cilj – Poptheo Web Portal

Isplanirani optimizam

Nada posljednja umire, ali što učiniti kada se to jednom konačno dogodi?

U korijenu svih naši želja, snova, planova nalazi se nada da će se isti i ostvariti. Nada nije samo dobar osjećaj nego je ona i dinamički kognitivni motivacijski sustav, kako to navodi humanistički psiholog Scott Barry Kaufman. Djeluje kao komplicirana definicija, no vrlo je jednostavno – nada djeluje kao motivacija, tj. na neki način nas tjera na djelovanje. Upravo zbog toga je vrlo važna u našem životu. Dok god postoji i trunka nade da će se naše želje ostvariti ili trunka nade u bolje sutra, sigurno nećemo odustati od svojih planova na kakve god prepreke nailazili. Stoga nije uzaludna izreka da nada umire posljednja. Zapravo je vrlo ohrabrujuća i poticajna. Osim toga, nada je za kršćane jedna od teologalnih kreposti, dakle, od Boga ulivena krepost koja je ključna u duhovnom životu vjernika. Iako se često različito tumače, neki autori smatraju da je nada usko vezana uz optimizam, pa tako klinički psiholog Ron Breazeale kaže da je nada optimizam s planom. No što kada ta nada, figurativno rečeno, ipak umre? Kada padnemo u očaj i više nikakve snage ne pronalazimo za bilo kakvo djelovanje? Kad nam se čini da je sve crno i da nas u budućnosti ne čeka ništa dobro?

Prije svega, kako to savjetuje psihologinja Jenny Taitz, potrebno je fokusirati se na ono nad čime imamo kontrolu. To je važno iz razloga što mi često pokušavamo riješiti sve probleme odjednom ili pak previše razmišljamo o problemima koji se događaju u svijetu (kao što je to slučaj sa sadašnjom pandemijom). Naravno da je to izvan naše kontrole i da ne možemo imati puno utjecaja na to. Stoga je važno staviti u fokus pojedine komponente našeg života te unutar te sfere postavit neki mali cilj za koji znamo da ćemo ga s velikom vjerojatnošću moći ostvariti. Npr. ako se želimo usredotočiti na vlastito zdravlje, postavit ćemo si cilj da ćemo danas šetati par kilometara ili pak da ćemo za doručak uzeti neko voće umjesto peciva. Na taj način barem ćemo donekle izbjeći osjećaj bespomoćnosti kada uvidimo da ipak imamo kakvu takvu kontrolu nad vlastitim životom. Sljedeće što nam dotična psihologinja savjetuje jest da pokušamo pronaći ono nešto cjelovito, netaknuto i dobro u našem životu makar ono bilo skoro neprimjetno kao što su osmjeh djeteta ili pak priroda koja nas okružuje. Nadalje, Taitz smatra da je za nadu bitno pronaći stvari koje nas nadahnjuju i pomažu da idemo dalje kada se nađemo u teškim životnim situacijama. Kao primjer navodi prikupljanje fotografija i raznih drugih uspomena, slušanje glazbe i sl. Čak navodi kako je jedno istraživanje pokazalo da je takva praksa znatno povećala nadu kod pacijenata s rakom u terminalnoj fazi.

Na koncu, vrlo važno je sebi posvijestiti da ono što se definitivno nikada neće promijeniti jest naša nemogućnost predviđanja budućnosti, pa stoga nema koristi od očekivanja katastrofe, nego je potrebno ostati otvorena uma, a to se najbolje postiže kada događajima pristupamo iz znatiželje jer znatiželja pomaže u prekidu očaja.

U Mostaru 3. 12. 2020.

K. L.

Izvori:

Jenny Taitz, ”Finding Hope When Things Feel Gloomy, New York Times, 18. 11. 2020., https://www.nytimes.com/2020/11/18/smarter-living/finding-hope-when-things-feel-gloomy (Stanje: 2. 12. 2020.).

Scott Barry Kaufman, ”The Will and Ways of Hope, Psychology Today, 26. 12. 2020., https://www.psychologytoday.com/intl/blog/beautiful-minds/201112/the-will-and-ways-hope (Stanje: 2. 12. 2020.).

