O samosažaljenju

Samosažaljenje je nemogućnost da se iziđe iz začaranog kruga ponižavanja i omalovažavanja samog sebe. Svaka nada, svaki dobar osjećaj, svaki pozitivni titraj života nastoji se postaviti na temelje nečega što je već narušeno ili oslabljeno. Postoji strah od izlaska u svijet. U nama egzistira emotivna sapetost pred otvaranjem drugom. Strah i sapetost ne mogu biti čvrsto tlo za izlazak iz samosažaljenja. U samosažaljenju ne vidimo našu slabost i nemoć. Dapače, slabost i nemoć stoje kao nedostižni ideal. Jer slabost i nemoć promatramo kao savršenu viziju nas samih, čini nam se prirodnim ponižavati i omalovažavati sebe. Vjerujemo da su slabost i nemoć načini kako ćemo postati jači i snažniji. Ako u svemu onome što jesmo vidimo slabost, kako ćemo pronaći snagu? Ako u svemu što jesmo vidimo nemoć, kako ćemo pronaći jakost? Onaj koji živi u samosažaljenju svoje ponižavanje smatra poniznošću, a svoje omalovažavanje skromnošću. Izmišljajući moralne kvalitete gdje ih nema, ponižavanje i omalovažavanje smatra moralnim podvizima. Pokušaj da sebe prestane ponižavati i omalovažavati, smatrat će nemoralnim. Dopustit će drugima da ga ponižavaju i omalovažavaju jer smatra da oni imaju moralno pravo odnositi se tako prema njemu. Bilo kakav pokušaj da se odupre njihovim nepravednim i nekorektnim odnosima prema njemu, u sebi će ugušiti jer se boji da time postaje nemoralan, odnosno ohol i arogantan. U samosažaljenju sam čovjek je mjera svih stvari, ali na pogrešan način jer šteti samom sebi i boji se pohvale i priznanja jer misli da su to nedopuštene stvari. Samosažaljenje utapa čovjeka sve dublje u strah i odbijanje prihvaćanja plemenitog i dobrog u njemu. Produbljuje gubitak vjere i povjerenja u njegove ljudske kvalitete. U začaranom krugu samosažaljenja nema mjesta za ići naprijed prema boljem. Ili se stoji u mjestu ili se tone dublje. Samosažaljenje izgleda kao dobrovoljna samica iz koje se ne želi izići. Kao skučen i mračan prostor u kojem se emotivno uživa bez ikakve namjere da se pokuša vidjeti imali nešto izvan skučenosti i mraka. Samosažaljenje je najgori oblik pomirenja sa samim sobom gdje čovjek ništa ne očekuje, ništa ne želi, ni za čim ne žudi. Samosažaljenje je emotivno vegetiranje, polagano odumiranje kao kada bi se cvijet unatoč svojoj svježini, ljepoti i jakosti boja odlučio dobrovoljno i svjesno na sušenje i odumiranje. U stanju samosažaljenja čovjek u onom gdje je moguće pronaći dobro, jako i pozitivno polako blijedi kao duh koji lagano nestaje sve dok potpuno ne izblijedi i nestane. Zapravo, čovjek postaje blijeda kopija ljudskog u onim osobinama kojima bi još uvijek mogao iznenaditi sebe i druge kad bi se potrudio i pokušao. A u onom gdje sebe ponižava i omalovažava, postaje vidljiv i snažan sav ispunjen mesom, kostima i krvlju koji ga vuku prema stanju u kojem će u jednom trenutku sebi reći: Ni u čemu nisam dobar, od mene nema ništa, ništa ne vrijedim. Potreban je ogroman napor da se iziđe iz samosažaljenja. Čovjek mora pobijediti sebe tako što će pokušati izići iz sebe u svijet i među druge. Mora pobijediti strah od pohvale i priznanja kao moralno neprihvatljivih iskustava. Mora pobijediti druge koji su navikli da se prema njemu odnose s visoka jer ih je tome naučio, to im dopustio i na to pristao. Od ovih napora najteži napor jest izići iz začaranog kruga samosažaljenja jer se čovjek u njemu ugnijezdi kao ptica koja uživa u pogledu na nebo, ali nikad ne želi poletjeti. Ne zato jer nema krila, nego jer je sebe uvjerila da nikada neće biti dovoljno dobar letač ili su je drugi uvjerili da njezina krila nisu dovoljno snažna i lijepa za tako visoko i daleko nebo. Za početak treba pokušati izići iz sebe. Koliko god naviknuti na tu vlažnu i tamnu ćeliju samosažaljenja iz koje ne želimo izići, negdje u svijetu i među drugima naći se netko tko će primijetiti da nismo bezvrijedni i sastavljeni od nekakvog ništa. Zato je hrabrost vrlina koje se samosažaljenje plaši, jer dok smo zarobljeni strahom i sapeti plašljivošću, samosažaljenje tiho i neprimjetno plete snažnu mrežu. Mrežu osjećaja o bezvrijednosti, ništavnosti, poniženju i omalovažavanju koja nas steže i guši. Za izlazak iz samosažaljenja čovjek mora biti ili naučiti biti izuzetno hrabar. Ipak, jednom kad se ohrabri, nema povratka nazad. Samosažaljenje će se boriti svim silama. Plašiti ga. Uvjeravati ga da se ništa ne isplati. Da su svi budući pokušaji osuđeni na propast i promašaj. Da je bezvrijedan. Propalica. Onaj koji je promašio sve prilike u životu koje je imao. Ali to je narav samosažaljenja. Da se bori protiv mogućnosti dobrog i pozitivnog izazivajući u čovjeku odbojnost, strah, čak i paniku ako pokuša izići iz sebe u svijet i među druge. Ali treba pokušati. Zbog onog dobrog u sebi, čovjek je samom sebi dužan taj pokušaj kidanja okova samosažaljenja. I hrabro. Hrabrost je prva i najvažnija stepenica izlaska iz mraka omalovažavanja i ponižavanja samog sebe. Hrabro pokušaj. Dužan/dužna si to sebi jer će najveća tragedija biti ako ne pokušaš na svjetlo dana izvući iz sebe ono pozitivno i dobro u sebi i mi ćemo ostati uskraćeni za ono što se krije u tebi što nekima od nas može pomoći i biti putokaz da pokušamo i sami izići i izboriti se s našim sažaljenjima. Tvoja hrabrost može biti pokretač i moje hrabrosti.

