Blog

HEROJI GLEDAJU NAPRIJED

Ludisti su bili ekscesni dio radničke populacije u Engleskoj potkraj 18. i s početka 19. stoljeća koji su u jednom trenutku počeli masovno uništavati strojeve u svojim tvornicama smatrajući ih krivim za sve češći gubitak radnih mjesta i posla. Ovdje govorimo o povijesnom vremenu zahuktale industrijske revolucije, a navodno prvi među njima koji je razbio svoj, za to vrijeme, napredni tkalački stroj u tvornici čarapa u Leicesteru (1779.) – bio je izvjesni Ned Ludd. Naglašavam navodno, jer stručnjaci danas dvoje oko toga je li on uopće bio stvarni ili tek izmišljeni lik, no bilo kako bilo, cijeli je pokret upravo po njemu dobio ime. Ludisti su na kraju konačno malo ustuknuli nakon što su vlasti 1812. uvele smrtnu kaznu za uništavanje strojeva, ali i nakon što su sami radnici počeli uviđati da za njihovo bijedno stanje nisu krivi strojevi, nego surovi sustav ranog kapitalizma koji je stajao iza strojeva. Naime, ovdje već govorimo o začecima radničkog pokreta koji će s vremenom prouzročiti globalne političke, gospodarske, i ine promjene.

Dva stoljeća kasnije, u naša vremena, ponovno se počinje govoriti o globalnom jačanju ludizma, koji se sada obzirom na vremenski i ideološki odmak radije naziva neoludizmom. „Razočarani tehnološkim napretkom, ljudi se pretvaraju u ultrakonzervativce i protivnike znanosti, a tako i društvenih reformi” (N. N. Taleb). [1] Dakle, neoludizam predstavlja izvjesni oblik kolektivnog regresivnog ponašanja, pri čemu se ljudi počinju povlačiti unazad, prema nekoj već nadvladanoj fazi povijesnog razvoja, odnosno, sve do perioda kada su se zadnji put osjećali sigurno. Čisto psihološki gledano, regresija je jedan od obrambenih mehanizama, „vraćanje na ranije, već prevladane faze razvoja. U psihoanalizi regresija se smatra bijegom iz realnosti, u neku dječju fazu razvoja, kako bi se osoba zaštitila od anksioznosti ili stresa”.[2]

Kao što smo to mogli vidjeti i na primjeru izvornih engleskih ludista, paradoks neoludizma se ogleda u tome što on s jedne strane predstavlja potragu za minulom sigurnošću, dok se istovremeno, s druge strane, ta novootkrivena minula sigurnost pretežito ispostavlja kao nanovo otkrivena minula agresivnost – koja opet kao da nerijetko svu svoju destruktivnu snagu i inspiraciju crpi iz minulih diskursa zaraćenih ideoloških frakcija i boja – minulih, ali ipak trajno zaglavljenih u polozima kolektivnog sjećanja čovječanstva. Majka svih ovakvih podjela je bila starogrčka hipodromska podjela na zaraćene navijačke frakcije „zelenih” i „plavih”. Kod nas se ovih dana, vidimo, nanovo oživljava stara zaraćena ideološka paleta „crvenih” i „crnih”, dok arapski neoludisti radije gledaju na svijet kroz uhodanu prizmu diskursa „vjernika” i „nevjernika”. Postavljamo zato pitanje zašto bi se netko uopće osjećao sigurno kroz oživljavanje ovakvih minulih krvavih diskursa? Biološki gledano, ovo svakako nije ni najmanje sigurno, ali zato donekle jeste psihološki gledano. Čini se da ima nečeg duboko umirujućeg za čovjeka kada se nađe u jednom jasno razlučivom, binarnom ideološkom ili etničkom sukobu. Ono, kad se jasno zna tko su prijatelji, a tko neprijatelji; tko je dobar, a tko zao; kad se ništa ne mora mukotrpno prosuđivati, nego je već sasvim dovoljno u spontanom proljevu nesmiljene agresivnosti drugima presuđivati. Dakle, premda brutalno i krvavo, te iako će na kraju opet bolovati i jadikovati, suvremenom čovjeku se sve ovo može činiti kudikamo bolje od nerazlučivosti i posvemašnje fragmentacije vremena u kojem živimo. Stvarno, tko je tu kome neprijatelj, a tko prijatelj? Prosječnom žitelju Balkana (pa i meni samom) se po sebi čini dosta razumnijim ono što priča Putin, ali kada razmišljamo o potrazi za boljim životom, usmjerit ćemo pogled gdje drugo nego na „truli Zapad”. Ili, dok sumanuto buljimo u naše iPhonove i Androide, fatalno shvaćajući da bez njih više ne možemo, ipak se istovremeno pribojavamo što nas ta stvar naokolo prati, premda je ustvari veći problem to što nas „stvar” zapravo desocijalizira i međusobno otuđuje. Pa gdje su tek sve te silne reklame, informacije, raštrkani izvori istine i spoznaje … Svi nude nešto novo, revolucionarno, brzo, jeftino, kvalitetno, a ako ti se ne sviđa, kaže slobodno vrati. Ekonomiju da i ne spominjemo. Provesti radni vijek na jednom te istom radnom mjestu danas postaje endemična rijetkost, a prognoze idu prema tome da će vrlo skoro uopće malo tko biti „na neodređeno” zaposlen. Ali eto, također kažu, tko se pri tome bude permanentno obrazovao, i usput nesebično radio kao robot – nema mu zime! I tako onda uglavnom, kad čovjek više nije načisto koga treba grliti, a koga tući, padne mu jednog dana napamet: „Ma ‘ajmo se mi fino potući i međusobno grliti po starom!” Jer ovo se čini kudikamo jednostavnijim od mukotrpne potrage za “vragom u detalju”.

Međutim, u naravi je prirode da krivulja vremena nezaustavljivo ide prema naprijed i nikad unazad, i upravo zato su svi regresivni oblici ponašanja u konačnici osuđeni na propast. Stoga, tko želi dobro sebi i drugima, neminovno mora hrabro gledati prema naprijed, te pokušati shvatiti nadolazeća vremena i prilike, krčeći kroz njih sigurne rute egzistencije i napretka. Ovome nasuprot, regresivcima će i dalje preostajati nasilje kao „posljednje utočište nekompetentnih” (Isaac Asimov).

U Sarajevu 17. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Khakimullin

[1]NASSIM NICHOLAS TALEB: „GUBITAK VEZE S REALNOŠĆU JE KUGA NAŠEG DOBA“, Poptheo.org, http: https://poptheo.org/nassim-nicholas-taleb-gubitak-veze-s-realnoscu-je-kuga-naseg-doba/

[2]Regresija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 17. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52268>.

