Oznaka: Jung

TRANZICIJSKI OBJEKTI I NJIHOVA PSIHOLOŠKA ULOGA I ZNAČENJE

Kakva je međusobna veza između plišanih medvjedića, duge, kreativnosti i onoga svijeta?

Dojenče u suštini i ne može razlikovati sebe od svoje majke. Za njega je sve to dio iste cjeline. Majka za njega predstavlja pouzdan i ažuran izvor hrane, topline i nježnosti. Znameniti engleski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott u ovom smislu je govorio o osjećaju subjektivne svemoći kod malog djeteta. Jer njemu se sasvim realno čini da sama želja dovodi do realizacije željenog objekta. Iz toga kasnije u život ponesemo barem dva nemala problema. Ono da nam se ponekad čini da je željeni objekt puno bliži nego što je, kao i ono drugo, da nam se već sama želja počesto manifestira kao svojevrsni izvor ugode premda je ona u svojoj suštini, a što kasnije saznajemo, puno bliže patnji i nevolji.

Kako dojenče dalje raste, ono počinje sve bolje razlikovati između onog „Ja“ i „ne Ja“. Postupno shvaća da je majka zasebno biće, i stoga se dijete ovdje susreće s neminovnom krizom. Na mjesto osjećaja svemoći i izvorne cjelovitosti sada sve više stupa osjećaj nemoći i ovisnosti o drugima. S tim u vezi dijete će početi prihvaćati i one neke specifične tranzicijske ili komfirmirajuće objekte. Ispočetka su to plišane igračke, neki ugodan meki jastuk ili prekrivač. Zanimljivo je da dijete sve ove stvari vrlo često naziva nekim osobnim imenima ili nadimcima, što znači da tranzicijski objekti predstavljaju prijelazni fenomen između onog subjektivnog i objektivnog, jednako kao što predstavljaju prijelaz između nutarnjeg i izvanjskog svijeta, djetinjstva i zrelosti. Naspram malog djeteta tranzicijski objekt predstavlja onaj prvi „ne Ja“ koji posjeduje stanovite majčinske komponente, a koji kao takav dijete može čvrsto posjedovati. Stoga on za dijete predstavlja izvor ugode i sigurnosti, i zato nimalo ne čudi da dijete za ovakvim stvarima osobito poseže dok pokušava zaspati ili kad je nečim uzrujano.

S vremenom dijete sve više raste, a reklo bi se rastu i oni tranzicijski objekti. Na mjesto priprostih plišanaca stupaju sofisticirane igračke, a zatim dalje kroz život to može biti duga, pjesme, snovi, ideje, kreativnost, umjetnost, ali i sve one najrazličitije materijalne stvari i navade. Upravo zbog ove svojevrsne promjenjive prirode tranzicijskih objekata, prije spomenuti gosp. Winnicott i nije bio odveć fokusiran na pojedine objekte kao takve, nego na samu datost instinktivnog korištenja ovakvih objekata od strane čovjeka – kao svojevrsnog mosta – i to kako bismo nadišli „prazan prostor između odsutnog svemogućeg Utješitelja i našeg malog, konačnog jada u nevolji“. Međutim, ovo kudikamo ne znači da cjelokupna problematika tranzicijskih objekata počinje i završava s pitanjem utjehe i pokušajem nadomjestka intenzivne izgubljene roditeljske ljubavi i brige. U tome smislu, neki autori ističu da se tranzicijski objekti po konačnom značenju znatno približavaju onom hegelijanskom „trećem“ – sintezi, relaciji, Duhu. Dakle, to bi bio neki međuprostor ili, bolje rečeno, međustanje koje sve povezuje, ali ujedno i čuva sve od potpunog bezličnog, pa samim tim i kaotičnog stapanja. Stoga je za čovjekovo psihološko ali i ono duhovno zdravlje najvažnije da tranzicijski objekti ostanu to što i jesu – tranzicijski objekti. Dakle, nešto što neupitno ima veze s nama, što moguće čak i izvire iz nas samih, ali što ipak ne egzistira na istoj razini stvarnosti. C. G. Jung se u ovom kontekstu rado služio slikom duge koja po sebi predstavlja veličanstvenu i trajno inspirativnu pojavu za čovjeka, no pokušati popeti se na nju – za nas bi značilo smrtonosan pad u prazno. Ovo bi se po Jungu osobito ticalo čovjekovih snova koje je on vidio kao nezavisnu stvarnost koja se ponaša po nekim zasebnim pravilima, neovisnima o našim. Premda nam snovi po Jungu kudikamo imaju što za reći, shvaćati i slijediti ih doslovno moglo bi biti posve beskorisno, pa čak i vrlo pogubno za čovjeka. Premda su najčešće satkani od nama poznatih slika, to su posredničke slike nečega do čijeg pravog značenja i identiteta tek treba doći.

