O zaboravu i zaboravljanju

Biti čovjekom se ne može kroz zaboraviti. Zaboraviti tko sam značilo bi izgubiti neki dio sebe. Identitet koji nas čini onim kako doživljavamo sebe i interpretiramo svijet u kojem živimo. Dok je zaboravljanje proces koji se kreće od gubitka i ponovnog pronalaženja sebe i svijeta oko sebe, zaborav može postati trajno iskustvo. Ima zaborava koje nastojimo ostvariti. Borimo se protiv vlastitih sjećanja i uspomena u pokušaju da izbrišemo dio sebe. Većina zaborava se ne može ostvariti. Potiskujemo ono čega se ne želimo sjećati, ali ne uspijevamo. Svaki neuspješan pokušaj zaborava rezultira novim proživljavanjem iskustva kojega se ne možemo osloboditi. Nestali doživljaj vraća se kao živa i stvarna slika pred našim očima. Lako zaboravljamo dobro. Nevjerojatno je teško zaboraviti zlo. Pretrpljeno zlo je ono koje ne biva žrtvom zaborava. Ono se rastače i pretače u nama u bezbroj nijansi emotivnih stanja i naglih oživljavanja sjećanja do mjere fizičke boli koju povremeno trpimo i podnosimo. Izgleda da ne možemo izabrati zaborav. Kao da nam sloboda ne može pomoći u pokušaju da zaboravimo. Može li se čovjek suočiti s zaboravom kao što se suočava sa stvarnošću? Kako se suočiti s onim čega više nema ili je poput niti paučine ili svile i prvi dodir i dah ga prekida? Može li nam biti određeno što možemo i smijemo zaboraviti, a što ne smijemo? Nije li na kraju sve prepušteno nama? Nije li naša osobna odluka presudna? Zaborav je stanje. Stanje uma i duha. Stanje sjećanja i pamćenja. Postići zaborav znači dosegnuti stanje. Nema više nikakvog procesa koji bi se trebao događati. Ono što se u nama događa su pokušaji kojima se nosimo s nečim čvrstim u nama. Stabilnim i nepromjenjivim. Neobjašnjivost zaborava je u njegovom nezaboravljanju. Paradoks da iako ga zovemo zaboravom, on ne zaboravlja nego se sjeća onoga čega se želi sjetiti i pamti ono što odluči pamtiti. Zaborav je usmjeren protiv samog sebe. Željom kojom nastojimo zaboraviti razvijamo sve življa i jasnija sjećanja i pamćenja. Reći sebi želim zaboraviti biva identično onomu ne želim se sjećati, ali se svega sjećam. Zaborav se doima kao prokletstvo. Stavlja nas pred pitanje: može li čovjek istinski zaboraviti? Ako se nešto ili netko neko vrijeme izbriše iz našeg sjećanja, je li to zaborav? Ako više ne pamtimo detalje daleke prošlosti, je li to zaborav? Možda nikad ništa ne zaboravljamo. Nijedan, pa ni najmanji detalj onoga u nama što je utkano u našu svijest i samosvijest. Skriveno je ispod površine i potisnuto da ne smeta. Da ne plaši. Prekriveno plaštevima šutnje i tišine. Dok zaboravljanje možemo razumjeti jer ga svakodnevno proživljavamo i umijemo objasniti kao kratku vremensku prazninu između dva događaja, koje bez velikih poteškoća uspijevamo povezati, zaborav pripada drugoj sferi našeg postojanja. Prije će biti da nikad ništa ne zaboravljamo. Ako ne možemo dozvati u sjećanje događaj, lice, zvuk, tijelo, oblik, ne znamo je li se zaborav stvarno dogodio. Naša pretpostavka se ne može dokazati oslanjanjem na pamćenje, sjećanje i uspomenu. Niti njihovim gubitkom. Istinski zaboraviti je potpuno i dokraja izbrisati dio sebe bez mogućnosti ponovnog vraćanja onoga što je nestalo. Ništa na kraju ne nestaje. Dobro koje brzo zaboravljamo. Zlo koje dugovječno pamtimo. Negdje i dalje sve živi i postoji u nama. Nije riječ o mjestu, kao da bi u nama postojao fizički prostor prikupljanja, slaganja i brisanja iako se čini da je to naša iskonska ljudska struktura. Više je riječ o nečemu što je u nas čvršće i dublje utkano poput samog postojanja. Nije onda neobično ustvrditi kako je sam čovjek zaborav. Ja sam zaborav. Nesmiljena i bespoštedna borba sa sobom, nastojanje da se ako je moguće izgubi, izbriše ili odreže samog sebe od ostatka svog bića. To je zaboravljanje. Sposobnost da od vremena do vremena nešto ili nekoga izgubimo i zagubimo. Mogućnost da se povremeno odvojimo od sebe između događaja. Zaboravljanje je proces povremenog pisanja i brisanja svijesti i samosvijesti. Zaborav kao vječno brisanje, trajno uklanjanje i nestajanje nešto je nemoguće i neizvedivo. Zaboravljanje je ono što nam se događa i ono što činimo, dok stvarni zaborav ostaje isključivo u prostoru sanjanja kako možemo vječno i zauvijek nešto ili nekoga izbrisati, kako zajedno s nama sve može zauvijek nestati. Ništa i nitko ne nestaje jer se ništa ne može zaboraviti. Imamo zaboravljanje kao nezaslužen dar, kao utješna spoznaja da još uvijek ne moramo živjeti i susresti se sa svim onim što nam se dogodilo i ima dogoditi. Bez zaboravljanja bilo bi nemoguće živjeti. Zaborav ostaje nedosanjani san. Nitko ne zna zašto je to tako s nama. Zašto nismo drugačiji. I zaborav ostaje misterij. Tajna. Udaljen od procesa zaboravljanja. Neobjašnjivo koje još nitko nije istinski i stvarno odgonetnuo. Zaborav nema objašnjenja. Labirint u kojem se ne snalazimo, čak i onda kada se nalazi u nama ništa manje nije težak i opasan za hodati. Nitko ne zna što će u sebi u konačnici pronaći, misleći da je otišlo u zaborav.

U Sarajevu 12. 7. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: thomaseder

O biografiji

Skloni smo promijeni sjećanja o sebi. I o drugima. Nitko nas ne ograničava na koji ćemo način misliti o sebi. Nitko ne može saznati. Čak ni oni koji su dio naših sjećanja ne znaju koju smo im ulogu dodijelili. Od usputne veze možemo stvoriti neprežaljenu ljubav, kao što i od humora na naš račun možemo stvoriti neoprostivu uvredu. Na početku se trudimo sve zapamtiti. Složiti sjećanja prema redoslijedu događaja. Ne umetati ono što im ne pripada. Izbaciti ono što se slučajno uvuklo bez našeg znanja. Dobar dio života trsimo se da nam sjećanja budu jasna, točna i precizna. Ispravljamo one koji o nama pamte ono čega nije bilo. Raspravljamo vatreno s onima koji u naša usta stavljaju riječi koje nismo izgovorili, kao i misli koje nismo mislili. Neko vrijeme se borimo strpljivo da naša biografija bude čista i uredna. Onda nastupi vrijeme kada se umorimo. Sve nam je teže boriti se s vjetrenjačama. Sve je zahtjevnije održavati u mislima tolike ljude koji o nama misle, govore i izvlače iz vlastitih sjećanja nešto o nama. Sve nas manje zanima ono što nam žele reći o nama samima. Negdje u nekom trenutku života otkrivamo da je nevažno. Nepotrebno. Gubljenje vremena. Svakom našem biografu koji nas stalno prati, kontrolira, slijedi i uhodi nemoguće je odgovoriti i objasniti. Neugodno je živjeti i misliti kada nas dežurni promatrači našeg života i življenja stalno prate. i osluškuju. Što ćemo reći? Izgovoriti? Napisati? Kada? Kome? Na koji način? Kojom bojom i tonom glasa? Kakva je grimasa našeg lica? Kakve su naše geste? Nezahvalno je biti čovjek kada vam ne dopuštaju mogućnost da promijenite mišljenje, stav, govor, istup, ideju, misao jer ste nešto novo naučili i saznali. Nezgodno je biti čovjek kada vas hvataju i love za svaku misao, čak i onu koja je skrivena i od vas samih. Nezahvalno je bilo što reći kada u vašem umu pronalaze ono čega nema i stavljaju u vaš um kao da je to ideja koja je neraskidivo povezana s vama. Teško je biti čovjek kada ne možete odbaciti nijedan dio svoje prošlosti jer čuvari vaše biografije sve o vama imaju zapisano. I više od onoga što ste ikada mislili. Tomovi i tomovi njihovih sjećanja ispunjeni su izmišljenim i nepostojećim o vama. Kad ne bi bilo vas, i njihova misao bila bi ne samo siromašna i oskudna nego potpuno prazna. Oni misle i govore zahvaljujući vama. Od vaše riječi naprave tekst, od vaše misle stvore sustav i od vašeg sjećanja stvore biografiju koja govori o vama, ali vas u njoj nema. Jer to niste vi. Jer to nije vaša biografija. Jer to nisu vaše riječi, misli, ideje. Treba li se suprotstavljati? Boriti se? Tko će skupiti rasuto perje kada se umjesto laganom vjetru treba suprotstaviti oluji? Tko će sabrati naše riječ i misli, sve ono što smo pomislili i izgovorili i složiti ih da odgovaraju našoj prošlosti i onome kakvi smo bili? Sami ne možemo koliko god se trudili. Kako će onda moći drugi, a tek oni koji nisu dobronamjerni? Zašto imamo potrebu uređivati prošlost i sjećanja? Pretvarati ih u ono što nisu. Ne postajemo li time manje autentični i manje ljudi? Kako se zove onaj koji svoja sjećanja i prošlost ispuni lažima i izmišljotinama? Može li se još uvijek nazivati čovjekom? Nije li i loše i zlo i pokvareno i ono čega se stidimo i sramimo također dio nas?

