O SVIM NAŠIM NOSTALGIJAMA

Biti nostalgičan znači biti putnik, tumarati slobodan skrivenim stazama i prečicama vlastitog uma i duše, biti nostalgičan znači dopustiti vremenu da nestane i da ne postoji. Možda to i jest prava narav nostalgije, da bude nešto najbliže vječnosti bez vremena, granica i stvarnosti.

Donošenje velike i važne životne odluke znači napraviti izbor u odnosu na nešto drugo veliko i važno. To drugo može nekada biti važnije ili manje važno u odnosu na ono što je trenutno izabrano. Obično mislimo kako izabiranje nečega znači ujedno i odustajanje i odricanje od nečega drugog. Kao kada osoba izabere u životu biti glumac umjesto liječnik, biti sportaš umjesto profesor u školi. Jedan izbor označava barem za nas nemogućnost izbora drugih stvari. Neizabrani izbori i neodlučene odluke ne mogu se tako jednostavno ukloniti iz života, one ostaju dobrim dijelom prisutne u čovjekovu životu. Iako ih čovjek s vremenom zaboravi, one se jave povremeno u nekim silovitim intervalima života u trenutcima kada se jave, navru kao jaka sjećanja, kao jaki snovi i jake želje. One se javljaju u obliku nostalgije.

Propušteni izbor je nostalgija čovjekove fantazije za čudesnim svijetom i životom. Čovjeku se čini da bi mu život nekako bio čudesniji da je izabrao ono što nije, umjesto dosade života jer živi ono što je izabrao. Tako se javljaju nostalgije za starim ljubavima kao da bi život s njim ili s njom bio čudesan u odnosu na trenutni život. Rađaju se nostalgije za određenim zanimanjima koja se čine čudesnima u odnosu na dosadu sadašnjeg života. Kao da bi bilo čudesno biti glumac, a tako je dosadno biti pilot, kao da bi čudesno bilo biti arheolog, a tako je dosadno biti kustos muzeja. Nenapravljeni izbori i nedonesene odluke su nostalgije ljudske mašte prožete snažnim emocionalnim nabojima tako da se naoko glupa konstatacija „što bi bilo kad bi bilo“ zapravo pretvara u dominantno životno pitanje.

Nenapravljeni izbori i nedonesene odluke dominirajući nad fantazijom polako postaju jedna stvarnost, ona koju zovemo alternativnom stvarnošću. Alternativna stvarnost je nepostojeći prostor življenja nenapravljenih izbora i nedonesenih odluka. Upravo zato jer je nepostojeći podložan je utjecajima mašte jer ga mašta stvara u svojoj divljoj sposobnosti da iz ništavila izgradi cijeli jedan nepostojeći svijet. Nostalgija nastupa kada mašta pod pritiskom prave stvarnosti odustane od gradnje alternativnog svijeta. Kao recimo kada netko zamišlja svoj život s nekom ženom ili muškarcem kojega nije izabrao u pravoj stvarnosti iako je mogao ili mogla. Mašta stvara alternativni svijet zajedničke i snažne ljubavi, nabijenih emocija i strasti, skladne obitelji i dugovječnog života. I sve dokle mašta gradi taj alternativni svijet još nema nostalgije. Nostalgija se javi kada čovjek zapovijedi mašti da odustane od gradnje alternativnog svijeta ljubavi s neizabranom osobom i vrati se u pravu stvarnost.

Na taj način nostalgija je, iako ponekad opisana kao mješavina melankolije, depresije i tuge, zapravo vremenska kapsula kojom čovjek putuje između alternativne i prave stvarnosti.  Kada smo nostalgični, mi zapravo putujemo između svjetova onih stvarnih i onih nestvarnih, između pravih i alternativnih stvarnosti, između svakodnevne i uhodane razmjene ljubavi do strastvene i nepoznate dimenzije ljudskih osjećaja. Neki će reći kako su nostalgije loše, opterećujuće, kako one sputavaju, zabranjuju i ne dopuštaju. No, one su mali podrumski prozori koji gledaju na velike i osvijetljene ceste i puteve onoga što nismo izabrali i ono onoga što smo odbili odlučiti.

Nostalgije su maštoviti mehanizmi svladavanja krutih i nesalomljivih granica prave stvarnosti, one su alternativne ceste, skriveni prečaci do tajnih i skrivenih skrovišta naših duša. Iako ponekad opisane kao nepotrebne i psihički opterećujuće, iako povremeno okrivljenje kao kapije za bijeg od stvarnosti, mi svejedno želimo biti povremeno nostalgični ne da bismo bježali, nego da bismo putovali kroz vrijeme.

Biti nostalgičan znači biti putnik, tumarati slobodan skrivenim stazama i prečicama vlastitog uma i duše, biti nostalgičan znači dopustiti vremenu da nestane i da ne postoji. Možda to i jest prava narav nostalgije, da bude nešto najbliže vječnosti bez vremena, granica i stvarnosti. Nostalgija je vječno putovanje između svjetova i čovjek je star i umoran od putovanja tek onda kada odustane od maštanja i kada mašta prestane graditi alternativni svijet.

