Oznaka: emocije

EMOCIONALNO PRETJERIVANJE

Dobre su emocije, ali ih je počesto potrebno pola odvaditi i baciti u vodu. Nikako sve, sasvim dovoljno pola…

Dok smo bili djeca, jednom su roditelji otišli u goste ostavivši mene i sestru same u stanu. Naravno, dali su nam broj telefona na koji ih možemo kontaktirati ako nešto bude trebalo. Zatim smo se sestra i ja nešto dobro zaigrali. Uspjeli smo razbiti, više se ne sjećam što točno. Znali smo da s krhotinama stakla treba oprezno, jer hoće to, jelda, čovjeka i posjeći. No ja sam se svejedno vrlo brzo posjekao, doduše minimalno. S nožnog palca crvenila se majušna kapljica krvi. U svega par sekundi uspio sam nazvati roditelje složivši takvu paničnu kuknjavu koja je neupitno sugerirala da sam fatalno povrijeđen uz nenadoknadiv gubitak krvi i unutrašnjih organa koji su već, jedan za drugim, počeli ispadati iz mene. Majka k’o majka, isti se tren žurno počela spremati da krene kući, dok joj je tata dobacio: „Baci pola u vodu!” Što će reći da djetešce najvjerojatnije pretjeruje. No, i on se ipak spremio pa su vrlo brzo doletjeli kući … I dok sam im ja frenetično pokazivao majušnu rupicu na palcu, tata je ponovio mami: „Jesam li ti rekao da odmah pola treba baciti u vodu!?”

Naznačena biografska crtica sugerira kako se unutar naših emocija skriva ta nekakva tendencija za pretjerivanjem i izobličavanjem stvarnosti, i to se po sebi ne tiče samo negativnih emocija, poput straha, nego i onih pozitivnih. Recimo, emocija zaljubljenosti nam posve nerealno sugerira da je neka osoba naspram nas najposebnija moguća i zapravo od neprocjenjive važnosti, što će reći: definitivni „must” bez kojeg se nadalje u životu više neće isplatiti živjeti. S vremenom čovjek definitivno shvati kako je ovo bila posve nerealna pozicija, međutim, ono što pri tome ostaje realno jest to da je na duge staze dobro imati nekoga uza se, kao što je sa stanovišta totaliteta ljudske vrste dobro produživati istu stvarajući sebi kao i cjelini društva buduće naraštaje. I stoga se moguće na potonjem primjeru upravo ponajbolje i zrcali kontroverza emocija: Naime, nema tu neke velike pameti, ali emocije usprkos tome naspram čovjeka zauzimaju ulogu nekakvog vječito živog izvorišta. One nisu tu da poučavaju, nego da pokreću i potiču na djelovanje, kako im već i samo ime sugerira: franc. émotion korijenski dolazi od lat. movēre, što znači pokrenuti. Odatle izgledno i ono pretjerivanje kao i izobličavanje stvarnosti. Nešto kao da nas nastoji uvjeriti kako nešto nije u redu sa onim po sebi savršenim mirnim skladom svemira, iz kojeg se vjerojatno nikad ne bi ni izdvojili kao zasebna vrsta da iz temelja nismo bili pokrenuti na gorljivo kretanje i djelovanje.

„Pokrenuti” i „podbodeni!”…

Postoje kudikamo i oni ljudi koji općenito važe kao emocionalno prohladni. Međutim, to i dalje ne znači da su oni po sebi posve slobodni od različitih nesvjesnih poticaja. Jer gdje izostaju emocije, tu još uvijek preostaju instinkti. Dok emocije pokreću utoliko instinkti podbadaju i potiču (lat. instinctus od instigare – podbadati, poticati). Što će reći da instinkti poput emocija obavljaju sličnu ulogu naspram čovjeka, dok se pri tome razlikuju jedino po izvorištu. Dok emocije izviru iz interakcija sa izvanjskim svijetom, dotle su instinkti nešto prirođeno ljudskom biću što ne ovisi od izvanjskih poticaja. Dakle, instinktivni ljudi, za razliku od emotivnih, znaju svoje i tjeraju svoje bez obzira na izvanjske okolnosti i stajališta drugih ljudi. To ih počesto čini istovremeno i omraženima ali i obožavanima od strane drugih. Nekako se čine posve samostalnima, neovisnima i superiornima. Međutim, i ovaj dojam u konačnici može biti tek još jedna emotivna distorzija stvarnosti. Jer pitanje je može li netko uistinu biti slobodan ako je po sebi podložan nekakvom nutarnjem nesvjesnom diktatu, pa makar pri tome bio slobodan od onih izvanjskih emotivnih diktata? Što će reći da se puno prije čini da posve slobodan može biti samo onaj koji je nadišao razinu instinkta i emocija, te se posve prepustio sudu razuma…

„Promišljeni” i „mudri”

Tako stigosmo i do promišljenih… Ne daju se olako ni pokrenuti ni podbosti. Sve žele prvo lijepo promisliti i donijeti razumnu odluku. Ovakvi ljudi zbilja vrlo rijetko griješe ili barem kroz život uspijevaju izbjeći one velike, fatalne pogreške. No, i ovo ima svoju cijenu. Vrlo su spori u odlučivanju, tako da nerijetko beznadežno propuste svoje šanse, te završe na marginama životnog probitka i aktualnosti zbivanja. E sad, alternativa promišljenosti bi bila mudrost. Ona bi ga došla nešto kao pravovremena promišljenost, dakle, da u pravom trenutku donesemo ispravnu odluku ili, slično tako, valjan savjet drugima. Međutim, i mudrost opet ima neku svoju cijenu. Svjetovno gledano, mudrost bi prvenstveno bila izraz bogatog životnog iskustva. Jer jelda, arhetip mudrosti nije ni djevojka na Instagramu ni mladić na motoru, nego nekakav dostojanstveni starac, ali kako primjećujemo – starac. S druge strane, gledano teološki, mudrost bi bila prvenstveno božanska veličina i do nje se stiže istinski duhovnim životom. Međutim, ako se već uistinu krene tim putem, tada i sam pojam odlučivanja više neće imati toliko važnosti jer ćemo ponovno biti bliži onom nepomućenom mirnom skladu univerzuma, a slično bi vrijedilo i za onog dostojanstvenog starca iz prve varijante. Nigdje mu se više ne žuri, ništa ne nastoji, jednostavno uživa u samom postojanju… Reklo bi se jako dobra pozicija za nekoga tko se nalazi neposredno pred nedokučivom tajnom smrti, ali izgledno i ne toliko dobra za nekoga tko se nalazi u naponu snage i života. Jer na ovom svijetu smo se zatekli baš kao ljudi a ne kao drveće i kamenje, i stoga poštivanje kontraverznih datosti ljudske prirode kudikamo ne predstavlja delikt, nego upravo život u skladu s vlastitom prirodom. No, opet, što je točno ta priroda? Je li to stopostotna prepuštenost istoj ili je puno prije u skladu s našom prirodom da se ponešto i suprotstavljamo toj istoj prirodi?

Dakle, ovdje kao da se pitamo kako se stiže do onog neizrecivog, srednjeg? Onog da se nešto još uvijek osjeća, da se nečemu teži, ali da to sve skupa bude svrsishodno, smisleno i sretno, kako za nas same tako i za našu okolicu?

Dug je put kudikamo do toga i na tom putu će nam trebati i iskustva, i znanja, i duha, no također i ponešto rekalibracije vlastitog suočavanja sa emocijama. Baš kako smo to istakli na samom početku: Emocije su dobri pokretači, ali ih je počesto u startu potrebno odvaditi pola i baciti negdje, pa makar u vodu… Ističemo: pola! Nipošto sve, jer bi nas to odvelo u neke nove krajnosti. Nego baš pola, jer samo odmjerena emocija može dobro pokretati. One presnažne, kako znamo, ili nas posve zablokiraju da se uopće ne pomaknemo s mjesta ili nas opet tjeraju u opasna emocionalna stanja: u fobiju, tantrum, očaj ili pak u hiperaktivnu groznicu nerazboritog djelovanja. Što će na samom kraju reći da su emocije često od onih stvari gdje vrijedi: manje je više; slično kao što bi ništa u njihovom slučaju bilo neoprostivo premalo.

