obmana – Poptheo Web Portal

O iskrenosti prema sebi

Iskrenost prema sebi doima se optužujućom. Ona nas stalno podsjeća na naše slabosti. I u trenutcima savršenstva podsjeća nas da smo mogli biti bolji i ljudskiji. Iskrenost prema sebi je sudačka stolica koja blagonaklono gleda na našu dobrotu i dobre čine. Istovremeno od nas zahtijeva više ljudskosti. Njezina zahtjevnost prema našem biću kao da nema razumijevanja i osjećaja za ono što jesmo. Iskrenost prema sebi je bezobrazno realna kada ne uspijevamo od nje pobjeći ili zamesti trag. Poput vještog tragača ona nas prati i otkriva u svakom skloništu gdje se pokušamo skriti. U što god se sklonili i iza čega kod se skrili, ona bez kolebanja otkriva naše tajno skrovište. Iskrenost prema sebi, ta optužujuća, zahtjevna i realna slika o nama koju ne možemo ničim iskriviti ili učiniti lažnom i dopadljivom je ipak susretljiva i puna razumijevanja. Neće nas srušiti dok smo u stanju samohvale, gordosti, intelektualnih i moralnih visina koje su nezaslužene. Strpljivo će sačekati da se umorimo od naših “kula od karata” i onda jednim dahom sve srušiti i otkriti nam što smo i kakvi smo. S njom je nemoguće izići na kraj jer pobiti njezine argumente značilo bi ići protiv sebe, odnosno izgraditi o sebi lažnu sliku. Opet, prihvatiti sve njezine sudove i mišljenja nije u potpunosti moguće jer bi nas to odvelo u očaj. Iz te nemogućnosti da iskrenost prema sebi uskladimo s našom slikom o sebi jer se iskrenost ne da ničim zavesti niti potkupiti živimo u napetosti s njom. Pokušavamo je pobiti novim argumentima. Trudimo se ušutkati je. Nastojimo joj zabraniti da govori. I što se više trudimo začepiti joj usta, to ona jače i glasnije viče u nama: Ja znam tko si ti jer sam ja isto što i ti. Iskrenost prema sebi sam ja sâm ogoljen i razobličen do kraja pred samim sobom bez ikakve mogućnosti da bilo što uljepšam, sakrijem, zaboravim. Uljepšavanje, skrivanje i zaborav nisu mogućnosti koje će nam ona dopustiti niti ona predviđa olakotne okolnosti. Njezina pravednost je nepodnošljiva i njezina iskrenost neprihvatljiva. Ako je tako, onda smo sami sebi nepodnošljivi i neprihvatljivi. Jednom kada iskrenost prema sebi postane sastavni dio života, nekom drugom smo dali da bude sudac naših misli, riječi i djela. Sudačku vlast i moć osude ne možemo više povratiti u svoje ruke. Iskrenost prema sebi se ne odriče svojih sudačkih privilegija nad nama.

