. Jer ako odmah pokaže svoju moć, osjećaj da je gospodar tuđe sudbine će oslabiti. Zlurad najmanje želi da njegov skriveni osjećaj nadmoći prestane. Dapače, on ga potiče. I time dublje uranja u zlo i radovanje zlu dok istovremeno glumi da je šokiran zlom i da ga mrzi. Zlurad izvrsno glumi da voli dobro i da za njim bezrezervno teži. Pisci ponekad kada opisuju zluradog, pišu o nečijem „paklenom“ pogledu u očima. Pred istinski zluradim pogledom normalan čovjek osjeća strah jer normalan čovjek teško razumije da bi postojao netko tko se raduje zlu. Možemo razumjeti da netko u trenutku slabosti poželi učiniti zlo drugom recimo radi osvete. Ali da netko naokolo hoda s uvijek istim zluradim pogledom u očima i da se njegov pogled nikada ne mijenja, teško je razumljivo. Koliko smo god u napasti učiniti nekome zlo, mi se srećom prepadnemo kada se nađemo u situaciji kad ga trebamo učiniti. Prepadnemo se razorne snage zla i onoga u što nas može pretvoriti jer svi se bojimo trajno pretvoriti u čudovišta. Zato iskrenog čovjeka koji je u napasti učiniti zlo nekad nadvlada samilost i čovjek odustane. Kada se samilost ne glumi, ona poput umirujućeg lijeka zaustavi naše činjenje zla. Samilost nas ponekad pobijedi i budemo zahvalni što nas je nadjačala. Međutim, kada je samilost glumački paravan, ona i nije samilost. I nema nikakvu snagu promijeniti zlo koje se želi učiniti jer nje zapravo i nema. Zato je Schopenhauer zluradost opisivao kao najvećeg neprijatelja samilosti jer jedno snažno i dobro ljudsko iskustvo koje nas sprječava u činjenju zla kao što je samilost, kod zluradog čovjeka nije ništa drugo nego paravan iza kojeg se čovjek raduje zlu. I ponekad se s tim susretnemo u onome što poučeni iskustvom zovemo zluradim čovjekom i zluradim pogledom.

U Sarajevu 30. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Arman Zhenikeyev

Po čemu procjenjujemo dobrotu?

Svakodnevno u našim životima označavamo nešto ili nekog kao dobro ili loše. Redovito pravimo tu distinkciju, a rijetko kad se pitamo po čemu mi to procjenjujemo da je netko dobar ili loš. Ponekad dobrotu izjednačavamo sa ljubaznošću i lijepim riječima. Svakako da je to važno, ali mi ljubazno možemo i ne pomoći drugome. Bilo bi vrlo jednostavno kada bismo po nečijem mrgudnom izrazu lica odmah znali da je ta osoba loša ili obratno, kada bismo po ljubaznosti i pristojnosti mogli znati da je osoba dobra. Ovom pitanju se svakako ne bi trebalo pristupati olako, pa reći da se neki jednostavno rode takvima. Ljudska osoba je po sebi vrlo kompleksa, pa bilo kakvo jednostrano i simplificirano rješenje ili definicija ne mogu biti zadovoljavajući.

Steve Taylor, psiholog i autor, u tekstu za Psychology Today „The Real Meaning of ‘Good’ and ‘Evil’“ piše kako se dobrota ogleda u empatiji, odnosno u sposobnosti da suosjećamo s drugima, tj. da prepoznamo, razumijemo i dijelimo misli i osjećaje druge osobe. Oni koji ne njeguju tu sposobnost, uvijek sebe i svoje potrebe stavljaju na prvo mjesto i njima drugi zapravo služe kao sredstvo za zadovoljavanje vlastitih želja i nakana. Prema tome, ove druge označavamo kao loše osobe. No što zapravo znači suosjećati s drugima? Je li to samo slušanje njihovih problema ili pak ono: „Kako sam se danas rastužila kad sam vidjela jednog prosjaka“? Tj. odnosi li se empatija samo na emocionalnu razinu? Ako uzmemo za primjer velike povijesne ličnosti poput Majke Terezije ili Mahatma Gandhija, reći ćemo kako su oni bili dobri ljudi. Ali da je ta njihova dobrota ostala samo na onoj emocionalnoj razini, malo tko bi znao za njih. Oni su zapravo učinili korak više od one, reći ćemo, početne empatije. Oni su empatiju konkretizirali. Prije svega, pogađalo ih je stanje onih najsiromašnijih, prezrenih, odbačenih, ali umjesto da samo kažu kako im je žao tih ljudi, oni su im konkretno pomagali. U Bibliji imamo mnoštvo primjera koji upravo o tome govore. U opisu događaja kad Isus Krist hrani preko 4 000 ljudi prvo što kaže jest: „Žao mi je naroda“ (Mt 15,32). Dakle, Isus izražava empatiju prvo riječima, a onda djeluje. To je zapravo ključno – djelovanje. Zatim kad Isus govori kako istinski vršiti volju Očevu, navodi sljedeću prispodobu:

”Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?” Kažu: ”Onaj prvi”.

Možda onaj prvi sin nije na prvu pokazao empatiju i poslušnost, ali ipak izvršava očevu molbu. Ali to i jest ključno. On je djelovao. Kakve koristi od obećanja i lijepe priče ako nismo u stanju priskočiti u pomoć osobi koja je u nevolji ili pak kad se rastužimo ugledavši gladnu, siromašnu djecu na televizoru, a u istom trenu ne želimo donijeti majci čašu vode?

Dakle, dobrota se ne odnosi na tzv. ”plitku empatiju” kao mogućnost vidjeti svijet ”tuđim očima”, nego na ”duboku empatiju” kao mogućnost da doista ”uđemo u nečiji um” i osjetimo sve njihove emocije, tj. na neki način prestaje razdvojenost između mene i te osobe. U skladu s tim, moralni imperativ koji vrijedi za sva vremena dolazi iz ove ”duboke empatije”: „Sve što želite da ljudi čine vama, činite to i vi njima“.

U Mostaru 30. 4. 2020.

K. L.

Izvori:

https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/psihologija/empatija-razumijete-li-doista-njezino-znacenje (Stanje: 30. 4. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/out-the-darkness/201308/the-real-meaning-good-and-evil (Stanje: 30. 4. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/basics/empathy (Stanje: 30. 4. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

HISTERIČNA SNAGA I SPAŠAVANJE BLIŽNJIH

Poznati urbani mit kaže kako je jednom neka žena pod naletom adrenalina kao od šale podigla kamion nakon što joj je dijete upalo ispod njega. Istraživši ovo malo bolje, pronađoh kako je navedeni mit doista istinit, s tim da je ipak malo preuveličan. Naime, dijete baš i nije bilo upalo pod kamion, nego pod obiteljski automobil, a šokirana majka je zatim kao od šale podigla stražnji kraj automobila i držala ga u tome položaju dovoljno dugo sve dok dijete nije bilo izvučeno. Kuriozitet cijelog slučaja postaje još i veći ako se zna da je svjedok ovog događaja bio poznati američki crtač stripova Jack Kirby, nakon čega mu je ova hrabra i odlučna žena poslužila kao inspiracija pri stvaranju njegovog poznatog lika super snažnog mutanta Hulka. Sve se ovo prema Kirbyevom svjedočenju dogodilo tamo nekad u SAD-u, u proljeće 1962. Međutim, navedeni slučaj nije jedini zabilježeni slučaj ove vrste. Recimo, samo u SAD-u u zadnjih četrdesetak godina je dokumentirano čak trinaest ovakvih slučajeva. Spomenut ćemo samo neke od njih:

  • 1982. u Lawrencevilleu (Georgia), izvjesni Tony Cavallo je popravljao svoju skoro dvije tone tešku Chevrolet Impalu. Auto je bilo podignuto na trupce, a on ispod nešto čačkao. Trupci su iz nekog razloga u jednom trenutku bili popustili, i Cavallo je ostao ležati prignječen pod autom. Prva je pritrčala njegova majka Angela, podigla je teški automobil i držala ga poprilično dugo, sve dok dvojica susjeda nisu stigli i izvukli ozlijeđenog Tonya ispod auta.
  • 2012. u Michiganu, petnaestogodišnji Austin Smith je slično tako podigao automobil kako bi spasio svoju prignječenu baku.
  • Godinu kasnije u saveznoj državi Oregon, zabilježeno je kako su dvije sestre tinejdžerice Hannah (16) i Haylee (14) čak uspjele podići traktor kako bi izvukle zaglavljenog oca.
  • Nešto ranije, 2006. u Ivujiviku, malom arktičkom mjestašcu na krajnjem sjeveru kanadskog Quebeca, izvjesna (i to sićušna) gospođa Lydia Angiyou učinila je zasigurno još veći podvig od svih prethodnih. Pohrvala se sa ogromnim polarnim medvjedom kako bi zaštitila svoga sina i njegovih dvojicu prijatelja koji su se u blizini igrali. I to je sve skupa činila dovoljno dugo, sve dok djeca konačno nisu uspjela dozvati susjeda koji je na kraju s četiri puščana hica uspio usmrtiti velikog bijelog nasrtljivca. Gospođa Angiyou je pri tome zadobila višestruke ozlijede, ali kako vidimo, nije se dala smesti.