Nikad nismo bili savršeni. Čemu sada jedan život pretvarati u obmanu? Pretvarati se u iluziju od ljudskog bića. Dovoljno je opterećujuće što nam drugi stvaraju sjećanja i prošlost. Previše se čovjek od njih umori da bi imao snage i volje preslagivati vlastita sjećanja i ponovo stvarati samog sebe. Predugo objašnjavamo što smo nekad mislili i što smo htjeli reći. Naporno je čak i pomisliti što bismo sve morali poduzeti da nešto promijenimo. Gubimo dragocjeno vrijeme trošeći se na ispravljanje netočnih i krivih navoda. Izgubiti najveći dio života na popravljanje citata koje nam pripisuju može biti samo promašaj od kojega ćemo biti zlovoljni. Zlovoljni jer umjesto da živimo bavimo se prošlim. Promašit ćemo smisao života i ljepotu življenja ako ćemo svakom tko nas je jednom nekad čuo ili slušao pokušati objasniti što smo točno rekli i na koji način smo to izgovorili i kakvim gestama smo to ispratili. Svijet koji nas okružuje pun je uvredljivih, osjetljivih i naćuljenih ušiju i koncentriranih pogleda koji nas stalno prate. S papirom i olovkom u ruci prate sve što govorimo, činimo i mislimo. Glupo je truditi se u takvom svijetu oko istinitosti onoga što smo nekad davno izgovorili. I ne sjećamo se više. Sve i kad bismo željeli razjasniti, ne umijemo jer smo već zaboravili. Zar se netko od nas stvarno sjeća svih izgovorenih riječi i mišljenih misli? Ako ne možemo vjerovati sebi, zašto vjerovati nekom drugom tko nam zlobno i zlonamjerno pokušava otrovati sjećanje i prošlost? I bez tuđih podmetanja znamo da smo daleko od savršenog. Nije li dovoljno što se sami sa sobom ponekad moramo susresti kako bismo utvrdili da smo bili loši prema drugima? Dobro bi bilo prestati objašnjavati i početi živjeti. Ni sami na kraju nećemo znati što su naša sjećanja i što je naša prošlost. Sve će se to izgubiti, potamniti i izblijediti. Jedva ćemo se sjećati onoga jučer ili jutros. Drugi će se sjećati umjesto nas, a kad nas ne bude, o nama će se govoriti kako smo rekli ovo ili ono, mislili ovako ili onako. Tko zna hoće li to uopće odgovarati onome što smo bili i kako smo živjeli. Sve što jesmo i kako živimo uvijek je s nama i u nama, ako nešto i ostane od nas, riječ je o fragmentima za koje oni koji nas uporno prate i uhode misle da čine cijelu sliku čovjeka koji smo u prošlosti bili i živjeli. Ponekad smo tvrdoglavi na vlastitu štetu i potpuno beskorisno. Uvjeravamo sebe kako se sve može ponovo napisati. Čini se tako jednostavnim. Izbriši sebe i izmisli i domisli novog. Čistog. Svetog. Savršenog. Nevinog. Čemu? Kome smo na kraju odgovorni i pred kime stojimo kao pred onim kome smo dužni položiti račun zašto nismo uvijek bili na razini ljudskog i čovječnog? Pred sobom. Sebe ne možemo izmisliti. Možemo obmanuti. Zavarati. Pokušati pobjeći. Tražiti od drugih da nam pišu panegerike, da nas slave, da hvale našu veličinu, humanost, dobrotu, plemenitost. Od drugih možemo zahtijevati da izmisle nekoga umjesto nas. Nekoga novog. S novim riječima i mislima. Nekoga koga ne možemo prepoznati. Nekoga za koga znamo da nismo mi, ali radi taštine i sujete sudjelujemo u stvaranju njegovog lika. Naše postojanje u sebi skriva naša autentična sjećanja i dijelove prošlosti. I njima se ne može umaći. Od vremena od vremena nas podsjete da je beskorisno i uzaludno pokušavati stvarati od sebe novog čovjeka s drugačijom prošlošću. Takva nastojanja umaraju. Valja živjeti život i onda kada znamo da nismo bili onakvi kakvi smo trebali biti, i da su naši pokušaji da se predstavimo drugačije i u novom svjetlu isprazni i promašeni. Treba živjeti, a ne cijeli život pokušavati popraviti prošlost i sjećanja. Uvijek će se naći netko tko zna kakvi smo stvarno nekad bili i kako smo živjeli. Zašto živjeti stalno u strahu da će se naša laž o prošlom ja koji je bio bolji svaki tren rasplinuti? Lakše je ne graditi iluzije i obmane o tome kakvi smo bili barem dok nas pamćenje na prošlost još uvijek služi. Kad nas pamćenje izda, bit će svejedno, ionako se nećemo ničega sjećati…

U Sarajevu 2. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Diego Schtutman

