Blog – Stranica 23 – Poptheo Web Portal

O važnom

Što je važno? Kako ćemo znati da smo pronašli važno? Nije isto naslutiti važno i znati važno. Mladić na početku života naslućuje da je život važan. Starac na operacijskom stolu kojemu je operacija posljednja šansa da živi zna da je život važan. Mladiću je na raspolaganju širok horizont izbora i mogućnosti. Starcu je taj isti horizont života sužen na jednu mogućnost i jedan izbor. Borba i preživljavanje. Teško je spoznati važno kada je broj mogućnosti beskonačan i kada je izbora na pretek. Sve djevojke su lijepe i potencijalne su supruge, ipak u starosti samo je jedna žena najvažnija. Ona koja je ostala s tobom cijeli život i nikad te nije ostavila. Svi su muškarci privlačni, potencijalni muževi, ipak u starosti jedan je muškarac najvažniji. Onaj koji je s tobom u tvojoj bolesti i neće te ostaviti samu. Što se više sužava naš prostor za izbore i mogućnosti, postajemo svjesni važnog. Sve dok se taj izbor ne suzi toliko da nam preostane jedna ili dvije mogućnosti, jedan ili dva izbora. Na početku skupe cipele su jednako važne i kao psiha i kao fizičko zdravlje, ponekad su i važnije. Međutim, između pedeset pari skupih cipela i mogućnosti da se fizički i psihički strada, bira se ovo drugo. Cipele se prodaju da se sačuva zdravlje. Ali tek kad se mogućnost izbora suzi na izbor ili cipele ili zdravlje. Sve dok su taj izbor i mogućnosti široko postavljeni, jednaka se važnost pridaje i skupim cipelama i vlastitoj psihi. Važno će zahtijevati da se horizont izbora i mogućnosti ograniči ukoliko ga želimo spoznati i znati više o njemu. U svakom od nas važno se daje naslutiti. Osjećamo ga. Prisutno je negdje oko nas. Ali tek u škripcu kada nam se oduzmu skoro sve mogućnosti i izbori, bit ćemo prisiljeni progledati i pogledati u važno. Dok imamo puno mogućnosti i izbora o važnom, govorimo frivolno i kurtoazno. Mehanički kao automati bez svijesti ponavljamo ah znam važno je… ali iskreno ne mislimo da je važno. Važno nas mora zgrabiti za vrat. Izbiti nam iz ruku skrivene karte kojima igramo protiv života. Misleći da važno ne zna za naše skrivene adute. Reći ćemo ah mlad/mlada sam, zar je život sad važan dok sam mlad. Reći ćemo ah ima vremena za mene, zar je vrijeme važno sad kad sam na početku. Tako nam mladost, vrijeme, sigurnost služe kao skriveni aduti u igri s važnim. Onda važno u jednom trenutku odluči okrenuti igru u svoju korist. Dobijemo drugačije karte i odjednom izgubimo i mladost i vrijeme i sigurnost. Poput starca s početka, shvatimo da se mogućnosti i izbori sužavaju. Odjednom postajemo uplašeni. Strah nas je važnog. Jer spoznaja važnog u životu označava da smo u nekom ozbiljnom i presudnom životnom trenutku. Spoznajemo da više nemamo tolike mogućnosti i izbore kao na početku. Što je važno? To je spoznaja da više nemamo puno mogućnosti i previše izbora, trenutak kada prestajemo naslućivati i shvaćamo da znamo kako nam je ostao još jedan ili dva izbora, jedna ili dvije mogućnosti. Trenutak kada shvaćamo da se nijedna količina pari skupih cipela ne smije smatrati važnom u odnosu na naše zdravlje. Trenutak kada shvaćamo da je operacijski stol mjesto naše borbe za ono što nam je najvažnije, naš život. Sve dok imamo puno mogućnosti i puno izbora, nekako smo lijeni u odnosu prema važnom. Nemamo želju i potrebu o njemu saznati nešto više. Jer smo lijeni, sve nam je jednako važno i jednako nevažno. Zdravlje, život, cipele, odjeća, uspjeh, ugled, moć. Čovjek mora izgubiti puno mogućnosti i puno izbora da bi bio prisiljen učiti o važnom. Najčešće ne zna učiti na lijenosti drugih. Mora učiti na vlastitoj lijenosti i površnosti uljuljkan u lažne snove kako je važno daleko u budućnosti i kako ima pred sobom i previše vremena da bi sada i ovdje ozbiljno razmišljao o važnom. Svi smo pomalo uspavani u tom osjećaju kako imamo bezbroj mogućnosti i izbora i kako je horizont našeg života dovoljno širok da ne brinemo previše o važnom. I neprimjetno, horizont života se skraćuje, mogućnosti i izbori nepovratno nestaju i mi od mladića koji naslućuje kako je život važan postajemo starac koji na operacijskom stolu zna da je život važan. Jer mu je život ostao kao jedina mogućnost i zadnji izbor. Mladić samo naslućuje da će jednog dana biti starac i da će imati samo jedan izbor i jednu mogućnost. Nije isto naslutiti što je važno i znati što je važno. Ponekad naslućujemo što je važno. Ponekad, nažalost, kasno ili prekasno spoznajemo i znamo što je važno. Prekratko budemo mladi i prebrzo postanemo stari i ne treba nas onda čuditi što nam se dogodi u glavi zbrka da stalno naslućujemo važno, a ipak ga na kraju prekasno spoznamo.

U Sarajevu 17. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Thierry VIALARD