Stručnjaci kažu da se zapravo u svim ovakvim slučajevima radi o manifestiranju tzv. histerične snage (hysterical strentgh). Naznačeni fenomen bi se najkraće mogao definirati kao izražavanje, takoreći, nadljudske snage od strane običnih ljudi u situacijama života ili smrti. Histerična snaga se najčešće objašnjava snažnom navalom adrenalina, premda cijeli fenomen još ni izbliza nije dovoljno istražen, a vrlo vjerojatno ni neće nikad. Problem leži u tome što bi se za jedno takvo ozbiljno kliničko ispitivanje morali stvoriti ekstremno stresni eksperimentalni uvjeti, a što bi po sebi izgledno bilo posve nehumano i neetično. Stoga se o svemu ovome još puno nagađa, a iz onoga što je do sada istraženo, poznato je da adrenalin zbilja može pospješiti neke naše tjelesne reakcije u ekstremno stresnim okolnostima, ali zato još uvijek nije jasno kako bi to adrenalin uopće mogao znatnije uvećati našu sveukupnu tjelesnu snagu.

U svakom slučaju, navedeni slučajevi „histerične snage” nas podsjećaju na to da se u svima nama skriva ogromna sila, ali također i ono drugo – da su naše međuljudske veze nerijetko puno dublje nego nam se to može učiniti u jednoj posve uobičajenoj sivoj i mlakoj svakodnevnici. Tko zna, kako smo već ranije pisali o tome, možda je ponajveći problem današnjice upravo taj što nam kronično nedostaju oni istinski egzistencijalni problemi i izazovi, jer čini se da još uvijek samo oni mogu vjerodostojno ispitati našu životnu snagu kao i odanost prema bližnjima.

U Sarajevu 28. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Valentyn Volkov;

O ravnodušnosti i duši

Ravnodušan. Riječ koja kaže da imamo „ravnu“ dušu. Ravnodušnost je dopuštenje našoj duši da bude u miru sa sobom. Vrijeme kada se duša umiri i počiva u tišini. Dvije su ravnodušnosti. Loša i dobra. Loša ravnodušnost je zabrana koju izričemo svojoj duši. Nasilje nad njom. Kada duša traži da plovi na valovima života, da se pretvori u vjetar, a mi joj ne dopuštamo. Kao kada se muškarac pravi ravnodušan prema ženi, iako njegova duša poput vjetra želi putovati slobodno negdje daleko s njezinom dušom. Ili kada na silu tjeramo dušu da bude ono što ona ne želi. I neće. Kada je tjeramo da glumi val ili vjetar, a ona samo želi barem za kratko počivati u tišini. Kao kad se žena oduševljava muškarcem i pretvara se da njezina duša želi biti val zajedno s njegovom kako bi se zajedno suprotstavili opasnim i oštrim stijenama svijeta i života. A njezina duša to ne želi. I neće. Ali je ona uporno tjera. Povrjeđuje sebe i svoju dušu, ali i dušu muškarca. Iz loše ravnodušnosti ne može nastati ništa dobro osim pretvaranja. Nastaje sukob između mene i moje duše. Ja hoću da ona bude uragan, a ona želi mirno počivati skrivena i zaštićena u mom tijelu. Danas nije njezin trenutak da bude oluja. Danas ona želi biti povučena u sebe i počivati. Hoću se pokazati u svojoj snazi i moći, a duša mi govori da sam glup i površan jer mi kaže da ona to ne želi i da sada nije vrijeme za to. Onda se ljutim na nju i mrska mi je. Ali moja duša od mene ne traži previše. Htjela bi da je osluškujem. Da slušam njezino unutarnje srce kako kuca, lupa ili glasno tuče. Moja duša me voli i sve će učiniti za mene. Kada mi kaže da je u redu da budem miran i tih i da trebam počivam zajedno s njom, trebao bih je poslušati. Ona me poznaje bolje nego ja sam sebe. Kada mi kaže da želi biti vjetar, oluja, uragan, onda bih joj trebao izići u susret i biti s njom jedno. Iako možda tada želim mir i tišinu.

Postoji dobra ravnodušnost. Kada slušam svoju dušu. Kada želi da budem miran i tih kao i ona. Kada želi da budem divlji i razigran kao ona. Dobra ravnodušnost osluškuje dušu. Slušam što mi duša govori. Razmišljam i promišljam kako se ona osjeća u meni. I činim i djelujem onako kako me ona moli da činim. Ravnodušnost je forma odnosa između mene i moje duše. Tek naknadno ravnodušnost je forma odnosa prema dušama drugih. Moja duša je sklona zaboravu. Ponekad slobodno i svjesno zaboravlja druge i njihove duše. Ponekad to učini bez mene i nemam svijest niti spoznaju da je ona nekoga ili nešto zaboravila. Ali me nikad nije ostavila bez objašnjenja. Strpljivo i s puno ljubavi stalno me podučava o ravnodušnosti. Upozorava me da ne budem loše ravnodušan. Jer ona duboko vjeruje da loša ravnodušnost pretvara u lažova i glumca. Onako kako me moja duša poučava, loša ravnodušnost će stvoriti emociju i empatiju tamo gdje neće trebati, a propustit ću biti empatičan tamo gdje duše drugih moju empatiju trebaju i oslanjaju se na mene zbog toga. Ponekad se raspravljam s mojom dušom. Razgovaramo kao dvoje odraslih. Od nje ne mogu sakriti nijednu svoju tajnu, misao, ideju, fantaziju. Ali ona ih ne zloupotrebljava i ljubomorno ih čuva. „Zar je moguće biti dobro ravnodušan“, pitam svoju dušu? Ona odgovara: „Moguće je“. Pitam je: „Ali kako“? Odgovara da trebam osluškivati što mi ona govori o dušama drugih. I duše drugih razgovaraju sa svojim tijelima kao odrasli ljudi i njihove duše također čuvaju njihove tajne kao i ona moje. Kada mi kaže da želi biti tiha i mirna, onda trebam tražiti dušu drugog koja je također tiha i mirna. Kada mi kaže da želi biti vjetar ili oluja, onda trebam tražiti dušu drugog koja je također vjetar ili oluja. Ali pitam je kakve to veze ima s ravnodušnošću? Odgovara da postoje dvije ravnodušnosti. Loša koja uzrokuje bol i patnju i dobra koja stvara osjećaj harmonije i ushita. I nikada mi ne propusti reći kako je ravnodušnost forma odnosa s vlastitom dušom koja tek kasnije postaje odnos prema dušama drugih. I njihove duše su poput moje. Pitam je što znači pronaći srodnu dušu? Odgovara da je to dobra ravnodušnost utjelovljenja istovremeno u dvije različite osobe, u dva različita tijela, u dvije različite duše. Kada su dvije duše istovremeno jedna duša koja sada želi biti mirna, sada tiha, sada želi biti vjetar, sada želi biti oluja. Kaže da bi se pronašlo srodnu dušu, treba izbjegavati lošu ravnodušnost i biti dobrodušan. Pitam je što znači biti dobrodušan? Odgovara da to znači osluškivati nju i slušati njezino srce, jer me moja duša uvjerava da nijedna ljudska duša nije zla i loše ravnodušna. Takva postane jer je čovjek prestane slušati i osluškivati njezino srce koje duboko kuca negdje u njemu. Zanimljiva je ta moja duša, tko bi rekao da u sebi nosi toliko mudrosti i znanja. I uvijek žestoko i glasno protestira kada sam loše ravnodušan prema dušama drugih i žestoko me optužuje. Pokušam ne misliti na nju. Ali ponekad u glavi dok čujem jednake i usklađene otkucaje fizičkog srca, u njegovim otkucajima čujem viku, oluju, protest i glas koji mi govori: „Trebaš se sramiti jer nemaš nimalo srca za dušu drugoga! I ne pravi se glup i pametan kao da ne znaš o čemu je riječ! Ja sam tvoja duša, zar misliš da mene možeš u bilo kojem trenutku prevariti i napraviti budalom i sakriti se od mene?“

U Sarajevu 27. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: NejroN

ZNAČENJE I INTERPRETACIJA SNOVA PO C. G. JUNGU

Uz svako naše spavanje obično ide i poneki san, s tim da se većine njih kasnije uopće ni ne sjećamo. Ipak, neki snovi nam se uspijevaju duboko urezati u svijest i sjećanje, bilo da su uznemirujući, bilo da su zagonetni, ili da su opet ‘nako nestvarno lijepi. Kasnije se često pitamo što to sve skupa ima značiti. Tako i dolazimo do onog općenitog ljudskog konsenzusa o tome kako snovi po sebi nose neke važne poruke za nas i naš život. No, kako čovjeku to po sebi često i nije lako proniknuti u zamršeni simbolični jezik snova, tako se od davnina u tom smislu tražila i stanovita izvanjska pomoć.

