O nesretnom i nezadovoljnom

Tko je nesretan? Je li to onaj koji kaže: Drugi su krivi za sve za razliku od mene koji sam potpuno nevin? Je li nesretan onaj koji svu krivicu za neuspjeh i promašenost svaljuje na druge kao da je u pitanju nepobitna istina koju nikada nijedno iskustvo i čovjek neće moći opovrgnuti? Nesretan mora biti nešto dublje od nezadovoljnog. Nesretan je nešto što sraste s čovjekom kao njegova druga ili nova koža koja se krije ispod one koja je vidljiva. Nesretnost srasta s nesretnim. Je li onda nesretan onaj koji uvijek, svugdje i u svemu pronalazi opravdanje za besmisao, promašenost i neuspjeh zato jer su promašenost i osjećaj neuspjeha na neki način srasli s njegovom osobom?

Tko je nesretan? Netko tko nikako ne može pronaći opravdanje za male dnevne radosti u svom životu? Ili je nesretan onaj koji se nikako ne može otarasiti mučnog osjećaja promašenosti i neuspjeha? Nesretan je nekakav despot i satrap nad samim sobom. Samog sebe osuđuje tako što apsolutizira promašenost i neuspjeh. Nesretan je svoj osobni satrap i krvnik i služi se promašenošću i neuspjehom da vlada nad sobom i da samog sebe ukloni. Bi li onda nesretnost bila nešto kao pogled na samog sebe iz perspektive neuspjeha i promašenosti? Ili bi nesretnost bila brisanje horizonta svakodnevnih radosti i malih uspjeha koji život čine prihvatljivijim i podnošljivijim?

Nesretan za sebe tvrdi: Ni u čemu nisam uspio i promašio sam život. Za razliku od nesretnog nezadovoljan će reći: U nečemu sam uspio u nečemu nisam, nekad sam znao promašiti u životu, ali sam znao i pogoditi. Nezadovoljan ima mjeru. Nesretan nema mjere. Promašio je sve. Njegov neuspjeh je konačan i potpun. Nesretan je satrap kojim vlada totalitarni dvojaki osjećaj krivnje. Apsolutno su svi krivi što sam nesretan i sam sam apsolutno kriv što sam nesretan. Nesretan nema mjere i balansa. On je nekakav totalitarni pesimist ili apsolutistički mračnjak. Nesretan boluje i od lažnog osjećaja nevinosti i žrtve. Ja sam čist i nevin, govori sebi. Nitko me ne razumije i ne shvaća. Ja sam neshvaćeni Atlas koji nosi svijet na svojim plećima jer sam jedini hrabar priznati svoju nesretnost. Onda je i svijet nesretno mjesto. Ljudi su lažovi i varalice za njega. Zašto? Jer je za nesretnog temeljni zakon svijeta promašenost i neuspjeh. Sretni i zadovoljni ljudi su izmišljotina. Nesretnost nije nezadovoljstvo iako često zamijenimo ova dva iskustva. Nesretnost je nešto puno dublje i čvršće za što se čovjek veže teško raskidivim vezama. Možemo li nesretnost opisati kao trajni, duboki i neprekinuti stav promašenosti i neuspjeha u odnosu na moje postojanje i moj život?

Možemo upotrijebiti sliku. Nije najbolja. Nezadovoljan čovjek promatra livadu. Vidi cvijeće, insekte, rub šume. Ima ljepote u cijeloj toj slici. Nezadovoljan je izgledom livade. Trava je prevelika. Šuma je prilično gusta. Previše je nepoznatog grmlja izraslo na rubovima livade. Nezadovoljan je kako sve to izgleda. Trebat će raditi i bit će posla. Nezadovoljan pronalazi lijek svom nezadovoljstvu. Nesretan čovjek također promatra livadu. Gleda isto. Odlučuje spaliti sve jer njegovom pogledu lijepo i uređenije je besmisleno i promašeno. Nesretan i prije nego je pogledao livadu, znao je da to treba spaliti i ostaviti da se pretvori u ustajalu i opasnu močvaru. Nikada nije ni imao namjeru pokušati obraditi livadu i učiniti je ljepšom i plodnijom. Nesretan ne pronalazi lijek za svoju nesretnost jer za nju lijek ne postoji. Nesretan smatra da je od samog početka na putu prema promašenosti i neuspjehu. Nesretan ne želi niti pokušati. Iznenadna radost ili neočekivan uspjeh za nesretnog je kao da iznenada kap vode padne u morski ocean. Ništa. Nevidljivo. Neprimjetno.