U Sarajevu 9. 6. 2021.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Kidsada Manchinda

 

NEUROZA KAO NADOMJESTAK ZA LEGITIMNU PATNJU

Jedna narodna pripovijetka govori o čovjeku koji je veoma volio svoga sina. Ma doslovno bi sve za njega učinio, osobito sve što je potrebno kako mu se ne bi dogodila kakva ozbiljnija patnja u životu. I tako, dječak je rastao i jednog dana je konačno stasao za zanat. Otac je upitao sina što bi volio, a dječak reče da je to kovački zanat. Otac se zatim ozbiljno zadao da nađe dobrog majstora kod kojeg bi njegov sin mogao šegrtovati i učiti, ali s jednim vrlo posebnim zahtjevom. Naime, želio je da njegov sin tamo može sve gledati i upijati, ali da pri tome ništa naporno ne mora raditi. Nakon nekoliko odbijenica konačno je našao majstora po svojoj volji koji pristade na njegove uvjete uz adekvatan novčani dar. Dječaku je bilo dopušteno dolaziti u radionicu, sjediti i gledati koliko god hoće, i ništa se drugo od njega nije ni zahtijevalo. Prvoga dana šegrtovanja pođe i otac sa sinom, valjda kako bi bio siguran da će mališa u radionici posve uživati. Ocu se nikako nije svidjela tvrda drvena stolica koju je majstor bio namijenio njegovom sinu, te donese jednu mekšu i udobniju. No zatim pomisli kako će mu i na njoj biti neudobno sjediti po cijeli dan, pa sinu na koncu donese krevet. Mladić je ležao i gledao, a dani su prolazili… I tako, jednoga dana mladić je konačno ležećke svršio zanat, a otac mu otvori vlastitu radionicu. Mladić je pri tome bio uvjeren u svoje umijeće pa je čak odmah uzeo sebi i šegrta. Nije prošlo mnogo, u radionicu zakorači i prva mušterija. Bijaše to nekakav težak. Donio je sa sobom poveći komad željeza sa zahtjevom da mu mladić od njega iskuje plug. Mladić se zadovoljno prihvati posla, a težaku reče da sutra navrati po gotov proizvod. Zatim mladić po prvi puta u svojem životu u ruke uze teški kovački čekić te zajedno sa šegrtom nasrnu na željezo. Kovali su, kovali i kovali, a obrisi pluga se nikako nisu ukazivali, dok se onaj komad željeza polako ali sigurno topio. Mladić zatim primijeti kako to željezo očito i nije osobito dobro za plug, pa reče šegrtu da će zato od njega napraviti sjekiru. Nastavili su s mukotrpnim radom sve dok željeza više nije dostajalo čak ni za čestitu sjekiru. Mladić se nije dao smesti. Reče šegrtu kako je ovo stvarno neko vrlo loše željezo, ali eto, da bi se od njega možda mogao napraviti nož … pa zatim klin … pa zatim igla… Težak sutra dođe po svoj plug, a mladić mu spokojno u ruke metnu nekakav grumenčić željeza uz obrazloženje da se od njega zbilja ništa pametno nije moglo napraviti, a težak se razgnjevi te svojim žuljevitim rukama na mrtvo ime isprebija i mladića i njegovog zlosretnog šegrta. Kada se mladić oporavio od batina, pusti se konačno nerealnih očevih savjeta te upisa pravi kovački zanat, jer zbilja je želio biti dobar i ugledan majstor…

Naznačena priča kao da izvrsno uprisutnjuje riječi Carla Gustava Junga dok govori o neurozi kao o pokušaju nadomještanja legitimne patnje („Neurosis is always a substitute for legitimate suffering.” ~ CW 11, §129). Nešto kasnije o tome detaljnije precizira: Iza neuroze se vrlo često krije sva prirodna i nužna patnja koju pacijent nije bio voljan podnijeti. To najjasnije možemo vidjeti kod histeričnih bolova, koji se tijekom liječenja ublažavaju odgovarajućom psihičkom patnjom koju je pacijent prethodno nastojao izbjeći (usp. CW 16, §185.). Dakle, naspram svih civilizacijskih ali i onih osobnih pokušaja izbjegavanja legitimne patnje, Jung odgovara kako je ova u životu posve neminovna, dok njenim izbjegavanjem čovjek, kao pokatkada i cijelo društvo, jedino može zapasti u područje nelegitimne, dakle, neurotične patnje. Baš poput fobična čovjeka koji patološki strahuje pred nepostojećim opasnostima, jer se prethodno odbio suočiti sa onim stvarnim životnim opasnostima i izazovima. Stoga Kristov križ za Junga postaje na neki način točkom individuacije: „Problem raspeća početak je individuacije; postoji tajno značenje kršćanske simbolike, puta krvi i patnje” (Citirano u „Aspektima Jungova lika i djela” od Gerharda Adlera). Ili drugim riječima, „individuacija, osvještavanje Sebstva, božanska je patnja” (Carl Jung, ETH Lectures, 201.).