U međuvremenu on ostaje putnik koji vječno putuje za nenapravljenim izborima i nedonesenim odlukama koje uvijek izmiču pravoj stvarnosti, ali se mogu tu i tamo susresti u maštovito izgrađenom alternativnom svijetu. Sve dok nostalgija ne odluči da je vrijeme za kratki predah od putovanja, ali iza kojega slijedi novo i uzbudljivije putovanje u novi alternativni svijet … i tako vječno…

 

U Sarajevu, 16. 5. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto):123rf.com

ZAŠTO U ŽIVOTU NIJE KAO NA FILMU?

Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s kroničnim nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi?

U životu nije kao na filmu. Pri tome odmah treba naglasiti da u životu nije ni lijepo kao na filmu, ali na sreću ni ružno kao na filmu – recimo u nekom stravičnom, krvavom hororu, što će reći da filmovi neminovno odstupaju od realnosti, pa čak i onda kad se iznimno trude da budu realni.

Filmovi nastaju u suštini kao i knjige: u glavama autora. Zato su nam filmske predodžbe vrlo bliske; odgovaraju manje-više onome što se događa u nutrini naših glava, bilo onom dobrom, lijepom; bilo onom ružnom i zastrašujućem.

No glava je glava, a svijet je svijet. Premda su likovi i slike o kojima svakodnevno razmišljamo utemeljeni u stvarnosti, oni se ipak u mnogo čemu razilaze s realnom stvarnošću.

Više o temi: http://poptheo.org/pecat/ ‎

Međutim, ovdje se više želimo pozabaviti s jednim drugim specifičnim momentom: s vremenskim diskontinuitetom filma, koji iz nekog čudnog razloga veoma teško opažamo.

Na primjer, kada gledamo neku cjeloživotnu sagu, recimo –  izvrsnog Forrest Gumpa iz 1994., na kraju filma nam se čini kako tu imaginarnu osobu savršeno poznajemo, kao da manje-više ništa nije ostalo nejasno; kao da ništa važno nismo propustili iz života toga čovjeka. Istina je da spomenuti Forrest Gump traje skoro dva i pol sata, međutim prosječni životni vijek (danas) traje 75 godina, a na Zapadu još koju godinu duže. Dakle, život nekog realnog Forrest Gumpa bi se sastojao od čak 657.000 sati, a film sve to skupa nastoji prikazati u manje od dva i pol sata. Preračunato u procente, film dakle pokriva svega 0,000003% njegovog (realnog) života u totalu, a nama se i dalje čini nakon filma da savršeno poznajemo tu osobu. Netko bi naravno rekao da film po sebi prikazuje u kvantitativnom opsegu malo, ali s obzirom da pokriva sve one ključne momente u njegovom životu, on ipak kvalitativno prikazuje jako puno. Ok, ključni momenti su ključni momenti, ali zar je onih ostalih 99,999997% uistinu toliko zanemarivo?

Problem ključnih momenata na filmu ali i na javi

I naša svakodnevna razmišljanja su satkana uglavnom, kako od promišljanja onih imaginarnih budućih tako i od  prežvakavanja onih već preživljenih ključnih momenta, i zato nam se filmovi i sviđaju toliko. I mi se poput njih u svojim razmišljanjima nastojimo fokusirati na ono ključno, bitno, sadržajno nabijeno … ali kako rekosmo, to je sve skupa još uvijek puno manje od jednog jedinog procenta života. Kao da nam mnogo toga u našim razmišljanjima promakne, i zato na koncu ni ne uspijevamo biti posve realni…

Na primjer, glede deprimirajuće društvene situacije, ljudi kao da očekuju pojavu nekog velikog društvenog reformatora ili čak revolucionara kao na filmu, pa da on to sredi baš kao na filmu – u sat i pol, dva … No, ipak smo nešto realniji, pa očekujemo da se stvari po mogućnosti srede – recimo – u godinu ili dvije … Ali izgleda da na kraju ipak i nismo toliko realni, jer jednom revolucionaru u stvarnosti obično treba četrdeset do pedeset godina života uopće da nadođe do toga što mu je činiti, pa onda do kraja života … dok to sve provede u djelo… A ima i onaj nastavak priče koji je još manje romantičan. Naime, na kraju nikad ne ispadne sve kako je to veliki društveni reformator ili revolucionar smislio u svojoj glavi. Ili se on sam pokvari ili se pokvare oni oko njega … Uglavnom, društvo se već po svojoj ustaljenoj inerciji prije ili kasnije vrati u svoju uobičajenu nepravedno-dosadnjikavu kolotečinu.

Filmske ljubavi

Ljubavne filmske priče imaju dosta elemenata realnosti, ali to je realnost sklepana u sat i pol – dva. Čak i u benignim romantičnim komedijama skoro uvijek bude onaj jedan realni životni ljubavni zaplet: Nakon početnih uzavrelih strasti i velikih nadanja, nešto se njih dvoje sporječkaju žestoko, pa zavlada neugodna tišina u vezi. Oboje pate, nervozno gledaju u telefon, čekaju tko će se prvi javiti … pa se na kraju ipak fino pomire. Međutim, na filmu ta realna jednomjesečna kriza traje punih pet do deset minuta, a u realnom životu MJESEC DANA JE STVARNO MJESEC DANA. A na kraju onda ne treba biti mudri Platon da bi se zaključilo kako male petominutne krize kudikamo manje kvare onaj sveukupni i konačni doživljaj i osjećaj romantike od onih stvarnih jednomjesečnih. Dugotrajno iščekivanje je inače vrlo ozbiljan ubojica svega i svačega: ne samo romantike i ljubavi, nego strpljivosti, povjerenja, kreativnosti, radosti, životne svježine … Ma skoro k’o bubonska kuga to iščekivanje: pobi sve i svakoga, i ne štedi gotovo pa nikoga. Vesele mlade ljude pune života čekanje s vremenom transformira u nevjerojatne čangrizave mračnjake koji nisu u stanju iskreno više voljeti ni sami sebe, a kamoli nekog drugoga.