O sjeti

Naići ćemo ponekad na citat ili odlomak kako netko sa sjetom gleda u daljinu. Ili na opis kako se protagonist priče sa sjetom sjeća nekoga. Sjeta zvuči kao skraćenica od sjećanje ili sjetiti se. Sjeta je nešto privatno. Možda čak i intimno? Što nam govori onaj koji duboko uzdahne i onda izgovori: Sa sjetom mislim na… Što se u njemu događa? Je li tužan? Je li nostalgičan? Žalostan? Sjeta podsjeća na bezbrižno. Sa sjetom se sjećam pokojnog oca koji je bio tu da me zaštiti, koji mi je ulijevao sigurnost. Sa sjetom se sjećam pokojne majke koja je bila tu da me utješi. Sjetom se sjećamo na vrijeme kada smo od nekoga bili voljeni ili zaštićeni. Sjeta kao sjećanje na bezbrižnost i bezazlenost. Sjetom promišljati samog sebe upućuje na drugačije poimanje svijeta koji nas okružuje. Izgledalo je dobro i nevino. Ništa se nije predstavljalo kao strašno i prijeteće. Sjeta je blizak i intiman odnos između odraslog mene i djeteta u meni. Odnos zaštite i bezbrižnosti. Odrasli ja koji štiti dijete u meni. Možda je sjeta taj odnos? Kada se dijete u meni probudi i postoji samo odrasli ja koji ga je voljan čuvati od drugačijeg i novog svijeta. Sjeta je dijete koje odraslog mene vuče za ruku da se vratim u bezazleniji svijet. Možda zato sjetan čovjek odraslima izgleda djetinjast? Uvijek misli o vremenu i svijetu kad je zajedno sa svijetom mogao uživati u njegovoj nevinosti i čistoći. Ali i u vlastitoj. Sjeta je kao povlačenje za rukav. Dijete u meni povlači odraslog mene i želi mi pokazati ostatke drugačijeg svijeta. Starog i nepostojećeg. Ali meni još uvijek dragog i bliskog. Čak i postojećeg i živućeg u mojim sjećanjima. Kako otrgnuti sebe od surovosti i oporosti onoga danas i prepustiti se djetetu bezbrižnosti i bezazlenosti onoga jučer? Sjetom. Sjeta je blagi osjećaj tuge i čežnje. Bezopasna mješavina djeteta i odraslog mene u istoj osobi. Sjeta kao ugodna i blaga tuga i čežnja podsjeća odraslog mene na blagost i bezazlenost djeteta u meni. U stanju sjete i ono što je opasno izgleda kao da nije. Dok sam u razdoblju sjete, kao da su mi cijeli svijet i svi ljudi prijatelji i nemoguće je zamisliti da postoji nešto stvarno što nazivamo zlo ili da postoji čovjek koji bi mogao biti loš. Kad smo sjetni, sve što je zlo čini se tako daleko i udaljeno od nas i kao da nas ne dotiče. Kao da je odrasli ja poput majčine utrobe zatvorio dijete u nama u toplinu i nježnost. Kao da je dijete u nama okopnilo surovost i tvrdoću odraslog ja koji svojom hladnoćom stvara zaborav kako u čovjeku trajno ostaje netko tko se nada boljem i ljepšem. Netko malen i sitan, a to je on sam. Sjeta stalno traga za izgubljenim svjetovima nježnije i toplije prošlosti. Zato se sjetni sjećaju onih koji su tim osobinama zračili, bilo da su to bili ljudi ili mjesta. Slika djeteta koje slijepo vjeruje u bezbrižnost i dobrotu i slika odraslog koji nema snage povjerovati djetetu, slika je sjete. Sjetan ne vjeruje više u bolju i ljepšu budućnost, ali ga dijete u njemu neprestano vuče u prošlost da mu pokaže kako je u prošlosti bilo ljubavi, topline i nježnosti. Kako pomiriti budućnost koja se ne nada i ne očekuje i prošlost koja vuče natrag u nježnost i toplinu kojih više nema? Sjeta je čovjekova dilema. Preispitivanje sebe. Promišljanje o vlastitoj vjeri i kome dati povjerenje. Djetetu koje žudi za prošlošću i sigurnošću majčinog krila, očevih ruku, ljubavnog zagrljaja ili odraslom koji ne vjeruje budućnosti i bezvoljno se prepušta djetetu da ga vodi natrag? Sjeta je rasprava sa samim sobom. Monolog koji se odvija između dvoje koji se rijetko susreću jer svatko vuče na svoju stranu. Odrastao vuče sebi i traži konačno odbacivanje iluzije djeteta. Dijete se buntovno ponaša i odbija postati iluzija i uporno inzistira da je ugodna i dobra prošlost bila stvarnost. Kako pomiriti dijete i odraslog? Ponekad ne slušaju jedno drugo i svatko govori za sebe i ono što hoće ne pitajući za dopuštenje i je li sad njegov red da nešto progovori. Sjeta je zbrka i zbunjenost u nutarnjoj borbi između djeteta i odraslog u kojoj je teško razlučiti tko je od njih dvoje u pravu i teško je odlučiti hoću li natrag u ugodniju i sigurniju prošlost ili naprijed u nesigurnu budućnost. Sjeta je njihanje između njih dvoje koji se ponekad ponašaju kao da se njihova prepirka ne tiče mene. Kao da nisam tu dok se oni hrvaju svatko iznoseći argumente u svoju korist. Zato sjetan čovjek teško opisuje svoje stanje. Zato ga pjesnici i pisci teško zahvaćaju i služe se slikama i igrama riječi kako bi ga izrekli. Nije lako opisati kako se dijete i odrastao istovremeno nalaze u meni. Pribjegavamo slikama i nemuštim opisima kao kada sjetu opišemo mišlju o majčinom krilu i očevim rukama ili mirisu njihove kose ili tijela ili odjeće. Sjeta je neopisiva i ne možemo drugačije s njom nego slikama i igrom riječi pokušavamo objasniti osjećaj kada se dijete i odrastao u nama dodiruju, jer sjeta nije ništa drugo nego čudesan dodir između djeteta i odraslog u nama koji i ne znamo drugačije opisati nego slikama i riječima za koje mislimo da u sebi kriju ostatke bezbrižnog, nevinog, bezazlenog, čistog i lijepog.