U starija vremena pouzdani i vjerodostojni tumači snova bili su izuzetno cijenjeni. Biblija u tom smislu donosi priču o patrijarhu Josipu koji se zahvaljujući spomenutoj sposobnosti kroz vrlo kratko vrijeme od prezrenog roba uspeo do pozicije glavnog faraonovog namjesnika u Egiptu (Post 37-50). Pored ovoga slučaja, Biblija i na brojnim drugim mjestima govori o tome kako se sam Bog često pravednicima objavljuje u snu. Zanimljivo, ovu tezu u novija vremena zastupali su čak i neki ugledni pripadnici znanstvene zajednice, recimo poput znamenitog austrijskog psihijatra Viktora Frankla. U svojem djelu „Bog kojeg nismo svjesni” Frankl zauzima stajalište da se Bog ne objavljuje čovjeku samo u snovima specifično religioznog sadržaja i karaktera, nego općenito i u skoro svakom drugom snu. Doduše, Frankl pri tome svakako donosi ponešto drugačiju viziju Boga od one tradicionalno-religiozne, no ishod je svejedno poprilično sličan, s obzirom da se u knjizi govori o nužnosti nadvladavanja reduktivnog i imanentnog pogleda na život, te o potrebi usmjeravanja svih naših životnih odluka prema posljednjem smislu.

Objektivnosti radi, svakako valja napomenuti da suvremena neuroznanost ne poznaje jedan ovakav objaviteljski potencijal snova. Ovdje se govori o tome da su naši snovi takvi kakvi jesu zbog debalansa moždanih aktivnosti tijekom spavanja. U tim trenucima, u mozgu većina toga još uvijek radi, ali ne i pripadajući centar za logiku. Stoga se u snovima često i događa da se tamo izmjenjuju različiti dojmljivi sadržaji, ali bez međusobne jasne i logične veze.

Usprkos tome, velikani psihoanalize su itekako cijenili poruku koju donose snovi, i to ne zbog logike (koje ovdje stvarno ni nema), nego zbog snage i pozicije simbola koji pri tome iskrsavaju. Tako su za Sigmunda Freuda snovi pouzdano bili „kraljevski put u nesvjesno”, no u ovom tekstu ćemo se prvenstveno pozabaviti s pozicijom i interpretacijom snova u analitičkoj psihologiji Carla G. Junga.

Teško štivo, ali ipak nismo bez šanse

Jung je inače govorio kako je on glede vlastitih snova skoro podjednako bespomoćan kao i svi ostali ljudi glede svojih, ali kako se u svezi ovoga ipak dosta toga može iščitati jednim zajedničkim pristupom. Dakle, to bi ujedno bio i prvi Jungov savjet u svezi tumačenja istih, da vlastite snove trebamo podijeliti s drugim ljudima, pa onda, ovaj zapazi ovo, onaj ono … i tako se cijela stvar na kraju nekako već i razjasni. Uglavnom, jedan ovakav zajednički pristup je nužan jer simboli koji iskrsavaju u snovima nikad nemaju samo individualno, nego i ono kolektivno univerzalno značenje.

Druga bitna karakteristika snova po Jungu tiče se njihovog kompenzacijskog karaktera, a koji po sebi opet nije ništa drugo nego izraz samoregulirajuće prirode naše psihe. Naime, Jung je doživljavao ljudsku psihu kao samoregulirajući, samim tim i „smišljen” sustav. Dakle, to je sustav koji sam sebe nekako pokušava dovesti u ravnotežu ukoliko je ista narušena. Prema ovome i neke bolesti, recimo poput depresije, nisu ništa drugo nego bolna samoregulirajuća opomena naše psihe da nešto na dubinskoj razini našeg bića itekako nije u redu. A slično na kraju vrijedi i za snove. Na primjer, ukoliko u svojim snovima često poduzimate neke vrlo riskantne aktivnosti, a inače ste miran i povučen tip, ovo bi po Jungu značilo da vas vaša psiha potiče da postanete hrabriji, te da se odvažite napustiti svoju uhodanu zonu komfora i sigurnosti. Slično tome, ali obratno, ako neki nemiran duh (a i tijelo), sanja o tome da plete nešto uz kamin, to bi značilo da ga njegova psiha upozorava da malo uspori i stane na loptu. U ovom kontekstu Jung kaže slijedeće:

„Snovi su nepristrani, spontani proizvodi nesvjesne psihe, izvan kontrole volje. Oni su čista priroda; oni nam pokazuju onu nama neprimijećenu, prirodnu istinu i stoga su nam prilagođeni, ako ništa drugo, da nam vrate stav koji se podudara s našom osnovnom ljudskom prirodom kad se naša svijest previše udaljila od svojih temelja i zapala u zastoj” (CW X., st. 317.).

Treća bitna karakteristika snova po Jungu bi se odnosila na komplementarnost njihovih subjektivnih i objektivnih značenja. O primjerima ćemo malo kasnije, a zasad ističemo da se ovdje radi o samoj srži Jungove antropologije. Kako smo o tome već ranije pisali, Jung je bio sklon promatrati čovjeka kao izrazito zatvoren psihološki sustav. Prema ovome, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekoga izvan sebe, nego tek volimo ili mrzimo jedan specifični dio sebe koji uspijevamo projicirati na druga bića. Iz ovoga slijedi naznačena komplementarnost čovjekovog izvanjskoga i nutarnjega svijeta. Oni nisu identični, ali su slični. Stoga svaki naš san istovremeno može govoriti nešto i o onim našim izvanjskim (objektivnim) relacijama, ali također i o onim nutarnjim (subjektivnim) datostima naše psihe. Tako, recimo, kod onih posve bajkovitih čeznutljivih ljubavnih snova, osoba koju sanjamo istovremeno može predstavljati stvarnu osobu koja nam je u životu potrebna, ali također i onaj aspekt vlastite osobnosti koji više mora doći do izražaja u našem svjesnom ponašanju. Dakle, i ovdje se u konačnici opet radi o onoj izrazitoj kompenzacijskoj poruci koja u ovom slučaju glasi da postoje dva načina da se kao osobe kompletiramo onim nečim što nam kronično nedostaje: ili sebi da nađemo jednu takvu stvarnu osobu ili kod samih sebe da razvijemo jedan takav aspekt osobnosti koji je već prisutan tamo negdje duboko u nama, ali ne može se sam po sebi, tj. bez naše svjesne suradnje, probiti do površine svijesti. Stoga se kod svih ovih, emocijama nabijenih, snova treba fokusirati na ponašanje onoga što nas je u snu bilo privlačilo, bilo iritiralo ili plašilo u nekom drugom slučaju. Tu je obično riječ o prikrivenim vlastitim osobinama, pri čemu ono pozitivno treba osvijestiti kako bi više došlo do izražaja, a ono negativno se također treba osvijestiti, ali kako bi bilo stavljeno pod bolji integracijski nadzor i kontrolu.

