kušnja – Poptheo Web Portal

ŽIVOTNA BILANCA DOBROTE

Tragom Einsteinove izreke da je obrazovanje ono što preostane čovjeku nakon što zaboravi stvari koje je učio u školi, mogli bismo reći i to da je dobrota jednog čovjeka ono što preostane od nje nakon svih životnih kušnji i razočarenja.

Većina će ljudi reći da su oni dobri ljudi. Ok, vjerojatno i jesu, s tim da u vezi toga ostaje teško pitanje: kad, koliko, dokle i glede čega? Jer ne kaže li se ono da i dobrota ima svoje granice? Kao što se kaže i ono drugo: „Dobar ili lud, jedno te isto”. U tom smislu možda bismo onda mogli reći da je ona početna svijest o posjedovanju dobrote kod čovjeka moguće i njezin najveći dugoročni cjeloživotni neprijatelj. Jer noseći ovu početnu svijest sa sobom kroz život, često nećemo moći primijetiti da smo se u međuvremenu pretvorili u zatvorene, nepovjerljive, cinično-očajne, osvetoljubljive spodobe. Dakle, usprkos svemu tome, mi se i dalje zahvaljujući onoj početnoj svijesti o posjedovanju dobrote samouvjereno možemo smatrati dobrim ljudima. Pa dobro, možda čak to i s pravom možemo. No nešto s tom dobrotom u svakom slučaju više nije kako treba. Tu je, ali vidimo – zakržljala je, oboljela ili čak već posvema zamrla. Te bi je stoga trebalo potaći, zaliječiti ili čak posve reanimirati.

A zašto bi trebalo?

Recimo, nekoć sam čista i dobra srca bio krenuo u život. Pretežito sam vjerovao ljudima, i stoga sam smatrao da i oni vjeruju meni. Mislio sam da mi žele dobro jer sam i ja želio njima. I onda s vremenom, iznevjerili me, namagarčili, izvarali, bezdušno odbacivali, pravili budalom i što sve ne… Zato sam se na kraju zatvorio, postao nepovjerljiv, pa čak nemalo i lukav, rafiniran … mjestimično čak i nemilosrdno osvetoljubljiv, leden i okrutan. I ja se u svemu tome i dalje smatram dobrim. Kako, zašto? Pa jednostavno dobar sam, s tim da nemam s kim posebno na ovom svijetu biti dobar. Pa eto, onda tako nekako, imanentno sam i za samog sebe dobar. Reklo bi se da je ovo poprilično dobro rezoniranje koje u sebi već sadrži barem polovicu odgovora na ono početno pitanje: „A zašto bi trebalo nanovo potaći i zaliječiti svoju nekadašnju dobrotu”? Pa eto zato, sami priznajemo da u nama još uvijek ima dobrote, ali da se definitivno povukla unutar granica našeg bića. Pa dobro, zašto bi je trebalo još jednom natjerati izvan naših granica, da djeluje i svijetli prema svijetu i ljudima koji nas okružuju? Pa zato što ćemo možda u ovakvom mrkom raspoloženju nesmotreno povrijediti i iznevjeriti nekoga tko je upravo poput nas nekoć krenuo u život čista i iskrena srca. A tko zna, možda su i oni koji su nas nekoć iznevjerili i povrijedili bili samo duboko razočarani ljudi kao što smo to mi danas.

Dakle, završni skor bi izgledao ovako: Jedno tvrdokorno i iskustvom bogato razočarenje je kudikamo jače od neiskusne početničke dobrote. Ali isto tako, jedna sada već iskusna i nanovo oživljena dobrota je neupitno snažnija od onog iskusnog razočarenja. Zašto? Pa jednostavno zato što je i ova iskusna obnovljena dobrota donedavno bila isto tako grdno razočarana, ali je na koncu ipak shvatila da to nije sve, te sada ima jasne razloge svoga postojanja koji su kudikamo dosljedniji i dalekosežniji od onih razloga tvrdokorne razočaranosti – koja, eto, još nije shvatila da je ona samo posljedica tuđih i sličnih životnih razočarenja te da će izgledno biti i uzrokom novih takvih razočarenja u svojem okruženju.