Nesretnost je oblik nevjere. Nesretan ne vjeruje u nesavršene životne radosti i uspjehe. Nesretan ne vjeruje u kratkoročne životne smislove. Nesretan ne vjeruje u kratke trenutke nade koji se događaju u životu. Obitelj, posao, djeca, sposobnosti, talenti, planovi, očekivanja, nadanja, dakle ono što u najvećoj mjeri čini jedan ljudski život, put je u neuspjeh i promašaj. Nesretan vjeruje da zna da je život promašaj i neuspjeh. To je njegova temeljna vjerska istina. Njegova dogma koje se čvrsto drži i od koje se ne odvaja ni kada spava.

Da bi čovjek bio istinski nesretan, morao bi imati specifičnu strukturu postojanja koja bi bila usmjerena protiv njega i njegovog života. Bila bi to struktura jasnog i nedvosmislenog stava da su promašenost i neuspjeh konačni ishodi čovjekovog života. Je li moguće jedno takvo ljudsko postojanje? Svakodnevno življenje, odlazak na posao, odgajanje djece, planiranje života, iskorištavanje svojih osobnih talenata dok pred sobom vidimo samo horizont neuspjeha, promašaja i besmisla. Rađa li se čovjek nesretan? Postaje li nesretan tijekom života? Postoji li nesretan čovjek koji je sposoban živjeti sa sviješću i sebi nametnutom spoznajom kako jedini on zna da je sve što živi i radi i trudi se neuspjeh i promašaj?

Mislim da ne postoji nesretan čovjek. Jedna takva ljudska egzistencija koja bi živjela protiv sebe tako što bi prigrlila neuspjeh i promašaj kao konačnicu svega, čini se nemogućom. Ili netko od vas misli da zaista među nama postoje nesretni ljudi? Nadam se da smo ipak radije nezadovoljni. Nezadovoljstvu je moguće pronaći lijek. Nesretnost je nešto puno opasnije i zlokobnije. Teško je pomisliti da se može živjeti nesretno. Živjeti protiv samog sebe. Protiv malih radosti, neznatnih nada i maglovitih osjećaja nekakvog smisla života makar dok dišemo i živimo. Ako je nesretnost horizont neuspjeha, promašaja, besmisla, očaja, pesimizma, kako je moguće da čovjek prigrli takav horizont i s njim svakodnevno živi? Kako je moguće istovremeno biti nesretan i živjeti? Je li moguć nesretan čovjek od krvi i mesa? Živi čovjek koji govori, diše, radi? Svjestan da je sve promašaj. Čak i disanje i govor i spavanje i rad. Je li moguće živjeti od početka do kraja promašeno i besmisleno? Uvjeriti sebe da tako treba biti i da je to svrha i smisao svega onoga što jesmo i od čega se sastojimo?

Nisam susreo nesretnog čovjeka. Nesretan čovjek je kontradikcija životu. Nezadovoljan sam. Tu i tamo. Ne vjerujem da sam nesretan. Imam svoju vjersku istinu o životu. Držim se grčevito, fundamentalistički i fanatično moje privatne dogme da nisam nesretan. Čak i kad spavam. Nije uvijek lako kad se probudim nezadovoljan. Ali se probudim. Zato što vjerujem da ću pronaći lijek nezadovoljstvu. Nesretan se nikad ne bih probudio jednom kad zaspem. Jer ne postoji lijek za nesretnost. I ne vidim nijedan razlog da se probudim. Ali vidim na stotine malenih razloga da se probudim i onda kad sam nezadovoljan sobom i svojim životom. Oči nezadovoljnog i oči nesretnog vide potpuno drugačije živote i svjetove. Ako se nesretan uopće može probuditi i otvoriti oči i pogledati svijet i svoj život. Ako ne može sam od sebe, možda je vrijeme da ga onaj nezadovoljan u meni probudi i otvori mu oči.