Napast identičnog rješenja za najrazličitije situacije i izazove

Razlozi čovjekovog izbjegavanja legitimne životne patnje su višestruki. To može biti lijenost da se nešto zahtjevno poduzme. To može biti, kako rekosmo, i strah od stvarnog izazova. No, to može biti i nepoduzetnost i nefleksibilnost da se nešto novo i drugačije poduzme. Potonje upravo predstavlja klizak teren gdje se počesto i oni marljivi te požrtvovni ljudi na koncu nađu u području nelegitimne neurotičke patnje. Sagledajmo ovo malo detaljnije…

Već u životinjskoj prirodi pronalazimo ovu skučenu tendenciju da se pokatkada najrazličitiji problemi i izazovi nastoje riješiti jednom te istom postojećom vještinom. Na sljedećem linku tako možemo vidjeti malog merkata koji pokušava oponašati rođaka mungosa dok ovaj vješto razbija ukradeno jaje od kamen. Ali kako mu to nikako ne polazi za rukom, merkat na kraju počinje raditi ono što najbolje zna – kopati rupu u zemlji, premda mu ta vještina u ovom slučaju nikako ne može biti od pomoći:

https://www.youtube.com/watch?v=LejGbIDfGhM

 

Dakle, sličnu tendenciju pronalazimo i kod čovjeka, i zapravo smo joj svi manje-više skloni. Bogataši uvijek iznova vjeruju kako svi problemi mogu biti riješeni novcem. Šarmantni likovi slično tome sve nastoje riješiti svojim neupitnim šarmom. Introverti vjeruju da će svaki izazov nadići beskrajnim razmišljanjem, kao što će ekstroverti suprotno njima učiniti manje-više sve samo da ne moraju baš ovo – osamiti se i predano razmišljati. Slično tome, defetisti zbilja vjeruju u stvaralačku moć svoje kuknjave, kao što manipulatori ne uspijevaju vidjeti niti jedno drugo rješenje osim manipulacije i intrige. Za kraj ćemo ovdje spomenuti i onaj specifični soj vjernika koji sve probleme nastoje nadići molitvom, pa čak i one koji po sebi mogu biti riješeni sasvim normalnim redovitim putom.

Od Jungove neuroze do „Einsteinovog ludila”

Jungov koncept neuroze po sebi je vrlo sličan onom Einsteinovom viđenju ludila: „Raditi vječito jedno te isto, nadajući se drugačijim ishodima.” Nasuprot ovome, logično bi bilo da drugačiji ishodi zahtijevaju i različite uzroke, slično kao što istinsko rješenje problema podrazumijeva i promjenu načina razmišljanja koji je do problema i doveo. U svakom slučaju, rješenja izgledno postoje, čak i za mnoge stvari koje smo do sada u životu poslovično smatrali nerješivima i nepomozivima … Naravno, sve to pod uvjetom da ponešto proširimo svoje uhodane aktivnosti i gledišta. 

Stoga, za sami kraj, proces individuacije ne podrazumijeva samo ono uobičajeno odvajanje od logike mase, nego također i odvajanje od uobičajenih rješenja i skučenih viđenja vlastitog ega. I jedno i drugo za osobu itekako može biti zastrašujuće i bolno, ali to je nužna i plodonosna bol koja nema druge alternative osim one naznačene besplodne i besmislene neurotičke boli. Stoga je za čovjeka kudikamo bolji izbor ono prvo…

U Sarajevu 20. IX. 2020.

M. B.

Izvor:

– Carl Jung on Suffering. Anthology (12. II. 2020.), CARL JUNG DEPTH PSYCHOLOGY, https://carljungdepthpsychologysite.blog/2020/02/12/carl-jung-on-suffering-anthology-3/#.X2btP3UzZ9A (Stanje: 20. IX. 2020).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Elmar Gubisch

ZNAČENJE I INTERPRETACIJA SNOVA PO C. G. JUNGU

Uz svako naše spavanje obično ide i poneki san, s tim da se većine njih kasnije uopće ni ne sjećamo. Ipak, neki snovi nam se uspijevaju duboko urezati u svijest i sjećanje, bilo da su uznemirujući, bilo da su zagonetni, ili da su opet ‘nako nestvarno lijepi. Kasnije se često pitamo što to sve skupa ima značiti. Tako i dolazimo do onog općenitog ljudskog konsenzusa o tome kako snovi po sebi nose neke važne poruke za nas i naš život. No, kako čovjeku to po sebi često i nije lako proniknuti u zamršeni simbolični jezik snova, tako se od davnina u tom smislu tražila i stanovita izvanjska pomoć.