Ron Breazeale, ”Hope: Optimism With a Plane”, Psychology Today, 9. 2. 2017., https://www.psychologytoday.com/intl/blog/in-the-face-adversity/201702/hope-optimism-plan (Stanje: 2. 12. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

JEDNO ŽIVOTNO PROPUTOVANJE I DVA MOGUĆA USPUTNA ZASTRANJENJA

Pojmovi poput staze života, životnoga puta i proputovanja su učestali kako u onom svakodnevnom kolokvijalnom govoru tako i u onim složenijim umjetničkim i duhovnim nacrtima i konceptima. No, s obzirom na današnji sjedilački način života, i to u punom smislu – pred TV-om i kompjuterom sjedilačkim, mogli bismo se s pravom pitati koliko ono prvo zapravo više uopće ima smisla? Je li se nekadašnji vječiti selilac i lutalac definitivno skrasio i ukopao, ili možda još uvijek u njemu ima životnoga ritma, pokreta i poleta?

Nešto se ipak kreće…

Koliko god danas statično živjeli, sam život još uvijek isključivo opstoji kao dinamičan proces. Našim tijelima stalno kolaju životni sokovi, a u periodu od sedam do deset godina izmijenjamo gotovo sve tjelesne stanice. Pri tome, da i ne spominjemo sve one munjevite nervne procese, kao ni egzotični subatomski svijet od kojeg smo satkani, a unutar kojeg se elektroni frenetično kreću teško zamislivom brzinom svjetlosti. U svakom slučaju, dobro je pokušati osjetiti sav taj pokret u nama, i malo se uživjeti u njega, pa dopustiti onda i našem duhu da poteče razigrano poput čistog planinskog potoka…

„Život je putovanje, a ne destinacija”

Alber Einstein reče jednom da je život poput vožnje bicikla, te da ravnotežu možemo sačuvati samo ukoliko nastavimo okretati pedale. S ovom mišlju se susrećemo s prvim zastranjenjem koje se čovjeku događa kada se život ne shvati ispravno kao proputovanje. Kad se zastane, gubi se ravnoteža. Zato uvijek treba ići dalje. Naravno da će biti divno ako na tom putu budemo imali drage suputnike, ali čak ako ih i ne bude – treba krenuti dalje. No, zašto onda uopće ponekad zastanemo ako je toliko logično da se treba ići dalje? Pa bude tu svega… Čovjek ponekad pomisli da je već pronašao svoju krajnju destinaciju, a zapravo još toliko puno toga u životu ima za naučiti i upoznati … Kao što onaj drugi razočarano zastane, jer nije uspio upasti na neku željenu destinaciju, ne videći pri tome stotine onih drugih, još ljepših i boljih… Netko se opet usput zagleda u kakvu mračnu duboku provaliju, a ona se također zagleda u njega, pa onda ni makac … a samo se trebalo okrenuti i nastavati dalje. Za kraj ono Andrićevo: Ponekad nas uspiju zaraziti čekanjem, a to je valjda najčvršći i najžilaviji od svih okova i lanaca. Ali i u tom slučaju ponovno važi isto: „Ako se nađete i u sred pakla, nastavite ići“ (Chuchill).

„Život je putovanje, a ne utrka”

Kao što ponekada neopravdano zastanemo, tako se ponekad pomalo i previše zadamo. Premda može zvučati kao kontradikcija, dva naznačena zastranjenja često mogu egzistirati istovremeno i zajedno. Tako, u nekim aspektima života kao da se više uopće ne mičemo, dok se u onim drugim nemilice natječemo, umjesto da i dalje smireno putujemo. Utrka se po sebi može ticati nekih nezajažljivih zahtjeva i ambicija, ali isto tako i one najobičnije statične drskosti koja drugima ne želi dati za pravo kao ni ono „preda se”. Premda se čini kako sama priroda stvari nameće čovjeku taj sveprisutni natjecateljski duh, to nas ipak ne oslobađa onog jednog velikog pratećeg problema. Naime, svijet je lijep promatran isključivo očima djeteta, dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački (Hesse). Pri tome se čak čini da se kod jednog ovakvog negativnog pogleda na svijet zapravo uspostavlja obostrana negativna petlja između čovjeka i svijeta. Hegel u tom smislu primijeti: „Tko razborito gleda svijet, toga i svijet gleda razborito.” Ili u našem slučaju nešto preciznije: Tko se prema sveukupnoj stvarnosti drži agresivno, tome će i stvarnost uzvratiti agresivno. Uistinu, svaki teški pesimist bi prvo trebao provjeriti razinu svoga ega i ambicija.

