Oznaka: dijete

O sjeti

Naići ćemo ponekad na citat ili odlomak kako netko sa sjetom gleda u daljinu. Ili na opis kako se protagonist priče sa sjetom sjeća nekoga. Sjeta zvuči kao skraćenica od sjećanje ili sjetiti se. Sjeta je nešto privatno. Možda čak i intimno? Što nam govori onaj koji duboko uzdahne i onda izgovori: Sa sjetom mislim na… Što se u njemu događa? Je li tužan? Je li nostalgičan? Žalostan? Sjeta podsjeća na bezbrižno. Sa sjetom se sjećam pokojnog oca koji je bio tu da me zaštiti, koji mi je ulijevao sigurnost. Sa sjetom se sjećam pokojne majke koja je bila tu da me utješi. Sjetom se sjećamo na vrijeme kada smo od nekoga bili voljeni ili zaštićeni. Sjeta kao sjećanje na bezbrižnost i bezazlenost. Sjetom promišljati samog sebe upućuje na drugačije poimanje svijeta koji nas okružuje. Izgledalo je dobro i nevino. Ništa se nije predstavljalo kao strašno i prijeteće. Sjeta je blizak i intiman odnos između odraslog mene i djeteta u meni. Odnos zaštite i bezbrižnosti. Odrasli ja koji štiti dijete u meni. Možda je sjeta taj odnos? Kada se dijete u meni probudi i postoji samo odrasli ja koji ga je voljan čuvati od drugačijeg i novog svijeta. Sjeta je dijete koje odraslog mene vuče za ruku da se vratim u bezazleniji svijet. Možda zato sjetan čovjek odraslima izgleda djetinjast? Uvijek misli o vremenu i svijetu kad je zajedno sa svijetom mogao uživati u njegovoj nevinosti i čistoći. Ali i u vlastitoj. Sjeta je kao povlačenje za rukav. Dijete u meni povlači odraslog mene i želi mi pokazati ostatke drugačijeg svijeta. Starog i nepostojećeg. Ali meni još uvijek dragog i bliskog. Čak i postojećeg i živućeg u mojim sjećanjima. Kako otrgnuti sebe od surovosti i oporosti onoga danas i prepustiti se djetetu bezbrižnosti i bezazlenosti onoga jučer? Sjetom. Sjeta je blagi osjećaj tuge i čežnje. Bezopasna mješavina djeteta i odraslog mene u istoj osobi. Sjeta kao ugodna i blaga tuga i čežnja podsjeća odraslog mene na blagost i bezazlenost djeteta u meni. U stanju sjete i ono što je opasno izgleda kao da nije. Dok sam u razdoblju sjete, kao da su mi cijeli svijet i svi ljudi prijatelji i nemoguće je zamisliti da postoji nešto stvarno što nazivamo zlo ili da postoji čovjek koji bi mogao biti loš. Kad smo sjetni, sve što je zlo čini se tako daleko i udaljeno od nas i kao da nas ne dotiče. Kao da je odrasli ja poput majčine utrobe zatvorio dijete u nama u toplinu i nježnost. Kao da je dijete u nama okopnilo surovost i tvrdoću odraslog ja koji svojom hladnoćom stvara zaborav kako u čovjeku trajno ostaje netko tko se nada boljem i ljepšem. Netko malen i sitan, a to je on sam. Sjeta stalno traga za izgubljenim svjetovima nježnije i toplije prošlosti. Zato se sjetni sjećaju onih koji su tim osobinama zračili, bilo da su to bili ljudi ili mjesta. Slika djeteta koje slijepo vjeruje u bezbrižnost i dobrotu i slika odraslog koji nema snage povjerovati djetetu, slika je sjete. Sjetan ne vjeruje više u bolju i ljepšu budućnost, ali ga dijete u njemu neprestano vuče u prošlost da mu pokaže kako je u prošlosti bilo ljubavi, topline i nježnosti. Kako pomiriti budućnost koja se ne nada i ne očekuje i prošlost koja vuče natrag u nježnost i toplinu kojih više nema? Sjeta je čovjekova dilema. Preispitivanje sebe. Promišljanje o vlastitoj vjeri i kome dati povjerenje. Djetetu koje žudi za prošlošću i sigurnošću majčinog krila, očevih ruku, ljubavnog zagrljaja ili odraslom koji ne vjeruje budućnosti i bezvoljno se prepušta djetetu da ga vodi natrag? Sjeta je rasprava sa samim sobom. Monolog koji se odvija između dvoje koji se rijetko susreću jer svatko vuče na svoju stranu. Odrastao vuče sebi i traži konačno odbacivanje iluzije djeteta. Dijete se buntovno ponaša i odbija postati iluzija i uporno inzistira da je ugodna i dobra prošlost bila stvarnost. Kako pomiriti dijete i odraslog? Ponekad ne slušaju jedno drugo i svatko govori za sebe i ono što hoće ne pitajući za dopuštenje i je li sad njegov red da nešto progovori. Sjeta je zbrka i zbunjenost u nutarnjoj borbi između djeteta i odraslog u kojoj je teško razlučiti tko je od njih dvoje u pravu i teško je odlučiti hoću li natrag u ugodniju i sigurniju prošlost ili naprijed u nesigurnu budućnost. Sjeta je njihanje između njih dvoje koji se ponekad ponašaju kao da se njihova prepirka ne tiče mene. Kao da nisam tu dok se oni hrvaju svatko iznoseći argumente u svoju korist. Zato sjetan čovjek teško opisuje svoje stanje. Zato ga pjesnici i pisci teško zahvaćaju i služe se slikama i igrama riječi kako bi ga izrekli. Nije lako opisati kako se dijete i odrastao istovremeno nalaze u meni. Pribjegavamo slikama i nemuštim opisima kao kada sjetu opišemo mišlju o majčinom krilu i očevim rukama ili mirisu njihove kose ili tijela ili odjeće. Sjeta je neopisiva i ne možemo drugačije s njom nego slikama i igrom riječi pokušavamo objasniti osjećaj kada se dijete i odrastao u nama dodiruju, jer sjeta nije ništa drugo nego čudesan dodir između djeteta i odraslog u nama koji i ne znamo drugačije opisati nego slikama i riječima za koje mislimo da u sebi kriju ostatke bezbrižnog, nevinog, bezazlenog, čistog i lijepog.

