O destrukciji

Mi smo čudni. Trsimo se oko savršenog. Rukama i nogama kopamo kako bismo ga izgradili i sačuvali. Nešto se u nama prelomi i sve uništimo. U tren oka. Mladić se trudi oko djevojke. Sve radi da je osvoji. Ponekad i uspije ako je dovoljno hrabar i uporan. Ispostavi se da je djevojka u ljudskom smislu dobra, plemenita, poštena i otvorena. U gabaritima ljudskog rekli bismo savršena. I brak im je stabilan. Zašto u nekom trenutku, kada sve ide kako treba, muškarac uništi sve što je izgradio sa ženom? I žena na drugoj strani. Isti slučaj. Zašto u jednom trenutku uništi sve što je izgradila s muškarcem? Je li u nama postoji nagon za uništavanjem onoga što smo svojim trudom i naporom izgradili? Nazovimo taj nagon destrukcijom. Destrukcija je neobjašnjiva pojava kada se koristi kao malj kojim se mrvi savršeno. Kao da je destrukcija potreba kojoj se ne možemo othrvati u odnosu prema dobrom i savršenom. Razaranje i uništavanje dobrog i savršenog kojega smo sami mukotrpno i strpljivo gradili i izgradili, teško je racionalno objasniti. Destrukcija koja nastaje kao nagon u, koliko toliko, savršenim uvjetima života iracionalan je fenomen. Ponekad ne možemo objasniti što se dogodilo između muškarca i žene koji su sami bez ičije pomoći izgradili svoj svijet koji je jako dobar za njih oboje i onda jedno od njih odluči taj svijet razoriti. Iz kojeg motiva? Izazov? Dosada? Monotonija? Ako je dosezanje savršenog života kojega oboje zaslužuju jer su dali sve od sebe da ga stvore dosada, monotonija, nedostatak izazova, kolotečina, zašto se trude? Možda jer savršeno i destrukcija imaju suprotan utjecaj na njih. Doseći savršeno donekle znači doseći određeni mir, tišinu, sporost. Nakon napora i muke doseže se jedan stupanj života koji je donekle savršen. Odnos je stabilan. Brak je stabilan. Financije su stabilne. Nema iznenađenja i uzbuđenja na polju braka i financija. Dosegnuto savršenstvo je razdoblje tišine i mirnoće. Zašto sada sve to uništiti? Čini se da čovjek nije sposoban živjeti u savršenim uvjetima života. Stječe se dojam kao da ga je netko okovao lancima i ne da mu da diše. Mukotrpno i zajedno izgradili svoj privatni život i svijet i sada ne mogu podnijeti taj isti svijet i život? Zašto? Previše im dobar i savršen? Odjednom su nezadovoljni i nesretni što im je dobro i stabilno u zajedničkom životu. Paradoksalno je kako ih savršenstvo zajedničkog života dovede do dosade, monotonije i potrebe da unište izgrađeno. Zašto ne mogu biti zadovoljni savršenim koje imaju? Oni su ga gradili i sebe ugradili u njega. Dok grade svoj savršeni život, destrukciju zaobilaze u širokom luku. Smatraju je izrazito opasnom. Bore se protiv nje svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima kako bi izgradili svoj savršeni svijet, brak, obitelj, posao. Konačno kada dosegnu dobro i savršeno, nešto se promijeni. Kao da im je destrukcija privlačnija kada dosegnu savršeno i bolje. Destrukcija je uzbuđenje. Igra. Hazarderstvo. Visjeti na rubu propasti, gledati ponoru u oči, a ipak ne pasti u njega i ne izgubiti se. Stalno hodati po rubu, ali se nikad ne