besmisao – Poptheo Web Portal

MOŽE LI ISKUSTVO OSJEĆAJA BESMISLA ŽIVOTA POKATKADA BITI I DOBRIM POKAZATELJEM?

Osjećaj besmisla života stoji u uskoj vezi s različitim životnim razočaranjima, kojima nerijetko kumuju i neki biološki procesi. Naime, s vremenom naše tijelo počinje slabije lučiti različite hormone i enzime zbog čijeg se optimalnog prisustva u mladosti upravo i osjećamo tako dobro, pa čak i u onim mladalačkim epizodama kad nam realno baš i nije tako dobro. Stoga se osjećaj besmisla uglavnom i javlja u srednjoj životnoj dobi, sa onim što se kolokvijalno naziva kriza srednjih godina. Naznačenom osjećaju tada dodatno kumuje i taj specifični „prijelomnički” karakter četrdesetih godina, ono: kad si još uvijek previše mlad da odustaneš od života, no kad si već dovoljno star da bi opet započinjao s nekim novim stvarima i zanimacijama (M. Selimović). A nije li to već samo po sebi nešto poprilično besmisleno? I možeš nešto još, a i ne možeš … i htio bi, i ne bi htio, jer znaš da ne bi imalo smisla, kao što ti ionako već puno toga nema smisla.

Osjećaj besmisla kao prizma osobnog svjetonazora

Najteže kod osjećaja besmisla i jest to što ne vidiš samo za momentalno da ti je život besmislen, nego što se taj vidik proteže na svaku moguću stranu, i u prošlost i u budućnost. To je baš nešto poput nametnute prizme kroz koju gledaš u što god gledao. Čovjek koji se hrve sa osjećajem besmisla ispred sebe teško može vidjeti svjetlu budućnost, kao što, s druge strane, obično već žali što se uopće rodio, a to sve skupa i jest ono što osjećaju besmisla daje privid totaliteta i konačno dosegnute mračne sudbine. Međutim, to definitivno ne mora biti tako. Potrebno je samo malo distancirati se od svog trenutnog vidika i situacije. Jer svi mi u sebi nosimo sjećanja i na životne periode kad je itekako bilo smisla, kao što znamo i za brojna iskustva ljudi koji jasno svjedoče da su kroz ovakve krize ne samo prošli nego čak i izašli obnovljeni te mnogo snažniji. Najučinkovitije što možemo poduzeti protiv svoga besmisla i jest to da mu pridodamo vidik prolazne životne faze, i jednom kad mu na taj način zadamo udarac u predjelu njegove prividne konačnosti i totaliteta, vjerojatno ga nećemo ono automatski izbaciti iz svoga života, ali ćemo ga u svakom slučaju prepoloviti ili barem desetkovati, te na taj način sebi stvoriti pretpostavku za novi životni zamah i konačnu pobjedu.