A što ako naše razočarenje nije samo posljedica tuđeg razočarenja, nego jednog doslovnog metafizičkog zla?

Kako god, ovo će biti još i izričitiji poticaj da nanovo raspirimo svoju dobrotu. Slijedeći, barem onu biblijsku mudrost pronalazimo da je đavao napasnik, ali i to da je Bog onaj koji kuša. Što je jedno, a što drugo zbog neujednačene terminologije na prvu često i nije lako razlikovati. No generalno bismo mogli reći da je kušnja po sebi ono nešto izričito dobro, ali zbog čega čovjek definitivno može izgubiti pamet i krenuti zlim putem. Recimo, neki izniman talent, čast, vlast, dragocjen dar ili iznimna ljepota. S druge strane, napast je ono po sebi izričito zlo, ali što neke ljude ipak ne pomete da zbog toga na kraju ne postanu još i bolji. O potonjem nam izričito progovara biblijska Knjiga o Jobu – zlosretnom pravedniku i imućniku, na kojeg se jednog dana odjednom i ni odakle svaljuju sva zla ovog svijeta. Djeca tragično pogibaju, veliko imanje i blago propadaju, a Job ostaje sam, bolestan i napušten te s mnoštvom mučnih pitanja koja ga salijeću. Tu se uskoro pronalaze i Jobovi prijatelji koji ga nagovaraju da se pokaje, jer je garant nešto vele sagriješio kad ga snađe takvo i toliko zlo. No Job ne popušta, uvjeren je u svoju pravednost i traži od Boga odgovore za toliko nesnosno zlo što ga snađe. Tu se zatim pronalazi i njegova Žena koja ga nagovara da prokune Boga i da jednostavno umre (2,9). Job je prekorava da ne brblja kao luđakinja. Osim toga, ako već od Boga primamo dobro, ne bi li onda trebalo da iz Njegove ruke spremno primimo i zlo (2,10)? Naravno, u kontekstu cijele ove problematike smijemo pretpostaviti da Jobova žena nije bila po sebi zla, nego upravo samo beskrajno i bolno razočarana. I tako, razmišljanja i savjeti se i dalje naizmijenično izmjenjuju, s tim da nitko od njih ne zna za početnu nebesku dramu koja je svemu ovome prethodila (1,7-12). Jahve Bog jednog dana započinje konverzaciju sa Satanom koji se u ovoj knjizi ne opisuje kao nekakav pakleni nasilnik, nego kao svojevrsni nebeski tužitelj koji pred licem Božjim optužuje ljude i nastoji poljuljati Božje povjerenje u njih. Tako na red dolazi i zlosretni Job. Jahve se hvali pred Satanom da nema takvog čovjeka bogobojazna i pravedna kao što je Job. Satan uzvraća Jahvi da je Job dobar samo zato što mu je Jahve dao sve. I zatim stavlja pred Jahvu izazov: „Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!” (1,11). Jahve zatim dopušta Satanu da do mile volje napastuje sirotog Joba, te da mu pri tome samo u goli život ne dira. Na kraju cijele mučne sage Job dokazuje i onima gore i onima oko sebe dolje da je on istinski pobožnik i pravednik kojeg u tomu apsolutno ništa ne može poljuljati, te ponovno stiče i zdravlje, i djecu, i imanje.

Umjesto zaključka

Mučna i uznemirujuća Knjiga o Jobu nam slično poput onog racionalnog umovanja prije toga jasno sugerira da u životu ne postoje posebni i po sebi odvojeni poticaji na dobro i zlo. Sve je manje-više kušnja ili je sve već manje-više napast, i mi u svakom slučaju moramo svakodnevno birati hoćemo li se kretati uzlaznom ili silaznom putanjom. I zato, kad čovjek pomisli da je već pokupio svu dobrotu ovog svijeta, trebao bi znati da će istu izgledno tek morati dokazati, kako pred Bogom, tako i pred ljudima.

