smisao – Poptheo Web Portal

MOŽE LI ISKUSTVO OSJEĆAJA BESMISLA ŽIVOTA POKATKADA BITI I DOBRIM POKAZATELJEM?

Osjećaj besmisla života stoji u uskoj vezi s različitim životnim razočaranjima, kojima nerijetko kumuju i neki biološki procesi. Naime, s vremenom naše tijelo počinje slabije lučiti različite hormone i enzime zbog čijeg se optimalnog prisustva u mladosti upravo i osjećamo tako dobro, pa čak i u onim mladalačkim epizodama kad nam realno baš i nije tako dobro. Stoga se osjećaj besmisla uglavnom i javlja u srednjoj životnoj dobi, sa onim što se kolokvijalno naziva kriza srednjih godina. Naznačenom osjećaju tada dodatno kumuje i taj specifični „prijelomnički” karakter četrdesetih godina, ono: kad si još uvijek previše mlad da odustaneš od života, no kad si već dovoljno star da bi opet započinjao s nekim novim stvarima i zanimacijama (M. Selimović). A nije li to već samo po sebi nešto poprilično besmisleno? I možeš nešto još, a i ne možeš … i htio bi, i ne bi htio, jer znaš da ne bi imalo smisla, kao što ti ionako već puno toga nema smisla.

Osjećaj besmisla kao prizma osobnog svjetonazora

Najteže kod osjećaja besmisla i jest to što ne vidiš samo za momentalno da ti je život besmislen, nego što se taj vidik proteže na svaku moguću stranu, i u prošlost i u budućnost. To je baš nešto poput nametnute prizme kroz koju gledaš u što god gledao. Čovjek koji se hrve sa osjećajem besmisla ispred sebe teško može vidjeti svjetlu budućnost, kao što, s druge strane, obično već žali što se uopće rodio, a to sve skupa i jest ono što osjećaju besmisla daje privid totaliteta i konačno dosegnute mračne sudbine. Međutim, to definitivno ne mora biti tako. Potrebno je samo malo distancirati se od svog trenutnog vidika i situacije. Jer svi mi u sebi nosimo sjećanja i na životne periode kad je itekako bilo smisla, kao što znamo i za brojna iskustva ljudi koji jasno svjedoče da su kroz ovakve krize ne samo prošli nego čak i izašli obnovljeni te mnogo snažniji. Najučinkovitije što možemo poduzeti protiv svoga besmisla i jest to da mu pridodamo vidik prolazne životne faze, i jednom kad mu na taj način zadamo udarac u predjelu njegove prividne konačnosti i totaliteta, vjerojatno ga nećemo ono automatski izbaciti iz svoga života, ali ćemo ga u svakom slučaju prepoloviti ili barem desetkovati, te na taj način sebi stvoriti pretpostavku za novi životni zamah i konačnu pobjedu.

Osjećaj besmisla kao pretpostavka istinske slobode i razumnog života

Ništa ti se ne da; ništa te ne zanima. Obećavaju ti ponešto tu i tamo, ali već znaš iz iskustva, što više obećavaju, to te obično više prevare ili barem ono benigno zavaraju. Kao što u ostalom već znaš da ni samom sebi ne treba previše vjerovati kad si ono nešto u dobroj vjeri naobećavaš. Grozno … strašno … kojeg li neljudskog besmisla!? No, čekaj malo! Nije li ovo sve skupa sloboda? Ono mislim prava pravcata sloboda? Po prvi puta u životu stvarno sloboda? Prirođeni nagoni su u međuvremenu splasnuli i ne mogu te više tek tako kao junca natjerati da potrčiš za svim onim što ti izgleda obećavajuće ili barem dobro miriše i izgleda. Tu je i ona najskuplja – životna škola. Razaznaješ šupljake i praznoslove, kao i općenito sve one ljude i situacije za koje pouzdano znaš da ti ne odgovaraju. Jest, istina je da je sa svim tim nastupila sada i neka čudna i sablasna pustoš i praznina, koju još treba apsolvirati i nadići. No, to je ipak sloboda, kao i prilika da se konačno počne živjeti promišljeno i sa svrhom, pa šta god to bilo. Jest strašno, i s razlogom je strašno. To je granica gdje prestaje sve dosadašnje i počinje nešto posve novo. Toliko strašno, da neki ljudi nažalost ni ne prežive ovaj period. Čak ako i shvatimo da smo sve do sada bili u mnogim zabludama, ali ono, čekaj malo, nisu li to naše zablude!? Srodili smo se s njima, i one su sad dio nas i našega identiteta, a identitet je po sebi strašno osjetljivo područje koje generira strahovite reakcije ako se ovaj osjeti ugroženim i povrijeđenim. Stoga, fenomenologija osjećaja besmisla po sebi i jest vrlo bliska fenomenologiji smrti. Da, umro si … nema ti pomoći! E sad, jedino ono još odlučiti se oko toga je li smrt kraj ili je ona ipak transformacija i početak novog života? A tu važi, usprkos svim argumentima vjere i nevjere, svaki čovjek se oko ovih stvari u konačnici mora navlastito odlučiti. „Da, umro sam, točka!” Ili: „Da, umro sam, transformiram se … krećem dalje … tj. zapravo po prvi put stvarno ja kao ja nešto krećem i pokrećem!” Jer, ne tjeraju me više nagoni, a ni drugi ljudi me ne mogu više tako lako zavarati…

Osjećaj besmisla kao specifično ljudski čin i herojsko dostignuće

Jedno je sigurno. Životinje nemaju problema sa osjećajem besmisla. Odnosno, postaju depresivne pokatkad tek u društvu ljudi i njima pripadajućeg besmisla. To nam i govori da, koliko god tegoban bio, osjećaj besmisla je posve ljudski čin i iskustvo. Štoviše, skloniji su mu inteligentniji ljudi od onih manje inteligentnih. Jer i mora se biti naglašeno inteligentnim da bi se proniknulo u nevaljane razloge prividnog smisla. Tko ovako nešto ne može, i pored svih mršavih životnih rezultata, i dalje će se nešto olako nadati i za nečim pogubnim radosno juriti, ili će jednostavno biti zadovoljan mizerijom golog preživljavanja. Stoga je osjećaj besmisla neminovno i svojevrsno herojsko dostignuće. Netko se uspije popeti na Everest, a netko dosegne sve do samog besmisla. I zato stvarno, nije li šteta da jedan takav genijalan talent tu trajno zapne, premda će ga besmisao neminovno pokušati nagovoriti da mu je upravo tu mjesto i trajno utočište. Besmisao to itekako želi, jer to i jest sam vrhunac besmisla: Natjerati jednu posve smislenu ljudsku osobnost da skonča u ambisima besmisla.

U Sarajevu 16. IV. 2022.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niserin

Više od jednog smisla

Veliki smisao je rijedak. On bi nas trebao zaštititi od monotonije i dosade. Veliki životni smisao uvijek računa na ono da ujutro valja probuditi se, ustati i nastaviti živjeti. Ali mi ne računamo uvijek. Od velikog životnog smisla očekujemo da svakodnevno bude prisutan i u nama i oko nas. Tražimo od njega da bude i živi u svakoj našoj običnoj i rutinskoj radnji ili postupku. Tako bismo htjeli da veliki smisao braka bude prisutan u običnosti dnevnog života, u ispijanju kave, u plaćanju računa, u čišćenju stana, u kuhanju hrane. Hoćemo veliki smisao koji prožima našu rutinu, ali takvom silinom da u svemu osjećamo euforiju i strast, čak i u beznačajnim situacijama i događajima dana. Naša očekivanja od velikog smisla su nerealna. Tako ulazimo u razdoblja razočarenja, stagnacije i rezignacije. Otkrićem nesuglasja između naših očekivanja i stvarne uloge velikog smisla u našem postojanju. Trenutak kada se probudimo i zaključimo: Dakle, to je to i ništa više? Hoćemo da veliki smisao ljubavi prožima cijeli naš život, svaki naš pokret, kretnju i gestu, naš odnos prema drugom i njegov odnos prema nama. Kao da smo izdani od velikog smisla ljubavi kada ga otkrivamo u svakodnevnim obvezama i potrebama: Dakle, to je znači ljubav i ništa više? Veliki smisao oko kojeg se gradi naš život predviđen je da traje. Nije predviđen da nas iznenada prožima snažnim euforijama i osjećajima i nestane. On nije kao velika eksplozija ili iznenadna lavina koja izbriše sve pred sobom i kraj. Poput je tihe rijeke koja mirno i strpljivo protječe kroz nas, o kojoj mislimo da još dugo njezin izvor neće presušiti. Ono što veliki smisao života čini poželjnim nije njegov intenzitet koliko misao kako bi jedan takav smisao mogao biti trajno rješenje za razloge i motive zašto i zbog čega živjeti. I djeca spadaju u veliki smisao života. Intenzitet ljubavi prema njima traje kratko i najveći dio smisla njihovog postojanja odnosi se prema roditeljima kao stabilan i dugotrajan odnos poštovanja i zahvalnosti. Bivamo razočarani velikim smislom kada umjesto izgradnje čvrstog odnosa prema trajanju tog smisla izgrađujemo odnos prema njegovom intenzitetu i sve nade polažemo u snažnu i iznenadnu eksploziju ili lavinu smisla koja se iscrpljuje prestankom eksplozije. Kao što se razočaramo u veliki smisao ljubavi svršetkom izrazito kratke, ali snažne fizičke strasti i s njezinim okončanjem gubi se i naoko ono što je smatrano velikim smislom života. Zahtjevno je ostvarivati veliki smisao u svakodnevnom življenju, kao što je još zahtjevnije u svakodnevnici pronalaziti tragove velikog smisla zbog kojega smo se odlučili za određenu formu i način života. I u samoći netko može pronaći veliki smisao. U odmaku od ljudi, u distanciranju od konvencija koje mu drugi nameću. Ali čak i tako slobodan od drugih ljudi, čovjek koji je sam pred sobom ima težak posao. Velikom području dnevnog života koji je ispunjen samoćom treba dati veliki smisao samoće na koju se odlučio. U golemoj i nepreglednoj pustinji života bez drugih pronaći razloge za samoću i njome ispuniti vrijeme. Naša sklonost zaboravu velikog smisla nije nešto što želimo i tražimo da se dogodi.

