empatija – Poptheo Web Portal

O slušanju

Ne tražimo da nam se dive ni da na slave. Ni sami ne želimo nešto takvo. Voljeli bismo više razumijevanja prema onomu što smo prošli i proživjeli. Biti zaboravljen nije ugodno iskustvo. Još manje je ugodno kada bivamo zaboravljeni kada nam je potrebna pomoć. Kao kad se mjesecima i godinama borimo s problemima od bolesti do gubitka posla. Kada konačno isplivamo zdravi i zaposleni nakon vremena bolesti i nesigurnosti, pomalo nas boli da smo zaboravljeni i da nitko ne primjećuje koliko smo izgubili i mučili se u prethodnom vremenu. Oni s kojima smo bili bliski kao da ne vide ništa drugačije i novo u nama. Odmahnu rukom u prolazu. Nisu čak iznenađeni što nas vide. Tek površno i usput nas obavijeste da su čuli što nam se dogodilo. Žao im je. Drago im je što smo se izvukli i spasili. Željeli bismo da netko od njih zastane i pokaže jedno ljudskije lice i poželi čuti našu priču i sve što smo bili prisiljeni preživjeti. Željeli bismo da nas netko pokuša razumjeti. Međutim, sve se događa i kreće prebrzo. Odnosi se brzo uspostavljaju i brzo prekidaju. Prirodno je da u takvim okolnostima zaborav i ravnodušnost zauzimaju mjesto empatije i slušanja. Nekomu je istinski doživljaj imati nekoga tko će ga slušati i željeti čuti njegovu priču ne radi divljenja i slavljenja. Nego jer imamo potrebu s nekim podijeliti sve što smo prošli. Strah koji smo doživjeli. Rezignaciju. Razočarenje. Vaganje mogućnosti. Procjenu ishoda. Ulaženje u borbu. Trenutke kad nismo uspjeli. Kad smo bili na rubu. Trenutke kad su stvari počeli ići na bolje. Konačno trenutak kada smo izišli kao pobjednici. Željeli bismo podijeliti radost i euforiju s nekim bliskim. Prenijeti mu iskustvo koje bi i njemu jednog dana moglo biti od koristi i od pomoći. Uvjeriti ga da ima smisla i živjeti i boriti se. Naše razočarenje biva veće kada otkrivamo da smo za druge, pa i one bliske, zapravo oholi i umišljeni. Želimo biti u centru pažnje. Želimo da se svijet oko nas vrti. Kao da smo jedini koji su pali na dno i uspjeli se podići. Kada ne uspijevamo pronaći nekoga s kim ćemo podijeli radost i zadovoljstvo onoga što smo uspjeli pobijediti, neizbježno nam se postavi pitanje: zašto smo sve to prošli ako nas nitko ne želi čuti, ako nas nitko ne želi razumjeti, ako nitko ne želi da mu darujemo dio radosti koju nosimo u sebi? Zatvaramo se u sebe i nerijetko teško razumijemo zašto smo morali proći sve što smo prošli. Da budemo jači, snažniji, bolji? Ali ako nemamo to s kim podijeliti, ako nitko neće učiti iz našeg iskustva, sva ta jačina, snaga i dobrota ostaju u nama. Međutim, mi smo drugačiji kao bića. Želimo podijeliti uspjeh i pobijede. Pobijedili smo bolest i htjeli bismo nekome ispričati priču o svojoj hrabrosti i svojoj motiviranosti. O svojoj borbi. Pobijedili smo egzistencijalnu ugroženost, rezignaciju, depresivnost i malodušnost. Htjeli bismo nekome ispričati priču. Ne jer smo oholi. Puni sebe. Ne. Nego jer ne možemo u sebi zadržati radost i zadovoljstvo, želimo nekoga usrećiti ili potaknuti svojom pričom i svojim iskustvom. Nekad ne tražimo nikakvu nadoknadu. Tražimo priliku. Priliku da nas barem jedna osoba sasluša i čuje naše iskustvo. Sve manje slušamo. Sve manje smo spremni slušati nečiju ispovijest o životnoj borbi. Sve češće takve označavamo kao narcisoidne i pune sebe. Gladne pažnje. Kao da smo zaboravili da svatko od nas s vremena na vrijeme osjeti potrebu da svoje životne nedaće, nemire, sumnje i padove podijeli s drugim. Kao da smo zaboravili da onaj koji je sve to preživio i pobijedio želi ispričati priču o sebi ne radi hvalisanja, nego da nam njegova/njezina priča bude inspiracija. Kao da su svi pobjednici oholi i umišljeni. Kao da njihove priče ne mogu biti istinite. Kao da oni ne postoje.