U Sarajevu 16. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

JOŠ MALO O PEPELJUGI…

Često čujemo za ono: „Želim biti prihvaćen onakvim kakav jesam” – a vjerojatno i sami to pokatkad pomislimo i kažemo. No pitanje je od koga to želimo bezuvjetno biti prihvaćeni? Jer neki nas izgledno već sada prihvaćaju onakvima kakvi jesmo, ali mi bi očito nešto bolje od toga. U tom smislu, u bajci o „Pepeljugi” ima nečeg duboko arhetipskog. Sirota, prezrena, odbačena djevojka na kraju zadobiva, ni manje ni više, srce plemenitog princa. Zato to i jest bajka, jer neka realna priča o Pepeljugi bi se vjerojatno kretala u smjeru da se ona na kraju skrasila s nekim običnim momkom iz nižeg društvenog sloja, a za kojeg bi otprilike važilo ono da je neloš u duši, ali eto, da zna biti malko nezgodan kad popije, te da je pored toga onako općenito ogrubio od teška života. No to je sumorna stvarnost zbog koje i počnemo, prije ili kasnije, smišljati sebi bajke. A vidimo što je suština bajke – to je uvijek neki čudesan obrat i skok na viši nivo, tamo gdje momentalno ne pripadamo.
Zanimljivo je to da bajka o Pepeljugi ne prikazuje istu kao totalnu autsajdericu, jer za Pepeljugu se veli da je prelijepa i dobra djevojka koja u pepeo nije dospjela svojim nemarom i krivicom, nego tuđom zavišću i zlobom. Međutim, i pored toga, bajka pretpostavlja da to sve skupa ipak nije dostatno da bi ona na kraju sama od sebe zadobila srce plemenitog princa. Kao što znamo, trebala joj je nekakva jača čarolija; trebalo je nekako one miševe i bundevu prodati princu pod konje i kočije … a i nju je samu dostojno srihtati. Na kraju, trebala joj je i ona posve specijalna differentia specifica – staklene cipelice. Pitanje je zašto? Pa zato što ovo nije bila samo njezina bajka, nego i prinčeva. I on je sam po sebi tražio nešto znatno bolje od sebe. Očito, nije mu bila dovoljna neka tek obična otmjena ljepuškasta dama. Pa viđao je takve svaki dan. Naprotiv, tražio je otmjenost i ljepotu kakva do tada nikad nije bila viđena. I ovo će mu biti znakom da se nalazi na dobrom tragu – elegantna mala nožica u prekrasnoj staklenoj cipelici. Zanimljivo, ovo dvoje (nožica i cipelica) će opstati i nakon što ostatak čarolije nakon ponoći propadne, a princu je očito baš to i bilo od presudne važnosti. Ovo možebitno baca i sasvim novo svjetlo na cjelokupnu narav čarolije. Ona u konačnici kao i da nije bila potrebna, ili je bila potrebna tek iznimno kratko, jer Pepeljugu je na kraju iz njezine bijede izvukao detalj koji je po svojoj prirodi zapravo već posjedovala, plus ona cipelica koja i nije bila sad baš neko vele nadnaravno čudo. Dakle, pouka se moguće ogleda u tome da nam za kvalitativni skok o kojem sanjamo i nije potrebno toliko puno koliko inače mislimo. Do žuđenih okolnosti i okruženja će nas dovesti ona neka komponenta koju već imamo i koju eventualno tek nešto treba nadograditi. A da bi znali koji je to detalj, trebamo se jednostavno kloniti nerealnih megalomanskih maštarija i početi razmišljati upravo na tragu potrebnih detalja.
Za kraj nešto što je moguće trebalo naznačiti već u samom početku. Zbog čega uopće jedna ovakva tema i razmišljanje? Zar ne bi bilo realnije govoriti o tome kako se u životu pomiriti sa onim što već imamo? Pa čak ako i ta naša težnja za boljim po sebi i nije posve opravdana, ona je ipak naša i čini se da nam je kao vrsti duboko prirođena. Težnja za boljim stoji u središtu svih ekonomskih, političkih, pa i religioznih stremljenja. Glede političkog konteksta, Henri Becque svojevremeno reče: “Nevolja je s jednakošću što se želimo izjednačiti samo s onima koji su iznad nas.” A glede religioznog, koncept milosti kao nezasluženog dara Božjeg provlači se na ovaj ili onaj način kroz sve religije. Dok za ekonomiju već i sami znamo… Jednostavno, mi uvijek želimo bolje i točka!
U Sarajevu 15. V. 2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tsuneo;

O podrazumijevanju

U našim međusobnim odnosima podrazumijevamo i više nego je potrebno i dopušteno. Objašnjenja nitko ne voli. Svi ih izbjegavaju. Ne žele ih slušati. Podrazumijevanje je kao izgovor nemam vremena kao što i izgovor nemam vremena potvrđujemo tako što govorimo: Tako je, to se podrazumijeva. Previše podrazumijevanja rađa lijenošću i površnošću u odnosu prema sebi. U odnosu prema drugima rađa šutnjom i gluhoćom. Ako tražite objašnjenje, dosadni ste i naporni. Vi ste „namćor“ i „davež“. U društvu niste dobrodošli i o vama ponekad misle da ste glupi ili se pravite glupi i budala. Ali i kad nešto znate, zašto to podrazumijevati kao i da drugi to isto zna? Možda ne zna. Podrazumijevanje je zavaravanje sebe o drugom. Ja znam, on/ona to također mora znati. Osjećam se tako i tako, on/ona to mora znati. Sad sam u takvom stanju i raspoloženju, on/ona to mora znati. Kako? Nagađanjem? Gledanjem u kavu i grah? Povremeno si previše dopuštamo kada podrazumijevamo toliko toga. Lakše je podrazumijevati, pa drugog optužiti i svaliti na njega krivicu da nas ne razumije, nego se natjerati tražiti objašnjenje. Lakše je uporno tvrditi o drugom da nas nikako ne razumije, jer podrazumijevamo da on/ona mora uvijek i apsolutno znati sva naša stanja, promjene, raspoloženja, želje i prohtjeve. Jedno od pogrešnih podrazumijevanja jest ono o muškarcima i ženama. Podrazumijeva se da će žena to i to. Podrazumijeva se da će muškarac to i to. Ali što je „to“ što se podrazumijeva i na što se „to“ uopće odnosi? Podrazumijevanje ne prihvaća promjene. Ono pretpostavlja da su stvari oduvijek onakve kako se postave na početku. Bez obzira na godine, vrijeme, okolnosti, podrazumijevanje se i ne trudi prilagoditi svijetu ljudskih iskustava i njihovih međusobnih odnosa. Ono podrazumijeva samo sebe kao kakav nepomični zid koji ne smijete pomjeriti, ali ga ne smijete niti preskočiti. Možete pred njim stajati i buljiti u njega dok se svugdje oko vas događaju promjene i nove stvari. Podrazumijevanje je kao kakav arheolog koji je otkrio veliko nalazište i nema više istraživanja, makar uokolo ima još bezbroj područja koja treba istražiti. Podrazumijevanje ponekad tako „cementira“ odnose između ljudi da ništa drugo ne preostaje nego šutnja i tišina. Ali ne ona šutnja i tišina kad se ljudi preko njih razumiju, nego ona napeta šutnja kada se misli: što sam učinio/učinila, što sam rekao/rekla i kada se čovjek niti smije opustiti niti smije pitati je li nešto krivo učinio. Koliko puta gubimo živce s tim stalnim dociranjem s visoka: Podrazumijeva se da ti to uradiš, podrazumijeva se da to spada na tebe, podrazumijeva se da je tvoj posao. Ponekad od ljudi jedinu rečenicu koju možete čuti jest: podrazumijeva se da ti to moraš… iako danima, mjesecima i godinama nema nikakve normalne komunikacije i objašnjenja, čak ni u pokušaju a što se to točno podrazumijeva u našem odnosu. Kako znati što se podrazumijeva bez ikakvog objašnjenja i jasne i otvorene komunikacije koja nam objašnjava što i kako činiti i ponašati se? Podrazumijevanje je nekad uistinu naporno i umara. Čovjek mora biti „vrač“ i „tumač“ tuđih gesti, nutarnjih stanja i raspoloženja kako bi znao što i kako činiti bez ikakvog objašnjenja i otvorene komunikacije. Kad podrazumijevanje postane dominantan način ponašanja i odnosa prema drugom, drugi brzo gubi volju za daljnjim odnosom jer se osjeća kao „slon u staklari“ i kao da „hoda na prstima“ cijelo vrijeme. Sva tuđa raspoloženja, osjećaji, stanja, stavovi se podrazumijevaju iako nam nikada nisu niti jasno izrečeni niti otvoreno objašnjeni, nego je naša zadaća i trebamo biti počašćeni što ćemo igrati ulogu „čitača“ nečijih neobjašnjenih stanja jer drugi smatra da se sve podrazumijeva, odnosno da se nitko ne mijenja, ni on, ni vi, ni svijet, ni ljudi oko vas. Podrazumijevanje može biti dobro kada ga prate prethodna objašnjenja što i kako se postaviti. Jer dobre navike u odnosu između ljudi koje ne traže puno riječi nastaju tako što podrazumijevanju prethode objašnjenja o samom sebi i svojim stavovima i ponašanjima i navikama. Podrazumijevanje bez objašnjenja je izuzetan napor i prepreka koja zbunjuje i uništava komunikaciju među nama, dok objašnjenje koje prethodi podrazumijevanju stvara dobre navike među ljudima kada se s drugim može s malo riječi dobro i kvalitetno razumjeti. Objasni pa podrazumijevaj, ne podrazumijevaj bez objašnjenja!