U starija vremena pouzdani i vjerodostojni tumači snova bili su izuzetno cijenjeni. Biblija u tom smislu donosi priču o patrijarhu Josipu koji se zahvaljujući spomenutoj sposobnosti kroz vrlo kratko vrijeme od prezrenog roba uspeo do pozicije glavnog faraonovog namjesnika u Egiptu (Post 37-50). Pored ovoga slučaja, Biblija i na brojnim drugim mjestima govori o tome kako se sam Bog često pravednicima objavljuje u snu. Zanimljivo, ovu tezu u novija vremena zastupali su čak i neki ugledni pripadnici znanstvene zajednice, recimo poput znamenitog austrijskog psihijatra Viktora Frankla. U svojem djelu „Bog kojeg nismo svjesni” Frankl zauzima stajalište da se Bog ne objavljuje čovjeku samo u snovima specifično religioznog sadržaja i karaktera, nego općenito i u skoro svakom drugom snu. Doduše, Frankl pri tome svakako donosi ponešto drugačiju viziju Boga od one tradicionalno-religiozne, no ishod je svejedno poprilično sličan, s obzirom da se u knjizi govori o nužnosti nadvladavanja reduktivnog i imanentnog pogleda na život, te o potrebi usmjeravanja svih naših životnih odluka prema posljednjem smislu.

Objektivnosti radi, svakako valja napomenuti da suvremena neuroznanost ne poznaje jedan ovakav objaviteljski potencijal snova. Ovdje se govori o tome da su naši snovi takvi kakvi jesu zbog debalansa moždanih aktivnosti tijekom spavanja. U tim trenucima, u mozgu većina toga još uvijek radi, ali ne i pripadajući centar za logiku. Stoga se u snovima često i događa da se tamo izmjenjuju različiti dojmljivi sadržaji, ali bez međusobne jasne i logične veze.

Usprkos tome, velikani psihoanalize su itekako cijenili poruku koju donose snovi, i to ne zbog logike (koje ovdje stvarno ni nema), nego zbog snage i pozicije simbola koji pri tome iskrsavaju. Tako su za Sigmunda Freuda snovi pouzdano bili „kraljevski put u nesvjesno”, no u ovom tekstu ćemo se prvenstveno pozabaviti s pozicijom i interpretacijom snova u analitičkoj psihologiji Carla G. Junga.

Teško štivo, ali ipak nismo bez šanse

Jung je inače govorio kako je on glede vlastitih snova skoro podjednako bespomoćan kao i svi ostali ljudi glede svojih, ali kako se u svezi ovoga ipak dosta toga može iščitati jednim zajedničkim pristupom. Dakle, to bi ujedno bio i prvi Jungov savjet u svezi tumačenja istih, da vlastite snove trebamo podijeliti s drugim ljudima, pa onda, ovaj zapazi ovo, onaj ono … i tako se cijela stvar na kraju nekako već i razjasni. Uglavnom, jedan ovakav zajednički pristup je nužan jer simboli koji iskrsavaju u snovima nikad nemaju samo individualno, nego i ono kolektivno univerzalno značenje.

Druga bitna karakteristika snova po Jungu tiče se njihovog kompenzacijskog karaktera, a koji po sebi opet nije ništa drugo nego izraz samoregulirajuće prirode naše psihe. Naime, Jung je doživljavao ljudsku psihu kao samoregulirajući, samim tim i „smišljen” sustav. Dakle, to je sustav koji sam sebe nekako pokušava dovesti u ravnotežu ukoliko je ista narušena. Prema ovome i neke bolesti, recimo poput depresije, nisu ništa drugo nego bolna samoregulirajuća opomena naše psihe da nešto na dubinskoj razini našeg bića itekako nije u redu. A slično na kraju vrijedi i za snove. Na primjer, ukoliko u svojim snovima često poduzimate neke vrlo riskantne aktivnosti, a inače ste miran i povučen tip, ovo bi po Jungu značilo da vas vaša psiha potiče da postanete hrabriji, te da se odvažite napustiti svoju uhodanu zonu komfora i sigurnosti. Slično tome, ali obratno, ako neki nemiran duh (a i tijelo), sanja o tome da plete nešto uz kamin, to bi značilo da ga njegova psiha upozorava da malo uspori i stane na loptu. U ovom kontekstu Jung kaže slijedeće:

„Snovi su nepristrani, spontani proizvodi nesvjesne psihe, izvan kontrole volje. Oni su čista priroda; oni nam pokazuju onu nama neprimijećenu, prirodnu istinu i stoga su nam prilagođeni, ako ništa drugo, da nam vrate stav koji se podudara s našom osnovnom ljudskom prirodom kad se naša svijest previše udaljila od svojih temelja i zapala u zastoj” (CW X., st. 317.).

