Tragom Einsteinove izreke da je obrazovanje ono što preostane čovjeku nakon što zaboravi stvari koje je učio u školi, mogli bismo reći i to da je dobrota jednog čovjeka ono što preostane od nje nakon svih životnih kušnji i razočarenja.
Većina će ljudi reći da su oni dobri ljudi. Ok, vjerojatno i jesu, s tim da u vezi toga ostaje teško pitanje: kad, koliko, dokle i glede čega? Jer ne kaže li se ono da i dobrota ima svoje granice? Kao što se kaže i ono drugo: „Dobar ili lud, jedno te isto”. U tom smislu možda bismo onda mogli reći da je ona početna svijest o posjedovanju dobrote kod čovjeka moguće i njezin najveći dugoročni cjeloživotni neprijatelj. Jer noseći ovu početnu svijest sa sobom kroz život, često nećemo moći primijetiti da smo se u međuvremenu pretvorili u zatvorene, nepovjerljive, cinično-očajne, osvetoljubljive spodobe. Dakle, usprkos svemu tome, mi se i dalje zahvaljujući onoj početnoj svijesti o posjedovanju dobrote samouvjereno možemo smatrati dobrim ljudima. Pa dobro, možda čak to i s pravom možemo. No nešto s tom dobrotom u svakom slučaju više nije kako treba. Tu je, ali vidimo – zakržljala je, oboljela ili čak već posvema zamrla. Te bi je stoga trebalo potaći, zaliječiti ili čak posve reanimirati.
A zašto bi trebalo?
Recimo, nekoć sam čista i dobra srca bio krenuo u život. Pretežito sam vjerovao ljudima, i stoga sam smatrao da i oni vjeruju meni. Mislio sam da mi žele dobro jer sam i ja želio njima. I onda s vremenom, iznevjerili me, namagarčili, izvarali, bezdušno odbacivali, pravili budalom i što sve ne… Zato sam se na kraju zatvorio, postao nepovjerljiv, pa čak nemalo i lukav, rafiniran … mjestimično čak i nemilosrdno osvetoljubljiv, leden i okrutan. I ja se u svemu tome i dalje smatram dobrim. Kako, zašto? Pa jednostavno dobar sam, s tim da nemam s kim posebno na ovom svijetu biti dobar. Pa eto, onda tako nekako, imanentno sam i za samog sebe dobar. Reklo bi se da je ovo poprilično dobro rezoniranje koje u sebi već sadrži barem polovicu odgovora na ono početno pitanje: „A zašto bi trebalo nanovo potaći i zaliječiti svoju nekadašnju dobrotu”? Pa eto zato, sami priznajemo da u nama još uvijek ima dobrote, ali da se definitivno povukla unutar granica našeg bića. Pa dobro, zašto bi je trebalo još jednom natjerati izvan naših granica, da djeluje i svijetli prema svijetu i ljudima koji nas okružuju? Pa zato što ćemo možda u ovakvom mrkom raspoloženju nesmotreno povrijediti i iznevjeriti nekoga tko je upravo poput nas nekoć krenuo u život čista i iskrena srca. A tko zna, možda su i oni koji su nas nekoć iznevjerili i povrijedili bili samo duboko razočarani ljudi kao što smo to mi danas.
Dakle, završni skor bi izgledao ovako: Jedno tvrdokorno i iskustvom bogato razočarenje je kudikamo jače od neiskusne početničke dobrote. Ali isto tako, jedna sada već iskusna i nanovo oživljena dobrota je neupitno snažnija od onog iskusnog razočarenja. Zašto? Pa jednostavno zato što je i ova iskusna obnovljena dobrota donedavno bila isto tako grdno razočarana, ali je na koncu ipak shvatila da to nije sve, te sada ima jasne razloge svoga postojanja koji su kudikamo dosljedniji i dalekosežniji od onih razloga tvrdokorne razočaranosti – koja, eto, još nije shvatila da je ona samo posljedica tuđih i sličnih životnih razočarenja te da će izgledno biti i uzrokom novih takvih razočarenja u svojem okruženju.