Ponekad netko želi samo da ga slušamo. I ništa više. Ne želi pohvalu. Ne želi zahvalu. Ne želi priznanje. Želi podijeliti dio radosti i sreće što se izborio. Nadvladao. Pobijedio. Nismo svjesni koliko tu i tamo netko od nas traži da samo poslušamo ili slušamo. Unaprijed odbacujemo njegovu priču, njegovo iskustvo. Nemamo vremena. Ne želimo. Ne zanima nas. Nismo zainteresirani. Ravnodušni smo. Za čovjeka koji je preživio najgore što se u životu moglo iskusiti i doživjeti najteže je iskustvo kada nitko u svijetu nije spreman čuti njegovu priču. Baš nitko. I tek tu kada ga nitko ne želi saslušati, susreće se s pitanjem: zašto sam sve ovo prošao i za koga? S vremena na vrijeme treba zastati. Sjesti preko puta. Odvojiti vrijeme. Gledati oči i slušati glas. Pa ako treba i više nego smo planirali. Nećemo otići s osjećajem da smo izgubili sate, dan ili vrijeme. Vjerojatno ćemo otići nadahnuti i ohrabreni. I sjetit ćemo se nečije životne priče i iskustva. Kada nam zatreba. Kad se i sami nađemo na rubu. I kad se izborimo i pobijedimo, i sami ćemo tražiti nekoga među bivšim prijateljima, poznanicima, ljubavima. Ne da budemo u centru pažnje, oholi i umišljeni. Ne. Želimo podijeliti iskustvo s nekim od njih. Podijeliti zadovoljstvo. Sreću. Jer smo se izborili. Jer smo uspjeli. Želimo da nas netko sasluša jer smo sretni. I nadamo se da će, ako nas čuje i sasluša, otići ohrabren boriti se s onim što njega muči i progoni, što ga čini rezigniranim i malodušnim. Ne tražimo nagradu. Pohvalu. Ne tražimo tron. Ne treba nam pijedestal. Svojim iskustvom želimo pomoći i ohrabriti. I teško je kada vas nitko ne želi saslušati i čuti što ste prošli. Jer mi smo se borili, trudili i pobjeđivali ne samo radi sebe nego i jer smo se nadali da će drugi u nama pronaći oslonac i inspiraciju. I ponekad se borimo ne toliko radi sebe, nego radi njih. Tužno je kad nakon svega ne uspijevamo pronaći nikoga tko bi nas želio slušati i otkriti što smo sve prošli i na kraju uspjeli i preživjeti i pobijediti jer smo njemu/njoj željeli pokazati primjerom da se može, unatoč lošim predviđanjima i prognozama, pobijediti u životu. Žalosno je kad smo se borili da bismo bili primjer i inspiracija i bez ijednog dokaza i obzira proglašeni smo oholima i umišljenima, spodobama koje žele svu pažnju. Iznenadili bismo se koliko je anonimnih junakinja i junaka naše svakodnevnice čiji su životi i iskustva izvor ohrabrenja samo kad bismo htjeli odvojiti vrijeme. Sjesti s druge strane, gledati oči i slušati glas. Slušati je ono što nam često nedostaje da upoznamo i otkrijemo ljudske veličine koji nevidljivo i nenametljivo žive blizu nas. Možda čak i s nama. Treba znati i biti spreman slušati…