Filmske akcije i ratovi

Riješiti cijeli rat u dva sata je super stvar, i upravo to mlade muškarce i tjera da sanjare o ratu. Međutim, u realnosti, kad mjesec dana ne skidate čizme s nogu, sjedite u blatnjavom rovu usred šume, skidate krpelje sa sebe, i plus brojne druge teško prebrojive i probavljive ratne „radosti“ … Već pretpostavljate do kakvih zaključaka će taj isti mladi čovjek doći. A to je sve u biti još uvijek samo jedan jedini ratni mjesec. Ratovi u stvarnosti obično traju od 3 do 4 godine …

Filmske katastrofe

Ima nešto u tom razuzdanom nihilizmu filmskih katastrofa. Kad čovjeku već puno toga krene naopako u životu, onda neminovno kad-tad pomisli: „De nas Bože više smlati da se ne patimo“! No, susrećemo se opet sa sličnim problemom. U filmskoj katastrofi sve je gotovo u sat – dva. Tko je poginuo, poginuo je; tko je preživio, preživio je, ali one realne katastrofe i njihove posljedice traju kudikamo duže. Počesto se radi o danima, mjesecima, godinama, a u nekim slučajevima čak i o stotinama godina agonije te „umiranja i izumiranja na rate“ (npr. strahoviti prapovijesni sibirski bazaltni sliv). A to – vjerujem – nitko ne bi želio …

Art drama – nadrealni prikaz jednog sasvim realnog života

Rijetki su filmoljupci koji mogu istinski uživati u art filmovima. Većina će reći: „Dosadno“ ili „nigdje veze“… No, ovo „dosadno“ i ono „nigdje veze“ dolazi iz neuobičajenog fokusa ovakvih filmova. Oni se u pravilu ne bave onim nama vječito dragim i sadržajno nabijenim „ključnim momentima i situacijama“, nego sa onih ostalih 99,999997% ljudskog života: u nedogled ponavljajuća – jedna te ista – dnevna rutina, besmisleni dijalozi kojima je izgleda jedini smisao da nekako popune vrijeme, neke greške ili banalnosti koje se glavnom liku stalno iznova događaju, bezvezne ljubavi kojima je izgleda glavni cilj da čovjek nije sam, proživljavanje jednog te istog sjećanja na pedeset različitih načina, zapleti koji to ustvari nisu jer ništa ne mijenjaju, pitanja bez pravih odgovora, neodređenost, pomanjkanje orijentacije i smisla, usamljenost, anarativnost, čudan spoj bezosjećajnosti i hipersenzibilnosti (npr. glavni lik više ne haje ni za ljude ni za događaje, ali je iznimno posvećen svojim ljubimcima – tamo nekim kornjačicama, ribicama, ili golubovima…) itd.

Umjesto zaključka

Spomenuta art drama nas htjeli ili ne htjeli dovodi do jednog važnog zaključka: Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi? Tu svakako dodati i pitanje onog Camusovog apsurda: Na koji način se u životu izboriti sa stvarnošću koja kao da je potpuno gluha na zahtjeve i želje našeg srca? U svakom slučaju, čini se kao da baš ta naša prevelika navezanost na one “ključne momente” i dovodi na kraju do jednog života koji bi se najbolje dao opisati spomenutim pojmovima “dosadno” i “nigdje veze”.

 

U Sarajevu, 6. 5. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka: Forrest.jpg

VAŽNO SE POKAJATI

Samoopravdavanje bi se moglo opisati kao izvjesna forma samocementiranja. S jedne strane, ono nas naspram vanjskih utjecaja čini čvršćima i nedodirljivima, no s druge strane, također nas čini moralno statičnima i nepopravljivima. Pa zašto bi se mijenjali ako smo već konstatirali da nikome i nizašto nismo krivi!?

Prejeo se – „pravo bio gladan“!

Napio se – „ponijelo me društvo“!

Napušio se – „pa zdrava je trava“!

Mrzi – „samo mi se ne sviđa“!

Lijen pravo – „nije, nego sam umoran“!

Užasno prost – „samo sam iskren“!

Laže – „ali to je konstruktivna laž“!

Pokr’o alat s posla – „pa svi kradu“!

Ne voli koga treba voljeti – „ali zato volim cijeli svijet“!

Prebio ga skroz – „on je prvi počeo“!

Zavidan – „nisam, nego on to stvarno ne zaslužuje“!

Ne čita ništa – „pa prirodno pametan“!

Dangubi – „joj, kako ovo vrijeme leti“.

Vara curu – „a kemija“!

