posjedovanje – Poptheo Web Portal

O posjedovanju

Bolesno posjedovanje svrha je samo sebi. Iz njega proizlaze i neke druge čovjekove frustracije. Bolesna ljubomora, pretjerano nezadovoljstvo, stalno prisutni i duboki strah od napuštanja i ostavljanja. Bolesno posjedovanje je opasno. Ono ne poznaje nikakve granice, svakako ne granice nečije slobode, mišljenja, čak i tuđeg tijela. Posjedovanje koje proždire samo sebe prethodno proždire sve i svakoga oko sebe. Ono guši čovjeka i ne da mu da dođe do zraka. Onaj tko boluje od posjedovanja živi u trajnom strahu i napetosti da će nekoga ili nešto izgubiti. Iz plemenite želje da sačuva i očuva razvija bolesnu fobiju posjedovanja. Spreman je na sve i svašta i u trenutcima kada nema nikakvih znakova da bi nešto ili nekoga mogao izgubiti. Poremećeno je navezan na nekoga i nesvjestan ogromnog pritiska kojega stvara drugom. Nepotrebno kupuje i poklanja ne bi li spriječio odlazak. Ne uviđa kako time drugoga sputava i zarobljava. Drugoga vidi kao onoga kojega mu nešto iznenada može oduzeti i želi se zaštititi od gubitka. U nastojanju da se zaštiti nesvjestan je pretjerivanja i simptoma bolesti posjedovanja kao što ne primjećuje da se drugi guši i jedva diše pritisnut njegovom pretjeranom pažnjom i brigom koja graniči s uhođenjem, ponekad čak i voajerstvom. Želeći posjedovati drugoga, iz straha od gubitka drugoga nastoji upoznati koliko je god to moguće prelazeći odavno granice tuđe slobode, dobrog ukusa, pristojnosti i intimnosti. U bolesnom posjedovanju drugi ništa ne smije imati skriveno i mora biti dokraja razgolićen. Toliko da ako treba drugoga zarobiti i držati svezanog da bi se o njemu sve otkrilo i saznalo, sve ono što bi moglo baciti i najmanju sumnju na drugog i njegove moguće planove za bijeg i odlazak. Bolesno posjedovanje stanje je duševnog rastrojstva. Fenomen izmišljanja i podmetanja drugom bilo čega i bilo koga kako bi ga se moglo optužiti da vara, da želi pobjeći, da želi izdati. Kod bolesnog posjednika stvarnost i fikcija su pomiješani, pa se rukovanje drugoga s nekim trećim tretira kao izdaja i prevara. Neki drugi uglavnom svakodnevni ljudski događaji poput kakve s grupom prijatelja ili telefonskog poziva nekoga od rodbine tretira se kao moguća zavjera kako bi drugi pokušao pobjeći i otići. Onaj tko bolesno posjeduje ne može dopustiti drugom nikakav kontakt s drugima čak i ako su poznati. Komunikacija i susret odvijaju se samo na relaciji njih dvoje gdje je onaj koji je bolesno navezan na drugoga nesposoban uvidjeti buduću tragediju koja se polako približava. Tragediju koja će sastojati u ponekad neželjenim i žalosnim posljedicama u kojima drugi ne tako rijetko strada kao nevin, kao žrtva psihološkog poremećaja onoga koji želi apsolutno posjedovati.

Bolesnog posjednika nijedan argument ne može uvjeriti u stvarnost jer je njegov pogled na stvarnost suviše iskrivljen fikcijama koje je izmislio kako bi opravdao motive zbog čega drugom ne dopušta da živi i slobodno diše. Podrum kao simbol bolesnog posjedovanja nije tek simbol. Onaj tko želi bolesno posjedovati skriva se u tamu i mrak. Traži mjesto gdje je manje svjetla jer njegov pogled ne može podnijeti stvarnost, ali ni prisutnost drugoga. U podrumu u tami drugi je bezličan, nema jasnih ljudskih kontura, on je fikcija kojoj se u tami podruma može sigurno približiti da se ne uništi morbidna slika stvarnosti onoga koji želi drugoga posjedovati. U tami podruma nema jasnih granica između dobra i zla, svijest i savjest su pomućeni i otupljeni za normalnu ljudsku reakciju, i u tami je moguće uvijek izmisliti nove razloge, nove motive i nova opravdanja zašto je potrebno i dobro bolesno posjedovati drugoga. Zato oni koji žele bolesno posjedovati svoje žrtve zatvaraju i drže u podrumima jer im je nesnosno vidjeti i sebe i drugoga na danjem svjetlu surove stvarnosti jedne patologije koja je opasna. Slika podruma slika je samog čovjeka koji boluje od patologije posjedovanja. On je zatvoren u sebe. Živi u mraku svojih bolesnih želja i planova. Ne pravi razliku između fikcije i stvarnosti, između dobra i zla. Svijest i savjest o vlastitoj zloći je oslabljena ili potpuno ugašena. I bolesno posjedovanje može se zamisliti kao mračni podrum pred kojim normalan i zdrav čovjek ustukne i zastane jer osjeća da to mjesto nije dobro za njega. Iako ne vidi ništa osim silueta, intuicija mu govori da tu u tom mraku i tami za njega nije dobro i da se treba okrenuti i izići na svjetlo. Ponekad čovjek može intuitivno osjetiti u drugome tragove bolesti posjedovanja. Nema čvrstih dokaza. Nema argumenata. Ipak intuicija ili neki unutarnji čuvar njegove slobode i mišljenja upozori ga da se na vrijeme treba odmaknuti. Ponekad je to upozorenje neprimijećeno ili prođe nezapaženo i tek kasnije, kada se čovjek nađe u velikim problemima i sukobima, prisjeti se da mu je neki unutarnji glas rekao: Trebaš pripaziti jer osjećam da ovaj ili ova preko puta tebe ima u sebi neki skriveni podrum koji bi za tebe mogao biti poguban i opasan, možda bi bilo dobro skloniti se na vrijeme prije nego se u njemu nađeš sputan i zatvoren… iz njega neće biti lako izići… ako uopće iziđeš… Treba ponekad mudro osluhnuti sebe i svoj nutarnji glas umjesto nečijih riječi i gesti. Nitko nam ne želi više dobro nego mi sami sebi.