U Sarajevu 8. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

O prazninama

Izgubljeno će se vratiti kao osjećaj praznine. Nisu nas mogli naučiti dok smo bili mlađi i manji da svaki doživljeni gubitak u životu znači živjeti pomalo prazan. Možda bi bilo drugačije da smo kao djeca mogli imati svijest o težini gubitka i njegovim posljedicama. Možda je dobro što kao djeca nismo mogli biti svjesni gubitka. Gubitci ne ostaju zakopani u podsvijesti. Ne skrivaju se u nama. Ne žele mir i pomirenje. Pretvaraju se u praznine. Odrastanje bez oca. Gubitak. Kasnije će biti praznina. Odrastanje bez majke. Kasnije će biti praznina. Smrt supruge. Smrt supruga. Gubitci. Kasnije će biti praznine. Biti čovjekom kao da znači biti satkan od malih i velikih praznina. Figurativno govoreći, kao da je život oružje koje nas ranjava gubitcima da bi nam ostavio praznine kao trajne ožiljke i vječne podsjetnike. Ova praznina? Tu je trebao biti otac. Ona praznina? Tu je trebala biti majka. Kad stanemo prebirati rane, nabrajanje kao da ide unedogled. Ovdje je bio prijatelj. Izgubio/izgubila sam ga. Ovdje je bila ona. Izgubio sam je. Ovdje je bio onaj kojega sam voljela. Izgubila sam ga. Duša nam se čini kao mreža praznina različitih veličina i oblika. Gdje je prazno u nama tu je netko trebao biti ili je bio. Ima praznina koje nas tjeraju na besmisao. Čine nas bezvoljnima. Ne daju nam da se krećemo. Praznine očaja i izgubljenosti koje su opasne za nas. Praznine koje su ispunjene slikama onih koje smo izgubili su drugačije. Drugačije ih vidimo, doživljavamo i osjećamo. Čine nam se kao praznine ispunjene nadom, iščekivanjem i željom. Kažemo: Vratit će se. Ili kažemo: Ovo nije posljednje zbogom. Ili kažemo: Susrest ćemo se u vječnosti. Praznine koje sami stvorimo mogu biti poput pakla. Strašne i nepodnošljive. Praznine koje u nama iskopaju drugi bole duboko i dugo. Opet osjećamo ih kao da su ispunjene nečim. Miješanjem nade, potrebe, nostalgije, tuge, zova na kojega nitko sada ne odgovara, ali će možda u budućnosti ili iz vječnosti netko odgovoriti. Prazninama koje su drugi u nama ostavili raspirujemo strast za vječnošću i nekim novim i ponovnim susretom. Praznine nam ne daju da se pomirimo s gubitkom i da sve prihvatimo jer tako mora biti. U sebi nosimo jednu ili više praznina. Češće više, nego samo jednu. Neke su male i slabe, neke su duboke i intenzivne. Neke osjećamo s vremena na vrijeme. Neke osjećamo svaki dan. Te naše praznine, znakovi naše bespomoćnosti i krhkosti pred surovošću svijeta čine nas empatičnima, pomažu nam da se lakše približimo jedni drugima. I u tebi postoji praznina jer je mjesto gdje je netko bio ili trebao biti prazno, čujemo sebe kako jedni drugima govorimo i međusobno se tješimo.

