O destrukciji

Mi smo čudni. Trsimo se oko savršenog. Rukama i nogama kopamo kako bismo ga izgradili i sačuvali. Nešto se u nama prelomi i sve uništimo. U tren oka. Mladić se trudi oko djevojke. Sve radi da je osvoji. Ponekad i uspije ako je dovoljno hrabar i uporan. Ispostavi se da je djevojka u ljudskom smislu dobra, plemenita, poštena i otvorena. U gabaritima ljudskog rekli bismo savršena. I brak im je stabilan. Zašto u nekom trenutku, kada sve ide kako treba, muškarac uništi sve što je izgradio sa ženom? I žena na drugoj strani. Isti slučaj. Zašto u jednom trenutku uništi sve što je izgradila s muškarcem? Je li u nama postoji nagon za uništavanjem onoga što smo svojim trudom i naporom izgradili? Nazovimo taj nagon destrukcijom. Destrukcija je neobjašnjiva pojava kada se koristi kao malj kojim se mrvi savršeno. Kao da je destrukcija potreba kojoj se ne možemo othrvati u odnosu prema dobrom i savršenom. Razaranje i uništavanje dobrog i savršenog kojega smo sami mukotrpno i strpljivo gradili i izgradili, teško je racionalno objasniti. Destrukcija koja nastaje kao nagon u, koliko toliko, savršenim uvjetima života iracionalan je fenomen. Ponekad ne možemo objasniti što se dogodilo između muškarca i žene koji su sami bez ičije pomoći izgradili svoj svijet koji je jako dobar za njih oboje i onda jedno od njih odluči taj svijet razoriti. Iz kojeg motiva? Izazov? Dosada? Monotonija? Ako je dosezanje savršenog života kojega oboje zaslužuju jer su dali sve od sebe da ga stvore dosada, monotonija, nedostatak izazova, kolotečina, zašto se trude? Možda jer savršeno i destrukcija imaju suprotan utjecaj na njih. Doseći savršeno donekle znači doseći određeni mir, tišinu, sporost. Nakon napora i muke doseže se jedan stupanj života koji je donekle savršen. Odnos je stabilan. Brak je stabilan. Financije su stabilne. Nema iznenađenja i uzbuđenja na polju braka i financija. Dosegnuto savršenstvo je razdoblje tišine i mirnoće. Zašto sada sve to uništiti? Čini se da čovjek nije sposoban živjeti u savršenim uvjetima života. Stječe se dojam kao da ga je netko okovao lancima i ne da mu da diše. Mukotrpno i zajedno izgradili svoj privatni život i svijet i sada ne mogu podnijeti taj isti svijet i život? Zašto? Previše im dobar i savršen? Odjednom su nezadovoljni i nesretni što im je dobro i stabilno u zajedničkom životu. Paradoksalno je kako ih savršenstvo zajedničkog života dovede do dosade, monotonije i potrebe da unište izgrađeno. Zašto ne mogu biti zadovoljni savršenim koje imaju? Oni su ga gradili i sebe ugradili u njega. Dok grade svoj savršeni život, destrukciju zaobilaze u širokom luku. Smatraju je izrazito opasnom. Bore se protiv nje svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima kako bi izgradili svoj savršeni svijet, brak, obitelj, posao. Konačno kada dosegnu dobro i savršeno, nešto se promijeni. Kao da im je destrukcija privlačnija kada dosegnu savršeno i bolje. Destrukcija je uzbuđenje. Igra. Hazarderstvo. Visjeti na rubu propasti, gledati ponoru u oči, a ipak ne pasti u njega i ne izgubiti se. Stalno hodati po rubu, ali se nikad ne