Veliki smisao u susretu sa dnevnim životom i njegovom običnošću može se izgubiti i izblijediti. Kako bismo izbjegli potpuni gubitak velikog smisla, pribjegavamo sjećanjima, odnosno prošlosti. Vremenima kada je veliki smisao bio jače prisutan i snažniji. Iako neki u godišnjicama braka i proslavi rođendana svoje djece nerijetko vide samo obveze i probleme, riječ je o nastojanjima da se veliki smisao života ponovo doživi i učini prisutnim. Par koji lista uspomene s vjenčanja tim činom oživljava veliki smisao braka kojem su se prethodno predali. I godišnjice smrti dragih ljudi su oživljavanje velikog smisla života. Kada netko obilježava godišnjicu smrti oca ili majke, uprisutnjuje veliki smisao života koji se u prošlosti javljao kao život oca ili život majke koji su bili uzori i koji su čovjekovom životu pružali veliki smisao. Naše često vraćanje prošlost, podsjećanja na prošla vremena, uspomene na bivše ljubavi, sjećanja na prijateljstva nisu uvijek loš znak kako živimo u prošlosti i ne možemo ići naprijed. Ponekad je riječ o našem pokušaju da oživimo veliki smisao života kako bismo razumjeli svoju sadašnjost i dali joj određeni smjer ako se ona polako rastočila i izgubila. Ponekad se pitamo: Što bi otac ili majka rekao kad bi me sada vidio/vidjela? Nije to samo pitanje u kojem tražimo moralno odobravanje pokojnih roditelja. Ujedno je takvo pitanje i pokušaj da oživimo veliki smisao jer su roditelji u svoje vrijeme bili dio tog velikog smisla prema kojem smo gradili i usmjeravali svoj život. Oni su možda velikim dijelom bili taj veliki smisao oko kojeg se okupljao i proživljavao život. Ili pitanje: Što bi naš sin/kćer učinio/la da sada ovo sluša ili gleda? Pitanje nije samo znak žalosti, ono je i pokušaj da se ljudi vrate velikom smislu života koji je postojao u njihovoj djeci. Zajedno s nama veliki smisao raste i odrasta. Njegova zrelost je vidljiva u našoj upornosti kojom se na njega svakodnevno oslanjamo i naslanjamo i onda kada njegova strast i početna snaga oslabe. Veliki smisao ostaje iza nas kao uporišna točka na koju se povremeno vraćamo. Kao putokaz koji smo već prošli, ali se trebamo vratiti jer smo se izgubili. Iako nas prati i zajedno s nama živi, on ne može iznova početi. Ne može se nanovo roditi svakog dana kao onda kada smo ga prvi put izabrali. On se pretvara u stabilnost, zrelost, usmjerenost na život. Veliki smisao ne može se definirati. On se izabire kao mogućnost za koju se nadamo da će dati svrhu življenju. Nezahvalno je pokušati ga precizno odrediti. Je li to bio izbor, osjećaj, nadanje, očekivanje, planiranje, bijeg, potraga? Što smo htjeli izabiranjem nekog velikog smisla? Što želimo ako još uvijek živimo unutar velikog smisla kojega smo izabrali? Ili se vratimo u prošlost na početak kada je veliki smisao bio životan, tako prisutan, gotovo da ga je čovjek mogao namirisati ili dodirnuti. Vraćanja u prošlost nisu uvijek bijeg od sadašnjosti ili budućnosti. Nisu uvijek niti nostalgije. Vraćanja su pokušaji povratka nekom velikom smislu koji je duboko označio i odredio naš život. Misleći o njemu, pokušavamo ponovo osjetiti njegovu snagu, osjećaj života i ispunjenja koji nas je nekad prožimao. Živimo kao oni koji stalo grabe naprijed s mišlju kojom živimo u prošlosti. U prošlom vremenu kada je veliki smisao jakom ljubavlju prožimao naše postojanje. Gledamo natrag prema velikom smislu jer se želimo osjetiti i živima i životnima. Odatle sve one godišnjice brakova, rođendani, proslave i slavlja. Sve one tužne i bolne obljetnice smrti. U njima se pokušavamo domoći ponovo velikog smisla. Onog istog smisla zbog kojega još uvijek živimo i ne odustajemo od ideje da nije sve izgubljeno i da je veliki smisao života još uvijek negdje tu s nama. I oko nas. I u nama.

U Sarajevu 11. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: aberdeen82

O sućuti

Ima nešto ujedinjujuće u sućuti. U osjećaju da želimo nekome pružiti utjehu u trenutku nepodnošljive boli. Kada bismo trebali i morali prijeći preko bilo koje prepreke koja nam ne dopušta dijeliti patnju. Ne možemo se pozivati na nezavršene razgovore, neizmirene račune, nedovršene poslove i opravdavati zašto ne želimo i nećemo biti dio onih koji žele sudjelovati u trpljenju. Sućut pred naše oči stavlja ono što nas istovremeno pogađa i od čega smo trenutno sigurni i zaštićeni. Svijest o prolaznosti našeg postojanja i iskustvo smrti. Kao da nam sućut dopušta na trenutak pogledati smrt onakvom kakva ona jest. Nepoznata. Tiha. Nenadana. Neplanirana. Ona koja u datom trenutku prekida sve međuljudske odnose i vraća sve na nekakav početak i briše temelje svega onoga što smo mislili da mora biti temeljno i presudno za naš život. Iskustvo sućuti ne briše smisao našeg života. Ujedinjeni s drugima u njihovoj žalosti, sućut nas poziva da preispitujemo život. Naš život. Naše prioritete. Naše temelje koje smo već postavili. Sućut je jedna vrsta privilegije ne u nekakvom morbidnom smislu. Sućut nas dovodi najbliže što je moguće našoj vlastitoj smrti i umiranju dok smo istovremeno, barem zasad, od naše vlastite smrti oslobođeni. Odatle je moguće i misliti o vlastitom umiranju. U iskustvu sućuti misliti o vlastitom umiranju nije nekakav psihološki poremećaj zbog kojega smo čudaci ili oni koji su zakinuti za normalnu sposobnost empatije. Mislimo o smrti kao mnoštvu istovremenih pitanja i mogućih odgovora. Kako će izgledati život sada kad nekoga nema? Što će biti s njegovim poslovima? S njegovim planovima? Što će biti s odnosima onih koji su s njim bili povezani? Što će biti s njegovim stvarima, predmetima i svim onim što je iza njega ostalo? Sućut je iskustvo intimne blizine i beskonačne udaljenosti. U sućuti smo blisko sjedinjeni s onima koji tuguju, i istovremeno smo beskonačno daleko od iskustva smrti onoga koji je mrtav. Naša sućut pokušava nemoguće. Premostiti jaz između našeg življenja i onoga koga je smrt već uzela tako što pokušavamo i želimo biti najviše moguće blizu onima koji su s njim još bliže povezani nego mi. U sućuti i njezinoj blizini koju iskazujemo krije se naš pokušaj da zavirimo s one strane života dok istovremeno čvrsto ostajemo ukorijenjeni u ovom svijetu u kojem živimo. Sućut nas oslobađa napetosti i straha na neki način jer kao da u nečijoj smrti ona sama uzima kratki predah od svoga neumornog i neumoljivog posla. Ne znamo tko je sljedeći na redu, ali u trenutku sućuti dok svi zajedno ujedinjeni dijelimo tugu s onima koji su nekoga izgubili, osjećamo da smo svi zajedno u tom trenutku sigurni od smrti. Kao da je ona za danas završila svoj posao čime se odgađa naše razmišljanje o onome sutra što bi i nas moglo čekati. U sućuti postoji snažan osjećaj popuštanja i otpuštanja naših skrivenih i do tada prešućenih napetosti, misli, očekivanja.