Treća bitna karakteristika snova po Jungu bi se odnosila na komplementarnost njihovih subjektivnih i objektivnih značenja. O primjerima ćemo malo kasnije, a zasad ističemo da se ovdje radi o samoj srži Jungove antropologije. Kako smo o tome već ranije pisali, Jung je bio sklon promatrati čovjeka kao izrazito zatvoren psihološki sustav. Prema ovome, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekoga izvan sebe, nego tek volimo ili mrzimo jedan specifični dio sebe koji uspijevamo projicirati na druga bića. Iz ovoga slijedi naznačena komplementarnost čovjekovog izvanjskoga i nutarnjega svijeta. Oni nisu identični, ali su slični. Stoga svaki naš san istovremeno može govoriti nešto i o onim našim izvanjskim (objektivnim) relacijama, ali također i o onim nutarnjim (subjektivnim) datostima naše psihe. Tako, recimo, kod onih posve bajkovitih čeznutljivih ljubavnih snova, osoba koju sanjamo istovremeno može predstavljati stvarnu osobu koja nam je u životu potrebna, ali također i onaj aspekt vlastite osobnosti koji više mora doći do izražaja u našem svjesnom ponašanju. Dakle, i ovdje se u konačnici opet radi o onoj izrazitoj kompenzacijskoj poruci koja u ovom slučaju glasi da postoje dva načina da se kao osobe kompletiramo onim nečim što nam kronično nedostaje: ili sebi da nađemo jednu takvu stvarnu osobu ili kod samih sebe da razvijemo jedan takav aspekt osobnosti koji je već prisutan tamo negdje duboko u nama, ali ne može se sam po sebi, tj. bez naše svjesne suradnje, probiti do površine svijesti. Stoga se kod svih ovih, emocijama nabijenih, snova treba fokusirati na ponašanje onoga što nas je u snu bilo privlačilo, bilo iritiralo ili plašilo u nekom drugom slučaju. Tu je obično riječ o prikrivenim vlastitim osobinama, pri čemu ono pozitivno treba osvijestiti kako bi više došlo do izražaja, a ono negativno se također treba osvijestiti, ali kako bi bilo stavljeno pod bolji integracijski nadzor i kontrolu.