Nema kod nje podsmijeha. Ona nije cinična. Nema u njoj sarkazma i nije prijetvorna. Ona sudi najpoštenije i najpravednije moguće jer niti oduzima niti dodaje. Izriče sud nad onim kakvi jesmo i što jesmo nakon što prouči, prihvati i odbije sve naše žalbe i molbe. Njezinom sudu samo dvolični mogu prigovoriti da je nepravedan i samo cinični kako sudi prestrogo. Jer ona ne sudi o nečemu izvan nas, nego nas same. Iskrenost prema sebi je zahtjevna. Optužujuća. Pravedna. Poštena. Objektivna. To su njezine vrline. Ako ne prihvaćamo njezin sud o nama, onda odbijamo i njezine vrline. Ako ne priznajemo njezine vrline, izmislit ćemo druge. Umjesto optužbe i zaslužene kazne izmislit ćemo nezasluženo pomilovanje naših zlih čina. Umjesto pravednosti nepravdu. Umjesto poštenja nepoštenje. Umjesto objektivnosti narcisoidnost i sebeljublje. Ući ćemo u sukob s njom. Na jednoj strani ona pravedna, poštena, zahtjevna i optužujuća. Na drugoj strani mi nepravedni, nepošteni, sebeljubci, kupci milosti pod svaku cijenu, makar i nepošteno. Sukob se ne može sakriti. Rat između nas i iskrenosti prema sebi ne može proći bez posljedica. I onda kada nitko ne vidi rat koji vodimo, u sebi osjećamo njegovu žestinu koja nas razdvaja na dvoje. Na nemirnog čovjeka koji ne može prihvatiti sebe koji stalno sebe laže i biva dvoličan prema samo sebi. I na iskrenost prema sebi koja svojom upornošću ne pokazuje znakove posustajanja kamoli odustajanja. Najteže je kad ostanemo sami sa sobom. Rat se onda rasplamsa kao požar. I tragovi stalnog sukoba između nas i iskrenosti o sebi svaki dan su sve vidljiviji. Neobjašnjive srdžbe, ružni trenutci agresije prema sebi i drugima, nepotrebna nezadovoljstva, neiskrenosti, bespotrebni cinizmi, neutemeljena vrijeđanja i omalovažavanja drugih tragovi su iscrpljujućeg rata kojega vodimo protiv iskrenosti prema sebi i kojega nećemo tako lako dobiti. Vjerojatno nikada. Možda je mudro položiti oružje i zatražiti primirje kako bismo manje bili neobjašnjivo srditi, nezadovoljni, neiskreni i prezrivo se ponašali prema onima koji to ne zaslužuju. Iskrenost prema sebi je privatno pitanje. Nepravedno je i nepošteno druge uvlačiti u sukob koji nije njihov i njih kriviti što iskrenost prema sebi odbija prihvatiti lažne slike koje smo o sebi izgradili i stvorili misleći da je moguće prevariti je. Nemoguće. Nitko ne može do kraja prevariti sebe. Osim nakratko i povremeno. I to ne bez određenih žrtava i posljedica od kojih su unutarnji nemir, sklonost agresiji, nezadovoljstvo sobom, osjećaj nesretnosti, stalno prebacivanje krivice na druge, nesposobnost da prihvatimo odgovornost znakovi iscrpljujućeg rata protiv iskrenosti o sebi. Rata protiv samog sebe i lažnih slika i privatnih mitova koje iskrenost o sebi stalno uništava svojom nesmiljenom pravednošću i nepotkupljivim poštenjem prema našem liku i djelu, pri tom gazeći bez milosti naše cinizme, dvoličnosti, sarkazme kojima se pokušavamo zaštiti od nje.