U Sarajevu 12. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shannon Fagan

MISTERIJ ZVANI BLISKOST

Poznati kanadski slikar-pejsažist Ken Gillespie reče jednom zgodom kako mu se s obzirom na njegovu preokupaciju slikanja u prirodi nekako činilo logičnim da nabavi sebi psa, i na kraju je od toga ostao posve fasciniran činjenicom kako čovjek može izgraditi blizak odnos s nekim, čak i bez ijedne izgovorene riječi te bez ikakvog sudjelovanja intelekta. Dakle, čini se da je bliskost stvarnost koja ne ovisi nužno od riječi i intelekta. Međutim, iole ozbiljnija analiza pokazuje da bliskost po sebi često ne treba nit’ puno toga drugoga, a što nam se kao ljudima inače može činiti jako važnim.

U tom smislu, bliskost kao takva počesto ne zahtjeva niti svjestan izbor ovoga „biti blizak” s nekim. Meša Selimović reče kako se prijateljstvo ne bira, nego da ono biva, tko zna zbog čega, slično kao i ljubav. No stvar postaje još misterioznijom ako znamo da bliskost pokatkada ne ovisi čak ni o ovom predragocjenom prijateljstvu i ljubavi, jer vjerujem da manje-više svi imamo i poneko takvo iskustvo – ono, kad nas život čvrsto veže s nekim, a da pri tome ne osjećamo nit’ kakvo bajno prijateljstvo, a još manje idiličnu ljubav. Glede toga, jedna paradoksalna izreka čak govori kako se ne smijemo zaljubiti u osobu ako želimo s njom ostati bliski … jer nekako se čini da je ljubav na koncu podjednako toliko raskolnička snaga koliko i približujuća. U tome smislu, irski poet John O’Donohue je govorio o svojevrsnom napetom sestrinstvu udaljenosti i bliskosti, pri čemu udaljenost naznačuje čežnju (longing), a bliskost pripadnost (belonging). Dakle, nešto po sebi vrlo slično Peter Brook-ovom narativu o realnosti blizine, te o mitu daljine. Bez ovog drugog ne možemo biti oduševljeni, kao što bez onog prvog ne možemo biti pokrenuti. Stoga su obojica, neovisno jedan od drugog, bili suglasni da ovo dvoje nekako mora ostati u jednoj široj dinamičnoj cjelini i ravnoteži. Pokušati ih razdvojiti, značilo bi samom sebi nanijeti nesagledivu štetu.

U ekstremnim slučajevima se čini kako neki ljudi uopće nisu sposobni živjeti bliskost bez nasilja. U tom kontekstu, američka autorica Bell Hooks govori o nasilnoj intimnosti kao o jedinom mjestu gdje agonija uistinu biva ostvarena. Međutim, i onoj sasvim normalnoj, poglavito sretnoj bliskosti pripada ta jedna čudna dimenzija međusobnog nanošenja boli, te bezbolnog nadvladavanja iste. Jedna izreka kaže da se istinska bliskost događa tamo gdje se ljudi međusobno učestalo vrijeđaju, pri čemu nikad ne ostaju trajno uvrijeđeni, slično kao što druga izreka kaže da se prava bliskost događa tamo gdje ljudi jednostavno ne mogu jedni bez drugih, pa čak ako to sami više i ne žele. No, slično tako, za svaku bliskost je kudikamo bolje da što više bude začinjena osjećajima prijateljstva, povjerenja i ljubavi.

Za kraj, ako pokušamo odgovoriti na pitanje što ga zapravo dođe ta bliskost i kako se do nje uopće dolazi, morat ćemo pretpostaviti da je ovo veoma teško pitanje na koje možda i nikad nećemo saznati potpuni odgovor. Cormac McCarthy izvrsno primijeti kako on počesto pokušava staviti stvari u jednu širu perspektivu, ali ponekad im je jednostavno preblizu da bi to i učinio. Možda je upravo to i posljednji temelj naznačene tajnovitosti bliskosti. Za jasniju perspektivu je potreban pogled odozgor i iz daljine, a kad smo stvarima posve blizu, onda se moramo pomiriti s tim da nam ove nikad u potpunosti neće biti jasne.

U Sarajevu 9. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightfieldstudios ;