U Sarajevu 16. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

HISTERIČNA SNAGA I SPAŠAVANJE BLIŽNJIH

Poznati urbani mit kaže kako je jednom neka žena pod naletom adrenalina kao od šale podigla kamion nakon što joj je dijete upalo ispod njega. Istraživši ovo malo bolje, pronađoh kako je navedeni mit doista istinit, s tim da je ipak malo preuveličan. Naime, dijete baš i nije bilo upalo pod kamion, nego pod obiteljski automobil, a šokirana majka je zatim kao od šale podigla stražnji kraj automobila i držala ga u tome položaju dovoljno dugo sve dok dijete nije bilo izvučeno. Kuriozitet cijelog slučaja postaje još i veći ako se zna da je svjedok ovog događaja bio poznati američki crtač stripova Jack Kirby, nakon čega mu je ova hrabra i odlučna žena poslužila kao inspiracija pri stvaranju njegovog poznatog lika super snažnog mutanta Hulka. Sve se ovo prema Kirbyevom svjedočenju dogodilo tamo nekad u SAD-u, u proljeće 1962. Međutim, navedeni slučaj nije jedini zabilježeni slučaj ove vrste. Recimo, samo u SAD-u u zadnjih četrdesetak godina je dokumentirano čak trinaest ovakvih slučajeva. Spomenut ćemo samo neke od njih:

  • 1982. u Lawrencevilleu (Georgia), izvjesni Tony Cavallo je popravljao svoju skoro dvije tone tešku Chevrolet Impalu. Auto je bilo podignuto na trupce, a on ispod nešto čačkao. Trupci su iz nekog razloga u jednom trenutku bili popustili, i Cavallo je ostao ležati prignječen pod autom. Prva je pritrčala njegova majka Angela, podigla je teški automobil i držala ga poprilično dugo, sve dok dvojica susjeda nisu stigli i izvukli ozlijeđenog Tonya ispod auta.
  • 2012. u Michiganu, petnaestogodišnji Austin Smith je slično tako podigao automobil kako bi spasio svoju prignječenu baku.
  • Godinu kasnije u saveznoj državi Oregon, zabilježeno je kako su dvije sestre tinejdžerice Hannah (16) i Haylee (14) čak uspjele podići traktor kako bi izvukle zaglavljenog oca.
  • Nešto ranije, 2006. u Ivujiviku, malom arktičkom mjestašcu na krajnjem sjeveru kanadskog Quebeca, izvjesna (i to sićušna) gospođa Lydia Angiyou učinila je zasigurno još veći podvig od svih prethodnih. Pohrvala se sa ogromnim polarnim medvjedom kako bi zaštitila svoga sina i njegovih dvojicu prijatelja koji su se u blizini igrali. I to je sve skupa činila dovoljno dugo, sve dok djeca konačno nisu uspjela dozvati susjeda koji je na kraju s četiri puščana hica uspio usmrtiti velikog bijelog nasrtljivca. Gospođa Angiyou je pri tome zadobila višestruke ozlijede, ali kako vidimo, nije se dala smesti.