U Sarajevu 24. IX. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rfranca

O posjedovanju

Je li posjedovanje bespomoćnost? Pokušaj da zauzmemo prijestolje koje smo već izgubili. Na sve smo spremni. Ne i na poraz. Težiti posjedovanju drugog i kontrolirati ga, otkriva našu bespomoćnost. Strah i tjeskobu jer smo izgubili. Ništa ne možemo posjedovati do kraja. Ni stvari. Ni drugog. Ni sebe. Posjedovanje je kušnja. Napast. Nikad ugašena strast. Posjedovati život? Samo kad bi ga se moglo posjedovati do mjere besmrtnosti. Ipak, ponekad smo jedva sposobni posjedovati vlastito tijelo i um. Tijelo izda. Odustane. Posustane. Um oslabi. Zaboravlja. Ne sjeća se. Posjedovati sebe? Ni to nam ne uspijeva. Raspoloženja. Emocije. Strasti. Iznenade nas i šokiraju. Čak nas i stvari prevare onda kad mislimo da ih posjedujemo. Posjedovanje se igra s nama. Kao kad se igrate skrivača. Taman kad pomislite da ste otkrili skrovište i odgrnete zastor, ali nema nikoga. Posjedovanje je kao netko za koga mislimo da znamo gdje mu je skrovište. Onda otkrijemo da je skrovište prazno. Kao kada umislimo da posjedujemo svoje tijelo. Ipak, ponekad nas ostavi na cjedilu kad to najmanje očekujemo. Sruši se. Razboli se. Odbija napore. Bili smo sigurni da ga posjedujemo i da nam ništa nije skriveno. Apsolutno posjedovati je nemoguće jer to bi značilo da je sve isključivo u našim rukama. I ničijim drugim. Kako slabašno zvuči gromoglasan krik onoga koji slavi posjedovanje svog tijela i uma koji ga već sutra izdaju i odbijaju ga poslušati. Kako tiho zvuči jaki glas onoga koji tvrdi da posjeduje drugoga čiju slobodu i ideje ne može niti zarobiti niti osvojiti. Opijen posjedovanjem, čovjek već sutra proklinje svoju neukost i kratkovidnost kada je umislio da može apsolutno posjedovati. Čak mu se i stvari rugaju. Danas se hvali dvorcem, a već sutra bespomoćno promatra pepeo i srušene zidove onoga čime se oholio. Danas se hvali životom, slobodom i autonomijom, a već sutra bespomoćno promatra kako njegova sloboda i autonomija propadaju jer ne može pobijediti bolest. Neki maleni organizam kojega ne vidi jači je od njegovih kostiju i mesa. Bio je uvjeren da su njegove kosti i mjesto nepobjedivi i da će trajati vječno. Danas obožava svoje lice, a već sutra pokušava se sakriti od svog lica jer ne voli više svoj osmijeh, usne, zube i oči. Jer smatra da ne liči na sebe. U ogledalu je neko drugo lice. Staro i oronulo. Danas se hvali da će ga cijeli svijet pamtiti, a već sutra drugi hodaju preko njegovog groba ne znajući da je tu sahranjen. Iako ne posjedujemo puno, ne možemo se tako lako osloboditi svog idola. U posjedovanje smo zaljubljeni. Za njim patimo. S njim se vodimo za ruku i godi nam njegov udivljeni pogled. Posjedovanje nas potiče: Posjeduj! Bit ćeš moćan. Bit ćeš snažan. Imat ćeš kontrolu. Drugi će te obožavati. Bit ćeš predmet njihovog divljenja. Zar ne izgleda tako? Tko posjeduje stvari i ljude, nije li moćan, snažan i ne obožavaju li ga toliki? Zar se potajno ne divimo i ne