Te naše praznine. Lomovi i prelomi na nutarnjim kostima duše koji nas međusobno povezuju. I ti imaš, vidim, tragove nekoliko lomova u sebi. I ti nosiš prazninu kao otvoren prijelom na duši. I ja nosim. Nosimo oboje. Svi troje. Svi. Ako kažemo za nas da smo stvorenja praznina, ne mislimo da je to poruka očaja i propasti. Ciljamo na iskustva gubitka ili gubitaka koji su u nama ostavili prazninu ili praznine, ali ne kao znak nemogućnosti da se gubitak nikada neće moći nadomjestiti. Ne. Nego kao znak nade i želje da ćemo se ujediniti ponovo i zaliječiti sve otvorene prijelome na duši i zatrpati sve praznine ponovnim susretom. I kada izgubljenom govorimo zbogom, mislimo doviđenja. Reći apsolutno zbogom bez ikakve nade može ona praznina koju smo u sebi sami otvorili i potpuno joj se predali. Doviknuti izgubljenom doviđenja može ona praznina u nama koja nas je šokirala. Praznina koju ne možemo objasniti. Praznina koju nismo htjeli. Nismo željeli. Protiv koje smo se svim silama borili. I izgubili. Ipak ta praznina nam je ostavila nadu, potrebu, strast, tvrdoglavost da praznina ne može biti vječna. Živimo i susrećemo se kao bića praznina, nosimo otvorene lomove duše u sebi nadajući se da gubitci koji su u nama otvorili praznine nisu vječni. Naš svaki pa i najmanji gubitak neće propustiti priliku da u nama otvori čak i najmanju prazninu. Gubitku je takav usud. Otvoriti prazninu u čovjeku. Čovjeku je usud drugačiji. U otvorenu prazninu zasaditi po koje zrnce nade i želje. Gubitak je računao na sve, osim na čovjeka. Gubitak ne zna da u čovjeku osim praznine postoji i moć da joj se suprotstavi. Gubitak nikada ne završi posao do kraja. Otvori prazninu i napusti čovjeka misleći da će biti dovoljno. Preuranjeno počne slaviti pobjedu. Neugodno se gubitak iznenadi kada susretne onoga u kojem je otvorio prazninu i vidi ga kako se nada i iščekuje. Gubitku nikada neće biti jasno zašto jer gubitak nema nikakve nade u sebi. Čudesno je kako praznina strašna, tamna i bolna u sebi može nositi nejako svjetlo nade i očekivanja da ćemo onoga/onu koje je gubitak oduzeo susresti i zatvoriti prazninu. Opčinjava i hrabri čovjekova tvrdoglavost kojom ne dopušta gubitku da ga svlada iako mu je ovaj oduzeo sve. Nevjerojatno je kako privlači svjedočanstvo onog čovjeka koji u praznini pronalazi nadu i iščekivanje. Najčudnije je od svega da praznina može biti prožeta nadom i barem privremeno nadvladati gubitak koji se čini nepobjedivim gospodarom našeg života i naše smrti. Neprocjenjivo je iskustvo upoznati čovjeka koji nadom istovremeno svlada i gubitak i prazninu… to je čovjek dostojan divljenja i svakog poštovanja…

U Sarajevu 10. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie15

Po čemu procjenjujemo dobrotu?

Svakodnevno u našim životima označavamo nešto ili nekog kao dobro ili loše. Redovito pravimo tu distinkciju, a rijetko kad se pitamo po čemu mi to procjenjujemo da je netko dobar ili loš. Ponekad dobrotu izjednačavamo sa ljubaznošću i lijepim riječima. Svakako da je to važno, ali mi ljubazno možemo i ne pomoći drugome. Bilo bi vrlo jednostavno kada bismo po nečijem mrgudnom izrazu lica odmah znali da je ta osoba loša ili obratno, kada bismo po ljubaznosti i pristojnosti mogli znati da je osoba dobra. Ovom pitanju se svakako ne bi trebalo pristupati olako, pa reći da se neki jednostavno rode takvima. Ljudska osoba je po sebi vrlo kompleksa, pa bilo kakvo jednostrano i simplificirano rješenje ili definicija ne mogu biti zadovoljavajući.