Jedna sasvim „muževna” dama

Radi dodatnog primjera i jasnoće, ovdje donosimo i jedan konkretan slučaj iz Jungove prakse. Jedno vrijeme je radio s pacijenticom koja se činila izrazito inteligentnom, ali iz nekog razloga razgovor im je svejedno konstantno bio površan, i čuveni psihijatar nikako nije mogao prodrijeti u dubinu njezine psihe. I zatim je prvo on bio usnio san kako se vozi nekud autocestom. Pored ceste je bilo visoko brdo. Morao je dobro podići glavu da vidi vrh, a na vrhu je stajao dvorac, a na dvorcu njegova pacijentica. Reklo bi se ništa posebno, ali to ga je nešto bilo poprilično streslo u snu, tako da se probudio doslovno s vriskom u grlu. Skoro istovremeno mu je sinulo i značenje toga sna. To što ju je u snu vidio tako visoko, po njemu je značilo da je u stvarnosti na nju gledao poprilično nisko. Stoga je odlučio pokazati joj idući put puno više poštovanja i uvažavanja, i zbilja razgovor im je od tada postajao sve dublji i kvalitetniji. Zatim će i ona ispričati jedan svoj tada nedavni san. Nalazila se na obali duboke rijeke. Htjela je pošto-poto priječi na drugu stranu, ali mosta nije bilo. Zato je krenula dalje obalom, i nabasala je na jedno mjesto gdje se rijeka činila poprilično plitkom, te ju je odlučila tu prijeći. Ali dok je prelazila, iz vode se pojavio ogromni rak i ščepao je za stopalo, te se više nije mogla pomaknuti. Naravno, poslije toga se probudila silno uznemirena. Jung ju je prvo upitao za njezino mišljenje što bi to sve moglo značiti. Žena je rekla da onaj prelazak preko rijeke doživljava kao svoj trenutni životni izazov s psihoterapijom. Silno želi uspjeti, ali čini joj se da pri tome ni ne napreduje nešto posebno. Nešto je očito priječi, a onog raka je shvatila kao svoj veliki strah od karcinoma, jer nedavno joj je i jedna dobra prijateljica od toga bila skončala. Nadalje, smatrala je da karcinom za tu njezinu prijateljicu zapravo bio kazna, jer cijeli život je bila nemirnog i umjetničkog duha, a eto imala je sirotica i aferu s jednim umjetnikom nakon što joj je muž bio umro. Jung je bio prihvatio ovo njezino tumačenje sna kao objektivno tumačenje, ali zatim se bacio i na onaj subjektivni dio. Iz razgovora s njom je već do tad bio primijetio da pacijentica ima snažno izražen Animus (muški aspekt ženske osobnosti). A to se osobito dalo iščitati upravo iz opisa njezinih dotadašnjih prijateljstava sa ženama, koja su uvijek bila vrlo sentimentalna, i skoro graničila s lezbijstvom. No, istovremeno, pacijentica toga kao da uopće nije bila svjesna, nego je tome nasuprot sebe doživljavala kao izrazito krhku i ženstvenu osobu. Stoga ju je suočio i s jednim takvim dubinskim tumačenjem, pri čemu se ono uhvaćeno stopalo činilo snažnim nekontroliranim muškim aspektom njezine vlastite osobnosti, a što je ujedno bio i glavni uzrok njezinih nutarnjih konflikta na javi. Tako su se stvari pomalo počele odmotavati, a žena je polako dolazila sebi. Dalje je i sama bila primijetila kako ju je nesvjesni konflikt s tom vlastitom muškom stranom njene prirode često dovodio i u stvarni konflikt i nerazumijevanje s drugim muškarcima. U tome smislu je i samog Junga na početku terapije gledala sa izrazitim nepovjerenjem. Plašila ga se i doživljavala ga doslovno kao nekog zlog maga ili čarobnjaka. Dakle, kao što smo već gore bili rekli, naši izvanjski životni konflikti počesto nisu ništa drugo do li projekcijski izraz onih naših nutarnjih neosviještenih konflikta, pri čemu izvanjsko rješenje krize nužno pretpostavlja prvo ono nutarnje.

U svakom slučaju, naznačeni primjeri nam pomažu shvatiti kako i oni naši obični svakodnevni snovi sa sobom mogu nositi jedno zbilja duboko značenje i poruku za nas i naš život.

Naravno, sa ovim tekstom nismo ni izbliza iscrpili Jungovu interpretaciju snova, tako da će o svemu tome ponešto biti riječi i u narednim tekstovima.

U Sarajevu 26. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

-Marcus WEST, Jung and Dreams, The Society of Analytical Psychology, Izvor: https://www.thesap.org.uk/resources/articles-on-jungian-psychology-2/carl-gustav-jung/dreams/ (Stanje: 25. IV. 2020.)

-Common Dream Archetypes, The Center of Applied Jungian Studies, Izvor: https://appliedjung.com/dream-archetypes/ (Stanje: 25. IV. 2020.)

-Michael MCGUINESS, Maggie HYDE, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit;

O destrukciji

Mi smo čudni. Trsimo se oko savršenog. Rukama i nogama kopamo kako bismo ga izgradili i sačuvali. Nešto se u nama prelomi i sve uništimo. U tren oka. Mladić se trudi oko djevojke. Sve radi da je osvoji. Ponekad i uspije ako je dovoljno hrabar i uporan. Ispostavi se da je djevojka u ljudskom smislu dobra, plemenita, poštena i otvorena. U gabaritima ljudskog rekli bismo savršena. I brak im je stabilan. Zašto u nekom trenutku, kada sve ide kako treba, muškarac uništi sve što je izgradio sa ženom? I žena na drugoj strani. Isti slučaj. Zašto u jednom trenutku uništi sve što je izgradila s muškarcem? Je li u nama postoji nagon za uništavanjem onoga što smo svojim trudom i naporom izgradili? Nazovimo taj nagon destrukcijom. Destrukcija je neobjašnjiva pojava kada se koristi kao malj kojim se mrvi savršeno. Kao da je destrukcija potreba kojoj se ne možemo othrvati u odnosu prema dobrom i savršenom. Razaranje i uništavanje dobrog i savršenog kojega smo sami mukotrpno i strpljivo gradili i izgradili, teško je racionalno objasniti. Destrukcija koja nastaje kao nagon u, koliko toliko, savršenim uvjetima života iracionalan je fenomen. Ponekad ne možemo objasniti što se dogodilo između muškarca i žene koji su sami bez ičije pomoći izgradili svoj svijet koji je jako dobar za njih oboje i onda jedno od njih odluči taj svijet razoriti. Iz kojeg motiva? Izazov? Dosada? Monotonija? Ako je dosezanje savršenog života kojega oboje zaslužuju jer su dali sve od sebe da ga stvore dosada, monotonija, nedostatak izazova, kolotečina, zašto se trude? Možda jer savršeno i destrukcija imaju suprotan utjecaj na njih. Doseći savršeno donekle znači doseći određeni mir, tišinu, sporost. Nakon napora i muke doseže se jedan stupanj života koji je donekle savršen. Odnos je stabilan. Brak je stabilan. Financije su stabilne. Nema iznenađenja i uzbuđenja na polju braka i financija. Dosegnuto savršenstvo je razdoblje tišine i mirnoće. Zašto sada sve to uništiti? Čini se da čovjek nije sposoban živjeti u savršenim uvjetima života. Stječe se dojam kao da ga je netko okovao lancima i ne da mu da diše. Mukotrpno i zajedno izgradili svoj privatni život i svijet i sada ne mogu podnijeti taj isti svijet i život? Zašto? Previše im dobar i savršen? Odjednom su nezadovoljni i nesretni što im je dobro i stabilno u zajedničkom životu. Paradoksalno je kako ih savršenstvo zajedničkog života dovede do dosade, monotonije i potrebe da unište izgrađeno. Zašto ne mogu biti zadovoljni savršenim koje imaju? Oni su ga gradili i sebe ugradili u njega. Dok grade svoj savršeni život, destrukciju zaobilaze u širokom luku. Smatraju je izrazito opasnom. Bore se protiv nje svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima kako bi izgradili svoj savršeni svijet, brak, obitelj, posao. Konačno kada dosegnu dobro i savršeno, nešto se promijeni. Kao da im je destrukcija privlačnija kada dosegnu savršeno i bolje. Destrukcija je uzbuđenje. Igra. Hazarderstvo. Visjeti na rubu propasti, gledati ponoru u oči, a ipak ne pasti u njega i ne izgubiti se. Stalno hodati po rubu, ali se nikad ne okliznuti. Ljubavnici i ljubavnice. Tajne i višestruke veze. Nekontrolirano i iracionalno trošenje i pogrešna i opasna ulaganja teško stečenog i zarađenog. Nepotrebno rasipanje i raskoš. Međusobno optuživanje i vrijeđanje. Zašto muškarac i žena odnosno jedno od njih dvoje u nekom trenutku ima potrebu i želju za destrukcijom njihovog vlastitog odnosa i svega što su zajedno izgradili kada taj odnos dosegne jedan stabilan i za njihovu budućnost pozitivan smjer? Cijenu koju plate za čak i malo destrukcije je često velika i šteta koja nastane ponekad je nemjerljiva. Je li potrebno malo izazova „sa strane“ koji će ih oboje upropastiti? Je li potrebno malo uzbuđenja „kada me on/ona ne vidi“ koje će urušiti sve što su napravili? Destrukcija je neobjašnjiv fenomen kada o njemu razmišljate imajući pred očima savršeno. Nije teško shvatiti da ponekad i sami moramo srušiti loše i negativno, štoviše nekad smo to i obvezni da ne bi nastradali i mi drugi s nama. Ali kad konačno dohvatimo savršeno koje je mirno i tiho, zašto odjednom u nama raste potreba, želja i nagon za destrukcijom? Jer mislimo da je destrukcija igra? Jer je destrukcija bezopasna? Igra koja ne ostavlja nikakve posljedice? Da je muškarac ili žena ili djeca i drugi ljudi neka vrsta karata za igranje s tuđim osjećajima, povjerenjem, cjelokupnom osobom? Izgleda da destrukcija kontrolira maštu dok je savršeno valjda uspavljuje i oslabljuje. Destrukcija i mašta idu jedno s drugim. Destruktivni su ponekad maštoviti i obrnuto. Mašta hrani potrebu za destrukcijom. Imaš dobar i stabilan brak? Ne brini, destrukcijom ćeš ga učiniti još boljim i savršenijim. Imate stabilne financije i poslove. Ne brini, destrukcijom ćeš ih učiniti još boljim i savršenijim. Kako? I što ako se ne mogne ništa izgraditi na temeljima savršenog kojega ste uništili jer ste se malo „zanijeli“ rušenjem i razaranjem, pa nemate ništa više čime biste počeli graditi iz početka? Na kraju ostanu mašta i ruševine. Čak i destrukcija pobjegne od vas. Čudni smo. Neobični smo. Zašto u nekom trenutku uništimo savršeno i dobro koje smo zajedno gradili? Savršeno koje nas ne vrijeđa. Ne optužuje. Ne prigovara. Koje nas hrabri. Potiče. Gura naprijed. I priklonimo se destrukciji koja radi sve obrnuto. Vrijeđa. Optužuje. Prigovara. Utjeruje nam strah u kosti. Vuče nas nazad i ne da nam koraka naprijed. Ponekad se iznenadimo i nemalo šokiramo kad čujemo da je se dobar i stabilan odnos između muškarca i žene naprasito i odjednom urušio. Netko od njih dvoje priklonio se destrukciji. Igri. Izazovu. Mašti. Savršeno i dobro postalo mu je dosadno, monotono, sporo. Činjenica da se iznenadimo pa i šokiramo kad tako nešto čujemo djelomično pokazuje da ne postoji objašnjenje zašto muškarac i žena izgrade i sagrade savršeno i onda ga jedno od njih dvoje „iz čista mira“ sruši. Ne znamo racionalno objasniti destrukciju kao dio (možda i važan dio) odnosa između muškarca i žene. Kako destrukcija nadvlada, svlada i pobijedi savršeno? Neobjašnjivo? Neshvatljivo? Možda netko ima odgovor tko je dosegnuo savršeno, preživio destrukciju i pri tom sačuvao zdrav razum.