Naznačenu promjenu perspektive punoljetnog čovječanstva, koje se usuđuje suditi i presuditi čak i samom Bogu, moguće je najizvrsnije opisao Friedrich Nietzsche u svojoj „Radosnoj znanosti”. Nakon što je ludi čovjek upao na gradski trg i svima nagovijestio smrt Božju, dedivinizirano čovječanstvo se vrlo brzo počinje susretati s posljedicama, i ovdje stvari zbilja postaju zanimljive. Nakon početnog razvedravanja i osjećaja olakšanja zbog „smrti Božje”, modernom čovjeku odjednom postaje sve mračnije. Ludi čovjek se nadalje stoga pita: „Što učinismo kad odriješismo zemlju od njena sunca? Kuda li se onda sada kreće? Kuda li idemo mi? Dalje, dalje od svih sunaca? Ne padamo li neprestance? I to natrag, naprijed i na svaku stranu? Ima li još kakvo gore i dolje? Ne lutamo li kao kroz netko neizmjerno ništavilo? Ne osjećamo li dah praznog prostora? Nije li postalo hladnije? Ne dolazi li neprestance samo noć, sve dublja noć?” Ne ulazeći ovdje dublje u Nietzscheovu radikalnu sumnju koja nemilosrdno propituje kako sam teizam tako i ateizam, ovdje ćemo se samo zadržati na zlovolji kao dijagnozi emancipiranog čovjeka – i to s tendencijom daljnjeg širenja. Tako u istom djelu Nietzsche nadalje piše: „Dovoljan je već jedan jedini čovjek nesklon radosti, pa da čitavom kućanstvu nametne trajnu mrzovolju i tmurno nebo; a jedino se nekim čudom dogodi da netko takav izostane! … Onaj tko je nezadovoljan sobom, neprestano je spreman svetiti se za to: mi ostali bit ćemo njegove žrtve, makar jedino tako što ćemo morati podnositi njegov ružan pogled. Jer prizor ružnog čini lošim i turobnim.”

Za kraj svakako ostaje pitanje kako se izvući iz ovog začaranog kruga usiljene emancipiranosti, pretjeranih ambicija i posvemašnje zlovolje? Jedno je izgledno sigurno: Radost i sreća su rezervirani za ljude čista i jednostavna srca, ali pri tome se ovim nanovo željenim epitetima ne smije pristupati kao još jednoj od naših ambicija i emancipacija. Zapravo, ovdje nije potrebno činiti ništa novo, nego tek prestati činiti ono staro. Lijek je jednostavni, stari … gledajte svijet onako kako biste željeli da on gleda vas. Doslovno, dati osmijeh za željeni osmijeh, poštovanje za poštovanje, divljenje za divljenje, zahvalnost za zahvalnost, šansu za šansu…

U Sarajevu, 22. IV. 2020.

M. B.

Izvor citata: https://hr.wikiquote.org/wiki/Glavna_stranica

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iurii Kovalenko

Preostaje li išta kad se trud ne isplati?

Već od malih nogu nas uče kako su trud i zalaganje vrlo važni te se u tom smislu često ponavlja poslovica ”bez muke nema nauke”. Sve to djeluje tako logično gledano teoretski, no počesto se događa da unatoč velikom trudu u svrhu ostvarivanja nekog cilja, ipak ne uspijemo ostvariti isti. Također, roditelji često znaju reći svojoj djeci koja su provela sate učeći i spremajući se za ispitivanje u školi, a ipak nisu dobila željenu ocjenu, kako ocjena nije važna, važno je da su oni dali sve od sebe. Vjerojatno to djeci tada i nije neka utjeha, te počinju sumnjati u cijeli taj koncept i pitati se zašto se uopće truditi i mučiti kad ionako ne postignem ono što želim? Možemo reći da se s pravom to pitaju ako ćemo uzeti u obzir samo rezultat koji (ni)su postigli. No što je sa samim procesom postizanja rezultata? Ima li on ikakvog smisla sam za sebe ili pak taj proces služi jedino kako bi se dostigao željeni cilj?

