sreća – Poptheo Web Portal

…O tišini i sreći…

…Teško dolazimo do tišine. Nešto smeta. Viče. Galami. Divlja. Stvara buku. Izaziva nemir. Tišina nije zatvaranje prozora. Zaključavanje vrata. Povlačenje u četiri zida. Skrivanje iza zastora. Bijeg od ljudi. Tišina je mir koji nas prožima. Ohrabrujuća misao. Utješna ideja. Tišina je sreća i sreća je tišina. Sretnom ne smeta vika, dreka, nemir, napetost, dovikivanje, uzvikivanje, buka. Sretan je često i tih čovjek. Traganje za srećom je traženje idealne tišine ili traganje za savršenom tišinom je traganje za idealnom srećom. Nepostojeće mjesto. Mjesto o kojem maštamo. Sanjamo. Negdje gdje smo apsolutno tihi, pomireni sa sobom. Sretni. Sreća i tišina kao da su jedno. Ako tih ne govori, sretan je? Nesretni govore. Dugo. Predugo. Naširoko. Umaraju. Dosađuju. Dolaze s istim pitanjem: Gdje ćemo pronaći tišinu? Ne mogu je pronaći. U nesretnom tišina ne prebiva. Iz njega uvijek nešto ili netko progovara, prigovara, prijeti, doziva, opominje, napominje, objašnjava. Sretan je identičan tišini. Ne govori. Nema o čemu. Nema komu. U njemu su tišina i sreća isto što i on sam. Šuti. Osmjehuje se. Gleda nesretne. Sluša njihovu viku i dreku. Nesretni ne podnose njegovu šutnju. Smeta im njegova tišina. Zavide. Iz zavisti i zlobe viču na njegove uši: nesreća, buka, jauk! On je tih. Kao da ne pripada njima i njihovom svijetu nesretnih. Rado bi ga uklonili iz svog svijeta. Ali se boje. Što ako nestane, zar neće i tajna tišine s njim nestati? Čekaju da otkrije svoju tajnu: kako je otkrio tišinu i u njoj sreću i kako je otkrio sreću i u njoj tišinu? Sretni i nesretni ne razlikuju se po sreći. Njih razlikuje tišina. Sretne skoro i ne čuješ koliko tiho prolaze svijetom. Nesretni sebe najavljuju cijelom svijetu i svemiru kada dolaze, kada prolaze i kada odlaze. I njihova je vika nesnosna. Svijet odjekuje od njihovih urlika. Ljutnja, nezadovoljstvo, srdžba, podmetanja, vrijeđanja, podcjenjivanja, klevetanja, ogovaranja odjekuju njihovim svijetom. U svijetu sretnih ništa se ne čuje i tišina prekriva njihovo postojanje. Nesretni ih ne mogu čuti. Kada bi nesretni mogli nakratko zašutjeti možda bi čuli sretnog kako tiho govori: Tišina i sreća su isto i zato ih je tako teško pronaći…

U Sarajevu 10. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

SREĆA KAO OSTVARENJE PRASTARE ŽELJE

Svaki čovjek ima neke svoje specifične želje te ih kroz život nastoji ostvariti. Ali, kao što i sami znamo, ostvarene želje na kraju često posve različito evaluirimo. Za neke kažemo „pun pogodak”, „definitivno se isplatilo truda i vremena” ili čak „i bolje nego što sam mislio”. Za druge opet kažemo „i nije nešto”, „bezveze”, „gubitak vremena i novca” ili čak „čisto razočarenje”.

Kao što smo o tome već jednom ranije pisali, naše želje uglavnom dolaze iz dva različita izvora. Jedno je ono što želimo jer vidimo da i drugi to žele. Drugo je ono specifično naše, da kažemo prirođeno. Ono prvo nas teško može usrećiti, jer to u osnovi i nisu naše želje nego tuđe. Ovo drugo nas daleko bolje usrećuje baš zato što je to nešto specifično naše, imanentno vlastitom biću. Stoga ako bismo sa sigurnošću željeli znati koje su to baš naše vlastite i specifične želje, bilo bi dobro vratiti se malo natrag u djetinjstvo. Jer odgovor se krije moguće baš u onome što smo željeli kao mala djeca.

Sigmund Freud u svojoj „Nelagodi u kulturi” (Civilization and Its Discontents) piše kako sreća predstavlja naknadno ispunjenje prastare želje, i upravo zato, recimo, novac i ne donosi čovjeku neku posebnu sreću, jer novac nije želja iz djetinjstva. Ovo svakako ne znači da su sve dječje želje besplatne ili barem vrlo jeftine. Kao što znamo, djeca često žele veoma skupe stvari, ali ne i novac kao takav, što bi moglo značiti da ona razaznaju ono nešto poput nekoć velikog Aristotela – da je pravo bogatstvo u korištenju, a ne u posjedovanju. Odrasli kasnije to često pobrkaju: naglasak je sada na posjedovanju, a ne toliko na korištenju, s tim da na kraju i nisu nešto sretni. Slijedeći Freudovu logiku, ovo nas i ne bi trebalo posebno čuditi jer posjedovanje također nije želja iz djetinjstva.

Inače, ako bismo pokušali sažeti i predstaviti na jednom mjestu one neke zajedničke želje koje prepoznajemo manje-više kod sve djece, to bi bilo slijedeće:

Želja za igrom i zabavom. Kad odrastemo čini se da za igru i zabavu više i nema toliko vremena i mjesta, ali zato bi i onim ozbiljnim stvarima trebalo pristupati na način igre i zabave. Stoga, najbolje moguće zanimanje za čovjeka je ono u kojem uživa radeći ga.
Želja za nestašlucima. Djeca naprosto uživaju testirajući odrasle kako i dokle s njima mogu ići. Ovo za odrasle itekako može biti iritantno. Međutim u svemu ovome ima nečeg društveno vrlo zdravog i korisnog. Odrasli zakonima i pravilima često pristupaju na dva suprotstavljena rigidna načina: ili ih u potpunosti te nekritički prihvaćaju ili ih ishitreno posve odbacuju. Naspram toga pametnije bi bilo svako pravilo prije toga podrobnije ispitati i upoznati. Kako, zašto, koliko i za koga važi i je li ga moguće ponešto promijeniti i sebi prilagoditi? Drugi će se pri tome svakako možda malo i naljutiti, ali neka … Prevažno je pitanje po kojim ćemo i kakvim pravilima raditi i živjeti. To je često upravo pitanje osobne sreće i nesreće, a ono je kudikamo važnije od pukog komfora i mira zakonodavca premda nas oni redovito još od djetinjstva pokušavaju uvjeriti u suprotno.
Želja za eksperimentiranjem. Slično kao i u prethodnom slučaju, djeca ni svijetu koji okružuje ne vole pristupati letargično i monotono. Oni su mali istraživači i sve ih živo zanima. Prevrnut će svaki kamen i povući će za rep svaku zvjerku koju pri tome sustignu.
Želja za prihvaćanjem. Odrasli često kažu da ih više nije briga te da odsada isključivo gledaju svoja posla. Međutim, želja za prihvaćanjem nam je prirođena i duboko svojstvena. Želimo biti akceptirani i prepoznati kao vrijedni poštovanja. Vjerujte, djeca u ovome ni trunke ne lažu.
Želja za prijateljstvom. Djeca se pokatkada i sama dobro zabave. Ali ipak s prijateljima je to razina više. Slično vrijedi i za odrasle.
Želja za mirom i sigurnošću. Djeca u ratom zahvaćenim područjima teško mogu shvatiti zbog čega se to carevi igraju rata. Ni odrasli ovo ne bi trebali pokušavati shvaćati a pogotovo ne opravdavati.
Želja za hranom. Neka djeca poprilično slabo jedu, ali čak i ona imaju neku svoju omiljenu poslasticu za koju su uvijek raspoložena. Htjeli to priznati ili ne, tijekom prosječnog ljudskog vijeka čovjek jede čak 80 000 puta, i stoga prehrana predstavlja iznimno važnu dimenziju ljudskog života. A na kraju, kvalitetan i ukusan obrok u dobrom društvu nas često bolje oraspoloži nego svi oni naši veliki planovi skupa.
Želja za povjerenjem. Djeca su obično iskrena te imaju povjerenja prema drugim ljudima, čak i prema totalnim strancima. Istina, kroz život naučimo da nekima i nije za vjerovati. No i pored toga, povjerenje je ipak puno bolje od nepovjerenja.
Želja za domom i obitelji. Ovo je zasigurno najveća želja svakog djeteta bez doma i roditeljskog staranja. Dakle, nije stvar u velebnoj kući ili peterosobnom dvoetažnom stanu. Stvar je u toplini obiteljskog doma!
Želja za učenjem. Djeca zapravo obožavaju učiti, ali isto to zato vrlo rijetko na način kako im serviraju odrasli. Kako je već prije bilo govora, djeca se vole igrati i zabavljati, pa očekuju otprilike da se tako i uči – kroz igru i zabavu. Reklo bi se dobra ideja za sve suhoparne i namrgođene nastavnike i profesore. Slično vrijedi i za rad. Djeca vole raditi te da nečim doprinesu svojim roditeljima. Ali po mogućnosti bez trunke dosade i maltretiranja.
Tropske želje. Svi znamo da djeca vole posjećivati zoološke vrtove i egzotične životinje ih naprosto fasciniraju. Rado sanjare i o posjeti tropskim krajevima. Tko si može priuštiti, nek si slobodno dopusti oživjeti ovu prastaru želju iz djetinjstva…
Želja za upoznavanjem poznatih ličnosti. Svako dijete ima svog omiljenog sportaša ili već neku drugu zvijezdu. Kod teško bolesne djece to je ujedno često i posljednja želja – da upoznaju tu posebnu osobu. Djeca kao da u samom startu znaju ono čega se odrasli ponovno prisjete tek u zrelijim godinama – da se prava vrijednost krije u ljudima i relacijama, a ne toliko u materijalnim stvarima i društvenim pozicijama.
Želja za željom. Za kraj nešto vrlo važno. Djeca ne samo da žele nešto konkretno nego ona naprosto žele da žele. Vole imati svoje mjesto i vrijeme za snove i maštanja. Nije uvijek realno, ali u svakom slučaju puno bolje od prepuštanja prežvakavanju traumatičnih dojmova iz svakodnevnice. Djeca jasno osjećaju kako ovaj život može i treba kudikamo biti ljepši i sretniji i ne daju se smesti u tome.