U Sarajevu 25. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tithi Luadthong

O nesretnom i nezadovoljnom

Tko je nesretan? Je li to onaj koji kaže: Drugi su krivi za sve za razliku od mene koji sam potpuno nevin? Je li nesretan onaj koji svu krivicu za neuspjeh i promašenost svaljuje na druge kao da je u pitanju nepobitna istina koju nikada nijedno iskustvo i čovjek neće moći opovrgnuti? Nesretan mora biti nešto dublje od nezadovoljnog. Nesretan je nešto što sraste s čovjekom kao njegova druga ili nova koža koja se krije ispod one koja je vidljiva. Nesretnost srasta s nesretnim. Je li onda nesretan onaj koji uvijek, svugdje i u svemu pronalazi opravdanje za besmisao, promašenost i neuspjeh zato jer su promašenost i osjećaj neuspjeha na neki način srasli s njegovom osobom?

Tko je nesretan? Netko tko nikako ne može pronaći opravdanje za male dnevne radosti u svom životu? Ili je nesretan onaj koji se nikako ne može otarasiti mučnog osjećaja promašenosti i neuspjeha? Nesretan je nekakav despot i satrap nad samim sobom. Samog sebe osuđuje tako što apsolutizira promašenost i neuspjeh. Nesretan je svoj osobni satrap i krvnik i služi se promašenošću i neuspjehom da vlada nad sobom i da samog sebe ukloni. Bi li onda nesretnost bila nešto kao pogled na samog sebe iz perspektive neuspjeha i promašenosti? Ili bi nesretnost bila brisanje horizonta svakodnevnih radosti i malih uspjeha koji život čine prihvatljivijim i podnošljivijim?

Nesretan za sebe tvrdi: Ni u čemu nisam uspio i promašio sam život. Za razliku od nesretnog nezadovoljan će reći: U nečemu sam uspio u nečemu nisam, nekad sam znao promašiti u životu, ali sam znao i pogoditi. Nezadovoljan ima mjeru. Nesretan nema mjere. Promašio je sve. Njegov neuspjeh je konačan i potpun. Nesretan je satrap kojim vlada totalitarni dvojaki osjećaj krivnje. Apsolutno su svi krivi što sam nesretan i sam sam apsolutno kriv što sam nesretan. Nesretan nema mjere i balansa. On je nekakav totalitarni pesimist ili apsolutistički mračnjak. Nesretan boluje i od lažnog osjećaja nevinosti i žrtve. Ja sam čist i nevin, govori sebi. Nitko me ne razumije i ne shvaća. Ja sam neshvaćeni Atlas koji nosi svijet na svojim plećima jer sam jedini hrabar priznati svoju nesretnost. Onda je i svijet nesretno mjesto. Ljudi su lažovi i varalice za njega. Zašto? Jer je za nesretnog temeljni zakon svijeta promašenost i neuspjeh. Sretni i zadovoljni ljudi su izmišljotina. Nesretnost nije nezadovoljstvo iako često zamijenimo ova dva iskustva. Nesretnost je nešto puno dublje i čvršće za što se čovjek veže teško raskidivim vezama. Možemo li nesretnost opisati kao trajni, duboki i neprekinuti stav promašenosti i neuspjeha u odnosu na moje postojanje i moj život?

Možemo upotrijebiti sliku. Nije najbolja. Nezadovoljan čovjek promatra livadu. Vidi cvijeće, insekte, rub šume. Ima ljepote u cijeloj toj slici. Nezadovoljan je izgledom livade. Trava je prevelika. Šuma je prilično gusta. Previše je nepoznatog grmlja izraslo na rubovima livade. Nezadovoljan je kako sve to izgleda. Trebat će raditi i bit će posla. Nezadovoljan pronalazi lijek svom nezadovoljstvu. Nesretan čovjek također promatra livadu. Gleda isto. Odlučuje spaliti sve jer njegovom pogledu lijepo i uređenije je besmisleno i promašeno. Nesretan i prije nego je pogledao livadu, znao je da to treba spaliti i ostaviti da se pretvori u ustajalu i opasnu močvaru. Nikada nije ni imao namjeru pokušati obraditi livadu i učiniti je ljepšom i plodnijom. Nesretan ne pronalazi lijek za svoju nesretnost jer za nju lijek ne postoji. Nesretan smatra da je od samog početka na putu prema promašenosti i neuspjehu. Nesretan ne želi niti pokušati. Iznenadna radost ili neočekivan uspjeh za nesretnog je kao da iznenada kap vode padne u morski ocean. Ništa. Nevidljivo. Neprimjetno.