O tebi

Kada netko spomene tebe, uvijek se isto dogodi. Neobjašnjivo. Nemoguće. Ispod koprene sjećanja pojavi se tvoje lice. Bude me strah da sam zaboravio/zaboravila. Bude me stid jer mislim da ne mislim dovoljno na tebe. Bude mi neugodno jer mislim da nisam bio dovoljno dobar/dobra prema tebi. I onda onako usput netko izgovori tvoje ime. I vidim tvoje lice pred sobom. Slika tvoga lica tako snažna i jasna da pokušam dodirnuti ga prije nego se raspline u magli zaborava. Drugi zbunjeno promatraju moje ruke i govore u sebi možda je lud/luda. Rijetko mislim na tebe. Ne znam zašto to činim? Možda ne želim? Možda se bojim? Možda je ostalo nešto nedorečeno među nama? Živim u miru sa sobom. Prihvatio/prihvatila sam stvari kakve jesu. Možda je moglo biti drugačije? I tako prođu mjeseci. Ponekad i pokoja godina. I onda se dogodi. Čudesno. Netko progovori o tebi. I svijet se promijeni. Ja se promijenim. Nešto se dogodi i sa mnom i sa svijetom. Bujica me preplavi i zastanem pred sobom. Zastanem pred nama. U čudu gledam naša lica i naša tijela. Kao da su tu na dohvat ruke. Kao da se ništa nije dogodilo. Gledamo jedno u drugo. Šutimo. Smijemo se. Vičemo. Prepiremo se. Zabrinuti smo. Sretni smo. I onda taman kada pomislim da si tu, tvoja utvara naglo nestane. Ruke mi ostanu prazne i pogled besciljno luta praznim zidom. Čak i sjećanje prijeti da će izblijediti i napustiti me. Što će mi preostati ako mi se život isprazni od tebe? Ako te ne mognem dozvati iz sjećanja? Obilazim zajednička mjesta. Pretražujem i kopam zajedničke stvari. S osjećajem strahopoštovanja dodirujem ono što je nekad tebi pripadalo. Zatvorio/zatvorila sam se u sebe. Ne idem nigdje. Sjedim u mraku sam/sama i osluškujem svoje misli. Prokleto je teško dozvati pred oči tvoj lik. Tko bi rekao da će biti teško zamisliti boju tvoga smijeha i zvuk tvog plača? Ponekad ne mogu pronaći ništa u svom sjećanju na tebe. I bude mi muka od toga. Znam da si tu. Znam da postojiš. Znam da me čuješ. Znam da me gledaš. Ali nikako da izroniš i da te vidim. Stalno su tu neke sjene koje te skrivaju. Umaram se dok ih uklanjam i borim se s njima. I kad pomislim da sam uspio/uspjela i da ću te vidjeti, neka nova sjena prekrije tvoje lice, glas i stas. Ponekad u očaju dižem ruke od svega. Prestanem misliti. Ulijenim se i otjeram sjećanja. Vegetiram kao biljka. Ništa ne mislim i ni o čemu ne razmišljam. I kad dođem na najnižu točku svoga postajanja gdje više nije moguće ići niti naprijed niti natrag, pomislim da je s nama svršeno. Gotovi smo. I kao po nužnosti nekog nepoznatog zakona netko te spomene. Izgovori tvoje ime. Ili kaže nešto o tvom karakteru. Ili o nekoj fizičkoj osobini. Ili osobini tvoje duše. I moje sjećanje eksplodira u bezbroj sitnih komadića. Eno tamo tvoje oči, evo ovdje miris tvoje kose, eno tamo malo dalje neobičan način na koji si držao/držala glavu dok govoriš, evo ovdje preda mnom tvoj dlan. I svi se oni povežu u cjelinu. Svi su oni ti i ponovo te vidim kao da si oduvijek bio/bila tu. Zakleo/zaklela bih se da osjećam na koži tvoj dah i čujem tvoje disanje. Obuzet/obuzeta tobom ne vidim ništa i nikoga. Sve je oko mene nestalo, a ti stojiš u sredini. Dok sam ja tu, i ti ćeš biti, kad mene ne bude, bit ću s tobom ili ćeš ti biti sa mnom, svejedno je. S koje god strane pogledaš, osuđeni smo jedno na drugo iako nismo možda najbolje razumjeli kada i kako se to trebalo odigrati. Sve oko nas suviše je tajnovito da bismo nas dvoje mogli do kraja shvatiti što se zapravo događa. Zasad ne mogu razumjeti zašto ti? Nije da nisam probao/probala. Ne razumijem te. Možda ni ti ne razumiješ mene. Bilo kako bilo, ja vrlo malo toga razumijem i u sebi i oko sebe. Sjećam se kada uspijem pomisliti na tebe ili mi netko drugi pomogne da te se sjetim, dogodi se nemoguće. Tu si. Stojiš preda mnom. Vidim te. Čujem te. Sve je dobro dok se ne pokušam približiti. Što ti prilazim bliže, povlačiš se i blijediš. Lice ti postaje blijedo, glas ti prelazi u šapat i tijelo ti postaje prozirno. Ali kroz sjećanja neumorno jurim za tobom, kao lovac postavljam ti zamke da te uhvatim. Moram te uhvatiti. Moram te zarobiti. Ako to ne učinim, sve će izgubiti smisao. Budi neoprezan/neoprezna. Nemoj tako napeto i oprezno kretati se mojim sjećanjima i skrivati se od mene. Ne razumiješ da te moram vidjeti i razgovarati s tobom. Nejasno osjećam da je s tobom sve drugačije i novo. I svijet i ja.

U Sarajevu 20. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ruslan Grigoriev

O tragovima

Ostavljamo tragove. Hodamo tragovima drugih. Nastojimo iza sebe ostaviti nešto. Sjećanje. Gestu. Predmet. Fotografiju. Ciglu. Kamen. Zid. Nadamo se da će netko vidjeti i upitati se: „Tko je bio čovjek koji je ovo ostavio? Kako je izgledao? Kakav mu je bio život? Je li imao želja? Kakvi su bili njegovi snovi“? Ostavljamo potpise. Tragove. Sitnice. Sve u nadi da će netko nabasati na naš „trag“. Od naših veličanstvenih i monumentalnih života ponekad ne ostane ništa veliko. Možda nismo tako zamislili. Ali tako se dogodi. I onda od sve veličanstvenosti naše egzistencije pokušamo barem ostaviti neku sitnicu koja će drugog natjerati da se upita: „Tko je bio on/ona“? Vjerujemo da se tako vraćamo u život. U postojanje. Kroz sjećanja, stvari i predmete koji su nam pripadali, a sada ih netko drugi drži u rukama ili svojim mislima, gleda ih ili razmišlja i pita se o nama. Kao da počinjemo stvarno postojati tek kad nas više nema. Nije bilo puno onih koji su znatiželjno promatrali sitnice koje su nam pripadale dok smo bili s njima. Sat. Odjeća. Knjiga s potpisom. Šalica za kavu. Džezva. Podrazumijevalo se da te stvari budu neprimjetne dok smo tu. Kada odemo, odjednom te stvari postaju važne. Velike. Monumentalne. Veličanstvene. Ovo je bio njezin sat, netko progovara. Ova šalica pripadala je njemu, čujemo tugaljiv zvuk. Iz ove džezve smo uvijek pili kavu, osjećamo kako nečija ruka dodiruje hladni metal. Kao da smo još uvijek tu u tim stvarima sve dok ih drugi dodiruje, promatra i slaže. Kao da živimo sve dok sjećanje drugog na nas živi kroz naše stvari i sitnice koje sada pripadaju njemu ili smo ih njemu/njoj ostavili. Osjećamo kako netko dodiruje omiljenu košulju ili jaknu ili majicu. Čujemo zvuk omiljene pjesme. Njušimo zrak koji dolazi kroz otvoren prozor. Ćutimo poznate mirise koji dopiru do nas. Svijet je pun nevidljivih tragova postojanja ljudi. Tragovi koji nisu monumentalni niti veličanstveni, ali koji postaju veliki i snažni i moćni kada netko otkrije neku stvar ili predmet koji nam je pripadao i tako otkrije nas. Mi se više ne možemo predstaviti. Naš glas, stas, toplina tijela i sjaj duše negdje je drugo. Ali sitnice koje ostaju iza nas kao jedva vidljivi tragovi u snijegu pokazuju drugom kuda treba ići i kako će nas pronaći. Dok drugi gleda ono što je nekad bilo naše i misli tko sam bio, on nas doziva u postojanje. Javljamo se u predmetu. Progovaramo u tragu koji smo ostavili. Jer je svijet postao glomazan, pun velikih stvari i predmeta, nije uvijek lako oživjeti kroz sitnice koje smo ostavili iza sebe. Pored milijuna satova svih oblika i veličina, tko će baciti pogled na sat koji je nosila naša ruka i pomisliti kakav je bio čovjek koji je nosio sat takvog izgleda? Pored gomila i gomila odjeće koja se svakodnevno proizvodi i baca, tko će znatiželjno zastati i zapitati se kakav je bio čovjek koji je nosio košulju te boje i jaknu takvog kroja? Pored „do neba“ visokih građevina, tko će spustiti pogled na niski zid od kamena i upitati se kakve li su bile ruke čovjeka koji je gradio ovaj zid? Netko hoće. Uvijek će se naći neki putnik i znatiželjnik koji će zastati i upitati se tko je bio čovjek kome je sve ovo pripadalo i koji je sve ovo izgradio. Svijet je satkan od naših tragova. Od tragova našeg postojanja i življenja. Kad ne bismo vjerovali da neka znatiželjna duša sklona promatranju tragova neće ugledati nešto što je bilo naše, ne bismo se toliko trsili ostavljati iza sebe nešto što će nas oživjeti u nečijem sjećanju ili pitanju. Živimo i ostavljamo tragove postojanja. U svijetu megalomanije i beskrajne veličine, ponekad spuštamo pogled prema dole. Prema zemlji. Prema prašini. I kada tako gledamo svijet, odjednom vidimo beskrajan broj tragova drugih i sve što su ostavili da bismo se pitali o njima i tko su bili svi ti ljudi. Bezbroj predmeta, stvari i sitnica kao da se krećemo u beskrajnom prostoru čudesne antikvarnice gdje svaki i najmanji predmet priča čudesnu i fantastičnu priču o životu nekog čovjeka, žene i muškarca. Svijet slabo mari za tragove. Svijet slijedi vlastitu veličinu i glomaznost. Ipak, čovjek ponekad kad se oslobodi megalomanije i veličine svijeta u sitnicama koje su pripadale drugom i sada ostavljene njemu, otkriva jednu uzbudljivu priču. I kao detektiv, dok prevrće u rukama sat, košulju, šalicu, džezvu, pokušava odgonetnuti kakav je bio onaj kojemu je ovo pripadalo. I osjeća kako mu izmiče konačni odgovor. A mi s one strane pomalo uživamo u toj detektivskoj igri i tu i tamo drugom dadnemo neki znak ili mig. Neki trag koji ga obuzima i budi njegovu znatiželju dok u rukama drži naše stvari. I tako i dalje postojimo. Iako s druge strane života, i dalje smo i na ovoj strani s onim koji promatra tragove koje smo mu ostavili kao dio neke zagonetke. Neka istražuje o nama. Neka se pita. Jer dok je tako, mi smo s obje strane života živi i pomalo znatiželjni da vidimo hoće li drugi otkriti mjesto gdje se skrivamo i čekamo da i on jednog dana ostavi iza sebe tragove koje će istraživati neko drugi. I tako vječno dok jedni ostavljaju tragove drugi ih istražuju i pokušavaju odgonetnuti tko su bili svi ti ljudi kojima su pripadali ovi satovi, košulje, šalice i džezve… ili neke druge stvari, predmeti, sitnice… i sjećanja i uspomene… tko su bili svi ti ljudi?