Steve Taylor, psiholog i autor, u tekstu za Psychology Today „The Real Meaning of ‘Good’ and ‘Evil’“ piše kako se dobrota ogleda u empatiji, odnosno u sposobnosti da suosjećamo s drugima, tj. da prepoznamo, razumijemo i dijelimo misli i osjećaje druge osobe. Oni koji ne njeguju tu sposobnost, uvijek sebe i svoje potrebe stavljaju na prvo mjesto i njima drugi zapravo služe kao sredstvo za zadovoljavanje vlastitih želja i nakana. Prema tome, ove druge označavamo kao loše osobe. No što zapravo znači suosjećati s drugima? Je li to samo slušanje njihovih problema ili pak ono: „Kako sam se danas rastužila kad sam vidjela jednog prosjaka“? Tj. odnosi li se empatija samo na emocionalnu razinu? Ako uzmemo za primjer velike povijesne ličnosti poput Majke Terezije ili Mahatma Gandhija, reći ćemo kako su oni bili dobri ljudi. Ali da je ta njihova dobrota ostala samo na onoj emocionalnoj razini, malo tko bi znao za njih. Oni su zapravo učinili korak više od one, reći ćemo, početne empatije. Oni su empatiju konkretizirali. Prije svega, pogađalo ih je stanje onih najsiromašnijih, prezrenih, odbačenih, ali umjesto da samo kažu kako im je žao tih ljudi, oni su im konkretno pomagali. U Bibliji imamo mnoštvo primjera koji upravo o tome govore. U opisu događaja kad Isus Krist hrani preko 4 000 ljudi prvo što kaže jest: „Žao mi je naroda“ (Mt 15,32). Dakle, Isus izražava empatiju prvo riječima, a onda djeluje. To je zapravo ključno – djelovanje. Zatim kad Isus govori kako istinski vršiti volju Očevu, navodi sljedeću prispodobu:

”Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?” Kažu: ”Onaj prvi”.

Možda onaj prvi sin nije na prvu pokazao empatiju i poslušnost, ali ipak izvršava očevu molbu. Ali to i jest ključno. On je djelovao. Kakve koristi od obećanja i lijepe priče ako nismo u stanju priskočiti u pomoć osobi koja je u nevolji ili pak kad se rastužimo ugledavši gladnu, siromašnu djecu na televizoru, a u istom trenu ne želimo donijeti majci čašu vode?

Dakle, dobrota se ne odnosi na tzv. ”plitku empatiju” kao mogućnost vidjeti svijet ”tuđim očima”, nego na ”duboku empatiju” kao mogućnost da doista ”uđemo u nečiji um” i osjetimo sve njihove emocije, tj. na neki način prestaje razdvojenost između mene i te osobe. U skladu s tim, moralni imperativ koji vrijedi za sva vremena dolazi iz ove ”duboke empatije”: „Sve što želite da ljudi čine vama, činite to i vi njima“.

U Mostaru 30. 4. 2020.

K. L.

Izvori:

https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/psihologija/empatija-razumijete-li-doista-njezino-znacenje (Stanje: 30. 4. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/out-the-darkness/201308/the-real-meaning-good-and-evil (Stanje: 30. 4. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/basics/empathy (Stanje: 30. 4. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

DESNA STRANA MOZGA I POSLOVI BUDUĆNOSTI

U ovom tekstu se na sažet način bavimo djelom popularnog američkog autora Daniela H. Pinka iz 2006. – „A Whole New Mind: Why Right-Brainers Will Rule the Future” (Novi potpuni um: Zašto će budućnost pripasti „desno-mozgašima”).

U proteklih, recimo, pola stoljeća neurologija je dokučila kako svaka od dvije moždane hemisfere ima neke svoje specifične funkcije i zadaće. Pri tome je lijeva strana više funkcionalna, sekvencijalna, tekstualna i analitična, a desna prvenstveno metaforična, estetična, kontekstualna i sintetična. Jednostavnijim rječnikom: desna strana kao da je više prožeta umjetnošću, duhovnošću i filozofijom, a lijeva fokusom, računom i analizom. E sad, s obzirom na specifične povijesne, socijalne i ekonomske okolnosti od industrijske revolucije po na ovamo, definitivnu prednost kao da je bila zadobila ona lijeva strana ljudskog mozga. Trebalo je puno računati, proračunavati, analizirati i precizno planirati kako bi se unaprjeđivalo rastuću industrijsku proizvodnju, a samim tim i poboljšavalo sve traženiju kvalitetu životu. S druge strane, sve ono što je spadalo na desnu polutku, nije baš da ono nije imalo nikakvog značenja, ali je definitivno bilo lišeno ozbiljnosti u ljudskim očima. Mali primjer: Sigurno 95% roditelja će i dan danas biti puno sretnije ukoliko im se dijete opredijeli za elektrotehniku, a ne recimo za likovnu ili da ne spominjemo glumačku akademiju.