U Sarajevu 2. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Elesin

O posjedovanju

Je li posjedovanje bespomoćnost? Pokušaj da zauzmemo prijestolje koje smo već izgubili. Na sve smo spremni. Ne i na poraz. Težiti posjedovanju drugog i kontrolirati ga, otkriva našu bespomoćnost. Strah i tjeskobu jer smo izgubili. Ništa ne možemo posjedovati do kraja. Ni stvari. Ni drugog. Ni sebe. Posjedovanje je kušnja. Napast. Nikad ugašena strast. Posjedovati život? Samo kad bi ga se moglo posjedovati do mjere besmrtnosti. Ipak, ponekad smo jedva sposobni posjedovati vlastito tijelo i um. Tijelo izda. Odustane. Posustane. Um oslabi. Zaboravlja. Ne sjeća se. Posjedovati sebe? Ni to nam ne uspijeva. Raspoloženja. Emocije. Strasti. Iznenade nas i šokiraju. Čak nas i stvari prevare onda kad mislimo da ih posjedujemo. Posjedovanje se igra s nama. Kao kad se igrate skrivača. Taman kad pomislite da ste otkrili skrovište i odgrnete zastor, ali nema nikoga. Posjedovanje je kao netko za koga mislimo da znamo gdje mu je skrovište. Onda otkrijemo da je skrovište prazno. Kao kada umislimo da posjedujemo svoje tijelo. Ipak, ponekad nas ostavi na cjedilu kad to najmanje očekujemo. Sruši se. Razboli se. Odbija napore. Bili smo sigurni da ga posjedujemo i da nam ništa nije skriveno. Apsolutno posjedovati je nemoguće jer to bi značilo da je sve isključivo u našim rukama. I ničijim drugim. Kako slabašno zvuči gromoglasan krik onoga koji slavi posjedovanje svog tijela i uma koji ga već sutra izdaju i odbijaju ga poslušati. Kako tiho zvuči jaki glas onoga koji tvrdi da posjeduje drugoga čiju slobodu i ideje ne može niti zarobiti niti osvojiti. Opijen posjedovanjem, čovjek već sutra proklinje svoju neukost i kratkovidnost kada je umislio da može apsolutno posjedovati. Čak mu se i stvari rugaju. Danas se hvali dvorcem, a već sutra bespomoćno promatra pepeo i srušene zidove onoga čime se oholio. Danas se hvali životom, slobodom i autonomijom, a već sutra bespomoćno promatra kako njegova sloboda i autonomija propadaju jer ne može pobijediti bolest. Neki maleni organizam kojega ne vidi jači je od njegovih kostiju i mesa. Bio je uvjeren da su njegove kosti i mjesto nepobjedivi i da će trajati vječno. Danas obožava svoje lice, a već sutra pokušava se sakriti od svog lica jer ne voli više svoj osmijeh, usne, zube i oči. Jer smatra da ne liči na sebe. U ogledalu je neko drugo lice. Staro i oronulo. Danas se hvali da će ga cijeli svijet pamtiti, a već sutra drugi hodaju preko njegovog groba ne znajući da je tu sahranjen. Iako ne posjedujemo puno, ne možemo se tako lako osloboditi svog idola. U posjedovanje smo zaljubljeni. Za njim patimo. S njim se vodimo za ruku i godi nam njegov udivljeni pogled. Posjedovanje nas potiče: Posjeduj! Bit ćeš moćan. Bit ćeš snažan. Imat ćeš kontrolu. Drugi će te obožavati. Bit ćeš predmet njihovog divljenja. Zar ne izgleda tako? Tko posjeduje stvari i ljude, nije li moćan, snažan i ne obožavaju li ga toliki? Zar se potajno ne divimo i ne zavidimo onome koji posjeduje? Naravno. Posjedovanje nas zavodi i želi nas zavesti. Nema iznimke. Zov posjedovanja je kao što bajke opisuju pjevanje sirene. Neodoljivo. Neponovljivo. Naša potajna strast i želja. Posjedovati stvari i posjedovati ljude. Zar ne želiš posjedovati sve i svakoga? Biti onaj koji sjedi na prijestolju kojemu se klanjaju i ljudi i stvari? Naravno da želiš. Svi i svatko želi posjedovati. Posjedovanje je nezasitno. Proždrljivost koja nas proždire. Što više posjedujemo, gladniji smo jer se posjedovanje hrani nama, a mi ga hranimo posjedujući sve više stvari i ljudi. Posjedovanje je kao začarani krug u kojem ne možemo dovoljno sebe nahraniti od silne gladi koju osjećamo. Je li posjedovanje onda neutaživa glad za koju ne postoji hrana koja će nas nahraniti dovoljno da prestanemo gladovati? Možda. Posjedovanje je i nekakva bespomoćnost. Naša ljudska bespomoćnost pred ustima iz kojih dopire zavodljiv i strastven poziv: Posjeduj sve i posjeduj svakoga, to je istinska sreća! Posjeduj sebe, posjeduj svoje tijelo, posjeduj svoj um, svoje emocije, strasti. Posjeduj druge, njihovu vjernost, ljubav, dobrotu. Tako je izazovno i zavodljivo slušati ljubavni zov posjedovanja. Nerijetko prihvatimo poziv. Nerijetko se zaljubimo u posjedovanje. Nerijetko je posjedovanje naša prva i jedina ljubav. Iz iskustva smo naučeni da neke ljubavi ne završe dobro. Znaju prijeći u otvorenu mržnju i neprijateljstvo. Zna se dogoditi i s posjedovanjem. Prvo se u njega zaljubimo, predamo mu se do kraja. Sve mu dadnemo. Cijelog sebe. I um i tijelo. Onda dođe do sukoba i neprijateljstva. Otkrijemo da nas posjedovanje vara. Da je lažljiv i prevrtljiv ljubavnik. Jer puno toga od nas skriva. Otkrijemo da ljubav nije bila čista i iskrena između nas i posjedovanja. Mi nismo skrivali ništa. Mi smo se ludo zaljubili u posjedovanje. Ono nas je surovo i hladno prevarilo. Prijevaru otkrijemo postupno. Savršeno tijelo u koje nas je posjedovanje navelo da se zaljubimo, ponekad nas neugodno iznenadi jer otkrijemo da nije uvijek savršeno. Oholi um u kojega smo se zaljubili do ušiju s vremenom pokazuje slabosti, pukotine, gubitke i njegova genijalnost i briljantnost blijedi. Polako ali sigurno otkrijemo da je posjedovanje varalica koji je jako privlačan, neodoljiv i šarmantan. I da nismo jedini koji smo prevareni njegovim ljubavnim pričama i tajnim znakovima. Posjedovanje nam daje ono što potajno najviše želimo. Biti prvi i biti u središtu. Biti onaj koje mu se svi klanjaju i kojemu se svi dive jer posjeduje nešto i nekoga. Posjedovanje svakom od nas govori da ćemo biti savršeni, posebni i jedinstveni ako budemo posjedovali sve što želimo i koga kod želimo bez obzira na cijenu, način i sredstva kako ćemo ih posjedovati. Nije nimalo lako othrvati se zovu posjedovanja. Jer svi volimo biti prvi i u središtu, biti posebni, jedinstveni i savršeni. I to je upravo ono što nam posjedovanje obećava kada nas nagovara da je najvažnija stvar u životu posjedovati nešto ili nekoga.