O sumnji

Najtragičnija je sumnja koja šuti. Odbija progovoriti. Kao nijemi klin boli prodire i lagano otkida dio po dio povjerenja između čovjeka i čovjeka. Postoje dobre sumnje. Korisne sumnje. Potrebne sumnje. Obvezne sumnje. Ali one govore. Ne šute. One postavljaju pitanja. Nisu uvijek tragične. Tragičnost sumnje u njezinoj je šutnji pred postavljenim pitanjem. Pred upitnim pogledom. Što učiniti da tragična sumnja progovori? Kako je zaustaviti u njezinom pohodu prema uništenju povjerenja? Tragičnost sumnje, osim u njezinoj šutnji, jest i u njezinom neznanju. Ona ne želi saznati o čemu je riječ. U čemu je problem. Samu sebe drži u neznanju i mraku i ne želi izići na svjetlo. Iako ima mogućnost otkloniti neznanje i otkriti razloge i uzroke, radije bira ostati bez objašnjenja. Tragična sumnja svjesno ne želi objašnjenje. U šutnji vodi dijalog sama sa sobom. Plete izmišljene niti stvarnosti kojih nema. Koje ne postoje. Koje se nisu dogodile. Ali sumnji koja šuti i koja ne želi nikakvo objašnjenje je prirodno da izmisli nepostojeće stvari, događaje i okolnosti. Njezina tragičnost je u tome što je ponekad potrebno tako malo da bude nadvladana i pobijeđena. Riječ. Gesta. Rečenica. Pogled. Tragično je da je bio potreban tako mali napor da se pobijedi naoko nepremostivi jaz i bezdan nepovjerenja između čovjeka i čovjeka. Izgubiti puno dok je rješenje bilo nadomak ruke. Na vrh jezika. Na vrhu prstiju. Trebalo je samo izgovoriti. Ili pokazati. Sumnja koja šuti i potiče neznanje i kuje planove o osveti. Sprema se pobjedonosno likovati nad drugim čovjekom. Prokazati ga. Razgolititi ga kao varalicu, prevaranta, lažova. Otkriti stvarnost koje nema. Događaje koji se nisu dogodili. Kako spriječiti tragičnu sumnju da sve pretvori u katastrofu? Kako je nagovoriti da progovori? Iskrenošću? Otvorenošću? Pokušati je zavarati? Biti dvoličan prema njoj? Ali tragična sumnja je već unaprijed razradila sve moje moguće scenarije kojima bih je htio navesti da mi kaže o čemu je riječ. I već ima spremne odgovore. Iskrenost je maska. Otvorenost je fasada. Varati je samo joj daje povoda da više šuti i više se povlači u neznanje. Biti dvoličan prema njoj samo pojačava njezine optužbe. Tragičnu sumnju jedino mogu pokušati iznenaditi dok je još na početku. Dok se još sprema na šutnju i povlačenje u mrak i neznanje. Dok je još spremna govoriti. Makar ponekad i šturo. S malo riječi i još manje rečenica. Ali sve dok tragična sumnja govori, uzdam se u svoje pokušaje da će mi reći više o onome što razara naše međusobno povjerenje. Ako zašuti i prestane govoriti, možda sam stigao prekasno i više ništa ne mogu učiniti. Ne bojim se sumnje koja govori. Koja viče. Koja optužuje. Koja proziva. Koja proklinje. Ne bojim se sve dok govori i traži odgovore. Ne bojim se sumnje sve dok želi znati i spoznati. Ali me strah sumnje koja uporno i stalno šuti i povlači se dublje u tamu između mene i drugog. Pred takvom sumnjom čini se kao da sam bespomoćan. Ne znam ni za kakvo sredstvo, alat, tehniku i način da je uvjerim da progovori jer sam skoro sve probao i polako mi nestaje prostora za nove pokušaje. Uvijek je moguće da smo i mi tome krivi. Nisam slušao sumnju koja je govorila. Upirala prstom. Pokazivala pogledom. Kako nisam osjetio tu duboku nelagodu i mučninu između nas kad je sumnja odjednom prestala govoriti? Zašto nisam naćulio uši? Otvorio oči? Ispružio ruku? Zašto je nisam spriječio da se povuče? Sad kad se povukla, ne mogu učiniti puno. Možda ne mogu učiniti ništa. Tragična sumnja je zašutjela i ne znam hoću li dočekati opet da progovori i kaže mi i objasni o čemu je riječ i gdje leži nesporazum. I grize nas. Pomalo. Najgore je što ne znam je li dovoljno malo da progovori. Je li dovoljno da izgovorim riječ, napravim gestu ili bacim pogledom, pa da se ona otvori i konačno progovori? Osjećam tragičnost sumnje koja šuti. Možda nam treba jedva maleni korak da ponovo uspostavimo povjerenje? Ali tragična sumnja ne želi progovoriti. I ja se polako umaram. I moja umorna sumnja od početne vike i galame postaje tiha i slabašna. I ona postaje šutljiva i povlači se. Možda nam je trebalo tako malo da otklonimo tragičnu sumnju. Ali sad je već teže. Sad smo dvije tragične sumnje koje šute. Ako njegova/njezina progovori i konačno nešto kaže, možda moja neće moći odgovoriti ili će biti gluha i neće čuti. I toga se bojimo. Da nećemo moći čuti kada konačno sumnja otvori usta i progovori jer ćemo biti i sami oni koji tragično šute i više ne otvaraju usta i ne čuju kada nam drugi konačno objašnjava u čemu je bila stvar i u čemu je bio problem našeg međusobnog povjerenja.

U Sarajevu 8. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sofiazhuravets

O osvajaču

Želimo biti osvojeni. Nekad ne možemo odoljeti. Jedva čekamo. Zašto ne možemo odoljeti nečijem osvajanju? I zašto kada smo osvojeni, govorimo da smo opijeni? Kada fenomen osvajanja prati fenomen dobra, nikad se ne bunimo protiv tog osvajanja. Rado pristajemo da nas osvoji nečija plemenitost. Ljubav. Iskrenost. Dobrota. Poštenje. Osvajanje se tada ne doživljava kao pokoravanje i porobljavanje, nego kao iskustvo slobode. Kao da nas nečija dobrota osvoji i „tjera“ da i sami pokušamo doseći granice dobrog. Obično nam je prva pomisao kad razmišljamo o osvajanju da nećemo dopustiti da nas netko osvoji jer je to ropstvo i ugnjetavanje. Ipak, kada iza osvajanja stoji dobro kao temelj, takvo osvajanje ne odbijamo, dapače potičemo ga. Kad netko od nas kaže kako je opijen jer ga je netko osvojio, govori kako ga je neko dobro u nekom privuklo i zavelo. I dobro ima sposobnost zavođenja i privlačenja i kao osvajanje ono je uvijek opijenost koja u nama budi osjećaje zadovoljstva i ispunjenja. Kada dobro kao fenomen prati osvajanje, naša potreba da budemo identični ili jedno s drugim nije potreba za vlašću, kontrolom i nadmoću. Kada nas osvoji nešto dobro u muškarcu ili ženi, želimo biti jedno u tom što nas je osvojilo. Biti savršeni poput njega/nje, biti pouzdani poput njega/nje. Osvajanje koje se temelji na dobru nikad nema potrebu i želju da drugim vlada odvojeno od sebe kao despot. Ima potrebu da s drugim bude jedno u onome u čemu nas je drugi osvojio. Poštenje. Otvorenost. Korektnost. Osvajanje se javlja kao fenomen dobra i kao nešto dobro. Takvo osvajanje teži da zajedno s drugim rastemo u onome u čemu se divimo njegovoj osobi i zbog čega smatramo da smo osvojeni. Želimo zajedno s njim rasti.

Osvajanje može biti dominacija. Pokoravanje. Stroga zabrana. Zatiranje. Potreba da se ne bude identično s drugim u dobru, nego da drugi postane dio moga ja tako da ga potpuno ukinemo. Ova vrsta osvajanja se javlja i kao fenomen zla. Osvajanje kao fenomen zla teži biti savršeno u zlu. Sebičnost. Zavist. Dvoličnost. Mržnja. Osvajanje koje se temelji na zlu teži zlom savršenstvu u manama i nedostatcima. Osvojiti drugoga i ukinuti ga da bi mi postali najdvoličniji, oni koji najviše mrze, koji su najsebičniji i najzavidniji. Onaj koji osvaja temeljeći osvajanje na zlu, teži biti apsolutno samostalan jer zlo po svojoj naravi teži isključenju svih i svega osim samo sebe. Odatle i potreba kod zlih osvajanja da se ukine narod, jezik, kultura drugačiji od mog, koji nam je tuđi. Ne može se tolerirati postojanje drugog. Ne može se željeti čak ni da se bude zao kao drugi. Teži se isključivo ukidanju i uništenju svih jer zlo ne podnosi suparnika ni onda kada je drugo zlo u pitanju. Dobro je sposobno tolerirati i poticati drugo dobro da raste, zlo je sposobno zatirati samo sebe da bi ostalo apsolutno samo i jedino vladalo nad svakim. Ponekad se zna reći kako „zlo proždire samo sebe“. Onda i osvajanje utemeljeno na zlu ne može željeti sjedinjenje s drugim. Može težiti samo njegovom dokidanju i trajnom ukidanju. Zato se bunimo protiv osvajanja temeljenog na zlu jer osjećamo i bez znanja i istraživanja da nas takvo osvajanje ne želi učiniti poput sebe, nego nas želi potpuno apsorbirati i uništiti. U nama postoji prirodni stav s kojim se rađamo da s punim povjerenjem dopuštamo i volimo kada nas netko ili nešto osvaja jer u sebi ima dobro kao temelj, počevši od dobra čovjeka do dobre države i naroda. Kao što se prirodno bunimo i pružamo otpor osvajanju koje u sebi ima zlo kao temelj, bilo da je riječ o čovjeku ili narodu. Osvajanje utemeljeno na zlu uvijek završava u samoći i izoliranosti jer strah i otpor takvom osvajanju nadjačava sve naše povjerenje i nadu u dobar ishod nakon što smo osvojeni. Zao osvajač po naravi svoga osvajanja osuđen je na samoću i vlada pomoću straha. Osvojeni ga se boje, ali ga i mrze i žele njegov kraj. Dobar osvajač „osuđen“ je na altruizam i ljude jer ga ljudi vole i žele biti u njegovoj blizini. On po naravi svog osvajanja ne može živjeti u samoći i biti izoliran, makar to i želio.