zavidimo onome koji posjeduje? Naravno. Posjedovanje nas zavodi i želi nas zavesti. Nema iznimke. Zov posjedovanja je kao što bajke opisuju pjevanje sirene. Neodoljivo. Neponovljivo. Naša potajna strast i želja. Posjedovati stvari i posjedovati ljude. Zar ne želiš posjedovati sve i svakoga? Biti onaj koji sjedi na prijestolju kojemu se klanjaju i ljudi i stvari? Naravno da želiš. Svi i svatko želi posjedovati. Posjedovanje je nezasitno. Proždrljivost koja nas proždire. Što više posjedujemo, gladniji smo jer se posjedovanje hrani nama, a mi ga hranimo posjedujući sve više stvari i ljudi. Posjedovanje je kao začarani krug u kojem ne možemo dovoljno sebe nahraniti od silne gladi koju osjećamo. Je li posjedovanje onda neutaživa glad za koju ne postoji hrana koja će nas nahraniti dovoljno da prestanemo gladovati? Možda. Posjedovanje je i nekakva bespomoćnost. Naša ljudska bespomoćnost pred ustima iz kojih dopire zavodljiv i strastven poziv: Posjeduj sve i posjeduj svakoga, to je istinska sreća! Posjeduj sebe, posjeduj svoje tijelo, posjeduj svoj um, svoje emocije, strasti. Posjeduj druge, njihovu vjernost, ljubav, dobrotu. Tako je izazovno i zavodljivo slušati ljubavni zov posjedovanja. Nerijetko prihvatimo poziv. Nerijetko se zaljubimo u posjedovanje. Nerijetko je posjedovanje naša prva i jedina ljubav. Iz iskustva smo naučeni da neke ljubavi ne završe dobro. Znaju prijeći u otvorenu mržnju i neprijateljstvo. Zna se dogoditi i s posjedovanjem. Prvo se u njega zaljubimo, predamo mu se do kraja. Sve mu dadnemo. Cijelog sebe. I um i tijelo. Onda dođe do sukoba i neprijateljstva. Otkrijemo da nas posjedovanje vara. Da je lažljiv i prevrtljiv ljubavnik. Jer puno toga od nas skriva. Otkrijemo da ljubav nije bila čista i iskrena između nas i posjedovanja. Mi nismo skrivali ništa. Mi smo se ludo zaljubili u posjedovanje. Ono nas je surovo i hladno prevarilo. Prijevaru otkrijemo postupno. Savršeno tijelo u koje nas je posjedovanje navelo da se zaljubimo, ponekad nas neugodno iznenadi jer otkrijemo da nije uvijek savršeno. Oholi um u kojega smo se zaljubili do ušiju s vremenom pokazuje slabosti, pukotine, gubitke i njegova genijalnost i briljantnost blijedi. Polako ali sigurno otkrijemo da je posjedovanje varalica koji je jako privlačan, neodoljiv i šarmantan. I da nismo jedini koji smo prevareni njegovim ljubavnim pričama i tajnim znakovima. Posjedovanje nam daje ono što potajno najviše želimo. Biti prvi i biti u središtu. Biti onaj koje mu se svi klanjaju i kojemu se svi dive jer posjeduje nešto i nekoga. Posjedovanje svakom od nas govori da ćemo biti savršeni, posebni i jedinstveni ako budemo posjedovali sve što želimo i koga kod želimo bez obzira na cijenu, način i sredstva kako ćemo ih posjedovati. Nije nimalo lako othrvati se zovu posjedovanja. Jer svi volimo biti prvi i u središtu, biti posebni, jedinstveni i savršeni. I to je upravo ono što nam posjedovanje obećava kada nas nagovara da je najvažnija stvar u životu posjedovati nešto ili nekoga.