S praktične strane gledano, ovo se kudikamo mora vježbati, dok će sam početak izvjesno biti najteži. Naime, kad nas preplave emocije, tada je odsustvo razumskog priziva sasvim prirodno, a nama baš treba to, jedan sasvim mali priziv razuma koji će emociji u lice reći: „Uvažit ću te, s tim da definitivno pretjeruješ, pa te moram ponešto i odvaditi!”

Pri tome od pomoći može biti i svojevrsno plansko alarmiranje. Naime, emocionalna preplavljenost se kudikamo pokatkad može dogoditi i posve neplanski, no pored toga emocije poslovično imaju neko svoje uobičajeno mjesto i vrijeme. To su vrlo često noćni sati. Nekom se to događa kad ostane sam. Nekad je u pitanju i neko mjesto za kojeg nas veže kakvo negativno afektivno sjećanje… U svakom slučaju, ako promislimo o tome kad smo i gdje u posljednje vrijeme bili emocionalno preplavljeni, izgledno ćemo naići na nekakav obrazac, nekakvu uhodanu shemu… A ako obrazac postoji, onda se naznačena preplavljenost može i preduhitriti ispravnim svjesnim stavom, a sve to, kako rekosmo, ne da bi emociju dokinuli, nego joj dopustili da bude to što jest, pokretač a ne zaleđivač ili još gore – rušitelj.

15. X. 2022.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vrabelpeter1

O osjećajima

I osjećaji mogu izumrijeti. Kao rijetke životinjske vrste koje možemo vidjeti još samo na slikama i izumrle osjećaje možemo promatrati kao da smo u muzeju vlastitog nutarnjeg života. Ne možemo ih uskrsnuti. U nama nema takve moći. U nama nema beskonačnog i vječnog svijeta osjećaja. Ili možda ima? Zajedno s nama osjećaji se rađaju. Rastu. Sazrijevaju. Suše se. Otpadaju kao listovi. Nestaju. Onaj osjećaj kojega se možemo prisjetiti, ali ga ne možemo više oživjeti izumro je. Ostao je u nama kao eho prošlog vremena. Osjećaj koji u nama odjekuje, ali ne možemo pronaći u sebi izvor njegovog glasa. Život zna biti poput iščezlog svijeta. Kao odjek mnoštva osjećaja koji ne postoje i ne žive. Kao svijet izumrlih bića. Možemo biti kao muzej. Ili antikvarnica. Ili galerija. Hodamo. Gledamo. Zastanemo. Pred nekim osjećajem se zamislimo. Pokušavamo se sjetiti i odrediti kakav je bio. Njegove konture. Boje. Okus. Miris. Pred sobom imamo njegovu sliku. Bio je ugodan. Topao. Mekan. Nježan. Zanimljiv je naš muzej osjećaja. Naša antikvarnica gdje su osjećaji ponekad naslagani bez reda i naslova. Je li to bila ljubav? Čekaj. Ili je bila privlačnost? Ili je bilo nešto drugo u pitanju? Ili je bila ravnodušnost? Dobar dio života provodimo u muzeju. U antikvarnici. Pokušavamo presložiti osjećaje. Uvesti nekakav red i hijerarhiju. Raspored. Katalogizaciju. Kad nas netko priupita za neki osjećaj da znamo na kojoj je polici. U kojem redu. Pod kojim slovom. Ili brojem. Ili na kojoj stranici. Nerijetko je sve nabacano i razbacano. Izumrli osjećaji. Stari osjećaji. Suhi osjećaji. Novi osjećaji. Živi osjećaji. Slabi. Jaki. Intenzivni. Nekad je u pitanju takva zbrka i nered kao ono kad kažemo da je u nama neobjašnjiva mješavina osjećaja. Ne znamo ih izraziti. Ne možemo ih opisati. Više ne znamo koji su živi, a koji su mrtvi. Kakav cirkus i gungula! Oni se međusobno prepiru. Optužuju. Podupiru. Napadaju jedni druge. Udružuju se jedni protiv drugih. Podmeću si zamke i klopke. Međusobno se mrze. Ili obožavaju. Ne mogu jedni bez drugih. Pamet stane kad se neki od njih međusobno udruže. Kao ljubav i mržnja. Ili prijetvornost i iskrenost. Ili ravnodušnost i euforija. Nemoguće kombinacije i suradnje zbog čega ne znamo izići sa sobom na kraj.

Ne bude uvijek tako. Nekad se osjećaji umire. Puste da jedni pored drugih postoje. Dobijemo priliku da svakog od njih dobro proučimo. Sa svih strana. Ili barem pokušamo. Ti si dakle ljubav? Tko bi rekao da si tako složen osjećaj! Ti si prijateljstvo? Čovjek te nikako ne može do kraja razumjeti! Ti si tuga? Teško je vidjeti tvoj oblik i konture kao da si nešto što stalno mijenja formu! Dovoljno je da ih tek nekoliko vidimo da nam bude jasno koliko smo nerazumljiva i neshvatljiva stvorenja. I sebi. I drugima. Ponekad se najugodnije osjećamo u onom dijelu gdje su izumrli osjećaji. Od njih su ostale slike. Neka vrsta uspomena koje vise na zidovima. S vremenom postane zanimljivo. Nekima od tih izumrlih osjećaja se smijemo. Simpatični su. I sebi se čudimo zar smo zaista to osjećali? Nekima se divimo. Tko bi rekao da smo već tada imali tako ozbiljan i zreo osjećaj? Za neke bismo željeli da su još s nama. Uzdahnemo i pomislimo: Šteta što više nisu s nama! Neki su neugodni. Oni su prekriveni neprozirnom tkaninom. Ne želimo ih vidjeti. Drago nam je što su izumrli i mrtvi jer da oni nisu umrli, možda bismo mi umrli. Što smo mi? Muzej izumrlih osjećaja? Antikvarnica razbacanih emocija? Galerija prekrivenih i skrivenih osjećaja? Kad bismo ih mogli sve složiti na pravi način! Jednom i kako treba! Bez potrebe da ih moramo ikada više preuređivati. Sve ih nabrojiti. Izbrojiti. Svakom odrediti njegovo mjesto. Položaj. Važnost. Potrebu. Dati mu ime. Odrediti mu kad smije i kad ne smije izbiti na površinu. Ali ne ide. Čak i prema onim osjećajima koji su izumrli razvijemo nove osjećaje. Kao da imamo sposobnost uskrisiti iz mrtvih neke među njima. Možda smo na kraju ipak beskonačan svijet emocija? Svijet čije stvarne obrise i pravi oblik ne možemo znati.

U Sarajevu 4. 3. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

U ČEMU NAS DRUGI PROCJENJUJU BOLJE NEGO MI SAMI SEBE?

„Naša osobnost nije ono što mislimo da jeste, nego ono što jeste”! (Simine Vazire)

 

Jednom su me poznanici pozvali da navratim do njih, i već mi je unaprijed od toga bilo ponešto neugodno. Jer znao sam već od ranije gdje žive. Stara derutna zgrada u još derutnijoj pokrajnjoj uličici u centru grada. Krajolikom su dominirale očerupane smeđo-sive fasade, a gdje ih više nikako nije bilo bezlično su se ukazivale izblijedjele cigle iz tko zna kojeg vremena, dok se iz pravca podrumskih okana prolamao intenzivni memljivi vonj, koji kao da je imao tu neku čudnu moć da iz čovjeka u par trenutaka izvuče svo raspoloženje i snagu. No, kad sam konačno dosegao svoju destinaciju, iznenađenje! Poznanici su živjeli u prekrasnom prozračnom stanu, prepunom cvijeća, slika i ostalih mahom modernih umjetničkih eksponata. Naprosto se nisam mogao prestati osvrtati oko sebe i zapitkivati o svim tim divnim detaljima. Poslije toga posjeta mi ni cijela ta zgrada više nije bila ružna.

