Smisao je jedan od onih pojmova koji su po sebi istovremeno vrlo jasni, ali i poprilično nejasni. Recimo, ukoliko vam netko kaže da u nečemu ne vidi smisla, izgledno će vam biti poprilično jasno što on s tim pokušava reći. No, ukoliko vas netko zamoli da mu koncizno objasnite što je to smisao, vjerojatno će te se poprilično namučiti pokušavajući mu to objasniti. Jer smisao u svakom slučaju nije jedna od onih uobičajenih stvari i pojava koje je moguće definirati standardno uz pomoć roda i razlike, kao što je to recimo stolica – komad namještaja (rod) koji služi za sjedenje (razlika), ili drugi primjer – golub, jedinka iz porodice ptica (rod) i reda golupčarki, koju karakterizira široka rasprostranjenost, kratak vrat i zbijeno tijelo (razlika). Ovako nešto ne možemo izvesti s pojmom smisla, jer ne znamo pouzdano čemu on pripada, pa onda isto tako ne možemo jasno odrediti ni specifičnu razliku. Stoga ćemo se kod pokušaja definicije u ovom slučaju najvjerojatnije inferentno poslužiti nekim drugim pojmovima i sudovima, na način da je smisao u konačnici nešto što ima veze sa značenjem, vrijednosti, opravdanosti, svrhom, pa i sa isplativošću stvari. U filozofskom pogledu, smisao se najčešće dovodi u vezu s pojmom značenja, s tim da je značenje izrazito nadosjetilni pojam, te kao takav predstavlja čistu apstrakciju i logički konstrukt. S druge strane, smisao je nešto što se po sebi više tiče osjetilne spoznaje, te kao takvo osim apstraktnih spoznajnih kategorija, evocira kod čovjeka i snažne emocije. U tom kontekstu, ono što osjećamo smislenim, budit će u nama radost, nadu i optimizam. S druge strane, osjećaj besmisla, kao što znamo, potiče tugu, depresiju, razočaranost i fatalizam.
Glad za smislom
G. Jung je inače hipotetički govorio o postojanju petog, reflektivnog instinkta kod čovjeka, koji se manifestira kao potraga za smislom i značenjem. Prva četiri osnovna instinkta (nagona) je prije toga definirao Karl Pribram i tu spadaju borbenost, uzmicanje, prehrana i razmnožavanje. Dok je čovjek po sebi više zaokupljen sa ova prva četiri, nekako je jasno da ga se onaj peti i neće toliko ticati. Međutim, kada ono primarno konačno bude zadovoljeno, tada obično započinje i ona čovjekova bjesomučna potraga za smislom i značenjem, koja se nerijetko ispostavlja čovjekovom pustolovinom života. Pitamo se zašto je ta potraga počesto toliko izazovna i stresna? Pa s jedne strane, kao što rekosmo, glad za smislom je čovjeku nešto prirođeno, i kao takvog ga se tiče u njegovoj cjelovitosti. No, istovremeno, potraga za smislom se pokazuje kao nešto prevratničko u odnosu na samog čovjeka. Nešto što zahtjeva sasvim novu interpretaciju vlastite prošlosti i sadašnjosti, te nanovo izgrađeni osjećaj samoga sebe. Dakle, po Jungu smisao u svakom slučaju nije nešto što se jednostavno pronalazi ili ne pronalazi, nego nešto što po sebi prvo zahtjeva da pronađemo sami sebe, kako bi onda i ovo drugo, u tom slučaju, sasvim jednostavno pronašli. Stoga bi i na ono naslovno pitanje ovog teksta „Ima li život smisla?”, prvo trebali postaviti pitanje: „Ima li zapravo nas?” ili smo se u međuvremenu posve rastočili kroz nemirna vremena i pretjerane, što svoje – što tuđe, zahtjeve?