Jedna sasvim „muževna” dama

Radi dodatnog primjera i jasnoće, ovdje donosimo i jedan konkretan slučaj iz Jungove prakse. Jedno vrijeme je radio s pacijenticom koja se činila izrazito inteligentnom, ali iz nekog razloga razgovor im je svejedno konstantno bio površan, i čuveni psihijatar nikako nije mogao prodrijeti u dubinu njezine psihe. I zatim je prvo on bio usnio san kako se vozi nekud autocestom. Pored ceste je bilo visoko brdo. Morao je dobro podići glavu da vidi vrh, a na vrhu je stajao dvorac, a na dvorcu njegova pacijentica. Reklo bi se ništa posebno, ali to ga je nešto bilo poprilično streslo u snu, tako da se probudio doslovno s vriskom u grlu. Skoro istovremeno mu je sinulo i značenje toga sna. To što ju je u snu vidio tako visoko, po njemu je značilo da je u stvarnosti na nju gledao poprilično nisko. Stoga je odlučio pokazati joj idući put puno više poštovanja i uvažavanja, i zbilja razgovor im je od tada postajao sve dublji i kvalitetniji. Zatim će i ona ispričati jedan svoj tada nedavni san. Nalazila se na obali duboke rijeke. Htjela je pošto-poto priječi na drugu stranu, ali mosta nije bilo. Zato je krenula dalje obalom, i nabasala je na jedno mjesto gdje se rijeka činila poprilično plitkom, te ju je odlučila tu prijeći. Ali dok je prelazila, iz vode se pojavio ogromni rak i ščepao je za stopalo, te se više nije mogla pomaknuti. Naravno, poslije toga se probudila silno uznemirena. Jung ju je prvo upitao za njezino mišljenje što bi to sve moglo značiti. Žena je rekla da onaj prelazak preko rijeke doživljava kao svoj trenutni životni izazov s psihoterapijom. Silno želi uspjeti, ali čini joj se da pri tome ni ne napreduje nešto posebno. Nešto je očito priječi, a onog raka je shvatila kao svoj veliki strah od karcinoma, jer nedavno joj je i jedna dobra prijateljica od toga bila skončala. Nadalje, smatrala je da karcinom za tu njezinu prijateljicu zapravo bio kazna, jer cijeli život je bila nemirnog i umjetničkog duha, a eto imala je sirotica i aferu s jednim umjetnikom nakon što joj je muž bio umro. Jung je bio prihvatio ovo njezino tumačenje sna kao objektivno tumačenje, ali zatim se bacio i na onaj subjektivni dio. Iz razgovora s njom je već do tad bio primijetio da pacijentica ima snažno izražen Animus (muški aspekt ženske osobnosti). A to se osobito dalo iščitati upravo iz opisa njezinih dotadašnjih prijateljstava sa ženama, koja su uvijek bila vrlo sentimentalna, i skoro graničila s lezbijstvom. No, istovremeno, pacijentica toga kao da uopće nije bila svjesna, nego je tome nasuprot sebe doživljavala kao izrazito krhku i ženstvenu osobu. Stoga ju je suočio i s jednim takvim dubinskim tumačenjem, pri čemu se ono uhvaćeno stopalo činilo snažnim nekontroliranim muškim aspektom njezine vlastite osobnosti, a što je ujedno bio i glavni uzrok njezinih nutarnjih konflikta na javi. Tako su se stvari pomalo počele odmotavati, a žena je polako dolazila sebi. Dalje je i sama bila primijetila kako ju je nesvjesni konflikt s tom vlastitom muškom stranom njene prirode često dovodio i u stvarni konflikt i nerazumijevanje s drugim muškarcima. U tome smislu je i samog Junga na početku terapije gledala sa izrazitim nepovjerenjem. Plašila ga se i doživljavala ga doslovno kao nekog zlog maga ili čarobnjaka. Dakle, kao što smo već gore bili rekli, naši izvanjski životni konflikti počesto nisu ništa drugo do li projekcijski izraz onih naših nutarnjih neosviještenih konflikta, pri čemu izvanjsko rješenje krize nužno pretpostavlja prvo ono nutarnje.

U svakom slučaju, naznačeni primjeri nam pomažu shvatiti kako i oni naši obični svakodnevni snovi sa sobom mogu nositi jedno zbilja duboko značenje i poruku za nas i naš život.

Naravno, sa ovim tekstom nismo ni izbliza iscrpili Jungovu interpretaciju snova, tako da će o svemu tome ponešto biti riječi i u narednim tekstovima.

U Sarajevu 26. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

-Marcus WEST, Jung and Dreams, The Society of Analytical Psychology, Izvor: https://www.thesap.org.uk/resources/articles-on-jungian-psychology-2/carl-gustav-jung/dreams/ (Stanje: 25. IV. 2020.)

-Common Dream Archetypes, The Center of Applied Jungian Studies, Izvor: https://appliedjung.com/dream-archetypes/ (Stanje: 25. IV. 2020.)

-Michael MCGUINESS, Maggie HYDE, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit;

FIGURA I ZNAČENJE “SJENE” U DJELIMA C. G. JUNGA

Čuveni psiholog je smatrao kako čovjek ne može doživjeti prosvjetljenje imaginacijom nekakvih svijetlih figura, nego isključivo izravnim suočavanjem sa svojom mračnom stranom. No, kako je za veliki broj ljudi posve neprihvatljivo to da bi oni mogli imati „mračnu stranu“, tako će i većinu svog života provesti zavaravajući i sebe i druge. Međutim, ovdje čak nije sve ni samo do nekog samozavaravanja. Neosviješteni nesvjesni sadržaji imaju tendenciju da se s vremenom počnu ponašati kao neovisni entiteti, koji zatim na vrlo uznemirujući način počinju preuzimati kontrolu nad čovjekovim životom. „Nesvjesni sadržaji koje ne učinimo svjesnim, pojavljuju se u našem životu kao sudbina (C. G. Jung).“ Znate već ono: kad netko nađe nekoga ili nešto za čim je cijeli život tragao i onda naprasno sve „zezne“ – ne znajući pri tome ni sam zašto! Ili obratno: kad se netko veže za nekoga ili nešto, a to zapravo nikad nije ni planirao… U oba slučaja se na kraju nerijetko donosi zaključak kako je to „sudbina“. Po Jungu se ovdje jasno ne radi o sudbini nego o nepoznavanju te ne kontroliranju jednog vrlo delikatnog dijela samog sebe.

Dr. Jekyll i mr. Hyde

Malo prije nego što će Carl Gustav Jung stupiti na znanstvenu scenu, Robert Louis Stevenson će stvoriti svoj klasik strave  – gotičku novelu Neobični slučaj Dr. Jekylla i Mr. Hydea. Naznačena novela, kao i njezine brojne ekranizacije će sve do današnjih dana „ugodno“ užasavati znatiželjnu publiku, međutim cijela stvar je imala i svoj vrlo zanimljiv psihološki potencijal.