O dragocjenom

Neobično je da riječ dragocjeno u sebi sadrži dvije možda suprotne riječi. Drago i cijena. Naša prva pomisao je da je ono što nam je drago nema cijenu. Ali nije tako. Kada neku stvar smatramo dragom, dakle sviđa nam se, spremni smo za nju platiti određenu cijenu. Nekada smo spremni platiti i više nego što stvar vrijedi. Onda čujemo prigovor kako smo nešto precijenili. Ili kad se cjenkamo za nešto vrijedno i nudimo puno manje nego vrijedi, onda čujemo prigovor kako smo nešto podcijenili. Što je dragocjeno i kako ćemo ga prepoznati da ga ne obescijenimo? Čini se da je dragocjeno povezano s gubitkom koji ostavlja trajnost. Uspomenu. Vječni trag. Kažemo da nam je djetinjstvo ili dio djetinjstva dragocjen. Kažemo da nam je uspomena na oca, majku ili nekoga bliskog dragocjena. Dragocjeno je povezano gubitkom, ljudima i stvarima koje vežemo uz te ljude. Kao kada čuvamo obiteljsku fotografiju, možda jednu od rijetkih na kojoj smo svi zajedno kao obitelj. Kažemo kako nam je fotografija dragocjena. Neke uspomene koje postoje samo u našem sjećanju i nigdje drugo su nam također dragocjene. Kada govorimo o stvarima, reći ćemo kako su neke stvari skupocjene, ali nisu nužno i dragocjene. Obrnuto nije slučaj. Ono što nam je dragocjeno također je skupocjeno, iako to ne mora biti izraženo novcem. Dragocjena stvar ili osoba uvijek je na jedino nama poznat način i skupocjena. Riječ skupocjena sadrži u sebi riječi skupo i cijena. Kao da smo nešto skupo platili? Ako uzmete, recimo, u obzir dugogodišnje prijateljstvo s nekim u koje ste oboje uložilo puno, nije li to prijateljstvo skupocjeno? I istovremeno i dragocjeno? Nešto u našem životu ponekad je istovremeno i dragocjeno i skupocjeno. Nije uvijek lako uočiti razliku između ovoga dvoga. Ponekad je zbunjujuće zaključiti što nam je dragocjeno, a što skupocjeno s obzirom da ovo dvoje ponekad smatramo jednom te istom stvari. Iako to nisu. Nema ništa skupocjeno u nekom prijatelju kojega imamo godinama? Ipak nam je dragocjeniji od neke jako skupe stvari. Iako nije nepoznato da nekoga dragocjenog zamijenimo nečim jako skupim i skupocjenim. Nekom stvari. Događa se. I najvjernijim prijateljstvima. I najčvršćim ljubavima. Čini se da barem djelomično dragocjeno počiva na gubitku i vremenu. Prekasno shvatimo da nam je neko bio dragocjen. Potrebno je vrijeme da sazrijemo i da u nama sazrije spoznaja da je netko ili nešto dragocjen tek nakon spoznaje da smo ga izgubili. Vrijeme i gubitak obilježavaju dragocjeno. Bez ovoga dvoga dragocjeno se teško može razlučiti od jako skupog i materijalno skupocjenog. I postoji opasnost da dragocjeno bude identično jako skupom. Paradoks dragocjenog je što smo ponekad za njega slijepi. Ne jer želimo biti slijepi. Ili odbijamo vidjeti. Ponekad za pravu spoznaju dragocjenog mora proći puno vremena. Možda moramo i izgubiti da bismo otkrili dragocjeno. Lakše bi bilo kad bi moglo biti drugačije. Odmah na početku spoznati dragocjeno i truditi se da ga ne izgubimo. Znali bi što trebamo činiti. Ali s dragocjenim nije lako. I teško je. I zahtjevno. I nepredvidivo. I pred njim smo zbunjeni i postavljamo sebi pitanje: Kako nismo odmah vidjeli dragocjeno? Zašto je trebalo proći toliko vremena? Zašto smo morali doživjeti gubitak? Takva je narav dragocjenog. Treba „prekopati“ svu silu stvari i ljudi da bi se pronašlo dragocjeno. Nije baš da će stajati negdje tek tako pored ceste obilježeno jasnim znakom „ja sam dragocjen/dragocjena“ pa ćemo ga usput pokupiti kao bilo što ili bilo koga. Ponekad se dogodi. Ali to je sreća ili su zvijezde odlučile da mora tako biti. U ostalim slučajevima moramo izgubiti i mora proći dugo vremena da otkrijemo dragocjeno. Što je dragocjeno? Reći ćemo riječ koja se sastoji od riječi drago i cijena. Je li samo to?

Ili je dragocjeno odnos vremena i gubitka koji u nama tiho raste, sazrijeva dok u nama ne odraste nepogrešiva spoznaja da smo ispustili i izgubili nešto dragocjeno ili nekoga dragocjenog? Obično je ovo drugo. I ponekad se ne možemo načuditi našem sljepilu dok smo godinama gledali nekoga pored sebe ne znajući da je taj netko dragocjen/dragocjena. Bilo bi nam lakše da je drugačije. Ali tako je s dragocjenim. Tek kad ga nema, kad ga izgubimo, spoznamo što smo pustili iz ruku. Možda nismo mogli učiniti ništa. Možda je moralo doći do prolaska vremena i gubitka da bi shvatili. Ali tko će znati? Tako je u životu s dragocjenim. Ponekad nam je ispred nosa i na dohvat ruke, ali koje koristi kad smo slijepi. I kad progledamo radije bi da nismo progledali jer nas zaboli spoznaja da smo dragocjeno izgubili. S koje god strane pogledamo, nekako smo uvijek na gubitku. Teško je i mučno s dragocjenim. Rado bismo voljeli imati drugačije oči kojima bi odmah mogli prepoznati dragocjeno. Ali nemamo drugih. I ove koje imamo, ponekad ne služe ničemu. Gledaju, naprežu se i navodno vide. Kad izgubimo dragocjeno, ispostavi se da nisu vidjele ništa. Bile su slijepe za dragocjeno, iako su možda dobro vidjele jako skupo i skupocjeno. Ipak jako skupo i skupocjeno nije ponekad isto što i dragocjeno. Osjećamo to kad smo okruženi jako skupim i skupocjenim, ali smo i dalje nesretni jer smo izgubili dragocjeno.

U Sarajevu 14. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Björn Wylezich | Dreamstime.com

MALE OPASNE IZJAVE O LJUBAVI, MIRU I PRIJATELJSTVU…

Neki ljudi kažu kako su za ljubav. Neki pri tome čak kažu da su za ljubav svim svojim srcem ili bićem. Ne zvuči loše, ali realno bi moglo zvučati i bolje ukoliko bi rekli da su za ljubav i povjerenje. Ili još bolje, za ljubav, poštovanje i povjerenje.

Zašto u nekim slučajevima može biti opasno ukoliko se potonje zanemari? Pa probajte zamisliti ljubav od koje su trajno i potpuno odstranjeni poštovanje i povjerenje, i bit će vam kudikamo jasnije. Mislim da sam već nekad ranije pod ovom rubrikom spominjao ispovijest onog jednog čovjeka koji je imao jako teško djetinjstvo. Otac mu je strašno, i to godinama zlostavljao majku, do te mjere da mu je na kraju sud trajno i potpuno zabranio prilazak istoj. Godine su zatim prolazile, i tamo nekad dvadesetak godina od toga, jednog dana umrije majka. Neki zajednički prijatelji javiše tužnu vijest i ocu, koji je već dvije decenije usamljeno živio na drugoj adresi. Kad je čuo, srušio se i više se nije ustajao. Još je desetak dana nakon toga apatično životario na postelji odbijajući bilo kakvu hranu ili utjehu, te ispusti dušu … A na kraju svi otprilike zaključiše kako je on nju stvarno volio, ali na nekakav vrlo čudan i poremećen način. Baš ono kako rekosmo, kad netko jako puno voli, ali neće ili ne zna istovremeno da vjeruje i poštuje.

Mir pod svaku cijenu?

