zlo – Poptheo Web Portal

O patnji i preživljavanju

Objasniti patnju koja je prošla. Dati joj smisao. Ponekad nije moguće živjeti punim plućima bez prihvatljivog objašnjenja zašto se moralo trpjeti. I podnositi. Nerazumljiva patnja vraća se u život kao nekakva noćna mora. Kao osjećaj krivice što se za razliku od nekih drugih patnju izdržalo. I preživjelo. Kao nezasluženi dar novog života koji progoni savjest. Kao osjećaj stida što se još uvijek može ujutro otvoriti oči i vidjeti dan. Kako objasniti vlastito preživljavanje? Objasniti prošlu patnju? Netko je zahvalan. Netko je sretan. Netko je radostan. Dobio je novu priliku. Ali ono zašto neobjašnjive i nepotrebne patnje pojavljuje se nad egzistencijom čovjeka. Kao što Job u konačnici ostaje zbunjen gubitkom svega i njegovim ponovnim stjecanjem. Zašto? Što se htjelo dokazati time? Je li se moglo drugačije? Što je konačni ishod Jobove patnje? Povratak na staro, na prethodno? Mora li se bilo koja vjera da bi se zvala ozbiljnom i autentičnom testirati najdubljim i najtežim patnjama? Zašto radost ne bi bila dugotrajno iskušavanje vjere? Može li se ozbiljno vjerovati i još ozbiljnije živjeti bez patnje? I čemu ono stalno ponavljanje maksime: što me ne ubije, to me ojača. Jesu li oni koji ne pate onda mekušci, manje autentični ljudi? Oni koje ništa nije ubilo poput patnje ili trpljenja, jesu li oni slabići nesposobni za velike stvari jer nisu patili? Zašto patnja mora biti jedini istinski put? I je li ona? Trebamo li biti neprijatelji naše radosti i sreće kako bismo postali istinski ljudi? Dospijevamo li do ozbiljnog življenja života isključivo kroz trpljenje? Kad preživimo, budućnost će biti prožeta pitanjem. Zašto? Šta je to sve značilo? Nije teško s patnjama koje čak i kad ih odbijamo prihvatiti imaju svoj uzrok i objašnjenje. Patnja zbog bolesti može biti neizdrživa, ali njezino podnošenje potpomaže nekakvo objašnjenje koje ne umanjuje bol, nego radije daje smisao našem podnošenju boli. Nešto je sasvim drugo i drugačije s patnjama koje se mogu objasniti isključivo čovjekom i njegovim odnosom prema drugom čovjeku. Tako će Primo Levi i Jean Amery pitati o smislu patnje u koncentracijskom logoru. Zašto se ona događa? I što je njezin cilj odnosno svrha? Dok u bolesti patimo radi mogućnosti zdravlja, u koncentracijskom logoru patnja nema usmjerenje. Ne vodi nigdje. Ona je besmislenija i od Jobove patnje jer Jobova patnja uključuje Boga makar Bog Jobu ne nudi nikakvo objašnjenje njegovog trpljenja. Međutim, patnja u koncentracijskom logoru, kako primijećuju i Levi i Amery, je patnja radi same patnje, trpljenje radi samog trpljenja. Nikakva svrha. Bez usmjerenja. Tek čisto zlo koje se kreće u krug kao vječni povratak istoga. I to je ono najteže što na jednak način progoni Levia i Amerya. Besmislenost same besmislenosti koja nastavlja živjeti i nakon što logor prestane postojati. Zlo radi samog zla. Nekakav mehanizam u kojem zlo objašnjava samo sebe i gdje je samo sebi svrhom. Nije iznenađujuće da i Primo Levi i Jean Amery život okončavaju samoubojstvom ( u slučaju Prima Levia postoje dvojbe je li u pitanju samoubojstvo ili slučajan pad). Kao neka vrsta izjave, odnosno protesta protiv besmislenosti odživljenje patnje, kao neuspio pokušaj objašnjenja zašto se moralo preživjeti ono što se preživjelo u logoru? Iz te nemogućnosti da se na neki način dadne smisao prošloj patnji javlja se i pomisao o besmislenosti vlastitog življenja. Izgleda da je zahvalnost za preživljeno i njegovu smislenost moguća tek ako se prethodno uspijeva dati smisao samoj patnji i njezinom hodu prema nekom ishodu odnosno cilju. Jer od mnoštva pitanja koja progone onoga koji je preživio, čini se da je najvažnije pitanje: zašto sam patio i preživio dok su drugi jednako patili, ali nisu preživjeli? Ta ekskluzivnost preživljavanja uglavnom se formira kao osjećaj zahvalnosti za novi život i novi početak. Ali ekskluzivnost preživljavanja može biti i ponor kada se misli na druge koji su jednako patili, ali nisu dobili drugu priliku.

Tako Levi i Amery svatko na sebi svojstven način dolaze do skoro identičnog zaključka: osim preživljavanja patnje treba preživjeti i odgovor na pitanje zašto koje se kasnije otvara kao ili mogućnost zahvalnosti ili ponor očaja. Ponekad se može upoznati čovjeka koji se nosi s ovim pitanjem i kojega od noćnih mora još više proganja misao da pronađe razloge i opravdanja preživljene patnje, torture i mučenja. Ali i razlog zašto je proživio. Levi i Amery uspoređuju se sa žrtvama koncentracijskog logora, onima koji su zajedno s njima dijelili istu sudbinu. I kada, kako to Amery kaže na jednom mjestu, pogleda u oči mrtvih, mora skrenuti pogled jer osjeća nepodnošljivu krivicu vlastitog preživljavanja i postojanja. U konačnici nije moguće patiti samostalno i izolirano od patnje drugih i nama sličnih. Naše preživljavanje patnje i nečiji gubitak života jer nije mogao podnijeti patnju su uvijek nekako povezani ponajviše tim mišljenjem ne više o vlastitoj patnji, nego o krivici u odnosu na onoga koji patnju nije preživio. Što je na kraju za čovjeka teže? Stvarno patiti ili pokušati objasniti patnju jednom kada ona prođe i prestane? Ili je oboje na trenutke jednako teško i nepodnošljivo? Ili protestirati protiv onih koji nikada nisu patili i trpjeli i smatrati ih manje ljudima i čovjekom? Uvijek postoji taj sukob između ljudi. Jedan oblik komunikacije koji se na kraju svodi na nepremostivi jaz u međusobnom razumijevanju: ti nikada nećeš razumjeti koliko sam patio i kako je prokleto teško dati smisao toj patnji koja je sada prošla? Je li to uistinu tako kako nas uvjerava patnik? Da nikada nitko neće moći razumjeti dubinu onoga što proživljava? Može li njegova patnja biti podijeljena i time podnošljiva? Može li njegovo pitanje o patnji biti i za nas jednako važno kao i za njega makar nemamo njegovo iskustvo? I kako se postaviti prema njegovoj krivici što je preživio i razumijemo li išta kad ga nagovaramo, dapače, prisiljavamo da ima biti zahvalan? On je preživio, drugi nisu. Ali njegovo preživljavanje duboko je svezano s onima koji nisu preživjeli. On im se neprestano želi ispričati. Reći im da mu je žao što je ostao živ. Da mu je strašno krivo. I ponekad u nemogućnosti da se izbori s krivicom preživljavanja, bira biti im jednak. Povlači se među nežive. I dok osuđujemo njegov čin kao izraz krajnje nezahvalnosti prema životu kojega je ponovo dobio natrag, možda nikad nismo pomislili koliko ga njegovo preživljavanje povezuje s mrtvima. Tako snažno da je bliže njima nego nama koji smo živi. I nismo patili. On svoju patnju ne dijeli s nama bez obzira na to koliko smo istinski empatični prema njemu. Mrtvi su mu nekako bliži i kao da ga bolje rezumiju od nas. Ili povlačeći se među njih, traži oslobođenje od krivice preživljavanja. Jer nama ama baš nikad ne bi palo na pamet da se osjećamo krivima jer smo preživjeli. To je zato što nismo još nikada patili onom besmislenom patnjom koja nema ništa osim same sebe i koja se nada smislu jedino među onima i s onima koji nisu preživjeli. Treba znati razumjeti tog čovjeka. Sve te Jobove kojima nikad nije objašnjeno zašto njihove patnje i trpljenja i koji kao posljednji protest i čin pobune biraju povratak među nežive jer ne mogu izdržati krivicu preživljavanja ili lakonski odgovor na zašto njihove patnje da je to tako moralo biti i da je oduvijek tako bilo. Bez smisla. Bez objašnjenja. Besmislena besmislenost koja se vrti u krug bez razlikovanja dobra i zla. Krivnja preživljavanja koja duhovnu patnju čini ponekad jednako nepodnošljivom kao što je to svojevremeno bila fizička patnja. I fizička patnja uz svu svoju monstruoznost i zvjerski način postojanja nosila je u sebi klicu pitanja kao oblik nade: jednom kad ona prestane, valjda će se moći objasniti zašto se fizički patilo? I može se živjeti ako postoji odgovor na ovo pitanje. Ako nema odgovora, patnja se nastavlja, krivica se intenzivira, a preživljavanje iz zahvalnosti prelazi u nepodnošljiv teret i na kraju očaj.