U Sarajevu 19. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

DRUGI STVARNO PONEKAD DRUGAČIJE MISLE

Jeste li ikad osjetili tijekom žustre diskusije ili pak otvorene svađe s drugima ono nešto kao da se oni iznutra itekako slažu da ste Vi u pravu, ali vam jednostavno to ne žele priznati? Vjerojatno ste osjetili, i vjerojatno ste bili u pravu o tome kako i oni znaju da ste u pravu!

Ali bez brige, to je sasvim ljudski, osobito ako budemo iskreni pa priznamo da smo i sami više puta osporavali tuđe pravo premda smo u dubini duše osjećali da su itekako u pravu. Michel Foucault bi glede toga jednostavno konstatirao da je moć krvotok zbilje. U pozadini svega što ljudi rade i govore, pa čak i onoga što se radi ili govori u najboljoj nakani, uvijek se skriva prikrivena, manje ili više svjesna volja za moć, odnosno, želja za podčinjavanjem i kontrolom drugih. Ne možemo tek tako nekome priznati da je pametniji od nas jer ako priznamo, samim tim se stavljamo pod njegovo vodstvo i patronat; jer u prirodi stvari je da pametniji i sposobniji trebaju vladati.

Zar smo toliko često protiv prirode!? Zapravo i nismo, jer u prirodi stvari pronalazimo i ono nešto drugo što bi se najjednostavnije dalo nazvati kušnjom, a ona opet nije ništa drugo do li: dati dobrima i pametnima ozbiljnu priliku da uistinu dokažu da su dobri i pametni. U biblijskoj tradiciji stoji da se čak i Bog počesto služi kušnjom, pa zašto onda ne bi i mi ljudi to malo? Uglavnom, tko posustane već ovdje, i nije nešto pametan, jer pamet bez upornosti i spremnosti da se malo pretrpi upravo zbog pameti, i ne znači puno.

Zadovoljstvo postojećim

Mercedes-Benz je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća s dosta entuzijazma radio na konceptu pod nazivom E 2000. Pored brojnih naprednih rješenja, ponajveće je bilo to da su na konceptu sve uobičajene kontrole poput kola upravljača (volana), mjenjača i papučica kočnice, kvačila i gasa bile zamijenjene jednom jedinom ručicom. Sasvim jednostavno, lijevo je trebalo biti lijevo, desno – desno, natrag – ubrzavanje, prema naprijed – usporavanje i kočenje. Mercedes je otišao daleko s razvojem naznačenog koncepta, ali su zatim jednog dana obznanili da ipak odustaju. Zašto? Ispitivanje tržišta je nepobitno pokazalo da potencijalni kupci nisu bili spremni odreći se klasičnih komandi, premda im je Mercedesov koncept svakako izgledao zanimljivo i sofisticirano. Tako dakle, mi ljudi se često čvrsto vežemo za postojeće stvari premda ne sumnjamo u to da postoje i bolje. Kao da vam netko ponudi boljeg tatu ili mamu. Apsolutna većina bi ovakav prijedlog smatrala uvredljivim, pa čak da su i ovi zamjenski roditelji uistinu znatno bolji ljudi.

Stoga se ne trebamo čuditi ako nam ponekad bude odbijen poneki zbilja pametan prijedlog. Ljudi ponekad doista i iskreno ne žele bolje jer su zadovoljni i sa onim postojećim.

O ukusima se najviše raspravlja

Premda se ono kaže da se ne raspravlja, u praksi je sasvim obratno, raspravlja se itekako, i to o svemu i svačemu: Ronaldo ili Messi, zabavnjaci ili narodnjaci, more ili planina, meso ili povrće, demokracija ili totalitarizam, Amerika ili Rusija, otvorene granice ili bodljikava žica, jednobojno ili šareno, tamnije ili svjetlije, slatko ili slano, glasno ili tiho, šetnja ili trčanje itd. Baš kao i u prethodnom slučaju s Mercedesovim konceptom, neki od najboljih menadžera današnjice kažu kako je uvijek nužno druge pitati za mišljenje. Jednostavno, nama se neke naše stvari i ideje mogu činiti zbilja genijalnim i revolucionarnim, a da je drugima to istovremeno skroz bez veze.

Odmah i da zaključimo: Ono što je neuspješnima nepremostiva prepreka, to je uspješnima alat i sredstvo. Mnogi ljudi se ohlade i razočaraju već s prvim odbijanjem i osporavanjem, pa o čemu god da je riječ. S druge strane, neki drugi će u ovakvoj situaciji hitro zgrabiti olovku i bilježnicu te ljubazno zamoliti: „Imate li mi još što prigovoriti?“ Bez obzira na njihove različite motive, bez uvažavanja mišljenja drugih ljudi nikad nećemo uspjeti. To je jedini mogući način da se neka ideja iz idealnog okruženja našeg nutarnjeg svijeta ucijepi i u izvanjskoj stvarnosti. Naravno, i glede ovoga će važiti na kraju da neki jednostavno ne žele bolje. Sasvim su zadovoljni sa svojom imaginarnom ulogom „neshvaćenog i odbačenog genija“, i više od toga im ni ne treba…

U Sarajevu, 11. 11. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

SV. TOMA APOSTOL – „NEVJERNIK“ VELIKIH DOSEGA

Usprkos „nevjeri“ stigao je čak do Indije … Dokle bi tek stigao da je vjerovao?