Naravno, tijekom života sam doživio i par posve obrnutih posjeta, ono, da nakon ulaska u grandioznu bogatašku kuću ostanete zateknuti posvemašnjom prosječnošću cjelokupnog nutarnjeg zdanja…

E sad, jest da svaka usporedba šepa, ali čini se da stanoviti debalans onog nutarnjeg i izvanjskog vidika prati i samog čovjeka. Mi „iznutra” vidimo što vidimo, bilo to lijepo ili ružno, a ono što drugi o nama opažaju izvana, često se posve razlikuje od prije spomenutog nutarnjeg vidika. Sve ovo se naravno ne tiče svih mogućih aspekata naše osobnosti, nego onih nekih posve specifičnih. U tome smislu, francusko-američka psihologinja Simine Vazire govori kako smo glede nutarnjeg stanja naših emocija, a osobito što se tiče naših strahova, briga i boli definitivno bolji suci od drugih ljudi. Međutim, glede naše inteligencije, sposobnosti i kreativnosti, drugi su tu objektivniji od nas samih, slično kao što smo i mi objektivniji glede njihovih intelektualnih i kreativnih kapaciteta. Zašto je to tako?

Prva stvar o kojoj ovdje treba voditi računa po Vazire je to da naša osobnost nije to što mi mislimo da jeste, nego ono što jest. Mi pristupamo svojoj osobnosti kao priči koju treba ispričati, a osobnost je zapravo ono što priča tu priču. I dok se mi u našim razgovorima fokusiramo na ono prvo, drugi ljudi radije gledaju ovo drugo – onoga koji priča, a ne ono što on pokušava reći. Ovo se na koncu ne tiče samo naših konverzacija nego i naših aktivnosti općenito. Prema Vazire naša osobnost stalno naokolo ostavlja tragove čega god se dotakla. Bilo da nešto kupuje ili objavljuje kakve sadržaje na društvenim mrežama, naša osobnost uvijek ostavlja vlastiti potpis i tragove…

Druga važna stvar o kojoj ovdje treba voditi računa prema Vazire jest to da sebstvo ima poteškoća u preciznom prosuđivanju sebe u poželjnim ili nepoželjnim područjima. Jednostavnije rečeno, to je li neka druga osoba koju poznajemo glupa ili pametna – realno, nas samih se i ne tiče previše. Upravo zato u takvoj situaciji i možemo biti objektivni. Ali kad smo u pitanju mi sami, hm, čini se da tada puno toga pada na kocku. To je bremenito pitanje osobnog uspjeha i neuspjeha, pa samim tim i pitanje smislenosti cijeloga našeg života. I samim tim, tu je skoro pa nemoguće biti objektivan. Pitanje je samo hoćemo li u većoj mjeri podleći kompleksima više ili onima niže vrijednosti?

Kome vjerovati?

Ako čovjek na kraju čak i prihvati to da za procjenu svojih intelektualnih i kreativnih sposobnosti treba pitati druge ljute, ponovno će se susresti s vrlo teškim pitanjem: Koga uopće pitati? Kao što vjerojatno svi već znamo, neki bliski ljudi su uvijek i to nekritički spremni braniti nas i naše stavove, čak onda kad smo možda i sami svjesni da nismo u pravu. S druge strane, neki su nas opet voljni napadati, a da nismo praktički ništa ni progovorili. Osim toga, ovakva izvanjska očitovanja obrane i iskrivljenja prema našoj osobnosti uvelike i utječu na formiranje prije spomenutih osobnih kompleksa. Naznačeni paradoks nalaže da premda nas drugi mogu objektivno procijeniti, oni će to što zbog svojih interesa, što zbog naravi vlastitog afiniteta prema nama vrlo rijetko objelodaniti na adekvatan način. U tom smislu, Vazire ističe da premda se stalno susrećemo s tuđim dojmovima o sebi, za stvarnu samo-procjenu obično možemo pitati onu samo jednu jedinu osobu. Valjda onog nekog tko je nedvojbeno, te u više navrata pokazao i dokazao da je uz nas, ali isto tako, i rekao nam uvijek otvoreno kad se ne slaže s nama. No, prema Joachimu Kruegeru ovdje se otvara mogućnost i za moguću alternativu. Za objektivnost samo-procjene nužno potrebnu statističku agregaciju na neki način možemo i sami poprilično uspješno simulirati ukoliko budemo svakodnevno vodili bilješke o vlastitom stanju i dojmovima. I zatim će nam se ono objektivno početi pokazivati i to u vidu presjeka cijelog onog mnoštva parcijalnih subjektivnih dojmova i zapažanja.

Što ako smo stvarno glupi?

Ako nas neki usprkos svemu ne vole, a oni drugi usprkos svemu vole, a eto – i jedni i drugi ustvari kao objektivno mogu procijeniti naše stvarne sposobnosti, čemu onda sve ovo? Nije li onda najbolje da radi vlastitog samopouzdanja u nedogled pumpamo svoj ego, pa čak i u slučaju da smo u konačnici zbilja glupi i nesposobni? Odgovor nalaže kako većina nas upravo ovo već i radi, ali zato bi na koncu i bio red preispitati se ima li što od ovoga ipak malo bolje?

Ako mrvicu zavirimo u povijest ljudskog razvoja i napretka, vidjet ćemo da razvoj i napredak nisu ništa drugo doli pokušaj nadilaženja i premošćivanja naših ograničenih sposobnosti. Vatra je izumljena jer se naša tjelesa slabo nose s hladnoćom, kao i oči s mrakom. Osim toga, također kao vrlo korisno, držala je i podalje divlje zvijeri od ljudskih nastambi i kampova, kao što je i termički obrađenu hranu činila mekšom i probavljivijom. Nekih 300 000 godina kasnije, čovjek je izumio kalkulator jer se njegov mozak ne snalazi najbolje s proračunom velikih brojeva, kao i različita prijevozna sredstva jer na veće daljine po sebi nismo ni najbrži ni najizdržljiviji … i puno toga drugog, a sve kako bi se premostile neke naše prirođene niske sposobnosti. Dakle, paradoks nalaže da do napretka najčešće dolazi tamo gdje su ljudi svjesni svojih slabosti i nemogućnosti. S druge strane, prepotencija ne vidi mjesta bilo kakvom napretku, dok nedostatak rezultata i pozitivnih promjena jednostavno pokušava zataškati osudom drugih ljudi.

Stoga je od bilo kakvog mogućeg hendikepa u konačnici ipak puno gore ne priznavanje postojanja istog. Osim toga, različita ispitivanja radnog okruženja pokazuju kako prosječni uposlenik prvenstveno želi biti okružen marljivim, kooperativnim i pozitivnim suradnicima. Naravno, bit će još bolje ukoliko su ovi natprosječno inteligentni. Međutim, one prve osobine po sebi vrijede i bez velike pameti, dok sama pamet vrijedi tek ukoliko se posjeduju i one prije spomenute osobine. No, ako je sve ovo već po sebi poprilično jasno, odakle onda kod većine ljudi tolika bojazan da i nisu nešto posebno pametni? Faktora je vjerojatno više, ali tu se ipak najizglednijim čini strah od teškog tjelesnog rada. Jer jelte, pametni uglavnom sjede, razmišljaju, pričaju i odlučuju, dok nepametni (baš) rade. No, ovaj strah se u konačnici pokazuje tek djelomično opravdanim, jer kako već rekosmo, globalno iskustvo pokazuje kako su marljivi, kooperativni i pozitivni suradnici uvijek poželjniji od onih koji nisu ništa drugo osim pametni.

U Sarajevu 26. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Simine VAZIRE, Erika N. CARLSON, Others Sometimes Know Us BetterThan We Know Ourselves (2011.), ResearchGate, https://www.researchgate.net/publication/254081497_Others_Sometimes_Know_Us_Better_Than_We_Know_Ourselves (Stanje: 26. II. 2021.).