Robin Sharma u svojem djelu Redovnik koji je prodao svoj ferrari donosi priču o mladiću koji je otputovao daleko od kuće kako bi se obrazovao kod velikog učitelja. Prvo što mladić pita svojeg učitelja je: „Koliko vremena mi treba da postanem mudar kao ti“? Učitelj mu odgovara: „Pet godina“. Mladiću se to dakako učinilo puno, te u nastojanju da skrati taj period upita učitelja: „A što bi bilo ako bih ja radio duplo napornije“? Učitelj na mladićevo iznenađenje udupla cifru: „Deset godina“. Kako god je mladić dalje naglašavao trud i upornost tako je učitelj nadodavao potrebno vrijeme za stjecanje mudrosti. Naravno, mladiću se to učinilo nelogičnim, te je svoje sumnje iznio učitelju, na što mu je on odgovorio: „Sasvim je jednostavno. Ako si jednim okom usredotočen na odredište, ostaje ti samo drugo da te vodi na putu do njega“. Priča može djelovati ironično, kao da umanjuje vrijednost truda, tj. kao da nam govori da su upornost i zalaganje samo smetnje koje otežavaju postizanje rezultata. No prava istina je u tome da mi često ne shvaćamo kako proces koji nas dovodi do cilja ima svrhu sam u sebi, a to je razvoj naše osobnosti, jačanje karaktera, stjecanje novih vještina i sl. Već je ranije pisan tekst na temu odnosa ciljeva i sredstava, a ovdje je još jedna potvrda kako su i jedni i drugi jednako važni. Iako možda nećemo uvijek postići ono što želimo, ne smijemo zaboraviti kako je put kojim smo išli prema tom cilju utjecao na to kakve smo osobe sada, a možda nam i pomogao shvatiti da ono za čim težimo uopće nije za nas. Bilo kako bilo, trud se uvijek isplati na ovaj ili na onaj način.

U Mostaru 27. 1. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

PRILIKE I NEPRILIKE OBRNUTE PSIHOLOGIJE

Prije par godina razgovaram s jednim prijateljem i on mi govori kako se promijenio otkako se oženio. Malo se zamislio pa dodao da je za to vjerojatno odgovorna njegova žena koja ga nekim čudom stalno iznova potiče da više izlazi i druži se sa svojim starim muškim društvom, pa onda njemu sve to skupa valjda i nije više toliko privlačno i zanimljivo. Gospođa je inače teta u vrtiću, pa valjda zato i zna tako fino s muškom djecom, i onom malom, i ovom velikom…

Ovo je svakako bio jedan živi primjer iz domene obrnute psihologije, a ista bi se dala definirati kao načelo ili praksa suptilnog poticanja na ponašanje ili vjerovanje zagovarajući njegovu suprotnost.

Obrnuta psihologija je po sebi vrlo slična onom „samoispunjujućem proročanstvu” iz našeg prošlog teksta, s tim da ovdje stvari idu obrnutim redom:

1) Imam cilj koji želim postići;

2) Pri tome se služim poticajima za koje se čini da se posve razilaze s prvotnim ciljem;

3) Ali ovo će na kraju dovesti do promjene stava i ponašanja koji će me i dovesti do željenog cilja.

Obrnuta psihologija ima široko polje primjene. S njom se može utjecati na druge, ali i na samog sebe. Recimo, kod nekih psiholoških problema izuzetno je korisno kontrirati samom sebi, tj. svojim nesvjesnim poticajima i nagonima. Na primjer, svi koji pate od danas vrlo učestalog anksiozno-depresivnog sindroma stalno se susreću s nečim što bismo mogli nazvati izolacionističkom težnjom. Takvi ljudi bi se najradije od sviju sakrili i zatvorili, osim toga često vole jako dugo spavati i vrlo su nesretni kad moraju ustati iz kreveta. E psiholozi ovdje kažu samo kontra! Rano dizanje, puno šetnje i odlaska među ljude! Ako vas je strah ili vam se ne da, nema veze, recite sebi da izlazite s nakanom da vam bude fino.