Osjećaj besmisla kao pretpostavka istinske slobode i razumnog života

Ništa ti se ne da; ništa te ne zanima. Obećavaju ti ponešto tu i tamo, ali već znaš iz iskustva, što više obećavaju, to te obično više prevare ili barem ono benigno zavaraju. Kao što u ostalom već znaš da ni samom sebi ne treba previše vjerovati kad si ono nešto u dobroj vjeri naobećavaš. Grozno … strašno … kojeg li neljudskog besmisla!? No, čekaj malo! Nije li ovo sve skupa sloboda? Ono mislim prava pravcata sloboda? Po prvi puta u životu stvarno sloboda? Prirođeni nagoni su u međuvremenu splasnuli i ne mogu te više tek tako kao junca natjerati da potrčiš za svim onim što ti izgleda obećavajuće ili barem dobro miriše i izgleda. Tu je i ona najskuplja – životna škola. Razaznaješ šupljake i praznoslove, kao i općenito sve one ljude i situacije za koje pouzdano znaš da ti ne odgovaraju. Jest, istina je da je sa svim tim nastupila sada i neka čudna i sablasna pustoš i praznina, koju još treba apsolvirati i nadići. No, to je ipak sloboda, kao i prilika da se konačno počne živjeti promišljeno i sa svrhom, pa šta god to bilo. Jest strašno, i s razlogom je strašno. To je granica gdje prestaje sve dosadašnje i počinje nešto posve novo. Toliko strašno, da neki ljudi nažalost ni ne prežive ovaj period. Čak ako i shvatimo da smo sve do sada bili u mnogim zabludama, ali ono, čekaj malo, nisu li to naše zablude!? Srodili smo se s njima, i one su sad dio nas i našega identiteta, a identitet je po sebi strašno osjetljivo područje koje generira strahovite reakcije ako se ovaj osjeti ugroženim i povrijeđenim. Stoga, fenomenologija osjećaja besmisla po sebi i jest vrlo bliska fenomenologiji smrti. Da, umro si … nema ti pomoći! E sad, jedino ono još odlučiti se oko toga je li smrt kraj ili je ona ipak transformacija i početak novog života? A tu važi, usprkos svim argumentima vjere i nevjere, svaki čovjek se oko ovih stvari u konačnici mora navlastito odlučiti. „Da, umro sam, točka!” Ili: „Da, umro sam, transformiram se … krećem dalje … tj. zapravo po prvi put stvarno ja kao ja nešto krećem i pokrećem!” Jer, ne tjeraju me više nagoni, a ni drugi ljudi me ne mogu više tako lako zavarati…

Osjećaj besmisla kao specifično ljudski čin i herojsko dostignuće

Jedno je sigurno. Životinje nemaju problema sa osjećajem besmisla. Odnosno, postaju depresivne pokatkad tek u društvu ljudi i njima pripadajućeg besmisla. To nam i govori da, koliko god tegoban bio, osjećaj besmisla je posve ljudski čin i iskustvo. Štoviše, skloniji su mu inteligentniji ljudi od onih manje inteligentnih. Jer i mora se biti naglašeno inteligentnim da bi se proniknulo u nevaljane razloge prividnog smisla. Tko ovako nešto ne može, i pored svih mršavih životnih rezultata, i dalje će se nešto olako nadati i za nečim pogubnim radosno juriti, ili će jednostavno biti zadovoljan mizerijom golog preživljavanja. Stoga je osjećaj besmisla neminovno i svojevrsno herojsko dostignuće. Netko se uspije popeti na Everest, a netko dosegne sve do samog besmisla. I zato stvarno, nije li šteta da jedan takav genijalan talent tu trajno zapne, premda će ga besmisao neminovno pokušati nagovoriti da mu je upravo tu mjesto i trajno utočište. Besmisao to itekako želi, jer to i jest sam vrhunac besmisla: Natjerati jednu posve smislenu ljudsku osobnost da skonča u ambisima besmisla.

U Sarajevu 16. IV. 2022.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niserin

