put – Poptheo Web Portal

NEMINOVNA KRIZA RASTA I NAPRETKA

Popodnevna gužva u gradu. Auti natisnuti jedan na drugoga. Vozači nervozni. Trube. Poneki od njih čak viču i psuju kroz prozor. Prijete, vrijeđaju, omalovažavaju… Sve se ovo donekle i može razumjeti. Auti su pravljeni za znatno veće brzine od tih velegradskih popodnevnih. No ostaje ipak i ono drugo, da se ti isti spori auti još uvijek kreću osjetno brže od pješaka koji polagano šeću uporedo njih. Šetaju, dakle, i ne ljute se, ne trube, ne viču … ili se tek malo ljute jer oni vozači pored njih stvaraju toliku bespotrebnu buku i dim. I tako, na kraju se čini da postoji ta neka specifična brzina kretanja, u svakom slučaju veća od prosječne brzine pješaka, pri kojoj čovjek tek tada shvati koliko je zapravo spor.

Slično prethodnome, staro je već zapažanje da što ljudi više zarađuju to obično bivaju sve gramziviji i sebičniji. Dakle, postoji i ta neka specifična zarada, obično osjetno viša od one prosječne, pri kojoj tek tada shvatiš koliko si zapravo siromašan.

Ima još puno toga iz iste domene … Recimo znanje … Ono kad shvatiš koliko malo znaš, a zapravo znaš puno više nego li ranije…

Pa čak i ono buđenje čovjekovog duha … Kad se konačno probudiš, a zatim spoznaš koliko si bijedan i prljav, a zapravo si barem već mrvicu bolji negoli prije.

Svaki rast, dakle, i svaki napredak definitivno podrazumijevaju remećenje onog prirođenog čovjekovog mira i zadovoljstva. Tu se neminovno upada u krizu. Ime joj Groznica a prezime Nemir. Sestre joj Praznina i Iluzija Neimanja a najbolje drugarice Osuda i Kritika. Spomenuta gospođa Kriza je obično dugog vijeka, ali kao i svako drugo živo čeljade s vremenom ostari i onemoća, a kad konačno ode, čovjek je dosegao svoj konačni cilj koji zapravo vrlo sličan samom početku. Opet je zadovoljan sa onim što jest i što ima, s tim da ga više ništa u tome ne može poremetiti, ili barem ne na duži period. Jer u svojoj zreloj mudrosti sada zna da se ono teško breme života na kraju vrlo zgodno može prekovati u masivno sidro za idiličnu luku spasa i mira. Oprezno stoga treba sa onim učestalim izjavama tipa: „Ljudi se pokvarili”, jer možda to oni samo pomalo nespretno sazrijevaju…

U Sarajevu 10. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozsef Bagota

JEDNO ŽIVOTNO PROPUTOVANJE I DVA MOGUĆA USPUTNA ZASTRANJENJA

Pojmovi poput staze života, životnoga puta i proputovanja su učestali kako u onom svakodnevnom kolokvijalnom govoru tako i u onim složenijim umjetničkim i duhovnim nacrtima i konceptima. No, s obzirom na današnji sjedilački način života, i to u punom smislu – pred TV-om i kompjuterom sjedilačkim, mogli bismo se s pravom pitati koliko ono prvo zapravo više uopće ima smisla? Je li se nekadašnji vječiti selilac i lutalac definitivno skrasio i ukopao, ili možda još uvijek u njemu ima životnoga ritma, pokreta i poleta?