Stručnjaci kažu da se zapravo u svim ovakvim slučajevima radi o manifestiranju tzv. histerične snage (hysterical strentgh). Naznačeni fenomen bi se najkraće mogao definirati kao izražavanje, takoreći, nadljudske snage od strane običnih ljudi u situacijama života ili smrti. Histerična snaga se najčešće objašnjava snažnom navalom adrenalina, premda cijeli fenomen još ni izbliza nije dovoljno istražen, a vrlo vjerojatno ni neće nikad. Problem leži u tome što bi se za jedno takvo ozbiljno kliničko ispitivanje morali stvoriti ekstremno stresni eksperimentalni uvjeti, a što bi po sebi izgledno bilo posve nehumano i neetično. Stoga se o svemu ovome još puno nagađa, a iz onoga što je do sada istraženo, poznato je da adrenalin zbilja može pospješiti neke naše tjelesne reakcije u ekstremno stresnim okolnostima, ali zato još uvijek nije jasno kako bi to adrenalin uopće mogao znatnije uvećati našu sveukupnu tjelesnu snagu.

U svakom slučaju, navedeni slučajevi „histerične snage” nas podsjećaju na to da se u svima nama skriva ogromna sila, ali također i ono drugo – da su naše međuljudske veze nerijetko puno dublje nego nam se to može učiniti u jednoj posve uobičajenoj sivoj i mlakoj svakodnevnici. Tko zna, kako smo već ranije pisali o tome, možda je ponajveći problem današnjice upravo taj što nam kronično nedostaju oni istinski egzistencijalni problemi i izazovi, jer čini se da još uvijek samo oni mogu vjerodostojno ispitati našu životnu snagu kao i odanost prema bližnjima.

U Sarajevu 28. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Valentyn Volkov;

O svijetu i djetinjstvu

Dok smo djeca, svijet je čudesan. Odlazak u susjedni grad je neobično putovanje. Koliko god dva grada bila blizu, za nas je putovanje prekrasno iskustvo. Ponekad i odlazak do prijatelja iz djetinjstva u susjednu ulicu ima karakteristike avanture. Što smo manji, svijet je za nas čudesniji i čudnovatiji. S djetinjstvom svijet se mijenja tako što postaje veći i nepregledniji. Dok smo djeca, svijet ne postaje manji i skučeniji. Ljudi ne postaju jednolični i dosadni. Dok smo djeca, i svijet i ljudi izvor su bajki i neobičnih likova. U djetinjstvu ni cesta, ni ulica, ni park, ni šuma nisu svakodnevni. Ulica je čudesna ulica kojom noću vladaju neka neobična bića. Park je mjesto gdje se događaju bajke, susretnu se vile i fantastična čudesna stvorenja. Šuma nije obično mjesto gdje postoji samo drveće, nego mjesto o kojem sanjamo da se i njemu nalaze svi oni vitezovi, princeze, dobre vile i strašne vještice iz našeg djetinjstva. Sve dok smo djeca, svijet je za nas jedna velika bajka koju neumorno čitamo i pokušavamo otkriti tajne prolaze, skrivena blaga i nove puteve koji nas vode u svijet o kojem u djetinjstvu čujemo i čitamo. I ljudi su nam fantastični jer ih gledamo kao vitezove, vile, princeze, opasne čarobnjake i čarobnice. S odlaskom djetinjstva iz našeg života odlazi i svijet. Što više rastemo, sve više svijet i ljudi oko nas postaju obični i svakodnevni. Ulica postaje obična, park monoton, šuma jednolična. Odlaskom djetinjstva, odlaze i naši svjetovi. Odlaze neobična mjesta i čudesni ljudi. Biti odrastao znači biti onaj koji postaje slijep za čudesnost svijeta i ljudi, biti onaj koji više ne vjeruje u čudesa i bajke. Tvrdimo da se promijenio svijet. Zaboravimo da smo se mi promijenili. Možda je svijet ostao čudesan zajedno sa svojim ulicama, parkovima, šumama i ljudima. Možda smo mi zaboravili gledati svijet očima djeteta koje se čudi. S odrastanjem svijet se sužava i smanjuje dok u konačnici ne postane premalen i pretijesan za naš odrasli i veliki razum. Pa čak i kad se dogodi nešto što liči na čudo ili zgodu iz bajke, naš veliki i ozbiljni razum nam brani da se pitamo svijetu i ljudima. Prestanemo biti djeca onda kada više u nama nema nikakvog prostora za divljenje i čuđenje, kada naš veliki razum zabrani djetetu u nama da se divi fantastičnom svijetu i neobičnim ljudima. Zato nam je teže kad odrastemo živjeti u svijetu i prihvatiti svijet jer običnost svijeta nas guši i zarobljuje svojim velikim i moćnim razumnim i objašnjivim pojavama. Kao odrasli potajno zavidimo djeci i u njima s nostalgijom žalimo za našim dječjim svijetom. Kada žalimo za djetinjstvom, mi žalimo za izgubljenim svijetom koji nas je činio puno uzbudljivijim nego svijet u kojem sada kao odrasli živimo. Kraj djetinjstva je na neki način i kraj jednog svijeta koji je bio samo naš. Svijet u koji smo bježali od problema i sukoba odraslih i njihovih grubih svjetova, svijet u kojem smo živjeli potpuno uključeno u naša maštanja i naše bajke. Stvarnost je puna djetinjstava koja su prošla a time i svjetova kojih više nema. U djeci, bilo svojoj bilo tuđoj, ponekad otkrivamo tragove tog istog svijeta iz kojega smo nerado izišli i kojega smo morali napustiti. I njihova dječja pitanja nas podsjećaju da smo i mi jednom bili djeca i da je svijet bio najčudesnije mjesto koje poznajemo. Svijet će uvijek biti pomalo neobičan i uvijek će u svijetu biti nečega što nas privlači i što sebi ne možemo objasniti. Na to nas najčešće podsjećaju dječja pitanja i odgovori kojih se nikada ne bismo mogli sjetiti jer smo odrasli, jer nas je naš veliki ljudski razum zarobio u dosadno, svakodnevno i obično. Dječja pitanja i odgovori nas podsjećaju da je svijet malen i skučen ne zbog sebe, nego jer mi više nismo sposobni vidjeti taj svijet očima djeteta. Svijet nikada nije običan, svakodnevan i dosadan, nego ga mi odrastanjem pretvorimo u takav svijet i povremeno nas dječje pitanje ili odgovor podsjeti da je svijet i ljudi u njemu ipak nešto što je neobično i bajkovito i da je najteže živjeti u svijetu u kojem si toliko odrastao da za tebe nema više ničega čemu bi se mogao čuditi. Ni ulice, ni parka, ni šume, ni čovjeka.