U Sarajevu 14. IX. 2020.

M. B.

Izvori:

– Sigmund FREUD, Civilization and Its Discontents, Indiebooks, 2017.

– Cassie SHEETS, Top 5 Children’s Wishes (5.V.2015.), Children’s Wish Foundation International, https://childrenswish.org/top-5-wishes/ (Stanje: 14. IX. 2020.).

– Mark HAWKINS, The 15 Biggest Wishes Of Children Around The World – And How You Can Help, Lifehack, https://www.lifehack.org/articles/communication/the-15-biggest-wishes-children-around-the-world-and-how-you-can-help.html (Stanje: 13. IX. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : yarruta

JEDNO ŽIVOTNO PROPUTOVANJE I DVA MOGUĆA USPUTNA ZASTRANJENJA

Pojmovi poput staze života, životnoga puta i proputovanja su učestali kako u onom svakodnevnom kolokvijalnom govoru tako i u onim složenijim umjetničkim i duhovnim nacrtima i konceptima. No, s obzirom na današnji sjedilački način života, i to u punom smislu – pred TV-om i kompjuterom sjedilačkim, mogli bismo se s pravom pitati koliko ono prvo zapravo više uopće ima smisla? Je li se nekadašnji vječiti selilac i lutalac definitivno skrasio i ukopao, ili možda još uvijek u njemu ima životnoga ritma, pokreta i poleta?

Nešto se ipak kreće…

Koliko god danas statično živjeli, sam život još uvijek isključivo opstoji kao dinamičan proces. Našim tijelima stalno kolaju životni sokovi, a u periodu od sedam do deset godina izmijenjamo gotovo sve tjelesne stanice. Pri tome, da i ne spominjemo sve one munjevite nervne procese, kao ni egzotični subatomski svijet od kojeg smo satkani, a unutar kojeg se elektroni frenetično kreću teško zamislivom brzinom svjetlosti. U svakom slučaju, dobro je pokušati osjetiti sav taj pokret u nama, i malo se uživjeti u njega, pa dopustiti onda i našem duhu da poteče razigrano poput čistog planinskog potoka…

„Život je putovanje, a ne destinacija”

Alber Einstein reče jednom da je život poput vožnje bicikla, te da ravnotežu možemo sačuvati samo ukoliko nastavimo okretati pedale. S ovom mišlju se susrećemo s prvim zastranjenjem koje se čovjeku događa kada se život ne shvati ispravno kao proputovanje. Kad se zastane, gubi se ravnoteža. Zato uvijek treba ići dalje. Naravno da će biti divno ako na tom putu budemo imali drage suputnike, ali čak ako ih i ne bude – treba krenuti dalje. No, zašto onda uopće ponekad zastanemo ako je toliko logično da se treba ići dalje? Pa bude tu svega… Čovjek ponekad pomisli da je već pronašao svoju krajnju destinaciju, a zapravo još toliko puno toga u životu ima za naučiti i upoznati … Kao što onaj drugi razočarano zastane, jer nije uspio upasti na neku željenu destinaciju, ne videći pri tome stotine onih drugih, još ljepših i boljih… Netko se opet usput zagleda u kakvu mračnu duboku provaliju, a ona se također zagleda u njega, pa onda ni makac … a samo se trebalo okrenuti i nastavati dalje. Za kraj ono Andrićevo: Ponekad nas uspiju zaraziti čekanjem, a to je valjda najčvršći i najžilaviji od svih okova i lanaca. Ali i u tom slučaju ponovno važi isto: „Ako se nađete i u sred pakla, nastavite ići“ (Chuchill).

„Život je putovanje, a ne utrka”

Kao što ponekada neopravdano zastanemo, tako se ponekad pomalo i previše zadamo. Premda može zvučati kao kontradikcija, dva naznačena zastranjenja često mogu egzistirati istovremeno i zajedno. Tako, u nekim aspektima života kao da se više uopće ne mičemo, dok se u onim drugim nemilice natječemo, umjesto da i dalje smireno putujemo. Utrka se po sebi može ticati nekih nezajažljivih zahtjeva i ambicija, ali isto tako i one najobičnije statične drskosti koja drugima ne želi dati za pravo kao ni ono „preda se”. Premda se čini kako sama priroda stvari nameće čovjeku taj sveprisutni natjecateljski duh, to nas ipak ne oslobađa onog jednog velikog pratećeg problema. Naime, svijet je lijep promatran isključivo očima djeteta, dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački (Hesse). Pri tome se čak čini da se kod jednog ovakvog negativnog pogleda na svijet zapravo uspostavlja obostrana negativna petlja između čovjeka i svijeta. Hegel u tom smislu primijeti: „Tko razborito gleda svijet, toga i svijet gleda razborito.” Ili u našem slučaju nešto preciznije: Tko se prema sveukupnoj stvarnosti drži agresivno, tome će i stvarnost uzvratiti agresivno. Uistinu, svaki teški pesimist bi prvo trebao provjeriti razinu svoga ega i ambicija.

Naznačenu promjenu perspektive punoljetnog čovječanstva, koje se usuđuje suditi i presuditi čak i samom Bogu, moguće je najizvrsnije opisao Friedrich Nietzsche u svojoj „Radosnoj znanosti”. Nakon što je ludi čovjek upao na gradski trg i svima nagovijestio smrt Božju, dedivinizirano čovječanstvo se vrlo brzo počinje susretati s posljedicama, i ovdje stvari zbilja postaju zanimljive. Nakon početnog razvedravanja i osjećaja olakšanja zbog „smrti Božje”, modernom čovjeku odjednom postaje sve mračnije. Ludi čovjek se nadalje stoga pita: „Što učinismo kad odriješismo zemlju od njena sunca? Kuda li se onda sada kreće? Kuda li idemo mi? Dalje, dalje od svih sunaca? Ne padamo li neprestance? I to natrag, naprijed i na svaku stranu? Ima li još kakvo gore i dolje? Ne lutamo li kao kroz netko neizmjerno ništavilo? Ne osjećamo li dah praznog prostora? Nije li postalo hladnije? Ne dolazi li neprestance samo noć, sve dublja noć?” Ne ulazeći ovdje dublje u Nietzscheovu radikalnu sumnju koja nemilosrdno propituje kako sam teizam tako i ateizam, ovdje ćemo se samo zadržati na zlovolji kao dijagnozi emancipiranog čovjeka – i to s tendencijom daljnjeg širenja. Tako u istom djelu Nietzsche nadalje piše: „Dovoljan je već jedan jedini čovjek nesklon radosti, pa da čitavom kućanstvu nametne trajnu mrzovolju i tmurno nebo; a jedino se nekim čudom dogodi da netko takav izostane! … Onaj tko je nezadovoljan sobom, neprestano je spreman svetiti se za to: mi ostali bit ćemo njegove žrtve, makar jedino tako što ćemo morati podnositi njegov ružan pogled. Jer prizor ružnog čini lošim i turobnim.”

Za kraj svakako ostaje pitanje kako se izvući iz ovog začaranog kruga usiljene emancipiranosti, pretjeranih ambicija i posvemašnje zlovolje? Jedno je izgledno sigurno: Radost i sreća su rezervirani za ljude čista i jednostavna srca, ali pri tome se ovim nanovo željenim epitetima ne smije pristupati kao još jednoj od naših ambicija i emancipacija. Zapravo, ovdje nije potrebno činiti ništa novo, nego tek prestati činiti ono staro. Lijek je jednostavni, stari … gledajte svijet onako kako biste željeli da on gleda vas. Doslovno, dati osmijeh za željeni osmijeh, poštovanje za poštovanje, divljenje za divljenje, zahvalnost za zahvalnost, šansu za šansu…

U Sarajevu, 22. IV. 2020.