Idemo dalje… Neki ljudi kažu da su za mir. Štoviše, da su za mir pod svaku cijenu. E što ga sad dođe to „pod svaku cijenu”? Da se čovjek uvijek nesebično treba truditi i žrtvovati za mir ili tek to da je bolji ikakav mir nego nikakav? Prvo je dobro, drugo i ne baš. Pravi mir osim ovoga „miran” treba biti i pravedan. Jedan mir, tako da kažemo, u kojem krivci nisu kažnjeni, a žrtve obeštećene, po sebi i nije znatno bolji od užasa rata.

Jednostrana i dvostrana prijateljstva

Mislim da svi imamo po barem onog jednog prijatelja koji strašno voli imati prijatelje, a pri tome ne biti to i sam drugima. Ili mu stalno nešto treba, ili se javlja samo kad mu nešto zatreba. Mogli bismo ovdje spomenuti i onu specifičnu skupinu prijatelja „na određeno vrijeme”. Zbilja znaju biti dobri i aktivni prijatelji, ali sve to samo dok su emotivno usamljeni. Čim se uspješno zaljube, više ih nećete vidjeti i tako sve dok su uspješno zaljubljeni, a što može značiti i trajno. U svakom slučaju, bilo bi dobro da je čovjek po sebi zainteresiran za ona dvostrana i trajna prijateljstva.

„…I đavli vjeruju, i dršću”

Vidimo, ovim mnogim nekakvim „ja ovo – ja ono” očitovanjima ljudi se počesto zapravo ništa posebno ne očituju, ili čak kao da nam s tim uspijevaju poručiti i nešto sasvim opasno. Tako, na primjer, često ide i s pitanjima vjere. Vjerujem li ili ne vjerujem u Boga – predstavlja jedno od najvažnijih ljudskih samoočitovanja na društvenoj razini, no i ovo kao sve prethodno može biti poprilično dubiozno ako se ne uzme s pravim smislom i razumijevanjem. Stoga postavljamo pitanje što danas znači kad netko kaže da vjeruje u Boga? Pa otprilike to da ta osoba priznaje egzistenciju (postojanje) vrhovnog božanskog bića. I što sad s tim? Pravo pitanje s kojim se još prije skoro dva milenija bio pozabavio i Isusov apostol Jakov. On o tome satirično reče: „Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću” (Jak 2,19). Što će otprilike reći: I đavli znaju da ima Boga; čak, sigurniji su u to od nas, ali im to svejedno nije od posebne koristi, s obzirom da su trajno odlučili živjeti kao da ga nema. Stoga se kao jedino validno samoočitovanje po pitanju vjere čini ono: Kako živim i kako se ponašam s obzirom na to da priznajem ili ne priznajem Božju egzistenciju?

U svakom slučaju, o čemu god govorili, a osobito o onim važnim stvarima, uvijek će pored onoga „tko” i „što”, također biti važno i ono drugo „kako”, „zašto”, „koliko” i „pod koju cijenu”…

U Sarajevu, 14. IV. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: cluckva

Pravila motivacije po Marshallu Rosenbergu

Svakodnevne brige, posao, obitelj, dužnosti i sl. često mogu biti izvor nezadovoljstva i frustracija. Svjesni smo da ne možemo uvijek raditi ono što želimo, da smo na neki način prisiljeni obavljati dužnosti koje nam ne pružaju zadovoljstvo. Bježanje od istih ponekad nam može prouzročiti još veću štetu, a ako ne nama, onda barem ljudima oko nas. No, pitamo li se ikad što je prava motivacija za raditi nešto što nam ne pruža zadovoljstvo? Koliko uopće često razmišljamo o tome zašto radim to što radim?

Upravo o tome promišlja Marshall B. Rosenberg, američki psiholog i autor, u svojem djelu „Nenasilna komunikacija“. Osim što govori o kvaliteti komunikacije te donosi niz pravila za uspješnu komunikaciju, on govori i o našem odnosu prema nama samima. Njegov savjet: „Ne čini ništa što nije igra“ mnogima djeluje suludo, no ako malo podrobnije analiziramo, taj savjet itekako ima smisla. On smatra da nas u našem djelovanju treba motivirati isključivo želja da doprinesemo životu, a ne strah, krivnja, sram, obveza ili dužnost. Savjetuje da napišemo vlastiti popis aktivnosti koje poduzimamo a da pri tome ne osjećamo razigranost. On sam je napravio takav popis svojih aktivnosti, te zaključio da provodi puno vremena ne uživajući u životu. Zamka u koju često svi upadamo je da mislimo kako različite aktivnosti nisu naš izbor, nego je to nešto što nam je nametnuto. Rosenberg donosi primjer iz vlastitog života. Naime, budući da je klinički psiholog, nije volio pisati klinička izvješća jer mu je to bilo naporno. Na prvu je zaista mislio da to mora raditi, ali kada je duže vrijeme razmišljao o tome, shvatio je da to ne radi zbog svojih pacijenata, jer njima i nisu od neke koristi, nego da to radi zbog financijske dobiti. To ”otkriće” ga je navelo na zaključak da je financijski dovoljno osiguran i da mu taj dodatak koji dobije pišući izvješća uopće ni ne treba. Na taj način se riješio aktivnosti koja je bila izvor neraspoloženja i frustracija. Naravno, u slučaju da mu financijsko stanje nije bilo stabilno, jasno je da bi nastavio s pisanjem izvješća, ali od tada svjestan da time pridonosi financijskoj stabilnosti svoje obitelji pa bi mu takva motivacija pomogla da lakše odradi taj naporni posao. Kroz ovaj primjer možemo vidjeti da je svaka aktivnost koju poduzimamo plod našeg vlastitog izbora. Stoga je važno za svaku aktivnost otkriti motivaciju. Rosenberg to ovako formulira: „Moj je izbor ___________ zato što želim __________“. Kada steknemo jasnu sliku o tome kojoj potrebi služe naši postupci, možemo iskusiti te iste postupke kao igru, čak i ako uključuju težak rad, izazove ili frustraciju.

Ono što je važno naglasiti jest da ovakav pristup ne pomiješamo s utilitarizmom ili hedonizmom, jer njima je svrha korisnost i uživanje kao takvo. Bit ovog pristupa je obogaćivanje našeg života i života onih nama najbližih ljudi.

U Mostaru 14. 4. 2020.

K. L.

Izvor:

Marshall B. Rosenberg, Nenasilna komunikacija: jezik života, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2006.