U Sarajevu 23. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

O posjedovanju

Je li posjedovanje bespomoćnost? Pokušaj da zauzmemo prijestolje koje smo već izgubili. Na sve smo spremni. Ne i na poraz. Težiti posjedovanju drugog i kontrolirati ga, otkriva našu bespomoćnost. Strah i tjeskobu jer smo izgubili. Ništa ne možemo posjedovati do kraja. Ni stvari. Ni drugog. Ni sebe. Posjedovanje je kušnja. Napast. Nikad ugašena strast. Posjedovati život? Samo kad bi ga se moglo posjedovati do mjere besmrtnosti. Ipak, ponekad smo jedva sposobni posjedovati vlastito tijelo i um. Tijelo izda. Odustane. Posustane. Um oslabi. Zaboravlja. Ne sjeća se. Posjedovati sebe? Ni to nam ne uspijeva. Raspoloženja. Emocije. Strasti. Iznenade nas i šokiraju. Čak nas i stvari prevare onda kad mislimo da ih posjedujemo. Posjedovanje se igra s nama. Kao kad se igrate skrivača. Taman kad pomislite da ste otkrili skrovište i odgrnete zastor, ali nema nikoga. Posjedovanje je kao netko za koga mislimo da znamo gdje mu je skrovište. Onda otkrijemo da je skrovište prazno. Kao kada umislimo da posjedujemo svoje tijelo. Ipak, ponekad nas ostavi na cjedilu kad to najmanje očekujemo. Sruši se. Razboli se. Odbija napore. Bili smo sigurni da ga posjedujemo i da nam ništa nije skriveno. Apsolutno posjedovati je nemoguće jer to bi značilo da je sve isključivo u našim rukama. I ničijim drugim. Kako slabašno zvuči gromoglasan krik onoga koji slavi posjedovanje svog tijela i uma koji ga već sutra izdaju i odbijaju ga poslušati. Kako tiho zvuči jaki glas onoga koji tvrdi da posjeduje drugoga čiju slobodu i ideje ne može niti zarobiti niti osvojiti. Opijen posjedovanjem, čovjek već sutra proklinje svoju neukost i kratkovidnost kada je umislio da može apsolutno posjedovati. Čak mu se i stvari rugaju. Danas se hvali dvorcem, a već sutra bespomoćno promatra pepeo i srušene zidove onoga čime se oholio. Danas se hvali životom, slobodom i autonomijom, a već sutra bespomoćno promatra kako njegova sloboda i autonomija propadaju jer ne može pobijediti bolest. Neki maleni organizam kojega ne vidi jači je od njegovih kostiju i mesa. Bio je uvjeren da su njegove kosti i mjesto nepobjedivi i da će trajati vječno. Danas obožava svoje lice, a već sutra pokušava se sakriti od svog lica jer ne voli više svoj osmijeh, usne, zube i oči. Jer smatra da ne liči na sebe. U ogledalu je neko drugo lice. Staro i oronulo. Danas se hvali da će ga cijeli svijet pamtiti, a već sutra drugi hodaju preko njegovog groba ne znajući da je tu sahranjen. Iako ne posjedujemo puno, ne možemo se tako lako osloboditi svog idola. U posjedovanje smo zaljubljeni. Za njim patimo. S njim se vodimo za ruku i godi nam njegov udivljeni pogled. Posjedovanje nas potiče: Posjeduj! Bit ćeš moćan. Bit ćeš snažan. Imat ćeš kontrolu. Drugi će te obožavati. Bit ćeš predmet njihovog divljenja. Zar ne izgleda tako? Tko posjeduje stvari i ljude, nije li moćan, snažan i ne obožavaju li ga toliki? Zar se potajno ne divimo i ne zavidimo onome koji posjeduje? Naravno. Posjedovanje nas zavodi i želi nas zavesti. Nema iznimke. Zov posjedovanja je kao što bajke opisuju pjevanje sirene. Neodoljivo. Neponovljivo. Naša potajna strast i želja. Posjedovati stvari i posjedovati ljude. Zar ne želiš posjedovati sve i svakoga? Biti onaj koji sjedi na prijestolju kojemu se klanjaju i ljudi i stvari? Naravno da želiš. Svi i svatko želi posjedovati. Posjedovanje je nezasitno. Proždrljivost koja nas proždire. Što više posjedujemo, gladniji smo jer se posjedovanje hrani nama, a mi ga hranimo posjedujući sve više stvari i ljudi. Posjedovanje je kao začarani krug u kojem ne možemo dovoljno sebe nahraniti od silne gladi koju osjećamo. Je li posjedovanje onda neutaživa glad za koju ne postoji hrana koja će nas nahraniti dovoljno da prestanemo gladovati? Možda. Posjedovanje je i nekakva bespomoćnost. Naša ljudska bespomoćnost pred ustima iz kojih dopire zavodljiv i strastven poziv: Posjeduj sve i posjeduj svakoga, to je istinska sreća! Posjeduj sebe, posjeduj svoje tijelo, posjeduj svoj um, svoje emocije, strasti. Posjeduj druge, njihovu vjernost, ljubav, dobrotu. Tako je izazovno i zavodljivo slušati ljubavni zov posjedovanja. Nerijetko prihvatimo poziv. Nerijetko se zaljubimo u posjedovanje. Nerijetko je posjedovanje naša prva i jedina ljubav. Iz iskustva smo naučeni da neke ljubavi ne završe dobro. Znaju prijeći u otvorenu mržnju i neprijateljstvo. Zna se dogoditi i s posjedovanjem. Prvo se u njega zaljubimo, predamo mu se do kraja. Sve mu dadnemo. Cijelog sebe. I um i tijelo. Onda dođe do sukoba i neprijateljstva. Otkrijemo da nas posjedovanje vara. Da je lažljiv i prevrtljiv ljubavnik. Jer puno toga od nas skriva. Otkrijemo da ljubav nije bila čista i iskrena između nas i posjedovanja. Mi nismo skrivali ništa. Mi smo se ludo zaljubili u posjedovanje. Ono nas je surovo i hladno prevarilo. Prijevaru otkrijemo postupno. Savršeno tijelo u koje nas je posjedovanje navelo da se zaljubimo, ponekad nas neugodno iznenadi jer otkrijemo da nije uvijek savršeno. Oholi um u kojega smo se zaljubili do ušiju s vremenom pokazuje slabosti, pukotine, gubitke i njegova genijalnost i briljantnost blijedi. Polako ali sigurno otkrijemo da je posjedovanje varalica koji je jako privlačan, neodoljiv i šarmantan. I da nismo jedini koji smo prevareni njegovim ljubavnim pričama i tajnim znakovima. Posjedovanje nam daje ono što potajno najviše želimo. Biti prvi i biti u središtu. Biti onaj koje mu se svi klanjaju i kojemu se svi dive jer posjeduje nešto i nekoga. Posjedovanje svakom od nas govori da ćemo biti savršeni, posebni i jedinstveni ako budemo posjedovali sve što želimo i koga kod želimo bez obzira na cijenu, način i sredstva kako ćemo ih posjedovati. Nije nimalo lako othrvati se zovu posjedovanja. Jer svi volimo biti prvi i u središtu, biti posebni, jedinstveni i savršeni. I to je upravo ono što nam posjedovanje obećava kada nas nagovara da je najvažnija stvar u životu posjedovati nešto ili nekoga.