U Sarajevu 19. 12. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dmosreg

NAJVAŽNIJA STVAR OBITELJSKOG ODGOJA PO ANNI FREUD

Anna Freud (1895.-1982.) je bila austrijsko-britanska psihoanalitičarka, i uz Melaniu Klein ju se smatra utemeljiteljicom dječje psihologije. Izvorno se školovala za učiteljicu, ali zbog slabog zdravlja je već vrlo rano odustala od posla u školi te je počela asistirati svome slavnome ocu Sigmundu, čije će djelo tako nastaviti razvijati i nakon njegove smrti (+1939.).

Glede razvoja i odrastanja djeteta, Anna i nije davala previše značenja biološkim predispozicijama, što će reći da je nekakav koncept „dobrih“ i „loših“ gena za nju bio posve trivijalan. Najvažnija stvar u podizanju djeteta za nju je bila roditeljska ljubav, ali ne samo roditeljska ljubav u smislu da oboje vole svoje dijete, nego prvenstveno međusobna roditeljska ljubav. Dijete se po sebi identificira i sa ocem i sa majkom, točnije rečeno, ono se identificira s međusobnim roditeljskim odnosom. Stoga će dijete odraslo u atmosferi vječitog konflikta i međuroditeljskog rivalstva upiti taj konflikt duboko unutar sebe. Takva djeca kasnije u odrasloj dobi obično imaju veliki problem sa samopoštovanjem. Odnosno, po tom pitanju su skloni kontraverzi: s jedne strane, skloni su umišljenosti i grandioznim idejama. S druge strane, istovremeno su duboko nesigurni u sebe, te osjećaju samoprijezir. Npr. u praksi to često izgleda tako da će dijete u adolescentskoj fazi, s jedne strane, biti smrtno uvrijeđeno i na spomen najmanje izvanjske kritike. S druge strane, to isto „umišljeno“ dijete će biti sklono samoozljeđivanju ili nekom drugom obliku samokažnjavanja (poroci, bizarni modni dodaci, tetovaže, piercing i sl.). Na neki način, dijete je uspjelo upiti u sebe onu konfliktnu prirodu međusobnog odnosa svojih roditelja, pri čemu netko uvijek sebe ističe, te istovremeno pokušava demonizirati i poniziti onu drugu stranu, tako da ovaj  „istaknuti“ i onaj „demonizirani“ nastavljaju živjeti “punom parom” u djetetu.