Nakon što je propustio prvi susret apostolske subraće sa uskrslim Gospodinom, Tomu apostola su spopale teške sumnje. Premda su ga njih desetorica svim silama pokušavali uvjeriti da je – nedavno raspeti – Isus živ, prav’ i zdrav, Toma odbija u to povjerovati, te izriče onu svoju čuvenu i pomalo degutantnu rečenicu: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“ (Iv 20,25).

Tomina vjera očito je bila poprilično uzdrmana. Strahote Velikog Petka duboko su mu se urezale u um. Sad se kod njega da primijetiti svojevrsna fiksacija na Isusove duboke rane i ožiljke … Ta Isus toga dana nije ostao malo mrtav, nego puno mrtav – slikovito da se izrazimo. Trebalo bi svakako malo dublje promisliti ovaj Tomin čudni zahtjev za ispipavanjem Isusovih rana. Vjerojatno se radi o posljedici prethodne rasprave sa ostalim apostolima, koju evanđelje ne spominje, ali se iz općeg konteksta može naslutiti da se dogodila. Ovi su mu vjerojatno prvo rekli da su vidjeli uskrslog Isusa, na što je Toma vjerojatno odgovorio da im se to samo nešto učinilo. Ovi su zatim vjerojatno uzvratili kako im se sigurno nije učinilo, jer ovdje se nije radilo o kratkom viđenju, nego o dužem susretu koji je trajao barem nekoliko minuta, te koji je uključivao jasnu i smislenu međusobnu verbalnu komunikaciju. Toma, u svojoj sumnji, očito nimalo impresioniran iznesenim informacijama, vjerojatno uzvraća pretpostavkom kako im se ukazala nekakva utvara, kojoj baš i nije za vjerovati. Ovi su opet morali kontra argumentirati sa svjedočanstvom kako je to bio baš pravi pravcati Isus. Čak što više, premda je bio živ i zdrav, još uvijek je nosio svoje duboke rane i svježe ožiljke od prije tri dana. Jednostavno, nije bilo nikakve sumnje da je to uistinu On! I tada Toma vjerojatno iznosi svoj čudni zahtjev – koji je ostao zabilježen u evanđelju. Kao da je znao već u ona vremena da su oči ljudsko čulo koje je po prirodi stvari najlakše zavarati! Zato bi on radije da to malo ispipa svojim rukama …

Naredna četiri biblijska retka donose prikaz drugog Isusovog ukazanja učenicima koje je – ovaj put – zadesilo i Tomu. Štoviše, Toma stvarno dobiva priliku da ispipa Isusove rane; Isus ga zatim blago prekorava zbog njegove nevjere, te hvali i blagoslivlja sve one koji vjeruju usprkos tome što ne vide!

Tako će Toma, do tad znani kao „Blizanac“ ostati zapamćen kao nevjerni. Taj njegov atribut nije ostao zabilježen samo u kontekstu kršćanske religije, nego se uopće ustalio i u svakodnevnom govoru te sekularnoj kulturi. Tako se za svakog sumnjivca danas nerijetko kaže da je „nevjerni Toma“!

Mala i velika vjera – malo i veliko bogatstvo

No, sad dolazimo da centralnog paradoksa ovoga teksta: Toma, premda nevjeran, na kraju je stigao čak do Indije naviještajući evanđelje! Reklo bi se: duže i dalje od svih ostalih Apostola … samo je Sv. Pavao prevalio isti toliki misijski put, ako ne i duži … Zato odmah postavljamo i drugo paradoksalno pitanje: dokle bi tek Toma stigao da je imao neku dublju i snažniju vjeru? Reklo bi se: vjerojatno do Japana, ako ne i do daljnjih pacifičkih otoka … Ali isto tako, možda u tom slučaju zapravo ne bi stigao nigdje! Zbog čega? Ne premješta li velika vjera brda i planine!? Ne ruši li svaku zapreku pred sobom!? Naravno da ruši, ali može se dogoditi da poruši i neke druge – nepredviđene – stvari!