U trenutku sućuti kada nastojimo ljudski i iskreno biti dio nečije boli, osjećamo čak i određeno olakšanje. Kao da smo iz sebe otpustili dugo zadržani udah koji više nismo mogli zadržati. Odatle kroz sućut i naša međusobna pomirenja i izmirenja u trenutku smrti. Sve ono ružno i loše što se između nas skupilo tim udahom kojega nikako nismo mogli izdahnuti u sućuti se iznenada prepušta vani i tamo ostaje. Odatle i ona neobična iskustva velikih izmirenja, bilo obiteljskih bilo prijateljskih odnosa i veza, u trenutku sućuti. Kao da sućut ima neku tajnovitu moć kojom postiže ono što inače život i življenje godinama bezuspješno pokušavaju. Snaga sućuti koja u stisku ruke i u zagrljaju razrješava gordijske čvorove naših neriješenih međusobnih odnosa i veza nas usmjerava prema nečemu važnom o nama samima. Prije ili kasnije mi sami, naš život, naše životne ideje i planovi, sve će se naći u trenutku kada treba stisnuti ruku i pružiti zagrljaj, dakle pobijediti sve nesuglasice i nejasnoće i pristati da u tom trenutku nastojanje da dijelimo nečiju bol i tugu bude dokaz i demonstracija naše ljudskosti i naše plemenitosti. U sućuti osjećamo poziv da se borimo protiv nepobjedivog neprijatelja tako što ćemo pružiti podršku i potporu onima koji su shrvani gubitkom i da je čak i sam život u tom trenutku sam po sebi nevažan i nebitan. I naši planovi. I ideje. I zamisli. Sve to na nekoliko trenutaka mora izgubiti temeljno značenje, prestati biti svrha našeg života, moramo na trenutak suspendirati vlastiti život kako bismo nešto od naše životne snage i nade prenijeli onima kojima je potrebno. U sućuti prenosimo sami sebe drugom i sebi zabranjujemo da budemo mi s našim životom. U tom trenutku ništa što je naše i što smo mi sami nije toliko važno i ne smije zauzeti i imati povlašteno mjesto u odnosu na sućut koja služi kao poveznica onih koji tuguju i života. Sućut ih povezuje s nama, a preko nas ih povezuje i vraća natrag u život i mogućnost postojanja smisla života makar je netko tko je bio dio tog smisla sada negdje na drugom mjestu. Naša sućut mora biti dovoljno bliska da im pruži priliku da se poslije svega vrate životu koji će uvijek zračiti djelomičnom prazninom. U sućuti ne možemo zatvoriti prazninu koja je nastala nečijim odlaskom niti objasniti njezino postojanje. U sućuti pokušavamo pružiti drugima utjehu i nadu kako se može živjeti uz prisutnost praznine jer možda i sami živimo s prazninom odlaska. Sućut je neobično iskustvo određene ljubavi u trenutku kada ljubavi nema ili je otišla ili ako je ima, ona se više ne može ostvarivati na uobičajen ljudski način, onaj na koji smo svakodnevno navikli. Neobično iskustvo blizine i topline u trenutku hladne i ledene pustoši koja dominira krajolikom i nama samima. Sućut je trenutak kada smo dovoljno hrabri, jaki i plemeniti da se suprotstavimo smrti tako što ćemo jedni druge međusobno i zajednički stiskom ruke, zagrljajem, poljupcem podsjećati i ohrabrivati kako se može živjeti i kada praznina i odlazak bivaju i jesu i neminovni i neizbježni i više ništa ne možemo učiniti. Preostaje nam biti blizu jedni drugima. Izgleda beznačajno u odnosu na gubitak. Ipak bez naše sućuti netko možda neće moći ponovno pronaći smisao življenja u praznini koja je ostala nakon što je netko zauvijek otišao. Ne znamo gdje će i kada naša ljudskost i naša plemenitost u sućuti prema čovjeku biti razlog zašto netko nije odustao od sebe i života iako se činilo da će se na kraju njegov ili njezin život upravo tako završiti.

U Sarajevu 15. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Davydov

O boli

Težina naše boli je u tome što je ne možemo drugom prenijeti onako kako ona u nama postoji i živi. Bol je nekomunikativna. Zatvorena u sebe. Drugom možemo prenijeti tek riječi ili neke nejasne zvukove o onome što nas boli, kako nas boli i gdje nas boli. Bol nas zatvara u sebe. Izolira nas od svih. U dubokoj i neizrecivoj boli otkrivamo što znači biti sam i što znači biti bespomoćan. Svi su tu. Žele pomoći. Ovdje su za nas. Nijedan od njih ne može našu bol „izvaditi“ iz nas i „unijeti“ u sebe. Strašno iskustvo boli doima se i kao najintimnije iskustvo samog sebe. Kao da sebi nikada nismo bliži nego onda kada nas boli. Ta blizina može biti spoznavajuća jer u vlastitoj boli o sebi otkrivamo ono što je dotad u nama bilo skriveno i nepoznato. Otkrivamo snagu da se borimo. Otkrivamo motive zašto ne želimo odustati. Ali možemo otkriti i naše krhkosti pred iskustvom boli, našu nemoć i naš strah. Bol ima i onu razarajuću dimenziju kada se u nju hermetički zatvaramo i ne dopuštamo nikomu da nam prilazi. Razarajuće iskustvo boli nije uvijek i isključivo u njezinom fizičkom intenzitetu. Ponekad je u njezinoj nematerijalnoj dimenziji kada nas bol prožima tako da uvjeravamo sebe da nas nitko nikada neće moći razumjeti u našoj boli. Ne postoji način njenog prijenosa tako da prestane biti moja bol i postane njegova/njezina bol. I ona iskustva koja prate moju bol poput straha i neugodnog iščekivanja ne mogu biti prenešena drugom. Bol se ne prenosi. Bol se opisuje. Ne tražimo utjehu u pokušaju da prenesemo našu bol drugom. Takva utjeha unaprijed je osuđena na neuspjeh i produbljuje bol. Utjehu tražimo u mogućnosti da će drugih razumjeti opis kojim govorimo o svojoj boli. Sve naše izgovorene i napisane riječi o boli ne traže od drugog da naša bol postane njegova i ne bude više naša. Magično da nas prestane boljeti i nastavi boljeti njega. Ne. Mi tražimo od drugoga da pokuša razumjeti. U razumijevanju drugi nam se približava najbliže koliko je moguće približavanje ljudskih bića. On/ona izgleda razumije. Ne osjeća našu bol. Aktivno ne sudjeluje u njoj. Ne osjeća ni fizički ni nutarnje ono što nas boli. Bol će uvijek u svojoj punini i apsolutu ostati uvijek moja. Iskustvo neprenosivo drugom onako kako ono u meni živi i djeluje. Sve što možemo dobiti od drugog jest razumijevanje. I sve što možemo tražiti od drugog jest razumijevanje. Razumijevanje nam ne olakšava bol. Njezin intenzitet ostaje isti. Ne umanjuje se. Ne mijenja se. Čemu onda razumijevanje? Što se tiče same boli, razumijevanje ne služi ničemu. Što se tiče smisla i svrhe boli, razumijevanje ih donosi kao znak da je netko prije nas prošao bol. Iskustvo samoće. Iskustvo bespomoćnosti. Nesposobnost da se bol prenese drugom. To je svrha razumijevanja boli. Da bude znak. Nemoćan znak koji neće olakšati niti promijeniti našu bol. Potvrda našeg promišljanja kako se nijedna bol ne može prenijeti na drugog. Ali ono što nas ohrabruje je razumijevanje drugog. On/ona ne osjeća ono što osjećamo i nikada neće moći. Ali razumije o čemu je riječ. I kao što mu opisujemo svoju bol, zauzvrat on/ona nam opisuje kako je njemu/njoj bilo. Bol se može samo opisati. To nas međusobno zbližava. Ostajemo uvijek stranci jedni drugima kada pokušavamo nečiju bol učiniti svojom jer ne možemo koliko god se trudili. Zbližavamo se kada dijelimo razumijevanje naših boli. Kada ih opisujemo. I to je sve što možemo učiniti za bol i protiv boli. Razumjeti. Svjesni smo da nije dovoljno. Ponekad smo spremni, kad bismo mogli, nečiju bol učiniti svojom samo da je ne vidimo i da joj ne svjedočimo. Ne možemo. Razumjeti je sve što nam preostaje kao iskustvo koje nas jedne drugima približava i koje nas međusobno zbližava. Moja i tvoj bol uvijek će ostati odvojene i nikada neće biti identične i neće se nikada stopiti u jednu. Ostaje nam razumijevanje. Nije važno čija je bol u pitanju. Razumijevanje je jedini način. Slamka spasenja kada se dvije boli međusobno susretnu. Svaka zatvorena u sebe. Pokušavamo dati i pronaći značenje. Ne bole na isti način bol koja ima značenje i bol koja nema značenja. Značenje boli ne dolazi od njezinog intenziteta i mjesta i načina na koji boli. Njezino značenje dolazi drugoga koji pokazuje razumijevanje. Kako su istovremeno slične i različite dvije boli od kojih jedna nailazi na razumijevanje, a druga ga ne pronalazi i ostaje sama sa sobom. Kao dvije zvijezde od kojih jedna biva osvjetljenja suncem, a druga ostaje postojati u mraku praznog svemira. Kao i čovjek koji pronalazi one koji ga razumiju i čovjek koji ne pronalazi razumijevanje. Njihove boli mogu biti istog intenziteta, boljeti ih na isti način, na istom mjestu, čak i identične. Ali one će uvijek međusobno ostati udaljene i jedna drugoj nerazumljive i nedostupne. Jer ono što zbližava ljude nije bol, nego razumijevanje. Kad nema razumijevanja, i bol je besmislena. I nijedna od njih nije potpuno besmislena ako postoji netko tko će je razumjeti makar je nikada neće iskusiti jer će ona uvijek ostati apsolutno moja i ničija druga. Imati nekoga tko me razumije kako bi moja bol pronašla svoje značenje je ono što mi treba kada zbog boli sve oko mene i u meni izgubi smisao…