Izvor (foto): © Aminat Ibragimova | Dreamstime.com

VJERA, NADA, OPTIMIZAM I FENOMEN PESIMISTIČNIH VJERNIKA

Pojmovi nade i optimizma općenito se poimaju srodnima, i to do te mjere da ih neki autori uzimaju čak i sinonimno. To je donekle logično, jer kod oba pojma se radi o stanovitom pouzdanju u pozitivan ishod određene situacije. Ipak, neke studije pokazuju kako među naznačenim pojmovima usprkos njihovoj poslovičnoj sličnosti mogu postojati i velike razlike. Recimo, jedna novija studija (S. M. Bury, M. Wenzel, L. Woodyatt) o razini nade i optimizma kod nogometnih navijača je pokazala da su navijači lošijih momčadi u prvenstvu poslovično pesimisti u svezi rezultata naredne utakmice njihovog tima, ali da se usprkos tome nadaju u pozitivan ishod. To bi značilo otprilike da su oni, s jedne strane gledano, itekako realni. Svjesni su slabe kvalitete i loše forme svoga tima, baš kao što su svjesni i dobre kvalitete protivničkog tima. U međusobnim razgovorima pred utakmicu će vjerojatno isticati ono otužno: „Uh, razvalit će nas!” Ali usprkos tome i dalje će postojati nada, onaj nekakav osjećaj ili barem puka želja za pozitivnim rezultatom. S druge strane, prema istoj studiji, navijači onih velikih i moćnih klubova su istovremeno bili i optimisti i puni nade. Dakle, realno su znali da su bolji od protivnika, i samim tim smisleno su vjerovali u pozitivan ishod naredne utakmice.

Navedena studija nam pomaže da shvatimo jednu itekako važnu distinkciju između nade i optimizma: Optimizam se javlja tamo gdje je pozitivan ishod neke situacije ili zapleta podjednako moguć i vjerojatan, dok se nada javlja tamo gdje je pozitivan ishod moguć, ali ne toliko i vjerojatan.

Slično prethodnome, prema istraživanju Patricie Bruininks i Bertrama Mallea pojmovi nade i optimizma se dodatno razlikuju i po količini osobne kontrole u odnosu na očekivani ishod neke situacije. Prema ovome, optimizam se javlja tamo gdje ljudi mogu i znaju kako utjecati na situaciju, dok se nada prvenstveno odnosi na one scenarije gdje očekujemo nekakav pozitivan ishod, a da pri tome ni sami ne znamo što i kako.

Nada – „kruh bijednika” bez kojeg na koncu ipak ne mogu ni „odlikaši”

Zbog ove svojevrsne minimalističke tendencije po kojoj se nada u životu učestalo javlja kao „nada protiv svake nade” (usp. Rim 4,18), ni malo ne čudi zašto je onda ista došla „pod zub” brojnim velikim umovima kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Recimo, veliki Aristotel je govorio da je nada „kruh bijednika”. Francis Bacon ju je smatrao „dobrim doručkom, ali slabom večerom”, dok je u poruzi iste izgledno najdalje otišao Nietzsche, smatrajući nadu najvećim od svih zala koje samo produljuje čovjekovo mučenje.

Ipak, prema američkom psihologu Utpalu Dholakiu ovu ludo smionu i najčešće nerealnu nadu uopće ne smijemo olako uzimati, a još manje odbacivati. Naime, onaj realno utemeljeni i na kraju najčešće izgledni optimizam dobro funkcionira sve dokle funkcionira. Međutim, u životu svakog čovjeka postoje i one situacije i periodi kad nam karte jednostavno poispadaju iz ruku; kad više nemamo ni kontrole, ni utjecaja, niti bilo kakvog realnog razloga da budemo optimisti. Tada nam obično još jedino preostane ono „nadati se”. Reklo bi se, itekako dobra motivacijska snaga za jedan novi početak.

Minimalistička ili ipak teologalna nada?

Za kraj ćemo se vratiti još malo onoj „spornoj” minimalističkoj „nadi protiv svake nade”. Nadati se protiv svake nade, tj. protiv svake realne šanse za vjernika zapravo i nije posve bez šanse, jer on vjeruje u vrhovno svemoguće Božje biće. Svete knjige, kako Istoka tako i Zapada, pune su primjera kako Bog vješto okreće i najveće moguće ljudsko zlo na dobro. No upravo stoga na kraju poprilično čudi i onaj učestali svakodnevni pesimizam kod brojnih vjernika. Kako već rekosmo, oni se itekako nadaju, ali su na svakodnevnoj razini vrlo često pesimisti. Smatraju kako su se ljudi posve iskvarili, da je zlo zavladalo, te da nam još jedino predstoji temeljita Božja kazna! No, ukoliko za njih još uvijek postoji nada, zašto onda ista ne bi postojala i za sve one druge ljude? Ovo je vrlo zanimljiv moment gdje se čak i vrlo konzervativni katolički teolog poput J. Ratzingera/Benedikta XVI. u svojoj „Eshatologiji” okomljuje na naizgled pobožnu tradicionalnu kršćansku krilaticu „Spasi dušu svoju.” Prema papi Benediktu ovo nije ništa drugo nego izraz jedne sužene vjere koja još samo računa sa svojim vlastitim spasenjem, ali ne i sa spasenjem drugih ljudi i svijeta. O ovome bi se svakako dalo puno pričati i raspravljati, ali jedno je svakako izgledno. Druge ljude ne možemo spašavati ako ih ne volimo, a ne možemo ih ni voljeti ako ne uspijevamo pronaći da su vrijedni naše ljubavi. No, ukoliko je već svemogući Bog sve stvorio, tada bi ipak trebalo biti i nečega dobroga u svakom čovjeku, pa čak i u onome što se u međuvremenu posve iskvario. Dakle, itekako još ima nade, i to ne samo one slijepe i nerealne, nego i one realne mogućnosti da se postane svakodnevnim optimistom. Dakle, ovdje se radi o jednoj maloj, suptilnoj, ali posve važnoj razlici u svjetonazoru: Jesam li okružen nepomozivo lošim ljudima kojima više nema nikakve pomoći ili sam tek okružen ljudima koji posrću, vrludaju i traže se, ali su u biti još uvijek dovoljno dobri, da bi na koncu mogli ispasti čak i znatno boljima? Ono prvo je: „Samo nas još Bog spasiti može”; drugo je: „Bog nas već spašava”. Kako već rekosmo, veoma mala, ali prevažna razlika … ta „đavao je u detalju”, a isto se kaže i za Boga. U svakom slučaju, poprilično je uzaludno iščekivati buduće Božje pobjede i uspjehe, ako još nismo uspjeli pohvatati one dosadašnje… A možda smo s tim ujedno dotaknuli i moguće ponajveći problem današnjeg vjernika, a to bi bio duboki postmodernistički osjećaj vlastitog diskontinuiteta. Po ovome se on više nije u stanju osjetiti dijelom veće cjeline, tako da kažemo, dijelom jednog eonski dugog, uzlazećeg procesa. On ne vidi najbolje ono prije sebe, a još manje ono poslije sebe. Radije drži kako s njim i njegovom malom skupinom istomišljenika sve počinje i završava: dobro i zlo, grijeh i poštenje, vjera i nevjera…

U Sarajevu, 11. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

– Benedikt XVI./Joseph RATZINGER, Eshatologija. Smrt i vječni život, Verbum, Split, 2016.;

– Utpal DHOLAKIA, What’s the Difference Between Optimism and Hope?, Psychology Today (26.II.2017.), Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-science-behind-behavior/201702/whats-the-difference-between-optimism-and-hope (Stanje: 11. IV. 2020.).