Međutim, vrijeme u kojem živimo je obilježeno opsežnim društvenim, kulturnim pa i ekonomskim promjenama, tako da smo se našli na pragu velikih promjena također i glede novog izgleda tržišta rada. Automatizacija i robotizacija proizvodnje prvo su desetkovali mnogobrojna radnička i zanatlijska zanimanja, a sada na red dolaze i oni koji su se donedavno smatrali nedodirljivima. Pod engleskim terminom „White collar jobs” (poslovi s bijelom kragnom) podrazumijeva se veći broj cijenjenih zanimanja iz sfere administracije, inženjerstva i financija, i na modernom tržištu rada se već sada osjeća kako im uskoro prijeti ozbiljna kriza. Dva su razloga tome: Stalni razvoj kompjuterskog hardvera i softvera je već danas neke administrativce i analitičare učinio bespotrebnima. Drugi razlog bi se mogao opisati na način da su „outsourcing” (oslanjanje na vanjske izvore radne snage) u kombinaciji s naprednom internetskom komunikacijom omogućili zapadnjačkim poslodavcima da za mnoge od navedenih poslova za manje novaca angažiraju azijske stručnjake, a da ovi pri tome uopće ne moraju napuštati svoje domove u Indiji, Kini, Indoneziji ili na Tajvanu. I što na kraju preostaje za radit? Pa ovo što kažu na početku, da ćemo nekako pored lijeve morati uključiti i desnu stranu mozga.

Dizajn

Odavno već postoje neka zanimanja koji zahtijevaju simultani angažman obje moždane polutke, a jedan od takvih je dizajn u svojim različitim oblicima i područjima. No, o kakvom god dizajnu bila riječ, dobar dizajner će nekako morati znati povezati funkcionalnost i korisnost s jedne, te posebnost i estetičnost proizvoda s druge strane. A ovo uopće nije lako. Uzmimo na primjer automobilski dizajn. Da bi se dobro prodavao, automobil mora izgledati posebno i atraktivno. Međutim, dizajnera u toj zadaći puno toga ograničava i on nije ni približno slobodan poput nekog slikara ili kipara koji mogu slikati ili praviti doslovno što god im padne na pamet. Auto dizajnera ograničavaju okvirne predefinirane dimenzije auta koji mora biti baš toliki i toliki, s tolikim i tolikim prostorom za putnike, onolikim i onolikim za motor, prtljagu i ostalo. Zatim, još ga više ograničava aerodinamika vozila koja po sebi trpi samo određene obline i krivine a ne bilo kakve druge. Također ga ograničava i sama tehnologija izrade, kao i ukupni budžet projekta, jer bude tu sigurno puno krasnih ideja, ali džabe – preskupo ili prekomplicirano za proizvodnju. Ovdje se valjda već da naslutiti zašto su veliki dizajneri današnjice toliko puno cijenjeni i bogato plaćeni. Vrstan dizajner u svojem radu objedinjuje tehnička, tehnološka, ekonomska i umjetnička znanja u jedinstvenu cjelinu. Osim toga, mora znati dobro komunicirati i s drugim stručnjacima oko sebe. Stoga se u Pinkovom djelu dizajn ne stavlja slučajno na sami vrh poslova budućnosti na Zapadu, a tu je već otprilike istaknuto i sve ono što će se tražiti i za druge poželjne poslove…

Znati ispričati dobru priču

Ovo umijeće je donedavno bilo rezervirano za pisce, glumce, profesore, političare, propovjednike, pa i trgovce, ali gledano u kontekstu poslova budućnosti, svak’ će morati imati dobru priču. Tržišna ponuda je danas ogromna, a klijenti samim tim neodlučni; pored toga, u informacijskom vremenu svi su prezasićeni informacijama pa i ne mogu više slušati velike, komplicirane ili još gore, one razvodnjene, dosadne priče. Ako budeš želio biti u igri, morat ćeš znati kratko, jasno i na zanimljiv način predstaviti sebe i svoj projekt. Uglavnom, same činjenice više nisu dovoljne, potrebna je i adekvatna zanimljiva interpretacija istih.