Ruski psiholog Aleksandar Svijaš predlaže još i paradoksalniju metodu razračunavanja sa eventualnom vlastitom anksioznošću, a također iz domene obrnute psihologije. Naime, u anksioznim epizodama bi trebalo pokušati okrenuti strah u smijeh. Na prvu možda zvuči nemoguće, ali itekako je moguće, jer u prirodi stvari je da iz jednog pobuđenog stanja zapravo poprilično lako možemo prijeći u drugo pobuđeno stanje. Samo se sjetite onoga da ponekad svi „plačemo” od smijeha. E slično tome, valjda možemo i obratno: u ovom slučaju od plača, tj. njemu vrlo bliskog tjeskobnog straha do gromoglasnog smijeha. Samo si pokušajte u takvim napetim trenucima posvijestiti kako upravo crkavate od straha bez ikakvog valjanog razloga, a da je to po sebi zapravo vrlo smiješno.

Susretljivi ljudi i ljudi skloni otporu

Ponajveći izazov koji se javlja kod praktične primjene obrnute psihologije je to što ona ne pali kod svih ljudi isto. Općenito se smatra da ona djeluje učinkovito prvenstveno kod buntovnih, prkosnih i tvrdoglavih osobnosti sklonih otporu. S druge strane, kod susretljivih i poslušnih ljudi obično ne djeluje. Štoviše, moglo bi im izazvati ogromnu štetu, jer oni će poslušno učiniti što im kažete, ne znajući da su zapravo trebali kontrirati. Izazov na kraju postaje i veći ako znamo da sve ovo na kraju i nije toliko lako procijeniti tko je kakav tip pa čak ni za samog sebe. Tako, neki ljudi izgledaju vrlo neovisno, i samim tim kao da su skloni otporu. Međutim, oni su skloni otporu samo u slučaju ako je netko prema njima agresivan i napadno uporan. S druge strane, ako ih se zamoli i fino im se kaže, postoji velika vjerojatnost da će vas bez ikakvog otpora poslušati. Slično vrijedi čak i za one koji žive „na rubu”. Za kriminalce, prostitutke i narkomane bi se na prvu olako reklo da su to ljudi izrazito skloni otporu, ali iznenađujuće ili ne, stvarnost je često potpuno drugačija. Većina njih potpada pod ono što se u psihijatriji naziva bezvoljni tip osobnosti. Ovakvi ljudi su zapravo izrazito povodljivi i servilni, a tek rijetki među njima su na koncu izraziti buntovnici skloni otporu prema svemu i svakomu, i onda upravo takvi i regrutiraju onu prije spomenutu povodljivu većinu u svoje redove. Ovome nasuprot, neki ljudi se naizgled čine izrazito ljubaznima i susretljivim. Ma naprosto bi ste se zakleli da ih je samo Nebo poslalo da vam ispunjaju sve vaše snove i želje. O koje li gorke zablude! Iza ljubaznih, pristojnih i slatkorječivih fasada se nerijetko skrivaju najveći mogući buntovnici i samovoljnici, baš kao što se, obratno, iza onih agresivnih pojavnosti često skriva malo ranjeno kuče željno ljubavi i prihvaćanja!

Etičke implikacije

Već je iz prethodnog vidljivo kako obrnuta psihologija predstavlja složenu vještinu o kojoj se itekako puno toga ima za naučiti i uvježbati, ali kad se jednom usavrši, sa istom se može činiti puno toga dobroga, ali nažalost i lošega. Jer obrnuta psihologija po sebi i nije ništa drugo do li jedna vrlo lukava i sofisticirana metoda manipulacije nad ljudima, koja onda ima smisla samo u slučajevima kad imamo izrazito pozitivne ciljeve, tj. kad ljudima tako nastojimo pomoći.

Uvijek postoji drugačiji pristup

Kako već rekosmo, jedan dobar i uspješan „obrnuti psiholog” nije postati lako, ali čak ako to ni ne namjeravamo, iz cijele ove priče o obrnutoj psihologiji bismo mogli izvući neke korisne savjete za život:

Sa zabranama općenito treba oprezno, jer stara je maksima da je zabranjeno voće najslađe. I djeca i odrasli će često sa užitkom učiniti baš ono što im zabranjujemo. Ako pri tome već ne želimo riskirati s vratolomijama iz domene obrnute psihologije, onda bolje nastojmo svojim osobnim primjerom pokazati drugima kakvi bi i oni trebali biti. Ovo je izrazito zahtjevna i naporna metoda, ali s vremenom će pouzdano donijeti rezultate.