U Sarajevu 19. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O škrtosti

Za čovjeka koji nam nešto neće dati znamo reći kako je škrt čovjek. Ponekad je to istina. Ponekad nije. Ne znamo uvijek razloge i motive tuđe škrtosti i je li u pitanju škrtost. O škrtosti mislimo kao o ljudskoj mani prema kojoj čovjek koji ima ne želi dati onomu koji nema. Škrtost doživljavamo kao pitanje koje se tiče materijalnih stvari. Novac, hrana, odjeća i drugo što se može dati u materijalnom i konkretnom obliku. Škrtost se ne može odvojiti od čovjekovog odnosa prema stvarima. Kada čovjek razlikuje svoju ljudskost od materijalnih stvari koje koristi, ne možemo reći kako je škrt čovjek. On može biti oprezan, racionalan, umjeren kada daje jer mora voditi računa recimo o tome što će ostati njemu i njegovoj obitelji. Netko ga može smatrati škrtim i reći kako ne želi dati. Ali čovjek koji ima te racionalno i umjereno koristi ono što ima je čovjek koji ne vodi računa isključivo o sebi i odnosu prema materijalnoj stvari koju posjeduje. Ako čovjek ima novac i troši ga umjereno i racionalno, uvijek će biti u pitanju čovjek koji odnos između sebe i novca ne vidi kao jedini odnos koji postoji između čovjeka i materijalne stvari. Njegovo shvaćanje osobnog odnosa prema novcu uključuje i ljude za koje se brine kao što su to njegova obitelj i djeca. Onomu koji nema obitelj i djecu, takav čovjek se može učiniti izrazito škrtim. Ali onaj koji nema druge ljude o kojima mora brinuti osim sebe, teško može razumjeti onoga koji ima obitelj i treba voditi računa o obitelji. Onaj koji ima obitelj ne vidi isključivo sebe i novac u međusobnom odnosu jer će postati ili isključivo sebičan ili isključivo rasipan. Obitelj je okolnost koja zaustavlja opasnost da postane sebičan ili rasipan. Onaj koji je sam i vidi samo sebe i novac u međusobnom odnosu u većoj je napasti da postane ili sebičan ili rasipan. Čovjek postaje škrt kada se poremeti odnos između određene stvari i čovjeka, kada se iz odnosa između čovjeka i stvari isključe drugi ljudi i druge stvari. S vremenom stvar postaje dio čovjekove ljudskosti jer čovjek nema drugog odnosa osim odnosa prema stvari i čovjek postaje stvar i stvar postaje čovjek. Ako uzmemo novac, čovjek postaje škrt kada novac postaje dio njegove ljudskosti i njegovog bića. Dok postoji svijest koja razdvaja ljudskost čovjeka od novca kao stvari, ne može se govoriti o pravoj i ozbiljnoj škrtosti. Kada ljudskost i novac postanu identični, rađa se škrtost jer davanje novca označava odustajanje od ljudskosti, a zarađivanje novca znači ostvarivanje vlastite ljudskosti. Škrtost ne poznaje darivanje iz razloga što darivanje novca za onoga koji je škrt znači odustajanje od vlastite ljudskosti. Škrtost voli gomilanje novca jer znači rast i ostvarivanje dometa vlastite ljudskosti. Škrtost je nesposobnost ili nemogućnost da ljudskost čovjeka ili čovjek kao takav bude stvarno odvojen od stvari koju posjeduje. Škrtost je identičnost ljudskosti i stvari. Škrtost se ne proteže samo na materijalne stvari. Ona može zahvatiti i ono što nije materijalno. Recimo ljubav. Biti škrt u ljubavi značilo bi svoju ljudskost izjednačiti s ljubavlju i ne biti sposoban razdvojiti ljubav i sebe kada je riječ o darivanju i primanju ljubavi. U tom slučaju darivanje ljubavi nije moguće i rađa se sebičnost. Jer darovati ljubav značilo bi za škrta čovjeka odricati se svoje ljudskosti. Kao što ne bi bilo moguće ni pravo primanje ljubavi jer bi se ljubav od drugoga uzimala na silu, jer se ljubav od drugog otima da bi se razvijala ljudskost onoga koji je škrt. Škrtost je, kako rekosmo, identičnost ljudskosti stvari čime je ona u konačnici poremećaj čovjekove ljudskosti u odnosu prema ljudima i prema stvarima. Kao poremećaj ljudskosti, škrtost ne može