O patnji i preživljavanju

Objasniti patnju koja je prošla. Dati joj smisao. Ponekad nije moguće živjeti punim plućima bez prihvatljivog objašnjenja zašto se moralo trpjeti. I podnositi. Nerazumljiva patnja vraća se u život kao nekakva noćna mora. Kao osjećaj krivice što se za razliku od nekih drugih patnju izdržalo. I preživjelo. Kao nezasluženi dar novog života koji progoni savjest. Kao osjećaj stida što se još uvijek može ujutro otvoriti oči i vidjeti dan. Kako objasniti vlastito preživljavanje? Objasniti prošlu patnju? Netko je zahvalan. Netko je sretan. Netko je radostan. Dobio je novu priliku. Ali ono zašto neobjašnjive i nepotrebne patnje pojavljuje se nad egzistencijom čovjeka. Kao što Job u konačnici ostaje zbunjen gubitkom svega i njegovim ponovnim stjecanjem. Zašto? Što se htjelo dokazati time? Je li se moglo drugačije? Što je konačni ishod Jobove patnje? Povratak na staro, na prethodno? Mora li se bilo koja vjera da bi se zvala ozbiljnom i autentičnom testirati najdubljim i najtežim patnjama? Zašto radost ne bi bila dugotrajno iskušavanje vjere? Može li se ozbiljno vjerovati i još ozbiljnije živjeti bez patnje? I čemu ono stalno ponavljanje maksime: što me ne ubije, to me ojača. Jesu li oni koji ne pate onda mekušci, manje autentični ljudi? Oni koje ništa nije ubilo poput patnje ili trpljenja, jesu li oni slabići nesposobni za velike stvari jer nisu patili? Zašto patnja mora biti jedini istinski put? I je li ona? Trebamo li biti neprijatelji naše radosti i sreće kako bismo postali istinski ljudi? Dospijevamo li do ozbiljnog življenja života isključivo kroz trpljenje? Kad preživimo, budućnost će biti prožeta pitanjem. Zašto? Šta je to sve značilo? Nije teško s patnjama koje čak i kad ih odbijamo prihvatiti imaju svoj uzrok i objašnjenje. Patnja zbog bolesti može biti neizdrživa, ali njezino podnošenje potpomaže nekakvo objašnjenje koje ne umanjuje bol, nego radije daje smisao našem podnošenju boli. Nešto je sasvim drugo i drugačije s patnjama koje se mogu objasniti isključivo čovjekom i njegovim odnosom prema drugom čovjeku. Tako će Primo Levi i Jean Amery pitati o smislu patnje u koncentracijskom logoru. Zašto se ona događa? I što je njezin cilj odnosno svrha? Dok u bolesti patimo radi mogućnosti zdravlja, u koncentracijskom logoru patnja nema usmjerenje. Ne vodi nigdje. Ona je besmislenija i od Jobove patnje jer Jobova patnja uključuje Boga makar Bog Jobu ne nudi nikakvo objašnjenje njegovog trpljenja. Međutim, patnja u koncentracijskom logoru, kako primijećuju i Levi i Amery, je patnja radi same patnje, trpljenje radi samog trpljenja. Nikakva svrha. Bez usmjerenja. Tek čisto zlo koje se kreće u krug kao vječni povratak istoga. I to je ono najteže što na jednak način progoni Levia i Amerya. Besmislenost same besmislenosti koja nastavlja živjeti i nakon što logor prestane postojati. Zlo radi samog zla. Nekakav mehanizam u kojem zlo objašnjava samo sebe i gdje je samo sebi svrhom. Nije iznenađujuće da i Primo Levi i Jean Amery život okončavaju samoubojstvom ( u slučaju Prima Levia postoje dvojbe je li u pitanju samoubojstvo ili slučajan pad). Kao neka vrsta izjave, odnosno protesta protiv besmislenosti odživljenje patnje, kao neuspio pokušaj objašnjenja zašto se moralo preživjeti ono što se preživjelo u logoru? Iz te nemogućnosti da se na neki način dadne smisao prošloj patnji javlja se i pomisao o besmislenosti vlastitog življenja. Izgleda da je zahvalnost za preživljeno i njegovu smislenost moguća tek ako se prethodno uspijeva dati smisao samoj patnji i njezinom hodu prema nekom ishodu odnosno cilju. Jer od mnoštva pitanja koja progone onoga koji je preživio, čini se da je najvažnije pitanje: zašto sam patio i preživio dok su drugi jednako patili, ali nisu preživjeli? Ta ekskluzivnost preživljavanja uglavnom se formira kao osjećaj zahvalnosti za novi život i novi početak. Ali ekskluzivnost preživljavanja može biti i ponor kada se misli na druge koji su jednako patili, ali nisu dobili drugu priliku.