U Sarajevu 29. 7. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: eakmoto

O prijeziru

Prijezir bi se mogao opisati kao gledanje prije spoznaje. Promatranje prije nego istinski znamo sadržaj. Prijezir je forma znanja. Zlokobna forma. Zločesta. Zlokobna jer traži spoznaju onoga što je u čovjeku najslabije, najkrhkije. Zločesta jer svjesno i slobodno sudjeluje u neugodnosti i patnji onoga koji je slab i nemoćan. Prezirati je znati sadržaj ili neugodnu tajnu nečije nemoći ili krhkosti i onda je javno izvikivati i o njoj svima govoriti. Prijezir je megalomansko znanje. Želi znati sve ono što čovjek skriva i od sebe i od drugih kako bi sačuvao stid. Prijezir nema stida niti onaj koji prezire ima osjećaj za mjeru. Preziratelj je čovjek bez stida. Junak transparentnosti koji hoće grijehe i slabosti svih izvjesiti javno, dok istovremeno svoje sramote skriva. Snaga preziratelja proizlazi iz njegove lukavosti i moći da prijezir koji osjeća prema sebi upotrijebi kao oružje protiv drugih i da svoj prijezir vješto prikrije i kamuflira u najplemenitije osjećaje prema drugom. Prijezir je oružje onih koji ne mogu prihvatiti sebe, dok je onaj koji je sposoban iskreno optužiti sebe za osobno i počinjeno zlo na putu prema kajanju, čovještvu i razumijevanju slabosti i grijeha drugoga. Neće završiti u prijeziru. Prijezir je forma znanja ponajprije samog sebe, a ne drugih. Ali to znanje može biti pogubno za čovjeka. Jer u sebi ne pronalazi ništa ljudsko i čovječno. I ako pronađe, to mrzi i odbacuje. Ako u sebi pronalazi nešto zlo i pokvareno, u tome uživa i time se hrani. Prijezir je bolesno znanje koje ne izgrađuje, nego razgrađuje i rastače samog čovjeka. Iz prijezira kao spoznaje i znanja rađaju se cinizmi i ironije najgore i najopasnije vrste. Oni cinizmi i ironije koji tuđu krhkost, nemoć i vapaj za pomoću vide kao odličnu priliku da do kraja dotuku drugoga. Rađaju se nesposobnosti najgore vrste. Nesposobnost za empatiju. Nesposobnost za slušanje. Nesposobnost za darivanje. Nesposobnost za pripadanje drugom i drugima. Nesposobnost za brigu i zabrinutost. Nesposobnosti da se bude čovjekom, dijelom zajednice i društva. Kada već čovjek otkrije štetnost prijezira, što ga privlači da ostane u toj „luđačkoj košulji“ znanja koje samo nagriza njegovu dušu, duh i životnu vedrinu, a druge udaljava od njega sve dok im ne postane potpuni stranac? Kao znanje i spoznaja, prijezir osigurava iluzornu ideju kako je onaj koji prijezire konačno ostao sam na prijestolju. Pobijedio je i svladao sve protivnike. Jedne je uništio cinizmom. Druge je otjerao nedostatkom empatije. Treće je otjerao gnušanjem pred njihovim molbama da sebe daruje i da pripada i drugima, a ne samo sebi. Onaj koji prijezire, spoznaje život na jedan drugačiji način.

Život je sukob i borba za moć. Naše slabosti i krhkosti poput ljubavi, brige, osjećaja za drugog, plemenitosti, čovještva ne mogu biti dio njegovog pogleda na život niti mogu biti život. Sve što je nemoć, slabost, krhkost, prolaznost, sve što je ljudsko i čovječno, prijezir prezire iz najdublje mržnje i težnje da bude jedini vladar i jedina moć. Kako tužno mora izgledati taj svemoćni kralj koji ne vlada ni nad kim, pa čak ni nad samim sobom. Kojega vlastiti prijezir malo pomalo proždire i gasi u njemu nadu u ono dobro i plemenito koje živi u zrncima duše svakog od nas i u njegovoj vlastitoj. Prijezir je znanje i spoznaja. Opasno znanje i spoznaja koje otkriva čovjekove sposobnosti, sklonosti prema zlu. Znanje i spoznaja koje briše bilo što što bi moglo upućivati da čovjek ima sposobnost i za dobro i plemenito. Prijezir je dubok ambis u koji kada upadnemo, teško možemo pronaći izlaz i svjetlo. Ako sebe zavedemo idejom kako je prijezir jedino pravo i istinsko znanje i slika onoga što jesmo i onoga što su drugi, naša slika svijeta postat će tamna i mračna i mi ćemo propasti zajedno sa svojim čovještvom i naporom da pokušamo biti plemeniti, dobri, empatični i zabrinuti jedni za druge. Kada se predamo prijeziru, zatvaramo se u opasan svijet zla iz kojega se ne možemo izvući tek mišlju kako smo dobri, idejom kako smo plemeniti, razmišljanjem kako smo čovječni. Prijezir je puno opasniji i snažniji od svih naših misli, želja i ideja. Kao znanje i spoznaja, on osvaja duh, dušu i um i ponekad umu zarobljenom prijezirom ne mogu pomoći dobre želje i pozitivne misli, jer i ono dobro i pozitivno o čemu razmišljamo može postati objekt našeg vlastitog prijezira prema sebi. Kao što i ono ljudsko i čovječno u drugom postaje objektom našeg prijezira kada naš duh i naš um uberu to opasno i pogubno znanje misleći da su time ovladali sobom i svijetom, nesposobni uvidjeti kakve je strahote iza sebe ostavio naš prijezir prema čovjeku. Naš duh i um imaju opasno i pogubno znanje. Ono je zlo znanje. Ali kako to objasniti duhu i umu koji uživaju u svom vlastitom rastakanju i raspadanju dok ih izjeda mržnja, nečovječnost i neljudskost, dok ih proždire znanje i spoznaja prijezira? Kao da naš duh i naš um svjesno i slobodno biraju i žele biti otrovani i zahvaćeni prijezirom i prema sebi i prema drugima. Kako im objasniti kada njih dvoje zlo prijezira smatraju apsolutnim dobrom i omalovažavaju i vrijeđaju svakoga tko im se pokuša približiti i ukazati na opasnost u kojoj se nalaze?

U Sarajevu 7. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iuri Gagarin

O osvajaču

Želimo biti osvojeni. Nekad ne možemo odoljeti. Jedva čekamo. Zašto ne možemo odoljeti nečijem osvajanju? I zašto kada smo osvojeni, govorimo da smo opijeni? Kada fenomen osvajanja prati fenomen dobra, nikad se ne bunimo protiv tog osvajanja. Rado pristajemo da nas osvoji nečija plemenitost. Ljubav. Iskrenost. Dobrota. Poštenje. Osvajanje se tada ne doživljava kao pokoravanje i porobljavanje, nego kao iskustvo slobode. Kao da nas nečija dobrota osvoji i „tjera“ da i sami pokušamo doseći granice dobrog. Obično nam je prva pomisao kad razmišljamo o osvajanju da nećemo dopustiti da nas netko osvoji jer je to ropstvo i ugnjetavanje. Ipak, kada iza osvajanja stoji dobro kao temelj, takvo osvajanje ne odbijamo, dapače potičemo ga. Kad netko od nas kaže kako je opijen jer ga je netko osvojio, govori kako ga je neko dobro u nekom privuklo i zavelo. I dobro ima sposobnost zavođenja i privlačenja i kao osvajanje ono je uvijek opijenost koja u nama budi osjećaje zadovoljstva i ispunjenja. Kada dobro kao fenomen prati osvajanje, naša potreba da budemo identični ili jedno s drugim nije potreba za vlašću, kontrolom i nadmoću. Kada nas osvoji nešto dobro u muškarcu ili ženi, želimo biti jedno u tom što nas je osvojilo. Biti savršeni poput njega/nje, biti pouzdani poput njega/nje. Osvajanje koje se temelji na dobru nikad nema potrebu i želju da drugim vlada odvojeno od sebe kao despot. Ima potrebu da s drugim bude jedno u onome u čemu nas je drugi osvojio. Poštenje. Otvorenost. Korektnost. Osvajanje se javlja kao fenomen dobra i kao nešto dobro. Takvo osvajanje teži da zajedno s drugim rastemo u onome u čemu se divimo njegovoj osobi i zbog čega smatramo da smo osvojeni. Želimo zajedno s njim rasti.