dati od sebe ništa jer svako darivanje za škrta čovjeka znači odustajanje od ljudskosti. Škrtost ne može ništa primiti čak i onda kad joj se nešto slobodno daruje jer da bi ljudskost škrta čovjeka rasla, ona mora uzimati i onda kada drugi ne može i ne želi nešto dati. Kod škrtosti dolazi do određenog gubitka samosvijesti o tome da je čovjek svoju ljudskost vezao ne uz stvari, nego je svoju ljudskost pretvorio u stvar bilo da je riječ o novcu, moći, slavi, ljubavi ili čemu drugom. Tako su ljudskost i slava identični, ljudskost i novac identični, ljudskost i moć identični itd. Škrt čovjek koji se boji da će gubitkom stvari izgubiti veći ili manji dio svoje ljudskosti ne mora uvijek imati samosvijest o tome da je škrt. Netko mu drugi treba skrenuti pozornost na to da je identificirao svoju ljudskost i stvar koju posjeduje. Škrtost nije samo osobni poremećaj. Može se pretvoriti i u društveni poremećaj kada se pojavi veći broj ljudi koji su svoje ljudskosti identificirali sa stvarima koje posjeduju i svjesni su toga, ali tu samosvijest ne žele isticati ili smatraju da je stanje poremećaja normalno stanje društva. Škrtost postaje ozbiljna u trenutku kada pojedinac dođe do spoznaje da je identificirao sebe i stvar koju posjeduje i odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Isto vrijedi i za društvo. I društvena škrtost postaje ozbiljna kada većina ili cjelokupno društvo ljudskost svojih članova identificira sa stvari koju društvo posjeduje i društvo slobodno odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Nije uvijek jednostavno prepoznati škrta čovjeka. Mnogi ljudi su umjereni i racionalni u odnosu prema stvarima koje posjeduju i ne može ih se zbog toga zvati škrtima. Onaj koji je rasipan i ne pazi kako troši, svakog koji pazi i umjereno troši smatrat će škrticom, ali to nije točno. I onaj koji je umjeren nekoga može nazvati rastrošnim i nepažljivim u trošenju, ali ni to nije uvijek točno. Škrtost ne može tolerirati nekoga umjerenog u trošenju iz razloga što čovjek umjeren u trošenju ima svijest o razlikovanju ljudskosti i stvari koju posjeduje. Zna da njegova ljudskost ne može biti mjerena potrošnjom. Ima svijest o sebi i razdvaja ljudskost od stvari. On će znati kada treba biti darežljiv, kada umjeren, kada racionalan, kada i rastrošan, ali neće svoju ljudskost mjeriti u odnosu na stvar koju koristi da bude darežljiv, umjeren i rastrošan. Škrt je onaj čovjek kojemu su ljudskost i stvar identične, pa kad čovjek uzima novac i ne želi ga dati nego ga gomila nije riječ o rastu novca, nego je riječ o rastu ljudskosti. I kada ga ne želi dati i čuva ga samo za sebe, nije riječ o čuvanju novca, nego o čuvanju ljudskosti. Iako je u oba slučaja kod škrta čovjeka ljudskost pogrešno shvaćena i zato bi se škrtost mogla opisati kao poremećaj svijesti o vlastitoj ljudskosti i njenom odnosu prema stvarima koje posjedujemo i koristimo. Škrt čovjek identificira sebe i stvar, ljudskost i stvar i zbog toga škrtost nije problem odnosa prema materijalnim stvarima, nego je problem pogrešne percepcije čovjeka o njemu samom i njegovoj ljudskosti i što je njen sadržaj i u čemu se ona sastoji. Znati sigurno da je netko ozbiljno i duboko škrt nije tako jednostavno jer to znači poznavati nekoga tko ima poremećaj ljudskosti u odnosu prema stvarima koje posjeduje i koje želi imati, znači poznavati nekoga koga nije više moguće odvojiti kao čovjeka od stvari koje posjeduje jer su čovjek i stvar identični. Većina nas je povremeno i sklona škrtosti, ali ne znamo je li moguće susresti istinski škrta čovjeka onako kako smo ga ovdje zamislili i opisali jer uvijek susrećemo jedni druge kao ljudi i teško je procijeniti koje se od nas kao čovjek pretvorio u stvar koju posjeduje i je li i nas promatra kao da smo stvar?