Nešto se ipak kreće…

Koliko god danas statično živjeli, sam život još uvijek isključivo opstoji kao dinamičan proces. Našim tijelima stalno kolaju životni sokovi, a u periodu od sedam do deset godina izmijenjamo gotovo sve tjelesne stanice. Pri tome, da i ne spominjemo sve one munjevite nervne procese, kao ni egzotični subatomski svijet od kojeg smo satkani, a unutar kojeg se elektroni frenetično kreću teško zamislivom brzinom svjetlosti. U svakom slučaju, dobro je pokušati osjetiti sav taj pokret u nama, i malo se uživjeti u njega, pa dopustiti onda i našem duhu da poteče razigrano poput čistog planinskog potoka…

„Život je putovanje, a ne destinacija”

Alber Einstein reče jednom da je život poput vožnje bicikla, te da ravnotežu možemo sačuvati samo ukoliko nastavimo okretati pedale. S ovom mišlju se susrećemo s prvim zastranjenjem koje se čovjeku događa kada se život ne shvati ispravno kao proputovanje. Kad se zastane, gubi se ravnoteža. Zato uvijek treba ići dalje. Naravno da će biti divno ako na tom putu budemo imali drage suputnike, ali čak ako ih i ne bude – treba krenuti dalje. No, zašto onda uopće ponekad zastanemo ako je toliko logično da se treba ići dalje? Pa bude tu svega… Čovjek ponekad pomisli da je već pronašao svoju krajnju destinaciju, a zapravo još toliko puno toga u životu ima za naučiti i upoznati … Kao što onaj drugi razočarano zastane, jer nije uspio upasti na neku željenu destinaciju, ne videći pri tome stotine onih drugih, još ljepših i boljih… Netko se opet usput zagleda u kakvu mračnu duboku provaliju, a ona se također zagleda u njega, pa onda ni makac … a samo se trebalo okrenuti i nastavati dalje. Za kraj ono Andrićevo: Ponekad nas uspiju zaraziti čekanjem, a to je valjda najčvršći i najžilaviji od svih okova i lanaca. Ali i u tom slučaju ponovno važi isto: „Ako se nađete i u sred pakla, nastavite ići“ (Chuchill).

„Život je putovanje, a ne utrka”

Kao što ponekada neopravdano zastanemo, tako se ponekad pomalo i previše zadamo. Premda može zvučati kao kontradikcija, dva naznačena zastranjenja često mogu egzistirati istovremeno i zajedno. Tako, u nekim aspektima života kao da se više uopće ne mičemo, dok se u onim drugim nemilice natječemo, umjesto da i dalje smireno putujemo. Utrka se po sebi može ticati nekih nezajažljivih zahtjeva i ambicija, ali isto tako i one najobičnije statične drskosti koja drugima ne želi dati za pravo kao ni ono „preda se”. Premda se čini kako sama priroda stvari nameće čovjeku taj sveprisutni natjecateljski duh, to nas ipak ne oslobađa onog jednog velikog pratećeg problema. Naime, svijet je lijep promatran isključivo očima djeteta, dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački (Hesse). Pri tome se čak čini da se kod jednog ovakvog negativnog pogleda na svijet zapravo uspostavlja obostrana negativna petlja između čovjeka i svijeta. Hegel u tom smislu primijeti: „Tko razborito gleda svijet, toga i svijet gleda razborito.” Ili u našem slučaju nešto preciznije: Tko se prema sveukupnoj stvarnosti drži agresivno, tome će i stvarnost uzvratiti agresivno. Uistinu, svaki teški pesimist bi prvo trebao provjeriti razinu svoga ega i ambicija.