– Washington University in St. Louis. “Others may know us better than we know ourselves, study finds.” ScienceDaily. ScienceDaily, 27 February 2010. <www.sciencedaily.com/releases/2010/02/100226093235.htm> (Stanje: 26. II. 2021.).

– Joachim I. KRUEGER, Do Others Know You Better Than You Know Yourself? (28. IX. 2012.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/one-among-many/201209/do-others-know-you-better-you-know-yourself (Stanje: 26. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dmitriy Shpilko

REALNOST I RAZOČARANJE

Mnogi razočarani kažu kako su oni samo realni, no ovdje se pitamo je li to uistinu tako?

U početku uvijek stoji nekakva nerealnost, ponekad naša vlastita a pokatkad i ona tuđa; zatim dolazi otriježnjenje i realnost, i bilo bi stoga nekako logično da ta realnost onda i dokine ono neugodno stanje koje je nestalo kao posljedica naše ili tuđe nerealnosti. Ili drugim riječima, ukoliko nas je nerealnost učinila razočaranima, tad bi nas realnost trebala nanovo ispuniti dobrim životnim motivima i entuzijazmom. Međutim, što onda reći za onaj životni scenarij kad se čovjek osjeća istovremeno posve realnim i trajno razočaranim? Pod pretpostavkom da se razočaranost prvenstveno javlja kao posljedica nerealnosti, a ne realnosti – onda bismo mogli jednostavno reći da ovakvi ljudi još uvijek nisu dosegli onu za život dostatnu razinu realnosti, premda sami vjeruju da to već jesu.

Što uopće znači biti realan čovjek?

Biti realan okvirno znači biti u skladu sa stvarnošću. Nešto preciznije, realan je onaj koji u mišljenju i ponašanju vodi računa o stvarnosti, ostvarivosti i mogućnostima. Dakle, onaj koji se zna fokusirati na ostvarivo te zaobići ono neostvarivo. Sukladno ovome, biti realan znači i ono biti iskren, dosljedan i pošten. Dakle, ne ulijevati nikome lažne nade, nego se uvijek dosljedno i transparentno držati onoga za što čvrsto vjerujemo da može ići, ne prešućujući pri tome nikome ni ono za što jednostavno smatramo da ne ide. Osim toga, biti realan čovjek podrazumijeva i ono držati se date riječi i izrečenog obećanja. Jer ako nekomu jedna takva stvar po sebi nije dovoljno realna, konkretna i obvezujuća, teško da će se i za njega samog moći reći da je realan. Stoga biti realan čovjek ne znači biti ono samo u skladu s tamo nekom izvanjskom stvarnošću nego i sa onom svojom vlastitom. U tome smislu, ako je realan, čovjek sebi neće moći dopustiti ono da jedno priča, drugo radi, a treće misli. Naprotiv, zdušno će nastojati kroz život sve tri stvari dovesti u jednu kompaktnu i skladnu cjelinu, upravo kako bi sam sa sobom mogao biti u jednoj bliskoj i realnoj vezi.

Realnost i varljivi svijet emocija

Što je to što čovjeka nagoni da obeća pa izigra, da se obveže pa pobjegne ili da ljudima priča jedno, a na kraju učini nešto sasvim drugo? Ako netko ovo radi posve svjesno i namjerno, tada kažemo da se radi o krajnje malicioznoj ili barem poremećenoj osobi. Srećom, ovakvi slučajevi i nisu toliko česti, što će reći da ljudi češće podbace zbog nekih manje svjesnih razloga. Jednostavno, dok je davao obećanje, u tom trenutku mu se to činilo posve logičnim i vrijednim obećanja, a kasnije ga je taj osjećaj popustio, pa i napustio. Sa ovim se ujedno izriče konstatacija da su takvi varljivi i nerealni ljudi nerijetko posve sljubljeni sa svojim osjećanjima, te da iste prihvaćaju kao jedinu valjanu sveodređujuću stvarnost. I oni u ovome uglavnom ne vide ništa loše, pa ne kaže li se danas tako često ono da treba slušati svoje srce, jer ono kao nikada ne griješi? Na ovo bi se moglo reći da svoje srce kudikamo treba slušati, ali valjda bi trebalo slušati i onu danu riječ. Zar je to ništa? Sukladno ovome, mogli bismo se dodatno pitati zar je razum ništa? Ili također, zar su uhodani običaji i norme ponašanja ništa? Te zar su drugi ljudi sa svojim očekivanjima i osjećanjima isto tako ništa?

S potonjim pitanjima zapravo i nadilazimo skučeni svijet vlastitih motiva i orijentira te stižemo do onoga što bi se moglo nazvati sveodređujućim duhom vremena, a kojeg Ernest Geller barem za današnje vrijeme identificira kao „histeriju subjektivnosti”. Kako smo o tome već i nedavno pisali, sve ovo ne bi značilo ništa drugo doli ono kako su osobna osjećanja i plitka uvjerenja (zapravo predrasude) kod današnjeg čovjeka manje-više istisnula te obezvrijedila sve ostale vidove spoznaje, ali i one tako bitne samo-spoznaje. Jer sada važi: „Osjećam, vjerujem, dakle jesam” (Geller).

Scenarij „crvene” i „plave” pilule

U konačnici se čini da jedan te isti problem danas pogađa i one razočarane, kao i sve one koji su ih razočarali. Naime, svi su oni zajedno sužnjevi vlastitih emocija i predrasuda i jednostavno im se ne mogu oteti. Reklo bi se, ne mogu jer sam duh vremena čovjeku nalaže ovo kao svojevrsnu prvu filozofiju i sveodređujuću definiciju stvarnosti. Zato je one prve jako teško uvjeriti kako ima puno toga zbog čega se oni i ne bi trebali osjećati toliko razočaranim, kao što je one druge skoro nemoguće uvjeriti da ima i puno toga drugoga na što bi trebalo paziti kod donošenja odluka, a ne samo na one njihove uobičajene varljive emocije.

Stoga se čini kako glede svega ovoga i nema puno diskusije. Puno prije, kao da se današnji čovjek nalazi na tragu onog matriksovskog scenarija „crvene” i „plave” pilule. Odluka je kratka, oštra i konačna … Plava pilula ovdje otprilike znači da i dalje ostaješ gdje jesi i vjeruješ u što želiš vjerovati. Crvena pilula naprotiv znači svojevrsni odlazak u „zemlju čudesa”, tj. u ovom slučaju reći svome srcu: „Imalo si i više nego dobru priliku i sad je zato vrijeme da dadnem poštenu šansu i onim drugim izvorima spoznaje”!

U Sarajevu 10. I. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niceideas

EMOTIVNA I MENTALNA ZAGLAVLJENOST

Glagol zagláviti ima jako puno negativnih značenja i konotacija, zapravo toliko, da mu se isplati posvetiti nešto vremena. U doslovnom bi smislu značio slijedeće: „Postati neupotrebljiv jer je dio zapeo za dio, nezgodno ući, začepiti, ispuniti prostor, prolaz i sl. i učiniti ga neupotrebljivim, neprotočnim, neprodušnim”. Odatle slijede i neka, još odurnija, prenesena značenja: „Nastradati, propasti, poginuti, izgubiti glavu”.[1] Jednostavnije rečeno, zaglaviti znači ne moći se kretati više ni naprijed ni nazad, ni lijevo ni desno, i to jer smo za nešto dobrano zapeli. U fizikalnom redu stvari ovo sve skupa još uvijek i nije neki veliki problem, jer fizičku zaglavljenost lako vidimo i osjetimo. Odmah se počinjemo batrgati, a ako ne ide, dozivat ćemo vanjsku pomoć. S druge strane, mentalna zaglavljenost je kudikamo gora, jer obično treba puno više vremena uopće da shvatimo da smo zaglavili, pa onda još ako nam bude trebala izvanjska pomoć i ovoj će samoj trebati podosta vremena da skopča za što smo to zapeli, u kojoj mjeri i kako da nas na kraju iz toga oslobodi.