Druga stvar koja bi se mogla lako usvojiti je ono iz podnaslova – da uvijek postoji drugačiji pristup. Ako nekome stalno nešto k’o papige ponavljamo, a on nikako da posluša, pa probajmo onda nešto drugo naći za govoriti. Ili možda čak u nekim slučajevima pametnije ni ne govoriti…

U Sarajevu, 29. IX. 2019.

M. B.

Izvori:

– Lachlan BROWN, The truth about reverse psychology and 4 steps to mastering it (18.V.2018.), Hack Spirit, Izvor: https://hackspirit.com/reverse-psychology/ (Stanje: 29. IX. 2019.).

– 10 tips to master the art of reverse psychology, Bright Side, Izvor: https://brightside.me/inspiration-psychology/10-tips-to-master-the-art-of-reverse-psychology-231510/ (Stanje: 29. IX. 2019.);

– https://dictionary.cambridge.org/dictionary/english/reverse-psychology (Stanje: 29. IX. 2019.).

– Iznenađujuća metoda ruskog psihologa: Kako izbaciti svaki strah iz sebe, Edukacija.info, Izvor: https://edukacija.info/iznenadjujuca-metoda-ruskog-psihologa-kako-izbaciti-svaki-strah-iz-sebe/ (Stanje: 29. IX. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Khakimullin

Opravdava li cilj sredstvo i logika koja iza toga stoji

Poznata politička maksima ”cilj opravdava sredstvo” koja se pripisuje talijanskom filozofu Niccolu Machiavelliu stoljećima je već predmet rasprave, izlažu se argumenti pro i contra, pa onda neki tvrde da on uopće nije tako nešto izjavio, dok je s druge strane sama koncepcija zadobila naziv ”makijavelizam”. Kako god, činjenica je da ta misao u prvom redu spada pod moralni vidik određenih (ne)djela. No, mi ovdje nećemo propitivati njezinu moralnost nego vodeći se djelom ”Izgubljena umjetnost razmišljanja” američkog liječnika i autora Neila Nedleya pokušat ćemo uvidjeti psihološki aspekt ove kontroverzne misli.

Kognitivna distorzija i makijavelizam

Nedley smatra da se u pozadini ove zamisli nalazi kognitivna distorzija ”proricanja budućnosti”. O čemu se zapravo radi? Ako smatramo da je svako sredstvo koje upotrebljavamo prihvatljivo ako će nas dovesti do željenog cilja, onda iz toga proizlazi da mi zasigurno znamo kakav će ishod biti. Jasno je da pred sobom imamo određeni cilj kojeg hoćemo dostići, ali kako to mi možemo biti 100% sigurni da će nas određena sredstva uistinu dovesti do tog cilja? S tim u vezi, ljudi koji vjeruju da je svako djelo prihvatljivo ako pridonosi ”većem dobru” ne samo da pretpostavljaju kako mogu pravilno sagledati budućnost, nego i vjeruju kako znaju što je najbolje za osobe koje su uključenje u ostvarenje nekog poduhvata. Nedley za primjer uzima laganje. Često se pribjegava tzv. ”dobronamjernim” lažima kako bi se zaštitili tuđi osjećaji ili pak zbog mogućih nevolja koje bi istina mogla prouzročiti. No, nikada se za sigurnošću ne može znati kako će druge osobe reagirati, tj. hoće li im više odgovarati prevara ili istina.

Proricanje budućnosti se s razlogom ubraja u kognitivne distorzije jer ne samo što su ljudi vrlo loši u proricanju, nego nam ono zamagljuje jasnu sliku realnosti te za sobom povlači razne negativne psihološke posljedice. Budućnost se ne može predvidjeti koliko god se trudili i koliko god željeli da je drugačije. Stoga nema smisla da ono što bi se moglo dogoditi u budućnosti uzimamo kao opravdanje za naše sadašnje postupke. Nasuprot tome, naše odluke bi trebale biti vođene načelnim i moralno ispravnim postupcima, a ne nadom u određeni budući ishod. Na koncu, uvijek se korisno prisjetiti drevne izreke: ”Ut sementem feceris ita metes” (Kako siješ tako ćeš žeti).

U Mostaru, 7. 6. 2019.