Nesretnost je oblik nevjere. Nesretan ne vjeruje u nesavršene životne radosti i uspjehe. Nesretan ne vjeruje u kratkoročne životne smislove. Nesretan ne vjeruje u kratke trenutke nade koji se događaju u životu. Obitelj, posao, djeca, sposobnosti, talenti, planovi, očekivanja, nadanja, dakle ono što u najvećoj mjeri čini jedan ljudski život, put je u neuspjeh i promašaj. Nesretan vjeruje da zna da je život promašaj i neuspjeh. To je njegova temeljna vjerska istina. Njegova dogma koje se čvrsto drži i od koje se ne odvaja ni kada spava.

Da bi čovjek bio istinski nesretan, morao bi imati specifičnu strukturu postojanja koja bi bila usmjerena protiv njega i njegovog života. Bila bi to struktura jasnog i nedvosmislenog stava da su promašenost i neuspjeh konačni ishodi čovjekovog života. Je li moguće jedno takvo ljudsko postojanje? Svakodnevno življenje, odlazak na posao, odgajanje djece, planiranje života, iskorištavanje svojih osobnih talenata dok pred sobom vidimo samo horizont neuspjeha, promašaja i besmisla. Rađa li se čovjek nesretan? Postaje li nesretan tijekom života? Postoji li nesretan čovjek koji je sposoban živjeti sa sviješću i sebi nametnutom spoznajom kako jedini on zna da je sve što živi i radi i trudi se neuspjeh i promašaj?

Mislim da ne postoji nesretan čovjek. Jedna takva ljudska egzistencija koja bi živjela protiv sebe tako što bi prigrlila neuspjeh i promašaj kao konačnicu svega, čini se nemogućom. Ili netko od vas misli da zaista među nama postoje nesretni ljudi? Nadam se da smo ipak radije nezadovoljni. Nezadovoljstvu je moguće pronaći lijek. Nesretnost je nešto puno opasnije i zlokobnije. Teško je pomisliti da se može živjeti nesretno. Živjeti protiv samog sebe. Protiv malih radosti, neznatnih nada i maglovitih osjećaja nekakvog smisla života makar dok dišemo i živimo. Ako je nesretnost horizont neuspjeha, promašaja, besmisla, očaja, pesimizma, kako je moguće da čovjek prigrli takav horizont i s njim svakodnevno živi? Kako je moguće istovremeno biti nesretan i živjeti? Je li moguć nesretan čovjek od krvi i mesa? Živi čovjek koji govori, diše, radi? Svjestan da je sve promašaj. Čak i disanje i govor i spavanje i rad. Je li moguće živjeti od početka do kraja promašeno i besmisleno? Uvjeriti sebe da tako treba biti i da je to svrha i smisao svega onoga što jesmo i od čega se sastojimo?

Nisam susreo nesretnog čovjeka. Nesretan čovjek je kontradikcija životu. Nezadovoljan sam. Tu i tamo. Ne vjerujem da sam nesretan. Imam svoju vjersku istinu o životu. Držim se grčevito, fundamentalistički i fanatično moje privatne dogme da nisam nesretan. Čak i kad spavam. Nije uvijek lako kad se probudim nezadovoljan. Ali se probudim. Zato što vjerujem da ću pronaći lijek nezadovoljstvu. Nesretan se nikad ne bih probudio jednom kad zaspem. Jer ne postoji lijek za nesretnost. I ne vidim nijedan razlog da se probudim. Ali vidim na stotine malenih razloga da se probudim i onda kad sam nezadovoljan sobom i svojim životom. Oči nezadovoljnog i oči nesretnog vide potpuno drugačije živote i svjetove. Ako se nesretan uopće može probuditi i otvoriti oči i pogledati svijet i svoj život. Ako ne može sam od sebe, možda je vrijeme da ga onaj nezadovoljan u meni probudi i otvori mu oči.

U Sarajevu 23. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Evgeniy Anikeev

JEDNO ŽIVOTNO PROPUTOVANJE I DVA MOGUĆA USPUTNA ZASTRANJENJA

Pojmovi poput staze života, životnoga puta i proputovanja su učestali kako u onom svakodnevnom kolokvijalnom govoru tako i u onim složenijim umjetničkim i duhovnim nacrtima i konceptima. No, s obzirom na današnji sjedilački način života, i to u punom smislu – pred TV-om i kompjuterom sjedilačkim, mogli bismo se s pravom pitati koliko ono prvo zapravo više uopće ima smisla? Je li se nekadašnji vječiti selilac i lutalac definitivno skrasio i ukopao, ili možda još uvijek u njemu ima životnoga ritma, pokreta i poleta?

Nešto se ipak kreće…

Koliko god danas statično živjeli, sam život još uvijek isključivo opstoji kao dinamičan proces. Našim tijelima stalno kolaju životni sokovi, a u periodu od sedam do deset godina izmijenjamo gotovo sve tjelesne stanice. Pri tome, da i ne spominjemo sve one munjevite nervne procese, kao ni egzotični subatomski svijet od kojeg smo satkani, a unutar kojeg se elektroni frenetično kreću teško zamislivom brzinom svjetlosti. U svakom slučaju, dobro je pokušati osjetiti sav taj pokret u nama, i malo se uživjeti u njega, pa dopustiti onda i našem duhu da poteče razigrano poput čistog planinskog potoka…

„Život je putovanje, a ne destinacija”

Alber Einstein reče jednom da je život poput vožnje bicikla, te da ravnotežu možemo sačuvati samo ukoliko nastavimo okretati pedale. S ovom mišlju se susrećemo s prvim zastranjenjem koje se čovjeku događa kada se život ne shvati ispravno kao proputovanje. Kad se zastane, gubi se ravnoteža. Zato uvijek treba ići dalje. Naravno da će biti divno ako na tom putu budemo imali drage suputnike, ali čak ako ih i ne bude – treba krenuti dalje. No, zašto onda uopće ponekad zastanemo ako je toliko logično da se treba ići dalje? Pa bude tu svega… Čovjek ponekad pomisli da je već pronašao svoju krajnju destinaciju, a zapravo još toliko puno toga u životu ima za naučiti i upoznati … Kao što onaj drugi razočarano zastane, jer nije uspio upasti na neku željenu destinaciju, ne videći pri tome stotine onih drugih, još ljepših i boljih… Netko se opet usput zagleda u kakvu mračnu duboku provaliju, a ona se također zagleda u njega, pa onda ni makac … a samo se trebalo okrenuti i nastavati dalje. Za kraj ono Andrićevo: Ponekad nas uspiju zaraziti čekanjem, a to je valjda najčvršći i najžilaviji od svih okova i lanaca. Ali i u tom slučaju ponovno važi isto: „Ako se nađete i u sred pakla, nastavite ići“ (Chuchill).

„Život je putovanje, a ne utrka”

Kao što ponekada neopravdano zastanemo, tako se ponekad pomalo i previše zadamo. Premda može zvučati kao kontradikcija, dva naznačena zastranjenja često mogu egzistirati istovremeno i zajedno. Tako, u nekim aspektima života kao da se više uopće ne mičemo, dok se u onim drugim nemilice natječemo, umjesto da i dalje smireno putujemo. Utrka se po sebi može ticati nekih nezajažljivih zahtjeva i ambicija, ali isto tako i one najobičnije statične drskosti koja drugima ne želi dati za pravo kao ni ono „preda se”. Premda se čini kako sama priroda stvari nameće čovjeku taj sveprisutni natjecateljski duh, to nas ipak ne oslobađa onog jednog velikog pratećeg problema. Naime, svijet je lijep promatran isključivo očima djeteta, dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački (Hesse). Pri tome se čak čini da se kod jednog ovakvog negativnog pogleda na svijet zapravo uspostavlja obostrana negativna petlja između čovjeka i svijeta. Hegel u tom smislu primijeti: „Tko razborito gleda svijet, toga i svijet gleda razborito.” Ili u našem slučaju nešto preciznije: Tko se prema sveukupnoj stvarnosti drži agresivno, tome će i stvarnost uzvratiti agresivno. Uistinu, svaki teški pesimist bi prvo trebao provjeriti razinu svoga ega i ambicija.