okliznuti. Ljubavnici i ljubavnice. Tajne i višestruke veze. Nekontrolirano i iracionalno trošenje i pogrešna i opasna ulaganja teško stečenog i zarađenog. Nepotrebno rasipanje i raskoš. Međusobno optuživanje i vrijeđanje. Zašto muškarac i žena odnosno jedno od njih dvoje u nekom trenutku ima potrebu i želju za destrukcijom njihovog vlastitog odnosa i svega što su zajedno izgradili kada taj odnos dosegne jedan stabilan i za njihovu budućnost pozitivan smjer? Cijenu koju plate za čak i malo destrukcije je često velika i šteta koja nastane ponekad je nemjerljiva. Je li potrebno malo izazova „sa strane“ koji će ih oboje upropastiti? Je li potrebno malo uzbuđenja „kada me on/ona ne vidi“ koje će urušiti sve što su napravili? Destrukcija je neobjašnjiv fenomen kada o njemu razmišljate imajući pred očima savršeno. Nije teško shvatiti da ponekad i sami moramo srušiti loše i negativno, štoviše nekad smo to i obvezni da ne bi nastradali i mi drugi s nama. Ali kad konačno dohvatimo savršeno koje je mirno i tiho, zašto odjednom u nama raste potreba, želja i nagon za destrukcijom? Jer mislimo da je destrukcija igra? Jer je destrukcija bezopasna? Igra koja ne ostavlja nikakve posljedice? Da je muškarac ili žena ili djeca i drugi ljudi neka vrsta karata za igranje s tuđim osjećajima, povjerenjem, cjelokupnom osobom? Izgleda da destrukcija kontrolira maštu dok je savršeno valjda uspavljuje i oslabljuje. Destrukcija i mašta idu jedno s drugim. Destruktivni su ponekad maštoviti i obrnuto. Mašta hrani potrebu za destrukcijom. Imaš dobar i stabilan brak? Ne brini, destrukcijom ćeš ga učiniti još boljim i savršenijim. Imate stabilne financije i poslove. Ne brini, destrukcijom ćeš ih učiniti još boljim i savršenijim. Kako? I što ako se ne mogne ništa izgraditi na temeljima savršenog kojega ste uništili jer ste se malo „zanijeli“ rušenjem i razaranjem, pa nemate ništa više čime biste počeli graditi iz početka? Na kraju ostanu mašta i ruševine. Čak i destrukcija pobjegne od vas. Čudni smo. Neobični smo. Zašto u nekom trenutku uništimo savršeno i dobro koje smo zajedno gradili? Savršeno koje nas ne vrijeđa. Ne optužuje. Ne prigovara. Koje nas hrabri. Potiče. Gura naprijed. I priklonimo se destrukciji koja radi sve obrnuto. Vrijeđa. Optužuje. Prigovara. Utjeruje nam strah u kosti. Vuče nas nazad i ne da nam koraka naprijed. Ponekad se iznenadimo i nemalo šokiramo kad čujemo da je se dobar i stabilan odnos između muškarca i žene naprasito i odjednom urušio. Netko od njih dvoje priklonio se destrukciji. Igri. Izazovu. Mašti. Savršeno i dobro postalo mu je dosadno, monotono, sporo. Činjenica da se iznenadimo pa i šokiramo kad tako nešto čujemo djelomično pokazuje da ne postoji objašnjenje zašto muškarac i žena izgrade i sagrade savršeno i onda ga jedno od njih dvoje „iz čista mira“ sruši. Ne znamo racionalno objasniti destrukciju kao dio (možda i važan dio) odnosa između muškarca i žene. Kako destrukcija nadvlada, svlada i pobijedi savršeno? Neobjašnjivo? Neshvatljivo? Možda netko ima odgovor tko je dosegnuo savršeno, preživio destrukciju i pri tom sačuvao zdrav razum.