Simfonija

U umjetnosti, znamo, simfonija je složeno glazbeno djelo koje uključuje veći broj različitih stavaka kao i veliki broj izvođača, pri čemu na kraju sve ipak izgleda, tj. zvuči kao jedinstvena cjelina. E ovo se isto danas potrebuje i na različitim poslovnim područjima. Konkurencija ne miruje, a i samo tržište se stalno mijenja. Morate stalno unaprjeđivat svoj proizvod, jer u protivnom već sutra isti može biti zastario ili još gore, možda bude potpuno beskoristan. Potrebna je jedna šira slika kao i šira akcija. Morate učiti, morate osluškivati tržište, morate stalno sticati i primjenjivati neka nova saznanja, a opet u svemu tome nekako ostajati prepoznatljivo svoji. Za sve ovo se neminovno mora uključiti mozak, i to cijeli.

Empatija

Pitate se kakve veze ima empatija s vremenom kompjutera? Itekakve! U vremenu u kojem elektronika sve više preuzima ljudska zanimanja i poslove, pa čak i one sofisticirane, ljubaznost i razumijevanje prema suradnicima i klijentima će biti itekako veliki PLUS koji vam na kraju može sačuvati i samo radno mjesto. Pink u ovom smislu daje fiktivni primjer iz bliske budućnosti u kojoj će vas kompjuteri moći zastupati čak i na sudu. Napredni softveri će na temelju vašeg konkretnog slučaja i propisanih zakona moći savršeno izračunati što točno trebate reći i za sebe tražiti pred sudijom. Međutim, kompjuter vas usprkos tome nikad neće moći ono baš pravo ljudski razumjeti, a ni pružiti vam potrebno ohrabrenje i podršku. Stoga se jedan dobar i čovječan odvjetnik nikad neće morati bojati za svoj posao…

Raspoloženje i humor

Slično kao i u prethodnom slučaju. Ukoliko stvarate vedro i pozitivno ozračje na radnom mjestu, vašim suradnicima će posao biti kao igra. Humor potvrđeno suzbija štetne posljedice stresa. Jasno, razlog više da vas se zadrži i unaprijedi na radnom mjestu budućnosti.

Smisao, svrha i osjećaj ispunjenosti

Već smo nedavno pisali pod „Historijom Boga” kako danas neki ishitreno misle da je s religijom gotovo. Istina je doduše da se današnji čovjek teško pronalazi u nekakvoj arhaično-nespretnoj srednjovjekovnoj religioznosti, ali i pored toga potraga za smislom, svrhom i osjećajem ispunjenosti se nastavlja, jer praznina, besmisao i osjećaj praznine su nešto što po sebi duboko plaši i uznemiruje čovjeka. Slično razmišlja i Pink. Onaj tko bude ovo znao pružiti ljudima, bilo kao profesionalac ili usputni amater, svakako će imati pune ruke posla.

U Sarajevu, 10.X.2019.

M. B.

Srodne teme:

Izvor: Daniel H. Pink, A Whole New Mind: Why Right-Brainers Will Rule the Future, Riverhead Books; Reprint, Updated edition (March 7, 2006).

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Galina Peshkova

PREUZETI ODGOVORNOST ZA VLASTITE OSJEĆAJE

Uvrede, poniženja, omalovažavanja i sl. dio su našeg svakodnevnog života. Obično nas neće toliko pogoditi kada iste dođu od strane osoba koje nam ne znače puno, s kojima nismo na bilo koji način dublje povezani. S druge strane, kada dođu od onih koji su nam bliski, npr. roditelji, bračni drug, djeca, prijatelji itd., osjećamo bol čiji intezitet ovisi o emotivnoj povezanosti s dotičnom osobom, ali i o vrsti uvrede. Počesto ne znamo kako se nositi s tim, a u tim trenutcima nam se čini kako ćemo teško tako nešto oprostiti, a kamoli zaboraviti. Sve to utječe ne samo na naš odnos s tom osobom, nego i na naše viđenje samih sebe i na naše samopouzdanje. No, jesmo li ikada pomislili da smo zapravo sami glavni krivci što se osjećamo povrijeđeno nakon što nam netko uputi negativnu poruku? Zvuči pomalo paradoksalno, ali u tome zapravo i ima ponešto istine. Kako to jednom reče grčki filozof Epiktet: ”Ljude ne uznemiravaju stvari, nego vlastita viđenja stvari”.