M. B.

Izvor citata: https://hr.wikiquote.org/wiki/Glavna_stranica

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iurii Kovalenko

ZAŠTO JE ŽIVOT TAKO ČESTO TEŽAK I KOMPLICIRAN KAD U SRCU RAZAZNAJEMO DA BI TREBAO BITI LIJEP I JEDNOSTAVAN?

Krenut ćemo moguće ponešto neuobičajenim redom. Pristojna početnička violina košta recimo 400KM. Solidna profesionalna violina košta deset puta više od početničke. Vrhunska profesionalna violina košta četiri do pet puta više od solidne, a najbolja moguća violina, ona Stradivarijeva, košta stotine puta više od one vrhunske. Dakle, tu već govorimo o milijunima. E sad, možebitno mali problemčić glede svega ovoga je što prosječni slušatelj uopće nije u stanju čuti, a ni uočiti razliku između ove četiri nabrojene violine. Profesionalac to svakako može, no i on će pri tome reći da razlika u svakom slučaju nije frapantna. Pa zašto su onda cjenovni razredi toliko različiti? Pa to je jednostavno tako, i nitko se zbog toga neće posebno uzrujavati. Poslovično se kaže da su kod glazbenih instrumenata nijanse jako skupe, ali to tako inače često ide približno i s brojnim drugim stvarima. Recimo, najskuplje butelje vina prodaju se na svjetskim aukcijama za desetke tisuća USD, a to vino kudikamo nije tisuću puta bolje od onog solidnog od 10$, kao što ni šalica Kopi Luwak kave od 50KM svakako nije 25 bolja od one solidne šalice od 2KM. Opet, vidimo slično kao i u prethodnom slučaju, ljudi su počesto za male nijanse spremni plaćati pravo bogatstvo.

Od sela do grada i nazad

U jednom zbilja zadivljujućem TEDx nastupu, Jon Jandai – jednostavni farmer sa sjeveroistoka Tajlanda dijeli sa auditorijem svoje životno iskustvo. Rođen je i odrastao u malom siromašnom selu, ali ga za djetinjstvo ipak vežu samo dobre i bezbrižne uspomene. Onda je došla TV, a i neki seljani koji su već prije bili otišli u grad počeli su navraćati te im govoriti kako su svi oni zapravo jako siromašni, te da bi trebali otići potražiti sreću u gradu. Jon ih je bio poslušao, pa krenuo u veliki Bangkok. Naporno je radio i studirao, i usprkos tome živio jako bijedno. Minijaturni stančić je dijelio s još nekoliko cimera, a i prehrana mu je bila poprilično loša. Neko vrijeme mu je sve to bilo normalno, dok se konačno nije počeo preispitivati. Čemu sve to? Zašto je sve tako teško i komplicirano? Vrijedi li toliko naporno raditi i učiti, a opet živjeti tako loše? Zapravo, sad je živio znatno gore nego u svom siromašnom selu. Tamo se barem bio dobro hranio, imao je puno više mira i slobodnog vremena, a o zraku i okolišu da i ne govorimo. Također se pitao isplati li se sad ovako cijeli mjesec naporno raditi da bi mogao sebi priuštiti neki pristojan komad dizajnirane odjeće? Zašto ta odjeća toliko puno košta? Još se više pitao zašto će morati trideset godina vraćati kredit ako kupi svoj vlastiti stan? Zbog čega uopće četiri zida u gradu toliko puno koštaju? Nama je to svima u međuvremenu valjda postalo sasvim normalno, ali stvarno zbog čega? Ono, inače, vreća cementa je 5KM, a cigla 1KM?

I tako, nakon šest napornih izazovnih godina, Jon se odlučio vratiti natrag u svoje malo selo. Za tri mjeseca je sam samcat, i to materijalom većinom sa svoje zemlje, uspio sebi izgraditi kući, i tako, kako u šali kaže, prištedjeti sebi (naspram onog mogućeg kredita) 29 godina i 9 mjeseci života. Pravog posla, kaže, ima dva mjeseca godišnje. Jedan mjesec da posadi rižu, i još jedan da je pokupi. Proizvede četiri tone riže godišnje, od čega on i njegova peteročlana obitelj potroše manje od pola tone. Ostalo prodaju, kao i viškove povrća iz svojeg malog vrta koji mu inače oduzima svega petnaestak minuta dnevno. Svaki dan ulovi, koliko im i treba, oko kilogram ribe iz obližnje rijeke. Ostalo? Čita, razmišlja, meditira, druži se sa obitelji i prijateljima… Aktivan je i u jednoj organizaciji koja se bori oko očuvanja autohtonog sjemena, također ovako propagira svoj novo-stari jednostavan način života … ukratko rečeno, uživa u životu i živi, što bi se reklo, punim plućima.

Božje je pravo svakome dati jednako

I tako, čini se da postoji ta jedna mjera finoga života koja svakoga sljeduje. No, čovjek je često onaj koji želi puno više od toga, pa tako onda na kraju ugrozi i svoju vlastitu mjeru finoga života, kao i mjeru drugih ljudi. Izlazeći iz te mirne luke, čovjek odmah upada u frenetičnu zonu preskupih nijansi, i batrga se toliko dugo sve dok ne shvati da se to u suštini ne isplati.

Mjera finoga života se tiče cjelokupne ljudske egzistencije. To podrazumijeva i mjeru uživanja koje nas sljeduje, mjeru ljubavi, pa čak i mjeru duha. Prikovan čavlima za križ, a još više stisnut svojim nebrojenim zločinima i grijesima, pustopašni razbojnik Dizma počinje tugaljivo moljakati Isusa, raspetog odmah pokraj sebe: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23,42). Isus mu sa svog križa priprosto odgovara: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju” (r. 43). Iz svoje svakodnevne ljudske perspektive mogli bismo se pitati nije li ovo ipak malo prejeftino spasenje za jednog okorjelog zlikovca? Kako god, čovjek se malko u zadnji tren skrušio i pokajao, a Bog mu odlučio iskazati svoje beskrajno milosrđe. S druge strane, mnogim nadobudnim asketima i svecima, prema vlastitom kazivanju, život nije bio ništa drugo osim gola muka i nevolja. Naravno, ono se kaže da će na kraju primit svoju veliku nagradu kod Boga, ali vidimo, primio je bio i onaj što nije, reklo bi se, ni prstom bio makao u životu, osim onog kratkog završnog pokajanja na stratištu – kad mu je duša već bila „u nosu”. Kakva je to onda pravda? Pa to je Božja pravda, i mimo nje se ne može. Puno prije naznačenih golgotskih događaja Isus će ispričati jednu prispodobu o najamnicima u vinogradu (Mt 20,1-16a). Dakle, jedan imućan domaćin, vlasnik vinograda je izišao rano ujutro na gradski trg (kako se onda običavalo) potražiti radnike. Našao je neke i s njima se pogodio za denar, što je u ono vrijeme bila solidna prosječna dnevnica. Kasnije je opet bio izišao, pa našao i druge, zatim i treće, četvrte… Naravno, na kraju dana kad je bilo vrijeme isplate, oni što su radili od ranog jutra, nadali su se da će dobiti više nego ovi od kasnije, ali su se zatim bili grdno razočarali i pobunili kad su vidjeli da domaćin (ovdje slika samog Boga) daje svima isto. Domaćin jednom od njih na to odgovara: „Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?”
I tako, reklo bi se, uvijek se iznova u ljudsko mišljenje uvlači motiv da on zaslužuje više od zadane mjere života, samim tim, da zaslužuje više od drugih ljudi. To mišljenje se počesto javlja individualno, ali ono se također zatim često i na jedan služben način uvlači i u ekonomiju, i u politiku, čak i u vjersku doktrinu, premda to, vidimo, nije i ne može biti vjerska doktrina. Jedina istinska vjerska doktrina je to da smo kao ljudi pred Bogom svi jednaki, te da će na kraju opstati i biti blagoslovljeno samo ono što se promišlja i radi u okvirima upravo te i takve doktrine. Samo je to teologija, sve ostalo je politička teologija. Naravno, mnogi će i dalje misliti da oni zaslužuju više od toga, ali to svakako neće promijeniti neumoljiva pravila svekolike stvarnosti.
U Sarajevu, 21. I. 2020.
M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandar Kosev;

JOŠ DA JE SAMO ZADOBITI SADAŠNJOST

Ponekad je sadašnjost toliko dobra da to ljudima naprosto bude neizdrživo. Kaže pjesma: „Toliko su se voljeli da su se morali rastati.” Nije to samo kliše, ima tu nešto i realno. On je izgleda morao otići kako bi se mogao zagriženo nadati da će se oni opet negdje sresti, a ona ga nije puno pokušavala zaustaviti, valjda kako bi ga se u miru i s trajnom sjetom mogla sjećati. Jer to su upravo, čini se, dvije bitne odrednice muškog i ženskog bića. On bolje funkcionira misleći unaprijed o budućnosti, dok ona bolje funkcionira prebirući si po srcu minule uspomene – a za oboje se čini da se podjednako slabo snalaze ovdje u sadašnjosti. To jest, snalaze se, ali kao da ne znaju dovoljno uživati u njoj. Ne pričam napamet – nadam se. Posao mi je takav da se kroz njega moram dosta baviti ljudskim umovima i srcima, i upravo na temelju tog radnog iskustva progovaram kako sam se često mogao iščuđavati ženama za koje sam znao da su imale loše ili tek osrednje brakove, a kako su se, kad bi jednom ostale udovice, s nevjerojatnom količinom sjete i tuge stalno prisjećale tih svojih „loših” muškaraca. Slično tome, najveći idealisti među muškarcima su vrlo često naprosto nepodnošljivi za neki konkretan suživot i suradnju. Valjda jednostavno i nisu tu, kao što u ostalom nisu ni one. Jedni u budućnosti, drugi u prošlosti, nagomilani nespretno oko krhke imaginarne sadašnjosti.