Emotivna zaglavljenost

Emotivna zaglavljenost je izgledno najbolnija od svih zaglavljenosti, a javlja se tamo gdje razina emocija (obično enormno velika) ni izbliza ne odgovara kvaliteti dotične međuljudske relacije. A ista se izgledno javlja jer je u međuvremenu emocija postala dokaz samoj sebi te drugog dokaza osim same sebe više ni ne traži. Stoga bismo paradoksalno mogli reći da se u emocionalnoj zaglavljenosti radi o zaglavljenosti emocije unutar same sebe, dok vlasnik emocije ostaje nasukan i neupotrebljiv. Niti može što dobro izvući iz toksične relacije niti može krenuti dalje.

Emotivno zaglavljen čovjek obično robuje misaonoj shemi koja bi se mogla izraziti slijedećim riječima: „Od ovog odnosa će na kraju sigurno nešto biti, upravo jer su moje emocije tako jake”. A zapravo bi se trebao fokusirati na sam odnos, te zaključiti da su mu emocije u svakom slučaju neopravdano i neutemeljeno prejake.

Zaglavljenost zbog Iluzije beskonačnog vremena i zaglavljenost zbog iluzije višestrukih izbora

Da, čovjek može itekako zaglaviti i zbog onog učestalog uvjerenja „da se ima vremena”. Vremena možda stvarno ima, ali to ne znači nužno da ga mi pri tome i koristimo. Naime, vrijeme ima tu nezgodnu karakteristiku da se ono neprestano kreće, te da samim tim nezaustavljivo prolazi. Neiskorišteno vrijeme za nas će na kraju uvijek biti prošlo neiskorišteno vrijeme, a eto, da ga onako općenito ima, ima ga. Slično vrijedi i za iluziju višestrukih izbora. Dok se čovjek konačno za nešto ne opredijeli, svi oni mogući izbori će biti samo mogući izbori koji njemu samome nisu pripadajući. U svakom slučaju, bolje jedan nego nijedan, baš kao onaj što želi sve, na kraju zapravo ne želi ništa.

Ljepljiva kaljuža mediokritetstva

Postoje različiti scenariji u kojima možemo govoriti o mentalnoj zaglavljenosti. Od toga se veliki broj njih odvija po svojevrsnom ključu: „Ne ostaje mi se gdje jesam, a nemam petlje krenuti tamo gdje bi želio biti”. Slijedeća skupina scenarija zaglavljenosti podrazumijeva svojevrsni djelomični progres s obzirom na prethodni scenarij. Otprilike: „Imam petlje krenuti dalje, ali bi se pri tome provukao po mogućnosti jeftino i bezbolno”. Što će reći: „Ne plaća mi se cijena koju moram platiti”, i „Ne prilagođava mi se onomu čemu bi se pri tome trebao prilagoditi”. Stoga ne čudi da na kraju obično najplemenitije pripadnike ljudske vrste možemo sresti na posve suprotnim polovima ljestvice osobne sofisticiranosti. S jedne strane nalaze se oni koji su u životu svjesno i definitivno izabrali malo i toga se radosno drže. Ono više od toga ih nimalo ne uznemiruje, jer su isto tako svjesno i definitivno odlučili da je to za njih preteško, prezahtjevno i jednostavno neostvarivo. S druge strane ljestvice osobne sofisticiranosti stoje oni koji su odlučili krenuti dalje i platiti cijenu koja se za to traži, bilo da je riječ o napornom radu, učenju, osamostaljenju, poslovnom riziku ili samoprijegornom asketskom uzdizanju. Između ove dvije skupine nalaze se svi oni koji su na ovaj ili onaj način zaglavili. Pri tome se prvi nikako ne miču s mjesta i takvi prvenstveno muče sami sebe. Oni drugi se kao miču, ali pri tome nerviraju sve oko sebe, bilo da su jednostavno iritantni, bilo da se obilato služe nedozvoljenim metodama i sredstvima.

Kao i kod mnogo toga drugoga u životu, i kod mentalne zaglavljenosti se rješenje kreće u smjeru iskrenosti prema samome sebi. Na kraju se zapravo cijela problematika svodi na onu cijenu koju je potrebno platiti. Hoću li je konačno platiti ili ću ipak zaključiti da je to za mene preskupo, te ću u skladu s tim biti sretan i zadovoljan sa onim što već imam u životu, misleći pri tome kako na one ljudske tako i na materijalne raspoložive resurse.

Opsesivna zaglavljenost

Opsesije se već kod različitih ljudi manifestiraju na različite načine. To može biti učestala uznemirujuća misao koje se čovjek zatim nastoji riješiti također učestalim izvođenjem nekog vlastitog improviziranog rituala. To može biti ponavljajuća radnja, kao recimo kad se čovjek deset puta vraća jer nije siguran je li zaključao vrata od stana. To može biti opsesivna navezanost na neke ljude, ali i stvari. Bilo da govorimo o toksičnoj zaljubljenosti ili samo naizgled različito – o čovjeku koji brižno nakuplja smeće u stanu jer opsesivno vjeruje da će mu nešto od toga sigurno i kad-tad zatrebati. To može biti i ona lacanovska opsesivna petlja koja se manifestira kao trajna nemogućnost donošenja nekih važnih životnih odluka i izbora. To na kraju može biti i onaj kronični patološki strah od mikroba i prljavštine. Možda je ovaj potonji primjer ujedno i najjednostavniji da malo pokušamo zaći dublje u iznimno kompleksnu strukturu čovjekovih opsesija. Naime, opsesivni čistunac ispravno podrazumijeva da su mikrobi opasni po čovjekovo zdravlje te, kako su po sebi sićušni i sveprisutni, nije ih se uopće lako riješiti. Stoga on uporno čisti sve što stigne, i samog sebe, osobito ruke, i sve oko sebe. Reklo bi se dobra procjena, ali na kraju iz toga izvodi ipak krivi zaključak, kao i besmislenu realizaciju. On ne shvaća da se mikrobi u potpunosti mogu iskorijeniti samo rigidnom aparaturnom sterilizacijom i to u posve sterilnim medicinskim uvjetima. S druge strane, u realnom životnom okruženju mikroba će, kao i same prljavštine, uvijek ponešto biti. Ali to u stvari i nije problem, jer medicinski gledano, naša tijela se jako dobro brane od nasrtaja malih i umjerenih koncentracija mikroba. Problem predstavljaju tek one velike, prezasićene koncentracije istih. Međutim, opsesivni čistunac to ne može prihvatiti, jer on je po prirodi perfekcionist, sklon razmišljanju po „ili/ili” i nikad onim „i/i” obrascima. On ima velika očekivanja i od samog sebe i od života, a pri tome voli da sve ima svoje točno određeno vrijeme i mjesto. Također, on obožava i simetriju, i stoga često poludi i na najmanju naznaku nereda.

Naznačena „ili/ili” shema je učestali faktor svih opsesija. Tu se ne može prihvatiti da, bilo ljudi ili stvari, mogu biti dobri, premda nesavršeni, ili barem slobodni i posvećeni svojim vlastitim planovima. No kako oni to stvarno jesu, opsesivna osoba je osuđena da se vrti u svojim vječito ponavljajućim ispolariziranim diskursima[2], često razapeta između nasumične idealizacije i satanizacije, bilo da se radi o njoj samoj, drugim ljudima, stvarima, pa čak i o samom Bogu.

U tom smislu opsesivnog vjernika krasi jedna aktivna i zaufana vjera, ali zatim iznenađujuće upada u mračne faze teških sumnja i osuda prema Bogu. “Svima si se smilovao osim meni” – otprilike! A često i puno gore od toga… S druge strane, u anksiozno-depresivnim shemama, idealizacija se događa na razini vlastite osobnosti. Ovakvi ljudi obično imaju visoko mišljenje o samima sebi, ali zatim istovremeno strahovito sumnjaju u sebe, svoje sposobnosti, kao i u vlastitu normalnost, za koju im se čini kako se upravo raspada.