Osvajanje je izvanjski pokazatelj dobrote i zla i čini se kako se njegov istinski smisao ne krije u tehnikama i sredstvima osvajanja, nego duboko u naravi samog osvajača. Je li dobar ili je zao onaj koji nas želi osvojiti? Ponekad nismo sigurni u namjere onoga koji nas osvaja. Zato je u situaciji kada nas netko osvaja, iznad svih tehnika, metoda i lijepih riječi, najvažnije pokušati dokučiti na čemu se temelji osvajanje onoga koji nas želi osvojiti. Ako uspijemo spoznati i otkriti na čemu se temelji njegovo osvajanje, onda nije teško predvidjeti kakva će nam biti budućnost i život s njim. Naravno. uvijek su moguće promjene. Ali čovjeka izda i strpljenje i živci i zdravlje dok dočeka promjenu i bolje vrijeme. Možda je bolje unaprijed odbiti i obraniti se od nečijeg osvajanja ako smo dovoljno spoznali da je osvajač odlučio koristiti zlo kao temelj svog osvajanja. Riskiramo biti poniženi i pregaženi, pretvoreni u nečijeg roba i u konačnici uništeni. Jer zao osvajač ne želi biti identičan s nama i biti jedno s nama. On nas želi potpuno apsorbirati u sebe dok od nas ne ostane ništa, čak niti trag našeg postojanja. I ne stignemo se čak niti pobuniti i uložiti protest. Između zlog osvajača i vlastite slobode i slobodnog života doima se mudrijim izborom ovo drugo. Ipak zar nas sve ne začudi kada netko od nas izabere svjesno i slobodno zlog osvajača da ga porobi i ponizi? Zašto i kako je to moguće? Ponekad ne postoji odgovor.

U Sarajevu 7. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

NAJGORA GODINA ZA „BITI ŽIV” U POVIJESTI – I PONEKA POUKA KOJA IZ TOGA PROIZLAZI

Prema harvardskom povjesničaru i stručnjaku za Srednji vijek Michaelu McCormicku, nesumnjivo najgora godina za „biti živ” u povijesti nije bila ni famozna 1349., kad je Crna Smrt zbrisala gotovo pola Europe, pa niti 1918., kad je Španjolska groznica pobila 50 do 100 milijuna ljudi diljem svijeta, i to dok su ovi još bili zbrajali žrtve od Prvog svjetskog rata. Dakle, pobjednik neslavnog takmičenja bi prema navedenom povjesničaru bila 536. posl. Kr. Tada se kroz period od 18 mjeseci nad cijelom Europom, Bliskim Istokom i dijelovima Azije bila spustila čudna i gusta magla koja se nije dizala ni danju ni noću. Usjevi su masovno propadali, nebrojeni ljudi crkavali od gladi, a vlastela malodušno negodovala zbog nesnosno kiselog vina. Tek će u novija vremena znanstvena istraživanja pokazati kako se tu radilo o posljedicama iznimno snažne vulkanske erupcije na Islandu, čiji će pepeo, eto, posve prekriti polovicu svijeta. Međutim, nevoljama tu još ni izbliza nije bio kraj. U narednim godinama je prvo izbila pandemija kuge, a zatim će islandski vulkani u kratkom periodu još dva puta rigati svoju vatru.

Zanimljivo je da ovakvi povijesni nalazi ljudima kasnijih vremena nikad nisu puno značili. Oni su mnogo radije, a tako je i dan danas, svoje vlastito vrijeme smatrali uvjerljivo najgorim vremenom, pa samim tim na neki način i onim posljednjim vremenom.

No morali bismo se pitati na temelju čega ljudi dolaze do takvih zaključaka premda povijesni podaci nedvojbeno pokazuju da nam je danas doslovce super s obzirom na to kako bi sve moglo biti? Dakle, koja je to referentna točka na temelju koje ljudi učestalo zaključuju da je situacija grozna, premda ista realno može biti kudikamo gora? Jedno je izvjesno: Za zlo ne možemo znati ako ne znamo za dobro, jer zlo u svojoj metafizičkoj srži i nije ništa drugo nego nedostatak dobra. Uzet ćemo za primjer da životinje u prirodi nikada ne pate od depresije, odnosno, znakove iste pokatkad tek počinju pokazivati u društvu ljudi. Same od sebe one ne znaju za bolje, pa tako onda ne znaju ni za ono gore. Dakle, vidimo, čovjek je biće koje usprkos svim svojim kontradikcijama trajno nosi to nekakvo gigantsko imaginarno dobro pred svojim očima. On nesvjesno zna da stvari mogu i trebaju biti puno, puno bolje, i ne miri se sa onim gorim od toga, premda to gore, vidimo, počesto i nije toliko po sebi stvarno loše, koliko bi teoretski, a i praktično, moglo biti.

Stoga se za kraj pitamo što je po svojoj naravi to neslućeno dobro koje nam vječito skriveno tinja pred očima? Vjernik će svakako reći da je to sam Bog, a humanist da je to nekakav zgusnuti apstraktni ideal koji nastaje zbrajanjem svih pojedinačnih raštrkanih pozitivnih datosti ljudskog života. Platon bi opet, još davno prije rekao da se ovdje radi o datosti iz svijeta ideja. U svakom slučaju, jedno je sigurno: Mi kao vrsta uvijek znamo za ono bolje, i upravo na temelju toga i zaključujemo često da su stvari u svakodnevnici iznimno loše. No izgledno bi nam bilo pametnije da to vječito, pred očima, tinjajuće dobro znamo iskoristiti na pozitivniji način. Valjda bi nam ono trebalo biti pozitivnim pokretačem i stalnim izvorom nade, a ne ovako počesto, kao i sad – konopcem za vratom.

U Sarajevu, 5. V. 2020.

M. B.

Izvor:

– Ann GIBBONS, „Why 536 was ‘the worst year to be alive’” (15. 11. 2020.), AAAS, Http: https://www.sciencemag.org/news/2018/11/why-536-was-worst-year-be-alive (Stanje: 5. V. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dogstock

IMA LI ŽIVOT SMISLA?