U Sarajevu 23. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Evgeniy Anikeev

O odustajanju

Odustajanje asocira na poraz, na gubitak. Odustajanje nije opcija, postala je bezvremenska i vječna mudrost. Sve je dozvoljeno, odustajanje nije. Lista životnih ograničenja i prepreka isključuje odustajanje kao jednu od njih. Smije se sve, ali ne i odustati. Dopušteno je sve, ali ne i odustati. Odustaju slabići, odustaju nezadovoljni, odustaju nezainteresirani, ali heroji ne odustaju. Odustajanje je zabranjeno. Ne biti sposoban odustati u nekom trenutku znači ne biti sposoban prihvatiti neuspjeh. Kao da su odustajanje i neuspjeh isto. Iako nisu. Odustajanje je mudrost procjene vlastitih sposobnosti i mogućnosti pred onim što nas nadilazi i što ne možemo svladati. Neuspjeh je odsutnost procjene samog sebe pred nepremostivom preprekom, manjak mudrosti u procjeni vlastitih sposobnosti i mogućnosti. Odustajanje od lošeg i nasilnog braka na samom početku prije nego se rode djeca je određena mudrost pred nepremostivim problemom. Neuspjeh je razvod nakon nekoliko desetljeća braka gdje je brak od samog početka bio loš i nasilan, ali nije bilo mudrosti da se na vrijeme odustane.

Odustajanje nije tek priznanje poraza, slabosti, nezadovoljstva, nezainteresiranosti. Tako se misli kad se odustajanje i neuspjeh smatraju istima. Odustajanje je oblik mudrosti i zrelosti koja dolazi s godinama neuspjeha. Obično dug period života smatramo da postoje samo neuspjesi, u zrelijoj dobi počinjemo spoznavati kako postoji i mudrost koju zovemo odustajanje. Sve dok smatramo kako odustati znači neuspjeh i kako neuspjeh nije ništa drugo nego odustajanje slabića, još uvijek živimo u periodu života kad odustajanje ne otkrivamo kao mudrost nego odustajanje odbacujemo kao poraz, katastrofu i propast. S vremenom se ipak pojavi i misao u našem umu: zašto ne bismo smjeli odustati i zašto odustajanje ne bi bilo neki uspjeh? Odustajanje kao mudrost nije radikalno kao da čovjek treba jednostavno sve presjeći i odbaciti i odustati od svega. Čovjek se tako ponaša pred neuspjehom i prema neuspjehu radikalno i ekstremno. Odustajanje je drugačije. Odustajanje je razumski pokušaj kojim čovjek procjenjuje svoje mogućnosti i sposobnosti pred nečim što u datom trenutku nadilazi njegove snage i sposobnosti. Odustajanje je usmjereno na budućnost, jer kada u nečemu mudro odustaje, čovjek na umu ima moguće posljedice i vlastitu budućnost.

Zašto je mudro odustati od prepirke i sukoba i svađe s nekim tko je fizički slabiji, ali u ruci drži nož ili oštri ostatak razbijene boce? Zašto ne slijediti navijanje drugih koji govore kako smo jači i kako slabića koji stoji pred nama za glavu manji možemo jednim udarcem šake svladati? Odustajanje u ovakvim situacijama je mudrost jer odustati znači shvatiti da posljedice mogu biti katastrofalne za nas i da u slučaju sukoba naš uspjeh u tuči može se pretvoriti u veliki neuspjeh kojega ćemo plaćati cijeli život s oštećenim organima, vratom, okom. Ili bi na našem nadgrobnom spomeniku mogao stajati natpis kako ovdje počiva čovjek koji nije nikada htio odustati jer nije podnosio neuspjeh, jer je pogrešno stavljao znak jednakosti između odustajanja i neuspjeha.