U Sarajevu 10. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Ozerov

O sjeti

Naići ćemo ponekad na citat ili odlomak kako netko sa sjetom gleda u daljinu. Ili na opis kako se protagonist priče sa sjetom sjeća nekoga. Sjeta zvuči kao skraćenica od sjećanje ili sjetiti se. Sjeta je nešto privatno. Možda čak i intimno? Što nam govori onaj koji duboko uzdahne i onda izgovori: Sa sjetom mislim na… Što se u njemu događa? Je li tužan? Je li nostalgičan? Žalostan? Sjeta podsjeća na bezbrižno. Sa sjetom se sjećam pokojnog oca koji je bio tu da me zaštiti, koji mi je ulijevao sigurnost. Sa sjetom se sjećam pokojne majke koja je bila tu da me utješi. Sjetom se sjećamo na vrijeme kada smo od nekoga bili voljeni ili zaštićeni. Sjeta kao sjećanje na bezbrižnost i bezazlenost. Sjetom promišljati samog sebe upućuje na drugačije poimanje svijeta koji nas okružuje. Izgledalo je dobro i nevino. Ništa se nije predstavljalo kao strašno i prijeteće. Sjeta je blizak i intiman odnos između odraslog mene i djeteta u meni. Odnos zaštite i bezbrižnosti. Odrasli ja koji štiti dijete u meni. Možda je sjeta taj odnos? Kada se dijete u meni probudi i postoji samo odrasli ja koji ga je voljan čuvati od drugačijeg i novog svijeta. Sjeta je dijete koje odraslog mene vuče za ruku da se vratim u bezazleniji svijet. Možda zato sjetan čovjek odraslima izgleda djetinjast? Uvijek misli o vremenu i svijetu kad je zajedno sa svijetom mogao uživati u njegovoj nevinosti i čistoći. Ali i u vlastitoj. Sjeta je kao povlačenje za rukav. Dijete u meni povlači odraslog mene i želi mi pokazati ostatke drugačijeg svijeta. Starog i nepostojećeg. Ali meni još uvijek dragog i bliskog. Čak i postojećeg i živućeg u mojim sjećanjima. Kako otrgnuti sebe od surovosti i oporosti onoga danas i prepustiti se djetetu bezbrižnosti i bezazlenosti onoga jučer? Sjetom. Sjeta je blagi osjećaj tuge i čežnje. Bezopasna mješavina djeteta i odraslog mene u istoj osobi. Sjeta kao ugodna i blaga tuga i čežnja podsjeća odraslog mene na blagost i bezazlenost djeteta u meni. U stanju sjete i ono što je opasno izgleda kao da nije. Dok sam u razdoblju sjete, kao da su mi cijeli svijet i svi ljudi prijatelji i nemoguće je zamisliti da postoji nešto stvarno što nazivamo zlo ili da postoji čovjek koji bi mogao biti loš. Kad smo sjetni, sve što je zlo čini se tako daleko i udaljeno od nas i kao da nas ne dotiče. Kao da je odrasli ja poput majčine utrobe zatvorio dijete u nama u toplinu i nježnost. Kao da je dijete u nama okopnilo surovost i tvrdoću odraslog ja koji svojom hladnoćom stvara zaborav kako u čovjeku trajno ostaje netko tko se nada boljem i ljepšem. Netko malen i sitan, a to je on sam. Sjeta stalno traga za izgubljenim svjetovima nježnije i toplije prošlosti. Zato se sjetni sjećaju onih koji su tim osobinama zračili, bilo da su to bili ljudi ili mjesta. Slika djeteta koje slijepo vjeruje u bezbrižnost i dobrotu i slika odraslog koji nema snage povjerovati djetetu, slika je sjete. Sjetan ne vjeruje više u bolju i ljepšu budućnost, ali ga dijete u njemu neprestano vuče u prošlost da mu pokaže kako je u prošlosti bilo ljubavi, topline i nježnosti. Kako pomiriti budućnost koja se ne nada i ne očekuje i prošlost koja vuče natrag u nježnost i toplinu kojih više nema? Sjeta je čovjekova dilema. Preispitivanje sebe. Promišljanje o vlastitoj vjeri i kome dati povjerenje. Djetetu koje žudi za prošlošću i sigurnošću majčinog krila, očevih ruku, ljubavnog zagrljaja ili odraslom koji ne vjeruje budućnosti i bezvoljno se prepušta djetetu da ga vodi natrag? Sjeta je rasprava sa samim sobom. Monolog koji se odvija između dvoje koji se rijetko susreću jer svatko vuče na svoju stranu. Odrastao vuče sebi i traži konačno odbacivanje iluzije djeteta. Dijete se buntovno ponaša i odbija postati iluzija i uporno inzistira da je ugodna i dobra prošlost bila stvarnost. Kako pomiriti dijete i odraslog? Ponekad ne slušaju jedno drugo i svatko govori za sebe i ono što hoće ne pitajući za dopuštenje i je li sad njegov red da nešto progovori. Sjeta je zbrka i zbunjenost u nutarnjoj borbi između djeteta i odraslog u kojoj je teško razlučiti tko je od njih dvoje u pravu i teško je odlučiti hoću li natrag u ugodniju i sigurniju prošlost ili naprijed u nesigurnu budućnost. Sjeta je njihanje između njih dvoje koji se ponekad ponašaju kao da se njihova prepirka ne tiče mene. Kao da nisam tu dok se oni hrvaju svatko iznoseći argumente u svoju korist. Zato sjetan čovjek teško opisuje svoje stanje. Zato ga pjesnici i pisci teško zahvaćaju i služe se slikama i igrama riječi kako bi ga izrekli. Nije lako opisati kako se dijete i odrastao istovremeno nalaze u meni. Pribjegavamo slikama i nemuštim opisima kao kada sjetu opišemo mišlju o majčinom krilu i očevim rukama ili mirisu njihove kose ili tijela ili odjeće. Sjeta je neopisiva i ne možemo drugačije s njom nego slikama i igrom riječi pokušavamo objasniti osjećaj kada se dijete i odrastao u nama dodiruju, jer sjeta nije ništa drugo nego čudesan dodir između djeteta i odraslog u nama koji i ne znamo drugačije opisati nego slikama i riječima za koje mislimo da u sebi kriju ostatke bezbrižnog, nevinog, bezazlenog, čistog i lijepog.