K. L.

Izvor: Neil Nedley, Izgubljena umetnost razmišljanja, Preporod, Beograd, 2018.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tanyar30

Što je to uspjeh?

Općenito govoreći, uspjeh se može definirati kao dostizanje određenog cilja ili ostvarivanje nekog povoljnog životnog ishoda. No, što je to cilj? E, to u životu i kroz život očito moramo sami shvatiti i odabrati.

Stara arapska priča govori o moćnom vladaru koji se jednog dana teško razbolje. Liječnici su se smjenjivali nad njim, isprobavali najrazličitije tehnike liječenja i ljekovite pripravke, ali ovom je bilo samo sve gore i gore. Napokon jednog dana, vladara posjeti jedan vrlo cijenjeni liječnik iz daljine. Ovaj konstatira kako su svi dosadašnji liječnici pogriješili, te kako vladara jedino može spasiti odijevanje košulje sretnog čovjeka. Dvorjani, vojnici, savjetnici rastrčaše se zatim po cijelom kraljevstvu, tražeći tog jednog sretnog čovjeka i njegovu spasonosnu košulju. Potragu su počeli – naravno – od viših društvenih slojeva. Posjećivali su šeike, satrape, bogate trgovce, ali nitko od njih po vlastitom kazivanju nije bio nešto posebno sretan. Obično bi se žalostili što nisu bili najbogatiji na svijetu, a ni neprijatelja im u životu nije falilo. Kad je dvorska ekspedicija već bila skoro odustala od potrage, čuše uz put neki veseli zvonki glas kako bezbrižno pjevuši. Oni tamo, kad ono mlado, veselo pastirče uz svoje malo stado. Oni ga zapitaju da li je sretan? Pastirče samouvjereno, ali krotko odgovori kako stvarno misli da je on najsretniji čovjek na svijetu. Obradova se i dvorska svita, te hitro zatražiše košulju od pastirčeta. Naravno, oni će mu za nju bogato platiti. Tad se pastirče ražalosti. Reče da bi im je rado dao da je ima, ali toliko je siromašan da čak ni košulje nema. Ražalosti se tad i svita. Bez postignutog uspjeha vratiše se na dvor, a vladar se morao pomiriti s neminovnom smrću…

Kad o ovome pišem, ne mogu da se ne prisjetim kako sam u životu jednom susreo čovjeka nevjerojatno sličnog pastirčetu iz spomenute priče. Prije petnaestak godina, radio sam jednom prilikom nešto terenski, i trebao sam posjetiti čovjeka čija se kuća nalazila na kraju jednog srednjobosanskog sela. Zapravo, ne na kraju, nego još malo dalje iza samoga kraja. Ustvari, do te kuće se nije moglo doći ni autom, pa čak tako jednostavno ni pješice. Srećom, jedan drugi seljanin se sam bio ponudio da me odveze do tamo svojim moćnim 4X4 traktorom. Uzbudljiva vožnja je išla do kraja seoskog makadamskom druma, a tada smo na moje iznenađenje traktorom ušli u nabujali potok. No, nismo ga prelazili nego je spretni vozač nastavio stotinjak metara uzvodno po uzburkanom potočnom koritu. Zatim je na jednom mjestu skrenuo udesno, uspeo se na jedva primjetnu šumsku stazu i nakon još možda 50-100 metara bili smo na odredištu. Uđoh u malu skromnu kućicu. Dočeka nas rumeni veseli domaćin. Tu uz njega ženica i „čopor“ djece. Uđosmo u priču, imao je tu po vlastitom kazivanju komadić obradive zemlje, koje živinče, a raduckao je ponešto i u obližnjem gradiću za 400KM mjesečno. „Bogu hvala i Bože podrži… ja sam najsretniji čovjek na svijetu“. Oči su mu tako iskrile radošću da nisam imao nikakvog razloga da posumnjam u njegovu veliku sreću, premda mi je cijela njegova egzistencijalna situacija izgledala posve nespojivo s njegovim izvrsnim duševnim stanjem. Moram priznati da sam bio i ostao nemalo zbunjen…

Ostvariti cilj, ali što je to cilj?

Danas je za mnoge pojam uspjeha tijesno povezan s karijerističkim i materijalnim ostvarenjima. Za neke druge, naglasak je prvenstveno na slavi, pa makar se radilo samo i o onih Warholovih „15 minuta“ instant slave.