U Sarajevu 19. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O čežnji

Čežnjom tražimo sebe. Ako čeznemo za prošlim, želimo se prisjetiti kakvi smo bili. Ako čeznemo za budućim, maštamo kakvi bismo mogli biti. Čeznemo za nekim ili nečim. Svejedno. Svaka čežnja je čežnja za samim sobom. Želimo pronaći, vidjeti, predvidjeti sebe. Čežnja govori o dvostrukom putovanju. Kao vlak koji bi istovremeno išao u dva suprotna smjera. Mi smo negdje u srednjem vagonu jednako udaljeni od oba kraja. Htjeli bismo nazad jer kao da je nešto ostalo nejasno, mutno. Htjeli bismo to razjasniti. Ali htjeli bismo i naprijed. Kao da je tamo sve već objašnjeno i otkriveno.

Čežnja je kao obmana. Vraćanjem u prošlost mislimo da ćemo tamo moći nešto popraviti i uraditi drugačije. Mislimo kao da se ništa nije dogodilo. Kao kada čovjek čezne za ispravljanjem nepravde, za bivšom ljubavlju, za propalim poslom. Čežnja obmanjuje mogućnošću da prošlosti nema. Nikada. Kao što čežnja obmanjuje da će budućnost biti novost. I da ćemo biti savršeniji, puno savršeniji. I da nećemo napraviti iste greške. Čežnja ponekad potpomaže našu oholost. Ona poznata rečenica eh… sve bih uradio/uradila drugačije. Ta rečenica nabijena je našim iluzijama o nama samima. Ne bih bio/bila kukavica, loš, izbjegao bih loše odluke, loše društvo… Čini nam se da smo sad puno plemenitiji, hrabriji, mudriji. Čežnja nas hrani. Kaže nam ah… kad bih samo mogla vratiti vrijeme za tebe jer si sada savršeno dobar, hrabar, plemenit, spreman na žrtvu, na ljubav, za sebedarje. Stvarno? Jesmo li postali drugačiji? Ili čežnja potpaljuje iluzorne vatre u nama i o nama?

Bez čežnje ne možemo. Bez te egzistencijalne varke o savršenoj prošlosti i savršenom čovjeku. Ne bismo mogli mirno živjeti. Bez te obmane koju zovemo čežnja. Autobiografije su napisane čežnje, zapisane samoobmane koje smo napisali sami ili su ih drugi napisali o nama. I u autobiografiji postoji potajna vjera u vremenski stroj koji nas sa ovim znanjem i mudrošću vraća u vrijeme kada nismo znali razmišljati. Vjera kako mudar starac može postati mladić tvrdih kostiju i jakih mišića.

Čežnja je individualna, ali nije sebična. Svatko čezne na sebi svojstven način. Ja sam u središtu čežnje. Kad mene ne bi bilo, ni ona ne bi postojala. Ona se događa zbog mene. Stvaram je zbog sebe. Konstruiram svijet čežnje poput predstave ili filma. Ja sam redatelj i glavni glumac. Drugi također imaju uloge. Veće ili manje. Ali one su sve sporedne. Svijet kojega se sjećam iz prošlosti može biti pozornica ili filmski set kojim se kreće mnogo ljudi različitih profila i zanimanja. I kada kažem vrijeme je da počnemo, svi oni kao da već znaju svoje uloge. Igraju ih bez greške. Čežnja je filmska vrpca koju naš život odmotava pred našim očima. Nekada je odmotava kao stvarnost (prošlost). Nekada je odmotava kao fantaziju (budućnost). Kao da smo sami u kino dvorani. Gledamo, smijemo se, tužni smo, veseli smo. Gledamo tolike odigrane uloge. Očevi, majke, braća, sestre, prijatelji, prve ljubavi, sve se to lagano odmotava pred našim očima. Mi gledamo predstavu. Gledamo film.