Osvajanje može biti dominacija. Pokoravanje. Stroga zabrana. Zatiranje. Potreba da se ne bude identično s drugim u dobru, nego da drugi postane dio moga ja tako da ga potpuno ukinemo. Ova vrsta osvajanja se javlja i kao fenomen zla. Osvajanje kao fenomen zla teži biti savršeno u zlu. Sebičnost. Zavist. Dvoličnost. Mržnja. Osvajanje koje se temelji na zlu teži zlom savršenstvu u manama i nedostatcima. Osvojiti drugoga i ukinuti ga da bi mi postali najdvoličniji, oni koji najviše mrze, koji su najsebičniji i najzavidniji. Onaj koji osvaja temeljeći osvajanje na zlu, teži biti apsolutno samostalan jer zlo po svojoj naravi teži isključenju svih i svega osim samo sebe. Odatle i potreba kod zlih osvajanja da se ukine narod, jezik, kultura drugačiji od mog, koji nam je tuđi. Ne može se tolerirati postojanje drugog. Ne može se željeti čak ni da se bude zao kao drugi. Teži se isključivo ukidanju i uništenju svih jer zlo ne podnosi suparnika ni onda kada je drugo zlo u pitanju. Dobro je sposobno tolerirati i poticati drugo dobro da raste, zlo je sposobno zatirati samo sebe da bi ostalo apsolutno samo i jedino vladalo nad svakim. Ponekad se zna reći kako „zlo proždire samo sebe“. Onda i osvajanje utemeljeno na zlu ne može željeti sjedinjenje s drugim. Može težiti samo njegovom dokidanju i trajnom ukidanju. Zato se bunimo protiv osvajanja temeljenog na zlu jer osjećamo i bez znanja i istraživanja da nas takvo osvajanje ne želi učiniti poput sebe, nego nas želi potpuno apsorbirati i uništiti. U nama postoji prirodni stav s kojim se rađamo da s punim povjerenjem dopuštamo i volimo kada nas netko ili nešto osvaja jer u sebi ima dobro kao temelj, počevši od dobra čovjeka do dobre države i naroda. Kao što se prirodno bunimo i pružamo otpor osvajanju koje u sebi ima zlo kao temelj, bilo da je riječ o čovjeku ili narodu. Osvajanje utemeljeno na zlu uvijek završava u samoći i izoliranosti jer strah i otpor takvom osvajanju nadjačava sve naše povjerenje i nadu u dobar ishod nakon što smo osvojeni. Zao osvajač po naravi svoga osvajanja osuđen je na samoću i vlada pomoću straha. Osvojeni ga se boje, ali ga i mrze i žele njegov kraj. Dobar osvajač „osuđen“ je na altruizam i ljude jer ga ljudi vole i žele biti u njegovoj blizini. On po naravi svog osvajanja ne može živjeti u samoći i biti izoliran, makar to i želio.

Osvajanje je izvanjski pokazatelj dobrote i zla i čini se kako se njegov istinski smisao ne krije u tehnikama i sredstvima osvajanja, nego duboko u naravi samog osvajača. Je li dobar ili je zao onaj koji nas želi osvojiti? Ponekad nismo sigurni u namjere onoga koji nas osvaja. Zato je u situaciji kada nas netko osvaja, iznad svih tehnika, metoda i lijepih riječi, najvažnije pokušati dokučiti na čemu se temelji osvajanje onoga koji nas želi osvojiti. Ako uspijemo spoznati i otkriti na čemu se temelji njegovo osvajanje, onda nije teško predvidjeti kakva će nam biti budućnost i život s njim. Naravno. uvijek su moguće promjene. Ali čovjeka izda i strpljenje i živci i zdravlje dok dočeka promjenu i bolje vrijeme. Možda je bolje unaprijed odbiti i obraniti se od nečijeg osvajanja ako smo dovoljno spoznali da je osvajač odlučio koristiti zlo kao temelj svog osvajanja. Riskiramo biti poniženi i pregaženi, pretvoreni u nečijeg roba i u konačnici uništeni. Jer zao osvajač ne želi biti identičan s nama i biti jedno s nama. On nas želi potpuno apsorbirati u sebe dok od nas ne ostane ništa, čak niti trag našeg postojanja. I ne stignemo se čak niti pobuniti i uložiti protest. Između zlog osvajača i vlastite slobode i slobodnog života doima se mudrijim izborom ovo drugo. Ipak zar nas sve ne začudi kada netko od nas izabere svjesno i slobodno zlog osvajača da ga porobi i ponizi? Zašto i kako je to moguće? Ponekad ne postoji odgovor.

U Sarajevu 7. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

NAJGORA GODINA ZA „BITI ŽIV” U POVIJESTI – I PONEKA POUKA KOJA IZ TOGA PROIZLAZI

Prema harvardskom povjesničaru i stručnjaku za Srednji vijek Michaelu McCormicku, nesumnjivo najgora godina za „biti živ” u povijesti nije bila ni famozna 1349., kad je Crna Smrt zbrisala gotovo pola Europe, pa niti 1918., kad je Španjolska groznica pobila 50 do 100 milijuna ljudi diljem svijeta, i to dok su ovi još bili zbrajali žrtve od Prvog svjetskog rata. Dakle, pobjednik neslavnog takmičenja bi prema navedenom povjesničaru bila 536. posl. Kr. Tada se kroz period od 18 mjeseci nad cijelom Europom, Bliskim Istokom i dijelovima Azije bila spustila čudna i gusta magla koja se nije dizala ni danju ni noću. Usjevi su masovno propadali, nebrojeni ljudi crkavali od gladi, a vlastela malodušno negodovala zbog nesnosno kiselog vina. Tek će u novija vremena znanstvena istraživanja pokazati kako se tu radilo o posljedicama iznimno snažne vulkanske erupcije na Islandu, čiji će pepeo, eto, posve prekriti polovicu svijeta. Međutim, nevoljama tu još ni izbliza nije bio kraj. U narednim godinama je prvo izbila pandemija kuge, a zatim će islandski vulkani u kratkom periodu još dva puta rigati svoju vatru.

Zanimljivo je da ovakvi povijesni nalazi ljudima kasnijih vremena nikad nisu puno značili. Oni su mnogo radije, a tako je i dan danas, svoje vlastito vrijeme smatrali uvjerljivo najgorim vremenom, pa samim tim na neki način i onim posljednjim vremenom.

No morali bismo se pitati na temelju čega ljudi dolaze do takvih zaključaka premda povijesni podaci nedvojbeno pokazuju da nam je danas doslovce super s obzirom na to kako bi sve moglo biti? Dakle, koja je to referentna točka na temelju koje ljudi učestalo zaključuju da je situacija grozna, premda ista realno može biti kudikamo gora? Jedno je izvjesno: Za zlo ne možemo znati ako ne znamo za dobro, jer zlo u svojoj metafizičkoj srži i nije ništa drugo nego nedostatak dobra. Uzet ćemo za primjer da životinje u prirodi nikada ne pate od depresije, odnosno, znakove iste pokatkad tek počinju pokazivati u društvu ljudi. Same od sebe one ne znaju za bolje, pa tako onda ne znaju ni za ono gore. Dakle, vidimo, čovjek je biće koje usprkos svim svojim kontradikcijama trajno nosi to nekakvo gigantsko imaginarno dobro pred svojim očima. On nesvjesno zna da stvari mogu i trebaju biti puno, puno bolje, i ne miri se sa onim gorim od toga, premda to gore, vidimo, počesto i nije toliko po sebi stvarno loše, koliko bi teoretski, a i praktično, moglo biti.

Stoga se za kraj pitamo što je po svojoj naravi to neslućeno dobro koje nam vječito skriveno tinja pred očima? Vjernik će svakako reći da je to sam Bog, a humanist da je to nekakav zgusnuti apstraktni ideal koji nastaje zbrajanjem svih pojedinačnih raštrkanih pozitivnih datosti ljudskog života. Platon bi opet, još davno prije rekao da se ovdje radi o datosti iz svijeta ideja. U svakom slučaju, jedno je sigurno: Mi kao vrsta uvijek znamo za ono bolje, i upravo na temelju toga i zaključujemo često da su stvari u svakodnevnici iznimno loše. No izgledno bi nam bilo pametnije da to vječito, pred očima, tinjajuće dobro znamo iskoristiti na pozitivniji način. Valjda bi nam ono trebalo biti pozitivnim pokretačem i stalnim izvorom nade, a ne ovako počesto, kao i sad – konopcem za vratom.

U Sarajevu, 5. V. 2020.

M. B.

Izvor:

– Ann GIBBONS, „Why 536 was ‘the worst year to be alive’” (15. 11. 2020.), AAAS, Http: https://www.sciencemag.org/news/2018/11/why-536-was-worst-year-be-alive (Stanje: 5. V. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dogstock