U istom kontekstu Anna Freud je govorila i o prijenosu represije i regresije s roditelja na djecu. Ono prvo se odnosi na potiskivanje nekih neugodnih sjećanja, te na nemogućnost doživljavanja nekih vlastitih čina kao svojih („Ja to rek’o, nikad nisam to rek’o“!). Ono drugo se odnosi na neke oblike djetinjastog, pa čak i animalnog ponašanja koji se javljaju u trenucima nelagode i nesigurnosti. Naime, osoba se tada nesvjesno degradira na neki niži ili raniji stadij postojanja, tj. tamo gdje se zadnji put osjećala sigurnom.

Posebni problem za dijete iz konfliktnog ili nesređenog braka će biti odabir vlastitog životnog partnera. S obzirom da dijete trajno nosi roditeljski konflikt sa sobom, ono će uvijek biti sklono također izabrati partnera s kojim će se loše slagati. To je ono što veliki ruski psiholog Mikhail Litvak kaže da će neurotična osoba uvijek raditi na svoju štetu, jer u protivnom, samo zdrava osobnost može raditi na svoju korist.

Svakako, važno je spomenuti da nesređenost međuroditeljskih odnosa ne podrazumijeva samo otvorene konflikte, nego i one tihe, latentne. Tako će djeca hladnih roditelja kasnije i sama biti sklona prikrivanju vlastitih emocija i namjera, ili ako to već nisu, takav će im izgledno biti partner kojeg izaberu.

Stoga dragi roditelji, pazite kako se međusobno ophodite pred svojom djecom. Vama se vaše svađe sigurno čine posve opravdanima. One možda u nekim situacijama to čak i jesu. Međutim, sa svakom novom svađom vi neminovno uništavate budućnost i živote svoje djece. Ponekad često i nepovratno … jer vrlo mali broj neurotika na kraju smogne dovoljno snage i pameti da si priznaju da imaju problem u sebi, te da dugoročno i uporno rade na njemu.

 

U Sarajevu, 30. 3. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): www.heimarbeit.de

Stvoritelj i ja

Bila sam prilično sumnjičava kada me je jednom Stvoritelj dok smo šetali rajskim vrtom upitao bi li se željela roditi kao ljudsko biće.

Nikada nisam pomišljala da bih se mogla odvojiti od Njegove blizine. I sama pomisao da Ga na trenutak ostavim bila mi je nesnosna. Rekao mi je da razmotrim ponudu i da nije nužno ako ne želim. Uvijek mogu ostati u Njegovoj blizini. Bilo je previše razloga protiv rođenja da bih na to uopće pomišljala. Na prvom mjestu, u sadašnjem stanju nema smrti, nema patnje, bolesti, boli. Živim u vječnom miru i vječnoj radosti. Ne vidim razloga zašto se roditi i mučiti se dolje među tolikim ljudima samo da bih okusila ljudskost i malo prolazne sreće. Nakon nekog vremena Stvoritelj me susretne ponovno i upita jesam li razmislila. S obzirom da je dopuštao da Mu se sve kaže bez straha, rekoh da ne želim. Reče da je u redu ako je to moja odluka. I reče da se uvijek mogu predomisliti ako se budem željela roditi i doda kako žuri jer je netko u susjedstvu odlučio roditi se, pa treba obaviti sve nužne pripreme za zemaljsko rođenje. Zamolih Ga da idem s Njim da vidim kako to izgleda. Dopusti mi. Dođosmo u jedan dio raja jarko osvijetljen. Jedan moj prijatelj stajao je pored anđela sav u iščekivanju. Stvoritelj se srdačno pozdravi s anđelom i zagrli mog prijatelja. Uze ga za ruku i pokaže mu da gleda ispred sebe. Svijetlo se pojača i ugledah svoga prijatelja kako kao bljesak ulazi u svijet u trenutku spajanja nečega što je izgledalo kao dvije nevidljive točkice. Uskoro ugledasmo kako se iz točkice polako razvija neka velika točka dok ne postade maleno ljudsko biće s jako sićušnim rukama, nogama i glavom. Ugledasmo i neku ženu kako se smije i nekog muškarca kako pleše od radosti, uskoro ugledasmo kako moj prijatelj plače, i tako kao u jednom trenutku vidjesmo cijeli njegov život i povratak nazad. Svijetlo oslabi i Stvoritelj se okrenu mom prijatelju i upita ga je li spreman. On potvrdno kimne glavom. Stvoritelj ga zagrli, svojim zagrljajem sakrije ga cijelog mom pogledu i svijetlo jarko zasvijetli. Stvoritelj raširi ruke. Mog prijatelja više nije bilo. Stvoritelj i anđeo kojega je srdačno pozdravio kratko se zadrže u nekom važnom razgovoru. Stvoritelj je žustro objašnjavao i gestikulirao što ovaj treba sve činiti vezano uz čuvanje mog prijatelja. Anđeo je samo kimao glavom. Kada Stvoritelj završi anđela nestade. Stvoritelj se okrene prema meni, pogleda me s tragom zanimanja u pogledu i ode.