Smisao je jedan od onih pojmova koji su po sebi istovremeno vrlo jasni, ali i poprilično nejasni. Recimo, ukoliko vam netko kaže da u nečemu ne vidi smisla, izgledno će vam biti poprilično jasno što on s tim pokušava reći. No, ukoliko vas netko zamoli da mu koncizno objasnite što je to smisao, vjerojatno će te se poprilično namučiti pokušavajući mu to objasniti. Jer smisao u svakom slučaju nije jedna od onih uobičajenih stvari i pojava koje je moguće definirati standardno uz pomoć roda i razlike, kao što je to recimo stolica – komad namještaja (rod) koji služi za sjedenje (razlika), ili drugi primjer – golub, jedinka iz porodice ptica (rod) i reda golupčarki, koju karakterizira široka rasprostranjenost, kratak vrat i zbijeno tijelo (razlika). Ovako nešto ne možemo izvesti s pojmom smisla, jer ne znamo pouzdano čemu on pripada, pa onda isto tako ne možemo jasno odrediti ni specifičnu razliku. Stoga ćemo se kod pokušaja definicije u ovom slučaju najvjerojatnije inferentno poslužiti nekim drugim pojmovima i sudovima, na način da je smisao u konačnici nešto što ima veze sa značenjem, vrijednosti, opravdanosti, svrhom, pa i sa isplativošću stvari. U filozofskom pogledu, smisao se najčešće dovodi u vezu s pojmom značenja, s tim da je značenje izrazito nadosjetilni pojam, te kao takav predstavlja čistu apstrakciju i logički konstrukt. S druge strane, smisao je nešto što se po sebi više tiče osjetilne spoznaje, te kao takvo osim apstraktnih spoznajnih kategorija, evocira kod čovjeka i snažne emocije. U tom kontekstu, ono što osjećamo smislenim, budit će u nama radost, nadu i optimizam. S druge strane, osjećaj besmisla, kao što znamo, potiče tugu, depresiju, razočaranost i fatalizam.

Glad za smislom

G. Jung je inače hipotetički govorio o postojanju petog, reflektivnog instinkta kod čovjeka, koji se manifestira kao potraga za smislom i značenjem. Prva četiri osnovna instinkta (nagona) je prije toga definirao Karl Pribram i tu spadaju borbenost, uzmicanje, prehrana i razmnožavanje. Dok je čovjek po sebi više zaokupljen sa ova prva četiri, nekako je jasno da ga se onaj peti i neće toliko ticati. Međutim, kada ono primarno konačno bude zadovoljeno, tada obično započinje i ona čovjekova bjesomučna potraga za smislom i značenjem, koja se nerijetko ispostavlja čovjekovom pustolovinom života. Pitamo se zašto je ta potraga počesto toliko izazovna i stresna? Pa s jedne strane, kao što rekosmo, glad za smislom je čovjeku nešto prirođeno, i kao takvog ga se tiče u njegovoj cjelovitosti. No, istovremeno, potraga za smislom se pokazuje kao nešto prevratničko u odnosu na samog čovjeka. Nešto što zahtjeva sasvim novu interpretaciju vlastite prošlosti i sadašnjosti, te nanovo izgrađeni osjećaj samoga sebe. Dakle, po Jungu smisao u svakom slučaju nije nešto što se jednostavno pronalazi ili ne pronalazi, nego nešto što po sebi prvo zahtjeva da pronađemo sami sebe, kako bi onda i ovo drugo, u tom slučaju, sasvim jednostavno pronašli. Stoga bi i na ono naslovno pitanje ovog teksta „Ima li život smisla?”, prvo trebali postaviti pitanje: „Ima li zapravo nas?” ili smo se u međuvremenu posve rastočili kroz nemirna vremena i pretjerane, što svoje – što tuđe, zahtjeve?

Mali i veliki smisao; vječnost i kontingencija

Spomenut ćemo ovdje ono jedno klasično Franklovo mjesto. Nakon što mu je na psihoterapiju došao suicidalni srednjovječni čovjek koji se želio ubiti jer u životu nije vidio nikakvog smisla, veliki psihijatar ga upita: „A kako to da se već niste ubili?” Depresivni čovjek mu je na to snuždeno odgovorio da ne može to tek tako učiniti jer ima ženu i dijete. Frankl će na to: „Pa eto vidite da vaš život ima smisla; to su vaša žena i dijete!” Jer po Franklu smisao ni ne mora biti ono nešto veliko i bajno. Naprotiv, smisao je sve ono što nas potiče da i dalje živimo i borimo se.

Reklo bi se da je ovo posve krucijalno mjesto. Dok depresivni čovjek traga za onim nekakvim velikim smislom, terapeuti, duhovnici, ali i dobri prijatelji će ga pokušati podsjetiti na onaj mali sveprisutni smisao, koji u konačnici i nije toliko mali. Kako smo ono već nedavno o tome pisali: Da vam jednog dana potres ili požar unište posao i kuću, budite sigurni kako bi ste se u tom slučaju sa sjetom prisjećali da vam je jučer sve bilo divno, lijepo i krasno. Međutim, čak bi i u tom katastrofičnom slučaju opet preostajao onaj poneki mali smisao: smisao sačuvanog života, smisao mogućnosti novog početka i sl.

Jednostavno, kontingentni svijet u kojem živimo izgledno ni ne podnosi više od tog sasvim malog smisla.

Na primjer, ponekad doživimo ono ponešto zbilja lijepo i očaravajuće, ali i u tom slučaju će naznačena kontingencija prolaznosti i promjenjivosti kvariti sveukupni dojam. Znate već ono, nalazite se na plaži, grije vas ljetno sunce, osluškujete umirujući šum mora, a nježni povjetarac vam mazi tijelo, kad odjednom čujete nečiju jadikovku iz blizine: „Joj, kad se sjetim da za deset dana treba opet na posao!” Ovo je još i simpatično; u svakom slučaju, što je materijalni ili ljudski dobitak pokatkad veći, to će i čovjekov strah od gubitka biti izraženiji. U tom smislu, također ne važi uzalud ono da su dosadne i prosječne ljubavne veze po sebi perspektivnije i dugotrajnije od onih velikih intenzivnih ljubavi. Jer što na ovom svijetu nekoga ili nešto više volimo, to ćemo se morati i više brinuti oko eventualnog gubitka.

Iz prethodnoga proizlazi kako je onaj veliki žuđeni smisao prije svega religiozni fenomen. Jer jednog takvog posve velikog smisla ni ne može biti izvan vječnosti, a hoćemo li istu na kraju dočekati, to je po sebi stvar osobne vjere. Dotad nam na ovom svijetu preostaju otprilike samo dvije stvari:

Prva je da se nastojimo zadovoljiti onim malim sveprisutnim smislom, za kojeg ustvrdismo da i nije toliko mali koliko nam se ponekad čini.

Druga mogućnost je da pokušamo više uživati u onim povremenim idiličnim trenucima, te da pri tome ne pokušavamo misliti na mogući gubitak, prolaznost ili opet na onaj ponedjeljak, posao i obveze. Koliko su lijepi trenuci zapravo izuzetni, to po sebi najbolje znaju umjetnički umovi. Jer oni su ih vični čak pretvarati u vječnost. Recimo, kad lijep prizor ovjekovječe slikom, ili trenutak inspiracije ovjekovječe pjesmom ili pričom. I tada trenutak prestaje biti trenutkom, te postaje na neki način skoro pa vječitim trenutkom. Tko zna, ne kaže se uzalud ono da prava ljubav računa ili sa vječnošću ili sa sadašnjošću i nikad s vremenitošću.

U Sarajevu, 3. V. 2020.

M. B.

Izvori:

– Smisao. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 3. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56794>.

– Mark WINBORN, Interpretation in Jungian Analysis. Art and Technique, Routledge, 2018.