Najveći izazov za svaku opsesivnu osobu predstavlja to što se oni suočavaju sa određenom shemom imanentnog mišljenja i osobnosti. To je jednostavno nešto njihovo, i njima pripadajuće, te za drugo ni ne znaju. Kao da vam netko kaže da si nabavite novu glavu. Jednostavno, nemoguće. Drugi izazov se ogleda u tome što ovakav način mišljenja nije posve i u svemu pogrešan. Opsesivnost, naime, u mnogo područja može polučiti naizgled sjajne rezultate. Kao problem ostaje ta visoka cijena koja se plaća u vidu prisustva mračne strane. Stoga se čini kako oni kroz vlastiti život moraju strpljivo raditi i na djelomičnoj implementaciji one “i/i” perspektive, slično kao što ležerni “i/i” tipovi u nekim stvarima itekako trebaju ponešto i od naznačene “ili/ili” polarizacije. Jer bez nje teško može biti fokusa, posvećenosti i preciznosti.

U Sarajevu 22. VI. 2020.

M.B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: danielvfung

[1] Zaglaviti, na Hrvatski jezični portal znanje, http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 22. VI. 2020.).

[2] Usp. Christian KUPKE, The Conflicts of the Obsessional Neurotic. A Lacanian Dream-Interpretation, https://www.lacan.com/kupke.htm (Stanje: 23. VI. 2020.).

Po čemu procjenjujemo dobrotu?

Svakodnevno u našim životima označavamo nešto ili nekog kao dobro ili loše. Redovito pravimo tu distinkciju, a rijetko kad se pitamo po čemu mi to procjenjujemo da je netko dobar ili loš. Ponekad dobrotu izjednačavamo sa ljubaznošću i lijepim riječima. Svakako da je to važno, ali mi ljubazno možemo i ne pomoći drugome. Bilo bi vrlo jednostavno kada bismo po nečijem mrgudnom izrazu lica odmah znali da je ta osoba loša ili obratno, kada bismo po ljubaznosti i pristojnosti mogli znati da je osoba dobra. Ovom pitanju se svakako ne bi trebalo pristupati olako, pa reći da se neki jednostavno rode takvima. Ljudska osoba je po sebi vrlo kompleksa, pa bilo kakvo jednostrano i simplificirano rješenje ili definicija ne mogu biti zadovoljavajući.

Steve Taylor, psiholog i autor, u tekstu za Psychology Today „The Real Meaning of ‘Good’ and ‘Evil’“ piše kako se dobrota ogleda u empatiji, odnosno u sposobnosti da suosjećamo s drugima, tj. da prepoznamo, razumijemo i dijelimo misli i osjećaje druge osobe. Oni koji ne njeguju tu sposobnost, uvijek sebe i svoje potrebe stavljaju na prvo mjesto i njima drugi zapravo služe kao sredstvo za zadovoljavanje vlastitih želja i nakana. Prema tome, ove druge označavamo kao loše osobe. No što zapravo znači suosjećati s drugima? Je li to samo slušanje njihovih problema ili pak ono: „Kako sam se danas rastužila kad sam vidjela jednog prosjaka“? Tj. odnosi li se empatija samo na emocionalnu razinu? Ako uzmemo za primjer velike povijesne ličnosti poput Majke Terezije ili Mahatma Gandhija, reći ćemo kako su oni bili dobri ljudi. Ali da je ta njihova dobrota ostala samo na onoj emocionalnoj razini, malo tko bi znao za njih. Oni su zapravo učinili korak više od one, reći ćemo, početne empatije. Oni su empatiju konkretizirali. Prije svega, pogađalo ih je stanje onih najsiromašnijih, prezrenih, odbačenih, ali umjesto da samo kažu kako im je žao tih ljudi, oni su im konkretno pomagali. U Bibliji imamo mnoštvo primjera koji upravo o tome govore. U opisu događaja kad Isus Krist hrani preko 4 000 ljudi prvo što kaže jest: „Žao mi je naroda“ (Mt 15,32). Dakle, Isus izražava empatiju prvo riječima, a onda djeluje. To je zapravo ključno – djelovanje. Zatim kad Isus govori kako istinski vršiti volju Očevu, navodi sljedeću prispodobu:

”Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?” Kažu: ”Onaj prvi”.

Možda onaj prvi sin nije na prvu pokazao empatiju i poslušnost, ali ipak izvršava očevu molbu. Ali to i jest ključno. On je djelovao. Kakve koristi od obećanja i lijepe priče ako nismo u stanju priskočiti u pomoć osobi koja je u nevolji ili pak kad se rastužimo ugledavši gladnu, siromašnu djecu na televizoru, a u istom trenu ne želimo donijeti majci čašu vode?

Dakle, dobrota se ne odnosi na tzv. ”plitku empatiju” kao mogućnost vidjeti svijet ”tuđim očima”, nego na ”duboku empatiju” kao mogućnost da doista ”uđemo u nečiji um” i osjetimo sve njihove emocije, tj. na neki način prestaje razdvojenost između mene i te osobe. U skladu s tim, moralni imperativ koji vrijedi za sva vremena dolazi iz ove ”duboke empatije”: „Sve što želite da ljudi čine vama, činite to i vi njima“.

U Mostaru 30. 4. 2020.

K. L.

Izvori:

https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/psihologija/empatija-razumijete-li-doista-njezino-znacenje (Stanje: 30. 4. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/out-the-darkness/201308/the-real-meaning-good-and-evil (Stanje: 30. 4. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/basics/empathy (Stanje: 30. 4. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

SLOŽENE EMOCIJE

Sjećam se jednog razgovora iz djetinjstva. Ono tamo nekad rani pubertet. Prvi buntovi i frustracije. Prijatelj mi barem sat vremena priča o tome kako mu je otac užasan čovjek. Valjda radi prijateljskog suosjećanja, ja u jednom trenutku prihvaćam njegove objekcije i kažem mu: „Da, otac ti je stvarno teški kreten!” A on od toga trenutno ostade bez daha, streljao me ljutitim očima, dok je kroz širom razjapljena usta pokušavao uhvatiti zrak. Baš isto kao da sam ga udario šakom u stomak. Nije ništa rekao. Valjda je i sam znao da je on prvi bio pretjerao. Nervozno je promijenio temu i nismo to više nikad spominjali… Uglavnom, čini se da pubertetlije i dalje vole svoje roditelje. Zapravo puno više nego što ih usput ponekad i ne vole.

Slično prethodnome, pitamo se zašto ljudi pokatkad i još dugo nakon okončanja braka ili veze pokazuju znakove ljubomore u smjeru bivših partnera? Pa bit će da u trenutku prekida i nisu bili najbolje svjesni da im ti ljudi još uvijek itekako znače, baš kao što u samom početku odnosa nisu bili dovoljno svjesni onih negativnih osjećanja i konflikata na kojima je kudikamo trebalo poraditi. Premda nam se kroz život pretežito čini da ljude, prilike i situacije oko sebe jednostavno volimo ili ne volimo, prava istina je da su naše emocije manje-više uvijek složene. Odatle valjda ponekad i one neke iznenađujuće i nagle životne odluke. Ponekad se čudimo zašto je netko naprasno napustio naizgled izvrsnu priliku, te prihvatio onu naizgled lošu? No, kako rekosmo, mi zapravo nikad ništa ne doživljavamo kao potpuno dobro i potpuno zlo, jer ponekad i ono prvo zatupljuje i guši, dok ono drugo pruža nekakvu priliku za napredak i razvoj.