Razmišljamo kako bismo sve uradili drugačije. Sve snimili drugačije. Sve režirali drugačije. Trenutak obmane. Kada nas čežnja zanese i ponese. Čežnja. Vlak koji nas istovremeno vuče u oba smjera. Predstava za koju mislimo da je stvarna. Film za koji mislimo da je snimljen prema istinitim događajima. Sve same obmane. Opet, gdje bismo bilo bez nje? Nigdje.

I naravno čak i kad zna, čovjek voli biti obmanut. Ponekad. Dopušta da bude zaveden. Ponekad. Dopušta da bude prevaren. Ponekad. Obmana, zavođenje, prevara ili jednom riječju čežnja. A u središtu ja, odnosno ti.

Gdje bismo bili bez naše čežnje? Kad je ne bismo imali, ne bismo imali ni sami sebe. Bez čežnje, bili bismo izgubljeni. Ne bi znali tko smo. Gdje pripadamo. Od čega smo sastavljeni. Čežnja, ta neobična obmana u kojoj se ponekad laže i o sebi i o drugima, ali u kojoj ima i istine o nama. Istine o meni. Čežnja, taj neobični vlak koji nas vuče na suprotne strane da spoznamo sami sebe, čudesna predstava koju osjećamo kao da se događa na sceni života, neobičan film koji kao da se snima dok mislimo na prošlo i maštamo o budućem.

Čežnja, ta neprekinuta potraga za samim sobom koja nas zbunjuje kada si postavimo pitanje: Tko sam ja?

U Sarajevu 1. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Mark Adams

KOLIKO STVARNO ZNAMO O DRUGIM LJUDIMA?

Pun strepnje i brige, britanski premijer Neville Chamberlain 1938. odlazi u München razgovarati s Hitlerom oko odnosa njihovih dvaju zemalja. Pri tome se svojski potrudio da dešifrira Hitlera i prodre u njegove skrivene namjere, i nakon toga se sav spokojan i zadovoljan vratio u London, potpuno uvjeren kako Hitler nema nikakvih agresivnih namjera i ambicija prema Britaniji. Naravno, bijaše to užasno velika i skupa pogreška. Tri godine kasnije, Britaniju i Britance će krvavo puno koštati kronična nepripremljenost na rat protiv jakog i agresivnog protivnika. štoviše, to isto će posredno koštati jako puno i brojne druge europske zemlje, kao u ostalom što će koštati i same Nijemce. Jer logično, da su se tamo odmah negdje na početku susreli sa odlučnom reakcijom saveznika, rat se vjerojatno ne bi stigao ni rasplamsati do pune mjere.

U svojem popularnom djelu „Talking to Strangers”, englesko-kanadski novinar i publicist Malcom Gladwell pokušava proniknuti u već naznačenu ljudsku nesposobnost prodiranja u tuđu iskrenost i namjere. Pri tome se on, kako sugerira i sam naslov knjige, osobito fokusira na komunikaciju s nama manje poznatim osobama, jer s druge strane, one iz naše blizine već nekako i uspijemo dešifrirati s vremenom. Ali eto, pored ovih, svi se mi prije ili kasnije nađemo u situaciji da moramo razgovarati o vrlo važnim stvarima s potpunim neznancima, a vidimo da se tu na kraju očito i nije tako teško prevariti.

Pozivajući se na veći broj recentnih socioloških i psiholoških istraživanja, Gladwell dolazi do procenta od 54% – kad je u pitanju naša uspješnost u razotkrivanju tuđih laži i prijevara. Pri tome je osobito zabrinjavajuće što naznačeni procent važi manje-više podjednako za sve, kako za usputne amatere tako i za profesionalne policajce, suce, odvjetnike, tužitelje, analitičare i sl. Mi smo u suštini tako tanki u prepoznavanju tuđih laži i obmana da su, recimo, već današnji sustavi vještačke inteligencije uspješniji od nas za čitavih 20%. Što je dakle ovome razlog?