Stoga je sadašnjost za nas nešto poput Mount Everesta. Slavna ali negostoljubiva planina za koju tek moramo osmisliti kako ćemo se za nju adaptirati da bi se na koncu na nju mogli i popeti.

Nešto od ove vremenski razvučene perspektive s rupom u sredini se nazire čak i u Svetom Pismu, osobito u starozavjetnim knjigama. Sveti pisac se često sa sjetom prisjeća slavnih Božjih spasenjskih djela i očitovanja u prošlosti, nadajući se da će se ona jednom definitivno ponoviti i u budućnosti, a to gdje on aktualno živi i razmišlja, teološki se definira kao nekakvo napeto i egzistencijalno tegobno vrijeme iščekivanja, baš kao što je to istovremeno i ono prije naznačeno vrijeme sjećanja. Ono, baš kako bi to rekao i neponovljivi Duško Radović: „…Mi umijemo ili da želimo sreću ili da je se sjećamo” – ali svakako ne i to da budemo istinski sretni ovdje i sada, moglo bi se nadodati.

Uglavnom, čini se izvjesnim da naša najveća životna avantura nije nigdje drugo i nikad drugo nego ovo ovdje i sada, i baš to što nam je upravo sada pred očima. Ne znam, čini mi se da svakom našem poslu, druženju i aktivnosti trebamo pristupati posvećeno i emotivno kao da nam je to zadnji put, jer na neki način to i jest zadnji put. Naravno, doći će novi trenuci i nove prilike, ali svaki do sada minuli trenutak više nikad neće moći biti oživljen i ponovljen.

U Sarajevu, 8. I. 2020.

M. B.

Izvor (foto): Željko Pasković

O nesretnosti

Svi smo ponekad nezadovoljni. Ali to nije isto što i biti nesretan. Nezadovoljstvo upućuje na konkretno i na granicu. Nezadovoljan uvijek zna točno o čemu se radi i što ga čini nezadovoljnim. Nezadovoljstvo se javlja unutar određenih granica. Biti nezadovoljan životom svoj početak i kraj mora imati u nečemu opipljivom. I čim se prepreka ukloni, prestaje se biti nezadovoljan.

Biti nesretan nema nikakvu granicu i nijedna prepreka koju uklonimo neće nam život učiniti manje nesretnim. Nesretnost je bezgranično odbijanje da pokušamo pronaći sreću unutar razumnih i ograničenih okvira našega života. Nesretnost je neznanje o mogućnostima pronalaska sreće u svakodnevnim i običnim trenutcima života. Nesretan čovjek nema granicu unutar koje bi mogao reći za sebe da je sretan i tu granicu nema jer ne zna da čovjek može biti veoma sretan s malim stvarima u životu. Nesretan čovjek misli da je sreća bezgranična i beskrajna poput njegovog osjećaja nesretnosti. On zahtjeva za sebe i za svoj život beskonačnu sreću i bilo što manje od toga neće ga učiniti sretnim, nego će produbiti njegovu nesretnost. Ako nesretnom čovjeku pokušate darovati i dati što više sreće i radosti, iako neobjašnjivo, učinit će te ga još više nesretnim jer njegova nesretnost prezire i omalovažava svaku granicu sreće, pa čak onda kada nesretnom hoćete darovati sreću iznad vlastitih mogućnosti i sposobnosti, on će vas još više prezirati i omalovažavati.

Nesretnost je beskonačno nezadovoljstvo koje nema nikakvih granica i ograda. Čovjek može biti nezadovoljan i sretan jer neka nezadovoljstva se odnose samo na određene trenutke njegovog života, a ne cijeli njegov život. Nezadovoljan i sretan čovjek je čovjek koji razumije da unutar njegovog života i nezadovoljstvo i sreća imaju ponekad granice unutar kojih mora živjeti i koje mora prihvatiti.

Čovjek ne može biti nesretan i zadovoljan na koji god način pokušao osmisliti vlastiti život. Iz čovjekove nesretnosti proizlazi i njegovo beskonačno nezadovoljstvo koje zahvaća cijelo njegovo postojanje i onda kad za razliku od mnogih drugih ima od njih više i u životu mu ide puno bolje nego drugima. Nesretan čovjek misli da su za njegov osjećaj nesretnosti krivi drugi jer njegovu beskonačnu nesretnost nitko od ljudi ne može nadvladati što god za njega učinili. Nesretan je i u ljubavi nesretan i onda kad mu netko daruje ljubav iznad svih svojih ljudskih granica, mogućnosti i sposobnosti. Nesretnost je pogled na život i postojanje prema kojem je čovjek uvjeren da njegova nesretnost nema granica i da ništa što drugi za njega čine, rade i daruju ne može izbrisati granicu koje ionako nema. Nemogućnost i odbijanje da se barem pokuša biti sretan unutar nekih granica muka je onih koje zovemo ili doživljavamo nesretnima.

Ne bez razloga, ponekad možemo čuti druge kako govore da je onaj koji je nesretan na određeni način i proklet jer nesretnost je oblik prokletstva, biti nesposoban sebi postaviti granicu ili okvir i pokušati unutar njih pronaći mrvice sreće za sebe. Nesretan ruši sve ograde, okvire i granice koje drugi ljudi pažljivo i s mukom grade svojim rukama i znojem kako bi za sebe osigurali jedan kutak i komadić sreće u životu. Koristi se sarkazmom i prijezirom da bi ismijavao tuđe male i sitne životne sreće, radosti i zadovoljstva samo da bi pobjegao od sebe i od spoznaje da je proklet jer ne postoji granica unutar koje bi on mogao reći za sebe konačno sam i ja sretan. Čovjek koji je nezadovoljan svim i svakim, koji ali baš nigdje neće pokazati osmijeh zadovoljstva bez obzira o kolikoj se sreći radilo i koji sarkazmom i prijezirom omalovažava sve one koji pronalaze sreću u životu, obično je nesretan čovjek. Prokletstvo nesretnosti koje pogađa čovjeka ne dopušta mu da ikad i igdje kaže kako je i on na trenutak bio sretan i zadovoljan nečim i nekim u životu. Njegova gladna nesretnost koja izjede sve njegove sretne trenutke i radosti, a koji bi nekom drugom čovjeku bili možda i najsretniji i najradosniji trenutci života, ne dopušta mu da shvati kako nesretnost koja nema granica vodi u prokletstvo i veoma loš i veoma težak život. Život u kojem nikakva dubina i intenzitet sreće, radosti i dobrote ne mogu svladati beskrajnu nesretnost koja se poput nepreglednog groblja punog grobova u koje je zakopao sve sretne trenutke života razvukla nad njegovim mislima i dušom.

Kada ljudi kažu da je onaj koji je nesretan kao proklet, kao da time žele reći da je riječ o čovjeku koji sahranjuje i zakopava ono najbolje od svog života što bi mu moglo pružiti sreću i radost i to čini namjerno i smišljeno jer njemu je važnije sahraniti sreću, nego pokušati iskusiti sreću u nekoj običnoj i normalnoj ljudskoj mjeri. Nesretan čovjek grobar je vlastitog postojanja i onaj koji sahranjuje ono što bi trebalo živjeti i što bi trebalo čuvati da ne propadne. Jer kao što neki čovjek zna koliko su dragocjeni i prevažni trenutci sreće i radosti koje pronalazi u granicama svog života, tako i nesretnik ne zna da sreća u životu dolazi uvijek u granicama, nikad beskonačno i beskrajno i vječno. I zbog tog neznanja gazi po grobovima svojih sretnih i radosnih trenutaka optužujući sve druge da nitko od njih nije dostojan da ga usreći, voli, ljubi, zagrli, kaže mu lijepu i ohrabrujuću riječ. Nesretnik se prema svima obraća s prijezirom i odbacuje bilo kakvu ponudu da ga drugi makar i ograničeno učine sretnim. Iza sebe ostavlja groblje svojih sretnih i radosnih i životnih trenutaka i nastavlja ići kroz život u neznanju, nesposoban shvatiti da je ono što je iza sebe sahranio bila sreća i zadovoljstvo života i da se više vjerojatno neće ponoviti jer namjerno ubijeni, sahranjeni i definitivno mrtvi trenutci sreće ne mogu uskrsnuti.