Pomislih na slike zemaljskog života svoga prijatelja i ono što sam vidjela. Obuzme me znatiželja. Uhvatim jednog anđela i počnem mu dosađivati da mi ispriča kako je među ljudima, jer znam da je dolje među njima često, jer je jedan od glavnih. Ispriča mi mnogo toga uzbudljivog o ljudima, njihovim životima, radostima, žalostima, patnjama, pitanjima, nadanjima. Pomislih da bi možda bilo zanimljivo roditi se kao ljudsko biće i živjeti. Pomislih što bih sve mogla i željela biti. Mogla bih toliko toga možda napraviti. Biti umjetnica, liječnica, pisac, pjesnikinja, glumica… dijete, djevojčica, žena, majka, starica, baka… toliko toga mi je padalo na pamet što bih sve mogla i željela. Ali o tome sam mogla samo maštati, jer da bih bila nešto od toga, bilo je potrebno da se rodim kao ljudsko biće. A to me je pomalo plašilo. Nakon nekog vremena vijećanja i savjetovanja malo sa sobom, malo s nekim od svojih prijatelja, i malo s nekim od anđela koji su dolje bili, priđem Stvoritelju. Bojažljivo mu iznesem svoju želju da se rodim. Stvoritelj me ljubopitljivo pogleda. Prepusti mi da sama izaberem gdje se želim roditi, kada se želim roditi i za koga želim da me rodi. Stvoritelj mi pokaže nepregledno mnoštvo ljudi i izaberem jednu prelijepu i mladu ženu koja se tek udala. Dok smo Stvoritelj i ja razrađivali detalje kad i u kojem mjesecu prema zemaljskom vremenu da me pošalje, priđe jedan anđeo. Stvoritelj se srdačno s njim rukuje i pažljivo mu objasni njegov posao. Mene čuvati i paziti dok budem dolje. Bio je lijep sav od svjetla. Nakon što smo na neki način obavili sve formalnosti oko moga putovanja kao i upozorenja koja je Stvoritelj nekoliko puta precizno i jasno izložio anđelu koji je stajao pored mene, Stvoritelj reče da je vrijeme. Zagrli me i osjetih neopisivu toplinu, sreću, radost, uzbuđenje sve međusobno pomiješano. U trenutku svega nestane i ja se nađoh u mraku. Nakon prvotnog šoka shvatim da čujem glasove koji dopiru izvana. Osvrnem se oko sebe. Mjesto jest bilo malo mračno u odnosu na raj, ali je bilo vrlo ugodno, toplo i osjećala sam se prilično zaštićenom sa svih strana. Osim svijetla koje je nedostajalo bilo je, pa gotovo kao u raju. Skoro. Čula sam nekakav dubok glas koji nikad nisam prije čula. Nije bio kao Stvoriteljev. Govorio je o nečemu što nisam razumjela o trudnoći, mučnini, lijekovima, vježbama. Međuostalimm u nekom trenutku glas je izgovorio jednu čudnu riječ… majka. Na prvi zvuk zaljubila sam se u tu riječ. Majka. Majka. Majka. Pjevušila sam u sebi od neke čudne radosti. Tad mi je sinulo da bih trebala zagrliti majku kao što je Stvoritelj zagrlio mene prije nego me poslao. Zagrlim majku. Svojom dušom. Željela sam da osjeća onu toplinu, radost, sreću, uzbuđenje koju sam osjetila kad me Stvoritelj zagrlio. Uskoro sam hodala okolo s majkom. Doduše ništa nisam vidjela, ali sam sve osjećala. S njom sam se radovala, plakala, žalila na umor, na mučninu, na bolove u leđima, na nesanicu. Bilo je fantastično. Čaroban osjećaj. Sve što je ona osjećala i ja sam isto. Kao da smo bili jedna te ista osoba, jedno biće. Kovala sam velike planove. U sigurnom utočištu razmišljala sam što bih sve željela biti. Majka je pričala o tolikim stvarima, ljudima, planovima, bila sam kao spužva, sve sam upijala. Jedan dan sam željela biti glumica, drugi dan liječnica, treći dan planinar, četvrti dan istraživač, peti dan sportašica. Toliko mogućnosti preda mnom!!!! A što bih sve mogla učiniti za majku. Bezbroj stvari!!! Nasmijavati je, tješiti je, izvlačiti joj živce, učiniti je ponosnom svojim uspjesima, svojim životom, brinuti se o njoj kad ostari, donositi joj lijekove, brinuti se o njoj, donijeti joj svijeću na grob i cvijeće. Imala sam toliko velikih planova i odlučila sam početi s njima čim se rodim. Jednog dana dok sam zabavljena svojim planovima spavala u utočištu probudi me hladnoća. Ne znam kako bi to opisala, nije mi bilo hladno, hladnoću sam samo osjećala kao neko čudno prisustvo. Uz hladnoću, počela sam osjećati nervozu, strah i tjeskobu. Sve su one bile tu negdje oko mene. Pokušam se prisjetiti kakav je osjećaj bio u Stvoriteljevom zagrljaju da ih odagnam. Uspjela sam se malo osloboditi hladnoće, ali sa svakim danom hladnoća se pojačavala. Pokušam osluhnuti da doznam što se događa. Majka je šutjela. Tišina je bila svugdje