Priča – dakle – govori o krupnom, dobroćudnom, sofisticiranom dr. Henryju Jekyllu koji muči tešku muku sa svojom nutarnjom podijeljenošću. Što se više bori protiv svog sablasnog alter-ega, gosp. Edwarda Hydea, to ovaj postaje sve transparentniji, opakiji i moćniji. Dr. Jekyll čak počinje eksperimentirati s različitim drogama i kemikalijama ne bi li obuzdao svoju mračnu stranu, no s tim stvari postaju samo gore: Na kraju gosp. Hyde više nije bio alter-ego dr. Jekylla, nego obratno, dr. Jekyll postaje tek mali, neznatni razumni aspekt ličnosti prevladavajućeg čudovišnog Hydea.

U svemu ovome pronalazimo i onaj već spomenuti, vrlo važan aspekt Jungove psihologije sjene. Čovjek se ne može riješiti sjene zaokupljajući se tamo nekakvim pozitivnim sadržajima. To čak može i dodatno ojačati sjenu. „Što je jače svjetlo, veća je i sjena koju svjetlo baca“ – primjećuje Jung. Ili drugim riječima, kako to svojevremeno primijeti Friedrich Hebbel: “Staro je zapažanje da pristojnost raste toliko koliko moralnost opada” (Tagebücher). Ili opet, gotovo istovjetna misao od Sigmunda Graffa – “Najuljudniji ljudi su u pravilu najhladniji i najbezobzirniji.” Naznačeni problem po sebi može pratiti čak i cijele narode, jer povijest nas nepobitno uči da iza najstrašnijih ratova i zločina poslovično ne stoje domorodci i divljaci nego upravo veliki, kulturni, bogati i napredni narodi. Na kraju, jedini način da se problem Sjene riješi jest da se s njom suočimo te da je na ispravan način integriramo, jer kako primjećuje Jung, cilj čovjekovog razvoja i nije perfekcionizam nego cjelovitost!  “Nažalost, nema sumnje da je čovjek u cjelini manje dobar nego što sam sebe zamišlja ili želi biti. Svatko nosi sjenu, a što se ona manje utjelovljuje u svjesnom životu pojedinca, to je crnja i gušća. U svakom slučaju, ona stvara nesvjesnu zapreku, što sprječava naše najdublje namjere.” (C. G. Jung)

Kompleksna stvarnost

Jungov koncept sjene je vrlo kompleksan. Ona ima dosta toga zajedničkog s Freudovim pojmovima Ida i Super-ega, odnosno, s njihovim suprotstavljenim zahtjevima u odnosu na naše svjesno „Ja“, koje počesto ne umije da se pravilno izbori sa svim ovim. U svakom slučaju, Jung bi se bez sumnje složio s Freudom da je naznačena problematika itekako povezana s jednim supresivnim odgojem. Stoga i sama Sjena predstavlja poprilično kontraverznu stvarnost. S jedne strane, ona je destruktivna ili autodestruktivna, s druge strane, ona u sebi krije i brojne dobre snage, te je upravo zato i treba pravilno integrirati. Uzmimo jednostavan primjer: na živahnu djecu se često vrlo ružno galami i tako se u njima potiskuju i demoniziraju dobre snage koje je samo trebalo pravilno usmjeriti i profilirati. U svezi ovoga ni malo ne čudi što se na razini cjelokupne ljudske kulture onda događa jedna općenita demonizacija brzine, snage i energičnosti. Za živahno dijete se kaže da je „vragolan“, kao što se za nekog trkača kaže da je „vraški brz“. Ili slično tome, baš na našim prostorima je uvriježen stav da se na fizički aktivne ljude u srednjim i starijim godinama gleda vrlo čudno. „Što ova stara budala stalno trči“? Istovremeno, „normalni“ pojedinac koji je „uspješno“ nadvladao te vragolaste djetinjarije, nerijetko se bori s depresijom, tjeskobom i manjkom smisla. Njegova prirođena živost je potisnuta iz područja gdje bi trebala biti, i sada se latentno u vidu izopačene sjene pokušava osvetnički probiti na površinu, kako već kod koga, jer kako primjećuje Jung, svaka sjena je jedinstvena. Netko je skloniji porocima i autodestruktivnom ponašanju, netko je više agresivan i antisocijalan prema vani. Tu je svakako i nezdrava sklonost maratonskog sjedanja pred TV-om i puno toga drugoga.