Tako Levi i Amery svatko na sebi svojstven način dolaze do skoro identičnog zaključka: osim preživljavanja patnje treba preživjeti i odgovor na pitanje zašto koje se kasnije otvara kao ili mogućnost zahvalnosti ili ponor očaja. Ponekad se može upoznati čovjeka koji se nosi s ovim pitanjem i kojega od noćnih mora još više proganja misao da pronađe razloge i opravdanja preživljene patnje, torture i mučenja. Ali i razlog zašto je proživio. Levi i Amery uspoređuju se sa žrtvama koncentracijskog logora, onima koji su zajedno s njima dijelili istu sudbinu. I kada, kako to Amery kaže na jednom mjestu, pogleda u oči mrtvih, mora skrenuti pogled jer osjeća nepodnošljivu krivicu vlastitog preživljavanja i postojanja. U konačnici nije moguće patiti samostalno i izolirano od patnje drugih i nama sličnih. Naše preživljavanje patnje i nečiji gubitak života jer nije mogao podnijeti patnju su uvijek nekako povezani ponajviše tim mišljenjem ne više o vlastitoj patnji, nego o krivici u odnosu na onoga koji patnju nije preživio. Što je na kraju za čovjeka teže? Stvarno patiti ili pokušati objasniti patnju jednom kada ona prođe i prestane? Ili je oboje na trenutke jednako teško i nepodnošljivo? Ili protestirati protiv onih koji nikada nisu patili i trpjeli i smatrati ih manje ljudima i čovjekom? Uvijek postoji taj sukob između ljudi. Jedan oblik komunikacije koji se na kraju svodi na nepremostivi jaz u međusobnom razumijevanju: ti nikada nećeš razumjeti koliko sam patio i kako je prokleto teško dati smisao toj patnji koja je sada prošla? Je li to uistinu tako kako nas uvjerava patnik? Da nikada nitko neće moći razumjeti dubinu onoga što proživljava? Može li njegova patnja biti podijeljena i time podnošljiva? Može li njegovo pitanje o patnji biti i za nas jednako važno kao i za njega makar nemamo njegovo iskustvo? I kako se postaviti prema njegovoj krivici što je preživio i razumijemo li išta kad ga nagovaramo, dapače, prisiljavamo da ima biti zahvalan? On je preživio, drugi nisu. Ali njegovo preživljavanje duboko je svezano s onima koji nisu preživjeli. On im se neprestano želi ispričati. Reći im da mu je žao što je ostao živ. Da mu je strašno krivo. I ponekad u nemogućnosti da se izbori s krivicom preživljavanja, bira biti im jednak. Povlači se među nežive. I dok osuđujemo njegov čin kao izraz krajnje nezahvalnosti prema životu kojega je ponovo dobio natrag, možda nikad nismo pomislili koliko ga njegovo preživljavanje povezuje s mrtvima. Tako snažno da je bliže njima nego nama koji smo živi. I nismo patili. On svoju patnju ne dijeli s nama bez obzira na to koliko smo istinski empatični prema njemu. Mrtvi su mu nekako bliži i kao da ga bolje rezumiju od nas. Ili povlačeći se među njih, traži oslobođenje od krivice preživljavanja. Jer nama ama baš nikad ne bi palo na pamet da se osjećamo krivima jer smo preživjeli. To je zato što nismo još nikada patili onom besmislenom patnjom koja nema ništa osim same sebe i koja se nada smislu jedino među onima i s onima koji nisu preživjeli. Treba znati razumjeti tog čovjeka. Sve te Jobove kojima nikad nije objašnjeno zašto njihove patnje i trpljenja i koji kao posljednji protest i čin pobune biraju povratak među nežive jer ne mogu izdržati krivicu preživljavanja ili lakonski odgovor na zašto njihove patnje da je to tako moralo biti i da je oduvijek tako bilo. Bez smisla. Bez objašnjenja. Besmislena besmislenost koja se vrti u krug bez razlikovanja dobra i zla. Krivnja preživljavanja koja duhovnu patnju čini ponekad jednako nepodnošljivom kao što je to svojevremeno bila fizička patnja. I fizička patnja uz svu svoju monstruoznost i zvjerski način postojanja nosila je u sebi klicu pitanja kao oblik nade: jednom kad ona prestane, valjda će se moći objasniti zašto se fizički patilo? I može se živjeti ako postoji odgovor na ovo pitanje. Ako nema odgovora, patnja se nastavlja, krivica se intenzivira, a preživljavanje iz zahvalnosti prelazi u nepodnošljiv teret i na kraju očaj.