Zato možda ljudi za nesretnika kažu da je proklet, jer dok drugi čuvaju, paze i zalijevaju mrvice sreće koje im daruje život i drže ih u životu što duže da ne umru, nesretnik s određenim zadovoljstvom i slašću ubija, zakopava i sahranjuje svoje životne prilike i trenutke za sreću. Nezadovoljan čovjek može biti sretan čovjek, ali nesretan čovjek nikada ne može i nikada neće biti zadovoljan čovjek jer nezadovoljan ali sretan čovjek ne ubija i ne sahranjuje smišljeno i namjerno svoje sretne trenutke, dok nesretnik to čini smišljeno, ciljano s određenim užitkom i strašću.

I samo proklet čovjek može mrziti priliku da doživi i iskusi sreću, odnosno samo nesretan čovjek mrzi iz dna duše biti sretan i još više mrzi kad su drugi sretni i zadovoljni svojim životom i jedna od najteže podnošljivih stvari koja vam se može dogoditi u životu jest nesretnik koji svojim prokletstvom može ne samo potamniti nego potpuno ugasiti i uništiti vašu sreću koju ste teškom mukom i strpljivo gradili unutar svakodnevnih i običnih životnih granica i trenutaka.

U Sarajevu 16. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com ; Copyright: Evgeniy Anikeev

O zavisti

Ako želimo biti sretni, neće biti dovoljno. Drugi trebaju biti nesretni. Zavist je stanje duha koji nas čini sretnim, ali zahtijevamo da drugi budu nesretni. Zavist se ne može zadovoljiti našom srećom. Ona traži da drugoga učinimo nesretnim ili barem da sebe uvjerimo kako je drugi nesretan. Zavist ne počinje osjećajem da je drugi u nečemu bolji. Počinje kada smo sretni i kada je drugi jednako sretan. Ne želimo se odreći svoje sreće. Ali zašto želimo drugog učiniti nesretnim? I kad je drugi u mnogočemu od nas slabiji i u težem položaju, želimo da mu bude lošije i teže. Opasnost je zavist smatrati tek karakternom osobinom kao što je recimo tvrdoglavost, nezadovoljstvo. Zavist se rađa negdje dublje u nama dokle naš karakter ne doseže jer biti tvrdoglav i željeti da drugi budu nesretni kad smo mi sretni nisu isto. Teško nam je podnositi kad je drugi sretan. Možda ima smisla kad smo nesretni. Ali zašto podnositi tuđu sreću ako smo i sami sretni i zašto je tuđa sreća tako teško prihvatljiva i podnošljiva iako tu istu sreću i sami imamo u jednakoj mjeri? Smijemo li pomisliti da zavist počinje ondje gdje smo svi jednako sretni i da je za odsutnost zavisti dobro da ne budemo jednaki u našim privatnim srećama? Da jedni budu sretniji u odnosu na druge? Zavist je proždrljiva. Proždire našu sreću jer je ne živimo nego se trudimo da drugi budu nesretni uvjereni da je jedini način naše privatne sreće proždrijeti sreću drugog. Zavist se rađa jer sebe uvjerimo kako postoji mogućnost izračunati količinu sreće koja nam je potrebna i koja je potrebna drugima. Za sebe računamo da nam je potreban maksimum sreće. Ako tako izračunamo, drugima ne možemo dopustiti da uživaju i najmanji dio maksimuma sreće kojega želimo isključivo za sebe. Moramo im ga oduzeti. I kada uzmemo drugom dio sreće i pripojimo ga sebi, dogodi se da drugi opet bude sretniji od nas s onim što smo mu ostavili. Zavist ne može podnijeti da drugi bude sretan s manje sreće od nas i traži od nas da proždiremo tuđu sreću sve dok ne proždremo i samu osobu drugoga. Zavisti nije dovoljno da posjedujemo maksimum sreće. Ona traži da drugom oduzmemo sve što ima ukoliko ga to čini sretnim makar to malo bilo beznačajno u odnosu na ogromnu količinu sreće koju smo za sebe od drugog otuđili. Zavist ne podnosi ničiju sreću osim naše vlastite. I zato zavidnom čovjeku nije dovoljno da on sam bude sretan. Neće drugoga pustiti na miru. Mora ga učiniti nesretnim zarad vlastite sreće. Istinski pokvarena zavist nema previše povezanosti sa stvarima i posjedovanjem drugoga jer postoji mogućnost posjedovati iste stvari. Duboko zla zavist ne prihvaća sreću drugoga i teži tome da drugoga potpuno iskorijeni. Dok postoji drugi, postoji mogućnost da je sretan. Kada drugoga nema, onda nema njegove sreće jer nestaje s njim. Zavist teži tom cilju. Ukloniti drugoga. Jedina garancija koju zavist priznaje jest nepostojanje drugog. S njegovim nestankom zavist postiže svoj vlastiti mir jer više nema opasnosti da netko ima manje sreće i da bude od nas sretniji. Samoća prati zavist jer se zavist ne može osloboditi straha od tuđe sreće. Zlobno zavidan čovjek pronalazi mir tamo gdje nikako nema drugih i njegov svijet je svijet praznine i osamljenosti. Svijet uživanja samog sebe i usamljene sreće koja je nesposobna sebe ponuditi drugom kao dar. Biti sretan sam sa sobom i biti potpuno sam je san kojega zavist sanja i traži načine da ga ostvari. Zavist prestaje proždirati kada drugi nestane. I da bi zaštitio samog sebe i svoju sreću, od vlastite zavisti čovjek mora uništiti druge da ga zavist kojoj služi ne bi progutala do kraja i ispljunula njegove ostatke ako išta ostaje od njegove ljudskosti i plemenitosti nakon što ga zavist proždre. Spasiti sebe od vlastite zavisti moguće je samo ako drugoga uništimo zajedno s njegovom srećom. Ako to ne učinimo, naša zavist će nas same sažvakati i ispljunuti. Iz straha od proždrljivosti naše privatne zavisti proždiremo drugoga i jedni druge. A zavist je nezasitna i nije ju moguće ničim drugim nahraniti osim srećom i dušom i tijelom drugoga. Zla kakva jest, ima svoju vlastitu slobodu i vlastite mračne planove o kojima nam ne govori. Uvjereni kako njome gospodarimo prekasno shvaćamo kako smo joj najčešće sluge koje iskoristi, potroši i baci na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe. Smetlište zavisti je ogromno i puno onih koji su bili prevareni mišlju kako su oni njezini istinski gospodari. Zavist nema gospodara i kralja. Ona je kraljica i vlast koja ne podnosi nikakve prigovore i vlada surovo, mnogo surovije nego ljudski kraljevi i kraljice. Onoga koji joj se usprotivi baca na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe i ne dopušta nikakva kajanja i ne pravi nikome ustupke. Jer zavist ne oprašta. Samoj sebi zavist ne oprašta neuspjeh a još manje nama. S njom je nemoguće surađivati. Njezina narav je proždiranje i s njom je moguće biti isključivo u ratu jer zavist ne priznaje mir dok god postoji drugi koji je sretan. I onda kad je manje sretan od nas i kada smo mi više sretni od njega, zavist priprema vojsku i oružje za rat protiv drugoga. Zavist ne ostavlja zarobljenike niti dopušta razmjenu između sukobljenih strana. Zavist ne poznaje primirje niti potpisuje mirovni sporazum. Zavist je ratnička kraljica čija se vlast, strast i moć se širi samo međusobnim uništavanjem između mene i drugoga. Zavist je nevjerojatno mudra. Ona poznaje do u tančine sve naše ratne planove i strategije kojima joj se želimo suprotstaviti. Htjeli ili ne htjeli, tako mora biti jer ona proizlazi negdje duboko u nama gdje se ponekad ne usudimo pogledati iz straha što bismo mogli vidjeti. Uspavana kao nekakvo uspavano čudovište spava u nama i kad se probudi, počinje rigati vatru na sve strane razarajući i našu nutrinu, ali i živote i odnose drugih ljudi i svojim plamtećim pogledom traži od nas da ako želimo biti sretni, njoj to neće biti dovoljno jer drugi mora biti nesretan i onda kada smo mi prema zemaljskim mjerilima dostigli maksimum sreće kojega čovjek može dobiti od ovog zemaljskog života. Drugi mora nestati zajedno sa svojom srećom, ali i sa svojom nesrećom da bi smo utolili njezinu glad. I ponekad iz straha da i nas same ne proždere konačno svjesni da smo debelo prevareni jer je ona pravi gospodar, a ne mi, drugoga proždiremo u strahu od nas samih i onoga u što smo se pretvorili, jer zavist kao čudovište može i nas pretvoriti u čudovišta i oduzeti nam skoro sve crte onoga što smo zvali ljudskost, plemenitost i dobrota.