U Sarajevu 25. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonie Oosterink

O stvarima i životu

Ono što danas posjedujemo, sutra ili uskoro posjedovat će netko drugi bilo da se toga odreknemo ili nam se uzme bez našeg pitanja. Sve ono u što smo uložili puno, počevši od samih sebe gdje smo najviše uložili, ono što je naše poput truda, napora i odricanja dobit će netko drugi. Netko tko se nije trudio, nije odricao, nije ulagao, čak nije niti planirao niti pomislio da će dobiti i imati ono što je naše i što nam pripada. Stvari su potrebne za život, različite stvari iako stvari nisu život. Neka stvar za koju mislimo da čini naš život sutra ili uskoro će ostarjeti i izgubiti privlačnost. Ono bez čega nismo mogli, oko čega se vrtio naš život sutra će postati stara stvar koju treba baciti i koje se treba riješiti, koju treba što prije zamijeniti, prodati. Svejedno mi živimo i razmišljamo kao da stvari jesu život i kao da bez stvari ne bi bilo ni života ili barem života koji bi imao smisao i svrhu. Idemo za stvarima, živimo stvari i život s vremenom živimo kao stvar. Stvar kojoj se svrha i smisao daje pomoću stvari. Stvar koja nema smisla i svrhe ako nije uvjetovana i određena stvarima.