U Sarajevu 29. 7. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: eakmoto

PRAVI KRIVAC BESMISLA

„Ne, ne bojim se smrti. Bojim se uzaludno potrošena života.“ Ovim riječima Klaudija je završila još jednu stranicu svog dnevnika. Piše ga od svoje petnaeste godine. Ima unutra svega pomalo. No, kad krene listati stranice unatrag, riječi koje pročita, emocije koje izviru iz njih, događaji koji su opisani čine joj se tako stranima. Kao da se radi o nekom potpunom strancu. Ponekad, nakon te spoznaje ga samo lagano zatvori. Mučno joj je čitati nešto tako nepoznato. Kao da ne želi tom strancu oduzimati privatnost otkrivajući pojedinosti iz njegova života. Ali, ponekad se upita zašto? Zašto joj se te ispisane stranice dnevnika čine nepoznatima? Tko ili što ju je otuđio od nje same? Od njene prošlosti koja je, ruku na srce, bila sve, samo ne dosadna i loša. Tko ili što ju je odvojio od njenih snova, želja, mašte, djetinje radosti i nadanja? Onda ponovo pregledava datume obilježene na vrhu stranica. Ponovo iščitava ispisane retke pokušavajući pronaći krivca za sve ono što joj se trenutno događalo, za sve one emocije koje su trenutno vladale njome. Pogled joj privuče rečenica ispisana crvenim slovima: „Za sve što ti se u životu događa, krivca nemoj tražiti okolo. Pravi krivac stanuje unutar tebe“.

– Zašto sam, pobogu, ovo napisala? Pa ne čini li se logičnim da nismo mi oni koji jedini imaju utjecaja na naš život, sudbinu i sve ono što nam se događa? Što je s drugima koji nas okružuju? Nisam ja birala ovaj život, ovu obitelj, ovu zemlju.

Nakon bujice tih misli koje su navirale u njenoj glavi sve jedna preko druge, shvati da se dogodilo nešto što joj je već dugo vremena izmicalo. Pa ona je napokon pročitane riječi doživjela kao svoje! Prisjetila se trenutka kad je to napisala. Još prije tri godine kad je njen život bio u njenim rukama. Kada se sve činilo tako jednostavnim, mogućim. Kada je sve imalo svoj smisao. Kada su slagalice života zauzimale svoje mjesto prema točno određenom redu. Tko ih je izmiješao, kada i zašto? Na ta pitanja nije imala odgovore. Dok se tako prepuštala strujanju vlastitih misli, njene oči su zapele za već pročitanu rečenicu: „Pravi krivac stanuje unutar tebe“. Ovoga puta te riječi odjeknuše ne samo u njenoj glavi, nego i u srcu, a odatle se poput svježe udahnutog zraka raspršiše po cijelom krvotoku dopirući tako do dubine njenog bića. Tada se niotkuda – barem joj je tako izgledalo – pojavi u isti mah čudna, ali i važna misao. Shvatila je da život nije samo ono što joj se događa. Život je daleko više ono kako se ti događaji doživljavaju. A tko će drugi biti odgovoran za te doživljaje nego ona sama. Sad joj se to učini kao neko novo otkriće.

– Pa to se isto događalo s ovim dnevnikom! To je razlog zašto se činio stranim. Ne, on je objektivno bio moj. Riječi koje se tu nalaze, život koji je na njegovim stranicama opisan je otpočetka bio moj. Ali ja ga nisam doživljavala svojim.

Nije mogla jasno razaznati i razlučiti emocije koje su je obuzimale, ali duboko u sebi znala je da je to početak nečeg novog. Možda ne novog života, ali barem novog pogleda na život. A to u konačnici i jest možda jedino što smo kadri promijeniti. Opet se vrati na zadnju stranicu. Ove nove spoznaje ne smiju pasti u zaborav. Jer, osim što su je sada duboko prodrmale, tko zna kad će to ponovo učiniti jednom kad zapadne u besmisao s kojim se do maloprije borila. Ili, bolje rečeno, pred kojim je bila pokleknula. Prije nego se upustila u ispisivanje novih stranica, svrati pogled na posljednju rečenicu. Pročita ju glasno:

Ne, ne bojim se smrti. Bojim se uzaludno potrošena života.

Da, to je oduvijek bio njen jedini i najveći strah. A sad je konačno smogla snage da mu se suprotstavi. Štoviše, da ga pobijedi.