Vidimo, svaka ružna priča može biti ispričana na lijep ili barem prihvatljiv način. Tisućljeća zločina, ali i onih običnih svakodnevnih gluposti i nestašluka su nas učinila bićima vičnim samoopravdavanju. I u tome je čovjek toliko uspješan da počesto čak i sam sebe uspije uvjeriti u vlastitu pravednost i nevinost.

No, može biti da smo na nekoj razini stvarnosti doista svi nevini. Pa ne postoji savršena ljudska priča. Ne postoji ni savršena ljudska genetika, kao što ne postoji ni savršen odgoj, a još manje savršeno školstvo ili idealan društveni utjecaj. Većinom radimo kako znamo i umijemo, i vrlo je teško ići protiv sebe. Čemu se onda kajati ako su stvari takve kakve jesu i ako ne postoji jednostavan način da budu bolje?

Ali, postavlja se pitanje zašto onda tako uspješno primjećujemo tuđe mane i zločine? Zašto očekujemo stalno da se drugi nešto mijenjaju i budu bolji? Ne znači li to da ipak postoji nekakav univerzalni vječni moral? No, čak i naspram jednog takvog univerzalnog vječnog morala samoopravdavanje je i dalje vrlo snalažljivo i vješto. Neko će reći: „pa ljudi smo – najbliži smo samima sebi, i u prirodi nam je stoga da budemo uvijek barem malo stroži prema drugima nego prema samima sebi“.

No ipak, važno se pokajati. Da bi nešto bolje učinio sa sobom i svojim životom, moram prvo shvatiti da stvari mogu i trebaju biti bolje, a ovo „bolje“ ne može doći dok se čvrsto držim za ono „gȍrē“ – kao za jedinu mogućnost svoga života. Uspoređujući ovu situaciju sa zdravim higijenskim navikama moglo bi se reći kako kuću redovito čiste samo oni koji su u stanju opaziti prljavštinu. Jer ako prljavštine „službeno“ nema, onda nema ni čišćenja, a kako znamo, tek u takvim situacijama i zavlada prljavština.

Dolazimo na kraju i do vjerojatno najozbiljnijeg i najsmislenijeg prigovora kajanju. Kako smo već malo natuknuli, svi smo mi po sebi dio jednog šireg konteksta, a taj kontekst je u svojoj cjelovitosti vidno nesavršen. I zašto bi se čovjek onda trebao kajati ako je on kao takav tek proizvod i zbir većeg broja okolnosti (genetika, kućni odgoj, školstvo, društveni utjecaji…)? Nije li onda sve to pomalo čak i nepravedno – da čovjek sad nešto izigrava krivca posred svih mogućih krivaca i krivica koji su umiješali prste u njegovoj formaciji i nastanku? Na kraju krajeva, i svi ozbiljni moralni sustavi računaju prvenstveno sa onom osobnom, a ne kolektivnom odgovornošću.

Čini mi se kako se na ovu posvemašnju relativnost života uspješno može odgovoriti samo onim jednim drugim, prosvjećenijim, višim oblikom relativizma – ako takav uopće postoji: Na kraju uopće nije važno koliko je bilo do mene, a koliko do drugih krivaca. Reklo bi se: „Bog zna“. Ali pored svega toga ja ipak želim bolji, smisleniji i radosniji život! Briga me tko je koliko kriv! Ako su drugi već upropastili svoje životne prilike i šanse, nikako ne želim da i ja zbog toga upropastim svoje. Želim izići iz egzistencijalnog sivila i stoga se prkosno i ponosno odričem svih vlastitih bedastoća, bez obzira na to tko je za njih kriv. Tko god da je, meni samom ne trebaju!  Želim da me drugi pamte po dobru, a još više od toga da se sam osjećam dobro u vlastitoj koži! U tom smislu kajanje predstavlja jedno ultimativno odreknuće od prosječnosti i sivila egzistencije i tko tako shvati stvari taj će rado i svakodnevno preispitivati svoju savjest … i neće mu biti problem do u detalje se baviti sa svojim grijesima i nesavršenostima…

 

U Sarajevu, 4. 5. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O TRENUTKU

Fenomen trenutaka nije isto što i latinska poslovica koja nagovara: carpe diem! Iskoristi dan! Fenomen trenutaka je neobvezno pojavljivanje i odlazak iz života ljudi koji bi trebali nešto čovjeku značiti. Fenomen trenutaka je ne javljati se nekome mjesecima, a onda iznenada se pojaviti ponovo u nečijem životu. Fenomen trenutaka je nemati volje, želje vezati se uz bilo koga ili bilo kada, nego samo se povremeno pojavljivati i nestajati iz života drugih ljudi. U fenomenu trenutaka, u njihovom življenju drugi ljudi su tek usputne neobvezne stanice gdje se povremeno i nezainteresirano zastane i produži dalje čim naiđe netko drugi. Nekome je življenje trenutaka uzbudljivo, možda čak izgleda kao da je riječ o ispunjenom životu. Prolaziti od čovjeka do čovjeka znajući da nemaš obvezu ni prema jednom od njih stvara ugodan osjećaj nesputanosti.