U Sarajevu, 19. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen

O sreći

„Živio sam bez prošlosti i bez sutrašnjice u predjelu vječnog sada. A to se zove sreća.“ Ovim riječima poljski pjesnik Czeslaw Milosz opisuje sreću u zbirci eseja Zapisi na salveti. Je li sreća život u sadašnjosti, biti neopterećen prošlošću i ne biti zabrinut za budućnost? Za Milosza, sreća se javlja kao bljesak, kao trenutak, kao osjećaj. Kao dugogodišnji disident živeći izvan Poljske, Milosz se kao starac vraća u mjesto gdje je odrastao i zaključuje svoj esej o sreći riječima: „Gledao sam livadu. Odjednom sam postao svjestan da sam za vrijeme svojih dugih putovanja uzaludno tražio takvu kompoziciju lišća i cvijeća, kakvu sam ovdje našao, i da sam uvijek sanjao o povratku. Ili, točnije, razumio sam to tek onda kad me je progutao veliki val osjećanja, koje mogu da nazovem samo jednom riječju – sreća“.

Milosz opisuje povratak u rodno mjesto gdje je odrastao i susret sa zaraslim stazama, uništenim voćnjacima, ostatcima obiteljske kuće. Iako više nema ničega što bi ga podsjećalo na njegovo djetinjstvo, Milosz sreću opisuje kao susret djeteta i starca, susret kada se prekinuto djetinjstvo, odlazak iz Poljske, boravak izvan domovine stapaju u jedan neprekinuti niz osjećaja koji se međusobno povezuju pogledom na, kako sam piše, „kompoziciju lišća i cvijeća“. Je li sreća za Milosza povratak tamo odakle nikada nismo otišli, povratak u djetinjstvo, na početke? Povratak tamo gdje smo prvi put dodirnuli vlažno lišće drveća, osjetili kišu na licu, dodirnuli snijeg, čuli pjev ptice? Sreća se doima kao dugo traženi susret između djeteta i starca. Između njih dvoje postoji prekid nastao odlaskom iz Poljske u strani svijet. Milosz napominje da je oduvijek tražio „kompoziciju“ mjesta gdje je odrastao, susret „lišća i cvijeća“ koji bi u njemu probudio usnuli osjećaj sreće. Tragajući za srećom i ne nalazeći je, uvijek je „sanjao o povratku“ kući, povratku u djetinjstvo. Tragajući za prekinutim identitetom, Milosz traga za djetinjstvom, za djetetom u sebi koje je davno iskusilo sreću kroz svakodnevne susrete s prirodom i pejzažom koji ga okružuje.

S odrastanjem i sazrijevanjem uvjereni smo da dijete i djetinjstvo prestaju i da više neće biti moguće osjetiti jednostavnost i ljepotu života. Zrela ljudska dob donosi svoja vlastita pitanja i probleme i pomisliti da bi trenutak sreće mogao biti u običnom povratku djetinjstvu, kod nas izaziva podsmjeh. Ipak, starac Milosz koji u trenutku susreta s djetinjstvom ima osamdeset i pet godina pokušava nas razuvjeriti u našu tvrdoglavu ozbiljnost, natmurenost i pesimizam. Milosz ne tvrdi da se sreća sastoji u povratku u djetinjstvo niti tvrdi da se trebamo vratiti u djetinjstvo kako bismo pronašli sreću. Milosz nas uvjerava da u povremenom odlasku u djetinjstvo i odrastanje možemo pronaći trenutke sreće koje smo iskusili kao djeca i ti trenutci nam kao odraslima mogu približiti osjećaj koji zovemo srećom. Osjećaj sreće kao susret s kutkom srušene kuće, susret s poznatim mirisima cvijeća i listova drveća, susret s putem zaraslim u šikaru za Milosza se doima poput iskustva raja. Ali to iskustvo je ograničeno samo na to specifično mjesto našeg djetinjstva.

Ne znam što bi Milosz odgovorio ako bismo ga upitali kome pripada i kako doživljava svoj identitet, ali jedan od odgovora zasigurno bi bio da pripada onoj trošnoj i urušenoj kući svoga djetinjstva, da pripada onom zaraslom putu koji je vodio od kuće do rijeke i da pripada onim uništenim voćnjacima i slatkim okusima jabuka i krušaka koje je kao dijete jeo. Ponekad ne pripadamo možda zemlji u kojoj smo rođeni, ponekad se ne osjećamo pripadnicima države čije državljanstvo imamo. Ponekad je naše iskustvo pripadnosti takvo da pripadamo samo i isključivo onom gotovo nevidljivom komadu zemlje na kojem smo odrasli. Pripadamo kući i okućnici, voćnjaku i njivi, šumskoj stazi i šumi koje pamtimo iz djetinjstva.

Milosz je dobar dio života tragao za tom prilikom gdje će se susresti pjesnik, pisac i nobelovac Czeslaw Milosz i maleni Czeslaw, dijete koje još ništa ne zna o tragičnoj sudbini svoje zemlje i vlastitoj sudbini disidenta. Taj susret dogodio se u „dugo željenom povratku“ kući, tamo gdje je sve počelo, tamo gdje je dijete Czeslaw u djetinjim igrama i prirodi pronalazilo i otkrivalo sreću. Neće se svatko složiti s Miloszem da bi sreća mogla biti povratak tamo odakle nikada nismo ni otišli, povratak u djetinjstvo, rodnu kuću i mjesto. Međutim, možda bismo se mogli složiti s njim da ima nekog osjećaja sreće kada kao odrastao čovjek nakon dugo vremena dođem kući i kada pred mojim očima poput filma prođu slike djetinjstva. Slike mirisa, okusa i zvukova kojima smo se kao djeca radovali. Glasovi ljudi koje i nakon toliko godina pamtimo kao da ih sada slušamo.

Ima istine u Miloszevoj tvrdnji kako je sreća biti u vječnom sada, bez teške prošlosti i sumorne budućnosti. Kada Milosz piše kako je tek povratkom kući, tamo gdje se rodio, povratkom djetetu i djetinjstvu konačno ostvario „dugo željeni povratak“ i pronašao pravu „kompoziciju lišća i cvijeća“, nije li time želio reći kako su se u tom trenutku dijete i starac konačno susreli u jednom neprekinutom sada? U jednom neprekinutom sada gdje je dijete i djetinjstvo bilo podsjetnik starcu i starosti da je vječno sada moguće osjetiti i dok smo fizički živi ako pokušamo starca i njegovu starost vidjeti kao onog dječaka koji se prije osamdeset godina radovao cvijeću i lišću i njihovim mirisima.

Postoji definicija sreće koja kaže da je sreća posjedovanje punine života u njegovoj neprekinutosti. Što god ova definicija značila i kako je god tumačili sami sebi, u njoj ima istine da svi želimo nekakvu puninu života i ne želimo da taj život završi. Sreća kao neprekinuti odnos između djeteta i starca, između djetinjstva i starosti javlja se, nažalost, tek kao bljesak trenutka koji nam izmiče čim ga osjetimo. Nekad ga nismo u stanju ni opisati i kada ga osjetimo, nismo sigurni je li to bila sreća ili osjećaj nostalgije ili čak tuge za djetinjstvom.

Milosz ga je opisao za nas. Opisao ga je kao pronalazak „kompozicije lišća i cvijeća“, kao „dugo željeni povratak“, kao „veliki val osjećanja“ koji nas guta i potpuno obuzima. Nije li nam se dogodilo, možda sada u ovo vrijeme godišnjih odmora kada se vraćamo u velike gradove, košnice koje vječno bruje i čije brujanje nikad ne prestaje, kako stojimo u tišini pred rodnom kućom, putem koji vodi od nje do obale rijeke, kako osjećamo nešto neobično, novo i snažno? Ne pronađe li svatko od nas u kratkom povratku kući, u djetinjstvo tu „kompoziciju lišća i cvijeća“, ne osjetimo li konačno da smo se vratili tragajući za tim „dugo željenim povratkom“ i ne proguta li nas „veliki val osjećanja“ dok kao odrasli ljudi gledamo kuću, njivu, puteljke, cvijeće i drveće?

U tom trenutku, iako smo odrasli, u nama se rađa ono dijete i djetinjstvo i samo netko tko je iskusio isto gledajući nas neće vidjeti odraslog čovjeka koji je došao na odmor. Vidjet će dijete, dječaka ili djevojčicu kako se radosno osmjehuje gledajući kuću, put, voćnjak, cvijeće i lišće. Vidjet će sreću, onaj trenutak kada se odrastao čovjek i dijete spoje u jedno vječno sada, trenutak u kojem se sreća rađa dok, kako veli Milosz, „gledamo livadu“ shvaćajući da smo maštali o povratku u djetinjstvo, tamo gdje smo otkrivali sreću kao trenutak koji brzo dolazi i još brže odlazi.