okliznuti. Ljubavnici i ljubavnice. Tajne i višestruke veze. Nekontrolirano i iracionalno trošenje i pogrešna i opasna ulaganja teško stečenog i zarađenog. Nepotrebno rasipanje i raskoš. Međusobno optuživanje i vrijeđanje. Zašto muškarac i žena odnosno jedno od njih dvoje u nekom trenutku ima potrebu i želju za destrukcijom njihovog vlastitog odnosa i svega što su zajedno izgradili kada taj odnos dosegne jedan stabilan i za njihovu budućnost pozitivan smjer? Cijenu koju plate za čak i malo destrukcije je često velika i šteta koja nastane ponekad je nemjerljiva. Je li potrebno malo izazova „sa strane“ koji će ih oboje upropastiti? Je li potrebno malo uzbuđenja „kada me on/ona ne vidi“ koje će urušiti sve što su napravili? Destrukcija je neobjašnjiv fenomen kada o njemu razmišljate imajući pred očima savršeno. Nije teško shvatiti da ponekad i sami moramo srušiti loše i negativno, štoviše nekad smo to i obvezni da ne bi nastradali i mi drugi s nama. Ali kad konačno dohvatimo savršeno koje je mirno i tiho, zašto odjednom u nama raste potreba, želja i nagon za destrukcijom? Jer mislimo da je destrukcija igra? Jer je destrukcija bezopasna? Igra koja ne ostavlja nikakve posljedice? Da je muškarac ili žena ili djeca i drugi ljudi neka vrsta karata za igranje s tuđim osjećajima, povjerenjem, cjelokupnom osobom? Izgleda da destrukcija kontrolira maštu dok je savršeno valjda uspavljuje i oslabljuje. Destrukcija i mašta idu jedno s drugim. Destruktivni su ponekad maštoviti i obrnuto. Mašta hrani potrebu za destrukcijom. Imaš dobar i stabilan brak? Ne brini, destrukcijom ćeš ga učiniti još boljim i savršenijim. Imate stabilne financije i poslove. Ne brini, destrukcijom ćeš ih učiniti još boljim i savršenijim. Kako? I što ako se ne mogne ništa izgraditi na temeljima savršenog kojega ste uništili jer ste se malo „zanijeli“ rušenjem i razaranjem, pa nemate ništa više čime biste počeli graditi iz početka? Na kraju ostanu mašta i ruševine. Čak i destrukcija pobjegne od vas. Čudni smo. Neobični smo. Zašto u nekom trenutku uništimo savršeno i dobro koje smo zajedno gradili? Savršeno koje nas ne vrijeđa. Ne optužuje. Ne prigovara. Koje nas hrabri. Potiče. Gura naprijed. I priklonimo se destrukciji koja radi sve obrnuto. Vrijeđa. Optužuje. Prigovara. Utjeruje nam strah u kosti. Vuče nas nazad i ne da nam koraka naprijed. Ponekad se iznenadimo i nemalo šokiramo kad čujemo da je se dobar i stabilan odnos između muškarca i žene naprasito i odjednom urušio. Netko od njih dvoje priklonio se destrukciji. Igri. Izazovu. Mašti. Savršeno i dobro postalo mu je dosadno, monotono, sporo. Činjenica da se iznenadimo pa i šokiramo kad tako nešto čujemo djelomično pokazuje da ne postoji objašnjenje zašto muškarac i žena izgrade i sagrade savršeno i onda ga jedno od njih dvoje „iz čista mira“ sruši. Ne znamo racionalno objasniti destrukciju kao dio (možda i važan dio) odnosa između muškarca i žene. Kako destrukcija nadvlada, svlada i pobijedi savršeno? Neobjašnjivo? Neshvatljivo? Možda netko ima odgovor tko je dosegnuo savršeno, preživio destrukciju i pri tom sačuvao zdrav razum.