A što ako naše razočarenje nije samo posljedica tuđeg razočarenja, nego jednog doslovnog metafizičkog zla?
Kako god, ovo će biti još i izričitiji poticaj da nanovo raspirimo svoju dobrotu. Slijedeći, barem onu biblijsku mudrost pronalazimo da je đavao napasnik, ali i to da je Bog onaj koji kuša. Što je jedno, a što drugo zbog neujednačene terminologije na prvu često i nije lako razlikovati. No generalno bismo mogli reći da je kušnja po sebi ono nešto izričito dobro, ali zbog čega čovjek definitivno može izgubiti pamet i krenuti zlim putem. Recimo, neki izniman talent, čast, vlast, dragocjen dar ili iznimna ljepota. S druge strane, napast je ono po sebi izričito zlo, ali što neke ljude ipak ne pomete da zbog toga na kraju ne postanu još i bolji. O potonjem nam izričito progovara biblijska Knjiga o Jobu – zlosretnom pravedniku i imućniku, na kojeg se jednog dana odjednom i ni odakle svaljuju sva zla ovog svijeta. Djeca tragično pogibaju, veliko imanje i blago propadaju, a Job ostaje sam, bolestan i napušten te s mnoštvom mučnih pitanja koja ga salijeću. Tu se uskoro pronalaze i Jobovi prijatelji koji ga nagovaraju da se pokaje, jer je garant nešto vele sagriješio kad ga snađe takvo i toliko zlo. No Job ne popušta, uvjeren je u svoju pravednost i traži od Boga odgovore za toliko nesnosno zlo što ga snađe. Tu se zatim pronalazi i njegova Žena koja ga nagovara da prokune Boga i da jednostavno umre (2,9). Job je prekorava da ne brblja kao luđakinja. Osim toga, ako već od Boga primamo dobro, ne bi li onda trebalo da iz Njegove ruke spremno primimo i zlo (2,10)? Naravno, u kontekstu cijele ove problematike smijemo pretpostaviti da Jobova žena nije bila po sebi zla, nego upravo samo beskrajno i bolno razočarana. I tako, razmišljanja i savjeti se i dalje naizmijenično izmjenjuju, s tim da nitko od njih ne zna za početnu nebesku dramu koja je svemu ovome prethodila (1,7-12). Jahve Bog jednog dana započinje konverzaciju sa Satanom koji se u ovoj knjizi ne opisuje kao nekakav pakleni nasilnik, nego kao svojevrsni nebeski tužitelj koji pred licem Božjim optužuje ljude i nastoji poljuljati Božje povjerenje u njih. Tako na red dolazi i zlosretni Job. Jahve se hvali pred Satanom da nema takvog čovjeka bogobojazna i pravedna kao što je Job. Satan uzvraća Jahvi da je Job dobar samo zato što mu je Jahve dao sve. I zatim stavlja pred Jahvu izazov: „Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!” (1,11). Jahve zatim dopušta Satanu da do mile volje napastuje sirotog Joba, te da mu pri tome samo u goli život ne dira. Na kraju cijele mučne sage Job dokazuje i onima gore i onima oko sebe dolje da je on istinski pobožnik i pravednik kojeg u tomu apsolutno ništa ne može poljuljati, te ponovno stiče i zdravlje, i djecu, i imanje.
Umjesto zaključka
Mučna i uznemirujuća Knjiga o Jobu nam slično poput onog racionalnog umovanja prije toga jasno sugerira da u životu ne postoje posebni i po sebi odvojeni poticaji na dobro i zlo. Sve je manje-više kušnja ili je sve već manje-više napast, i mi u svakom slučaju moramo svakodnevno birati hoćemo li se kretati uzlaznom ili silaznom putanjom. I zato, kad čovjek pomisli da je već pokupio svu dobrotu ovog svijeta, trebao bi znati da će istu izgledno tek morati dokazati, kako pred Bogom, tako i pred ljudima.
U Sarajevu 24. IX. 2021.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rfranca