Neuspjeh je trenutni trenutak, nesposobnost da razumno pokušamo uvidjeti što će biti ako odustanemo i je li mudrije odustati ili ne? Neuspjeh se koncentrira na sadašnjost i sadašnji trenutak i ne obraća pažnju na žrtve koje će ostaviti u prošlosti i posljedice koje će se tek osjetiti u budućnosti. Postoje trenutci kada neuspjeh nije opcija. Sadašnji trenutci poput borbe protiv opake bolesti da bi se očuvao vlastiti život je pitanje života i smrti. Neuspjeh znači kraj, ali znači li i odustajanje kraj? Ako je pogled na život sveden na njegove fizičke granice, onda je svaki život od početka neuspjeh i svejedno je u kojem će trenutku netko odustati od njega. Ako pogled na život pokušava gledati preko granica fizičkog, onda paradoksalno odustajanje nije neuspjeh, jer bi se život barem mogao nastaviti tamo negdje preko fizičkog svijeta. Neuspjeh je obrana samog sebe u granicama fizičkog života, pokušaj da se bori s nepremostivim problemom od kojih je nama najstrašnija smrt. Umiranje je neuspjeh, čak i umiranje za drugog je neuspjeh. Sve i svugdje  gdje nismo sposobni sačuvati, zaštiti, očuvati fizički život stvar je neuspjeha, tragedije, katastrofe i propasti. Odustajanje od samog sebe, odustajanje od samog sebe u korist drugoga je prema mjerilima neuspjeha nepopravljiva katastrofa i propast. Ipak ima onih koji u odustajanju vide herojstvo i herojski čin, a ne neuspjeh.

Poznati i svima dobro znani primjer čovjeka koji svoj život daruje za drugoga poput majke koja spašava nerođene dijete, oca koji daruje život za svoju obitelj, vojnika koji gine za svoju domovinu, bezbroj neznanih junaka koji svakodnevno umiru da bi spasili druge, nije ništa drugo nego neuspjeh i neuspjesi katastrofalnih razmjera jer u granicama fizičkog svaki gubitak je neuspjeh, a svaki dobitak je uspjeh. Između ovoga dvoga ne postoje dodirne točke kada je riječ o fizičkom svijetu. Odustajanje svoj pogled usmjerava na budućnost i uvijek na budućnost. Odustajanje tek u rijetkim trenutcima vodi brigu o sadašnjem trenutku. Odustajanje je više zabrinuto za budućnost i što će u budućnosti biti i kakve posljedice dolaze. U odustajanju od vlastita života pogled je usmjeren na budućnost, ali onaj tko u svemu vidi neuspjeh ne može i neće prihvatiti takvu mogućnost jer on vidi samo sada i ne vidi nikakvu budućnost u odustajanju od vlastita života u bilo čiju korist. Tko nije sposoban za odustajanje nego sve gleda fizičkim očima neuspjeha, ne može razumjeti nečije odustajanje jer ne može vidjeti budućnost u odustajanju, jer odustajanje ne može biti nikada prihvatljiva opcija. Zato je neuspjeh uvijek pitanje sadašnjosti, a odustajanje pitanje budućnosti.

Naravno život je ponekad isuviše složen i zahtjevan da bi se u datom trenutku moglo razmišljati što je u pitanju i što učiniti? Je li treba odustati, hoće li to biti neuspjeh, je li riječ o jednom te istom? Tek u relativnom miru i dugotrajnoj tišini moguće je povremeno zastati i razmišljati koja je razlika i što je sadržaj odustajanja i neuspjeha. Mir i tišina nude prostor da se bude mudriji i zreliji u odnosu prema odustajanju i neuspjehu s tim da neuspjeh ne voli i odbija mir i tišinu. Neuspjeh voli buku, viku, galamu i gužvu da bi se skrio, da se o njemu ne bi razmišljalo, da ga se ne bi osuđivalo i krivilo za sve. Neuspjeh se skriva od ljudske samoće i ljudske želje za tišinom i mirom. Odustajanje nije takvo. Odustajanje ne izbjegava čovjeka. Ono se čak rado i susreće s čovjekom u samoći, tišini i miru kako bi mu otkrilo da u odustajanju ima puno mudrosti i da odustajanje sebe ne smatra neuspjehom. Odustajanje nije pitanje fizičke snage i slabosti, nego pitanje mudrosti pred određenim životnim izazovima, odnos između životnog izazova i čovjekovih snaga i mogućnosti. Tek kroz odustajanje i kroz osobni susret s odustajanjem otkriva se kako odustajanje i neka životna odustajanja nisu neuspjesi, slabosti, katastrofe i propasti nego blagoslovi čije blagonaklone posljedice doživljavamo u vlastitoj budućnosti.