U kršćanskoj teološkoj tradiciji od samog se početka tvrdi kako vjera nije čovjekovo osobno dostignuće, a ni zasluga, nego od Boga uliveni – nezasluženi milosni dar (Usp. 2 Tim 1,6.14). Međutim, dar je po sebi uvijek i svojevrsna kušnja za čovjeka, i što je dar veći, to će biti i veća kušnja. Usporedimo to sa (uvijek nam dragim) novcem: Kad bi ste npr. sad od nekoga nepredviđeno i nezarađeno primili stotinu eura, bilo bi vam sigurno drago. Mogli bi ste s tim podmiriti neki trošak ili račun zbog kojeg ste se baš proteklih dana preznojavali, ne znajući kako i s čim će te ga pokriti. Ili još bolje, ako nemate takvih troškova za vratom, te stoga bezbrižno odlepršate u nepredviđeni popodnevni šoping. No, zamislite sad da od jednom dobijete neočekivanih milijun eura! Koja bi to tek radost bila!? Da, bila bi to sigurno velika radost u početku, međutim, ne bi trebalo proći puno vremena da shvatite kako stvari u tom slučaju i nisu tako jednostavne kao što izgledaju na prvi pogled. Jer kad imate i trošite veliki novac, to nećete moći sakriti na duže vrijeme. Zbog tog novca postat će te svima zanimljivi! Rodbina će sigurno očekivati dio za sebe, i taj dio će biti sigurno veći od onoga što ste vi planirali da im date. A kad ne ispunite njihova očekivanja, manje-više, vi ste međusobno završili. Također, postat će te zanimljivi i lažnim prijateljima koji nepogrešivo znaju kako profitirati u ovakvim situacijama. S druge strane, odnosi s pravim prijateljima tada obično dolaze u krizu: jer oni vas više neće moći prepoznati zbog erupcije vašeg ega – koja se dogodila u međuvremenu, a ni oni vama više neće biti zanimljivi, upravo, jer ste stekavši patvorene prijateljske lažnjake, postali uvjereni da su ovi lažni pravi, a oni pravi lažni. Uglavnom: vrlo se rijetki ljudi mogu dobro snaći u ovakvim situacijama. Sjećam se u ovom smislu one jedne epizode Oprah Show-a, kad je istoimena voditeljica u studiju okupila desetak najvećih dobitnika američke lutrije. Naglasak emisije bio je upravo fokusiran oko pitanja kako je novostečeno bogatstvo utjecalo na živote ovih ljudi … i od njih desetak, samo se jedan jedini čovjek pozitivno izrazio o ovoj promjeni. Sa stečenim milijunima riješio je sve svoje probleme: i egzistencijalne, i zdravstvene, i ljubavne … i sada doslovno uživa k’o prasac! Svi ostali, ne samo da su se izrazili u stilu „i nije ovo nešto“, nego su svjedočili o totalnom životnom brodolomu: s brzim milijunima je uslijedio raspad obitelji, raspad rodbine, raspad prijateljstava … a pare se u međuvremenu uglavnom spiskale …

Premda svaka usporedba šepa, donekle slično ide i sa onim milosnim darovima „odozgor“. Sv. Aurelije Augustin još je prije 1600 godina primijetio kako ne može baš svatko izmisliti i proširiti herezu. On izričito kaže kako su heretici redovito posebni, pametni i nadareni ljudi, ali opet, u svemu tome nešto obično ozbiljno ne štima! Takva priča je otprilike pratila i Marcijona – prvog velikog heretika Crkve – s početka drugog st. posl. Kr. Pametan, rječit, obrazovan, te uz to – premda je poticao iz vrlo bogate obitelji – veliki asketa i pokornik. Stigavši iz Ponta u Rim, vrlo je brzo okupio veliku bazu kršćanskih sljedbenika. Bio je jedan od najpopularnijih propovjednika i duhovnika u gradu. No onda mu se dogodilo to da je očito precijenio neka svoja osobna razmišljanja koja su potpuno išla u gnostičkom smjeru. Tjerao je po svom … a reklo bi se: A zašto i ne bi!? Pa nije li već bio na glasu svetosti!? Zatim je počeo prekrajati Sv. Pismo po svom gnostičkom nahođenju: izbacio je sav Stari Zavjet jer je Boga-Jahvu poistovjetio s gnostičkim Demijurgom – nižerazrednim zlim Bogom – Stvarateljem; a i Novi Zavjet je preuređivao po svom, subjektivno smatrajući da je samo Sv. Pavao ispravno shvatio Krista. Otprilike, 144. posl. Kr. Crkva ga je izopćila, a on i dalje nastavio po svom. Njegova sljedba/sekta držala se dobro još barem cijelo jedno stoljeće … no ipak, odvojena od cjeline Crkve na kraju će u potpunosti iščeznuti. Uglavnom, Marcijona možemo uzeti kao primjer čovjeka koji nije uspio izaći na kraj s vlastitom duhovnom nadarenošću. Posjedovao je velike darove, a veliki dar je kako već rekosmo, velika kušnja.