Fenomen življenja trenutaka odbija bilo kakvu mogućnost vezanja ili dubljeg povezivanja. Fenomen trenutaka je život na rezervi. Ali ta rezerva nije posljednja slamka spasa kao da bi na kraju ostala barem jedna osoba za koju bi se čovjek mogao vezati i na koju bi se čovjek mogao osloniti. Rezerva označava množinu, mogućnosti da se bira, ali da se ni s kim posebno ne veže ili povezuje. Rezervni dečki, rezervne cure, rezervni prijatelji, rezervni muževi, supruge i ljubavnici pokazuju ništa drugo nego čovjekov strah od vezivanja ili u ovom slučaju čovjekovu mogućnost da nesputan živi trenutke. Ako ne može jedna cura, može druga treća ili četvrta, važno je imati rezervu. Isto vrijedi i za druge odnose među ljudima. Osoba se pretvorila u rezervu ili sredstvo da se odživi trenutak, ako netko ne želi biti rezerva, onda se protivi življenju trenutka. Ako kojim slučajem osoba zahtjeva ili očekuje vezivanje, ona je protiv čovjekove nesputanosti.

Umjesto carpe diem bolje je reći carpe momentum! Fenomen življenja trenutaka neke ljude ostavlja na periferiji života gdje čekaju, iščekuju, očekuju i nadaju se. Tu na periferiji života zajedno s njima našli su se i ono što se zove obveza, vezivanje, obećanje. Življenje trenutka postao je središnji događaj života, obveza i vezivanje postali su periferija društva i ljudskih odnosa. Bačeni su na neku vrstu smetlišta međuljudskih odnosa zajedno s ljudima koji ih ozbiljno shvaćaju ili zahtijevaju od drugih. I dok uživateljima trenutaka ništa ne smije promaći jer se poput lešinara okupljaju oko strvine, dotle oni s periferije nemoćno promatraju kako trenutak proždire sve pred sobom i obećanje i vezu i obvezu i zakletvu. Uživatelj trenutka ne može ni razumjeti nemoć, ljutnju, jal onoga koji još uvijek vjeruje i očekuje obvezu i obećanje jer trenutak je nesposoban po sebi za obvezu ili zakletvu. Trenutak ne obećava, ne veže se i ne zaklinje se, samo laže da tako čini jer se nekako mora približiti čovjeku.

Ali trenutak se ne približava samo jednom čovjeku jer trenutak obožava mnoštvo. Stoga se trenutak približava mnogima i stvara od njih vlastite rezerve za svoje vlastito življenje i postojanje. Onaj tko živi samo trenutke uvijek u rezervi ima nekoliko prijatelja, muževa, ljubavnica, djevojaka, momaka jer trenutak ne može živjeti od jedne osobe. Ne može živjeti od jedne osobe jer bi jedna osoba mogla zahtijevati vezivanje, zakletvu, čvrsto obećanje. Ako bi to zahtijevala, trenutak bi prestao živjeti. Zato trenutak uvijek zahtjeva više osoba da bi živio i preživio. Druge osobe zovu se rezerve, i one su rezerve istinskog života za trenutak da bi trenutak postojao.

Trenutak ima potrebu svakome tko mu je rezerva govoriti drugačije. Ako itko onda trenutak zna da ljudi nisu isti i da različito shvaćaju obećanja, zakletve i obveze. Trenutak stoga supruzi govori jedno, dugogodišnjoj ljubavnici drugo, a novoj i naivnoj ljubavnici treće. Isto vrijedi manje-više i za druge slične i manje slične odnose među ljudima. Trenutak svakome govori ono što želi čuti u tom malenom djeliću vremena u kojem se trenutak sprema odživjeti na brzinu ljubav, prijateljstvo, brak, sviđanje… Trenutak je po svojoj naravi nesposoban za dugotrajan i samostalan život bez laganja, pretvaranja i dvoličnosti iz razloga što se pretvara da je obećanje, zakletva, vezivanje. Zato trenutak mora lagati i pretvarati se. Trenutak se pretvara da je obećanje, pretvara se da je zakletva, ali trenutak to nije.

Trenutak je puki i prazni fenomen življenja života od danas do sutra bez ikakvog smislenog početka ili nekog smislenog kraja. Zbog toga se razlikuje od vezivanja, obećanja i zakletvi. Jer ovo troje imaju svog smisla samo ako imaju svoj početak i svoju svrhu. I nemoguće je se čovjeku zakleti, obećati i vezati se ako to nema početka i nema svrhe prema kojoj ide. Obećati nekom vezivanje, zakleti se ima smisla ako postoji vrijeme kad smo obećali i ako postoji svrha zbog čega smo to učinili. Obećavati, vezivati se i zaklinjati se bez vremena i svrhe je besmisleno jer nema nikakve svijesti kad smo to počeli i zašto smo to učinili. Trenutak je upravo besmisleno obećanje, prazna zakletva, lažno vezivanje jer trenutak po svojoj naravi nema početka niti ima svrhu. Trenutak samo stoji tu pred čovjekom. Pitati trenutak da ti nešto obeća, da se zakune ili da se veže je u samom zahtjevu osuđeno na neuspjeh jer trenutak ne poznaje vrijeme i svrhu. Jedini smisao trenutka jest živjeti, ali kada je počeo živjeti i zašto živi trenutak je nesposoban dati odgovor. I od trenutka to ne treba tražiti niti očekivati kao ni od onih koji isključivo žive trenutke. Treba ih jednostavno pustiti da žive, da uživaju, slijede svoj carpe momentum!!! Iskoristi trenutak!!!