Na koncu, kako s drugim ljudima i prilikama tako i sa samima sobom. Često kažem onim posve deprimiranim i demotiviranim ljudima, da mogu biti posve sigurni da bi upravo sada bježali k’o ludi , usput frenetično vrišteći, da im netko stavi nož pod grlo. Vole oni sebe još itekako, baš kao i sam život, samo eto što su zbog nekih okolnosti u jednom trenutku svog života na to posve zaboravili. Uglavnom, biti svjestan svojih emocija u njihovom punom spektru čini se rješenjem za brojne probleme te lijekom za mnoge bolesti. Što god osjećali, uvijek ćemo uz to nesvjesno osjećati i ono nešto dijametralno različito od ovog prvog. Zvuči kao komplikacija. Možda i jest, ali to je počesto spasonosna komplikacija za nas, koja nam u životu pomaže da ljudima, situacijama, pa i samima sebi pristupamo realno i razborito.

U Sarajevu, 2. IV. 2020.

M. B.

Srodna tema: https://poptheo.org/kako-razlikovati-izmedu-nutarnjih-subjektivnih-i-objektivnih-izvanjskih-problema/

Izvor (foto): © Mariyamasich|Dreamstime.com;

O ženi

Misterij je privlačan. Tajna je neodoljiva. Sebedarje je neprocjenjivo. Hrabrost zaslužuje divljenje. Borbenost zaslužuje poštenje. Pogled je zavodljiv. Oči su iskrene. Emocije su snažne. Ruke su tople. Krilo je sigurno. Briga je trajna. Zabrinutost je vječna. Strast je jaka. Trpljenje je dugoročno. Promjene su neshvatljive. Ljubav je borba na život i smrt. Tko je žena? Žena je misterij, tajna, sebedarje, hrabrost, borbenost, pogled, oči, briga, emocija, strast, ruke, krilo, briga, zabrinutost, strast, trpljenje, promjena, ljubav. Žrtva traži ispriku i zadovoljštinu. Nasilje traži odgovor. Nejednakost zahtijeva pravednost. Opterećenost zahtijeva odmor. Nerazumijevanje traži strpljivost. Udarac zahtijeva osudu. Zlostavljanje zahtijeva suprotstavljanje. Odbacivanje zahtijeva prihvaćanje. Predrasuda zahtijeva znanje. Tko je žena? Žena je i zadovoljština, odgovor, pravednost, odmor, strpljivost, prihvaćanje, znanje, osuda, suprotstavljenost. Ona je i žrtva. Nasilja, nejednakosti, opterećenosti, nerazumijevanja, udarca, zlostavljanja, odbacivanja, predrasuda. Tko je žena? Stvara dok je uništavaju. Ljubi dok je ubijaju. Voli dok je preziru. Brine dok je ismijavaju. Strpljiva kad je ne razumiju. Nevina dok je osuđuju. Zaljubljena dok je odbacuju. Privržena kad je voljena. Zahvalna kad je cijenjena i poštovana. Dostojanstvena kada u nju pokazuju prstom. Dostojanstvena kad je ismijavaju. Tiha kad je ogovaraju. Šutljiva kada svi oko nje nepotrebno brbljaju. Stamena kad joj prijete. Stabilna kad se sve oko nje raspada. Tko je žena? Žena je stvaranje, ljubljenost, voljenost, nevinost, zaljubljenost, privrženost, dostojanstvo, tišina, šutnja, stamenost, stabilnost. Tko je žena? Tko zna? Nitko ne zna. Ona dolazi iz nekog drugog svijeta i vraća se u taj svijet. Tek kad je nema među nama, shvatimo koliko nam nedostaje. I čeznemo za njom i za svijetom u koji se vratila.

U Sarajevu 8. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: fxmdk73

ZAŠTO LJUDI DANAS U TOLIKOJ MJERI SKRIVAJU SVOJE EMOCIJE?

„Jesi li ok?” „Hvala na pitanju, dobro sam…” Tendencije ka poricanju, povlačenju i samoizolaciji uobičajene su kao reakcija na duboku emocionalnu bol. Zapravo, što je neka osoba postala tiša nego li uobičajeno, to je veća šansa da je iz nekog razloga duboko povrijeđena. Šutnjom i poricanjem takvi ljudi kao da poručuju: „Dovoljno sam već povrijeđen/a, ne želim riskirati da me ti sad još više povrijediš!”

U zavisnosti od osobe do osobe, naravno da postoje i neke druge strategije prikrivanja stvarnih emocija. Tako, neki postaju neuredni i općenito nezainteresirani, drugi opet bivaju hiperaktivni i brbljavi (kako ne bi morali misliti o stvarnom problemu), a treći pak pribjegavaju agresivnosti kao oprobanom prapovijesnom receptu. Posljednja strategija je osobito zanimljiva, jer ona izgleda kao nekakva emocija. Ona to doduše i jest, ali u navedenom slučaju se najčešće javlja kao neadekvatna, neproporcionalna i neodmjerena emocija koja u suštini ništa ne rješava, barem ne za trajno. I tako, na kraju izgleda da je povrijeđenoj osobi najteže iskazati ono što i kako jest: „Povrijeđen sam zbog toga i toga, i sad se osjećam tako i tako…”. Zato se pitamo koji su uzroci i razlozi jednog ovakvog učestalog emocionalnog prikrivanja kod ljudi?

Djetinjstvo čovjeka i djetinjstvo čovječanstva

Uzroke prikrivanja emocija bi već trebalo potražiti u našem djetinjstvu. Svi znamo za ono „Ajd, ne cmizdri više” ili „Plačko jedan plačljivi”. Pri tome se ovakvim neslavnim nazivima obično više časti dječake, potičući ih valjda tako da izrastaju u ponosne muževne pojedince. S druge strane, curice se više naslušaju onoga „Preosjetljiva si” ili „Hipersenzibilna”. Epilog je vrlo sličan, jer na kraju, vidimo, svi imaju razloga ponešto za sakriti. Roditeljska i nastavnička upozorenja se kroz djetinjstvo djece ne tiču samo navedenih snuždenih emocija i raspoloženja, nego i onih pozitivnih. Svi znamo da djeca pokatkad stvarno znaju pretjerati sa iskazivanjem vlastitog raspoloženja i radosti, pa se onda kaže „Smiri se!”, „Smanji doživljaj” ili ono „Dosta te više”. Kroz sve to mi polako ali sigurno učimo da su naše emocije nešto poprilično opterećujuće za našu bližu okolinu, pa ih stoga počinjemo skrivati ili iskazivati na nekakav posredan, indirektan način. Jednostavno, na koncu se počinjemo pribojavati da pred drugima ne ispadnemo djetinjasti, dosadni, naporni, napadni, suvišni, nepristojni, glupi… Glede ovoga se valjda kroz život na kraju svi manje ili više preračunamo. Razumna osuda pretjeranih infantilnih, a uz to često i manipulativnih emocija ne znači ujedno osudu i bilo koje druge emocije. Normalno je normalno, samim tim i poželjno, a to se u konačnici odnosi i na same emocije.

No, čak i prije samog djetinjstva, psiholozi kažu da razloge emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u zajedničkoj dalekoj prošlosti ljudske vrste. Strategije bijega, smrzavanja (ukočenosti) i odvajanja su duboko utkane u našem biću i aktiviraju se kad god osjetimo opasnost. A kako to ističe američki klinički psiholog Leon Seltzer, mi ljudi smo kao vrsta jako ožičeni (misleći na opseg i složenost nervnog sustava), tako da nam uopće ne treba puno izvanjskih poticaja da bismo se osjetili ugroženima.

Treći razlog emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u suvremenoj kulturi koja ponovno pokušava nametnuti jedan svojevrsni stoički mentalitet. Ono, u modi je biti „cool” i slično tome „chill”, što suštinski znači „biti svoj” i posve ravnodušan prema svim izvanjskim izvorima živciranja. Međutim, mi se i dalje itekako živciramo, ali isto tako, i dalje glumimo da se ne živciramo. I to može skupa zajedno ići dotle dok stvarno ne uzvjerujemo da smo naprosto nevjerojatno cool, premda se iznutra žderemo, pa možda čak uz to, da se uz obilje medikamenata koliko-toliko pokušavamo održati u normali.