Nova i tek kupljena stvar naoko bi trebala i život učiniti novim? Rabljena i potrošena stvar bi onda također trebala i život učiniti rabljenim i potrošenim? Gdje je granica u korištenju i uzimanju stvari? Je li nova i skupa stvar po svojoj naravi takva da može dotad besmislenom životu darovati svrhu i smisao? Je li stara stvar koja čeka da je se baci takve naravi da smislenom životu oduzima njegov smisao i svrhu? Što je toliko privlačno u stvarima da život izjednačavamo s njima iako ih uzimamo, trošimo i na kraju kao i sve stvari odbacujemo i zaboravljamo? Dugotrajan život bez novih i poželjnih stvari kojega kolokvijalno zovemo siromaštvom može utjecati na život. Bilo da se prestane biti navezan na stvari, a da se opet ima život, bilo da stvari postanu smisao života kojega se odbacuje jer nema stvari. A jer u siromaštvu nije moguće posjedovati nove i poželjne stvari, onda ni život ne bi mogao imati smisla bez njih. S druge strane, dugotrajan život s novim, poželjnim i uvijek dostupnim stvarima kojega kolokvijalno nazivamo bogatstvom ima također vlastito shvaćanje stvari. Jer može se imati nove i poželjne stvari i da život opet nema smisao i svrhu, ili imanje novih i poželjnih stvari određuje sam život kao stvar koja ima smisao. U slučaju dugotrajnog imanja i nemanja stvari, život s vremenom ima ili nema smisao kao stvar jer ovisi o tome imamo li stvari ili nemamo stvari. Živeći tako, s vremenom nam život postane stvar i ništa više. Nešto što nam se svidi jer je novo, dosadi kad je dugo s nama i ponekad nešto što želimo baciti i zaboraviti kad ga više ne želimo.

Pretvoriti život u stvar i stvar u život uvijek ide kroz tri prizora i iskustva kojima osjećamo i vidimo ono što jesmo i ono što posjedujemo, odnosno, imamo. Prvi prizor i iskustvo je oduševljenje nečim novim što imamo. Drugi prizor i iskustvo je ravnodušnost onim što imamo kada postane isuviše rabljeno i potrošeno. Treći prizor i iskustvo je odsutnost kada ono što imamo postane prašnjava stvar koju smo zaboravili i želimo to baciti ili se toga jednostavno riješiti. Ponekad smo takvi i prema životu kao prema stvari. U mladosti oduševljeni, u srednjim godinama ravnodušni, u starosti odsutni iz života za kojega želimo da se završi.

Između života i stvari postoji nepremostivi jaz koji ih razdvaja i zbog kojega stvar nikada ne može biti život, niti život može biti tek puka stvar. Nitko ne može posjedovati naš život, moj život. Život je uvijek naš, odnosno moj život, a to znači posjedovati ga ne samo danas nego mogućnost da ga imam i sutra i uvijek dok traje. I samo ga ja mogu posjedovati kao moj život i nitko drugi. Kad nas ne bude zajedno s nama, sa mnom odlazi i moj život i ne ostaje i ne može ostati drugom da ga živi kao neku novu i tek kupljenu stvar.

Stvari su drugačije. Danas nam pripadaju, sutra će možda pripadati drugom. Danas se trudimo i mučimo oko stvari, sutra će ih drugi uživati, ali bez truda i napora. Uživat će ih kao svoje iako ne pripadaju njemu, ali će prestati biti naše i postat će njegove. Život nije stvar iako smo ga pretvorili u stvar. Život ne može pripadati drugom, moj život pripada samo meni i sva muka i teret mog života moja je muka i moj teret ne može pripasti i ostati drugom. Ali i radost mog života pripada samo meni i drugi je ne može uživati kao svoju bez zasluge kao da je njegova. Mogu dijeliti radost života s nekim kao i muku života ali to je stvar slobode i izbora, a ne pitanje samog života.

Stvari nam prethode. Dolaze i odlaze prije nas i poslije nas, u stvarima se utapamo i ne odlučujemo o njima. Naš život, moj život dolazi i odlazi sa mnom, nema ga prije mene i nema ga poslije mene. Imaju životi drugih, ali oni nisu moji životi, oni nisu ja, njihov život nije moj život. Život nije stvar koja je nova, dosađuje i prema kojoj se onda postaje ravnodušan i koju se odbacuje radi neke novije i poželjnije stvari. Život se ne može baciti kao stvar radi novog života jer promjena života nije novi život, nego uvijek isti život gledan novim pogledom i novim očima. Odlazak negdje drugo pod tvrdnjom početka novog života nije istina, život je i dalje moj kao što je bio na samom početku, samo se mijenjao i mijenja pogled mojih očiju na moj vlastiti život, ali to je i dalje i ostat će uvijek isti život, moj život.

Do nas teško dopire podsjećanje kako stvar i život nisu i ne mogu biti isto. Stvari dolaze i prolaze. Bez našeg pristanka stvari nas obvezuju da ih mijenjamo, trošimo i bacamo. Život ništa ne radi bez našeg pristanka i od nas uvijek traži pristanak i onda kad smo oduševljeni njime i onda kad smo prema njemu ravnodušni i onda kada ga želimo odbaciti. Život uvijek traži naš pristanak na oduševljenje, ravnodušnost i odbacivanje. Stvari i život se razlikuju i po našim pogledima koje usput razmjenjujemo dok se susrećemo i mimoilazimo dok prolazimo ulicom. U očima drugoga ponekad, ako se ozbiljnije i dublje zagledate, možete vidjeti pogled koji vidi samo stvari i ništa više. Mješavinu oduševljenja, ravnodušnosti i odbacivanja. Pogled koji nastoji to troje ujediniti da sve istovremeno bude i oduševljenje i ravnodušnost i odbacivanje. Ponekad možete vidjeti pogled koji razlikuje život od stvari i stvari od života. Pogled koji oduševljen jer je mlad, pogled koji je ravnodušan jer je dovoljno zreo, pogled koji odbacuje jer samo želi kraj i ništa više. Ali taj pogled ne ujedinjuje ono što se ne može ujediniti. Taj pogled gleda život u svim njegovim fazama i osjeća kako život jest trajanje koje prolazi kroz oduševljenje, ravnodušnost i odbacivanje.