Gladwell, opet kroz osvrt na brojna različita istraživanja, pronalazi, koliko god to možda čudno zvučalo, da je ljudima povjerenje svojevrsno zadano društveno ponašanje, odnosno, većina ljudi će uvijek vjerovati na riječ drugim ljudima sve dok ne postoji očit signal da oni zapravo lažu. Pri tome tragamo za kontradikcijama, izbjegavanjem pogleda, znakovima nelagode, neuroze i sl. No, uvježbani i iskusni lažljivci sve to itekako dobro znaju, te stoga uspijevaju izigravati poštene i iskrene ljude. S druge strane, neki nam ljudi zbog vlastite nesigurnosti i niskog samopouzdanja mogu izgledati vrlo neuvjerljivo, pa tako onda ni krivi ni dužni dospijevaju na listu „uobičajenih sumnjivaca”. Cijeloj situaciji nisu od pomoći niti one neke uobičajene ljudske predrasude. Tako, recimo u Americi, po Gladwellovim riječima, povjerenje je skoro uvijek na strani visokih bijelih muškaraca. Zbog toga ne čudi da se obično njima skoro redovito povjeravaju one najviše političke i gospodarske pozicije i funkcije. S druge strane, od tamo nas opet svakih malo sustigne vijest o nekom sirotom crncu koji je ni kriv ni dužan odležao dvadeset ili trideset godina u zatvoru. U tom smislu, Gladwell primjećuje kako život definitivno nije kao epizoda „Prijatelja” – aludirajući pri tome na transparentnu glumu u ovoj popularnoj humorističkoj seriji. Ono, tamo se uvijek jasno vidi i zna tko je sretan, a tko ljut; tko iskren, a tko smišlja tamo nešto…

U svojem drugom popularnom djelu „Blink”, Gladwell uopće preispituje cijeli koncept našeg ljudskog razmišljanja, pronalazeći kako je u mnogim životnim situacijama doslovno bolje ne razmišljati. Pri tome svakako misli na intuiciju koja se javlja u nama u vidu dobrog ili lošeg (pred)osjećaja oko nekih ljudi, situacija i izbora. Pozivajući se pri tome ponovno na različita istraživanja, dolazi do odlučujućeg značenja one prve dvije-tri sekunde nekog našeg kontakta ili izbora. Osjećaj koji se pri tome javlja pokazuje se na kraju uglavnom neobično točnim. Dakle, samo prve dvije-tri sekunde, a ne ono kasnije, jer kasnije se već u cijelu stvar mogu uplesti i neke naše predrasude, strahovi, bilo pretjeran oprez ili naša stara djetinjasta naivnost.

Za kraj bismo rekli da se u svemu ovome itekako važno osvrtati na svoja dosadašnja životna iskustva. Ona nam mogu skoro nepogrešivo reći kad je dobro da se oslanjamo na intuiciju, a kad je dobro ipak malo i razmisliti, te dodatno preispitati stvari.

U Sarajevu 22. XII. 2019.

M. B.

Link na povezanu temu: http://poptheo.org/vaznost-prvog-do…utaka-poznanstva/ ‎

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sharpshutter

PET STVARI KOJE LJUDI OBIČNO IZGOVARAJU KADA LAŽU

Postoje li pouzdani verbalni pokazatelji da netko laže? Ovo je vrlo intrigantno pitanje, kako na osobnoj razini tako i šire. Stručnjaci koji se danas bave ovim problemom, kažu kako ne postoje 100% pouzdani verbalni pokazatelji da netko laže, no ipak postoje neke specifične formulacije kojima se pojedinci počesto koriste dok pokušavaju zanijekati ili dovesti u pitanje neke zajedničke i općenito prihvaćene relacije i istine.

Pri tome se počesto čak ni ne radi o cjelovitim formulacijama nego samo o pojedinim specifičnim riječima ali također i o grupama riječi. Pri tome ćemo se osobito osloniti na razmišljanje američkog psihologa Jacka Schafera iznesenog za Psychology Today.

1) „Toliko o tome.“

Prijedlog „o“ javlja se ovdje kao „kvalifikator“. Bilo da netko sa ovom formulacijom završava svoj govor ili to iznosi kao zaključak na tuđu izjavu, navedena formulacija sugerira da osoba o cijeloj stvari zna znatno više, ali ne želi da govori. Naravno, s tim se više upućuje na nečiju neiskrenost, a ne toliko na eksplicitnu laž. Bilo kako bilo, istinoljubive i iskrene osobe nemaju problema s tim da ispričaju sve što znaju, bez obzira na moguće posljedice i reperkusije. Za kraj, vrlo slično ovom „toliko o tome“ je i ono „to je to“.