Emocionalna bića

Na kraju, htjeli mi to priznati ili ne, mi ljudi smo duboko emocionalna bića, i sudeći prema različitim psihološkim istraživanjima, puno smo više emocionalna, nego što smo uz to i ona intelektualna bića. Prema prije spomenutom psihologu Seltzeru, to jednostavno moramo prihvatiti, kao i činjenicu da naše emocije imaju pravo na život, jer gušenjem istih s vremenom ćemo samo upasti u još dublje probleme.

Seltzer također ističe da prije nego što sebi konačno nađemo osobu koja će nas savršeno razumjeti i utješiti, sami sebi trebamo biti ta osoba. Ovdje se susrećemo s vrlo važnom informacijom, jer naša učestala reakcija na emocionalnu povrijeđenost jest nekakva racionalizacija. Ono, pokušavamo shvatiti što se i kako dogodilo, tko je kriv, smišljajući pri tome sebi obranu, i tako… Sve ovo itekako može biti od pomoći našem razumu, ali ne i našim emocijama, jer emocija je, tako da kažemo, entitet kojem pametarenje ništa ne znači; ona jednostavno sebi traži ono što je i ona sama – srodnu i adekvatnu emociju. Dakle, kad si povrijeđen, trebaju ti razumijevanje i utjeha, a prije nego li se to dogodi po nekomu izvana, budi sam sebi osoba koju razumiješ i koju želiš utješiti i oraspoložiti. Ovo, da sami sebi potiho izgovaramo riječi razumijevanja i utjehe – na prvu može zvučati jako smiješno. Ali baš zato na koncu i patimo, jer se uvijek sjetimo pokrpati razum, ali ne i one naše tako osjetljive i ranjive emocije.

U Sarajevu, 7. III. 2020.

M.B.

Izvori:

Izvor (foto): ©Kiosea39 –Dreamstime.com

BLAGODATI PRAVILNOG DISANJA

Vrhunski sportaši današnjice pored svojih uobičajenih napornih treninga gotovo redovito prakticiraju i različite vježbe disanja. Pri tome se najčešće radi na dva područja: uvježbavanju tzv. dijafragmalnog te ritmičnog disanja. Prvo se tiče korištenja cjelovitog plućnog kapaciteta, a drugo – pravilnog ritma disanja. Blagodati ovih vježbi se ne tiču samo poboljšanja tjelesnih performansi nego i onih psiholoških. Na ovaj način se kod sportaša razvija bolja koncentracija, samokontrola, lakše se nadvladava trema pred nastupe i sl.

Općenito govoreći, u posljednjih nekoliko godina različita istraživanja su i na znanstven način potvrdila postojanje višestrukih blagodati koje proizlaze iz jednog, tako da kažemo, pravilnog i cjelovitog disanja. Tako je između ostalog dokazano da je jednim kontroliranim disanjem moguće umiriti mozak, regulirati krvni tlak, bolje kontrolirati vlastite emocije, poboljšati memoriju, ali također i ojačati imunitet te pospješiti metabolizam općenito. Pored toga, tu se preliminarno govori i o nekim stvarima koje istraživači još uvijek nisu uspjeli do kraja shvatiti i definirati, ali uglavnom kažu kako se čini da nas kontrolirano disanje vodi u nešto „dublje” – misleći pri tome očito na dublja stanja svijesti.

Dah života

S potonjim razmišljanjem smo neminovno dotaknuli i temu spiritualnosti disanja, kad gle čuda, etimološki gledano disanje po sebi i jeste nešto posve spiritualno. Na primjer, latinska riječ spiritus sa svojih petnaestak različitih značenja između ostalog može označavati dah, zrak, puhanje vjetra … ali i duh, kao i onu jednu, više filozofsku, dušu svijeta. Gotovo identično sve ovo ide i sa grčkim pojmom pneuma. Također, u semitskim jezicima, hebrejski ruah i arapski ruh izvorno znače dah, a tek kasnije zadobivaju i ono svoje spiritualno značenje, a usput smo već mogli primijetiti i da ovo naše dah i duh korijenski predstavljaju identične riječi. U tom smislu, u neka starija vremena kod nas se umjesto puhati govorilo duhati. Da ne bude zabune, i u biblijskoj knjizi Postanka se „dah života” spominje kao izričito Božja stvar s kojom Bog oživljuje čovjeka ali i druga živa bića (Post 1,30; 2,7; 6,17; 7,15; 7,22;). U konačnici, ovo svakako ne znači da su dah i duh – u jednom teološkom smislu riječi jedno te isto, ali ipak znači da je ovo dvoje međusobno duboko povezano i isprepleteno.

Disanje kao ritam života

Razmislit ćemo malo o jednoj slici bliskoj današnjem čovjeku. Gotovo svi danas nemilice i svakodnevno koristimo različite elektronske uređaje koje se napajaju uz pomoć baterija. Kad je baterija prazna znamo da je treba napuniti; sasvim jasno i tu se nema o čemu raspravljati. Međutim, čudno je koliko nam je ovo počesto nejasno ukoliko istu sliku primijenimo na nutarnji život naših emocija. Kad smo puni, prirodno težimo tome da se ispraznimo. Pri tome punina prirodno teži nekoj praznini, ali onda na kraju često dođe do toga da se posvađaju um i srce, jer dok puno srce teži za prazninom, um je pun skepse ali i zabrinutosti nad ovom opsežnom kenozom (pražnjenje u emotivnom, duhovnom i egzistencijalnom smislu riječi). I tu bolno zastanemo. Umjesto da jednostavno ponovno napunimo ispražnjenu bateriju našeg srca, mi jadikujemo što se ona ispraznila. Pitamo se kako se to dogodilo? U čemu smo pogriješili? Kako smo mogli ispasti takve budale? Kako smo se dali tako naivno iskoristiti? Adekvatan odgovor pri tome obično ne pronalazimo, jer on u suštini ni ne postoji, osim onog odgovora koji jednostavno kaže da su pune baterije tu da se isprazne, a prazne opet tu da se napune. I to je manje-više sva mudrost. To je nešto poput pravilnog disanja, a samo ono što pravilno diše, može biti zdravo i dobro živjeti. Naznačena zastajkivanja su zato i opasna. To je nešto poput duhovne ili barem emotivne bolesti i smrti. Kako rekosmo, jadikujemo što smo se ispraznili, a zatim počnemo ljubomorno i škrto čuvati ono što je još snage preostalo. Tako čovjek kroz život postaje sve sebičniji, oprezniji, zatvoreniji, pakosniji, sve više osvetoljubljiv i nadasve suh. Ovo se dogodi prije ili kasnije svakome i tu nam svakako može pomoći, tako da kažemo, mudrost pravilnog disanja. Tri sekunde – udisaj, tri sekunde – izdisaj, pa tri sekunde – pauza. Razdali smo se, nema veze, opet ćemo se napuniti, da bismo se ubuduće mogli još radosnije i smislenije davati. Baterije i jesu tu da se pune i prazne…

U ovom tekstu nećemo govoriti nešto više o različitim vježbama i tehnikama disanja, jer na internetu već postoji mnogo materijala na tu temu. Samo pitaj Google…

U Sarajevu, 15. X. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– David DISALVO, How Breathing Calms Your Brain (31. XII. 2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/neuronarrative/201712/how-breathing-calms-your-brain (Stanje: 15. X. 2019.);

– Rachel DRBOHLAV OLLERTON, Tehnike disanja – vježbe disanja za smirenje i opuštanje (3. V. 2019.), Kreni zdravo, Izvor: https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/mentalno_zdravlje/tehnike-disanja-vjezbe-disanja-za-smirenje-i-opustanje (Stanje: 15. X. 2019.);

– Breathing Exercises, PSYCHOLOGY RESEARCH AND REFERENCE, Izvor: https://psychology.iresearchnet.com/sports-psychology/psychological-skills/breathing-exercises/ (Stanje: 15. X. 2019.);

-Giacomo CANOBBIO (ur.), Mali teološki leksikon, KS – Zagreb, 2002.

– Xavier LEON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, KS – Zagreb, 1993.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Sergey Nivens

Exit mobile version