Naznačenu promjenu perspektive punoljetnog čovječanstva, koje se usuđuje suditi i presuditi čak i samom Bogu, moguće je najizvrsnije opisao Friedrich Nietzsche u svojoj „Radosnoj znanosti”. Nakon što je ludi čovjek upao na gradski trg i svima nagovijestio smrt Božju, dedivinizirano čovječanstvo se vrlo brzo počinje susretati s posljedicama, i ovdje stvari zbilja postaju zanimljive. Nakon početnog razvedravanja i osjećaja olakšanja zbog „smrti Božje”, modernom čovjeku odjednom postaje sve mračnije. Ludi čovjek se nadalje stoga pita: „Što učinismo kad odriješismo zemlju od njena sunca? Kuda li se onda sada kreće? Kuda li idemo mi? Dalje, dalje od svih sunaca? Ne padamo li neprestance? I to natrag, naprijed i na svaku stranu? Ima li još kakvo gore i dolje? Ne lutamo li kao kroz netko neizmjerno ništavilo? Ne osjećamo li dah praznog prostora? Nije li postalo hladnije? Ne dolazi li neprestance samo noć, sve dublja noć?” Ne ulazeći ovdje dublje u Nietzscheovu radikalnu sumnju koja nemilosrdno propituje kako sam teizam tako i ateizam, ovdje ćemo se samo zadržati na zlovolji kao dijagnozi emancipiranog čovjeka – i to s tendencijom daljnjeg širenja. Tako u istom djelu Nietzsche nadalje piše: „Dovoljan je već jedan jedini čovjek nesklon radosti, pa da čitavom kućanstvu nametne trajnu mrzovolju i tmurno nebo; a jedino se nekim čudom dogodi da netko takav izostane! … Onaj tko je nezadovoljan sobom, neprestano je spreman svetiti se za to: mi ostali bit ćemo njegove žrtve, makar jedino tako što ćemo morati podnositi njegov ružan pogled. Jer prizor ružnog čini lošim i turobnim.”

Za kraj svakako ostaje pitanje kako se izvući iz ovog začaranog kruga usiljene emancipiranosti, pretjeranih ambicija i posvemašnje zlovolje? Jedno je izgledno sigurno: Radost i sreća su rezervirani za ljude čista i jednostavna srca, ali pri tome se ovim nanovo željenim epitetima ne smije pristupati kao još jednoj od naših ambicija i emancipacija. Zapravo, ovdje nije potrebno činiti ništa novo, nego tek prestati činiti ono staro. Lijek je jednostavni, stari … gledajte svijet onako kako biste željeli da on gleda vas. Doslovno, dati osmijeh za željeni osmijeh, poštovanje za poštovanje, divljenje za divljenje, zahvalnost za zahvalnost, šansu za šansu…

U Sarajevu, 22. IV. 2020.

M. B.

Izvor citata: https://hr.wikiquote.org/wiki/Glavna_stranica

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iurii Kovalenko

MIR KAO NEJASNA ČEŽNJA LJUDSKOG SRCA KOJU JE ITEKAKO POTREBNO RAZJASNITI

„Nema puta do mira; mir je put.“

Pojam mira po sebi je dosta kompleksan i sveobuhvatan. On podrazumijeva posjedovanje kako one nutarnje tako i izvanjske harmonije.

Za nutarnju je valjda jasno samo po sebi. Ne možemo imati mira ako nas nešto iznutra ždere, susreću ružna sjećanja, nekakvi demoni prošlosti ili potisnuti konflikti koji izlaze na površinu i sl.

Međutim, sve je to počesto posljedica onih izvanjskih iskustava koja se kao takva pokazuju i aktualnim problemom, ali i budućim problemom, odnosno, problemom koji će se u budućnosti opet povremeno i redovito javljati na razini nutarnjih ružnih sjećanja i neriješenih konflikta. Dakle, teško je govoriti o miru ako te netko stalno sekira, podcjenjuje ili vrijeđa. Teško je govoriti o miru ukoliko te emocionalno ne ispunjaju oni koji bi to trebali. Ali također, teško je govoriti o miru ukoliko ne znaš hoćeš li danas imati što za jesti ili kako platiti osnovne račune. Vidimo, mir se tiče mnogo toga i zato ga ljudi pokušavaju ostvariti na različite načine, tj. kroz različite aktivnosti i ciljeve.