U Sarajevu, 20. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Luise Schmidt

O plaćanju računa i sreći

Nije uvijek ugodna obveza plaćati račune. Čekanje u redu, gužve na šalteru, neljubazno osoblje, krivo izračunata potrošnja struje, vode, plina. Obveza je još neugodnija i teža kada nemate novaca da ih platite. Računi vas ne pitaju imate li, možete li i kad ćete platiti. Kao nevidljiva sila nad kojom nemate kontrolu oni se redovito i uporno pojavljuju u vašem poštanskom sandučetu, zakačeni za ulazna vrata vašeg stana, gurnuti ispod vrata dočekaju vas na hodniku, susjed vam maše kovertom čim dođete s posla. Računi koje plaćate su različiti. Većina tih računa odnosi se na troškove materijalnog života i fizičku potrošnju resursa (struja, voda, plin, telefon, odvoz smeća, održavanje zgrade, rata kredita…) koji su potrebni za jedan normalan ljudski život. Računi imaju i svoju cijenu ovisno od toga koliko trošite, jeste li štedljivi ili rasipni, koliko kvadrata ima vaš stan, koliko često koristite telefon, koliko vam treba mjesečno plina za kućanstvo… Svaki račun dolazi s konkretnom cifrom koliko treba platiti.

Nikada neće dobiti račun za neku od usluga koje koristite na kojem će umjesto točne cifre pisati platite koliko možete. Računi ne dolaze nikad s tako velikodušnom ponudom. Što biste pomislili kada biste jednog dana dobili potpuno novi račun, nepoznat u svijetu računa koji se zove račun za životne trenutke. I ovdje nije riječ o životu poslije smrti, nagradi i kazni. Račun za usluge života naplaćivao bi točno propisanom cifrom životne trenutke koji se uobičajeno ne mjere ciframa niti ekonomskim standardima. Uskoro će svima nama doći računi za mjesec svibanj kao i rate kredita. Plin, struja, voda i ostale usluge. Zamislite da među računima za svibanj stigne potpuno nov račun koji glasi na vaše ime, naplata se odnosi na životne trenutke. Račun je izdala novosnovana državna firma Federalno ministarstvo za izračunavanje životnih trenutaka. U tom novom računu iznos koji trebate platiti iznosi nekih recimo pet stotina do tisuću maraka. Gledate račun i gledate stavke. U stavkama piše da će vas sreća i zadovoljstvo zbog proslave prvog svibnja koštati oko osamsto maraka, sljedeća stavka kaže da će vam se zbog kratke depresije zbog povratka na posao račun umanjiti za dvjesto maraka. Sljedeće stavka gdje ste sretni jer je vaše dijete dobilo peticu koštati pedeset maraka, a sljedeća stvaka gdje ste se opravdano naljutili na kolegicu s posla umanjit će vam mjesečni račun za sto maraka.

U romanu Račun pisca Jonasa Karlssona glavni junak radi u videoteci i živi prilično monotonim i dosadnim životom. Nema nikakav socijalni život osim jednog prijatelja koji mu ponekad ide na živce. Jednog dana među računima pronalazi račun na kojem je ogroman iznos, nekoliko milijuna kruna. Račun je izdala firma koja se zove WRD, firma koja je zadužena za naplatu života i životnih trenutaka. Dug se računa prema broju DS bodova (bodovi koji izračunavaju vrijednost životnih trenutaka) gdje veliki broj DS bodova označava dugotrajna i intenzivna razdoblja sreće, zadovoljstva, smisla i što imate više DS bodova to će vam račun biti veći. Manji broj DS bodova označava manje razdoblja sreće, manje zadovoljstva, manje smisla života i time manji račun koji trebate platiti. Ukoliko niste u mogućnosti platiti račun, možete uzeti kredit ako ste kreditno sposobni ili možete prodati kuću, stan ili bilo koju vrijednost da pokušate otplatiti dug. Glavni junak romana prvo ne vjeruje da je tako nešto moguće i ne vjeruje da je toliko dužan s obzirom da je njegov život daleko od života s puno intenzivnog zadovoljstva, radosti, strasti i smisla. U početku odbija platiti račun. Međutim, svaki mjesec račun uredno dolazi i cifra se povećava. U jednom trenutku stiže i upozorenje o neplaćanju i da će doći do nezgodnih posljedica ukoliko dužnik ne plati.

Tada glavni junak stupa u kontakt s firmom preko službenice koja se zove Mod. Mod mu objašnjava da je još prije nekoliko godina vlada odlučila dati dozvolu firmi WRD da naplaćuje životne trenutke jer život košta i nitko ne može biti radostan, sretan, zadovoljan i ispunjen životom besplatno. Kao olakšavajuću okolnost Mod ističe da se trenutci poput tuge, žalosti, depresije odbijaju od ukupnog iznosa kao dio odbitka od ukupnog duga. Konačno firma WRD glavnog junaka pokušava primorati da plati astronomski iznos, međutim utvrđuju da on nema nikakvih materijalnih mogućnosti da plati traženo pa onda s njim sklapaju ugovor. Ugovor je tajan, glavni junak potpisuje ugovor u kojem se njegov dug zamrzava i on može nastaviti živjeti sve dok ili ne dobije na lotu ili na neki drugi način ne dođe do novca da plati. Jedini uvjet koji mu je postavljen jest da je ugovor tajan i da nikome ne smije govoriti da mu je dug trenutno zamrznut i da ne mora platiti ništa jer nema odakle. Tajnovitost činjenice da mu je dug zamrznut i da samo on i odgovorni u firmi WRD o tome znaju glavni junak komentira rečenicom na kraju romana: „Samo ja ovdje znam da sam možda najsretnija osoba u zemlji. I to potpuno besplatno“.

Karlssonov roman je zanimljiv, ali i donekle uznemirujući jer oslikava društvo u kojem se sve može kupiti i prodati bez obzira o čemu je riječ. I emocije, sreća, ljubav, strast, smisao, depresija, usamljenost, tuga, sve je moguće izračunati, odrediti mu cijenu i po mogućnosti naplatiti ili odbiti od ukupne cijene. Karlssonov roman vraća nas na ono staro i nikad odgovoreno pitanje: ”Može li novac kupiti sreću”? Ima ih koji će reći da novac ne može kupiti sreću i onih koji će reći da može, ali nitko se od njih neće složiti sa svojim protivnikom o tome što je sreća. Karlssonov roman postavlja takva pitanja na jedan zanimljiv i zabavan način. Jer ako se sve može platiti novcem, zašto nam država ili neka firma u ime države ne bi naplaćivala one trenutke koji ipak nisu tako usko povezani s novcem? Zašto vam se ne bi naplaćivao trenutak radosti kada ste uzeli u ruke svoje tek rođeno dijete, zašto vam se ne bi naplaćivala zanesenost prve ljubavi, zašto vam se ne bi naplaćivao ponos zbog uspjeha vašeg djeteta u životu? Zašto mjesečno ne biste plaćali stotinu do dvjesto maraka za sretne trenutke iz proteklog mjeseca? Uskoro nam svima stižu računi za mjesec svibanj, zašto ne biste platili i neke sitne radosti i zadovoljstva iz mjeseca svibnja?

Ne samo da Karlssonov roman uznemiruje um oko pitanja može li se kupiti sreća, roman također i postavlja pitanje želi li se čovjek odreći trenutaka neuspjeha, žalosti i tuge pomoću novca? Želi li se čovjek odreći žalosti koju osjeća zbog gubitka voljene osobe kako bi uštedio? Neće li odricanje od žalosti izbrisati i samu tu osobu i spoznaju koliko nam je značila? Žalost i tuga su podsjetnik da je netko imao iznimno značenje za naš život. Može li se novcem otkupiti žalost i bi li svatko od nas pristao da se njegove žalosti, nervoze, tuge i neuspjesi odbiju od ukupne cijene sreće koju trebamo platiti za mjesec svibanj? Bi li netko od nas bio voljan recimo odreći se iskustva tuge i žalosti zbog gubitka voljene osobe ako bi mu račun za mjesec svibanj iznosio dvjesto maraka i bio bi umanjen za pedeset maraka zbog žalosti i tuge kako bi uštedio tih pedeset maraka? Loša iskustva, neuspjesi, porazi bili bi mjesečna ušteda na računu životnih trenutaka.

Uznemirujuća je pomisao koja se provlači kroz retke romana da bi čovjek ciljano i smišljeno išao za tim da poveća mjesečnu ratu žalosti, nervoze, tuge kako bi umanjio račun za sreću, radost i strast jer bi se prije svega vodio pitanjem koliko novca mogu uštedjeti i zaraditi i kako da potrošim što manje i sačuvam što više novca. Ako je formula izražena u romanu da patnja, žalost, neuspjeh povećavaju zaradu jer automatski umanjuju dug, a radost, zadovoljstvo, umanjuju zaradu i troše novac jer povećavaju, dug onda bi netko bez imalo promišljanja izabrao radije zaradu nego potrošnju.