U Sarajevu 16. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O zlobi

Zloba je emocija s najdužim pamćenjem. Ona pamti sve negativno daleko unatrag. Motiv njezinog sjećanja je prigovor, osveta, pa čak i nasilje. Zloba čuva prošlost kao izvor svoje snage. Sjeća se i onoga što joj nije učinjeno namjerno. U sjećanju zlobe sve doživljeno i proživljeno mora biti podvrgnuto budućem planiranju osvete. Svoje izlaganje zloba počinje pozivanjem na prošlost: sjećaš li se kad si prije nekoliko godina učinio/učinila to i to… Može biti nešto beznačajno i nenamjerno. Kao recimo ako ste se s nekim našalili. Zloba je šalu pretvorila u neoprostivu uvredu. Uvećala je njezine dimenzije bezbroj puta i sada je nečija šala postala opravdanje da vam se prigovara, osveti ili čak da se bude nasilno prema vama. Vi ste zaboravili šalu. Šalu je zaboravio i onaj dio dobrote u drugom. Zloba u njemu nije zaboravila. Polako, metodički i uporno hranila je njegovu dušu odmjerenim dozama lošeg, negativnog i mržnje prema vama. I sada je ono čega se vi ne sjećate postao razlog vaših problema i straha. Neobično je kako čovjek zaboravlja dobro. Je li to čini sam svjesno i namjerno? Ili u čovjeku postoji nekakav prokleti mehanizam zaborava dobrog? Možda je zloba mehanizam kojim natprosječnim brzinama zaboravljamo dobro i prijemčivi smo za negativno i loše? Zloba je i emocija koja istovremeno umanjuje i preuveličava. Umanjuje dobro, preuveličava zlo. Kao kada zloba zamagli sve dobro što ste od nekoga doživjeli i ostavi u vašem sjećanju jednu jedinu kritiku koju ste morali otrpjeti. Nema veze ako je kritika bila dobronamjerna i za vaše dobro. Zloba je narav kritike pretvorila u omalovažavanje i vrijeđanje koje još jedino osveta može zadovoljiti. Zloba je izuzetno sposobna za selektivno brisanje pamćenja i uklanjanje sjećanja iz našeg uma. Sposobna je obrisati čovjeka i sve što je taj čovjek dobro učinio za nas. Zloba je jednodimenzionalna emocija. Ne uklanja samo pozitivno i dobro. Uklanja složenost međuljudskih odnosa koji često traže razmišljanje i promišljanje. Uklanja našu sposobnost da pokušamo, ukoliko je moguće, razumjeti drugog i njegov odnos prema nama i naš prema njemu. Zloba pojednostavljuje ljude isključivo na naše neprijatelje koji zaslužuju osvetu i daje nam za pravo u planiranju i izvršenju osvete i mržnje. Zloba ne podnosi razmišljanje. U konačnici razmišljanje je ne zanima. Zlobu zanima prošlost i ono što smo zapamtili jer njezino razmišljanje je isključivo o prošlosti i negativnim sjećanjima. Zloba se tim služi kako bi nas kontrolirala i zabranila da razmišljamo. Zlobu nije briga je li se netko kasnije promijenio. Postao bolji. Zatražio od nas oproštenje. Priznao se krivim. Zloba samo pamti nevinu šalu upućenu nama zbog koje sada imamo pravo na osvetu. Zloba ne razmišlja o sadašnjem trenutku niti o promijeni na bolje koja se dogodila u drugom i u nama. Zlobu ne zanima naš ljudski rast i sazrijevanje u opraštanju i međusobnom razumijevanju i podršci. Zloba ne poznaje oproštenja, obraćenja i katarze. I mrzi ih. Zloba živi u prošlosti i njome se hrani. Sve što ide naprijed, što rađa bolji i ljudskiji život među ljudima, ona ne podnosi i bori se protiv toga. Zloba je sitničava emocija koja od muhe pravi slona, ali vrlo ubitačnog slona jer dogodi se da čovjek ubije čovjeka zbog „sitnice“ koju je jedan od njih godinama pamtio kao neoprostivu uvredu. Možda je to bila ona nevina šala na tuđi račun? Zloba ne priznaje nevine šale, nevini humor, nevine viceve, nevina bockanja. Zloba je smrtno ozbiljna i nevinost kao osobina otvorenih i sretnih ljudi za nju ne postoji. Zloba je dvolična emocija. Pravi farizej među emocijama. Dok odobrava, istovremeno slaže negdje u pozadini sve što se nekada rekli i učinili. Pamti vaše geste. Boju glasa. Ton kojim ste govorili. Položaj tijela koji ste imali. Fascinirajuće je kada razgovarate s nekim tko je zloban s koliko puno detalja i preciznosti opisuje što mu je netko rekao i učinio. Bogatstvo detalja fascinira i plaši. Zar ponekad nesigurno ljudsko pamćenje može zadržati tako dugo u sebi svu silinu detalja nekog događaja koji se između nas dogodio? Zloba može. Zloba, ta emocija s najdužim pamćenjem, ta emocija s jednodimenzionalnim svođenjem drugoga na loše i negativno, ta glupa emocija koja nam ne da racionalno razmišljamo i promišljamo o promijeni i obraćenju drugoga, taj farizej među emocijama koji navodno jedno sluša i čuje, a nešto sasvim drugo pamti. Ta fascinantna emocija koja pamti nevjerojatno veliki broj detalja jedne nevine šale na tuđi račun. Ta emocija koja je sklona beskrajnim preuveličavanjima koja joj služe kao opravdanja za osvetu i mržnju. Ta opasna i podmukla emocija koja ponekad čovjeka natjera da uništi i sebe i drugoga zbog nečega čega se jedan od njih više i ne sjeća da se dogodilo. Dok se drugi živo sjeća cijelog događaja kao da se upravo pred njim događa ono što se nekad davno dogodilo i što bi radi obostranog dobra i boljih odnosa možda trebalo zaboraviti i ostaviti u bespućima sjećanja. Zloba dijeli ljude. Na one koji se ne sjećaju svega i nastoje zapamtiti samo dobro. I na one koji se sjećaju uvijek negativnog i lošeg i čije pamćenje vrvi bogatstvom detalja. Do te mjere da će vam detaljno s određenom nasladom u očima ispričati sve detalje jedne nevine šale koje ste davno nekad uputili na njegov/njezin račun i poput vašeg budućeg dželata vam svečano obećati da će vam se osvetiti i da vas mrzi. Takva je moć i snaga zlobe. Nevinost može pretvoriti u sredstvo osvete i mržnje. Čuvajte se zlobe i ne trudite se pamtiti sve i ne pamtite previše. Možda i nismo svjesni koliko je nekad blagodatno imati sposobnost zaborava i sposobnost razuma. Zloba mrzi i razum i zaborav i ne jednom u životu smo susreli i prepoznati zlobnog. Nismo li se čudili kako jako dobro pamti i kako ga je teško urazumiti i objasniti mu da je u pitanju samo nevina šala na koju smo se onomad oboje iskreno nasmijali? Netko nije bio iskren. Ili njegov smijeh nije bio iskren. Najbolje o tome zna zloba. Farizej među ljudskim emocijama.

U Sarajevu 20. 40. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Alexsandr Buts

JOŠ DA JE SAMO ZADOBITI SADAŠNJOST

Ponekad je sadašnjost toliko dobra da to ljudima naprosto bude neizdrživo. Kaže pjesma: „Toliko su se voljeli da su se morali rastati.” Nije to samo kliše, ima tu nešto i realno. On je izgleda morao otići kako bi se mogao zagriženo nadati da će se oni opet negdje sresti, a ona ga nije puno pokušavala zaustaviti, valjda kako bi ga se u miru i s trajnom sjetom mogla sjećati. Jer to su upravo, čini se, dvije bitne odrednice muškog i ženskog bića. On bolje funkcionira misleći unaprijed o budućnosti, dok ona bolje funkcionira prebirući si po srcu minule uspomene – a za oboje se čini da se podjednako slabo snalaze ovdje u sadašnjosti. To jest, snalaze se, ali kao da ne znaju dovoljno uživati u njoj. Ne pričam napamet – nadam se. Posao mi je takav da se kroz njega moram dosta baviti ljudskim umovima i srcima, i upravo na temelju tog radnog iskustva progovaram kako sam se često mogao iščuđavati ženama za koje sam znao da su imale loše ili tek osrednje brakove, a kako su se, kad bi jednom ostale udovice, s nevjerojatnom količinom sjete i tuge stalno prisjećale tih svojih „loših” muškaraca.  Slično tome, najveći idealisti među muškarcima su vrlo često naprosto nepodnošljivi za neki konkretan suživot i suradnju. Valjda jednostavno i nisu tu, kao što u ostalom nisu ni one. Jedni u budućnosti, drugi u prošlosti, nagomilani nespretno oko krhke imaginarne sadašnjosti.

Stoga je sadašnjost za nas nešto poput Mount Everesta. Slavna ali negostoljubiva planina za koju tek moramo osmisliti kako ćemo se za nju adaptirati da bi se na koncu na nju mogli i popeti.

Nešto od ove vremenski razvučene perspektive s rupom u sredini se nazire čak i u Svetom Pismu, osobito u starozavjetnim knjigama. Sveti pisac se često sa sjetom prisjeća slavnih Božjih spasenjskih djela i očitovanja u prošlosti, nadajući se da će se ona jednom definitivno ponoviti i u budućnosti, a to gdje on aktualno živi i razmišlja, teološki se definira kao nekakvo napeto i egzistencijalno tegobno vrijeme iščekivanja, baš kao što je to istovremeno i ono prije naznačeno vrijeme sjećanja. Ono, baš kako bi to rekao i neponovljivi Duško Radović: „…Mi umijemo ili da želimo sreću ili da je se sjećamo” – ali svakako ne i to da budemo istinski sretni ovdje i sada, moglo bi se nadodati.