Naznačenu promjenu perspektive punoljetnog čovječanstva, koje se usuđuje suditi i presuditi čak i samom Bogu, moguće je najizvrsnije opisao Friedrich Nietzsche u svojoj „Radosnoj znanosti”. Nakon što je ludi čovjek upao na gradski trg i svima nagovijestio smrt Božju, dedivinizirano čovječanstvo se vrlo brzo počinje susretati s posljedicama, i ovdje stvari zbilja postaju zanimljive. Nakon početnog razvedravanja i osjećaja olakšanja zbog „smrti Božje”, modernom čovjeku odjednom postaje sve mračnije. Ludi čovjek se nadalje stoga pita: „Što učinismo kad odriješismo zemlju od njena sunca? Kuda li se onda sada kreće? Kuda li idemo mi? Dalje, dalje od svih sunaca? Ne padamo li neprestance? I to natrag, naprijed i na svaku stranu? Ima li još kakvo gore i dolje? Ne lutamo li kao kroz netko neizmjerno ništavilo? Ne osjećamo li dah praznog prostora? Nije li postalo hladnije? Ne dolazi li neprestance samo noć, sve dublja noć?” Ne ulazeći ovdje dublje u Nietzscheovu radikalnu sumnju koja nemilosrdno propituje kako sam teizam tako i ateizam, ovdje ćemo se samo zadržati na zlovolji kao dijagnozi emancipiranog čovjeka – i to s tendencijom daljnjeg širenja. Tako u istom djelu Nietzsche nadalje piše: „Dovoljan je već jedan jedini čovjek nesklon radosti, pa da čitavom kućanstvu nametne trajnu mrzovolju i tmurno nebo; a jedino se nekim čudom dogodi da netko takav izostane! … Onaj tko je nezadovoljan sobom, neprestano je spreman svetiti se za to: mi ostali bit ćemo njegove žrtve, makar jedino tako što ćemo morati podnositi njegov ružan pogled. Jer prizor ružnog čini lošim i turobnim.”

Za kraj svakako ostaje pitanje kako se izvući iz ovog začaranog kruga usiljene emancipiranosti, pretjeranih ambicija i posvemašnje zlovolje? Jedno je izgledno sigurno: Radost i sreća su rezervirani za ljude čista i jednostavna srca, ali pri tome se ovim nanovo željenim epitetima ne smije pristupati kao još jednoj od naših ambicija i emancipacija. Zapravo, ovdje nije potrebno činiti ništa novo, nego tek prestati činiti ono staro. Lijek je jednostavni, stari … gledajte svijet onako kako biste željeli da on gleda vas. Doslovno, dati osmijeh za željeni osmijeh, poštovanje za poštovanje, divljenje za divljenje, zahvalnost za zahvalnost, šansu za šansu…

U Sarajevu, 22. IV. 2020.

M. B.

Izvor citata: https://hr.wikiquote.org/wiki/Glavna_stranica

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iurii Kovalenko

O zlobi

Zloba je emocija s najdužim pamćenjem. Ona pamti sve negativno daleko unatrag. Motiv njezinog sjećanja je prigovor, osveta, pa čak i nasilje. Zloba čuva prošlost kao izvor svoje snage. Sjeća se i onoga što joj nije učinjeno namjerno. U sjećanju zlobe sve doživljeno i proživljeno mora biti podvrgnuto budućem planiranju osvete. Svoje izlaganje zloba počinje pozivanjem na prošlost: sjećaš li se kad si prije nekoliko godina učinio/učinila to i to… Može biti nešto beznačajno i nenamjerno. Kao recimo ako ste se s nekim našalili. Zloba je šalu pretvorila u neoprostivu uvredu. Uvećala je njezine dimenzije bezbroj puta i sada je nečija šala postala opravdanje da vam se prigovara, osveti ili čak da se bude nasilno prema vama. Vi ste zaboravili šalu. Šalu je zaboravio i onaj dio dobrote u drugom. Zloba u njemu nije zaboravila. Polako, metodički i uporno hranila je njegovu dušu odmjerenim dozama lošeg, negativnog i mržnje prema vama. I sada je ono čega se vi ne sjećate postao razlog vaših problema i straha. Neobično je kako čovjek zaboravlja dobro. Je li to čini sam svjesno i namjerno? Ili u čovjeku postoji nekakav prokleti mehanizam zaborava dobrog? Možda je zloba mehanizam kojim natprosječnim brzinama zaboravljamo dobro i prijemčivi smo za negativno i loše? Zloba je i emocija koja istovremeno umanjuje i preuveličava. Umanjuje dobro, preuveličava zlo. Kao kada zloba zamagli sve dobro što ste od nekoga doživjeli i ostavi u vašem sjećanju jednu jedinu kritiku koju ste morali otrpjeti. Nema veze ako je kritika bila dobronamjerna i za vaše dobro. Zloba je narav kritike pretvorila u omalovažavanje i vrijeđanje koje još jedino osveta može zadovoljiti. Zloba je izuzetno sposobna za selektivno brisanje pamćenja i uklanjanje sjećanja iz našeg uma. Sposobna je obrisati čovjeka i sve što je taj čovjek dobro učinio za nas. Zloba je jednodimenzionalna emocija. Ne uklanja samo pozitivno i dobro. Uklanja složenost međuljudskih odnosa koji često traže razmišljanje i promišljanje. Uklanja našu sposobnost da pokušamo, ukoliko je moguće, razumjeti drugog i njegov odnos prema nama i naš prema njemu. Zloba pojednostavljuje ljude isključivo na naše neprijatelje koji zaslužuju osvetu i daje nam za pravo u planiranju i izvršenju osvete i mržnje. Zloba ne podnosi razmišljanje. U konačnici razmišljanje je ne zanima. Zlobu zanima prošlost i ono što smo zapamtili jer njezino razmišljanje je isključivo o prošlosti i negativnim sjećanjima. Zloba se tim služi kako bi nas kontrolirala i zabranila da razmišljamo. Zlobu nije briga je li se netko kasnije promijenio. Postao bolji. Zatražio od nas oproštenje. Priznao se krivim. Zloba samo pamti nevinu šalu upućenu nama zbog koje sada imamo pravo na osvetu. Zloba ne razmišlja o sadašnjem trenutku niti o promijeni na bolje koja se dogodila u drugom i u nama. Zlobu ne zanima naš ljudski rast i sazrijevanje u opraštanju i međusobnom razumijevanju i podršci. Zloba ne poznaje oproštenja, obraćenja i katarze. I mrzi ih. Zloba živi u prošlosti i njome se hrani. Sve što ide naprijed, što rađa bolji i ljudskiji život među ljudima, ona ne podnosi i bori se protiv toga. Zloba je sitničava emocija koja od muhe pravi slona, ali vrlo ubitačnog slona jer dogodi se da čovjek ubije čovjeka zbog „sitnice“ koju je jedan od njih godinama pamtio kao neoprostivu uvredu. Možda je to bila ona nevina šala na tuđi račun? Zloba ne priznaje nevine šale, nevini humor, nevine viceve, nevina bockanja. Zloba je smrtno ozbiljna i nevinost kao osobina otvorenih i sretnih ljudi za nju ne postoji. Zloba je dvolična emocija. Pravi farizej među emocijama. Dok odobrava, istovremeno slaže negdje u pozadini sve što se nekada rekli i učinili. Pamti vaše geste. Boju glasa. Ton kojim ste govorili. Položaj tijela koji ste imali. Fascinirajuće je kada razgovarate s nekim tko je zloban s koliko puno detalja i preciznosti opisuje što mu je netko rekao i učinio. Bogatstvo detalja fascinira i plaši. Zar ponekad nesigurno ljudsko pamćenje može zadržati tako dugo u sebi svu silinu detalja nekog događaja koji se između nas dogodio? Zloba može. Zloba, ta emocija s najdužim pamćenjem, ta emocija s jednodimenzionalnim svođenjem drugoga na loše i negativno, ta glupa emocija koja nam ne da racionalno razmišljamo i promišljamo o promijeni i obraćenju drugoga, taj farizej među emocijama koji navodno jedno sluša i čuje, a nešto sasvim drugo pamti. Ta fascinantna emocija koja pamti nevjerojatno veliki broj detalja jedne nevine šale na tuđi račun. Ta emocija koja je sklona beskrajnim preuveličavanjima koja joj služe kao opravdanja za osvetu i mržnju. Ta opasna i podmukla emocija koja ponekad čovjeka natjera da uništi i sebe i drugoga zbog nečega čega se jedan od njih više i ne sjeća da se dogodilo. Dok se drugi živo sjeća cijelog događaja kao da se upravo pred njim događa ono što se nekad davno dogodilo i što bi radi obostranog dobra i boljih odnosa možda trebalo zaboraviti i ostaviti u bespućima sjećanja. Zloba dijeli ljude. Na one koji se ne sjećaju svega i nastoje zapamtiti samo dobro. I na one koji se sjećaju uvijek negativnog i lošeg i čije pamćenje vrvi bogatstvom detalja. Do te mjere da će vam detaljno s određenom nasladom u očima ispričati sve detalje jedne nevine šale koje ste davno nekad uputili na njegov/njezin račun i poput vašeg budućeg dželata vam svečano obećati da će vam se osvetiti i da vas mrzi. Takva je moć i snaga zlobe. Nevinost može pretvoriti u sredstvo osvete i mržnje. Čuvajte se zlobe i ne trudite se pamtiti sve i ne pamtite previše. Možda i nismo svjesni koliko je nekad blagodatno imati sposobnost zaborava i sposobnost razuma. Zloba mrzi i razum i zaborav i ne jednom u životu smo susreli i prepoznati zlobnog. Nismo li se čudili kako jako dobro pamti i kako ga je teško urazumiti i objasniti mu da je u pitanju samo nevina šala na koju smo se onomad oboje iskreno nasmijali? Netko nije bio iskren. Ili njegov smijeh nije bio iskren. Najbolje o tome zna zloba. Farizej među ljudskim emocijama.