U Sarajevu 13. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olga Yastremska

PRAVI KRIVAC BESMISLA

„Ne, ne bojim se smrti. Bojim se uzaludno potrošena života.“ Ovim riječima Klaudija je završila još jednu stranicu svog dnevnika. Piše ga od svoje petnaeste godine. Ima unutra svega pomalo. No, kad krene listati stranice unatrag, riječi koje pročita, emocije koje izviru iz njih, događaji koji su opisani čine joj se tako stranima. Kao da se radi o nekom potpunom strancu. Ponekad, nakon te spoznaje ga samo lagano zatvori. Mučno joj je čitati nešto tako nepoznato. Kao da ne želi tom strancu oduzimati privatnost otkrivajući pojedinosti iz njegova života. Ali, ponekad se upita zašto? Zašto joj se te ispisane stranice dnevnika čine nepoznatima? Tko ili što ju je otuđio od nje same? Od njene prošlosti koja je, ruku na srce, bila sve, samo ne dosadna i loša. Tko ili što ju je odvojio od njenih snova, želja, mašte, djetinje radosti i nadanja? Onda ponovo pregledava datume obilježene na vrhu stranica. Ponovo iščitava ispisane retke pokušavajući pronaći krivca za sve ono što joj se trenutno događalo, za sve one emocije koje su trenutno vladale njome. Pogled joj privuče rečenica ispisana crvenim slovima: „Za sve što ti se u životu događa, krivca nemoj tražiti okolo. Pravi krivac stanuje unutar tebe“.

– Zašto sam, pobogu, ovo napisala? Pa ne čini li se logičnim da nismo mi oni koji jedini imaju utjecaja na naš život, sudbinu i sve ono što nam se događa? Što je s drugima koji nas okružuju? Nisam ja birala ovaj život, ovu obitelj, ovu zemlju.

Nakon bujice tih misli koje su navirale u njenoj glavi sve jedna preko druge, shvati da se dogodilo nešto što joj je već dugo vremena izmicalo. Pa ona je napokon pročitane riječi doživjela kao svoje! Prisjetila se trenutka kad je to napisala. Još prije tri godine kad je njen život bio u njenim rukama. Kada se sve činilo tako jednostavnim, mogućim. Kada je sve imalo svoj smisao. Kada su slagalice života zauzimale svoje mjesto prema točno određenom redu. Tko ih je izmiješao, kada i zašto? Na ta pitanja nije imala odgovore. Dok se tako prepuštala strujanju vlastitih misli, njene oči su zapele za već pročitanu rečenicu: „Pravi krivac stanuje unutar tebe“. Ovoga puta te riječi odjeknuše ne samo u njenoj glavi, nego i u srcu, a odatle se poput svježe udahnutog zraka raspršiše po cijelom krvotoku dopirući tako do dubine njenog bića. Tada se niotkuda – barem joj je tako izgledalo – pojavi u isti mah čudna, ali i važna misao. Shvatila je da život nije samo ono što joj se događa. Život je daleko više ono kako se ti događaji doživljavaju. A tko će drugi biti odgovoran za te doživljaje nego ona sama. Sad joj se to učini kao neko novo otkriće.

– Pa to se isto događalo s ovim dnevnikom! To je razlog zašto se činio stranim. Ne, on je objektivno bio moj. Riječi koje se tu nalaze, život koji je na njegovim stranicama opisan je otpočetka bio moj. Ali ja ga nisam doživljavala svojim.

Nije mogla jasno razaznati i razlučiti emocije koje su je obuzimale, ali duboko u sebi znala je da je to početak nečeg novog. Možda ne novog života, ali barem novog pogleda na život. A to u konačnici i jest možda jedino što smo kadri promijeniti. Opet se vrati na zadnju stranicu. Ove nove spoznaje ne smiju pasti u zaborav. Jer, osim što su je sada duboko prodrmale, tko zna kad će to ponovo učiniti jednom kad zapadne u besmisao s kojim se do maloprije borila. Ili, bolje rečeno, pred kojim je bila pokleknula. Prije nego se upustila u ispisivanje novih stranica, svrati pogled na posljednju rečenicu. Pročita ju glasno:

Ne, ne bojim se smrti. Bojim se uzaludno potrošena života.

Da, to je oduvijek bio njen jedini i najveći strah. A sad je konačno smogla snage da mu se suprotstavi. Štoviše, da ga pobijedi.

U Mostaru 14. 7. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Alta Oosthuizen

O razlogu

Mora biti teško pronaći razlog za život kada glavni motivi za življenje izgube ili smisao ili svrhu ili snagu. Temeljni motivi našeg života često su koncentrirani oko jednog. Obitelj. Dijete. Suprug. Supruga. Posao. Uspjeh. Posebno je nezahvalno kada ne znajući vjerujemo da još uvijek postoji razlog našeg postojanja iako je razlog odavno nestao. Kao kad se trudite oko drugog, da biste na kraju otkrili da je drugi odavno od vas odustao. Nakon takvog iskustva pitanje razloga za život postaje urgentnije i složenije. Sve razloge i motive svog postojanja uložili ste u jedno. Otkrivate da to jedno, o čemu god je riječ, više ne postoji. Bez temelja ste. Razlog vas je napustio. Motiv se ugasio. Plaši vas iskustvo naglog propadanja prema dole. Više ne stojite čvrsto na zemlji. Dok lagano tonete, više niste tako sigurni hoćete li moći pronaći za sebe novi razlog ili novi motiv. Pa i ako ga pronađete, sumnjičavi ste prema njemu. Jednom ste već izigrani.

Jedan temeljni razlog za život se čini smisleniji nego nekoliko manje važnih razloga. Težimo jedinstvu razloga. Vjerujemo da jedinstven razlog za život osigurava dugotrajan smisao i svrhu. Pojedinačne razloge za život koncentriramo u jedan. Kao kada posao, karijeru, materijalna sredstva, psihu i tijelo koncentriramo oko obitelji. Obitelj postaje temeljni razlog i sve se oko nje koncentrira, svi razlozi podređeni su njoj. Ako se ona raspadne, i ostali razlozi za život izgubit će brzo smisao. Ili će trebati vremena da jedan od njih preuzme ulogu temeljnog razloga kao kada se ljudi nakon razvoda posvete karijeri, poslu, zaradi ili nečemu drugom. I opet se sve usmjerava i koncentrira oko jednog razloga. Je li moguće imati više temeljnih razloga za život i griješimo li ako tako razmišljamo i činimo? Moramo li biti objekt omalovažavanja ako razloge za život koncentriramo i na obitelj i na posao i na karijeru i na hobi i na neke aktivnosti koje po svojoj važnosti i ozbiljnosti zaostaju, recimo, za obitelji i poslom? Smije li se živjeti s nekoliko temeljnih razloga za život, a ne samo s jednim i moramo li svi imati identičan razlog ili razloge?