2) „Ne možeš to dokazati!“

Ovdje smo već vrlo moguće na tragu vrlo ozbiljnom lažljivcu ili prevarantu. Riječ „dokazati” sugerira da postoje dokazi za provjeru navodne pretpostavke ili optužbe, ali sugovornik do sada nije uspio otkriti te skrivene dokaze. Iskreni ljudi u ovakvim situacijama ne misle u smjeru onoga „dokazati“: Oni znaju da nema dokaza jer nisu učinili ono za što ih je sugovornik optužio. S druge strane, ljudi koji obmanjuju znaju da dokaz postoji, ali sugovornik još nije otkrio dostatne dokaze koji bi potkrijepili optužbu.

3) „Zašto bih to učinio?“

Ovo je po Schaferu već za „crvenu uzbunu“! Istiniti i iskreni ljudi su direktni. Na krivu optužbu oni najčešće odgovaraju kratko i jasno: „Nisam to učinio!“ S druge strane, lažljivci su skloni izbjegavanju i okolišanju. Rado koriste formulacije kojima zapravo kupuju vrijeme ne bi li u međuvremenu smislili neku uvjerljiviju obranu. O nečemu sličnom je svojevremeno govorio i veliki Dostojevski: „Istina je uvijek kratka i jasna. S druge strane, laž je nakinđurena i komplicirana, te zapetljana u samu sebe.“

4) „Jel’ me to optužuješ?“

Ovdje se susrećemo s vrlo sumnjivom protuoptužbom iz domene „Napad je najbolja obrana“. Sumnjivac jednostavno pokušava prebaciti lopticu na drugu stranu, te slično kao u prethodnom slučaju, želi dobiti nešto dragocjenog vremena za smišljanje nekog smislenijeg opravdanja. Schafer smatra da bi na ovakvu lukavu protuoptužbu najbolje bilo odgovoriti na jedan od dva moguća načina: Izravnom optužbom: „Da, optužujem te“!; ili nešto taktičnije: „Tko je uopće spomenuo optužbu?“ Naime, krivci su najčešće svjesni toga da su krivi, te su vrlo opterećeni možebitnom skorom optužbom. Nevini ne razmišljaju o optužbi, jer pouzdano znaju da nisu krivi.

5) „Ne sjećam se da sam to učinio.“

Lažljivci i varalice se često pozivaju na nedostatak sjećanja, međutim, s tim se samo nesvjesno i suptilno razotkrivaju. Naime, ako poštenu osobu suočite s nečim što doista nije počinila, ona će vjerojatno sasvim jednostavno odgovoriti: „Ne znam“ ili „Nemam pojma“. Jer ukoliko u čovjekovoj glavi sjećanje na neki događaj doista ne postoji, tada nema mjesta ni kvalifikatorima tipa „ne sjećam se“ i „toga“. Što će reći, ako nema sjećanja, onda nema ni ovog sjećanja na sjećanje! S obzirom da se lažljivac i varalica itekako sjećaju čega se sjećaju, oni nesvjesno ni ne pokušavaju u potpunosti zanijekati sjećanje nego kao da radije igraju na opciju nepotpunog sjećanja. Stoga će iskusan istražitelj ili barem mudar sugovornik na ovo vjerojatno postaviti pitanje: „A čega se sjećate“?

Za kraj, po Schaferu, ukoliko želimo razotkriti tuđe obmane i laži onda je najbolje da pažljivo slušamo i razmatramo što to osoba govori. Jer riječi kao takve nikad ne ispadaju isključivo od same osobe. One su istovremeno i odraz stvarnosti koja se dogodila. Stoga će i izgovorene riječi, htjeli mi to ili ne, uvijek sadržavati i neke naznake prave istine koja se dogodila.

U Sarajevu, 18. 10. 2018.

M. B.

Izvor:

Jack SCHAFER, 5 Things People Commonly Say When They’re Lying. Common responses that should not be ignored, Psychology Today (19. 11. 2016.),

https://www.psychologytoday.com/us/blog/let-their-words-do-the-talking/201611/5-things-people-commonly-say-when-theyre-lying (Stanje: 18.10. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com