U Mostaru 14. 7. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Alta Oosthuizen

O nesretnom i nezadovoljnom

Tko je nesretan? Je li to onaj koji kaže: Drugi su krivi za sve za razliku od mene koji sam potpuno nevin? Je li nesretan onaj koji svu krivicu za neuspjeh i promašenost svaljuje na druge kao da je u pitanju nepobitna istina koju nikada nijedno iskustvo i čovjek neće moći opovrgnuti? Nesretan mora biti nešto dublje od nezadovoljnog. Nesretan je nešto što sraste s čovjekom kao njegova druga ili nova koža koja se krije ispod one koja je vidljiva. Nesretnost srasta s nesretnim. Je li onda nesretan onaj koji uvijek, svugdje i u svemu pronalazi opravdanje za besmisao, promašenost i neuspjeh zato jer su promašenost i osjećaj neuspjeha na neki način srasli s njegovom osobom?

Tko je nesretan? Netko tko nikako ne može pronaći opravdanje za male dnevne radosti u svom životu? Ili je nesretan onaj koji se nikako ne može otarasiti mučnog osjećaja promašenosti i neuspjeha? Nesretan je nekakav despot i satrap nad samim sobom. Samog sebe osuđuje tako što apsolutizira promašenost i neuspjeh. Nesretan je svoj osobni satrap i krvnik i služi se promašenošću i neuspjehom da vlada nad sobom i da samog sebe ukloni. Bi li onda nesretnost bila nešto kao pogled na samog sebe iz perspektive neuspjeha i promašenosti? Ili bi nesretnost bila brisanje horizonta svakodnevnih radosti i malih uspjeha koji život čine prihvatljivijim i podnošljivijim?

Nesretan za sebe tvrdi: Ni u čemu nisam uspio i promašio sam život. Za razliku od nesretnog nezadovoljan će reći: U nečemu sam uspio u nečemu nisam, nekad sam znao promašiti u životu, ali sam znao i pogoditi. Nezadovoljan ima mjeru. Nesretan nema mjere. Promašio je sve. Njegov neuspjeh je konačan i potpun. Nesretan je satrap kojim vlada totalitarni dvojaki osjećaj krivnje. Apsolutno su svi krivi što sam nesretan i sam sam apsolutno kriv što sam nesretan. Nesretan nema mjere i balansa. On je nekakav totalitarni pesimist ili apsolutistički mračnjak. Nesretan boluje i od lažnog osjećaja nevinosti i žrtve. Ja sam čist i nevin, govori sebi. Nitko me ne razumije i ne shvaća. Ja sam neshvaćeni Atlas koji nosi svijet na svojim plećima jer sam jedini hrabar priznati svoju nesretnost. Onda je i svijet nesretno mjesto. Ljudi su lažovi i varalice za njega. Zašto? Jer je za nesretnog temeljni zakon svijeta promašenost i neuspjeh. Sretni i zadovoljni ljudi su izmišljotina. Nesretnost nije nezadovoljstvo iako često zamijenimo ova dva iskustva. Nesretnost je nešto puno dublje i čvršće za što se čovjek veže teško raskidivim vezama. Možemo li nesretnost opisati kao trajni, duboki i neprekinuti stav promašenosti i neuspjeha u odnosu na moje postojanje i moj život?

Možemo upotrijebiti sliku. Nije najbolja. Nezadovoljan čovjek promatra livadu. Vidi cvijeće, insekte, rub šume. Ima ljepote u cijeloj toj slici. Nezadovoljan je izgledom livade. Trava je prevelika. Šuma je prilično gusta. Previše je nepoznatog grmlja izraslo na rubovima livade. Nezadovoljan je kako sve to izgleda. Trebat će raditi i bit će posla. Nezadovoljan pronalazi lijek svom nezadovoljstvu. Nesretan čovjek također promatra livadu. Gleda isto. Odlučuje spaliti sve jer njegovom pogledu lijepo i uređenije je besmisleno i promašeno. Nesretan i prije nego je pogledao livadu, znao je da to treba spaliti i ostaviti da se pretvori u ustajalu i opasnu močvaru. Nikada nije ni imao namjeru pokušati obraditi livadu i učiniti je ljepšom i plodnijom. Nesretan ne pronalazi lijek za svoju nesretnost jer za nju lijek ne postoji. Nesretan smatra da je od samog početka na putu prema promašenosti i neuspjehu. Nesretan ne želi niti pokušati. Iznenadna radost ili neočekivan uspjeh za nesretnog je kao da iznenada kap vode padne u morski ocean. Ništa. Nevidljivo. Neprimjetno.