Situacija u kojoj se našao glavni junak Karlssonova romana nije isključivo fiktivna i izmišljena, ona ima podlogu u stvarnom životu ljudi jer ljudi ponekad misle da se sve može naplatiti i prodati pa čak i ono što nije mjerljivo novcem. Rečenica koju na kraju izgovara glavni lik romana o tome da samo on jedini zna da je sretan i da je to potpuno besplatno nije ništa drugo nego preformulirana mudra izreka kako su neke od najvažnijih stvari u životu ipak besplatne i roman se od početne ideje kako su najvažnije stvari u životu zapravo uvijek i isključivo naplative novcem završava optimističnom mišlju kako u životu svakog čovjeka ima životnih trenutaka koji se ne mogu naplatiti i kupiti novcem niti je čovjek spreman odreći se nekih trenutaka kako bi uštedio novac.

Što biste vi učinili da početkom lipnja dobijete račun životnih trenutaka za mjesec svibanj gdje vam piše da trebate platiti dvjesto maraka za sitne radosti i zadovoljstva i strasti koje ste doživjeli u mjesecu svibnju i da će vam se odbiti pedeset maraka za trenutke neuspjeha, žalosti i krize? Pri tom nemojte kao glavni lik Karlssonova romana taj račun shvatiti neozbiljno i odgađati plaćanje jer bi vam konačni iznos na kraju mogao biti u stotinama tisuća maraka koje nećete nikada moći platiti. Možete se nadati kao i junak romana da će vam novim ugovorom dug za životne trenutke biti zamrznut, ali to će biti poslovna tajna o tome nećete smjeti govoriti nikome i nikada. Morat ćete kao i Karlssonov junak šutjeti o tome da su neke od najvažnijih stvari u životu ipak besplatne i da je tajna koju ste tek na kraju kao i lik romana shvatili kada ste došli u situaciju da primjetite da ne posjedujete ništa materijalno čime biste otplatili život i najvažnije životne trenutke, ali ste svejedno koliko toliko još uvijek sretni i zadovoljni svojim životom.

Ali o tome morate šutjeti jer vas na to obvezuje ugovor s firmom. I kao što glavni junak ne zna kakva je to uopće firma WRD i odakle joj vlast da naplaćuje život, tako i mi ne znamo kakva je firma koja bi nam naplaćivala životne trenutke i odakle joj vlast da to čini, ali mi osjećamo da smo s nekim ipak potpisali ugovor o životnim trenutcima i to osjećamo najviše kada nam nedostaju trenutci radosti i sreće i zadovoljstva i kada nas trenutci žalosti i tuge čine jačima i snažnijima.

Kao da osjećamo da postoji neka nepoznata i nevidljiva firma s kojom smo potpisali tajni govor da nećemo sve u životu kupovati i prodavati jer postoje životni trenutci koji nisu predviđeni za prodaju i kupovinu, koji izmiču svakom tržištu i za njih nema niti tržišta niti cijene.

U Sarajevu, 30. 5. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iakov Filimonov

MOGUĆNOST IZBORA – KADA JE VIŠE ZAPRAVO MANJE

Mogućnost izbora uglavnom predstavlja nešto poželjno. Time potvrđujemo da smo slobodna bića jer se možemo slobodno odlučiti za koji od dva ili više ponuđenih izbora ćemo se opredijeliti. Smatramo da je uvijek bolje imati više mogućnosti izbora i ako postoji samo jedan, čini nam se da smo ograničeni, predodređeni pa čak i zarobljeni. Tako ponekad zavidimo onima koji npr. imaju izvrsne ocjene tijekom školovanja pa im se otvara veći izbor studija koje mogu upisati, a onda i poslova koje mogu raditi. Isto tako, često sa žaljenjem gledamo sve one uspješne i bogate ljude i čini nam se kako su daleko sretniji od nas jer imaju više mogućnosti u svome životu upravo zato jer imaju više novca. No, kad se nađemo u situaciji da možemo birati, shvaćamo da to i nije tako zavidna situacija jer se onda pojavljuje dilema koji je izbor optimalan i kako doći do njega. Upravo o ovome problemu piše američki psiholog Barry Schwartz u djelu ”Paradoks izbora: zašto je više zapravo manje”.

Mogućnost izbora i sreća

Schwartz je na temelju većeg broja istraživanja došao do zaključka da nas veći izbor ne čini sretnijima. Štoviše, ponekad može umanjiti naše zadovoljstvo jer ne pruža nužno kvalitetniji život ili više slobode. Danas općenito imamo više mogućnosti nego što su to npr. naši roditelji i djedovi i bake imali. No, slušajući njihove priče počesto zaključujemo kako su bili zadovoljni onim što su imali, ako ništa, zasigurno su bili manje pod stresom nego mi danas. Jedan od razloga možda leži u tome što oni nisu imali mogućnost uspoređivanja jer su živjeli u mjestima gdje su svi manje-više bili u jednakoj situaciji. Ali, s pojavom televizije, interneta i sl. suočeni smo s ogromnim brojem ljudi koji su u mnogo čemu drugačiji od nas te se tako uspoređujemo s njima. Schwartz izdvaja tri posljedice naglog povećanja mogućnosti izbora:

svaka odluka iziskuje više truda
vjerojatnost pogrešaka je veća
psihološke posljedice tih pogrešaka su veće.

Biološka nespremnost

Zapravo, Schwartz vjeruje kako mi biološki nismo spremni za mnogo izbora s kojima se suočavamo u suvremenom svijetu. Kroz povijest ljudi su uglavnom birali na način ”uzmi ili ostavi”, tj. pravili su razliku između onoga što je dobro ili loše – to je bilo ključno za preživljavanje. Danas ljudi većinom biraju između dobrog, boljeg i najboljeg. To je daleko kompleksnije i teže. Ako naposljetku i donesemo odluku, onda se javlja misao jesmo li možda pogriješili. Ako se ispostavi da jesmo, onda se javlja kajanje zbog propuštene prilike. Također, vrlo često se događa da kada smo suočeni s dvije privlačne mogućnost, na kraju ne odaberemo nijednu. To podsjeća na pripovijest ”Buridanov magarac” u kojoj, nastojeći dokazati kako ljudska volja nije određena vanjskim motivima, francuski filozof Jean Buridan opisuje magarca koji se ne može odlučiti između dvaju jednakih plastova sijena te na kraju ugiba od gladi.

”Maksimajzeri” i ”zadovoljnici”

Nadalje, kada je u pitanju traganje za optimalnim izborom, čini se kako bi logično bilo između mnoštva mogućnosti izabrati ono što je ”dovoljno dobro”, umjesto uvijek tražiti ono ”najbolje”. To je jednostavnije i lakše. U tom smislu Schwartz dijeli ljude na ”maksimajzere” i ”zadovoljnike”. Prvi uvijek traže najbolje bez obzira na okolnosti. Zbog toga puno vremena potroše na analizu, razmišljanje, ”vaganje” prije nego donesu konačnu odluku. Iako često uistinu donesu objektivno najbolju odluku, oni su ipak nezadovoljni i nesretni. Razlog toga je njihov stav – previše su samokritični i uvijek ih prate one žalosne misli: ”mogao sam”, ”želio sam, ”trebao sam”. S druge strane, ”zadovoljnici” nikad ne teže onom najboljem. Čak i ako pogriješe, oni se ne uznemiruju puno oko toga jer smatraju da su u tom trenutku učinili ono što su mogli. Oni znaju da ne mogu stvoriti savršen svijet za sebe pa im onda ni ne smeta što svijet sam po sebi nije savršen. Iako to možda djeluje dosta neambiciozno, pasivno itd. u pravilu su, kako im i ime kaže, daleko zadovoljniji, imaju više duševnog mira i optimistični su.

Sreća je u granicama

Ono što je zaista paradoksalno glede odnosa sreće i slobode jest činjenica da nam istinsku sreću pružaju bliski odnosi s obitelji i prijateljima, a isti nam zapravo ograničavaju slobodu. Na primjer, brak smanjuje našu slobodu da imamo više od jednog partnera. Također, istraživanje je pokazalo kako su pripadnici određene religiozne zajednice sretniji od onih koji ne pripadaju sličnim zajednicama iako ih te zajednice pozivaju na određeni način života koji je pun pravila i zabrana. Kao zaključak na ovo Schwartz konstatira kako bi bolje bilo da vrijeme koje trošimo baveći se stotinama mogućnosti uložiti u bliske odnose jer mogućnosti nam neće poboljšati kvalitetu života, ali bliski odnosi definitivno hoće. Njegov recept za sreću je dvostruk: donosite neopozive odluke i neprestano budite zahvalni za život koji živite.

U Mostaru, 3. 4. 2019.

K. L.

Izvori:

http://wp.vcu.edu/univ200choice/wp-content/uploads/sites/5337/2015/01/The-Paradox-of-Choice-Barry-Schwartz.pdf, Barry Schwartz, The Paradox of Choice: why more is less, HarperCollins e-books.

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 2011.

Izvor (foto): 123rf.com