O zluradosti

Filozof Arthur Schopenhauer nazvat će zluradost „sestrom zlobe i smijehom pakla“ i jednom od najgorih ljudskih osobina koja se manifestira kao odsutnost samilosti. Zluradost je više od radovanja tuđoj nesreći. I sama riječ nam govori da je riječ o radovanju zlu. Zluradost je glumljenje samilosti. Kao kada onaj koji u rukama drži tuđi život i pruža lažnu nadu dok u sebi uživa u slikama uništenja žrtve. Zluradost je plan. Odluka da se odglumi samilost prema potpuno nemoćnom čovjeku. Zlurad čovjek ima apsolutnu slobodu i moć biti samilostan, ali u sebi odlučuje učiniti neopisivo zlo čovjeku koji se uzda u njegovu samilost. Zlurad obećava samilost svjestan da bezočno laže. Zlurad se raduje neminovnoj propasti drugog kada glumi da je emotivno najbliži. Zlurad je više od dvoličnog. Zlurad je utjelovljena pakost koja se raduje zlu. Jedino zlurad može biti do kraja moralno izopačen, veli Schopenhauer. Zlurad mora biti glumac da bi sakrio pokvarenost. Život mu mora biti kazalište da se ne bi shvatilo što stvarno misli o životu. U rukama uvijek drži spremne konopce zastora da ih spusti čim netko pokuša pogledati što se nalazi iza, u garderobi. Iako filozofski pesimist, čak je i Schopenhauer smatrao da ima ljudi sposobnih za dobro i izdržavanje patnje. Jedino zlurad uživa u patnji kao najvećem dobru. Zluradost je pokvarenost čovjeka. Ona je nešto dublje od karakternog nedostatka. Jer i zlo nije obična karakterna slabost, nego stanje koje duboko i trajno izobličuje čovjeka. Zluradost se na prvi pogled može učiniti kao nešto bezopasno. Kao simpatična pomisao koja ne može naštetiti čovjeku. Ali čovjeka misli mogu izobličiti. Kao što ga dobre i plemenite misli mogu učiniti boljim. Zlurad osjeća u sebi nadmoć nad bespomoćnim. Osjeća snagu nad onim kojemu je nada i jedini izlaz. Osjećaj nadmoći nad bespomoćnim nije bezazlen. Zlurad sebe postavlja u položaj gospodara života i smrti. I taj osjećaj je izazovan i skoro je nemoguće svladati ga. Zlurad odlučuje spustiti se na razinu smrtnog čovjeka. Dok u svojoj vlasti drži nečiji život kao gospodar, zlurad glumi da je isti kao i čovjek koji je pred njim bespomoćan. Zlurad glumi empatiju. Glumi bespomoćnost. Može čak i glumiti žrtvu. Ali on je se već od samog početka postavio kao gospodar koji posjeduje apsolutnu moć. I tog osjećaja se neće odreći ni pod koju cijenu. Radije će glumiti blizinu i razumijevanje u odnosu s nemoćnim. Jer ako odmah pokaže svoju moć, osjećaj da je gospodar tuđe sudbine će oslabiti. Zlurad najmanje želi da njegov skriveni osjećaj nadmoći prestane. Dapače, on ga potiče. I time dublje uranja u zlo i radovanje zlu dok istovremeno glumi da je šokiran zlom i da ga mrzi. Zlurad izvrsno glumi da voli dobro i da za njim bezrezervno teži. Pisci ponekad kada opisuju zluradog, pišu o nečijem „paklenom“ pogledu u očima. Pred istinski zluradim pogledom normalan čovjek osjeća strah jer normalan čovjek teško razumije da bi postojao netko tko se raduje zlu. Možemo razumjeti da netko u trenutku slabosti poželi učiniti zlo drugom recimo radi osvete. Ali da netko naokolo hoda s uvijek istim zluradim pogledom u očima i da se njegov pogled nikada ne mijenja, teško je razumljivo. Koliko smo god u napasti učiniti nekome zlo, mi se srećom prepadnemo kada se nađemo u situaciji kad ga trebamo učiniti. Prepadnemo se razorne snage zla i onoga u što nas može pretvoriti jer svi se bojimo trajno pretvoriti u čudovišta. Zato iskrenog čovjeka koji je u napasti učiniti zlo nekad nadvlada samilost i čovjek odustane. Kada se samilost ne glumi, ona poput umirujućeg lijeka zaustavi naše činjenje zla. Samilost nas ponekad pobijedi i budemo zahvalni što nas je nadjačala. Međutim, kada je samilost glumački paravan, ona i nije samilost. I nema nikakvu snagu promijeniti zlo koje se želi učiniti jer nje zapravo i nema. Zato je Schopenhauer zluradost opisivao kao najvećeg neprijatelja samilosti jer jedno snažno i dobro ljudsko iskustvo koje nas sprječava u činjenju zla kao što je samilost, kod zluradog čovjeka nije ništa drugo nego paravan iza kojeg se čovjek raduje zlu. I ponekad se s tim susretnemo u onome što poučeni iskustvom zovemo zluradim čovjekom i zluradim pogledom.

U Sarajevu 30. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Arman Zhenikeyev

Po čemu procjenjujemo dobrotu?

Svakodnevno u našim životima označavamo nešto ili nekog kao dobro ili loše. Redovito pravimo tu distinkciju, a rijetko kad se pitamo po čemu mi to procjenjujemo da je netko dobar ili loš. Ponekad dobrotu izjednačavamo sa ljubaznošću i lijepim riječima. Svakako da je to važno, ali mi ljubazno možemo i ne pomoći drugome. Bilo bi vrlo jednostavno kada bismo po nečijem mrgudnom izrazu lica odmah znali da je ta osoba loša ili obratno, kada bismo po ljubaznosti i pristojnosti mogli znati da je osoba dobra. Ovom pitanju se svakako ne bi trebalo pristupati olako, pa reći da se neki jednostavno rode takvima. Ljudska osoba je po sebi vrlo kompleksa, pa bilo kakvo jednostrano i simplificirano rješenje ili definicija ne mogu biti zadovoljavajući.

Steve Taylor, psiholog i autor, u tekstu za Psychology Today „The Real Meaning of ‘Good’ and ‘Evil’“ piše kako se dobrota ogleda u empatiji, odnosno u sposobnosti da suosjećamo s drugima, tj. da prepoznamo, razumijemo i dijelimo misli i osjećaje druge osobe. Oni koji ne njeguju tu sposobnost, uvijek sebe i svoje potrebe stavljaju na prvo mjesto i njima drugi zapravo služe kao sredstvo za zadovoljavanje vlastitih želja i nakana. Prema tome, ove druge označavamo kao loše osobe. No što zapravo znači suosjećati s drugima? Je li to samo slušanje njihovih problema ili pak ono: „Kako sam se danas rastužila kad sam vidjela jednog prosjaka“? Tj. odnosi li se empatija samo na emocionalnu razinu? Ako uzmemo za primjer velike povijesne ličnosti poput Majke Terezije ili Mahatma Gandhija, reći ćemo kako su oni bili dobri ljudi. Ali da je ta njihova dobrota ostala samo na onoj emocionalnoj razini, malo tko bi znao za njih. Oni su zapravo učinili korak više od one, reći ćemo, početne empatije. Oni su empatiju konkretizirali. Prije svega, pogađalo ih je stanje onih najsiromašnijih, prezrenih, odbačenih, ali umjesto da samo kažu kako im je žao tih ljudi, oni su im konkretno pomagali. U Bibliji imamo mnoštvo primjera koji upravo o tome govore. U opisu događaja kad Isus Krist hrani preko 4 000 ljudi prvo što kaže jest: „Žao mi je naroda“ (Mt 15,32). Dakle, Isus izražava empatiju prvo riječima, a onda djeluje. To je zapravo ključno – djelovanje. Zatim kad Isus govori kako istinski vršiti volju Očevu, navodi sljedeću prispodobu:

”Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?” Kažu: ”Onaj prvi”.

Možda onaj prvi sin nije na prvu pokazao empatiju i poslušnost, ali ipak izvršava očevu molbu. Ali to i jest ključno. On je djelovao. Kakve koristi od obećanja i lijepe priče ako nismo u stanju priskočiti u pomoć osobi koja je u nevolji ili pak kad se rastužimo ugledavši gladnu, siromašnu djecu na televizoru, a u istom trenu ne želimo donijeti majci čašu vode?

Dakle, dobrota se ne odnosi na tzv. ”plitku empatiju” kao mogućnost vidjeti svijet ”tuđim očima”, nego na ”duboku empatiju” kao mogućnost da doista ”uđemo u nečiji um” i osjetimo sve njihove emocije, tj. na neki način prestaje razdvojenost između mene i te osobe. U skladu s tim, moralni imperativ koji vrijedi za sva vremena dolazi iz ove ”duboke empatije”: „Sve što želite da ljudi čine vama, činite to i vi njima“.

U Mostaru 30. 4. 2020.

K. L.

Izvori:

https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/psihologija/empatija-razumijete-li-doista-njezino-znacenje (Stanje: 30. 4. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/out-the-darkness/201308/the-real-meaning-good-and-evil (Stanje: 30. 4. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/basics/empathy (Stanje: 30. 4. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

O mržnji i zlu

Kako nastaje mržnja? Odakle izvire? Ako drugom zavidim i želim biti poput njega, mrzim li ga? Sve dok želim biti kao drugi, mržnja je isključena. Mogu zavidjeti. Biti ljubomoran/ljubomorna. Biti kao drugi ne uključuje mržnju. Uključuje neke druge nimalo pohvalne osjećaje. Ali ne i mržnju.

Mržnja se rađa u onom trenutku kada želim da drugoga nema. U onom trenutku kada nema uspoređivanja između njega i mene. Kada ostajem samo ja. Kada nema nikoga drugog s kim bi se mogao usporediti. Mržnja teži ukidanju svih poređenja. I dobrih i loših. Biti kao drugi mržnja ne poznaje. Čak ni biti drugi. Mržnja prepoznaje samo biti ja. Sam samcat. Njezina sebičnost i samoljublje je destruktivno. Ona ljubi sebe i nikoga drugoga. Ne ljubi čak ni onoga koji je u sebi nosi. Njezina narcisoidnost je zla do srži. Mržnja zavede čovjeka. Obeća mu da će ga ostaviti na životu kada sve druge uništi. Igra na kartu njegove oholosti. Kada ostaneš sam, bit ćeš jedan. Drugih neće biti. Bit ćeš bog. Nećeš morati brinuti. Nadmetati se s drugima. Progoniti sebe kako moraš biti kao i drugi. Kad sve druge uništiš, ti ćeš biti mjera stvari. Apsolutna mjera. Bit ćeš gospodar života i smrti.