Razlog za život je takav da nam ponekad stvara problem ili nas zbunjuje. Trebamo li se usmjeriti svim svojim silama na jedan razlog iako oko sebe ponekad susrećemo druge koji više nemaju motiva jer im se temeljni razlog života raspao? Nije li pametnije imati više jednako snažnih razloga? Opet, kada susrećemo nekoga tko ima više razloga za život, čini nam se da je sve relativizirao i da se ničemu ne umije posvetiti što bi bilo ozbiljno i trajno, nego istovremeno teži i svemu i ničemu. Barem nam tako izgleda. Razlog za život je misteriozan. Ne samo da je drugom skriven, on je skriven ponekad i od nas samih jer sami nismo sigurni koji je zapravo razlog našeg života i zašto živimo. Ovo pitanje moralo se ponekad javiti. Moralo se javiti u onim trenutcima kada je jedan temeljni razlog za život oko kojega se sve događalo, naša cjelokupna egzistencija, prestao postojati. Odjednom smo suočeni s pitanjem za koje smo mislili da ga nikada nećemo morati postaviti. Svakako smo mislili da i ako budemo prisiljeni postaviti ga, imat ćemo spreman odgovor: Koji je razlog u temelju moga života i zašto živim? Čudesno je kako su naši razlozi za život mahom krhki i nestabilni dok kroz njih gradimo cijelu strukturu naših egzistencija i naših budućnosti. Čudesno je kako kao ljudska bića uspijevamo na trošnim i slabim temeljima izgraditi cijele živote i egzistencije i nas i drugih.

U konačnici, iako se čini da svi imamo iste razloge za život, prije će biti da svatko od nas za sebe formira i utemeljuje taj razlog jer svatko od nas sebi mora objasniti zašto se oslanja na nešto kao temeljni razlog svog života. Zato se čudimo kada otkrivamo da je netko pronašao razlog za život i onda kad se činilo da će takvo nešto biti nemoguće? Ili smatramo kako mi ne bismo mogli. Time se potvrđuje ideja kako razlog za život na neki način postoji prije svega u nama samima i kako smo mi oni koji mu daju smisao, svrhu i snagu. Ništa izvana ne može biti razlog za život ako sami ne odlučimo i na njega slobodno ne pristanemo. Razlog za život uvijek je naš i ne dolazi izvana. Jer kad bi razlog za život dolazio isključivo izvana, onda bi zajedno s njegovim propadanjem i mi propadali i nestajali. To ne znači da nas izvanjsko propadanje i gubitak razloga za život ne povrjeđuje i ne ranjava. On to čini. Ali i kad nestane razlog za život, barem na izvanjski način, još uvijek nismo spremni odustati od sebe i od pokušaja da ga pronađemo u nečemu drugom.

O tome hoće li nas razlog za život koji je izvana prestao postojati ubiti, kako figurativno tako i doslovce, ne odlučuje razlog, nego mi. Time potvrđujemo da razlog za život u svom prvotnom značenju i sadržaju egzistira u nama samima, a ne u stvarima i ljudima koji daju smisao našem životu. Razlog za život je dublji i snažniji od smisla za život. I dok smisao života može biti isključivo i u nečemu izvanjskom, razlog za život počinje i završava uvijek u nama samima bez obzira na krahove, gubitke i nestajanja izvanjskih razloga za život s kojima se svi susrećemo i s kojima se svi moramo nositi. Razlog za život prestaje ne onda kada se uruše izvanjski razlozi i motivi, nego onog trenutka kada odustanemo od sebe i bilo kakvog pokušaja da u sebi otkrijemo razlog za život. I kada netko kaže kako više nema razloga za život, nije riječ o izvanjskim razlozima i motivima, koliko god oni bili potrošni i uništeni, nego je riječ o temeljnom nutarnjem razlogu o vlastitom postojanju od kojega se odustalo. I kad se to dogodi, nikakvi izvanjski razlozi za život, koliko god bili savršeni i uređeni, neće moći osigurati motiv i razlog da se živi.

U Sarajevu 27. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Serhii Radachynskyi

NEPRISPJELI…

Postoji danas ta jedna, tako da kažemo, neprispjela populacija mladih i srednjovječnih ljudi, koja kao da je zaglavila u nekom praznom nepostojećem prostoru. Fakultetski su obrazovani, ali su često bez posla, ili ako ga već imaju, onda su krajnje nezadovoljni istim. Kako i zašto im se to dogodilo? Pa razloga je u svakom slučaju više:
• Suviše su pošteni za bilo kakav oblik kriminalno-koruptivnog udruživanja;
• Suviše su obrazovani, sofisticirani i ponosni da bi sad na kraju opet bili nekakvi jednostavni poljoprivrednici, trgovci, zanatlije ili radnici;
• Suviše su normalni, umjereni i obazrivi da bi bili bezdušni nezasitni kapitalisti;
• Suviše su miroljubljivi, ali i individualni da bi bili vojnici i policajci;
• Suviše su bogobojazni da bi prodali dušu vragu za slavu glazbene ili glumačke zvijezde;
• Ali istovremeno, i suviše su svjetovni (a opet i ono – individualni) da bi eventualno svoju bogobojaznost pretočili u stabilnu, ali zahtjevnu profesiju vjerskog službenika…
• …Kao što su također i suviše zaokupljeni idejom jednog normalnog obiteljskog i ljudskog života da bi sad cijeli svoj život stalno nešto i dalje učili, i specijalizirali se unutar struke;
• Pored svega ovoga, nedovoljno su hrabri i poduzetni da bi pokušali pokrenuti svoj vlastiti posao, ali opet, istovremeno su sasvim dovoljno hrabri i samostalni da bi zbog svega ovoga mogli šutjeti i ne izražavati svoje veliko nezadovoljstvo.
• Na kraju, također, preveliki su konformisti da bi sad nešto zbog svojeg nepovoljnog stanja mogli otvoreno izaći vani demonstrirati, naguravajući se pri tome s policijom – što temeljnom, što specijalnom.
„Neprispjeli” su vidimo sasvim normalni uravnoteženi ljudi, ali su svejedno neprispjeli u jednoj, tako da kažemo, nenormalnoj i neuravnoteženoj stvarnosti. Kad im kažete da se sad opet nešto trebaju hrabro boriti, prekvalificirati se, nanovo učiti i naporno raditi, oni vas blijedo pogledaju. Kao da vam poručuju: „Dokle više i za koga da se borimo; kad ćemo konačno malo i živjeti?” Reklo bi se sasvim normalno očitovanje jednog po sebi nemitološkog uma koji kao suštinu postojanja vidi fin i miran život, a ne onu vječitu nesretnu borbu. Stoga se neprispjeli u svojem životu nalaze pred tako velikim problemom, da mu malo tko može iznaći rješenje. Odnosno, rješenje kako rekosmo postoji, ali oni jednostavno kažu i osjećaju da to nije za njih. Premda su u komunikaciji i po razini depresije često jako teški sugovornici, oni su ipak na koncu svojevrsni znak i dar ovom svijetu. Tko zna, možda su tu upravo da bi nas sve podsjećali na ono da je suština postojanja ipak onaj fin i miran život, a ne stalno ona nekakva vječita bitka i borba.
U Sarajevu, 24. 5. 2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

IMA LI ŽIVOT SMISLA?

Smisao je jedan od onih pojmova koji su po sebi istovremeno vrlo jasni, ali i poprilično nejasni. Recimo, ukoliko vam netko kaže da u nečemu ne vidi smisla, izgledno će vam biti poprilično jasno što on s tim pokušava reći. No, ukoliko vas netko zamoli da mu koncizno objasnite što je to smisao, vjerojatno će te se poprilično namučiti pokušavajući mu to objasniti. Jer smisao u svakom slučaju nije jedna od onih uobičajenih stvari i pojava koje je moguće definirati standardno uz pomoć roda i razlike, kao što je to recimo stolica – komad namještaja (rod) koji služi za sjedenje (razlika), ili drugi primjer – golub, jedinka iz porodice ptica (rod) i reda golupčarki, koju karakterizira široka rasprostranjenost, kratak vrat i zbijeno tijelo (razlika). Ovako nešto ne možemo izvesti s pojmom smisla, jer ne znamo pouzdano čemu on pripada, pa onda isto tako ne možemo jasno odrediti ni specifičnu razliku. Stoga ćemo se kod pokušaja definicije u ovom slučaju najvjerojatnije inferentno poslužiti nekim drugim pojmovima i sudovima, na način da je smisao u konačnici nešto što ima veze sa značenjem, vrijednosti, opravdanosti, svrhom, pa i sa isplativošću stvari. U filozofskom pogledu, smisao se najčešće dovodi u vezu s pojmom značenja, s tim da je značenje izrazito nadosjetilni pojam, te kao takav predstavlja čistu apstrakciju i logički konstrukt. S druge strane, smisao je nešto što se po sebi više tiče osjetilne spoznaje, te kao takvo osim apstraktnih spoznajnih kategorija, evocira kod čovjeka i snažne emocije. U tom kontekstu, ono što osjećamo smislenim, budit će u nama radost, nadu i optimizam. S druge strane, osjećaj besmisla, kao što znamo, potiče tugu, depresiju, razočaranost i fatalizam.