– S. M. BURY, M. WENZEL, L. WOODYATT, Giving hope a sporting chance: Hope as distinct from optimism when events are possible but not probable, SpringerLink (9. V. 2016.), Izvor: https://link.springer.com/article/10.1007/s11031-016-9560-z (Stanje: 11. IV. 2020.).

– https://hr.wikiquote.org/wiki/Nada.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

O podsmijehu

Podsmijeh? Riječ kojom se izražava da se nešto skriva ispod smijeha ili pod smijehom. Tko se skriva? Skriva se kradljivac iskrenosti. Rušilac povjerenja. Trovač dobrog raspoloženja. Tihi napadač na pristojnost. Onaj koji nagrđuje lice iznutra. Ispod kože. Zlostavljač duše. Podsmijeh nagrđuje duh. Nadmenošću. Bezobrazlukom. Intelektualnim nepoštenjem. Podsmijeh je bolest. Često je skrivena i ne može se odmah primijetiti. Podsmijeh napada iskren osmijeh i smijeh. Ne podnosi društvo dobrih i plemenitih ljudi. Podsmijeh svemu pristupa s cinizmom. Podsmijehu nijedan osmijeh nije dovoljno iskren. U svakom smijehu vidi skrivenu dvoličnost. Samo podsmijeh u dječjem osmijehu i smijehu traži skriveni cinizam i zluradost. Podsmijeh sve ljude smatra prijetvornima i pokvarenima. I ne vjeruje nijednom nasmijanom ljudskom licu. Podsmijeh kao dijete ranjenog ljudskog duha sve ljudske duše smatra zlima i prljavima. Čak i dječju dušu. Sva ljudska lica smatra maskama koje iza sebe kriju otvoreno i nepatvoreno zlo. Podsmijeh nije grimasa. Fizička gesta. Manifestacija lica. Podsmijeh je nutarnji izraz zluradog bolesnog ljudskog duha. Koji to ne priznaje. Koji se boji pogledati samog sebe. Podsmijeh je bolest projekcije vlastitog duha u duh svih ljudi. Moj duh je pokvaren. Zao. Zloban. Ako je moj, i svi su drugi isti. Čak i dječji. Kad je skriven, podsmijeh stvara duhovnog bolesnika. Duhovnu ruševinu. Čovjeka nesposobna za iskren smijeh i osmijeh. Kad je otvoren, podsmijeh stvara oholog i najpametnijeg. Nekog tko vjeruje da nitko nije čitao što on čita i napisao ono što on piše. Nekoga s kim svijet počinje i završava. Nekoga tko je položio svoje ruke na povijest svijeta i čovječanstva i kaže nam: „Ja znam sve, vi ne znate ništa“. Koji nam se osmijehuje i smije. Podsmijehom. Njemu je ljubav opresija i ropstvo. Njemu je dobrota slabost i lažni altruizam. Njemu je iskrenost dvoličnost. Njemu je plemenitost gluma kojom se želi preko tuđih leđa i muke doći do vrha. Zašto? Jer je izgubio sposobnost za iskren i autentičan smijeh i osmijeh. Sumnjičav je prema tapšanju po ramenu. Povlači ruku kad mu druga ruka želi pomoći. Sklanja rame kada se nečija glava želi nasloniti da se odmori. Ne pruža zagrljaj kada ga drugi treba radi utjehe i sigurnosti. Zašto? Jer se podsmjehuje ljubavi, dobroti i plemenitosti. Jer ne vjeruje ramenu, ruci i zagrljaju. Njemu se oni čine kao oružje za ubijanje i ranjavanje. Podsmijeh je dokaz teške povrijeđenosti i ranjavanja. Rane koja ne zacjeljuje. Podsmijeh je mehanizam zaštite od iskrenog osmijeha i smijeha. Podsmijeh krase cinizam i pesimizam iza kojih se krije duboka povreda čovjekova duha i čovjekove nutrine. Podsmijeh je predstava za druge. Gluma za samog sebe. Iza njega se krije netko tko je povrijeđen. Tek kad se utvrdi stupanj i vrsta povrede, može se pokušati izići iz otrovnog svijeta podsmijeha. Podsmijeh ne dopušta da mu se priđe. Ne voli ni javne ni skrivene pristupe. Od svih se brani. Grebe. Napada. Koristi cijelog čovjeka i njegovo tijelo i duh da se obrani. Mrzi lijekove i terapije. Užasava se ljubavi, dobrote i nježnosti. Užasava ga pomisao da za njega postoji rame, ruka i zagrljaj. Podsmijeh nije glup niti površan. Duboko i ozbiljno inteligentan, podsmijeh ne želi biti izliječen. Ne želi biti uklonjen. Samo jedan ozbiljniji dodir iskrenog osmijeha i smijeha narušit će njegovu sigurnost i kontrolu. Bilo bi puno lakše da podsmijeh ne postane jedno s čovjekom. Identičan čovjeku koji se svemu i svima podsmjehuje. Ozdraviti čovjeka liječeći ga od podsmijeha, naporan je i dugotrajan zahvat. Kao da pokušavate s čovjeka skinuti kožu i pokušati ga držati na životu samo na mesu i kostima. I zato se ponekad ne usudimo. Čini nam se da će netko zaista umrijeti ako ga pokušamo liječiti od podsmijeha. I on se brani. Mudro. Pametno. Inteligentno. I napada. Našu ljubav. Dobrotu. Iskrenost. Plemenitost. Cinizmom. Pesimizmom. Mračnim slutnjama. Ako uspijemo nekoliko puta probiti njegov oklop iskrenim smijehom i osmijehom, možda se nešto promijeni. Možda čovjek koji se svemu i svima podsmjehuje vidi u sebi čovjeka. Onog čovjeka koji u sebi nosi sposobnost za iskreno. Za dobro. Za plemenito. I prestane biti sumnjičav i nepovjerljiv prema osmijehu i smijehu djeteta. Jer podsmijeh ne vjeruje u nevinost. Njemu smo svi krivi i zli i pokvareni. Sve nas gleda kao neprijatelje i krvnike. Samo da jednom uspijemo doprijeti do njegove nutrine, njegovog duha i otkriti mu da u njemu još uvijek živi dijete sposobno za iskren osmijeh i smijeh. Kad bismo to uspjeli, bio bi to dobar početak na putu dugotrajnog liječenja i oporavka. Jer podsmijeh je bolest duha i nju se najbolje liječi pokušajima da prodremo u čovjekovu povrijeđenu i ranjenu nutrinu kako bismo mu otkrili da još uvijek postoji mogućnost za iskren smijeh i osmijeh. Jer licem ne možemo postići ništa. Podsmijeh licima ne vjeruje i prezire ih uvjeren da sva lica lažu i da su sva dvolična kada se osmjehuju. Samo duh dobrog čovjeka može prodrijeti do duha bolesnog podsmjehivača. Riječ je o borbi zdravog duha protiv bolesnog duha, a ne o sukobu lica koja se jedno drugom osmjehuju. Jer lica mogu prevariti i varaju. Zdrav duh i bolestan duh ne mogu prevariti jedan drugog. Odmah se prepoznaju bez ikakve grimase, smijeha i osmijeha. Zdrav duh prepoznaje podsmijeh i želi pomoći čovjeku. Bolestan duh podsmijeha prepoznaje zdravog duha ljubavi, dobrote i iskrenosti i bježi od njega jer ne želi pomoć. Ne želi lijek. Ne želi oporavak.