Mržnja se rađa iz samoobmane. Izvire iz čovjekovog samoljublja. Iz zablude da je čovjek savršen tek kada ima svu vlast i moć u svojim rukama. Kada ukloni sve prijatelje, neprijatelje, protivnike. Mržnja se hrani iz neiscrpnog izvora kojega čovjek nosi u sebi. Sadržaj tog izvora i za čovjeka ostaje tajna. I čovjek mu ne zna dati ime. Nije da čovjek nije pokušao. Oholost? Samoljublje? Zavist? Grijeh? Ljubomora? Zlo? Riječi kojima čovjek pokušava opisati nešto što egzistira u njemu. Ali ne uspijeva do kraja. Jer željeti i htjeti da nikoga na svijetu nema osim mene mora nositi neko strašnije ime. I izmisli smo ime. Razorno htjenje kojim želimo da smo sami u svemiru. Da smo usamljeni bog koji tiranski i despotski vlada nad cjelokupnom stvarnošću, nazvali smo mržnjom.

Ali kao da ni ova riječ nije dovoljna. Jer jedno je željeti da nikoga nema osim mene u beskonačnom broju svjetova. Nešto je drugo kada netko pokuša u stvarnosti provesti svoju želju. Uklanjanjem svega živog i svih živih. Temeljito. Precizno. Jasno. Bez kolebanja. Vođen jedino mišlju da ne može postojati nitko kao ja. Mogu postojati samo ja. Drugi ne mogu. Ne smiju. Premalo je da se takav pokušaj nazove mržnjom. Sladunjavo je i blasfemično reći kako je učinjeno radi mržnje. Osjećamo da je to nešto puno gore i strašnije od mržnje. Ali mi nemamo strašnije riječi od mržnje. Izgleda da naš jezik ostaje nijem pred iskustvima i događajima koje opisujemo kao one koji su se dogodili zbog mržnje. Još uvijek ne možemo pronaći adekvatnu zamjenu. Možda je i nema. Možda je nikada nećemo ni pronaći. Jer riječju mržnja ne možemo opisati sve strahote kojima smo svjedočili. Koje smo vidjeli. O kojima smo čuli. O kojima su nam drugi pripovijedali. Nazvati mržnjom ono ljudsko ja koje želi istrijebiti sva druga ljudska ja bez iznimke nije dovoljno. Čak i samoj riječi mržnja izmiče do kraja opis jednog takvog apsolutnog ja. Čak je i riječ mržnja slaba.

Što je onda mržnja? Stanje? Osjećaj? Iskustvo? Ili riječ kojom pokušamo s vremena na vrijeme opisati neizrecivu dubinu nečega zlog što čovjek krije u sebi? Ali tako zlog da riječ mržnja ne može opisati do kraja ono što čovjek skriva. Je li riječ zlo dovoljna da opiše ono skriveno što iz nas izbije s vremena na vrijeme u našim međusobnim ubijanjima, ratovima, stradanjima i patnjama koje uzrokujemo jedni drugima? Ponekad obilježeni iskustvom ostajemo nijemi i riječi poput mržnja ili zlo nam ne mogu pomoći da shvatimo kakvo ljudsko ja, kakav ljudski um stoji iza počinjenih zlodjela. Ne pomažu nam objašnjenja. Ne pomažu previše riječi koje smo izmislili da opišemo ono što vidimo. Ili ono što smo doživjeli. Najbliže što možemo doći odgovoru jest pomisao o tragediji i katastrofi kada ljudski ja sebe proglasi bogom koji ima vlast nad životom i smrću. I što je onda mržnja? Je li to ljudski ja koji je sebe proglasio bogom? Izuzeo sebe od svih drugih ljudi i stvorenja? Proglasio se svetim i nedodirljivim? I sve druge osudio na smrt? Ne znamo. Tapkamo u mraku.

Jedino znamo iz iskustva da kad ljudski ja odluči da je dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima, još ne govorimo o mržnji. Ali kada ljudski ja odluči da nije dovoljno biti kao drugi ili sličan drugima nego da mora postojati apsolutni ljudski ja koji je druge odlučio ukloniti, tada počinje mržnja. Počinje ono što u nedostatku strašnijeg izraza zovemo mržnjom. I mi znamo kako je strašno ono što slijedi. I da je riječ mržnja slaba i nejaka da opiše apsolutno ljudsko ja koje je sebe proglasilo bogom i odlučilo da nitko drugi ne može i ne smije postojati. Premalo je prazan svemir i praznu vječnost u kojem egzistira samo jedan manijakalno-egoistički ja nazvati mržnjom. Mora postojati nego strašnije ime. Mi ga zasad ne znamo. I nemamo. Neki su takvu vječnost i takav svemir nazivali pakao. Možda je to riječ koju tražimo da opišemo ono najstrašnije u nama i o nama?

U Sarajevu 25. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sharpshutter

O sudbini

Ima ljudi koji vjeruju u sudbinu i njome se vole isticati oni kojima ide samo dobro u životu. Rado vole reći kako je bila sudbina da upoznaju i imaju tako krasnog supruga ili suprugu i tako krasnu djecu kao da oni sami ništa nisu trebali učiniti nego kod kuće ljenčariti i čekati da se sudbina dogodi ili da sudbina učini svoje. Sudbinom postajemo nezahvalni za dobro kao da nismo ništa učinili mi, nego je sve učinio netko drugi. Mi nismo učinili ništa. Sve je učinio netko drugi. Mi smo se dosađivali i čekali. Sudbina je učinila sve ostalo. Sudbina je vrlo privlačna kad čovjeku u životu ide jako dobro i kad ne mora trpjeti zlo ili patiti. Netko tko bi mogao odživjeti život ugodno i lagodno da nikada ne brine ni o čemu i ni o komu rado bi se pohvalio kako je to sve bila sudbina. Bi li se pohvalio kada bi trpio cijeli život zlo i mirio se s tim kako je i to sudbina?

Sudbina je neprijatelj čovjekovom nastojanju da s pravom preuzme zasluge za dobro koje je napravio. Sudbina je još veći neprijatelj nastojanju čovjeka da drugoga natjera da preuzme odgovornost za zlo koje je učinio. Pripisivati cijeli svoj život hirovitoj sudbini o kojoj ne znamo ni kakva je ni kuda nas vodi znači obogaljiti samog sebe u svojoj slobodi i sposobnosti da se bira vlastiti put i da se zbog tog izbora jednog dana bude odgovoran i pred sobom i pred drugima. Slobodno učinjeno zlo koje moramo podnijeti i koje nam drugi slobodno čini pripisati sudbini znači biti nečovječan i drugoga osloboditi njegove odgovornosti za zlo. Čovječnost i ljudskost ne uključuju samo pohvale tuđoj dobroti, čestitosti i plemenitosti. Uključuju i odgovornost i pozivanje na odgovornost onoga koji je odgovoran za učinjeno zlo. Tumačiti učinjeno zlo sudbinom znači sebe osloboditi obveze zahtjeva da od drugog tražim odgovornost za zlo koje je učinio. Zlo tumačiti sudbinom znači biti neodgovoran prema čovječnosti i ljudskosti kada zlo treba prozvati i tražiti za njega ispriku i kajanje jer je učinjeno ne predviđanjem sudbine, nego slobodnom voljom nekoga tko je mrzio onog drugoga. I ta mržnja nije bila upisana u sudbini mrzitelja kao što ni podnošenje zla mržnje nije bilo upisano u sudbini žrtve mržnje. Vjerovanjem u sudbinu želimo pobjeći od odgovornosti i neugodne zadaće da upozoravamo na zlo i tražimo kajanje od počinitelja zla. Vjerovanjem kako je učinjeno zlo bilo sudbina izbjegavamo i glas vlastite savjesti koja će nas jednog dana optužiti da smo bili kukavice i prepustili sve fatalizmu sudbine.

Privlačno je vjerovati u sudbinu kada je u pitanju dobrota i primanje dobrote jer onomu kojemu dobro ide u životu ne pada na pamet i svakako ne želi da se njegova kob ili sudbina promjeni. Lako se navikavamo i uljuljamo u sudbinu kada je dobro u pitanju i smetaju nam oni koji doživljavaju zlo jer ometaju naš zemaljski raj u kojem je sudbina odredila da budemo stalno sretni, bogati i zdravi. Izbjegavamo razgovarati o sudbini s onima koji su doživjeli i trpe zlo i stalno im ponavljamo da je njihova i naša sudbina ista i tako bezobrazno lažemo jer se bojimo za svoje dobro i nije nas uopće briga za zlo koje drugi trpi. Kad je naše dobro u pitanju, sudbina mora biti jednaka za sve, ali naša mora biti jednakija i sudbinskija od ostalih i ne bi se smjela nikada promijeniti. I mi u to čvrsto vjerujemo i ne popuštamo u svom uvjerenju i nerazumnoj vjeri kako je sudbina princip koji neprikosnoveno vlada svijetom i čovjekom i kako je opasno kada čovjek ne vjeruje u sudbinu i vjeruje u privid vlastite slobode i vlastite slobodne volje. Ali to je zato jer nama ide u životu dobro i jer nismo još uvijek oćutjeli snagu i razornost zla.