U Sarajevu 20. 40. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Alexsandr Buts

O posjedovanju

Je li posjedovanje bespomoćnost? Pokušaj da zauzmemo prijestolje koje smo već izgubili. Na sve smo spremni. Ne i na poraz. Težiti posjedovanju drugog i kontrolirati ga, otkriva našu bespomoćnost. Strah i tjeskobu jer smo izgubili. Ništa ne možemo posjedovati do kraja. Ni stvari. Ni drugog. Ni sebe. Posjedovanje je kušnja. Napast. Nikad ugašena strast. Posjedovati život? Samo kad bi ga se moglo posjedovati do mjere besmrtnosti. Ipak, ponekad smo jedva sposobni posjedovati vlastito tijelo i um. Tijelo izda. Odustane. Posustane. Um oslabi. Zaboravlja. Ne sjeća se. Posjedovati sebe? Ni to nam ne uspijeva. Raspoloženja. Emocije. Strasti. Iznenade nas i šokiraju. Čak nas i stvari prevare onda kad mislimo da ih posjedujemo. Posjedovanje se igra s nama. Kao kad se igrate skrivača. Taman kad pomislite da ste otkrili skrovište i odgrnete zastor, ali nema nikoga. Posjedovanje je kao netko za koga mislimo da znamo gdje mu je skrovište. Onda otkrijemo da je skrovište prazno. Kao kada umislimo da posjedujemo svoje tijelo. Ipak, ponekad nas ostavi na cjedilu kad to najmanje očekujemo. Sruši se. Razboli se. Odbija napore. Bili smo sigurni da ga posjedujemo i da nam ništa nije skriveno. Apsolutno posjedovati je nemoguće jer to bi značilo da je sve isključivo u našim rukama. I ničijim drugim. Kako slabašno zvuči gromoglasan krik onoga koji slavi posjedovanje svog tijela i uma koji ga već sutra izdaju i odbijaju ga poslušati. Kako tiho zvuči jaki glas onoga koji tvrdi da posjeduje drugoga čiju slobodu i ideje ne može niti zarobiti niti osvojiti. Opijen posjedovanjem, čovjek već sutra proklinje svoju neukost i kratkovidnost kada je umislio da može apsolutno posjedovati. Čak mu se i stvari rugaju. Danas se hvali dvorcem, a već sutra bespomoćno promatra pepeo i srušene zidove onoga čime se oholio. Danas se hvali životom, slobodom i autonomijom, a već sutra bespomoćno promatra kako njegova sloboda i autonomija propadaju jer ne može pobijediti bolest. Neki maleni organizam kojega ne vidi jači je od njegovih kostiju i mesa. Bio je uvjeren da su njegove kosti i mjesto nepobjedivi i da će trajati vječno. Danas obožava svoje lice, a već sutra pokušava se sakriti od svog lica jer ne voli više svoj osmijeh, usne, zube i oči. Jer smatra da ne liči na sebe. U ogledalu je neko drugo lice. Staro i oronulo. Danas se hvali da će ga cijeli svijet pamtiti, a već sutra drugi hodaju preko njegovog groba ne znajući da je tu sahranjen. Iako ne posjedujemo puno, ne možemo se tako lako osloboditi svog idola. U posjedovanje smo zaljubljeni. Za njim patimo. S njim se vodimo za ruku i godi nam njegov udivljeni pogled. Posjedovanje nas potiče: Posjeduj! Bit ćeš moćan. Bit ćeš snažan. Imat ćeš kontrolu. Drugi će te obožavati. Bit ćeš predmet njihovog divljenja. Zar ne izgleda tako? Tko posjeduje stvari i ljude, nije li moćan, snažan i ne obožavaju li ga toliki? Zar se potajno ne divimo i ne zavidimo onome koji posjeduje? Naravno. Posjedovanje nas zavodi i želi nas zavesti. Nema iznimke. Zov posjedovanja je kao što bajke opisuju pjevanje sirene. Neodoljivo. Neponovljivo. Naša potajna strast i želja. Posjedovati stvari i posjedovati ljude. Zar ne želiš posjedovati sve i svakoga? Biti onaj koji sjedi na prijestolju kojemu se klanjaju i ljudi i stvari? Naravno da želiš. Svi i svatko želi posjedovati. Posjedovanje je nezasitno. Proždrljivost koja nas proždire. Što više posjedujemo, gladniji smo jer se posjedovanje hrani nama, a mi ga hranimo posjedujući sve više stvari i ljudi. Posjedovanje je kao začarani krug u kojem ne možemo dovoljno sebe nahraniti od silne gladi koju osjećamo. Je li posjedovanje onda neutaživa glad za koju ne postoji hrana koja će nas nahraniti dovoljno da prestanemo gladovati? Možda. Posjedovanje je i nekakva bespomoćnost. Naša ljudska bespomoćnost pred ustima iz kojih dopire zavodljiv i strastven poziv: Posjeduj sve i posjeduj svakoga, to je istinska sreća! Posjeduj sebe, posjeduj svoje tijelo, posjeduj svoj um, svoje emocije, strasti. Posjeduj druge, njihovu vjernost, ljubav, dobrotu. Tako je izazovno i zavodljivo slušati ljubavni zov posjedovanja. Nerijetko prihvatimo poziv. Nerijetko se zaljubimo u posjedovanje. Nerijetko je posjedovanje naša prva i jedina ljubav. Iz iskustva smo naučeni da neke ljubavi ne završe dobro. Znaju prijeći u otvorenu mržnju i neprijateljstvo. Zna se dogoditi i s posjedovanjem. Prvo se u njega zaljubimo, predamo mu se do kraja. Sve mu dadnemo. Cijelog sebe. I um i tijelo. Onda dođe do sukoba i neprijateljstva. Otkrijemo da nas posjedovanje vara. Da je lažljiv i prevrtljiv ljubavnik. Jer puno toga od nas skriva. Otkrijemo da ljubav nije bila čista i iskrena između nas i posjedovanja. Mi nismo skrivali ništa. Mi smo se ludo zaljubili u posjedovanje. Ono nas je surovo i hladno prevarilo. Prijevaru otkrijemo postupno. Savršeno tijelo u koje nas je posjedovanje navelo da se zaljubimo, ponekad nas neugodno iznenadi jer otkrijemo da nije uvijek savršeno. Oholi um u kojega smo se zaljubili do ušiju s vremenom pokazuje slabosti, pukotine, gubitke i njegova genijalnost i briljantnost blijedi. Polako ali sigurno otkrijemo da je posjedovanje varalica koji je jako privlačan, neodoljiv i šarmantan. I da nismo jedini koji smo prevareni njegovim ljubavnim pričama i tajnim znakovima. Posjedovanje nam daje ono što potajno najviše želimo. Biti prvi i biti u središtu. Biti onaj koje mu se svi klanjaju i kojemu se svi dive jer posjeduje nešto i nekoga. Posjedovanje svakom od nas govori da ćemo biti savršeni, posebni i jedinstveni ako budemo posjedovali sve što želimo i koga kod želimo bez obzira na cijenu, način i sredstva kako ćemo ih posjedovati. Nije nimalo lako othrvati se zovu posjedovanja. Jer svi volimo biti prvi i u središtu, biti posebni, jedinstveni i savršeni. I to je upravo ono što nam posjedovanje obećava kada nas nagovara da je najvažnija stvar u životu posjedovati nešto ili nekoga.

U Sarajevu 19. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

Exit mobile version