Čovjek koji nastoji živjeti obećanja, zakletve i vezivanja redovito je u napasti da onoga koji živi trenutak sažalijeva pa čak da mu i oprosti. Prvo mu zavidi, ali kako vrijeme odmiče i približava se svrha života tako nekako sve više osjeća napast oprostiti uživatelju trenutka koji je izigrao njegovo obećanje, izigrao zakletvu, dok je on na periferiji života strpljivo čekao svoj trenutak. I konačno kada je dočekao svoj trenutak ako ne za osvetu a onda barem za glasno izgovoreni prijezir prema onome tko je živio od trenutka do trenutka bez vremena i svrhe javi se osjećaj sažaljenja….

Nije li taj osjećaj poznat mnogima koji strpljivo na periferiji života čekaju da naplate izigrana obećanja, zakletve, vjernosti, ljubavi i prijateljstva? Ali kad do toga dođe, nešto se u čovjeku dogodi. Što se dogodi u čovjeku teško je odgonetnuti, ali se dogodi barem jedna stvar. Čovjek na periferiji shvati da je periferija središte života i da je življenje trenutka bez vremena, smisla i svrhe istinska i najdalja periferija života do koje čovjek može uopće doći. Čovjek shvati da obećanja, zakletve i vezivanja nikada ne čine periferiju života, nego njegov smisao i svrhu, njegovu bit. Nije li to onaj osjećaj kada se susretne nekoga nakon nekoliko desetljeća tko je živio samo trenutke, nekoga tko je obećavao i zaklinjao se da će vratiti posuđeni novac, javiti se za kavu, ponuditi prijateljstvo i podršku, pobrinuti se za tebe, udati se za tebe ili te oženiti, a zapravo je samo živio trenutak bez ikakve namjere da bilo što od toga učini? Je li ti žao što si toliko dugo čekao ili čekala da sada vidiš pred sobom ruševinu od muškarca ili žene, od poznanika ili prijatelja, rođaka ili rodice? Ili tek sad čovjek shvaća da je relativno najbrži put do čovjekove propasti upravo fenomen življenja trenutka, njegov sud, suđenje i presuda su njegov carpe momentum u svemu.

U tom i jest prokletstvo življenja trenutka što ljude smatra rezervama za vlastito preživljavanje ne znajući da ljudi nisu toliko naivni, glupi i da neće shvatiti da su rezerva. Tko god živi život kao carpe momentum treba ga pustiti i povući se na periferiju života među obećanja, zakletve i vezivanja. Doći će sam jednog dana kad mu ponestane ljudskih rezervi i kada bude na izdisaju priznati da je njegov carpe momentum najgori oblik periferije koji je ikada postojao među ljudima. Jer nije teško živjeti na periferiji s drugima, ali živjeti na periferiji života potpuno usamljen i sam je daleko, daleko teže. Carpe momentum je moto onih koji ponekad prekasno otkriju da su sami na periferiji života daleko od svakog obećanja, vezivanja i zakletve, a time daleko i od svih drugih ljudi koji ozbiljno jedni drugima obećavaju, zaklinju se i vežu se jedni za druge. Carpe momentum znači živjeti bez vremena i svrhe bez svijesti kad se počelo živjeti i bez samosvijesti zašto se uopće živi.

 

U Sarajevu, 3. 5. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto):123rf.com

MIR KAO NEJASNA ČEŽNJA LJUDSKOG SRCA KOJU JE ITEKAKO POTREBNO RAZJASNITI

„Nema puta do mira; mir je put.“

Pojam mira po sebi je dosta kompleksan i sveobuhvatan. On podrazumijeva posjedovanje kako one nutarnje tako i izvanjske harmonije.

Za nutarnju je valjda jasno samo po sebi. Ne možemo imati mira ako nas nešto iznutra ždere, susreću ružna sjećanja, nekakvi demoni prošlosti ili potisnuti konflikti koji izlaze na površinu i sl.

Međutim, sve je to počesto posljedica onih izvanjskih iskustava koja se kao takva pokazuju i aktualnim problemom, ali i budućim problemom, odnosno, problemom koji će se u budućnosti opet povremeno i redovito javljati na razini nutarnjih ružnih sjećanja i neriješenih konflikta. Dakle, teško je govoriti o miru ako te netko stalno sekira, podcjenjuje ili vrijeđa. Teško je govoriti o miru ukoliko te emocionalno ne ispunjaju oni koji bi to trebali. Ali također, teško je govoriti o miru ukoliko ne znaš hoćeš li danas imati što za jesti ili kako platiti osnovne račune. Vidimo, mir se tiče mnogo toga i zato ga ljudi pokušavaju ostvariti na različite načine, tj. kroz različite aktivnosti i ciljeve.