Glad za smislom

G. Jung je inače hipotetički govorio o postojanju petog, reflektivnog instinkta kod čovjeka, koji se manifestira kao potraga za smislom i značenjem. Prva četiri osnovna instinkta (nagona) je prije toga definirao Karl Pribram i tu spadaju borbenost, uzmicanje, prehrana i razmnožavanje. Dok je čovjek po sebi više zaokupljen sa ova prva četiri, nekako je jasno da ga se onaj peti i neće toliko ticati. Međutim, kada ono primarno konačno bude zadovoljeno, tada obično započinje i ona čovjekova bjesomučna potraga za smislom i značenjem, koja se nerijetko ispostavlja čovjekovom pustolovinom života. Pitamo se zašto je ta potraga počesto toliko izazovna i stresna? Pa s jedne strane, kao što rekosmo, glad za smislom je čovjeku nešto prirođeno, i kao takvog ga se tiče u njegovoj cjelovitosti. No, istovremeno, potraga za smislom se pokazuje kao nešto prevratničko u odnosu na samog čovjeka. Nešto što zahtjeva sasvim novu interpretaciju vlastite prošlosti i sadašnjosti, te nanovo izgrađeni osjećaj samoga sebe. Dakle, po Jungu smisao u svakom slučaju nije nešto što se jednostavno pronalazi ili ne pronalazi, nego nešto što po sebi prvo zahtjeva da pronađemo sami sebe, kako bi onda i ovo drugo, u tom slučaju, sasvim jednostavno pronašli. Stoga bi i na ono naslovno pitanje ovog teksta „Ima li život smisla?”, prvo trebali postaviti pitanje: „Ima li zapravo nas?” ili smo se u međuvremenu posve rastočili kroz nemirna vremena i pretjerane, što svoje – što tuđe, zahtjeve?

Mali i veliki smisao; vječnost i kontingencija

Spomenut ćemo ovdje ono jedno klasično Franklovo mjesto. Nakon što mu je na psihoterapiju došao suicidalni srednjovječni čovjek koji se želio ubiti jer u životu nije vidio nikakvog smisla, veliki psihijatar ga upita: „A kako to da se već niste ubili?” Depresivni čovjek mu je na to snuždeno odgovorio da ne može to tek tako učiniti jer ima ženu i dijete. Frankl će na to: „Pa eto vidite da vaš život ima smisla; to su vaša žena i dijete!” Jer po Franklu smisao ni ne mora biti ono nešto veliko i bajno. Naprotiv, smisao je sve ono što nas potiče da i dalje živimo i borimo se.

Reklo bi se da je ovo posve krucijalno mjesto. Dok depresivni čovjek traga za onim nekakvim velikim smislom, terapeuti, duhovnici, ali i dobri prijatelji će ga pokušati podsjetiti na onaj mali sveprisutni smisao, koji u konačnici i nije toliko mali. Kako smo ono već nedavno o tome pisali: Da vam jednog dana potres ili požar unište posao i kuću, budite sigurni kako bi ste se u tom slučaju sa sjetom prisjećali da vam je jučer sve bilo divno, lijepo i krasno. Međutim, čak bi i u tom katastrofičnom slučaju opet preostajao onaj poneki mali smisao: smisao sačuvanog života, smisao mogućnosti novog početka i sl.

Jednostavno, kontingentni svijet u kojem živimo izgledno ni ne podnosi više od tog sasvim malog smisla.

Na primjer, ponekad doživimo ono ponešto zbilja lijepo i očaravajuće, ali i u tom slučaju će naznačena kontingencija prolaznosti i promjenjivosti kvariti sveukupni dojam. Znate već ono, nalazite se na plaži, grije vas ljetno sunce, osluškujete umirujući šum mora, a nježni povjetarac vam mazi tijelo, kad odjednom čujete nečiju jadikovku iz blizine: „Joj, kad se sjetim da za deset dana treba opet na posao!” Ovo je još i simpatično; u svakom slučaju, što je materijalni ili ljudski dobitak pokatkad veći, to će i čovjekov strah od gubitka biti izraženiji. U tom smislu, također ne važi uzalud ono da su dosadne i prosječne ljubavne veze po sebi perspektivnije i dugotrajnije od onih velikih intenzivnih ljubavi. Jer što na ovom svijetu nekoga ili nešto više volimo, to ćemo se morati i više brinuti oko eventualnog gubitka.

Iz prethodnoga proizlazi kako je onaj veliki žuđeni smisao prije svega religiozni fenomen. Jer jednog takvog posve velikog smisla ni ne može biti izvan vječnosti, a hoćemo li istu na kraju dočekati, to je po sebi stvar osobne vjere. Dotad nam na ovom svijetu preostaju otprilike samo dvije stvari:

Prva je da se nastojimo zadovoljiti onim malim sveprisutnim smislom, za kojeg ustvrdismo da i nije toliko mali koliko nam se ponekad čini.

Druga mogućnost je da pokušamo više uživati u onim povremenim idiličnim trenucima, te da pri tome ne pokušavamo misliti na mogući gubitak, prolaznost ili opet na onaj ponedjeljak, posao i obveze. Koliko su lijepi trenuci zapravo izuzetni, to po sebi najbolje znaju umjetnički umovi. Jer oni su ih vični čak pretvarati u vječnost. Recimo, kad lijep prizor ovjekovječe slikom, ili trenutak inspiracije ovjekovječe pjesmom ili pričom. I tada trenutak prestaje biti trenutkom, te postaje na neki način skoro pa vječitim trenutkom. Tko zna, ne kaže se uzalud ono da prava ljubav računa ili sa vječnošću ili sa sadašnjošću i nikad s vremenitošću.

U Sarajevu, 3. V. 2020.

M. B.

Izvori:

– Smisao. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 3. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56794>.

– Mark WINBORN, Interpretation in Jungian Analysis. Art and Technique, Routledge, 2018.

– Viktor FRANKL, Nečujni vapaj za smislom, Naprijed, Zagreb, 1987.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

ZNAČENJE I INTERPRETACIJA SNOVA PO C. G. JUNGU

Uz svako naše spavanje obično ide i poneki san, s tim da se većine njih kasnije uopće ni ne sjećamo. Ipak, neki snovi nam se uspijevaju duboko urezati u svijest i sjećanje, bilo da su uznemirujući, bilo da su zagonetni, ili da su opet ‘nako nestvarno lijepi. Kasnije se često pitamo što to sve skupa ima značiti. Tako i dolazimo do onog općenitog ljudskog konsenzusa o tome kako snovi po sebi nose neke važne poruke za nas i naš život. No, kako čovjeku to po sebi često i nije lako proniknuti u zamršeni simbolični jezik snova, tako se od davnina u tom smislu tražila i stanovita izvanjska pomoć.

U starija vremena pouzdani i vjerodostojni tumači snova bili su izuzetno cijenjeni. Biblija u tom smislu donosi priču o patrijarhu Josipu koji se zahvaljujući spomenutoj sposobnosti kroz vrlo kratko vrijeme od prezrenog roba uspeo do pozicije glavnog faraonovog namjesnika u Egiptu (Post 37-50). Pored ovoga slučaja, Biblija i na brojnim drugim mjestima govori o tome kako se sam Bog često pravednicima objavljuje u snu. Zanimljivo, ovu tezu u novija vremena zastupali su čak i neki ugledni pripadnici znanstvene zajednice, recimo poput znamenitog austrijskog psihijatra Viktora Frankla. U svojem djelu „Bog kojeg nismo svjesni” Frankl zauzima stajalište da se Bog ne objavljuje čovjeku samo u snovima specifično religioznog sadržaja i karaktera, nego općenito i u skoro svakom drugom snu. Doduše, Frankl pri tome svakako donosi ponešto drugačiju viziju Boga od one tradicionalno-religiozne, no ishod je svejedno poprilično sličan, s obzirom da se u knjizi govori o nužnosti nadvladavanja reduktivnog i imanentnog pogleda na život, te o potrebi usmjeravanja svih naših životnih odluka prema posljednjem smislu.

Objektivnosti radi, svakako valja napomenuti da suvremena neuroznanost ne poznaje jedan ovakav objaviteljski potencijal snova. Ovdje se govori o tome da su naši snovi takvi kakvi jesu zbog debalansa moždanih aktivnosti tijekom spavanja. U tim trenucima, u mozgu većina toga još uvijek radi, ali ne i pripadajući centar za logiku. Stoga se u snovima često i događa da se tamo izmjenjuju različiti dojmljivi sadržaji, ali bez međusobne jasne i logične veze.

Usprkos tome, velikani psihoanalize su itekako cijenili poruku koju donose snovi, i to ne zbog logike (koje ovdje stvarno ni nema), nego zbog snage i pozicije simbola koji pri tome iskrsavaju. Tako su za Sigmunda Freuda snovi pouzdano bili „kraljevski put u nesvjesno”, no u ovom tekstu ćemo se prvenstveno pozabaviti s pozicijom i interpretacijom snova u analitičkoj psihologiji Carla G. Junga.