U Sarajevu 2. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: jetsam86

HISTERIČNA SNAGA I SPAŠAVANJE BLIŽNJIH

Poznati urbani mit kaže kako je jednom neka žena pod naletom adrenalina kao od šale podigla kamion nakon što joj je dijete upalo ispod njega. Istraživši ovo malo bolje, pronađoh kako je navedeni mit doista istinit, s tim da je ipak malo preuveličan. Naime, dijete baš i nije bilo upalo pod kamion, nego pod obiteljski automobil, a šokirana majka je zatim kao od šale podigla stražnji kraj automobila i držala ga u tome položaju dovoljno dugo sve dok dijete nije bilo izvučeno. Kuriozitet cijelog slučaja postaje još i veći ako se zna da je svjedok ovog događaja bio poznati američki crtač stripova Jack Kirby, nakon čega mu je ova hrabra i odlučna žena poslužila kao inspiracija pri stvaranju njegovog poznatog lika super snažnog mutanta Hulka. Sve se ovo prema Kirbyevom svjedočenju dogodilo tamo nekad u SAD-u, u proljeće 1962. Međutim, navedeni slučaj nije jedini zabilježeni slučaj ove vrste. Recimo, samo u SAD-u u zadnjih četrdesetak godina je dokumentirano čak trinaest ovakvih slučajeva. Spomenut ćemo samo neke od njih:

  • 1982. u Lawrencevilleu (Georgia), izvjesni Tony Cavallo je popravljao svoju skoro dvije tone tešku Chevrolet Impalu. Auto je bilo podignuto na trupce, a on ispod nešto čačkao. Trupci su iz nekog razloga u jednom trenutku bili popustili, i Cavallo je ostao ležati prignječen pod autom. Prva je pritrčala njegova majka Angela, podigla je teški automobil i držala ga poprilično dugo, sve dok dvojica susjeda nisu stigli i izvukli ozlijeđenog Tonya ispod auta.
  • 2012. u Michiganu, petnaestogodišnji Austin Smith je slično tako podigao automobil kako bi spasio svoju prignječenu baku.
  • Godinu kasnije u saveznoj državi Oregon, zabilježeno je kako su dvije sestre tinejdžerice Hannah (16) i Haylee (14) čak uspjele podići traktor kako bi izvukle zaglavljenog oca.
  • Nešto ranije, 2006. u Ivujiviku, malom arktičkom mjestašcu na krajnjem sjeveru kanadskog Quebeca, izvjesna (i to sićušna) gospođa Lydia Angiyou učinila je zasigurno još veći podvig od svih prethodnih. Pohrvala se sa ogromnim polarnim medvjedom kako bi zaštitila svoga sina i njegovih dvojicu prijatelja koji su se u blizini igrali. I to je sve skupa činila dovoljno dugo, sve dok djeca konačno nisu uspjela dozvati susjeda koji je na kraju s četiri puščana hica uspio usmrtiti velikog bijelog nasrtljivca. Gospođa Angiyou je pri tome zadobila višestruke ozlijede, ali kako vidimo, nije se dala smesti.

Stručnjaci kažu da se zapravo u svim ovakvim slučajevima radi o manifestiranju tzv. histerične snage (hysterical strentgh). Naznačeni fenomen bi se najkraće mogao definirati kao izražavanje, takoreći, nadljudske snage od strane običnih ljudi u situacijama života ili smrti. Histerična snaga se najčešće objašnjava snažnom navalom adrenalina, premda cijeli fenomen još ni izbliza nije dovoljno istražen, a vrlo vjerojatno ni neće nikad. Problem leži u tome što bi se za jedno takvo ozbiljno kliničko ispitivanje morali stvoriti ekstremno stresni eksperimentalni uvjeti, a što bi po sebi izgledno bilo posve nehumano i neetično. Stoga se o svemu ovome još puno nagađa, a iz onoga što je do sada istraženo, poznato je da adrenalin zbilja može pospješiti neke naše tjelesne reakcije u ekstremno stresnim okolnostima, ali zato još uvijek nije jasno kako bi to adrenalin uopće mogao znatnije uvećati našu sveukupnu tjelesnu snagu.

U svakom slučaju, navedeni slučajevi „histerične snage” nas podsjećaju na to da se u svima nama skriva ogromna sila, ali također i ono drugo – da su naše međuljudske veze nerijetko puno dublje nego nam se to može učiniti u jednoj posve uobičajenoj sivoj i mlakoj svakodnevnici. Tko zna, kako smo već ranije pisali o tome, možda je ponajveći problem današnjice upravo taj što nam kronično nedostaju oni istinski egzistencijalni problemi i izazovi, jer čini se da još uvijek samo oni mogu vjerodostojno ispitati našu životnu snagu kao i odanost prema bližnjima.

U Sarajevu 28. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Valentyn Volkov;

Exit mobile version