Ostvarivanje mira kroz težnju za novcem: Ne trče ljudi za novcem samo zbog ljubavi prema materijalnim stvarima. Pa čak i u temeljima te ljubavi prema materijalnom stoji nešto sasvim drugo – čežnja za mirom. O novcu mislimo otprilike u slijedećim kategorijama: imat će prema nama više rešpekta – ono, ako me i ne vole, morat će me barem poštovati. Novac znači i komforan stambeni objekt u lijepoj i otmjenoj četvrti. Neće mi oni odozgor skakati po glavi i svakih malo praviti poplavu, niti će oni neki „odozdo“ galamiti kad hoću prostrijeti veš. Također, i oni moji ukućani, manje ćemo se međusobno živcirati kad svatko bude imao svoju sobu, i nema ujutro frke oko toaleta, pošto ćemo ih imati barem dva. Novac znači i sigurniji i udobniji prijevoz, ljepša i ugodnija mjesta za izlaske. Na moru se nećeš morati svađati oko mjesta za ručnik na plaži, nit’ ćeš se morati plašiti da će ti neko živahno dijete skočiti na glavu, jer ćeš moći sebi priuštiti svoje privatno mjesto za sunčanje i kupanje.

Sve zvuči posve idilično i realno, ali kod novca ipak postoji jedan realni i to veliki problem. Baš zbog toga što čovjeku može osigurati mnogo toga, pa čak i osobni mir, zbog toga ga i svi drugi ludo žele i traže. A gdje su konkurencija i potražnja veliki, tu će na kraju vrlo teško biti mira.

Ostvarivanje mira kroz težnju za boljim radnim mjestom: Ovo je izravno povezano s prethodnim, jer bolje radno mjesto upravo znači više novca i društvenog ugleda. Međutim, i ovdje prevladava problem konkurencije, i to kakve konkurencije. Kako ono netko primijeti: „Talenti i ambicije su obrnuto proporcionalni!“ Dakle, što netko ima više ambicija, to obično ima manje talenata i kvaliteta. Može zvučati nevjerojatno, ali garantirano će te više ljudstva naći u nekom rudniku ili u gradskoj čistoći nego u upravnim odborima uglednih firmi i institucija. Što je neko mjesto časnije i uzvišenije, to će se oko njega koncentrirati više glupana, tupana, kompleksaša, sumanutih osoba, naravno – s pokojim časnim ali vrlo tužnim i razočaranim (zbog svega toga) izuzetkom. Dakle, opet nema mira.

Ostvarivanje mira kroz težnju za atraktivnijim partnerom: Opet problem konkurencije! Ako vam je netko strašno sladak, seksi & privlačan, možete biti 100% sigurni da je i drugima, a atraktivne osobe su većinom toga svjesne. Zbog toga su često bahate i manipulativne, ili u najboljem slučaju barem vrlo neodlučne. Ne znaju koga bi na koncu izabrale jer se boje da nešto važno ne propuste. E tek je ovo područje teškog i bolnog nemira…

Ostvarivanje mira kroz težnju za ratom: Nitko ne teži za ratom iz čežnje da bude ranjen, ubijen, promrznut na frontu ili tako nešto. Ljudi teže za ratom zato što smatraju da će ih to osloboditi njihovih neprijatelja, dovesti do pravednijih društvenih relacija ili dati opet više onog „Lebensrauma“. Dakle, i ovdje je u pitanju nekakva nejasna, difuzna želja za mirom. Ali tek se ovo na kraju pokazuje kao teška ludost i nemir, jer kad nekoga pokušavate ubiti ili barem protjerati, možete biti potpuno sigurni da će i on pokušati ubiti ili protjerati vas.

Mogli bismo ovako u nedogled nabrajati i uvijek se susretati sa istim ili barem sličnim problemima. Skloni smo težiti miru, dakle, toj idealiziranoj i žuđenoj harmoniji preko nekih njegovih izvanjskih aspekata i uvjeta, no taj put se na kraju uvijek pokazuje kao put nemira.

Stoga je glede ove čežnje, stvari potrebno doslovno izokrenuti naglavačke. Ne treba težiti za boljim ovim i boljim onim, nego je potrebno težiti za mirom samim. O njemu misliti, o njemu meditirati, o njemu razgovarati, za njega moliti … tada će se tek i oni izvanjski aspekti posložiti kako treba. Reklo bi se jednostavno: „Nema puta do mira; mir je put!“

 

U Sarajevu, 30. 4. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

ADAPTACIJA ILI REGRESIJA – KAKO UISTINU BITI MODERAN?

Nakon početnog ismijavanja i žustre društvene kritike na samom kraju XX. stoljeća, za sudionike mutnog balkanskog rođačko-kumovskog kapitalizma ali i politike, prosječni građanin sve češće zna reći „da su se ljudi snašli“. Ekces je u međuvremenu postao društveno pravilo. Mnogi mladi ljudi (srećom, ne svi) ne skrivajući govore kako u polupismenim tajkunima i nakinđurenim sponzorušama prepoznaju svoje nepobitne uzore. Etički i kulturni kriteriji kao da su ishlapili, a kao ultimativni cilj ostaje ono „snaći se“ i to bez obzira na cijenu.

Pojmovi snalaženja i prilagodbe po sebi ponajviše pripadaju svijetu evolucijske biologije, jer koliko je znano, veliki religiozni ali i kulturni sustavi ih uopće ne spominju.