Nakaradno je i neljudski vjerovati u sudbinu koja čovjeku oduzima barem pokušaj da se odupre zlu i pokuša se protiv njega boriti i čovjeka misaono ugnjetavati s pozicije dobrog i ugodnog života kako je njegova sudbina da trpi zlo i ne proturječi zlu. Nečovječno je zlo smatrati nepromjenjivom sudbinom za onoga koji ga trpi i ne pokušati učiniti ništa za njega iz straha da se naša sudbina ne promijeni i izgubimo ugodnost koju nam je sudbina osigurala. Čudovišno je tvrditi da su velika zla koje je recimo jedan narod učinio drugom plod sudbine koja je već unaprijed odlučila da će jedni biti ubojice, a drugi žrtve i tako sve dok postoji ljudska povijest. Čudovišno je jer onda nitko nije odgovoran, nitko nije trpio, nitko nije zao, čudovišno je jer pokrivati zlo sudbinom znači tvrditi da zla zapravo nema i da je sve plod unaprijed dogovorenih sudbinskih kretanja na koja je čovjek mogao jedino pristati da ih ili učini kao zlo ili da ih trpi kao smrt, patnju i nepravdu. Zagovornici sudbine koji nikada nisu trpjeli zlo i osjetili njegovu razornu snagu i pustoš ne priznaju njegovo postojanje jer bi time morali i priznati da protiv zla nisu učinili ništa jer su se bojali da bi se njihov dobar i ugodan život mogao poremetiti. Ili bi morali priznati tješeći jedni druge kako se ništa nije moglo učiniti, jer eto sve je bila sudbina i sve je to bilo već negdje zapisano da se dogodi izvan čovjekovog domašaja kao da je sudbina recimo uzela alkohol, sjela za volan i ugasila mladi život. Kao da to nije učinila sloboda i slobodna volja.

Ugodno je vjerovati u sudbinu kad nam je dobro i protiv smo toga da nas netko poziva i proziva da se borimo protiv zla. Ne volimo kad nas pokušaju probuditi iz naše utopije dobrote, ugode i lagodnosti i odbojno nam je da od nas zahtijevaju da osudimo zlo i borimo se protiv njega i prokazujemo ga odakle god da je došlo. Karakteristika je onoga koji nije patio i doživio zlo kojemu je sve servirano u životu da ne podnosi one koji govore i pišu protiv sudbine jer bi mogli poremetiti njegovu ugodu i osjećaj da je sve na svijetu dobro i da se ne bi smjelo ništa mijenjati i činiti samo zato jer bi se vaga sudbine mogla poremetiti pa bi zlo sa svim svojim neugodnim posljedicama moglo prevagnuti na njegovu stranu.

Vjerovati u sudbinu kada se želi isključivo dobrota i ugoda samo za sebe i ne biti spreman dijeliti tu dobrotu s drugima, jer i to bi trebala biti sudbina, odraz je krajnje i maksimalno moguće ljudske sebičnosti koja zlo smatra tuđom sudbinom, a dobro kao sudbinu želi samo za sebe i ne želi ga dijeliti ni s kim. Onaj koji uporno tvrdi da je sudbina što je njemu u životu dobro i da nije dobro sudbinu pokušati promijeniti kako bi i drugima pao udio te dobrote je istovremeno onaj koji zlo prepušta da bude sudbina drugima i neće se nikada pokušati boriti da među ljudima bude manje zla. Uvijek će se boriti da isključivo sebi poveća dobro i ugodu, ali ne i da umanji zlo koje drugi ponekad mora trpjeti. Onaj koji vjeruje u sudbinu jer mu je u životu dobro i ugodno često je ravnodušan prema postojanju zla i patnji drugoga. I on je spreman svoju sudbinu braniti svim sredstvima čak ako treba i uz pomoć zla kako bi očuvao vjeru kako nam je svima sudbina određena i kako nitko od nas ne može ništa više učiniti da dobro proširi, a zlo umanji. Onaj koji je trpio i osjetio zlo više je spreman činiti i dijeliti dobra, nego onaj koji to nije i onaj koji je trpio zlo odbija vjerovati da je sudbina čovjeka da dobro zadrži za sebe, a da zlo prepusti da se proširi na sve ljude.

Vjera u sudbinu bijedna je isprika i nemušto pokriće kojim čovjek ponekad skriva svoju sebičnost uplašen da će netko tražiti da svoju dobrotu i ugodnost podijeli s drugim jer onaj kojemu je dobro se najviše boji da sudbina ne postoji. Zato tako fatalistički vjeruje u sudbinu ne radi sudbine nego radi sebe i svojih privilegija, dok je onaj koji je jednom vidio i izdržao zlo i na kraju ga nadvladao shvatio da je sudbina samo bijedan pokušaj da sebičnjak svoju dobrotu i ugodu ne bi morao dijeliti s njim, dok bi on koji je pretrpio zlo s njim podijelio svoju dobrotu i ne bi dao da mu se zlo dogodi i da mu se zlo učini. Onaj koji je nadvladao zlo ne vjeruje u sudbinu jer se ne boji vlastite dobrote i nije sebičan, dok onaj koji vjeruje u nju čuva svoju dobrotu samo za sebe.

Vjerovanje u sudbinu je samo drugačiji način da se ostane sebičan ne morajući maknuti ni prstom kada se protiv zla treba boriti i kada treba dobro s nekim podijeliti. Vjerovati u sudbinu znači pustiti da se zlo i dalje i širi i sprječavati dobrotu da čovjeku pomogne da se protiv zla bori i da ga barem ponekad nadvlada i pobijedi. Jer ako postoji sudbina, onda iz iskustva koje imamo sa svijetom i ljudima sudbina je na strani zla i protiv dobrote. Boriti se protiv zla onda je isto što i boriti se protiv sudbine. Možda je to zapravo istinska čovjekova sudbina?

U Sarajevu, 10. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen

O opraštanju

Tragovi istovremeno i jesu i nisu ožiljci i najčešće su jedva vidljivi i teško ih je odmah uočiti. S ožiljcima kao da je lakše. Ožiljci su lako uočljivi. Ožiljci su uvijek negativni, ožiljci na tijelu posljedica su nečega lošeg jer ožiljak od operacije, od metka, od granate nije ožiljak od nečega dobroga, nego nečega zlog. Kad je fizički ožiljak podsjetnik na sretno preživljeno zlo, ožiljak ne umanjuje spoznaju da ga je učinilo zlo. Ožiljak od rastave braka, od smrti djeteta, od gubitka posla, od gubitka sigurnosti može biti pokazatelj hrabrosti i odlučnosti da se čovjek izbori sa svim nevoljama, ali ožiljak ne umanjuje spoznaju da su svi ti gubitci ipak bili nešto zlo za čovjeka. Je li moguće pronaći na svom tijelu ili duši ožiljak koji je podsjetnik na dobro? Ukoliko netko misli da je to moguće, onda će morati prihvatiti da dobro ne liječi i ne zacjeljuje rane, nego stvara rane od kojih nastaju neizbrisivi ožiljci. Ali kako ožiljak može podsjećati na dobro? Ožiljak slomljene ruke koji umara i boli s promjenom vremena svojim bolom ne podsjeća na dobro. Skloni smo ožiljke voljeti, smatrati ih neizbrisivim tragovima dobra koje nam se dogodilo, ali u temelju nijedan ožiljak ne dolazi iz nečeg dobrog, ožiljci uvijek dolaze od lošeg i zlog.

Veliki ožiljak preko leđa koji podsjeća na slomljenu kralježnicu zbog teškog pada ili teške nesreće može pobuditi zahvalnost što se na kraju preživjelo i ostalo pokretnim, ali lom ili stradanje kralježnice ne može biti nešto što je samo po sebi dobro. Ožiljci nepovjerenja i gorčine zbog godina preživljenog zlostavljanja mogu pobuditi zahvalnost i hrabrost da se takve stvari sebi više ne dopuštaju, ali nepovjerenje i gorčina koji su stvorili ožiljke ne može biti nešto dobro. I tako svaki ožiljak kada ga se do kraja poput naranče oguli, otvori i ranu i podsjeti kako u boli i pamćenju svakog ožiljka leži pretrpljeno i preživljeno zlo. Ožiljci nas mogu i čine nas zrelijima, mudrijima, hrabrijima, slobodnijima, samosvjesnijima, ali ožiljci ne mogu ukloniti gotovo pa banalnu činjenicu da smo ih zaradili od nečega ili nekoga što je u svom temelju imalo nešto loše ili nešto zlo. Ako istražimo bilo koju povijest bilo kojega ožiljka kojega nosimo, uvijek ćemo otkriti na kraju da ono što je uzrok ožiljku nije bilo dobro, iako je možda izgledalo kao dobro.

Može li dobra stvar stvoriti ožiljak na tijelu i duši? Ili kako ljubav stigne do razvoda i mržnje, život do smrti i umiranja, prijateljstvo do izdaje i okretanja leđa? Zar je dobro takvo da ostavlja ožiljke koji podsjećaju na loše i zlo? Zar dobro može stvoriti ožiljke zla? U dilemi poput ove pronalazimo se onda kada ne možemo shvatiti kako je dobro stvorilo ožiljak koji boli i kojega skrivamo, kako je ljubav kao dobro koje zatvara rane, otvorilo i razderalo čovjeka i pretvorila ga u onoga koji mrzi iako nosi ožiljke koji su na početku bili zapravo ljubav? Kako dobre stvari izrode loše i zle posljedice? Kako tragovi ljubavi, prijateljstva, plemenitosti stvore ožiljke mržnje, neprijateljstva i divljaštva? Kako dobro koje počinje u tragovima završi u vidljivim ožiljcima zla? Što se to dogodi u međuvremenu da trag prijateljstva završi kao vidljivi i opipljivi ožiljak neprijateljstva?