oko mene. Bilo je mračno kao u rogu. Osjećala sam se sama, napuštena i bespomoćna. Pokušam zavapiti Stvoritelju, ali glas nije mogao izići iz mene. Nijemo sam vapila. Nedostajao mi je Njegov zagrljaj. Pokušam zavapiti majci, ali nije čula. Nastavila je šutjeti. Sljedećih nekoliko dana provela sam u polusnu i agoniji. Stalno sam se budila u strahu i drhtanju. Vapila sam glasno i majci i Stvoritelju, ali me nitko nije čuo. Pokušala sam dozvati onog anđela što ga je Stvoritelj poslao netom prije mene, ali nisam znala njegovo ime ni kako uopće doći do njega ako je to uopće bilo moguće. Jedno jutro probudilo me nekakvo bockanje i peckanje. Prvo sam se pokušala malo pomjeriti u stranu, ali bezuspješno. Prostor je bio previše uzak. Pokušala sam i grozničavo razmišljala kako pobjeći, ali nisam imala gdje. Kao zvijer u kavezu osvrtala sam se oko sebe, ali kavez je bio isuviše čvrst da bih bilo što mogla. Bockanje i peckanje se nastavi jače i grublje. Počelo je boljeti. Pokušam se obraniti, ali bila sam preslaba. Zaplačem. Bol se pojačavala i strah se proširi kroz moje biće. Više se nisam pomjerala. Bol je postala nesnosna. Bockanje i peckanje je postalo nepodnošljivo. Od bolova nisam se više mogla pomjeriti. U jednom trenutku pomislim na Stvoritelja i zatvorim oči. Bockanje i peckanje prestade kao i bol. Otvorim oči. Bila sam ponovo na istom mjestu prije nego me Stvoritelj zagrlio. Ugledam poznate obrise i anđela s kojim je Stvoritelj razgovarao prije o meni. Odahnem. Sanjala sam valjda. U tom se pojavi Stvoritelj. Pogleda me i zagrli. Misleći da me želi poslati u ono mjesto koje sam sanjala puno boli bockanja i peckanja istrgnem se iz Njegovog zagrljaja. Začuđeno me pogleda. Uzme me i pokaže mi ispred mene. Svijetlo se pojača. Ugledah sebe kako jurim kao zvijezda i nestajem između dvije točke. Ugledah kako se točke spajaju i kako u njima svijetlim kao plamičak svijeće. Ugledah ženu koju sam bila izabrala kako se svađa s nekim muškarcem. Ugledah je kako odlazi u neku sobu. Ugledah kako netko nešto radi oko nje. Osjetih onu hladnoću, sjetih se bockanja i peckanja i povučem se dublje u sebe. Stvoritelj me ponovo zagrli, ovaj put jače. Ugledah cijeli svoj život kao ljudsko biće, vidjeh kako sam postala liječnica, kako sam spasila život nekom djetetu, vidjeh silne pacijente, vidjeh kako sam postala poznata sportašica i bezbroj medalja koje sam osvojila, vidjela sam kako sam postala poznata znanstvenica i otkrila lijek za neku bolest i kako su mi dali neku nagradu. Vidjeh tolike mogućnosti koje su propale i koje se nikada neće ostvariti. Vidjeh majku. Željela sam joj reći da je volim i da je jedva čekam upoznati ovdje i da nisam ljuta na nju i da je razumijem. Željela sam ponovo sići i proći svu onu bol, strah, sve ono nesnosno bockanje i peckanje samo da je vidim i kažem joj da je volim, ali mi Stvoritelj reče da to nije moguće više. Okrenem se ljutito prema Stvoritelju. Shvatio je da se ne slažem s Njim i da želim na sve moguće načine ponovo pokušati doprijeti do majke samo da joj kažem da je volim i da je čekam ovdje. Ali Stvoritelj je bio neumoljiv. Iznenadilo me kad reče da je bespomoćan pred slobodom moje majke. Nisam mogla razumjeti. Stvoritelj, a bespomoćan pred slobodom onih koje je stvorio. Nisam znala što mogu učiniti. Izbezumljeno sam ga preklinjala da mi dopusti da nešto učinim. Reče da je mogu čuvati. Majku. Bez razmišljanja pristanem. Ponovo me zagrli i pretvorim se u anđela sličnom onome s kojim je razgovarao i davao mu upute. Ponovo me zagrli. Jurnem kroz svemir nevjerojatnom brzinom i nađem se u sobi pored majke. U ruci je držala zgužvanu sliku nečeg nejasnog i mutnog, nečeg što je imalo obrise ljudskog bića. Šutjela je. Priđem bliže i pokušam je zagrliti. Ali moje ruke prođu kao zrak kroz nju. Nisam je mogla dodirnuti!!! Tada napregnem svu snagu svoga bića naslonim se na njezino rame i zagrlim je kao što je Stvoritelj mene zagrlio. Iako sam znala da me neće čuti, povičem iz svega glasa i glas mi je zvučao kao bezbroj trublji: volim te… Kao da je čula i pogleda u mene. I ja pogledam u nju. Osjetim Stvoriteljev zagrljaj u njezinim očima, pa iako nikada neću biti njezina kćer, bila sam radosna što mi je Stvoritelj dopustio da budem njezin anđeo čuvar. I čuvat ću je dok se obje ne nađemo u Stvoriteljevu zagrljaju…