Uglavnom, čini se izvjesnim da naša najveća životna avantura nije nigdje drugo i nikad drugo nego ovo ovdje i sada, i baš to što nam je upravo sada pred očima. Ne znam, čini mi se da svakom našem poslu, druženju i aktivnosti trebamo pristupati posvećeno i emotivno kao da nam je to zadnji put, jer na neki način to i jest zadnji put. Naravno, doći će novi trenuci i nove prilike, ali svaki do sada minuli trenutak više nikad neće moći biti oživljen i ponovljen.

U Sarajevu, 8. I. 2020.

M. B.

Izvor (foto): Željko Pasković

O uspomeni

Ponekad se volimo vratiti. Što smo stariji, sve češće vraćamo se u ranije vrijeme. U mladost. U djetinjstvo. Kad se vratimo, pokušavamo dokučiti gdje smo se vratili. Je li prošlost prava ili smo se vratili u nešto što smo kroz život za sebe stvorili kako bi nam bilo lakše? Kao kad ostanemo sami i vratimo se u rodnu kuću i djetinjstvo. Rodna kuća i djetinjstvo ne moraju biti najsretnije i najugodnije razdoblje. Ali zato što više nemamo nikoga, stvorit ćemo ugodniju i topliju uspomenu na odrastanje nego je ono stvarno bilo.

Skloni smo stvaranju izmišljenih uspomena kada je život prema nama surov i bezobziran. Može se dogoditi s vremenom da cijela naša prošlost bude satkana od lažnih i izmišljenih uspomena. Toplih, ugodnih, ali svejedno uspomena koje se odnose na nešto što se nikad nije dogodilo. Što je čovjek usamljeniji, skloniji je izmišljanju prošlosti koja se u nekim momentima nikad nije dogodila jer nikada nije postojala sadašnjost koja je trebala postati prošlost. Čovjek će izmisliti uspomene i u njima ljude i događaje koji će samo u njegovoj izmišljenoj uspomeni biti onakvima kakvima ih on želi da budu. U stvarnosti su mogli biti ili drukčiji ili nisu ni postojali. Kada se čovjek vrati nakon nekoliko desetljeća na početak, ne može izbjeći da njegov sadašnji život utječe na njegove uspomene i način na koji sebe vidi u njima. Surovost života može čovjeka učiniti isuviše sentimentalnim, pa će stvoriti uspomene koje u sebi imaju puno više topline i dobrote nego je njegov život stvarno primao toplinu i dobrotu. Kao kada o hladnim i udaljenim ljudima koji su nekad bili dio njegovog života čovjek stvori uspomenu o toplim i dobrim ljudima punima nježnosti. Kao kada o nekom ružnom i neugodnom događaju čovjek stvori uspomenu koja taj događaj prikazuje u ljepšem svjetlu.

Uspomena je način kako se nositi sa sadašnjim životnim trenutkom ukoliko je taj trenutak loš, surov, hladan. Uspomena služi bježanju od takvog trenutka u prošlost. Uspomena je naš način kako se boriti sa sadašnjim životnim uvjetima i okolnostima. Skloni smo ne samo pamćenju stvarnih događaja i ljudi, još više smo skloniji stvaranju izmišljenih uspomena kako bi se lakše nosili sa životom. Bolestan čovjek rado se prisjeća mladosti i vremena zdravlja, kao što se usamljen čovjek rado prisjeća obiteljske kuće pune djece i života. Ono što čovjeku u sadašnjem trenutku nedostaje, o tome će čovjek prije ili kasnije stvoriti uspomenu koja mu treba da bi se mogao nositi s onim što proživljava. Naša sklonost stvaranju izmišljenih uspomena počiva u onom što jesmo i živimo sada. Tko je ostao bez ljubavi, može stvoriti uspomenu na ljubav koju je imao i učiniti uspomenu na ljubav puno nježnijom i plemenitijom od onoga kakva je ta ljubav stvarno bila. Nisu sve naše uspomene stvarne, neke su izmišljene za potrebe sadašnjeg života i onoga što proživljavamo. Izmišljene uspomene nisu beskorisne makar ponekad vode u krivom smjeru pretvarajući naše prošlosti i prošle odnose u nešto što se nikad nije ni dogodilo. One su tu u našim umovima potrebne da bismo ponekad mogli prihvatiti sadašnji trenutak života koji može biti za nas neugodan, težak, zahtjevan, neprihvatljiv.

Izmišljene uspomene na radosnu obiteljsku kuću, sretnije djetinjstvo, topliju ljubav, plemenitije prijateljstvo nisu slučajne. Mi ih izmišljamo i smišljamo s određenim ciljem. Da nam olakšaju egzistenciju kada više nema roditelja, kada smo nesretni, kada nemamo ljubavi, kada nemamo prijatelja. Tragično je kada čovjek ostane sam sa sobom bez igdje ikoga. Još bi bilo tragičnije za njega kada ne bi imao sposobnost ponekad izmisliti neku uspomenu i kradomice je progurati u svoje sjećanje kao nešto što se stvarno dogodilo. Na kraju krajeva, njemu samom je najvažnije da može živjeti od uspomena koje je izmislio, drugima je svejedno jesu li njegovo uspomene podsjetnik na nešto stvarno ili nisu. Uspomene ne izmišljamo radi drugih, nego radi sebe. Nama samima je najvažnije kako ćemo izgraditi uspomenu na roditeljsku kuću, djetinjstvo, odrastanje, ljubav. Drugi o tome ionako ne mogu ništa znati jer nemaju izbora osim vjerovati onomu što im o svojim uspomenama kažemo.

Izmišljanje uspomena čini se kao dopušteno laganje i varanje samog sebe. Ipak, kome bi trebalo naškoditi ako uljepšamo vlastitu prošlost dodajući joj više topline, više ljubavi, više radosti? Ne izmišljamo uspomene kako bismo mi bili plemenitiji i topliji. Izmišljamo ih kako bi nam prošlost bila prihvatljivija i smislenija. Kada dođemo predaleko u godinama, kao da prestane biti važno koje su uspomene prave, a koje smo sami stvorili. Najvažnije se čini da pomoću uspomena sadašnji životni trenutak i njegove okolnosti učinimo podnošljivijim i prihvatljivijim. Ako pri tom moramo izmisliti nove uspomene na vlastitu prošlost, zar će nam netko zamjeriti ili zar smo zli ako izmišljamo uspomene koje u sebi imaju puno više radosti i zadovoljstva? Nikome ne činimo zlo. I to što sami sebe varamo izmišljenim uspomenama kako bi sadašnji život bio smisleniji, ne izgleda kao krivo i loše.

Ako povremeno volimo pobjeći u svijet uspomena koje smo izmislili, u svijet sretnijeg djetinjstva, radosnije ljubavi, dubljeg prijateljstva kako bismo podnijeli sadašnji trenutak usamljenosti i zaboravljenosti, zar je to zlo koje nikada ne smijemo učiniti?

U Sarajevu 3. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozef Polc

O nedostajanju

Nedostajanje je odsutnost nekoga koga se ne može zamijeniti drugom osobom. Izrazi poput nedostaje mi djevojka, nedostaje mi supruga, nedostaje mi sin upućuju na odsutnost čovjeka koja se ne može ni na koji način nadomjestiti prisutnošću novog čovjeka. Nedostajanje je po svojoj naravi pokušaj dozivanja natrag konkretne i stvarne osobe. Iako je ponekad sklono fantazijama, nedostajanje je u svojoj naravni izričito, konkretno i precizno. O nedostajanju se ne može govoriti kao o dozivanju ili traganju za apstraktnom djevojkom ili apstraktnim sinom. Niti možemo reći kako nam u nedostajanju nedostaje apstraktna i univerzalna žena bez ljudskih karakteristika. Ono što nedostaje uvijek je bilo konkretno makar se toga i jedva sjećali. Nedostaje miris njezine kose, bjelina i oblik njezinih ramena, boja i žar očiju, toplina ruke. Apstraktni i univerzalni ljudi ne mirišu niti isijavaju toplinu. Oni nastaju kao puke ideje i rasplinjuju se poput izmaglice. I kad samo mislimo o nekom tko nam nedostaje i kad ne možemo dozvati u svijest njegove konkretne osobine, ipak ćemo na kraju doseći stanje u kojem se sjećamo nečega konkretnog i stvarnog o onom koji nam nedostaje.