Što je podsmijeh? Bolest ljudske duše koju ponekad smijeh, osmijeh, lice, ruke, ramena ne mogu izliječiti, ali možda zdrav i vedar ljudski duh mogu, jer podsmijeh se liječi iscrpljujućom borbom ljudskog duha protiv drugog ljudskog duha. I nismo svi uvijek spremni i dovoljno hrabri da se upustimo u sukob. Bilo da ne želimo biti izliječeni od bolesti podsmijeha bilo da ne želimo oboljeti od te bolesti duše.

U Sarajevu 11. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Viktoria33 | Dreamstime.com

PSIHOLOGIJA „ZOMBI” FILMOVA

Kad je prognani sovjetski revolucionar Lav Trocki otišao gledati nijeme filmove u New York, opisao je svoj šok zbog toga što su živa bića pretvorili u tihe, bezbojne stvari. Tako bi se slobodno misaoni proces apstrakcije, koji nastoji istaći ono bitno kroz zanemarivanje svega nebitnog, mogao identificirati ujedno kao blagoslov i prokletstvo zapadne kulture – i to započevši tamo još nekad od samoga Sokrata. Naznačeni pristup je polučio sjajne rezultate kroz rađanje filozofije, znanosti, tehnologije i umjetnosti, ali je istovremeno osudio čovjeka da bude onaj koji vječito nije „sav svoj” i „sam kod sebe”. Od antičkog mudraca čija je autorefleksija u sebi prepoznavala „dušu zarobljenu tijelom” (Platon), s vremenom se izrodilo postmodernističko „tijelo zarobljeno dušom” (Foucault).

S naznačenim uvodnim napomenama upustit ćemo se ponešto u fenomenologiju i problematiku zombi filma, kao jednog od najvažnijih predstavnika horor žanra današnjice. Sve je započelo tamo nekad 1968. s „Noću živih mrtvaca”, redatelja Georga Romera. Premda snimljen skromnim budžetom, te začinjen lošom glumom neafirmirane glumačke ekipe, ovaj film će se vrlo brzo prometnuti u začetnika cijelog novog „zombi” žanra, te u istinski kulturološki fenomen, koji je manje-više podjednako oduševljavao publiku i kritiku. “Ovaj film je uspio uspješno pomiješati koncept zombija ljudoždera, izolacije i globalne panike koja se manifestira na klaustrofobičnoj i intimnoj razini…” (Brian McKay). Zapravo, ni sam Romero nije bio posve originalan. Kao uzor i inspiracija mu je služio knjiški predložak Richarda Mathesona „I Am Legend” iz 1954. Premda je Matheson u svom djelu govorio o najezdi vampira, a ne zombija, uspio je postaviti za žanr važan postmodernistički vidokrug obiteljskog doma kao svojevrsne vojne utvrde i luke spasa naspram prijeteće izvanjske zaraze. Romero će u tom smislu zatvoriti u jednu obiteljsku kuću sedmoro različitih ljudi koji nastoje preživjeti iznenadnu najezdu oživjelih mrtvaca. Za razliku od još uvijek agilnih Mathesonovih vampira, Romerovi zombiji su se činili nespretnima i tromima, bezosjećajnima u predatorstvu, s vlastitim sjećanjima u ruševinama, pokazujući tek povremeno crte istinske ljudske osobnosti. Poveznice sa stvarnim svijetom i životom su bile neosporne, već zbog toga što je i sam Romero svojevremeno izjavio kako smatra da smo svi mi zombiji, misleći pri tome osobito na dehumaniziranu radničku klasu („blue collar monsters”). Zapravo, Romero nije mislio da su današnji ljudi posve kao zombiji, nego se ovdje prije govorilo o nekakvom zombi aspektu današnjeg čovjeka, o svojevrsnoj „čudovišnosti unutar ideje”. S tim dolazimo do, za zombi filmove, važne teze o “zajedničkom iskustvu koje spaja žive i nežive u istom tijelu” (Dylan Trigg). Želi se reći da sukob bezumnih krvoločnih kanibala sa šačicom preživjelih razumnih ljudi ne predstavlja ništa drugo do li sliku nutarnje borbe suvremenog čovjeka. U tom smislu, Ana iz filma „El Desertio” je raspeta u svojem senzibilitetu prema dvojici muškaraca: pouzdanom, ali bezosjećajnom Jonathanu i intenzivnom Axelu, s kojima zajedno živi i bori se protiv okružujuće horde živih mrtvaca. Na kraju dragovoljno dopušta biti ugrižena od strane zombija, opredjeljujući se prema Phil Smithu za bezumnu slobodu hodajućeg mrtvog tijela naspram iscrpljujućeg života tijela zarobljenog dušom. Biti čovjekom nije lako, i stoga se on po Smithu stalno suočava s dvojbom rudimentarnog života na „površini nužnosti” te one „čežnje za smislenom društvenom jedinicom” bez koje istinsko čovještvo nije moguće. No što je u igri manje pravih ljudi, to će i onim rijetkim preživjelima biti još teže ostati čovjekom.

Sintagma živog mrtvaca je zapravo po sebi znatno starija od samog Romerovog djela. Prvi puta se mogla susresti kod „Frankensteina”. No, kod Romera se događa nešto što će Jack Halberstam identificirati kao „potencijalnu množinu post-frankensteinovog čudovišta”. Neprilagođeni izuzetak kao da se s vremenom prometnuo u zacrtano društveno pravilo.

Za kraj ćemo spomenuti još jednu „zombi” kulturološku datost. Po Steveu Jonesu zombi filmovi predstavljaju tek izokrenutu burlesku. Premda se pred muškarčevim osjetilima ugodno okruženje striptiz kluba kudikamo razlikuje od odvratne i uznemirujuće situacije zombi filmova, ovo oboje na koncu predstavlja precizan odraz društva u kome je ljudsko tijelo prometnuto u najobičniji „mesni produkt”. Odnosno, moglo bi se reći da burleska naspram zombi filma predstavlja tek ušminkano naličje jednog bezdušnog materijalističkog dehumanizirajućeg društva.