Možda zato što je dobro poput jedva vidljivog traga, koji je isuviše slabašan i nejak da bi se pretvorio u vidljivo dobro bez čovjekove pomoći i čovjekovog napora? Možda svako dobro u nama počinje kao slabašan trag koji zahtjeva puno više napora, truda i brige nego zlo čiji trag ostavlja jasno vidljive i opipljive ožiljke kako u nama tako i u ljudima oko nas? Možda ljubav ili prijateljstvo kao jedva opipljiv trag dobra brzo umre ili nestane jer se ne trudimo i ne brinemo za njih uzimajući ih zdravo za gotovo? Možda je dobro isuviše krhko da bismo primijetili njegove tragove i u nama i drugim ljudima?

Čovjek je put kojim uporedo hodaju i tragovi i ožiljci, put koji iza sebe ostavlja ili tragove ili ožiljke, jedini put koji nekim neobičnim spojem iza sebe istovremeno ostavlja i tragove dobra i ožiljke zla. Čovjek je rijetko stvorenje koje može ostavljati tragove dobra, pa ožiljke zla i opet na samom kraju ostaviti tragove dobra jer je jedino biće sposobno za opraštanje i samoprijekor. Naši ožiljci unatoč našoj zahvalnosti što smo preživjeli, unatoč našoj hrabrosti da više nećemo dopustiti da ih netko drugi nanese, uvijek – htjeli mi to ili ne – podsjećaju da smo preživjeli i doživjeli loše i zlo, iako je početni trag bilo nešto što smo smatrali dobrim. Ponekad se čini da će ožiljak biti trajni podsjetnik na preživljeno zlo, bol koja ne jenjava i ne umire i čiji intenzitet ne popušta. I tako će i biti, osim ako se ne pojavi jedina moć koja ožiljke zla pretvara u tragove dobra. Ali kakva bi moć jedan razoreni brak, jedno razoreno povjerenje, jedno razoreno prijateljstvo mogla pretvoriti u trag dobra?

Opraštanje. Opraštanje je jedina moć i sposobnost kada se iscrpe sve druge mogućnosti koja ožiljke zla pretvara u tragove dobra. Ako je ožiljak put kojim zlo ide naprijed uvlačeći čovjeka sve dublje u prazninu, gorčinu i mržnju, onda je opraštanje trag koji ide natrag u suprotnom smjeru od zla i ožiljka. Opraštanje ide natrag upravo tragovima dobra koje nikakvi ožiljci zla nisu mogli ukloniti i sljedeći jedva vidljive tragove dobra idući prema natrag, opraštanje se vraća na početak, na početak ljubavi, na početak prijateljstva, na početak života. Zato se ponekad govori kako je opraštanje poput novog početka ili novi početak. Veliki broj nas kreće se već utabanim stazama ožiljaka i zla prema naprijed, prema našoj i tuđoj propasti, rijetki među nama vraćaju se istim putem stazama tragova dobra na početak. I dok mi hrlimo naprijed dobro označenim i dobro vidljivim putem ožiljaka i zla kojega smo nanijeli i nanosimo jedni drugima, susrećemo povremeno neke koji idu natrag. I dok mi namrštenih čela, stisnutih usta, skupljenih obrva, raširenih nozdrva i zlim pogledom grabimo naprijed, susrećemo tek ponekog koji ide nazad, vedra čela, otvorenih i nasmijanih usta, obrva raširenih u čuđenju s pogledom koji nas gleda sa sažaljenjem. Obrve raširene u čuđenju i pogled pun sažaljenja predviđen je za nas koji hrlimo naprijed, a ne za one koji istim putem idu natrag. Jer je lako pratiti ožiljke zla koje su već drugi umjesto nas napravili, mi ne spuštamo pogled, odatle se čini da stupamo hrabro i muški. I jest tako. Idemo hrabro i muški u vlastitu propast u još više ožiljaka kojima ćemo popločati zlo za one koji idu za nama. Da se ne izgube, da nastave zlim putem i da se ne predomisle i ne daj bože krenu natrag.

Rijetki koji se vraćaju imaju pognutu glavu, rijetko podižu pogled jer tragovi dobra kojima se valja vratiti natrag traže poniznost, spuštanje čela, lica, očiju i cijelog čovjeka. I tragovi dobra zahtijevaju da se ide polako, strpljivo i oprezno natrag da se neki trag ne bi zagubio, jer je ako se naglo i previše podigne pogled, tragovi dobra koji vode natrag mogu se lako izgubiti i dovesti čovjeka u opasnost da se okrene i priključi onima koji idu ožiljcima zla jer tamo su tragovi očiti i nema potrebe za spuštanjem pogleda. Onima koji idu naprijed ožiljcima zla rijetki koji se vraćaju natrag putem dobra i oproštenja izgledaju kao ljudi koji se nepotrebno muče, nepotrebno trude, glupo troše svoju životnu snagu i energiju na mogućnost da se putem opraštanja vrate na početak odakle je sve počelo.

Ali rijetki ne obraćaju pažnju na rulju koja gura naprijed gazeći stopama starih ožiljaka i stvarajući nove, rijetki šutke, strpljivo u tišini se saginju tražeći tragove dobra kojim se žele vratiti na početak, na temelj, na izvor nemajući ništa drugo nego jedva vidljive tragove dobra koje netko od rijetkih koji se vraćaju ostavio iza sebe idući stazom opraštanja i to jako davno kao da su tragovi dobra nestali u prašini, ali pažljivom oku rijetkog čovjeka koji se vraća putem opraštanja su još uvijek vidljivi.

Zato je dobro nevidljivo i nema ožiljaka i počinje i završava u jedva vidljivim tragovima jer je jako malo onih koji se vraćaju putem opraštanja na početak dobra. Zato je zlo vidljivo i ostavlja vidljive i fizičke i duhovne ožiljke na čovjeku jer je veliki broj onih koji idu dobro obilježenim stopama već nanesenih ožiljaka u velikim kolonama, uzdignutih čela s puno buke i halabuke. Od njihove vike i galame i utabanih stopa zla i ožiljaka nije uvijek lako zastati i pogledati s druge strane puta na one rijetke koji se ponizno, tiho, šuteći spuštenih pogleda vraćaju stazom opraštanja idući za jedva vidljivim tragovima dobra jer su jednom i sami idući uzdignuta čela s puno vike išli utabanom stazom ožiljaka koje je nanijelo zlo i vidjeli da na kraju puta osim uništenja, pakla i smrti nema ništa i okrenuli su se natrag.

To što se rijetki okreću i vraćaju putem opraštanja prema jedva vidljivom dobru pokazuje da ima više onih koji hodeći putem zla stvarajući nove ožiljke gazeći po starim ostaju na kraju puta i ne vraćaju se natrag. Nije da ne mogu kao i ovi rijetki. Možda ne žele.

U Sarajevu, 13. 3. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com – dorađeno na Spark Adobe-u

O negativnosti

Negativnost nije loše raspoloženje kada ujutro ustanete i vidite vani kroz prozor kišu, snijeg, maglu, smog jer ste se nadali suncu i vedrom nebu. Vrijeme je promjenjivo. Negativnost nije nervoza kada idete ujutro na posao i ostanete ukliješteni u gužvi zbog semafora, auta, lakše prometne nezgode. Gradski promet je promjenjiv. Negativnost nije ljutnja na šefa i kolege na poslu zbog međusobnih ljudskih i poslovnih odnosa. I šef i kolege na poslu su promjenjivi i oni se mijenjaju kao i vi. Negativnost nije loš odnos s mužem, suprugom, ženom, djecom, obitelji. I oni se s vremenom mijenjaju. Manje-više sve negativno koje iskusite tijekom dana, tjedna, mjeseca, godine nije negativnost jer je stvarnost i ljudi koji vas okružuju promjenjivi i mijenjaju se. Tijekom mjeseca nekoliko dana bit će sunčano i lijepo vrijeme i vaše će se raspoloženje sigurno popraviti. Tijekom godine bit će dana kada neće biti prometne gužve i bez nervoze i brže će te dolaziti na posao. Tijekom radnog vijeka i šef i poslovni kolege će se mijenjati bit će tu i dobrih zajedničkih poslovnih poduhvata i uspjeha. Tijekom cijelog vašeg života i vaš suprug ili supruga, vaša djeca, vaša rodbina mijenjat će se i unositi dobre stvari i dobra raspoloženja u vaš život.

Što je onda negativnost? Negativnost je nepromjenjivi čovjekov stav prema stvarnosti prema kojem sve što se događa i ima dogoditi u sebi nosi oznaku lošeg, čak i ako je u pitanju i nešto dobro. Negativan čovjek kada nakon vremenskih loših dana naiđe sunčan dan, isključivo razmišlja samo o lošem vremenu koje je bilo i ne vidi lijep dan pred sobom. Negativan čovjek kada naiđe na zeleni val putujući autom na posao, isključivo razmišlja o jučerašnjoj gužvi u gradu i gužvama prethodnih dana. I sunčan dan i zeleni val u prometu kod negativnog čovjeka prolaze nezapaženo. Ni mali ni veliki znaci dobrog u životu ne mogu biti primijećeni od strane negativnog čovjeka. Negativnost je nepromjenjivi stav prema kojem jedino što postoji jest uvijek zlo, zlokobno i zloćudno i dobrota u bilo kojem obliku ne može prodrijeti u taj nepromjenjivi stav. Negativnost je vjerovanje u nepromjenjivost loših, zlokobnih životnih okolnosti i stvarnosti.