Kada nam nedostaje jesen i lišće koje postupno žuti i mjestimice opada s drveća, ne govorimo o apstraktnoj i nepostojećoj jeseni makar o njoj razmišljali na apstraktan način. Mislimo na neku stvarnu jesen, možda jesen iz našeg djetinjstva koja se duboko urezala u naše pamćenje zbog svojih neobičnih boja i to je jesen koja nam nedostaje. Konkretna jesen, jedna od mnogih koja se svojom ljepotom urezala u nas. Kao i kada kažemo za ljubav da nam nedostaje, morala je ljubav u nekom trenutku naše prošlosti biti konkretna, živa i opipljiva. Imala je glas, hod, kretnje, geste. Onaj tko mašta o tome da mu nešto nedostaje kao što je – recimo – ljubav, živi u svijetu apstraktne i univerzalne ljubavi koja nema ni lice ni oči ni ruke ni noge. Ljubav bez tijela je ljubav o kojoj se mašta i fantazira, ali to nije ljubav koja nedostaje. Onaj kome ljubav nedostaje, živi od sjećanja na konkretnu i odživljenu ljubav. Kad vam netko nedostaje, pa makar imali maglovito i nejasno sjećanje o njemu ili o njoj, u pozadini nedostajanja nalazi se netko tko je nekad bio živ i stvaran i možda je još uvijek.

Ako nam nedostaje otac ili majka, iza osjećaja nedostajanja uvijek se nalaze živi otac i živa majka sa svojim ljudskim i roditeljskim osobinama. Reći kako nam nedostaje otac upućuje na konkretnog muškarca koji je svojom stvarnom pojavom stvarao sigurnost, upućuje na čvrste i stabilne očeve ruke, njegov živi istinski čvrsti i roditeljski pogled, njegovu konkretnu i stvarnu hrabrost, napor i herojstvo, njegov stameni korak dok nas nosi na svojim ramenima ili u svom naručju. Reći kako nam nedostaje majka upućuje na konkretnu ženu koja je bila stvarna zaštita, čije su bijele i nježne ruke bile omotač koji štiti od surovosti i nesigurnosti, podsjeća na njezin pogled pun nježnosti i topline, podsjeća na konkretne grudi koje su vas privijale i čija vas je toplina ispunjavala. Nedostajanje je pokušaj oživljavanja konkretnog i stvarnog čovjeka kojega ili više nema ili je daleko i nećemo dobiti priliku da ga skorije susretnemo. Nedostajanje je oživljavanje konkretnog čovjeka uz pomoć uspomena i sjećanja na njega. Nedostajanje je i jedan ljudski način traganja za konkretnom osobom koju smo izgubili i koju pokušavamo pronaći među osobama koje izabiremo za djevojku, momka, muža, suprugu.

Nedostajanje je u konačnici potraga za samim sobom jer ono što nam nedostaje najviše jesmo mi i zato kada nam netko nedostaje, tražeći njega želimo pronaći i sebe zajedno s njim. U ocu ili majci koja nam nedostaje želimo pronaći i sebe kao dijete koje je bilo sin ili kćer konkretnog oca i konkretne majke, želimo pronaći stvarne i žive očeve čvrste i sigurne ruke i majčin živi i stvarni pogled nježnosti. Nedostajanje je uvijek traganje za samim sobom. Traganje za razasutim i raspršenim komadima vlastite osobe jer je svatko od onih živih i stvarnih koji nam nedostaju sa sobom ponio ili za sebe zadržao dio nas. Nedostajanje se pretvara u uspomene ili uspomenu kada otkrivamo da onoga koji nam nedostaje više nema, da više nije konkretan i nije živ. Dio nas koji mu pripada i koji je za sebe zadržao više nam ne može vratiti niti ga mi možemo od njega uzeti k sebi.

Nedostajanje je kao igra slagalice koja se nalazi u kutiji koju zovemo životom. Raspemo dijelove slagalice po svijetu i onda nekad strpljivo, nekad mučno, nekad s puno patnje i boli tražimo dijelove da ih ugradimo u slagalicu i sebe sastavimo u jedan komad, u jednu sliku, u jedan život koji ima nekakav smisao i svrhu. Svi koji nam nedostaju, bilo da su živi ili mrtvi, kod sebe imaju dio našeg života, dio naše slagalice kojega ne možemo pronaći u rukama nekoga drugog, nekoga novog. Nedostajanje je traganje za tim razasutim i razbacanim komadima života. Pronalazeći one koji nam nedostaju žive i stvarne ljude, pronalazimo i žive i stvarne dijelove sebe koji su nam potrebni da sastavimo sebe i svoj život. Onaj kome nitko ne nedostaje ili je već sastavio svoju životnu slagalicu, pa mu ne treba više nijedan dio i nijedan komad života ili je netko tko  se potpuno raspao i ne zna više odakle početi tražiti i ima li ikakvog smisla započeti sastavljati život.

Nedostajanje je potraga, pokušaj da pronađemo dio životne slagalice u rukama onoga za kojega se nadamo da je još živ i stvaran. Nedostajanje ne dopušta zamjene i izmjene. Nedostajanje je mučno jer ne dopušta da netko drugi posjeduje dio životne slagalice koji moram pronaći, ono daje dio našeg života isključivo živoj i konkretnoj osobi koju ne može nijedna druga osoba zamijeniti. Zato je nedostajanje odsutnost nekoga koga se ne može zamijeniti drugom osobom, jer nedostajanje samo jednom i nikad više živom i stvarnom čovjeku predaje dio našeg života kojega možemo pronaći opet i samo u rukama te iste osobe koju je nedostajanje izabralo da za njom tragamo i da je tražimo.

Kada kažete da vam netko nedostaje, još uvijek tragate za dijelovima sebe kako biste sastavili svoju životnu slagalicu, svoj život, još uvijek tragate za sobom u živom i stvarnom čovjeku koji kod sebe i u sebi čuva dio vas. Zato nam nedostaju naši očevi, naše majke, braća i sestre, prijatelji, supruge, muževi, ljubavi, jer samo ako ih ponovno pronađemo, možemo se nadati da ćemo sastaviti svoj život u smislen i cjelovit komad postojanja. I to se uvijek odvija potragom i traženjem žive i konkretne osobe čija krv, meso, miris, pogled, glas i stas u nama živi, koji nas tjera da tražimo i da se nadamo onomu koga bismo uskoro mogli pronaći, koji nam nedostaje koji će nam vratiti izgubljeni dio.

U Sarajevu 11. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Orapan Yerichum

O sjećanju

Ponekad i mali događaj izvuče na površinu sjećanje na nešto ili nekoga. Kroz život prolazimo kroz mrežu sjećanja koja su raspoređena po godinama koje su prošle, mjestima u kojima smo živjeli, ljudima koje smo susreli i koji su u nas utisnuli sjećanje na sebe. Od nas se očekuje da živimo stvarnost dana koji je pred nama. Od nas se zahtjeva da živimo sada i ništa drugo. Sjećanje je na zlu glasu kao prepreka ostvarenju onoga sada i danas. Sjećanje je loše kao iluzija koja nas udaljava od onoga što je pred nama sada. I kad živimo samo u onome sada i ovome danas teško je zatvoriti um tako da nijedno i nikakvo sjećanje ne može ući u njega niti iz njega izići. Tjednima živimo u onom danas i onom sada ohrabreni da smo svladali sjećanje koje nas je udaljavalo od sadašnjosti. I onda slučajno naiđemo pored nečega nevažnog, beznačajnog, neprimjetnog i sjećanje se provuče kroz granice uma i izroni na površinu. Kao kad prođete pored nekoga i učini vam se da boja očiju podsjeća na nečije oči. Sjećanje na nečije oči izbije na površinu i onda u očima onih koje susrećemo vidimo oči onoga ili one koje se sjećamo i onda kada boja i oblik očiju ne odgovara sjećanju.