Teško štivo, ali ipak nismo bez šanse

Jung je inače govorio kako je on glede vlastitih snova skoro podjednako bespomoćan kao i svi ostali ljudi glede svojih, ali kako se u svezi ovoga ipak dosta toga može iščitati jednim zajedničkim pristupom. Dakle, to bi ujedno bio i prvi Jungov savjet u svezi tumačenja istih, da vlastite snove trebamo podijeliti s drugim ljudima, pa onda, ovaj zapazi ovo, onaj ono … i tako se cijela stvar na kraju nekako već i razjasni. Uglavnom, jedan ovakav zajednički pristup je nužan jer simboli koji iskrsavaju u snovima nikad nemaju samo individualno, nego i ono kolektivno univerzalno značenje.

Druga bitna karakteristika snova po Jungu tiče se njihovog kompenzacijskog karaktera, a koji po sebi opet nije ništa drugo nego izraz samoregulirajuće prirode naše psihe. Naime, Jung je doživljavao ljudsku psihu kao samoregulirajući, samim tim i „smišljen” sustav. Dakle, to je sustav koji sam sebe nekako pokušava dovesti u ravnotežu ukoliko je ista narušena. Prema ovome i neke bolesti, recimo poput depresije, nisu ništa drugo nego bolna samoregulirajuća opomena naše psihe da nešto na dubinskoj razini našeg bića itekako nije u redu. A slično na kraju vrijedi i za snove. Na primjer, ukoliko u svojim snovima često poduzimate neke vrlo riskantne aktivnosti, a inače ste miran i povučen tip, ovo bi po Jungu značilo da vas vaša psiha potiče da postanete hrabriji, te da se odvažite napustiti svoju uhodanu zonu komfora i sigurnosti. Slično tome, ali obratno, ako neki nemiran duh (a i tijelo), sanja o tome da plete nešto uz kamin, to bi značilo da ga njegova psiha upozorava da malo uspori i stane na loptu. U ovom kontekstu Jung kaže slijedeće:

„Snovi su nepristrani, spontani proizvodi nesvjesne psihe, izvan kontrole volje. Oni su čista priroda; oni nam pokazuju onu nama neprimijećenu, prirodnu istinu i stoga su nam prilagođeni, ako ništa drugo, da nam vrate stav koji se podudara s našom osnovnom ljudskom prirodom kad se naša svijest previše udaljila od svojih temelja i zapala u zastoj” (CW X., st. 317.).

Treća bitna karakteristika snova po Jungu bi se odnosila na komplementarnost njihovih subjektivnih i objektivnih značenja. O primjerima ćemo malo kasnije, a zasad ističemo da se ovdje radi o samoj srži Jungove antropologije. Kako smo o tome već ranije pisali, Jung je bio sklon promatrati čovjeka kao izrazito zatvoren psihološki sustav. Prema ovome, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekoga izvan sebe, nego tek volimo ili mrzimo jedan specifični dio sebe koji uspijevamo projicirati na druga bića. Iz ovoga slijedi naznačena komplementarnost čovjekovog izvanjskoga i nutarnjega svijeta. Oni nisu identični, ali su slični. Stoga svaki naš san istovremeno može govoriti nešto i o onim našim izvanjskim (objektivnim) relacijama, ali također i o onim nutarnjim (subjektivnim) datostima naše psihe. Tako, recimo, kod onih posve bajkovitih čeznutljivih ljubavnih snova, osoba koju sanjamo istovremeno može predstavljati stvarnu osobu koja nam je u životu potrebna, ali također i onaj aspekt vlastite osobnosti koji više mora doći do izražaja u našem svjesnom ponašanju. Dakle, i ovdje se u konačnici opet radi o onoj izrazitoj kompenzacijskoj poruci koja u ovom slučaju glasi da postoje dva načina da se kao osobe kompletiramo onim nečim što nam kronično nedostaje: ili sebi da nađemo jednu takvu stvarnu osobu ili kod samih sebe da razvijemo jedan takav aspekt osobnosti koji je već prisutan tamo negdje duboko u nama, ali ne može se sam po sebi, tj. bez naše svjesne suradnje, probiti do površine svijesti. Stoga se kod svih ovih, emocijama nabijenih, snova treba fokusirati na ponašanje onoga što nas je u snu bilo privlačilo, bilo iritiralo ili plašilo u nekom drugom slučaju. Tu je obično riječ o prikrivenim vlastitim osobinama, pri čemu ono pozitivno treba osvijestiti kako bi više došlo do izražaja, a ono negativno se također treba osvijestiti, ali kako bi bilo stavljeno pod bolji integracijski nadzor i kontrolu.

Jedna sasvim „muževna” dama

Radi dodatnog primjera i jasnoće, ovdje donosimo i jedan konkretan slučaj iz Jungove prakse. Jedno vrijeme je radio s pacijenticom koja se činila izrazito inteligentnom, ali iz nekog razloga razgovor im je svejedno konstantno bio površan, i čuveni psihijatar nikako nije mogao prodrijeti u dubinu njezine psihe. I zatim je prvo on bio usnio san kako se vozi nekud autocestom. Pored ceste je bilo visoko brdo. Morao je dobro podići glavu da vidi vrh, a na vrhu je stajao dvorac, a na dvorcu njegova pacijentica. Reklo bi se ništa posebno, ali to ga je nešto bilo poprilično streslo u snu, tako da se probudio doslovno s vriskom u grlu. Skoro istovremeno mu je sinulo i značenje toga sna. To što ju je u snu vidio tako visoko, po njemu je značilo da je u stvarnosti na nju gledao poprilično nisko. Stoga je odlučio pokazati joj idući put puno više poštovanja i uvažavanja, i zbilja razgovor im je od tada postajao sve dublji i kvalitetniji. Zatim će i ona ispričati jedan svoj tada nedavni san. Nalazila se na obali duboke rijeke. Htjela je pošto-poto priječi na drugu stranu, ali mosta nije bilo. Zato je krenula dalje obalom, i nabasala je na jedno mjesto gdje se rijeka činila poprilično plitkom, te ju je odlučila tu prijeći. Ali dok je prelazila, iz vode se pojavio ogromni rak i ščepao je za stopalo, te se više nije mogla pomaknuti. Naravno, poslije toga se probudila silno uznemirena. Jung ju je prvo upitao za njezino mišljenje što bi to sve moglo značiti. Žena je rekla da onaj prelazak preko rijeke doživljava kao svoj trenutni životni izazov s psihoterapijom. Silno želi uspjeti, ali čini joj se da pri tome ni ne napreduje nešto posebno. Nešto je očito priječi, a onog raka je shvatila kao svoj veliki strah od karcinoma, jer nedavno joj je i jedna dobra prijateljica od toga bila skončala. Nadalje, smatrala je da karcinom za tu njezinu prijateljicu zapravo bio kazna, jer cijeli život je bila nemirnog i umjetničkog duha, a eto imala je sirotica i aferu s jednim umjetnikom nakon što joj je muž bio umro. Jung je bio prihvatio ovo njezino tumačenje sna kao objektivno tumačenje, ali zatim se bacio i na onaj subjektivni dio. Iz razgovora s njom je već do tad bio primijetio da pacijentica ima snažno izražen Animus (muški aspekt ženske osobnosti). A to se osobito dalo iščitati upravo iz opisa njezinih dotadašnjih prijateljstava sa ženama, koja su uvijek bila vrlo sentimentalna, i skoro graničila s lezbijstvom. No, istovremeno, pacijentica toga kao da uopće nije bila svjesna, nego je tome nasuprot sebe doživljavala kao izrazito krhku i ženstvenu osobu. Stoga ju je suočio i s jednim takvim dubinskim tumačenjem, pri čemu se ono uhvaćeno stopalo činilo snažnim nekontroliranim muškim aspektom njezine vlastite osobnosti, a što je ujedno bio i glavni uzrok njezinih nutarnjih konflikta na javi. Tako su se stvari pomalo počele odmotavati, a žena je polako dolazila sebi. Dalje je i sama bila primijetila kako ju je nesvjesni konflikt s tom vlastitom muškom stranom njene prirode često dovodio i u stvarni konflikt i nerazumijevanje s drugim muškarcima. U tome smislu je i samog Junga na početku terapije gledala sa izrazitim nepovjerenjem. Plašila ga se i doživljavala ga doslovno kao nekog zlog maga ili čarobnjaka. Dakle, kao što smo već gore bili rekli, naši izvanjski životni konflikti počesto nisu ništa drugo do li projekcijski izraz onih naših nutarnjih neosviještenih konflikta, pri čemu izvanjsko rješenje krize nužno pretpostavlja prvo ono nutarnje.

U svakom slučaju, naznačeni primjeri nam pomažu shvatiti kako i oni naši obični svakodnevni snovi sa sobom mogu nositi jedno zbilja duboko značenje i poruku za nas i naš život.

Naravno, sa ovim tekstom nismo ni izbliza iscrpili Jungovu interpretaciju snova, tako da će o svemu tome ponešto biti riječi i u narednim tekstovima.