Tehnike osvjetljavanja i integracije Sjene

Naznačena jedinstvenost Sjene čini i ophođenje prema njoj vrlo zahtjevnim. Prema Jungu ovdje ne postoji neki jedinstveni recept, nego svatko mora pronaći svoj adekvatni model borbe, odnosno, individuacije. A individuacija, kako već sam pojam sugerira, pretpostavlja odvajanje i udaljavanje od logike mase, od onoga kako se čini ili još više od onoga „što svi čine“, a da pri tom naznačena logika ili praksa i nema nekog drugog valjanog objašnjenja i razloga osim navedenoga – da jednostavno „tako svi čine“ ili u drugom slučaju „ne čine“. Glede potonjeg, u uvriježenu nesvjesnu kolektivnu praksu uvijek spadaju i neki specifični tabui. O nekim stvarima se jednostavno ne priča, a baš bi se moralo pričati. Zato ne čudi da mnoge terapijske zajednice poduzimaju upravo jedno ovako nadvladavanje nekih ustaljenih društvenih tabua. Sjedne se u krug pa se razgovara o problemu koji se poslovično ne skriva samo od drugih, nego i od samog sebe. U tom smislu se zrcali i smisao Jungovog poimanja usamljenosti. Po njemu, usamljenost ne znači biti bez bližnjih nego ne moći razgovarati s njima o stvarima koje su vam bitne. A bez ovoga nema ni osvjetljavanja i pravilne integracije Sjene. To je ujedno i pravi smisao psihoterapije: sebe možemo prepoznati i naći samo u drugome.

Pored spomenute individuacije, Jung sugerira i potrebu pronalaska područja gdje ćemo na kreativan i pozitivan način moći izražavati i utrošiti svoju strast.  To će biti ono što činimo rado, gorljivo; ono za što ne primjećujemo kako prolazi vrijeme dok činimo; ono što stvara pozitivni i prijatni umor; od čega se osjećamo smisleno i pozitivno. Naša strast je jednostavno tu u nama, i protiv nje se uzaludno boriti. Ona je po sebi zapravo izrazito pozitivna snaga ukoliko se pravilno i pozitivno usmjeri i fokusira. Ukoliko je sami ne usmjerimo, ona će već sama sebi naći zanimaciju, a tada upravo postaje negativna ili barem uznemirujuća i sramotna; postaje ono o čemu se ne priča, a tko već priča, vrlo je nepristojan.

Slika 2.: C. G. Jung 1910. godina. Izvor: en.wikipedia.org 

Istina će vas osloboditi!

Iznenađujuće ili ne, proces individuacije ne podrazumijeva samo preispitivanje kolektivne logike i prakse, nego i svoje vlastite. Uzmimo primjer, netko više od pola radnog vremena provodi na Facebooku ili po kavama. Kući zatim gleda TV – kako to već nalažu službene lokalne statistike – u prosjeku četiri i pol sata, ali je svejedno uvjeren da puno radi, da se od njega previše zahtjeva, te smatra da se zbog svega toga osjeća jako loše, te da izgledno tako neće još dugo izdržati. A da jednostavnije ta osoba sebi prizna da je lijena i pasivna? Pa da zatim strpljivo potraži razloge te svoje lijenosti i pasivnosti? Biti lijen je veliki osobni tabu (možda čak i veći od onoga biti alkoholičar) i malo se tko to usudi sebi a i drugima priznati. Svako će prije to reći za drugoga, ali za sebe, to je istinska rijetkost i heroizam! Međutim, jedini mogući način nadvladavanja osobne lijenosti i pasivnosti jest da to i sebi i drugima priznamo! Priznanje će vjerojatno probuditi u nama nešto pozitivnog bunta da se trgnemo i uradimo nešto sa sobom. „Pa mogu ja više od toga … moguće mi treba neki drugi posao, neki drugi prijatelji, neke druge knjige i TV emisije, ali siguran sam da mogu…“.

Stoga naspram uvriježene himne masovne kvazi-psihologije današnjice „Misli pozitivno“, radije ističemo ono klasično, tj. vječno „Istina će vas osloboditi“. To su religije Istoka i Zapada, to je Freud, to je Jung i još puno toga drugoga. Jednostavno, sve stvari moraju biti nazvane pravim imenom, i drugog puta za čovjeka nema, kao ni za ljudsko društvo.

U Sarajevu, 13. 10. 2018.

M. B.

 

Izvori:

– „Carl Jung and the Shadow: The Hidden Power of Our Dark Side“ (17.12.2015.), Academy of Ideas, izvor: https://academyofideas.com/2015/12/carl-jung-and-the-shadow-the-hidden-power-of-our-dark-side/ (Stanje: 13.10.18.);

– Michael MCGUINESS, Maggie HYDE, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version