Mali i veliki smisao; vječnost i kontingencija
Spomenut ćemo ovdje ono jedno klasično Franklovo mjesto. Nakon što mu je na psihoterapiju došao suicidalni srednjovječni čovjek koji se želio ubiti jer u životu nije vidio nikakvog smisla, veliki psihijatar ga upita: „A kako to da se već niste ubili?” Depresivni čovjek mu je na to snuždeno odgovorio da ne može to tek tako učiniti jer ima ženu i dijete. Frankl će na to: „Pa eto vidite da vaš život ima smisla; to su vaša žena i dijete!” Jer po Franklu smisao ni ne mora biti ono nešto veliko i bajno. Naprotiv, smisao je sve ono što nas potiče da i dalje živimo i borimo se.
Reklo bi se da je ovo posve krucijalno mjesto. Dok depresivni čovjek traga za onim nekakvim velikim smislom, terapeuti, duhovnici, ali i dobri prijatelji će ga pokušati podsjetiti na onaj mali sveprisutni smisao, koji u konačnici i nije toliko mali. Kako smo ono već nedavno o tome pisali: Da vam jednog dana potres ili požar unište posao i kuću, budite sigurni kako bi ste se u tom slučaju sa sjetom prisjećali da vam je jučer sve bilo divno, lijepo i krasno. Međutim, čak bi i u tom katastrofičnom slučaju opet preostajao onaj poneki mali smisao: smisao sačuvanog života, smisao mogućnosti novog početka i sl.
Jednostavno, kontingentni svijet u kojem živimo izgledno ni ne podnosi više od tog sasvim malog smisla.
Na primjer, ponekad doživimo ono ponešto zbilja lijepo i očaravajuće, ali i u tom slučaju će naznačena kontingencija prolaznosti i promjenjivosti kvariti sveukupni dojam. Znate već ono, nalazite se na plaži, grije vas ljetno sunce, osluškujete umirujući šum mora, a nježni povjetarac vam mazi tijelo, kad odjednom čujete nečiju jadikovku iz blizine: „Joj, kad se sjetim da za deset dana treba opet na posao!” Ovo je još i simpatično; u svakom slučaju, što je materijalni ili ljudski dobitak pokatkad veći, to će i čovjekov strah od gubitka biti izraženiji. U tom smislu, također ne važi uzalud ono da su dosadne i prosječne ljubavne veze po sebi perspektivnije i dugotrajnije od onih velikih intenzivnih ljubavi. Jer što na ovom svijetu nekoga ili nešto više volimo, to ćemo se morati i više brinuti oko eventualnog gubitka.
Iz prethodnoga proizlazi kako je onaj veliki žuđeni smisao prije svega religiozni fenomen. Jer jednog takvog posve velikog smisla ni ne može biti izvan vječnosti, a hoćemo li istu na kraju dočekati, to je po sebi stvar osobne vjere. Dotad nam na ovom svijetu preostaju otprilike samo dvije stvari:
Prva je da se nastojimo zadovoljiti onim malim sveprisutnim smislom, za kojeg ustvrdismo da i nije toliko mali koliko nam se ponekad čini.
Druga mogućnost je da pokušamo više uživati u onim povremenim idiličnim trenucima, te da pri tome ne pokušavamo misliti na mogući gubitak, prolaznost ili opet na onaj ponedjeljak, posao i obveze. Koliko su lijepi trenuci zapravo izuzetni, to po sebi najbolje znaju umjetnički umovi. Jer oni su ih vični čak pretvarati u vječnost. Recimo, kad lijep prizor ovjekovječe slikom, ili trenutak inspiracije ovjekovječe pjesmom ili pričom. I tada trenutak prestaje biti trenutkom, te postaje na neki način skoro pa vječitim trenutkom. Tko zna, ne kaže se uzalud ono da prava ljubav računa ili sa vječnošću ili sa sadašnjošću i nikad s vremenitošću.
U Sarajevu, 3. V. 2020.
M. B.
Izvori:
– Smisao. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 3. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56794>.
– Mark WINBORN, Interpretation in Jungian Analysis. Art and Technique, Routledge, 2018.
– Viktor FRANKL, Nečujni vapaj za smislom, Naprijed, Zagreb, 1987.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx
