zluradost – Poptheo Web Portal

Schadenfreude je njemačka složenica nastala sredinom 18. stoljeća a koju će u izvornom obliku posuditi i Englezi stoljeće kasnije. Na naš jezik bi se najlakše mogla prevesti kao „zlonamjerna radost” a koja se javlja kod ljudi kao osjećaj zadovoljstva i sreće naspram tuđeg neuspjeha ili nesreće.
Filozofska i duhovna literatura davno su još uočile ovaj problem a u osudi zlonamjerne radosti izgledno je najoštriji bio njemački filozof Arthur Schopenhauer (1788-1860). Za njega nije bilo nikakve dileme; dok je zavist smatrao još uvijek ljudskom, zlonamjernu radost (Schadenfreude) je vidio đavolskom. Jednostavno, po njemu jedna od najradikalnijih i najgnusnijih moralnih devijacija uopće. Njemu nasuprot, rabin Harold Kushner u zlonamjernoj radosti vidi univerzalnu, pa čak i zdravu ljudsku reakciju, u čemu si jednostavno ne možemo pomoći. U svojem djelu „Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima”, on navodi slijedeći primjer: „(Ljudi) ne žele da njihovi prijatelji budu bolesni, ali ne mogu si pomoći da ne osjete neugodan grč zahvalnosti što se (loše) ipak dogodilo nekome drugom, a ne njima.” Dakle, na tragu „dvostrukog moralnog učinka”, za Kushnera je zlonamjerna radost sasvim pozitivna datost sve dok naglasak ne leži na nesreći drugoga, nego prvenstveno na vlastitoj sreći zbog izbjegnutosti nesreće.
Potonji primjer nam pomaže shvatiti da nije svaka zlonamjerna radost jednaka, ni po uzroku nastanka ni po naknadnim moralnim implikacijama. U tom smislu, današnja psihologija govori o, u osnovi, tri različite zlonamjerne radosti:
– Agresijom utemeljena zlonamjerna radost prvenstveno se tiče identiteta grupe. Dakle ovdje govorimo o specifičnim rivalstvima iz domene „naši-njihovi”, pri čemu se tuđi neuspjeh doživljava kao potvrda superiornosti i valjanosti vlastite grupe.
– Rivalstvom utemeljena zlonamjerna radost – sve je slično kao i u prethodnom slučaju, s razlikom da se sučeljavanje događa na osobnoj razini.
– Pravdom utemeljena zlonamjerna radost nastupa tamo gdje se tuđi neuspjeh ili nesreća doživljava kao pravedna kazna zbog neke prethodno učinjene pogreške ili zbog općenito pogrešnog ponašanja. Zanimljivo je da već mala osamnaestomjesečna djeca pokazuju jednu ovakvu tendenciju radovanja, no i pored ovoga primjera, psihologija zlonamjernu radost općenito smatra više djetinjastim oblikom ponašanja. Jednostavno, zrele ljudske osobnosti ne mogu osjećati radost zbog tuđe nesreće, dok one, tako da kažemo, poluzrele mogu, ali će se barem potruditi da to otvoreno ne pokazuju.
Stoga bi možda ovdje trebalo malo zastati i zapitati se zbog čega zrele osobnosti ne mogu osjećati jednu ovakvu zlonamjernu radost? U prvom redu, moglo bi se reći da osobne zrelosti nema bez izgrađenosti, a izgrađenosti nema bez borbe, izgaranja, te brojnih poduzetih pokušaja i pogreški. To je sve jednostavno dio procesa sazrijevanja i stoga se zrela osoba kudikamo neće radovati kad vidi da netko drugi nešto neuspješno pokušava i posrće. Doduše, neće zbog toga posebno ni tugovati, jer kako rekosmo, to je put kojim svatko navlastito mora proći. Bolje onda takvima iskazati toplu ljudsku podršku i uputiti im pokoji koristan savjet. Drugi razlog zbog kojeg se zrela osoba nikad neće radovati tuđoj nesreći leži i u boljem razumijevanju međuljudskih rivalskih procesa. Kako smo o tome već ranije pisali, rivalstvo nije samo animozitet, ono naprotiv iznenađujuće podrazumijeva i izvjesnu sličnost i bliskost među rivalima. „Jednoj bijesnoj mački ništa toliko nije slično kao druga bijesna mačka” (Girard). Ili drugim riječima, identičnost cilja oko kojeg se bore, nepobitno svjedoči i o suštinskoj međusobnoj sličnosti rivala. Ne volimo se jer se svađamo ili se svađamo jer se volimo – pravi odgovor će znati oni koji uistinu vole…
Kao kratki zaključak, mogli bismo reći da zlonamjerna radost kudikamo predstavlja neotuđivi dio čovjekovog razvojnog procesa, te samim tim i svojevrsni indikator, i to u smislu – sve dok ovo budemo osjećali, bit će neosporan znak da još puno toga u životu imamo za proći, naučiti i sebi priznati.
U Sarajevu 18. VIII. 2020.
M. B.
Izvori:
– Shanon PAULUS, Schadenfreude is a Childish Emotion, Smithsonian Magazine (25. VII. 2014.), https://www.smithsonianmag.com/smart-news/schadenfreude-childish-emotion-180952163/ (Stanje: 18. VIII. 2020.);
– https://en.wikipedia.org/wiki/Schadenfreude (Stanje: 18. VIII. 2020.).
– Rudolf LUETHE, Heitere Aufklärung: Philosophische Untersuchungen zum Verhältnis von Komik, Skepsis und Humor,
https://books.google.ba/books?id=7RdLDwAAQBAJ&pg=PA39&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false;