Neuspjeh ne želi i odbija susret u četiri oka. Čak i ako se čovjek uspije susresti s neuspjehom u četiri oka, optužbe će ići na račun čovjeka njegove mlitavosti, slabosti, straha, malaksalosti. Neuspjeh ne priznaje postojanje granica u čovjeku niti čovjeku nudi mogućnost drugačijeg pogleda na budućnost. Neuspjeh, pretvarajući sadašnjost u katastrofu, čovjeka uvjerava kako je i budućnost pred njim takva. Neuspješna. Neuspjeh vrijeđa i uništava čovjeka, ne želi suradnju s njim i jedini trenutak kontakta između neuspjeha i čovjeka jest kada neuspjeh optuži čovjeka da je za sve on kriv i nitko drugi i ništa drugo. Odustajanje ne optužuje čovjeka. Odustajanje mudro čovjeka poučava o njegovim granicama i mogućnostima. Odustajanje hvali čovjeka zbog njegove mudrosti da odustane tamo gdje je nemoguće pobijediti. Odustajanje surađuje s čovjekom u njegovim slabostima i nedostacima. Odustajanje čovjeka naziva herojem, neuspjeh ga zove slabićem. Odustajanje ga ne optužuje za prošlost, ne prigovara mu za sadašnjost i nastoji mu skrenuti pogled prema budućnosti. Neuspjeh optužuje za sve i za prošlost i sadašnjost i budućnost bez milosti, nema razumijevanja za slabosti i nedostatke.

Ukoliko je život sud pred kojim smo svi izloženi da budemo optuženi ili oslobođeni, neuspjeh je onda tužitelj koji nas nastoji pred životom i optužiti i osuditi tražeći za nas najstrožiju kaznu. Odustajanje je odvjetnik koji nas nastoji obraniti pred sudom života tražeći ako ne oslobađajuću presudu onda barem blažu kaznu. Ukoliko je neuspjeh naš tužitelj pred sudištem života, sva njegova optužba stoji u povezanosti između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pri čemu je sadašnjost jedini dokaz neuspjeha da je prošlost bila neuspjeh i da će budućnost biti također neuspjeh. Ako je odustajanje naš odvjetnik koji nas brani pred sudom života, onda njegova obrana počiva na nadi kako se prošlost može čak i promijeniti ukoliko budemo mudri u budućnosti i budemo znali odustati u sadašnjosti radi promijene prošlosti i drugačije budućnosti.

Svatko od nas stoji pred sudištem života dok nas neuspjeh optužuje i traži najstrožiju kaznu, a odustajanje brani tražeći blažu kaznu i oslobađajuću presudu za nas. Sudište života pred kojim stojimo vodi se samo jednom mišlju kojom bi se i mi kao optuženici i branjenici trebali voditi dok se naš tužitelj i odvjetnik bore iznoseći svatko svoje argumente protiv nas ili u našu korist. Je li ljudski život samo sadašnjost ili ljudski život ima i budućnost? Na ovo pitanje ni sudište života nema odgovor nego prepušta neuspjehu i odustajanju da se međusobno bore i trude dokazati tko je u pravu dok mi istovremeno kao i optuženi i branjeni sjedimo u sudnici života i pitamo se: je li neuspjeh stvarno kraj svega i ima li budućnosti i nakon neuspjeha? Smijem li ponekad odustati i je li odustajanje kraj svega za mene i moju budućnost? Ima li života nakon odustajanja?

 

U Sarajevu, 25. 1. 2019.

O. J.

Exit mobile version