U Sarajevu 26. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

-Marcus WEST, Jung and Dreams, The Society of Analytical Psychology, Izvor: https://www.thesap.org.uk/resources/articles-on-jungian-psychology-2/carl-gustav-jung/dreams/ (Stanje: 25. IV. 2020.)

-Common Dream Archetypes, The Center of Applied Jungian Studies, Izvor: https://appliedjung.com/dream-archetypes/ (Stanje: 25. IV. 2020.)

-Michael MCGUINESS, Maggie HYDE, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit;

O nesretnom i nezadovoljnom

Tko je nesretan? Je li to onaj koji kaže: Drugi su krivi za sve za razliku od mene koji sam potpuno nevin? Je li nesretan onaj koji svu krivicu za neuspjeh i promašenost svaljuje na druge kao da je u pitanju nepobitna istina koju nikada nijedno iskustvo i čovjek neće moći opovrgnuti? Nesretan mora biti nešto dublje od nezadovoljnog. Nesretan je nešto što sraste s čovjekom kao njegova druga ili nova koža koja se krije ispod one koja je vidljiva. Nesretnost srasta s nesretnim. Je li onda nesretan onaj koji uvijek, svugdje i u svemu pronalazi opravdanje za besmisao, promašenost i neuspjeh zato jer su promašenost i osjećaj neuspjeha na neki način srasli s njegovom osobom?

Tko je nesretan? Netko tko nikako ne može pronaći opravdanje za male dnevne radosti u svom životu? Ili je nesretan onaj koji se nikako ne može otarasiti mučnog osjećaja promašenosti i neuspjeha? Nesretan je nekakav despot i satrap nad samim sobom. Samog sebe osuđuje tako što apsolutizira promašenost i neuspjeh. Nesretan je svoj osobni satrap i krvnik i služi se promašenošću i neuspjehom da vlada nad sobom i da samog sebe ukloni. Bi li onda nesretnost bila nešto kao pogled na samog sebe iz perspektive neuspjeha i promašenosti? Ili bi nesretnost bila brisanje horizonta svakodnevnih radosti i malih uspjeha koji život čine prihvatljivijim i podnošljivijim?

Nesretan za sebe tvrdi: Ni u čemu nisam uspio i promašio sam život. Za razliku od nesretnog nezadovoljan će reći: U nečemu sam uspio u nečemu nisam, nekad sam znao promašiti u životu, ali sam znao i pogoditi. Nezadovoljan ima mjeru. Nesretan nema mjere. Promašio je sve. Njegov neuspjeh je konačan i potpun. Nesretan je satrap kojim vlada totalitarni dvojaki osjećaj krivnje. Apsolutno su svi krivi što sam nesretan i sam sam apsolutno kriv što sam nesretan. Nesretan nema mjere i balansa. On je nekakav totalitarni pesimist ili apsolutistički mračnjak. Nesretan boluje i od lažnog osjećaja nevinosti i žrtve. Ja sam čist i nevin, govori sebi. Nitko me ne razumije i ne shvaća. Ja sam neshvaćeni Atlas koji nosi svijet na svojim plećima jer sam jedini hrabar priznati svoju nesretnost. Onda je i svijet nesretno mjesto. Ljudi su lažovi i varalice za njega. Zašto? Jer je za nesretnog temeljni zakon svijeta promašenost i neuspjeh. Sretni i zadovoljni ljudi su izmišljotina. Nesretnost nije nezadovoljstvo iako često zamijenimo ova dva iskustva. Nesretnost je nešto puno dublje i čvršće za što se čovjek veže teško raskidivim vezama. Možemo li nesretnost opisati kao trajni, duboki i neprekinuti stav promašenosti i neuspjeha u odnosu na moje postojanje i moj život?

Možemo upotrijebiti sliku. Nije najbolja. Nezadovoljan čovjek promatra livadu. Vidi cvijeće, insekte, rub šume. Ima ljepote u cijeloj toj slici. Nezadovoljan je izgledom livade. Trava je prevelika. Šuma je prilično gusta. Previše je nepoznatog grmlja izraslo na rubovima livade. Nezadovoljan je kako sve to izgleda. Trebat će raditi i bit će posla. Nezadovoljan pronalazi lijek svom nezadovoljstvu. Nesretan čovjek također promatra livadu. Gleda isto. Odlučuje spaliti sve jer njegovom pogledu lijepo i uređenije je besmisleno i promašeno. Nesretan i prije nego je pogledao livadu, znao je da to treba spaliti i ostaviti da se pretvori u ustajalu i opasnu močvaru. Nikada nije ni imao namjeru pokušati obraditi livadu i učiniti je ljepšom i plodnijom. Nesretan ne pronalazi lijek za svoju nesretnost jer za nju lijek ne postoji. Nesretan smatra da je od samog početka na putu prema promašenosti i neuspjehu. Nesretan ne želi niti pokušati. Iznenadna radost ili neočekivan uspjeh za nesretnog je kao da iznenada kap vode padne u morski ocean. Ništa. Nevidljivo. Neprimjetno.

Nesretnost je oblik nevjere. Nesretan ne vjeruje u nesavršene životne radosti i uspjehe. Nesretan ne vjeruje u kratkoročne životne smislove. Nesretan ne vjeruje u kratke trenutke nade koji se događaju u životu. Obitelj, posao, djeca, sposobnosti, talenti, planovi, očekivanja, nadanja, dakle ono što u najvećoj mjeri čini jedan ljudski život, put je u neuspjeh i promašaj. Nesretan vjeruje da zna da je život promašaj i neuspjeh. To je njegova temeljna vjerska istina. Njegova dogma koje se čvrsto drži i od koje se ne odvaja ni kada spava.

Da bi čovjek bio istinski nesretan, morao bi imati specifičnu strukturu postojanja koja bi bila usmjerena protiv njega i njegovog života. Bila bi to struktura jasnog i nedvosmislenog stava da su promašenost i neuspjeh konačni ishodi čovjekovog života. Je li moguće jedno takvo ljudsko postojanje? Svakodnevno življenje, odlazak na posao, odgajanje djece, planiranje života, iskorištavanje svojih osobnih talenata dok pred sobom vidimo samo horizont neuspjeha, promašaja i besmisla. Rađa li se čovjek nesretan? Postaje li nesretan tijekom života? Postoji li nesretan čovjek koji je sposoban živjeti sa sviješću i sebi nametnutom spoznajom kako jedini on zna da je sve što živi i radi i trudi se neuspjeh i promašaj?

Mislim da ne postoji nesretan čovjek. Jedna takva ljudska egzistencija koja bi živjela protiv sebe tako što bi prigrlila neuspjeh i promašaj kao konačnicu svega, čini se nemogućom. Ili netko od vas misli da zaista među nama postoje nesretni ljudi? Nadam se da smo ipak radije nezadovoljni. Nezadovoljstvu je moguće pronaći lijek. Nesretnost je nešto puno opasnije i zlokobnije. Teško je pomisliti da se može živjeti nesretno. Živjeti protiv samog sebe. Protiv malih radosti, neznatnih nada i maglovitih osjećaja nekakvog smisla života makar dok dišemo i živimo. Ako je nesretnost horizont neuspjeha, promašaja, besmisla, očaja, pesimizma, kako je moguće da čovjek prigrli takav horizont i s njim svakodnevno živi? Kako je moguće istovremeno biti nesretan i živjeti? Je li moguć nesretan čovjek od krvi i mesa? Živi čovjek koji govori, diše, radi? Svjestan da je sve promašaj. Čak i disanje i govor i spavanje i rad. Je li moguće živjeti od početka do kraja promašeno i besmisleno? Uvjeriti sebe da tako treba biti i da je to svrha i smisao svega onoga što jesmo i od čega se sastojimo?

Nisam susreo nesretnog čovjeka. Nesretan čovjek je kontradikcija životu. Nezadovoljan sam. Tu i tamo. Ne vjerujem da sam nesretan. Imam svoju vjersku istinu o životu. Držim se grčevito, fundamentalistički i fanatično moje privatne dogme da nisam nesretan. Čak i kad spavam. Nije uvijek lako kad se probudim nezadovoljan. Ali se probudim. Zato što vjerujem da ću pronaći lijek nezadovoljstvu. Nesretan se nikad ne bih probudio jednom kad zaspem. Jer ne postoji lijek za nesretnost. I ne vidim nijedan razlog da se probudim. Ali vidim na stotine malenih razloga da se probudim i onda kad sam nezadovoljan sobom i svojim životom. Oči nezadovoljnog i oči nesretnog vide potpuno drugačije živote i svjetove. Ako se nesretan uopće može probuditi i otvoriti oči i pogledati svijet i svoj život. Ako ne može sam od sebe, možda je vrijeme da ga onaj nezadovoljan u meni probudi i otvori mu oči.

U Sarajevu 23. 4. 2020.

O. J.