René GIRARD, Nasilje i sveto, Književna zajednica Novog Sada, 1990.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Oxana Lebedeva;

Filozof Arthur Schopenhauer nazvat će zluradost „sestrom zlobe i smijehom pakla“ i jednom od najgorih ljudskih osobina koja se manifestira kao odsutnost samilosti. Zluradost je više od radovanja tuđoj nesreći. I sama riječ nam govori da je riječ o radovanju zlu. Zluradost je glumljenje samilosti. Kao kada onaj koji u rukama drži tuđi život i pruža lažnu nadu dok u sebi uživa u slikama uništenja žrtve. Zluradost je plan. Odluka da se odglumi samilost prema potpuno nemoćnom čovjeku. Zlurad čovjek ima apsolutnu slobodu i moć biti samilostan, ali u sebi odlučuje učiniti neopisivo zlo čovjeku koji se uzda u njegovu samilost. Zlurad obećava samilost svjestan da bezočno laže. Zlurad se raduje neminovnoj propasti drugog kada glumi da je emotivno najbliži. Zlurad je više od dvoličnog. Zlurad je utjelovljena pakost koja se raduje zlu. Jedino zlurad može biti do kraja moralno izopačen, veli Schopenhauer. Zlurad mora biti glumac da bi sakrio pokvarenost. Život mu mora biti kazalište da se ne bi shvatilo što stvarno misli o životu. U rukama uvijek drži spremne konopce zastora da ih spusti čim netko pokuša pogledati što se nalazi iza, u garderobi. Iako filozofski pesimist, čak je i Schopenhauer smatrao da ima ljudi sposobnih za dobro i izdržavanje patnje. Jedino zlurad uživa u patnji kao najvećem dobru. Zluradost je pokvarenost čovjeka. Ona je nešto dublje od karakternog nedostatka. Jer i zlo nije obična karakterna slabost, nego stanje koje duboko i trajno izobličuje čovjeka. Zluradost se na prvi pogled može učiniti kao nešto bezopasno. Kao simpatična pomisao koja ne može naštetiti čovjeku. Ali čovjeka misli mogu izobličiti. Kao što ga dobre i plemenite misli mogu učiniti boljim. Zlurad osjeća u sebi nadmoć nad bespomoćnim. Osjeća snagu nad onim kojemu je nada i jedini izlaz. Osjećaj nadmoći nad bespomoćnim nije bezazlen. Zlurad sebe postavlja u položaj gospodara života i smrti. I taj osjećaj je izazovan i skoro je nemoguće svladati ga. Zlurad odlučuje spustiti se na razinu smrtnog čovjeka. Dok u svojoj vlasti drži nečiji život kao gospodar, zlurad glumi da je isti kao i čovjek koji je pred njim bespomoćan. Zlurad glumi empatiju. Glumi bespomoćnost. Može čak i glumiti žrtvu. Ali on je se već od samog početka postavio kao gospodar koji posjeduje apsolutnu moć. I tog osjećaja se neće odreći ni pod koju cijenu. Radije će glumiti blizinu i razumijevanje u odnosu s nemoćnim. Jer ako odmah pokaže svoju moć, osjećaj da je gospodar tuđe sudbine će oslabiti. Zlurad najmanje želi da njegov skriveni osjećaj nadmoći prestane. Dapače, on ga potiče. I time dublje uranja u zlo i radovanje zlu dok istovremeno glumi da je šokiran zlom i da ga mrzi. Zlurad izvrsno glumi da voli dobro i da za njim bezrezervno teži. Pisci ponekad kada opisuju zluradog, pišu o nečijem „paklenom“ pogledu u očima. Pred istinski zluradim pogledom normalan čovjek osjeća strah jer normalan čovjek teško razumije da bi postojao netko tko se raduje zlu. Možemo razumjeti da netko u trenutku slabosti poželi učiniti zlo drugom recimo radi osvete. Ali da netko naokolo hoda s uvijek istim zluradim pogledom u očima i da se njegov pogled nikada ne mijenja, teško je razumljivo. Koliko smo god u napasti učiniti nekome zlo, mi se srećom prepadnemo kada se nađemo u situaciji kad ga trebamo učiniti. Prepadnemo se razorne snage zla i onoga u što nas može pretvoriti jer svi se bojimo trajno pretvoriti u čudovišta. Zato iskrenog čovjeka koji je u napasti učiniti zlo nekad nadvlada samilost i čovjek odustane. Kada se samilost ne glumi, ona poput umirujućeg lijeka zaustavi naše činjenje zla. Samilost nas ponekad pobijedi i budemo zahvalni što nas je nadjačala. Međutim, kada je samilost glumački paravan, ona i nije samilost. I nema nikakvu snagu promijeniti zlo koje se želi učiniti jer nje zapravo i nema. Zato je Schopenhauer zluradost opisivao kao najvećeg neprijatelja samilosti jer jedno snažno i dobro ljudsko iskustvo koje nas sprječava u činjenju zla kao što je samilost, kod zluradog čovjeka nije ništa drugo nego paravan iza kojeg se čovjek raduje zlu. I ponekad se s tim susretnemo u onome što poučeni iskustvom zovemo zluradim čovjekom i zluradim pogledom.

U Sarajevu 30. 4. 2020.

O. J.

Oznaka: zluradost

ZLONAMJERNA RADOST (SCHADENFREUDE)

O zluradosti