Preuzeti odgovornost za vlastite osjećaje

Marshall Rosenberg, američki psiholog i autor djela ”Nenasilna komunikacija”, tvrdi da ono što drugi kažu nikada ne može biti uzrok naših osjećaja, nego samo poticaj. Zapravo, mi možemo izabrati kako ćemo reagirati na negativne poruke koje su nam upućene. Rosenberg navodi četiri načina reagiranja, a kako bi bili jasniji upotpunit ćemo ih primjerom razgovora majke i sina koji nije počistio vlastitu sobu:
1. Kriviti sebe – Majka: ”Ti si obična lijenčina”, a sin primajući poruku osobno može pomisliti: ”Trebam se više potruditi i biti aktivniji”.

2. Kriviti druge – U ovom slučaju odgovor sina može biti: ”Ti nikada nisi zadovoljna što god ja napravio, jednostavno si prezahtjevna”.

3. Osvijestiti vlastite osjećaje i potrebe – U ovom slučaju sin iskazuje koliko ga je ta poruka povrijedila: ”Kada mi kažeš da sam lijenčina, to me boli, jer mi je potrebno da prepoznaš barem dio mojih napora koje uložim u kućanske poslove”.

4. Osvijestiti osjećaje i potrebe drugih – Ovoga puta sin iskazuje empatiju prema majci: ”Osjećaš li se povrijeđenom jer ti je potrebna veća pomoć u kućanskim poslovima”?

Prvi način stvara osjećaj krivnje te uzrokuje manjak samopoštovanja. Drugi način uzrokuje ljutnju te može ozbiljno poljuljati naše međusobne odnose. Tek trećim i četvrtim načinom preuzimamo odgovornost za svoje osjećaje jer se usmjeravamo na vlastite želje, potrebe, očekivanja, vrijednosti… Vjerujem da obično reagiramo na prvi ili drugi način, a razlog toga je što kad nam netko uputi poruku sličnu navedenom primjeru, u nama se budi obrambeni mehanizam. Osjećamo da takvim prosudbama drugi napadaju nas osobno, jer nije isto nekoga etiketirati kao lošu osobu ili pak njegovo djelo prosuditi kao loše. Upravo se u tome i krije problem kritiziranja i vrijeđanja, ali ako smo svjesni vlastite vrijednosti i truda, onda nećemo takve poruke prihvaćati osobno. Imamo puno pravo upozoriti druge da ono što govore budi u nama negativne osjećaje, ali nikada ne bismo smjeli krenuti u protunapad jer time se samo vrtimo u začaranom krugu.

Umjesto zaključka

Usmjeravajući se na vlastite osjećaje i potrebe, potičemo druge na empatiju koja bi zapravo trebala biti u temelju svih naši odnosa. Naravno da nije uvijek lako ne odbrusiti kada nam netko uputi negativnu poruku, ali potrebno je posvijestiti sebi da takva reakcija neće prouzročiti ništa pozitivno. Štoviše, time samo narušavamo odnose koji su nam od velikog značenja. Stoga, potrebno je vježbati se u navedenom trećem i četvrtom načinu reagiranja, a to možemo započeti već prilikom sljedeće negativne poruke koja nam bude upućena. I za kraj, trebamo zapamtiti: ”Život je 10% onoga što nam se događa i 90% onog kako reagiramo na to.” (Dennis Kimbro)

U Mostaru, 12. 3. 2019.

K. L.

Izvor:

Marshall B. Rosenberg, Nenasilna komunikacija, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2006.

Izvor (foto): 123rf.com