U pitanjima stvari i života nas ljude u bitnome razlikuje pogled, jer ono što preostane od stvari od bogatstva i siromaštva jest samo goli život i pogled koji se krije iza tog života, prazan pogled u kojem je život oduvijek bio shvaćen kao stvar ili pogled nade u kojem je život bio shvaćen kao život, kao nešto što se ne može pretvoriti u stvar. Prazan pogled znak je da je život bio stvar kojom se oduševio netko mlad, bio ravnodušan u srednjim godinama i želi ga odbaciti sada kad je riječ starosti. Dolazi do agonije i bolne spoznaje da se ne može pronaći novi život umjesto trenutnog života, nešto novo što bi čovjeka oduševilo. Dolazi se ponekad prekasno do spoznaje da je život uvijek bio samo moj život i da je to jedino što je preostalo kada više nema stvari i da nema načina da život bude nov kao nova i poželjna stvar.

Stvari nemaju nadu i one nisu tu radi nade jer nikad nisu posjedovale nadu, jedino život, moj život kakav god bio, posjeduje u sebi nadu i to ga razlikuje od stvari kao što ljude razlikuje pogled. Prazan pogled stvari i pogled nade života razlikuje dva starca na samrti kao što se razlikuju nebo i zemlja, raj i pakao, vječnost i prolaznost. U pogledu dvojice staraca, jednog bogatog drugog siromašnog, prestaju sve stvari koje su imali i posjedovali, sve stvari koje nisu imali i nisu posjedovali, nema više novih stvari koje bi ih oduševile ni želje za novim stvarima. Ostala su dva pogleda, smireni pogled nade u život onkraj stvari, i prazan pogled prožet agonijom koji tek sada shvaća da život nije i nikada ne može biti tek stvar koju se novu kupuje, ravnodušno troši i potrošenu i zaboravljenu baca, jer u takvom trenutku ono za što se svi grčevito držimo je život, a ne stvari. Stvari su potrebne za život, ali život ne treba uvijek stvari da bi bio ono što oduvijek jest. Naš život, moj život koji je uvijek nov, ne troši se, ne raspada se i ne gasi se nego se nastavlja tamo onkraj stvari, izvan ravnodušnosti i zaborava i nakon stvari koje uzimamo nove, trošimo i bacamo u zaborav.

U Sarajevu, 20. 1. 2019.

O. J.

O posjedovanju

Posjedovanje, moć, cijena, vrijednost, utjecaj, prolaznost… Sve od reda vrlo značajni pojmovi za čovjeka. Pokušajmo ih malo bolje upoznati i posložiti…

Posjedovanje je oblik moći koji zahtjeva stalno dokazivanje. Posjedovanje svoju privlačnost nema toliko u posjedovanim stvarima, nego u onome što te stvari u određenom prostoru predstavljaju. Sama posjedovana stvar ima određenu vrijednost ili cijenu koja je određena, ali moć koja se stječe kroz posjedovanu stvar mnogima je daleko važnija. Kroz posjedovanje skupog ili skupocjenog predmeta osoba se nameće kao netko tko posjeduje moć zahvaljujući tom predmetu. Skupocjen sat ne može biti skupocjen jer on ima cijenu koja je visoka za određeni standard, ali ima cijenu i ne može biti neprocjenjiv. Skupocjen auto nije skupocjen nego ima visoku cijenu u odnosu na određeni standard.

Ovo vrijedi i za mnoge druge predmete nazivajući ih skupocjenim, no takvi predmeti nisu od neprocjenjive važnosti ili vrijednosti, oni su samo predmeti i suviše skupi za nekoga tko nema novaca da ih plati. Pa iako su skupi predmeti skupi zbog svoje cijene, ali ne posebno ili specijalno vrijedni, ipak takvi predmeti su objekt posjedovanja zbog njihove skrivene i prešutne moći koju se bezrezervno prihvaća. Posjedovati cijenom skup predmet čovjek promatra kao predmet koji ima moć, a ne cijenu. Zato čovjek i kupuje skupe stvari jer vjeruje da skupe stvari imaju određenu moć nad drugim ljudima. A imati moć nad drugim ljudima kroz posjedovanje skupih stvari znači te ljude posjedovati. Njih se ne posjeduje ropski na silu nego divljenjem i željom da budu poput nekoga tko si može priuštiti skupe stvari.