– Viktor FRANKL, Nečujni vapaj za smislom, Naprijed, Zagreb, 1987.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

O prihvaćanju

Više nismo na prvom mjestu. Nekad smo bili. Nekad smo bili najvažniji. Sad je netko drugi. Nekad smo bili najzanimljiviji u društvu. Više nismo. Stigli su novi ljudi. Uzbudljivi. Zanimljivi. Trebali bismo prihvatiti stanje stvari. Prihvatiti sebe. Prihvaćanje je ugodna anonimnost koja s nas skida teret da budemo središte života i svijeta. Prihvaćanje može poslužiti kao blagotvoran lijek našoj narcisoidnosti. Prihvaćanjem sebe prihvaćamo svoju prolaznost. Jučer sam bio netko. Danas sam netko drugi. Sutra ne znam tko ću biti. Prihvaćanje je intimno razumijevanje promjena koje nam se događaju. Više nisam najmlađi. Valja to prihvatiti. Više nisam najpametniji, najsposobniji, najbolji. Promijenio sam se. Treba znati prihvatiti ove promijene.

Istinsko prihvaćanje samog sebe oslobađa nas od superlativa ljudskog postojanja kako u svemu moramo biti naj-nešto. Ne moramo. I nije nužno za osjećaj sreće da nam postojanje bude superlativno. Istinsko prihvaćanje samog sebe oslobađa od nezadovoljstva i straha da je prosječnost apsolutno pogubna i grešna. Ali nije. Nekad smo mogli postići iznadprosječne rezultate. Danas postižemo prosječne. Ali oni nisu loši. U skladu su s našim intelektualnim i fizičkim moćima. Prihvaćanje sebe je intimno samosazrijevanje u prihvaćanju promjena koje slabe našu snagu, moć i sposobnosti. Prihvaćanje sebe je možda bolno ali ugodno odrastanje za prosječnost i svakodnevnicu.

Zamislimo sebe dok hodamo sunčanom stazom u tišini. S obje strane staze je drvored i na određenim mjestima nalaze se klupe za sjesti. Staza je samo moja. Nitko njome ne hoda i ne prolazi. Kad sjednem na klupu, vidim stazu kako se unedogled proteže s obje strane. Vidim dio koji sam prošao. S nostalgijom razmišljam kako sam na početku staze bio pun poleta i prelazio velike udaljenosti. Sada dok sjedim na klupi, znam da više nemam onaj prvotni polet i da se udaljenost koju mogu prijeći smanjila. Ali sam zadovoljan. Pogledam naprijed na dio staze kojim tek trebam proći. Malo me strah, ali sam i znatiželjan koliko dugo ću još moći hodati prije nego budem ponovo morao odmoriti. Pogledam na jednu i na drugu stranu i osjetim se zadovoljnim. Jedan dio sam prešao. Sada slijedi drugi. Osjećam da je sve kako treba i kako je oduvijek trebalo biti. Prihvaćanje sebe je osjećanje dok gledamo i na prošlost i na budućnost kako je sve kako treba i kako je oduvijek trebalo biti. Zadovoljan sam trenutkom života u kojem se nalazim dok promatram ili razmišljam o proživljenom i mislim na ono što još uvijek treba proživjeti.

Kao što nakon dugog hoda stazom ne mogu prelaziti velike udaljenosti kao na početku, u meni još uvijek ima volje i želje da s više odmora i prelazeći manje udaljenosti dospijem do kraja. Kao što više nisam jedan od onih kojega drugi slave u superlativima, još uvijek imam volje i želje da dam sve od sebe u skladu sa snagama koje sada imam na raspolaganju. Sigurno neću postići da budem obožavan kao netko tko je naj-nešto, ali to je u redu. Mogu postići da budem zadovoljan s postignutim. Prihvaćanje sebe i ide za tim da sebe učinim zadovoljnim i sretnim, a ne toliko isključivo i samo druge koji to eventualno od mene očekuju.

Netko tko je mlad i hodanje mu je nešto tako obično i normalno ne može razumjeti duboko zadovoljstvo onoga koji nije više mlad i koji s naporom napravi nekoliko koraka dnevno. Ali ih napravi. Mladom čovjeku se tih nekoliko teško napravljenih koraka čini kao nešto ispod svakog prosjeka, nešto čime se ne treba hvaliti jer je sramota. Ipak onaj koji je napravio tih nekoliko koraka prihvatio je sebe i zna da je tih nekoliko koraka sve što može napraviti danas. I zadovoljan je. Naučio je prihvatiti da je tih nekoliko koraka ono što može učiniti u skladu sa svojim godinama. Jer on je starac. Ali starac koji je zadovoljniji s nekoliko staračkih pokreta nego mladić koji je osvojio prvo mjesto u trčanju maratona jer mu se rezultat nije svidio.

Jedan dio života živim ne prihvaćajući sebe. U ludom svijetu i društvu gdje smo svi prisiljeni nadmetati se do granica fizičke i duhovne izdržljivosti čovjek koji prihvaća sebe ponekad je žrtva prijezira. Posađen je na optuženičku klupu, a optužba je da je zadovoljan prosječnim i svakodnevnim. Optužba je da kvari superlativno društvo naj-ljudi. Optužen je da se previše odmara i uživa dok hoda svojom životnom stazom umjesto da je pretrči u jednom dahu ne odmarajući ni na jednoj klupi koja je postavljena uz stazu. Prihvaćanje sebe uvijek će donekle ići protiv većine i njihovog načina razmišljanja i razumijevanja čovjeka. Treba se biti spreman na napade. Lijenčina, prosječnost, nezainteresiran, indiferentan, odsutan, nije dobar za timski rad, loš za team-building. Sve su to optužbe koje ponekad mora slušati onaj koji je naučio prihvatiti sebe. Jer ljudi su umislili sebi da cijeli život čovjek mora biti naj-u svemu i ne prihvaćaju objašnjenje kako je netko prihvatio sebe i zadovoljan je malim i prosječnim stvarima. A tek kada netko tko je prihvatio sebe kaže da više ne želi biti naj-u nečemu, da mu je toga dosta i da je umoran od superlativnog svijeta hijena koje se međusobno grizu i ubijaju. Takav biva optužen za nevjeru i blasfemiju. Zar čovjek smije prihvatiti sebe i reći: Zadovoljan sam prosječnim stvarima i životom? Nije li teški grijeh protiv svijeta koji silom tjera čovjeka da nikada ne prihvati sebe i da nikada ne smije biti zadovoljan sobom? Zašto ne smije? Tko je odredio pravila prihvaćanja sebe? Tko mi smije odrediti što za mene znači prihvatiti sebe, svoje moći, snage i sposobnosti?

Istinsko prihvaćanje sebe rađa u čovjeku mirom i čvrstoćom. Odjednom nas sve manje zanima što drugi misle. Sve nam je manje stalo da budemo naj-u svemu i da ispunjavamo nerazumne prohtjeve superlativnog svijeta. Odjednom nas više ne zanima previše ni svijet ni drugi i njihove optužbe i prigovori kako samo postali obični, prosječni i svakodnevni. Nekako je najvažnije da smo sami na stazi našeg života i da zadovoljno možemo baciti pogled na obje strane našeg postojanja. I prošlost i budućnost. I da možemo kad mi to želimo, a ne kada drugi odrede sjesti na nekoj od klupa postavljenoj uzduž staze. Kako bismo odmorili. Predahnuli. Pogledali nazad u prošlost i naprijed u budućnost. Kako bismo s uzdahom zadovoljstva i ispunjenosti mogli sebi reći: Sve je onako kako je trebalo biti. Ondje sam gdje trebam biti i sve je onako kako i treba biti, razmišljam zadovoljno dok odmaram i puštam suncu da mi grije lice i tijelo.

U Sarajevu 2. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

Exit mobile version