Nesretnost je oblik nevjere. Nesretan ne vjeruje u nesavršene životne radosti i uspjehe. Nesretan ne vjeruje u kratkoročne životne smislove. Nesretan ne vjeruje u kratke trenutke nade koji se događaju u životu. Obitelj, posao, djeca, sposobnosti, talenti, planovi, očekivanja, nadanja, dakle ono što u najvećoj mjeri čini jedan ljudski život, put je u neuspjeh i promašaj. Nesretan vjeruje da zna da je život promašaj i neuspjeh. To je njegova temeljna vjerska istina. Njegova dogma koje se čvrsto drži i od koje se ne odvaja ni kada spava.

Da bi čovjek bio istinski nesretan, morao bi imati specifičnu strukturu postojanja koja bi bila usmjerena protiv njega i njegovog života. Bila bi to struktura jasnog i nedvosmislenog stava da su promašenost i neuspjeh konačni ishodi čovjekovog života. Je li moguće jedno takvo ljudsko postojanje? Svakodnevno življenje, odlazak na posao, odgajanje djece, planiranje života, iskorištavanje svojih osobnih talenata dok pred sobom vidimo samo horizont neuspjeha, promašaja i besmisla. Rađa li se čovjek nesretan? Postaje li nesretan tijekom života? Postoji li nesretan čovjek koji je sposoban živjeti sa sviješću i sebi nametnutom spoznajom kako jedini on zna da je sve što živi i radi i trudi se neuspjeh i promašaj?

Mislim da ne postoji nesretan čovjek. Jedna takva ljudska egzistencija koja bi živjela protiv sebe tako što bi prigrlila neuspjeh i promašaj kao konačnicu svega, čini se nemogućom. Ili netko od vas misli da zaista među nama postoje nesretni ljudi? Nadam se da smo ipak radije nezadovoljni. Nezadovoljstvu je moguće pronaći lijek. Nesretnost je nešto puno opasnije i zlokobnije. Teško je pomisliti da se može živjeti nesretno. Živjeti protiv samog sebe. Protiv malih radosti, neznatnih nada i maglovitih osjećaja nekakvog smisla života makar dok dišemo i živimo. Ako je nesretnost horizont neuspjeha, promašaja, besmisla, očaja, pesimizma, kako je moguće da čovjek prigrli takav horizont i s njim svakodnevno živi? Kako je moguće istovremeno biti nesretan i živjeti? Je li moguć nesretan čovjek od krvi i mesa? Živi čovjek koji govori, diše, radi? Svjestan da je sve promašaj. Čak i disanje i govor i spavanje i rad. Je li moguće živjeti od početka do kraja promašeno i besmisleno? Uvjeriti sebe da tako treba biti i da je to svrha i smisao svega onoga što jesmo i od čega se sastojimo?

Nisam susreo nesretnog čovjeka. Nesretan čovjek je kontradikcija životu. Nezadovoljan sam. Tu i tamo. Ne vjerujem da sam nesretan. Imam svoju vjersku istinu o životu. Držim se grčevito, fundamentalistički i fanatično moje privatne dogme da nisam nesretan. Čak i kad spavam. Nije uvijek lako kad se probudim nezadovoljan. Ali se probudim. Zato što vjerujem da ću pronaći lijek nezadovoljstvu. Nesretan se nikad ne bih probudio jednom kad zaspem. Jer ne postoji lijek za nesretnost. I ne vidim nijedan razlog da se probudim. Ali vidim na stotine malenih razloga da se probudim i onda kad sam nezadovoljan sobom i svojim životom. Oči nezadovoljnog i oči nesretnog vide potpuno drugačije živote i svjetove. Ako se nesretan uopće može probuditi i otvoriti oči i pogledati svijet i svoj život. Ako ne može sam od sebe, možda je vrijeme da ga onaj nezadovoljan u meni probudi i otvori mu oči.

U Sarajevu 23. 4. 2020.

O. J.