Slika 1: Simbolični prikaz realma modernog poslovnog čovjeka koji plovi moram novca, održavajući se na površini također uz pomoć novca, tj. na brodu načinjenom od novčanice dolara. Sve ima svoju cijenu i sve se može kupiti, što znači da je novac, a osobito US Dollar postao svojevrsna ontološka suština stvarnosti. Sve je novac i novac je sve; na slici se jedino još nebo drži slobodnim i prirodnim. Izvor fotografije: 123rf.com

Posjedovanje je čovjekova neutažena žeđ i glad za apsolutnom moći nad predmetima i ljudima i skupi predmeti i njihovo posjedovanje jedan su od načina prakticiranja te moći. Čovjek zna da se ljudi dive onome tko posjeduje skupe stvari i čovjek zna da mnogi ljudi žele biti posjednici poput njega. Zato i posjedovanje skupih tvari nema uvijek u pozadini čovjeku želju da posjeduje skup auto, stan, nego da razvije moć nad onima koji mu se dive i koji mu zavide i da ih tako drži pod svojom kontrolom, jer ljudi ponekad slobodno pristaju biti robovi onih koji mogu posjedovati stvari koje su njima nedostižne. Nisu samo skupi predmeti pokušaji kroz koje čovjek nastoji razviti vlastitu moć dominacije nad drugim ljudima, čovjek to nastoji postići i kroz druge oblike moći kao što su ugled, politika…

Zašto posjedovati nešto i zašto posjedovati nekoga? Ako pokušamo ostaviti po strani one stvari, predmete koji su nužni za čovjekov fizički život poput hrane, vode, odjeće, zašto i kad čovjek posjeduje osnovne stvari želi posjedovati nešto drugo? Što ima tako privlačno u posjedovanju? Jedna od stvari, a koja je čovjeku i najprivlačnija koja postoji u temelju posjedovanja je moć. Čak i onda kada je moć sredstvo dobrote i činjenja dobrih djela čak i tada moć ima svoju privlačnu snagu koja se pokazuje onda kada su drugi zahvalni za učinjenu dobrotu.

Daleko privlačnija snaga moći je u moći kao sredstvu kontrole, manipulacije, robovanja, stjecanja ugleda. Provjeren način stjecanja moći kao sredstva nadmoći jest posjedovanje u okolnostima kada drugi ne mogu i nemaju mogućnosti posjedovati ništa približno skupo kao neki moćnik u njihovom društvu i njihovoj sredini. Takav čovjek u želji da nahrani moć suptilno razvija različite načine posjedovanja drugih ljudi, možda ponajviše tako što ih pušta u svoj probrani krug – onih koji se nazivaju elitom i time ih dugoročno posjeduje stječući moć nad njima, a i oni sami nakon početnog odbijanja, pa čak možda i odbojnosti vrlo brzo postaju također posjednici koji kroz skupe predmete također žele posjedovati druge i time imati moć nad njima. Možda je to razlog zbog čega ljudi iako posjeduju sasvim pristojno za normalan život, žele posjedovati puno više i puno skuplje predmete jer se nadaju da će time steći moć u društvu, u politici, nad drugim ljudima. Kod onih koji isključivo žele moć, posjedovanje skupih predmeta je samo sredstvo, čak i određeni predmeti umjetničke i kulturne vrijednosti takvim ljudima imaju cijenu, ali nemaju vrijednost. Željeti isključivo posjedovati i time imati moć nad drugim ljudima se izriče i u frazi kako sve ima svoju cijenu. Za čovjeka koji želi posjedovati sve ima cijenu, ali uglavnom ili gotovo ništa nema vrijednost. Jer sve je podložno mogućnosti da se zadobije moć nad drugim ljudima kroz posjedovanje i zato se sve stavlja na izlog i na prodaju.

Oni koji žele isključivo samo posjedovati i time razvijati moć nad drugim ljudima, najveću opasnost će vidjeti u onim drugim ljudima koji shvaćaju da stvari imaju cijenu, ali samo ljudi istinsku vrijednost. Jer poneki čovjek koji ne želi posjedovati apsolutno sve i ne želi apsolutnu moć, svjestan je kako određeni predmeti i osobe nemaju cijene, ne posjeduje ih se, nego su sami po sebi trajno i neprolazno vrijedni. Samo čovjek koji smisao vlastitog postojanja vidi u posjedovanju i moći koja iz posjedovanja proizlazi teško će ikada shvatiti i prihvatiti kako posjedovanje i moć ne mogu biti apsolutni, jer ni čovjekova moć nikada nije bila apsolutna unatoč svim skupim predmetima i stvarima kojima nastoji posjedovati druge. Uvijek se nađe netko tko na vrijeme shvati da su, ljudski gledano, posjedovanje i moć koja iz njega proizlazi prolazni pa se u pravom trenutku skloni da ne bude dio elite uživajući u svakodnevnim i prolaznim sitnicama.

U Sarajevu, 9. 9. 2017.

O. J.