Umjesto zaključka: Tko zna, možda je zato i aktualni strah od korona zaraze toliki koliki jest. I možda je on tek nesvjesna konkretizacija puno dubljeg psihološkog straha od definitivnog gubitka ljudskosti u današnjem društvu i vremenu, kao što u ostalom i učestao strah od apokalipse izgledno nije ništa drugo nego strah od svoje vlastite apokalipse.

U Sarajevu 5. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

–Phil SMITH, To Walk in the Zombie Body, Izvor: https://www.academia.edu/25106005/To_Walk_In_The_Zombie_Body (Stanje: 4. IV. 2020.).

–Phil SMITH, A taxonomy of ‘zombie space’ for walking in monstrous cities,Izvor: https://www.academia.edu/24297173/A_taxonomy_of_zombie_space_for_walking_in_monstrous_cities (Stanje: 5. IV. 2020.).

-Steve JONES, “XXXombies: Economies of Desire and Disgust”, Balaji, M. (Ed.) Thinking Dead:What the Zombie Apocalypse Means. New York: Lexington Books, 2013.

O bijegu i mašti

Pobjeći? Gdje? U idealno. Povrijeđeni ste odbijanjem vaše zaljubljenosti? Ništa lakše. Stvorite idealnog muškarca. Idealnu ženu. U njih se zaljubite. Oni mogu i hoće uzvratiti ljubav. Kada volite idealnog/idealnu, lakše vam je prebroditi stvarne koji vas odbacuju. Svijet je grub prema vama? Stvorite svoj svijet. Idealni svijet. Nitko vam ne može odrediti tko će u njemu živjeti i na koji način. Vi ste kreator vlastitog svijeta. U tom svijetu možete biti netko drugi. Junak. Princeza. Besmrtnik. Don Juan. Kleopatra. Filmski negativac ili zvijezda. Što god želite. Čine vam zlo? Stvorite svoj svijet. Ne mogu vam odrediti da zakoni stvarnog svijeta moraju postojati u vašem. Stvorite svoj svijet. Svijet dobra. I samo dobra. Trpite patnju? Stvorite svoj svijet. Svijet bez patnje. Ne mogu vam propisati da morate imati patnju u svom svijetu samo da bi ga drugi stavili na listu stvarnih i postojećih svjetova. Bojite se smrti? Stvorite svoj svijet. U njemu nitko ne umire. Vječno ste mladi. I vječni su oni do kojih vam je stalo. Ne mogu vas prisiliti da svoj svijet podredite zakonima smrti samo zato da bi ga službenim razumom proglasili stvarnim svijetom. Ako želite, možete imati svoj privatni svijet. Ako ste ga vi izgradili od temelja do vrha, od najvećeg grada do najmanjeg cvijeta, onda vi birate zakone koji će postojati u vašem svijetu. Zašto biste svoj svijet gradili prema modelu odbijanja, grubosti, zlobe stvarnoga svijeta? Niste li dovoljno snažni da za sebi izgradite svijet bez lošeg i deprimirajućeg? Gdje piše da ne smijete ružičastim pogledom izgraditi svoj svijet od najljepših i najsjajnijih boja? Tko vam je odredio da morate vjerovati kako je svijet isključivo crn ili siv? Niste li snažniji od crnih i sivih tonova koji u vama stvaraju neraspoloženje, strah i nesigurnost? Bit ćete proglašeni bjeguncem. Fantastom. Idealistom. Strašljivcem. Kukavicom. Zar je važno? Ako ste maštoviti i kreativni da stvorite svoj svijet, zašto bi vas pogađalo što vam govore natmureni pogledi i otrovne rečenice koje dolaze iz svijeta crnila i sivila? Svijet sivila i crnila i ne govori drugim jezikom nego jezikom otrova. Jezikom bolesti. Jezikom prljavštine. Niste obvezni govoriti tim jezikom. Imate svoj jezik. Svoje riječi i rečenice. Njima ste izgradili svoj idealni svijet. Pun je maštovitih boja, prekrasnih kreacija i dobrih ljudi. Vaš svijet se hrani dobrotom. Vi ga hranite jezikom ljubavi. Svom svijetu tepate kao novorođenčetu. Govorite mu o ljubavi. O tome koliko ga volite. I pomalo vaš mali bespomoćni svijet, baš kao i ljudsko biće, izrasta u snažan i moćan svijet kao što čovjek izrasta u snažnu i jaku osobu. Vođeni svojim svijetom, ne bojite se stvarnog svijeta. Više nemate straha. Niste nesigurni. Znate da niste idealist. Niste kukavica. Niste strašljivi. Niste bjegunac. Vi ste samo maštovita osoba. Nemojte se bojati. Ne pokušavajte sebe uvjeriti kako vaš idealni svijet ne postoji. Osvrnite se oko sebe jer toliko toga je nastalo zahvaljujući vašoj mašti. I mašti onih koji su vam slični. Nemojte izdati svoju maštu. Zanemarite i odbacite prigovore da je to bijeg. Ne bježite vi nigdje. Vi samo kratko odlazite u svoj savršeni svijet kako biste iz njega zagrabili od njegove ljepote, dobrote i mira i dali stvarnom svijetu njegov dio. Kako biste umanjili crnilo i sivilo. Umanjili patnju. Umanjili strah od smrti. Umanjili zlo. Trebaju vam zahvaliti. Oni koji vas vrijeđaju i ponižavaju zbog vaše maštovitosti i kreativnosti. Nisu svjesni koliko vas boli što od svog savršenog svijeta kojega ste s ljubavlju i dugo gradili otkidate da biste dali njihovom svijetu crnila, sivila, prljavštine i zlobe nešto od svog savršenog svijeta. Jer dajete djelić samog sebe. Koji je stvaran. Tako je nastalo sve. Tako je nastao stvarni svijet. Netko maštovit odricao se djelića savršenosti svoga idealnog svijeta kako bi ih ugradio u svijet u kojem sada svi živimo. Zapamtite. Niste bjegunac. Ne bježite. Vi ste graditelj. Tvorac. Maštajte. Stvarajte svoj idealni svijet. I ne budite sebični. Nešto od svoga savršenog svijeta darujte nama u stvarnom svijetu. Bez vaše mašte i bez vas, naš svijet bi se utopio u crnilu i sivilu.

U Sarajevu 4. 4. 2020.

O. J.

SLOŽENE EMOCIJE

Sjećam se jednog razgovora iz djetinjstva. Ono tamo nekad rani pubertet. Prvi buntovi i frustracije. Prijatelj mi barem sat vremena priča o tome kako mu je otac užasan čovjek. Valjda radi prijateljskog suosjećanja, ja u jednom trenutku prihvaćam njegove objekcije i kažem mu: „Da, otac ti je stvarno teški kreten!” A on od toga trenutno ostade bez daha, streljao me ljutitim očima, dok je kroz širom razjapljena usta pokušavao uhvatiti zrak. Baš isto kao da sam ga udario šakom u stomak. Nije ništa rekao. Valjda je i sam znao da je on prvi bio pretjerao. Nervozno je promijenio temu i nismo to više nikad spominjali… Uglavnom, čini se da pubertetlije i dalje vole svoje roditelje. Zapravo puno više nego što ih usput ponekad i ne vole.