U Sarajevu 25. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tithi Luadthong

O rukama

Ruke su čudesne. Mogu izliječiti blizinom i dodirom. Mogu ubiti nasilnim stiskom i grubošću. Ruke su kreativne. Stvaraju predmete i objekte kojima se divimo, u kojima uživamo dok ih gledamo i dodirujemo. Ruke su neobične. Unikatne. Ne postoje dva ljudska bića koja imaju iste ruke. Ruke su jezik. One govore. One pišu. One pjevaju. One slave. Ruke su moćne. One ozdravljaju onoga koji se boji. Rukama možemo pobijediti strah i neizvjesnost. Ruke su ljubav kada se šire da nas prime u zagrljaj. Ruke povezuju. Spajaju ljude, njihove živote i njihove životne priče. Rukama možemo pokazati koliko ljudskog i plemenitog još uvijek ima u nama. Ali rukama možemo pokazati koliko smo prestali biti ljudi i koliko nas je obuzelo zlo. Ruke su poput romana kojemu se svaki dan dodaje novo i iznenađujuće poglavlje. Ne možemo ih do kraja interpretirati i reći da sada znam sve o ljudskim rukama, što one mogu, a što ne mogu. Ruke su poput melodije koja vas iznova iznenadi svojom ljepotom i skladom makar mislite da je znate cijelu od početka do kraja. Zbog onoga što govore o čovjeku, puno ljudi najprije gleda u ruke drugoga. Kažu da gledajući u ruke možete puno saznati o čovjeku prije nego išta kaže o sebi. Ne može se odrediti broj pokreta kojega ruke mogu izvesti. Ako uzmemo samo zagrljaj, bezbroj je načina kako ljudske ruke grle, jer svake ruke pojedinog čovjeka grle na svoj poseban način. A gdje su ostali pokreti i geste ljudskih ruku poput stiska, plesa, načina držanja, mahanja, pravljenja simboličnih gesti. Pogledati u svoje ruke čovjeka bi moralo ostaviti u nedoumici i čudu kao kad čovjek nešto svojim rukama stvori i pita se zar su to učinile moje ruke? Kao slikar koji u rukama drži svježe oslikano platno ili glazbenik koji u rukama drži note ili pisac koji prebire rukama po omotu svog romana ili pjesnik koji dodiruje zbirku svojih pjesama. Pred snagom vlastitih i tuđih ruku, čovjek ne može a da ne zastane. Rukama uklanjamo planine, prelazimo rijeke, gradimo gradove. Nažalost, događa se da rukama razaramo i uništavamo. Premalo je reći kako su ruke dio tijela. One su nešto više, puno više. O tome nas poučava iskustvo. Sagraditi cijeli grad ljudskim rukama uz suradnju mnoštva ljudskih ruku ne može se svesti na govor o rukama kao dijelu tijela i ničemu više. U rukama čovjeka krije se nevjerojatna kreativna moć i snaga. Nezabilježena u povijesti svijeta. Čak i kada pripadaju mrtvom ljudskom tijelu, ruke ostaju simbol snage i moći. Kao kada posjetimo grob nekog velikana među nama koji je svojim rukama stvarao čudesa, bilo da je pisao, gradio, slikao, skladao. Pitamo se zar su njegove ili njezine ruke mogle stvoriti tako nešto? Što tek ruke mogu i rade svakodnevno o tome i ne razmišljamo i ne primjećujemo. Milijuni ruku svaki dan grade, grle, ljube, pišu, skladaju, ruše, razaraju, uništavaju pa ponovo stvaraju, a među njima su i naše ruke. Kakav bi svijet i naš život bio kada bi samo na jedan dan ili jedan minut ljudske ruke odlučile da taj dan neće razoriti, ubiti, oteti, opljačkati, ukrasti, razoriti? Kada bi jedan minut sve ljudske ruke odlučile da će nekoga zagrliti, dodirnuti nježnošću i blizinom, izliječiti dodirom? Taj jedan minut mnoštva ljudskih ruku koje se jedne prema drugima otvaraju da pruže dobrotu i sigurnost promijenio bi svijet do neprepoznatljivosti i učinio ga dobrim za sve nas. Jedan minut u kojem se naše ruke pružaju da čovjeka pridignu i ohrabre i prigrle bio bi najveći događaj ljudskosti i čovječnosti zabilježen u ljudskoj povijesti. Ruke su moćne i ruke su snažne. Potrebno je samo malo dobrote, plemenitosti, hrabrosti i otvorenosti da drugi čovjek osjeti koliko brige i ljubavi ima za njega u našim rukama. Dovoljno je ponekad samo raširiti ruke spremne pružiti zagrljaj čovjeku koji je uplašen i prestrašen i koji svijet smatra zlim mjestom. Samo jedna ljudska gesta i znak naših ruku može drugom čovjeku promijeniti pogled na svijet i na ljude. Toliko su naše ruke snažne, tolike su naše ruke moćne da rukama čovjeka možemo uvjeriti da ponovo zavoli svijet i ljude kao nešto što je još uvijek dobro unatoč sveprisutnom zlu kojim ljudske ruke uništavaju i razaraju i čovjeka i sve ono što su stvorile.

U Sarajevu 10. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Saiyood Srikamon

Exit mobile version