Zato na kraju trebamo možda iznova promisliti i one Isusove riječi o „premještanju brda i drveća“ uz pomoć vjere (Usp. Lk 17,6). Zanimljivo, Isus ovdje ne kaže „…da imate velike vjere“, nego „…da imate vjere koliko je zrno gorušice …“. Isus očito i ne poziva na neku veliku vjeru, nego na onu malu, skromnu, ali postojanu i upornu vjeru. Istini za volju, ovaj veliki bombastični rezultat trenutnog premještanja brda i presađivanja drveća izgledno predstavlja prvenstveno snažnu govorničku figuru, kojoj su bili skloni i proroci prije Isusa. Njihov govor je bio tako koncipiran da uzburka i oživi pozaspale ljudske duhove, prilagođene prosječnosti i sivilu svakodnevne egzistencije. Međutim, u međuvremenu su ljudi dokazali da se marljivim i postojanim radom uistinu i najsmionije zamisli mogu realizirati i ostvariti.

I još k tomu jedna mala nada i sasvim mala ljubav …

Što znači nadati se u bolje sutra? Je li to znači biti slobodan od svake brige, muke i tjeskobe? Stalno se smijati k’o blesav i kao papiga ponavljati: „Bit će bolje“!? Svakako da ne znači! Premda bi ovako možda bilo i lijepo živjeti, to svakako ne bi bio jedan plodan i uspješan ljudski život, jer samo onaj tko osjeća težinu problema, taj ih može i rješavati. Naravno, ovo opet ne znači da je rješenje u pesimizmu, jer pesimizam po sebi nikad ništa nije stvorio i izgradio, osim što je utvrdio i umnožio samog sebe. Pravu mjeru nade prikladnu čovjeku možda je ponajbolje izrazio Winston Churchill sa onom svojom paradoksalnom definicijom uspjeha: „Uspjeti znači prihvaćati neuspjeh za neuspjehom, ne gubeći pri tomu entuzijazam“! Upotpunjeno Heideggerovim egzistencijalizmom: Život sa sobom nosi neminovne „bačenosti“, ali donosi i povoljne „nabačaje“. Problemi se događaju … problem je već što smo rođeni tu i tu, kao ti i ti, a nitko nas ništa o tomu nije pitao … plus dodatno sve ostale životne nevolje i razočarenja … Međutim, život donosi i dobre prilike, a to treba znati dočekati i sa entuzijazmom ugrabiti. Što smo više fokusirani na ove „nabačaje“, to ćemo ih bolje i opažati te znati iskoristiti, kao što iskusan medicinski dijagnostičar bez problema uoči novi život u majčinoj utrobi preko poprilično mutnog i nerazgovjetnog zaslona ultrazvučnog aparata. S druge strane, tko god se poda defetizmu i pesimizmu, taj više ni u čemu ne vidi dobro, niti se ičemu nada, osim što možda još uvijek iščekuje onaj prije spomenuti, nezasluženi milijun.

Slično ide i sa malom ljubavi. Dostojevski reče da pod suncem nema moćnijeg oružja od postojane smirene ljubavi. Ne izgleda nešto posebno na prvi pogled, pa možda čak ni na drugi … Ne izgleda kao nešto što vas može prevesti preko hirovitih voda oceana života. Ali upravo ona jedina na kraju doseže svoj cilj. Ne prezirite je nikada … neće vas zbog toga ubiti, ali će vas postojano progoniti do kraja života!

U Sarajevu, 5. 4. 2016.

dr. Mario Bernadić