Slično prethodnome, pitamo se zašto ljudi pokatkad i još dugo nakon okončanja braka ili veze pokazuju znakove ljubomore u smjeru bivših partnera? Pa bit će da u trenutku prekida i nisu bili najbolje svjesni da im ti ljudi još uvijek itekako znače, baš kao što u samom početku odnosa nisu bili dovoljno svjesni onih negativnih osjećanja i konflikata na kojima je kudikamo trebalo poraditi. Premda nam se kroz život pretežito čini da ljude, prilike i situacije oko sebe jednostavno volimo ili ne volimo, prava istina je da su naše emocije manje-više uvijek složene. Odatle valjda ponekad i one neke iznenađujuće i nagle životne odluke. Ponekad se čudimo zašto je netko naprasno napustio naizgled izvrsnu priliku, te prihvatio onu naizgled lošu? No, kako rekosmo, mi zapravo nikad ništa ne doživljavamo kao potpuno dobro i potpuno zlo, jer ponekad i ono prvo zatupljuje i guši, dok ono drugo pruža nekakvu priliku za napredak i razvoj.

Na koncu, kako s drugim ljudima i prilikama tako i sa samima sobom. Često kažem onim posve deprimiranim i demotiviranim ljudima, da mogu biti posve sigurni da bi upravo sada bježali k’o ludi , usput frenetično vrišteći, da im netko stavi nož pod grlo. Vole oni sebe još itekako, baš kao i sam život, samo eto što su zbog nekih okolnosti u jednom trenutku svog života na to posve zaboravili. Uglavnom, biti svjestan svojih emocija u njihovom punom spektru čini se rješenjem za brojne probleme te lijekom za mnoge bolesti. Što god osjećali, uvijek ćemo uz to nesvjesno osjećati i ono nešto dijametralno različito od ovog prvog. Zvuči kao komplikacija. Možda i jest, ali to je počesto spasonosna komplikacija za nas, koja nam u životu pomaže da ljudima, situacijama, pa i samima sebi pristupamo realno i razborito.

U Sarajevu, 2. IV. 2020.

M. B.

Srodna tema: https://poptheo.org/kako-razlikovati-izmedu-nutarnjih-subjektivnih-i-objektivnih-izvanjskih-problema/

O skromnom

Skroman? Riječ zvuči kao sklonjen. Skriven. Nevidljiv. Neprimjetan. Ne zvuči kao malen ili kao niskog rasta. Ne zvuči ni kao lijepa, visok, krupnih kostiju, skupo odjeven. Kako zvuči skroman? Siromašan? Bogat? Intelektualno pošten? Akademski obrazovan? Marljiv radnik?

Tko je skroman? Odmah mislimo da imamo odgovor na pitanje. Rekli bismo pa to je bar lako. Zaista? Probajte definirati skromnog? Reći ćemo. Imam prijatelja koji je skroman. Imam sestru, ona je baš skromna. Moja supruga je pravo skromna žena. Moj šef iako bogat, skroman je čovjek. On je visok i krupan, ali je tako skroman. Ona je baš obrazovana i školovana i skromna je. Ovo može biti istina. Ali ništa ne govori o skromnom. Govori o ljudima. Ženama. Muškarcima. Različitog izgleda. Dobi. Položaja. Ne možemo reći skroman je… i onda dati definiciju. Skromnog se upozna. Susretne. Skroman iznenadi. Očekujemo ponekad oholog. Zašto? Pa izgleda oholo. Što znači izgleda oholo? Pa bogat/bogata, visok/visoka, marljiv/marljiva, skupo odjeven/odjevena. Nisu li to oni neskromni? Čudno, ali ponekad nisu. Neskroman iznenadi. Zašto? Pa izgleda skromno.

Skroman i izgled? Česta greška koju pravimo. Unaprijed. Kao da je skroman isto što i izgledati skromno. Skroman zvuči kao recimo sklonjen. Onaj koji se sklanja od preuranjenih optužbi na račun tuđeg izgleda. Sklanja se od predrasude da su skroman i izgled isto. Skroman zvuči recimo kao skriven. Onaj koji se skriva od glasnih i javnih komentara da su izgled i skromnost isto. Skroman zvuči recimo kao nevidljiv. Onaj koji je nevidljiv kada se nepravedno, neutemeljeno i javno tvrdi kako su izgled i skromnost isto. Skroman zvuči kao neprimjetan. Onaj koji je neprimjetan kada se na stup srama razapne one koji su protiv mišljenja da su izgled i skromnost isto.

Sklonjen, skriven, nevidljiv, neprimjetan nisu pitanja izgleda. Odijevanja. Visine. Težine. Bogatstva. Riječ je o stvarima duha. Stvarima karaktera. Osobnosti. Biti skriven od vlastite samohvale i sebeljublja. Skloniti se od vlastite oholosti. Biti nevidljiv pred vlastitom bahatošću. Neprimjetno umaknuti vlastitoj taštini. Pred njima se ne sklanja izgled. Pred njima se sklanja ljudski duh. Učiniti sebe skrivenim, sklonjenim, nevidljivim, neprimjetnim pred privatnim sebeljubljem, ohološću, bahatošću i taštinom borba je ljudskog duha protiv samog sebe.

Skroman je borac protiv sebe bez obzira na izgled. Nema definicije. Nema konačnog opisa. Skromnog se ne definira. Svakako se ne definira prema tome kako izgleda. Skroman i izgled najčešće ne idu zajedno, makar se uvijek tvrdi suprotno. Skromnog se susreće. Nakon izgleda. Nakon predrasuda. Nakon optužbi. Nakon javnih uvreda. Zašto? Zato jer nitko ne obraća pažnju na ljudski duh. Na njegovu borbu. Na njegova nastojanja. Svi mislimo da se ljudski duh oblači. Da je visok. Da je obrazovan. Bogat. Voli skupe stvari. Ne. Ljudski duh je drugačiji. Može biti ohol. Samoljubljiv. Bahat. Tašt. Neskroman je. Može biti sklonjen. Skriven. Nevidljiv. Neprimjetan. Skroman je. Tako bi trebalo biti. Tko je skroman? Teško je reći. Zašto? Jer je to pitanje ljudskog duha. Nevidljiv je. Nitko ne primjećuje njegovu borbu sa sobom. Svi primjećujemo tijelo. Svi vidimo izgled. Razumljivo. Nije lako prepoznati skromnog. Kao što ne vidimo ni ljudski duh ili čovjekovu dušu i skroman ponekad umakne našem pogledu.

U Sarajevu 2. 4. 2020.

O. J.