Za neke druge, mogli smo prije vidjeti, koncept uspjeha je po sebi znatno jednostavniji, te se bazira prvenstveno na uživanju dobrog zdravlja i življenju jednostavnog i bezbrižnog načina života, daleko od stresnih situacija karijerizma i bilo kakvog ovozemaljskog koncepta slave. I tu ujedno dolazimo moguće i do centralnog problema cjelokupne fame oko uspjeha. Ljudi zacrtavaju visoke ciljeve, upravo kako bi bili sretni. „Mnogo je lijepo, jako mnogo je jako lijepo“ – rek’o bi prije spomenuti Andy Warhol. Međutim, realnost života je u mnogočemu sasvim drugačija, jer sreća ne trpi velike komplikacije i stres. Ona je prijatelj jednostavnosti i mira. Zašto se onda događa da ljudi počesto imaju krivu orijentaciju o „lokaciji“ sreće u svome životu? Razlog vjerojatno leži u našem apstraktnom načinu razmišljanja. Gledajući u nečiji tuđi uspjeh, mi se lako fokusiramo na slatke plodove toga uspjeha, ali pri tome lako smetnemo sa uma strmi put koji do tamo vodi. Neki autori se pri tome služe slikom sante leda. Vidimo samo onu jednu desetinu iste koja strši iznad vode, zaboravljajući onih mračnih 9/10 ispod površine.

Pronaći cilj, ali svoj vlastiti cilj

Francuski kultur-antropolog – René Girard je u međuljudskom mimezisu (oponašanju) vidio svojevrsni korijenski problem ljudske kulture i civilizacije. Za razliku od Freuda koji je nekako cjelokupnu ljudsku požudu vezao uz seksualnost, kao za svoj zadnji utvrđeni objekt, Girard je na tragu Fjodora Dostojevskog bio mišljenja kako ljudska požuda nema svoj zadnji utvrđeni objekt, nego da ljudi jednostavno žele ono što vide da drugi ljudi žele. A kad dvoje ili više njih isto žele, tu se neminovno rađa rivalstvo. S rivalstvom zatim dolazi do gomilanja nasilnih fantazija koje će se već nekako isprazniti ne na inicijatora rivalstva, nego na nekog slučajnog usputnog žrtvenog jarca – i eto, reklo bi se cjelokupne osnove Girardove mimetičke teorije.

O ovome smo već ranije više puta govorili, o specifičnom području gdje se isprepliću i presijecaju brojne znamenite teorije i razmišljanja: spomenuta Girardova mimetička teorija, Franklova logoterapija, Heideggerov koncept navlastitog i nenavlastitog postojanja, duhovnost sv. Ignacija Lojolskog, Jungov koncept individuacije, i još ponešto. Svi spomenuti likovi, bez obzira na brojne međusobne razlike bili su duboko suglasni u jednom: Svaki čovjek je posve jedinstven i ima neku svoju specifičnu zadaću u životu… Ne tuđu, nego baš svoju i samo svoju, a to u startu i nije posve jasno samo po sebi, nego do toga obično tek treba kroz život doći. Najveću prepreku u otkrivanju svojih specifičnih ciljeva i zadaća predstavlja upravo to što smo skloni biti zaslijepljeni i opčinjeni nečijim tuđim ciljem i zadaćom.

Pronaći svoju ljubav

Svi već znamo, kad nekoga ne volimo posebno, pa makar ga pri tome i ne mrzili, neće nam biti drago ako ta osoba bude nešto tražila od nas, osobito ako je u pitanju neka veća i zahtjevnija usluga. S druge strane, za one koje volimo znamo da nam manje-više ništa nije teško.

Tako nekako i ide i sa onim vlastitim specifičnim ciljem u životu. To je nešto za što smo stvoreni, nešto što je duboko kompatibilno s našim mogućnostima, snagama i sposobnostima. Nešto što je tijesno povezano s našom naravi. Zato će na putu do tog cilja biti poprilično trivijalno govoriti o potrebnim naporima i neminovnim povremenim neuspjesima. Bez ljubavi jednostavno ne ide. Za marljiv i pošten rad očekujemo da nas pošteno i plate. No, žrtvovat se u životu možemo samo za ono što istinski volimo!

U Sarajevu, 18. 6. 2017.

M. B.