 

U Sarajevu, 19. 1. 2018.

O. J.

Kako sebi odgojiti kriminalca?

„Pustite ga na miru, još je dijete“. Na ovakav odgojni pristup jednom je prilikom svoj osvrt pokušala dati teksaška policija. U poprilično čudnoj izjavi za javnost izrecitirali su deset savjeta za što vam je činiti „Ako želite da vam dijete postane kriminalac“.

Spomenutu izjavu je prenio i u svojim izlaganjima rado koristio znameniti američki psiholog John B. Watson (1878.-1958), inače utemeljitelj biheviorističke psihološke škole.

Spomenutu izjavu su vjerojatno sastavili iskusni kriminalisti i forenzičari – nažalost – iz njihovog bogatog radnog iskustva:

  1. Ispunjavajte mu svaku želju;
  2. Slatko se smijte njegovim prostaklucima;
  3. Ni riječi o vjeri, neka samo odluči i bira kad bude punoljetno;
  4. Hvalite ga u njegovoj prisutnosti;
  5. Nikad mu ništa ne zabranjujte;
  6. Ne dajte mu da išta radi u kućanstvu;
  7. Pazite da pije iz čiste čaše, ali ga pustite da čita prljave knjige;
  8. Dajte mu džeparac kad god od vas to zatraži;
  9. Svađajte se s bračnim drugom u njegovoj prisutnosti;
  10. Branite ga uvijek pred profesorima, susjedima, policijom.[1]

E sad, istina da je Watson živio u nekom za nas minulom vremenu. Još veća istina, da poslovično oštra teksaška policija i nije neki vrhunski pedagoški uzor i primjer za roditelje. No, i ovaj prvi, kao i ovi drugi su ozbiljno u životu radili na slučajevima kriminalnog ponašanja, i dobro su znali tko su ti ljudi, te kakve životne priče i kakav kućni odgoj stoje iza njih.

Zato bi jednostavno rekli, isplati se barem pročitati i ozbiljno razmisliti…

Na kraju krajeva, mnogi su i roditelji, a i njihova djeca do sada već platili težak danak jednom takvom pedocentričnom odgoju, u kojem je dijete u strogom središtu, mali bog, uvijek u pravu, uvijek na prvom mjestu, vječito izuzeto i nedodirljivo…

 

U Sarajevu, 16. 6. 2017.

M. B.

 

[1] Usp. Ivo ĆURAK, Nepročitana knjiga, Lubešić, Omiš, 2003. 209.

 

Exit mobile version