Sjećanje je moćno. Sjećanje je snažno. Sjećanje može tako obojiti stvarnost da u svemu što vidimo, dodirujemo i mirišemo pronalazimo sjećanje na nekoga. Kao kad mislite da osjećate miris nečega što je naglo izronilo na površinu vaših osjetila. U svemu kao da osjećate poznati miris kojega je sjećanje sačuvalo za vas i sebe uvjeravate da je to taj miris. Ponekad iako idemo za onim što su sjećanja sačuvala za nas, idemo ne za stvarnošću nego za sjećanjem. Kada nas sjećanje na nečije oči obuzme i mi u drugim očima tražimo istu boju i oblik, mi tražimo sjećanje na oči, sjećanje  koje u nama živi i čuva boju i oblik njegovih ili njenih očiju. I život ponekad prolazi u potrazi za sjećanjima koje su u nas utisnule slike predmeta, stvari i ljudi i kao da ne tragamo za stvarnošću, nego tragamo za sjećanjem na predmet, stvar, čovjeka. Ne pronalazimo ono što tražimo jer sjećanja ne možemo pronaći u stvarnosti. Sjećanje možda čuva stvarnost, ali nismo sigurni čuva li stvarnost sjećanje.

Tragajući neumorno za nečim što je utisnuto u našem sjećanju, prestanemo razmišljati da sjećanje nije stvarnost i da i ako nađemo nešto ili nekoga, naći ćemo stvarnost, ali nećemo naći sjećanje zbog čega smo i počeli tražiti i tražimo. Kada pronađemo oči čija boja i oblik izgledaju kao njegove ili njezine, oči koje su se utisnule u naše sjećanje, što smo pronašli? Ako smo pronašli sjećanje na oči, onda nismo pronašli stvarne oči zbog kojih je naše sjećanje postoji. Ako smo pronašli stvarne oči, zaključujemo da su lijepe, ali ne odgovaraju savršeno onim očima koje smo sjećanjem zabilježili. Naše sjećanje i stvarnost nisu identični i to nas razočara i deprimira. Zašto ne možemo pronaći te oči skrivene u našem sjećanju? Zašto kad pronađemo oči koje su slične, nismo sretni otkrićem? Zašto oči kojih se sjećamo i stvarne oči koje gledamo nisu iste, zašto su samo slične?

Zato što se u nama odvija sukob sjećanja i stvarnosti i stvarnost koju živimo prožeta je nepreglednom mrežom sjećanja koju ne vidimo. Stvarnost uzrokuje sjećanja i tek sa stvarnošću sjećanje oživi i izroni. Stvarne oči neke žene ili nekog muškarca čuvaju se u nečijem sjećanju i svi smo mi dio nečijeg sjećanja i netko je dio našeg sjećanja. Nitko od nas nije do kraja uronjen u stvarnost i dio nas postoji u sjećanju drugog i bez njegovog sjećanja na nas ni mi ne bismo postojali. Ne možemo nikada živjeti u onom sada u onom danas jer nikada do kraja ne možemo živjeti u stvarnosti. Darovali smo boju svojih očiju nečijem sjećanju i on ili ona ga je uzeo iz stvarnosti i sačuvao u sjećanju. Darovali smo nekom oblik svog osmijeha, boju svog glasa, dodir svoje ruke i taj netko ga je sačuvao u svom sjećanju. I naš osmijeh, naš glas više ne postoje u stvarnosti. Postoje u njegovom ili njezinom sjećanju i mi ne možemo njega ili nju tražiti jer više nismo stvarni. Ali on ili ona može tražiti nas kada sjećanje na naš glas ili boju očiju izroni na površinu njegovog ili njezinog uma.

Što više darujemo to više prestajemo biti stvarni i postajemo sjećanje. Sve dok cijelo naše biće ne postane za nekoga sjećanje. Onaj ili ona čije smo sjećanje postali može nas možda susresti u stvarnosti, ali nas neće prepoznati ili nas neće željeti jer mi smo stvarni u njegovom sjećanju i on ili ona traži sjećanje i ne traži više nas kakvi smo u onome sada i onome danas. Uzalud je naše ponavljanje kako smo to mi i kako se nismo promijenili. Uzalud uvjeravamo da naše oči imaju onu istu boju i oblik, da naš glas ima onaj isti zvuk. Onaj kome govorimo više ne sluša stvarnog mene ili tebe, on traga za svojim sjećanjem na nas nadajući se da će negdje u stvarnosti pronaći sjećanje misleći da je time pronašao stvarnog tebe ili mene. Nije li zbog toga sjećanje zbunjujuće? Kada susretnemo osobu koju nismo dugo vidjeli i uvjerava nas da je to on ili ona, zašto smo sumnjičavi kao da ne vjerujemo ili nismo sigurni?

Jer mi već odavno ne tražimo stvarnu osobu, mi tražimo sjećanje na nju. Lutamo u potrazi za sjećanjem, tražimo oči, glas, osmijeh koji nam se jednom darovao i utisnuo u nas stvarajući sjećanje. Susretnemo osobu koja se jednom utisnula u nas i prešla granicu prelazeći iz stvarnosti u sjećanje i ne možemo prihvatiti da je riječ o istoj osobi. Uporno sebe uvjeravamo da to više nije on ili ona iako se stvarnost trudi uvjeriti nas u suprotno. Što smo očekivali tragajući za svojim sjećanjem i pronalazeći osobu koja je stvarna? Očekivali smo da se sjećanje na nju i stvarnost tako susretnu da između sjećanja i stvarnosti nema razlike. I u tom susretu između našeg sjećanja i stvarnosti otkrivamo da sjećanje zaustavlja vrijeme i mijenja stvarnost. U susretu našeg sjećanja i osobe mi smo na strani sjećanja. Sjećanje je i nas same zaustavilo u vremenu. Uvjereni smo da osoba pred nama ne odgovara sjećanju jer to više nisu te oči, taj osmijeh i taj glas. Sjećanje ne samo da nas je zaustavilo i zamrzlo u vremenu, ono sad mijenja stvarnost koja je pred nama. Zato kažemo osobi da to nije on ili ona.

Sjećanje je zamrzlo vrijeme i nas. I za nas sjećanjem je sve stalo i prestalo. Sjećanje ne može pokrenuti jednom zaustavljeno vrijeme zato sjećanje nastoji promijeniti stvarnost. Iz tog razloga tvrdimo da njegove ili njezine oči nisu one oči iz našeg sjećanja i tvrdimo da on ili ona nije stvarna osoba jer sjećanje želi pod svaku cijenu promijeniti stvarnost i ne želi odmrznuti odavno zamrznuto vrijeme da se pokrene. Mreža sjećanja kojom je premrežena stvarnost svakog od nas je poput ogromne ledene površine zamrznutih trenutaka vremena do kojih se tu i tamo ponekad probije pokoja zraka stvarnosti. Sjećanje je zaustavljeni i zamrznuti dio vremena od kojih se sastoji stvarnost našeg života poput komada leda koji u sebi skriva život koji je dugo bio zamrznut i u stanju dubokog sna.

Ljudi koje susrećemo koji su nam darovali neki dio sebe postali su dio tog zaustavljenog i zamrznutog svijeta sjećanja. Ali i mi smo darovali nekome dio sebe i postali smo dio njegovog ili njezinog sjećanja. Svatko od nas je ujedno i darovatelj sjećanja i čuvar sjećanja. Svatko od nas je istovremeno zaustavljeno i zamrznuto vrijeme u nečijem sjećanju i istovremeno zaustavljamo i zamrzavamo vrijeme sjećanjem na nekoga.

Mi smo unikatni komadi leda koji su zamrzavaju i zaustavljaju  vrijeme i u čijim dubinama se poput dubokog sna čuvaju nečije oči, ruke, lice. Mi smo sjećanja koja hodaju, dišu i govore, mi smo mreže sjećanja koje su razapete u vremenu. Kao što netko mrežom želi nešto zaustaviti i mi kao živuće mreže sjećanja nastojimo zaustaviti vrijeme, zamrznuti ga da zauvijek u sebi sačuva boju i oblik njegovih ili njezinih očiju. Mijenjamo stvarnost sjećanjem jer ne želimo dopustiti sjećanju da pokrene i odmrzne vrijeme. Sjećanje je sigurno utočište od promjenjive i prevrtljive stvarnosti. Kao što su nam nečije oči uvijek ljepše kad imaju istu lijepu boju i isti lijepi oblik koji se ne mjenja. I kao što nismo previše povjerljivi prema očima koje su prevrtljive i čiji se oblik pa i boja povremeno mijenja. Imamo više povjerenja u sjećanje nego u stvarnost čime ponekad potvrđujemo da je sjećanje ono što vlada našom stvarnošću mijenajući je sve dok sama stvarnost ne postane zamrznuto i zaustavljeno vrijeme, sve dok promjenjiva stvarnost ne postane zamrznuto i zaustavljeno sjećanje.

U Sarajevu, 29. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozef Polc

Exit mobile version