U Sarajevu 25. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tithi Luadthong

O mržnji

Mržnja misaono ukida onoga koji postoji i kojega mrzimo. Mržnja nije izvršeno ubojstvo. Mržnja je trajno ubijanje, trajno brisanje iz postojanja onoga koga se mrzi. Mržnja je osjećaj netrpeljivosti prema samom postojanju čovjeka kojega mrzimo, čovjekovo puko postojanje mržnja ne može podnijeti. Mržnju može zadovoljiti samo korijeniti i potpuni nestanak osobe koju mrzimo. Mržnja ne tolerira čak ni mogućnost postojanja osobe koju se mrzi i stvarno postojanje osobe mržnja ne može nikako podnijeti. Mržnja počinje slobodno jer nitko se ne rađa s nužnošću da mrzi. Mržnja oslobađa ogromnu količinu slobode koja je destruktivna i razarajuća. Kada mržnja ne može uništiti osobu koja je njezin objekt na koju je usmjerena, mržnja se okreće prema svome izvoru i svome domaćinu. Usmjerava se na onoga iz kojega mržnja proizlazi onom istom slobodom kojom se mrzi sada mržnja razara osobu. Destruktivna i razarajuća sloboda oslobođena mržnjom postaje autodestruktivna i autorazarajuća i obično onaj koji mrzi na kraju sebe razori i uništi. Mržnja je kretanje prema onomu kojega se mrzi, psihičko putovanje u osobnu propast bez mogućnosti povratka u normalno ljudsko stanje. Mržnja je metafizički razlaz s osobom koju se mrzi, radikalno odstojanje od čovjeka koje otvara nepremostiv jaz između mrzitelja i onoga koga se mrzi. Mržnja je destruktivno stanje protiv vlastitog postojanja, jer kad mrzi, čovjek ne može podnijeti vlastito postojanje pored osobe koju mrzi. Mržnja je trajno oživljavanje zla i destrukcije ponajprije u samom sebi. Mržnja je metafizički osjećaj, radikalni dojam nepodnošenja osobnog postojanja jer ne možemo trpjeti postojanje osobe koju mrzimo. Mržnja nije pasivno stanje i obamrlost. Mržnja je najmoćnija radikalna, destruktivna i uništavajuća negativna akcija usmjerena protiv drugog čovjeka koja i kad se ne dogodi u stvarnosti, stvarno i doslovce razori mrzitelja. Snaga mržnje je u njezinoj razornoj metafizičkoj potrebi da ne postojim, da sebe bacim u ništavilo jer postoji onaj/ona kojega/koju mrzim. Mržnja je osloboditi samog sebe okova postojanja i egzistencije i slobodno se baciti i predati samouništenju. Reći sam sebi mrzim, dakle postojim je najslobodnija i najrazornija misao koju stvaram u sebi iz koje se onda rađa strahovita moć samodestrukcije koja se pretvara u misao mrzim njega/nju, dakle moje postojanje je apsolutno nemoguće. Da bih mrzio, u konačnici moram ukinuti samog sebe i svoje postojanje, čak i onda ako uspijem i psihološki i fizički ukloniti onoga koga mrzim, ostat će mržnja kao metafizička sila koja traži da se uništim i predam cijelog sebe ništavilu. Mržnja je ništavilo koje se zadovoljava mojim potpunim samouništenjem jer mržnja ne teži uništenju i brisanju onoga koga mrzim. Mržnja teži brisanju i uništenju cjelokupnog postojanja. Metafizička privlačnost mržnje nalazi se u njezinoj sposobnosti da u meni stvori nevjerojatnu količinu razarajuće slobode i izuzetno privlačan osjećaj oslobođenosti svih mogućih okova, moralnih, ljudskih i religioznih. Oslobođen svih okova i svih normi i radikalno slobodan da mrzim maksimalnog snagom svoga bića i svoje psihe, čovjeka neodoljivo privlači jer ga stavlja u položaj onoga koji je uvjeren da će mržnjom stvoriti jedan potpuno novi svijet samo za sebe. Paradoksalno, mržnja budi u čovjeku nešto što čovjek smatra božanskim i tek kad postane nemoguće pobjeći od vlastitog samouništenja, čovjek otkriva demonsku snagu i moć mržnje. Radikalno slobodan i opijen nevjerojatnom moći koja se u njemu budi, čovjek se kroz mržnju i sam pretvori u demona, u onoga koji otkriva da ne može kontrolirati toliku moć i toliku silu i njegov vlastiti demon mržnje na kraju uništi. Ono što je demonsko u mržnji jest njezina sposobnost da čovjeka zavede u stanje opijenosti slobodom i moći koji to zapravo nisu. Onaj koji mrzi misli da su njegova sloboda i moć mržnje stvaralačke sile koje će svojim djelovanjem roditi novi svijet slobode, dobrote i milosrđa. Mržnja mora imati u sebi nešto demonsko jer njezina sposobnost da zavede ponekad je snažnija od zavođenja kojom se služi ljubav da opije čovjeka i da čovjeka usmjeri na izgradnju i stvaranje dobrog i plemenitog svijeta. Mržnja ima u sebi nešto tamno i istovremeno privlačno do to mjere da čovjeka zavede na to da bude uvjeren kako je tama zapravo svjetlo i kako je želja da se ne postoji jer se ne može više podnijeti da postoji onaj/ona koga/koju se mrzi svrha i smisao postojanja. Mržnja ima u sebi nešto metafizičko, ali to nije stvoriteljsko i izgrađujuće, nego je to nešto uništavajuće što dolazi iz metafizičke strasti da ne postoji ništa i nitko i da se samo postojanje svede na ništavilo. Mržnja je demon koji mrzi postojanje jer željeti i htjeti da ne postojim jer postoji onaj/ona koga mrzim, nije ništa drugo doli demonska sila koju ne mogu kontrolirati ni u odnosu prema drugom ni u odnosu prema sebi, nego bespomoćno čekati prevaren i zaveden da demon mržnje uništi drugoga i da onda gladan ništavila se okrene meni da zajedno sa drugim uništi i mene i moje postojanje. Ponekad kad vidimo nekoga tko nas mrzi, znamo reći kako ima nešto uznemirujuće u njegovom pogledu. Točno. U njegovom pogledu budi se nešto demonsko što mrzi i njegovo i naše postojanje.

U Sarajevu 10. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarlander

Exit mobile version