Negativnost ne može samostalno živjeti nego živi poput parazita u čovjekovom umu, mislima i njegovim idejama. Negativnost hraneći sebe ujedno hrani i onoga u kome se trajno nastanila kao nepromjenjiva oznaka karaktera. Kada se negativnost nastani u čovjeku, ona od stranca i bolesti koju treba odstraniti postaje domaćin koji otvara vrata čovjekovog uma drugima koji s čovjekom komuniciraju. Kada odnos negativnosti i čovjeka postane domaćinski, prijateljski, intiman, kada negativnost prestane biti parazit, tada se razvija osjećaj uživanja i ovisnosti u negativnosti i negativnom. Ima ljudi koji uživaju u čitanju crne kronike u novinama, koji uživaju u negativnim vijestima koje govore o lošim događajima kao što su ubijanja, potresi, poplave, ratovi i koji su pomalo postali ovisnici o lošim i zlim vijestima koje svakodnevno gledaju i upijaju opravdavajući to tvrdnjom kako su danas sve vijesti uglavnom negativne vijesti. Nikad im nije palo na pamet da jednostavno prestanu čitati crne kronike i gledati vijesti koje govore samo o zlim i zloćudnim stvarima jer zapravo ne mogu prestati jer je negativnost postala njihov intimni prijatelj i suputnik.

I danas nije samo negativan pojedini čovjek ili grupa ljudi, danas od negativnosti boluje veliki broj ljudi i cijele zajednice, veliki broj ljudi postao je intiman prijatelj s negativnošću i odatle dolazi uživanje o crnim kronikama, lošim i negativnim vijestima, tuđim stradanjima i gubitcima. Veliki broj ljudi pretvorio se u ovisnike o negativnosti jer negativnost nije ništa drugo nego neizlječiva ovisnost o zlu i pokvarenosti, fiksacijsko uživanje u lošem i negativnom od vlastitog života do cjelokupne stvarnosti. Biti negativan znači cjelokupnu stvarnost smatrati zlom i pokvarenom i razvijati ovisnost na temelju takvog stava, ovisnost koja s vremenom obuzme čovjeka i čovjek prestane biti sposoban za drugačije razmišljanje, drugačiji stav prema ljudima i stvarnosti.

Negativnom čovjeku nije dovoljno što uživa u crnoj kronici, lošim i zlokobnim televizijskim vijestima i prijenosima, pokvarenim pričama o sebi i drugima, njemu je potrebno da negativnost postane dio njega, da se stopi sa svakom venom, arterijom, organom njegova tijela i svakom idejom, mišlju njegove duše. Negativan čovjek uvijek je u stanju proždiranja samog sebe, jer negativnost koja se hrani njime uvijek traži i očekuje više. Više ubojstava u crnoj kronici, više stradanja i ratova u vijestima, više tmurnih i oblačnih dana, više gužvi u prometu, više obiteljskih problema, sukoba i nesuglasica. Kada čovjek povremeno osjeti kako uživa u negativnom raspoloženju, odnosu, čitanju crne kronike i gledanju loših vijesti, nije li donekle negativnost ušla u njegove vene, arterije i organe i njegovu dušu? Negativan čovjek ne može vidjeti lijep dan, manje gužve u prometu, bolje obiteljske odnose, ne traži dobre vijesti u novinama, niti dobre vijesti na televiziji, internetu. Negativan čovjek je nepromjenjivog stava jer je postao slijep za bilo kakvo dobro koje postoji u njegovom životu, u ljudima i stvarnosti koji ga okružuju.

Negativnost je i fizičko-duševni hendikep koji uzrokuje uživanje i ovisnost o zlu, lošem, zloćudnom i pokvarenom i fizičko-duševna bolest koja uzrokuje sljepoću u odnosu na dobrotu, dobre ljude, dobre događaje i općenito postojanje dobrote u stvarnosti. Zato negativnost nije loše raspoloženje jer je negativnost nepromjenjiva uslijed sljepoće i ovisnosti koju čovjek razvije u odnosu prema njoj. Dok je karakteristika lošeg raspoloženja promjenjivost gdje jedan lijep dan ili događaj može sve promijeniti, nepromjenjivost je karakteristika negativnosti i nikakav lijep dan, lijep događaj, dobar čovjek neće u bitnome promijeniti negativnog čovjeka i njegov bolesni, ali svejedno intimni odnos s negativnošću. Negativnom čovjeku svi i sve je zlo, zloćudno i pokvareno. Stvarnost je do kraja zla, zloćudna i pokvarena kao i ljudi od onih najdaljih do onih najbližih.

Negativan čovjek preživljava i održava se na životu hraneći se negativnošću koja ujedno i njega samog proždire. Oni se hrane jedno drugim. Kada negativan čovjek uživa u crnoj kronici, uživa podjednako i negativnost, kada uživa u vlastitoj ljutnji i nervozi zbog gužve u prometu, uživa podjednako i negativnost, kada uživa u nanošenju duševnih i emocionalnih rana svojim bližnjima, uživa podjednako i negativnost. Negativan čovjek je bolesna simbioza i bolestan suživot uživanja u nečemu zlom, lošem i pokvarenom gdje je međusobno izjedanje čovjeka i negativnosti motiv i razlog života i življenja. Dok negativnost proždire čovjekove vene, arterije, organe, ideje i misli zauzvrat ga hrani uživanjem dok drži novine i uživa u čitanju crne kronike i tko je koga ubio, prevario, opljačkao, pretukao. Tako se rađa ovisnost o negativnosti koja se razvija preko uživanja u proždiranju vlastitog tijela i duše i zato ponekad ljudi znaju reći kako ne mogu prestati i vole ponekad čitati crne kronike, gledati negativne vijesti o potresima, poplavama, ratovima i ubijanjima jer su postali ovisnici o negativnosti koja je po svojoj prirodi nešto destruktivno.

Negativnost proždire cjelokupnog čovjeka, a zauzvrat nudi ovisnost o uživanju u lošem i negativnom. Kada ljudi postanu ovisnici, oni koji uživaju u negativnosti koja ih proždire i zajednice u kojima žive, djeluju i rade su žrtve njihove ovisnosti i uživanja u negativnosti jer će oni proždirati vlastite zajednice, ljude oko sebe, svoje suradnike na poslu, svoje obitelji. Niste li se osjećali loše u društvu nekoga tko uvijek govori i razmišlja negativno? Obično pomislite da je riječ o lošem oblačnom danu, gužvi u prometu, problemima na poslu i obitelji i mislite da je čovjek loše raspoložen. Ipak, kad vidite da se taj čovjek mjesecima ne mijenja, da se ponaša i govori isto loše i negativno i da se iza njegovih riječi pojavljuje osmijeh kada govori o crnim kronikama, negativnim televizijskim vijestima, zloćudnim predviđanjima kraja svijeta na internetu možda nije u pitanju samo loše raspoloženje, možda je riječ o negativnom čovjeku. Ako se ne sklonite, koliko je moguće, na sigurnu udaljenost, uskoro će i vas zaraziti svojom ovisnošću i uživanju u negativnosti. Postat će vaš grobar, zaraziti vaše tijelo i dušu negativnošću i postat ćete poput njega nesposobni za promjenu na bolje, slijepi da vidite kako u lijepom danu, manjoj prometnoj gužvi, u odnosu sa šefom i kolegama na poslu, odnosu prema ženi, mužu, djeci i obitelji ima zrnaca dobrote.

Ne bojte se loše raspoloženog čovjeka ni razloga zbog kojih je neraspoložen. Promijenit će se i on i razlozi. Čuvajte se negativnog čovjeka, nepromjenjivog zlokobnog proroka koji opsesivno uživa u negativnosti proždirući i sebe i druge oko sebe. Sklonite se na vrijeme, negativan čovjek je vrlo opasan po vaše zdravlje i može vas pretvoriti u živog mrtvaca još za vašeg života koji proždire samog sebe, može vas pretvoriti u slijepca koji ne primjećuje kako je danas lijep dan, kako je danas manje gužve u prometu, kako su šef i kolege na poslu danas susretljiviji, kako je muž ili supruga danas otvoreniji i nježniji.

Sklonite se od negativnog čovjeka kako ne biste uživali u crnim kronikama, lošim i negativnim televizijskim vijestima, sarkastičnim zlim komentarima voditelja i voditeljica, lažnim obećanjima političara, sklonite se kako ne biste već nakon prve pročitane crne kronike i pogledanih negativnih vijesti žeđali i govorili sebi: ”Ali želim još jer ovo je tako dobro, tako očaravajuće, tako primamljivo i tako privlačno”. Ako tako razmišljate i radite, već ste postali negativan čovjek i negativnost će vas proždrijeti i vas i vaše vene i arterije i organe i vaš um i misli i ideje i oglodat će vas do kosti. Od vas će ostati samo kostur koji hoda tražeći negativnost da se i dalje hrani i da ga negativnost proždire potpuno slijepi za zrnca dobrote koja vas okružuju, kostur koji hoda okolo govoreći kako želi još crnih kronika, loših i negativnih vijesti, sarkastičnih i zločestih voditelja, komentatora, pokvarenih političara… jer kako je moguće uživati u svemu nabrojanom i kako uživanje u tome može donijeti išta dobroga čovjeku?

U Sarajevu, 28. 2. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com