Ostvarivanje mira kroz težnju za novcem: Ne trče ljudi za novcem samo zbog ljubavi prema materijalnim stvarima. Pa čak i u temeljima te ljubavi prema materijalnom stoji nešto sasvim drugo – čežnja za mirom. O novcu mislimo otprilike u slijedećim kategorijama: imat će prema nama više rešpekta – ono, ako me i ne vole, morat će me barem poštovati. Novac znači i komforan stambeni objekt u lijepoj i otmjenoj četvrti. Neće mi oni odozgor skakati po glavi i svakih malo praviti poplavu, niti će oni neki „odozdo“ galamiti kad hoću prostrijeti veš. Također, i oni moji ukućani, manje ćemo se međusobno živcirati kad svatko bude imao svoju sobu, i nema ujutro frke oko toaleta, pošto ćemo ih imati barem dva. Novac znači i sigurniji i udobniji prijevoz, ljepša i ugodnija mjesta za izlaske. Na moru se nećeš morati svađati oko mjesta za ručnik na plaži, nit’ ćeš se morati plašiti da će ti neko živahno dijete skočiti na glavu, jer ćeš moći sebi priuštiti svoje privatno mjesto za sunčanje i kupanje.

Sve zvuči posve idilično i realno, ali kod novca ipak postoji jedan realni i to veliki problem. Baš zbog toga što čovjeku može osigurati mnogo toga, pa čak i osobni mir, zbog toga ga i svi drugi ludo žele i traže. A gdje su konkurencija i potražnja veliki, tu će na kraju vrlo teško biti mira.

Ostvarivanje mira kroz težnju za boljim radnim mjestom: Ovo je izravno povezano s prethodnim, jer bolje radno mjesto upravo znači više novca i društvenog ugleda. Međutim, i ovdje prevladava problem konkurencije, i to kakve konkurencije. Kako ono netko primijeti: „Talenti i ambicije su obrnuto proporcionalni!“ Dakle, što netko ima više ambicija, to obično ima manje talenata i kvaliteta. Može zvučati nevjerojatno, ali garantirano će te više ljudstva naći u nekom rudniku ili u gradskoj čistoći nego u upravnim odborima uglednih firmi i institucija. Što je neko mjesto časnije i uzvišenije, to će se oko njega koncentrirati više glupana, tupana, kompleksaša, sumanutih osoba, naravno – s pokojim časnim ali vrlo tužnim i razočaranim (zbog svega toga) izuzetkom. Dakle, opet nema mira.

Ostvarivanje mira kroz težnju za atraktivnijim partnerom: Opet problem konkurencije! Ako vam je netko strašno sladak, seksi & privlačan, možete biti 100% sigurni da je i drugima, a atraktivne osobe su većinom toga svjesne. Zbog toga su često bahate i manipulativne, ili u najboljem slučaju barem vrlo neodlučne. Ne znaju koga bi na koncu izabrale jer se boje da nešto važno ne propuste. E tek je ovo područje teškog i bolnog nemira…

Ostvarivanje mira kroz težnju za ratom: Nitko ne teži za ratom iz čežnje da bude ranjen, ubijen, promrznut na frontu ili tako nešto. Ljudi teže za ratom zato što smatraju da će ih to osloboditi njihovih neprijatelja, dovesti do pravednijih društvenih relacija ili dati opet više onog „Lebensrauma“. Dakle, i ovdje je u pitanju nekakva nejasna, difuzna želja za mirom. Ali tek se ovo na kraju pokazuje kao teška ludost i nemir, jer kad nekoga pokušavate ubiti ili barem protjerati, možete biti potpuno sigurni da će i on pokušati ubiti ili protjerati vas.

Mogli bismo ovako u nedogled nabrajati i uvijek se susretati sa istim ili barem sličnim problemima. Skloni smo težiti miru, dakle, toj idealiziranoj i žuđenoj harmoniji preko nekih njegovih izvanjskih aspekata i uvjeta, no taj put se na kraju uvijek pokazuje kao put nemira.

Stoga je glede ove čežnje, stvari potrebno doslovno izokrenuti naglavačke. Ne treba težiti za boljim ovim i boljim onim, nego je potrebno težiti za mirom samim. O njemu misliti, o njemu meditirati, o njemu razgovarati, za njega moliti … tada će se tek i oni izvanjski aspekti posložiti kako treba. Reklo bi se jednostavno: „Nema puta do mira; mir je put!“

U Sarajevu, 30. 4. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com