Samosažaljenje je nemogućnost da se iziđe iz začaranog kruga ponižavanja i omalovažavanja samog sebe. Svaka nada, svaki dobar osjećaj, svaki pozitivni titraj života nastoji se postaviti na temelje nečega što je već narušeno ili oslabljeno. Postoji strah od izlaska u svijet. U nama egzistira emotivna sapetost pred otvaranjem drugom. Strah i sapetost ne mogu biti čvrsto tlo za izlazak iz samosažaljenja. U samosažaljenju ne vidimo našu slabost i nemoć. Dapače, slabost i nemoć stoje kao nedostižni ideal. Jer slabost i nemoć promatramo kao savršenu viziju nas samih, čini nam se prirodnim ponižavati i omalovažavati sebe. Vjerujemo da su slabost i nemoć načini kako ćemo postati jači i snažniji. Ako u svemu onome što jesmo vidimo slabost, kako ćemo pronaći snagu? Ako u svemu što jesmo vidimo nemoć, kako ćemo pronaći jakost? Onaj koji živi u samosažaljenju svoje ponižavanje smatra poniznošću, a svoje omalovažavanje skromnošću. Izmišljajući moralne kvalitete gdje ih nema, ponižavanje i omalovažavanje smatra moralnim podvizima. Pokušaj da sebe prestane ponižavati i omalovažavati, smatrat će nemoralnim. Dopustit će drugima da ga ponižavaju i omalovažavaju jer smatra da oni imaju moralno pravo odnositi se tako prema njemu. Bilo kakav pokušaj da se odupre njihovim nepravednim i nekorektnim odnosima prema njemu, u sebi će ugušiti jer se boji da time postaje nemoralan, odnosno ohol i arogantan. U samosažaljenju sam čovjek je mjera svih stvari, ali na pogrešan način jer šteti samom sebi i boji se pohvale i priznanja jer misli da su to nedopuštene stvari. Samosažaljenje utapa čovjeka sve dublje u strah i odbijanje prihvaćanja plemenitog i dobrog u njemu. Produbljuje gubitak vjere i povjerenja u njegove ljudske kvalitete. U začaranom krugu samosažaljenja nema mjesta za ići naprijed prema boljem. Ili se stoji u mjestu ili se tone dublje. Samosažaljenje izgleda kao dobrovoljna samica iz koje se ne želi izići. Kao skučen i mračan prostor u kojem se emotivno uživa bez ikakve namjere da se pokuša vidjeti imali nešto izvan skučenosti i mraka. Samosažaljenje je najgori oblik pomirenja sa samim sobom gdje čovjek ništa ne očekuje, ništa ne želi, ni za čim ne žudi. Samosažaljenje je emotivno vegetiranje, polagano odumiranje kao kada bi se cvijet unatoč svojoj svježini, ljepoti i jakosti boja odlučio dobrovoljno i svjesno na sušenje i odumiranje. U stanju samosažaljenja čovjek u onom gdje je moguće pronaći dobro, jako i pozitivno polako blijedi kao duh koji lagano nestaje sve dok potpuno ne izblijedi i nestane. Zapravo, čovjek postaje blijeda kopija ljudskog u onim osobinama kojima bi još uvijek mogao iznenaditi sebe i druge kad bi se potrudio i pokušao. A u onom gdje sebe ponižava i omalovažava, postaje vidljiv i snažan sav ispunjen mesom, kostima i krvlju koji ga vuku prema stanju u kojem će u jednom trenutku sebi reći: Ni u čemu nisam dobar, od mene nema ništa, ništa ne vrijedim. Potreban je ogroman napor da se iziđe iz samosažaljenja. Čovjek mora pobijediti sebe tako što će pokušati izići iz sebe u svijet i među druge. Mora pobijediti strah od pohvale i priznanja kao moralno neprihvatljivih iskustava. Mora pobijediti druge koji su navikli da se prema njemu odnose s visoka jer ih je tome naučio, to im dopustio i na to pristao. Od ovih napora najteži napor jest izići iz začaranog kruga samosažaljenja jer se čovjek u njemu ugnijezdi kao ptica koja uživa u pogledu na nebo, ali nikad ne želi poletjeti. Ne zato jer nema krila, nego jer je sebe uvjerila da nikada neće biti dovoljno dobar letač ili su je drugi uvjerili da njezina krila nisu dovoljno snažna i lijepa za tako visoko i daleko nebo. Za početak treba pokušati izići iz sebe. Koliko god naviknuti na tu vlažnu i tamnu ćeliju samosažaljenja iz koje ne želimo izići, negdje u svijetu i među drugima naći se netko tko će primijetiti da nismo bezvrijedni i sastavljeni od nekakvog ništa. Zato je hrabrost vrlina koje se samosažaljenje plaši, jer dok smo zarobljeni strahom i sapeti plašljivošću, samosažaljenje tiho i neprimjetno plete snažnu mrežu. Mrežu osjećaja o bezvrijednosti, ništavnosti, poniženju i omalovažavanju koja nas steže i guši. Za izlazak iz samosažaljenja čovjek mora biti ili naučiti biti izuzetno hrabar. Ipak, jednom kad se ohrabri, nema povratka nazad. Samosažaljenje će se boriti svim silama. Plašiti ga. Uvjeravati ga da se ništa ne isplati. Da su svi budući pokušaji osuđeni na propast i promašaj. Da je bezvrijedan. Propalica. Onaj koji je promašio sve prilike u životu koje je imao. Ali to je narav samosažaljenja. Da se bori protiv mogućnosti dobrog i pozitivnog izazivajući u čovjeku odbojnost, strah, čak i paniku ako pokuša izići iz sebe u svijet i među druge. Ali treba pokušati. Zbog onog dobrog u sebi, čovjek je samom sebi dužan taj pokušaj kidanja okova samosažaljenja. I hrabro. Hrabrost je prva i najvažnija stepenica izlaska iz mraka omalovažavanja i ponižavanja samog sebe. Hrabro pokušaj. Dužan/dužna si to sebi jer će najveća tragedija biti ako ne pokušaš na svjetlo dana izvući iz sebe ono pozitivno i dobro u sebi i mi ćemo ostati uskraćeni za ono što se krije u tebi što nekima od nas može pomoći i biti putokaz da pokušamo i sami izići i izboriti se s našim sažaljenjima. Tvoja hrabrost može biti pokretač i moje hrabrosti.
U Sarajevu 2. 6. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: jetsam86