S druge strane, za evolucijsku misao pojmovi snalaženja i prilagodbe, uokvireni zajedničkim pojmom adaptacije, predstavljaju vrhunac sposobnosti nekog bića. Međutim, sve ovo s jednim velikim „ALI“! Naime, Darwin je pod adaptacijom podrazumijevao razvoj neke potpuno nove osobine ili navike, a ne povratak nekim prastarim atavizmima. A kad govorimo o onom „snalaženju“ s početka teksta, tu se očito radi o ovom drugom, a ne prvom. Zašto? Rođački kapitalizam pouzdano ne predstavlja nešto u potpunosti originalno i novo. Tu se radi o organizaciji poslovanja utemeljenog na arhaičnom plemenskom mentalitetu, pri čemu nije toliko važno tko koliko zna i može, nego je najvažnije ono: tko je tvoj, a tko nije tvoj … dok u samom središtu plemenske pedagogije stoji maksima da je svaki pripadnik tvoga plemena prijatelj i brat, dok ti je svaki pripadnik tuđeg plemena neprijatelj ili barem stranac. To je valjda i razlog zašto će svi primitivci plemenskog usmjerenja uvijek pokušati izbjeći plaćanje poreza. U njihovom suženom svjetonazoru jednostavno ne postoji dovoljna svijest o široj društvenoj cjelini i općem dobru. Šta njih boli briga kako će se financirati škole, bolnice i još puno toga drugoga. Oni su dovoljni sami sebi… U konačnici slično vrijedi i za spomenute „sponzoruše“; nema tu ničeg posebno novog, jer dobro je svima znano koji je ono najstariji zanat na svijetu…

Korisna i štetna regresija

Posebnost čovjeka je ta što on nije samo evolutivno, nego i regresivno biće, a sama regresija pri tome dođe nešto kao obrnuta evolucija. Dok je evolucija okrenuta prema budućnosti i bavi se razvojem novih osobina i karakteristika, dotle regresija svoja rješenja traži u prošlosti.

Regresija u svakom slučaju ne mora biti nešto negativno. Ona je zaslužna i za ponovno otkriće brojnih dobrih stvari koje su svojevremeno bile istisnute pred valom novih otkrića i rješenja. Tako je pronalazimo i u kulturi, pa čak i u dizajnu. Npr., renesansa je kao jedno od najznačajnijih kulturnih razdoblja u povijesti ljudske civilizacije u središtu svoga zanimanja imala upravo ponovno otkrivanje velikih zaboravljenih dostignuća minule antičke kulture i misli. S druge strane, u dizajnu regresiju pronalazimo kroz novu reinterpretaciju – u međuvremenu – prevladanog dizajna. Npr., među automobilima, danas su ponovno popularni neki modeli iz 60-tih i 70-tih poput „fiće“ i „minija“, a globalno hvaljeni i obožavani Applov dizajn po sebi nije ništa drugo nego blaga reinterpretacija njemačkog dizajnera Dietera Ramsa, tj. njegovih radova od prije otprilike pola stoljeća.

Slika 1: Lijevo: Ramsov radio tranzistor iz 1958. Desno: Appleov prvi iPod iz 2001. Izvor (foto): bellroy.com

Međutim, ako govorimo o ekonomskim i društveno-političkim stvarima, kao uostalom i onim osobno-psihološkim, regresija se javlja uglavnom kao negativna i uznemiravajuća pojava. Tendencija da se u kriznim situacijama bježi natrag a ne naprijed, mogla bi biti dobra samo u svijetu s malo problema. No, što je problema više ili što su oni veći, to će značiti da takav svijet neće moći istinski napredovati.

Kao reprezentativnog anatoma civilizacijske regresije mogli bismo imenovati britanskog pisca Williama Goldinga. Već u svojem prvom značajnijem i ujedno najslavnijem djelu „Gospodar muha“ (Lord of the flies) iz 1954., Golding se posvećuje seciranju krhkosti kulture i civilizacije, pod pretpostavkom kako samo jedno veliko i tragično događanje fine i uglađene ljude preko noći pretvara u divlju i okrutnu primitivnu hordu.

Istinska adaptivnost

U neka mnogo starija vremena zima nikako nije značila zimske radosti već istinsku smrtonosnu kušnju. Niske temperature, otežano kretanje kroz snježne nanose te nedostatak hrane tjerali su manje-više sva živa bića na prilagodbu i snalaženje. U tom smislu veći broj životinja je razvio sposobnost hibernacije (zimskog sna), koji u nekim slučajevima može trajati čak i do sedam mjeseci.  U tom periodu snižava se tjelesna temperatura, u nekim slučajevima čak i do samo jednog stupnja, broj otkucaja srca pada na svega par otkucaja u minuti. Na ovaj način se radikalno smanjuje potrošnja energije koja se vrlo štedljivo nadoknađuje razgradnjom iz masnih naslaga. No, druge životinje su razvile i neke drugačije sposobnosti. Npr. divlje svinje imaju nevjerojatno svestran probni trakt koji može svariti manje-više sve: i tvrdo korijenje, i trule strvine, tako da su u stanju uvijek sebi naći nešto za jelo, te su u zimsko vrijeme čak i aktivnije nego u ostatak godine (vrijeme parenja i puno borbe oko toga). Kod jelena pronalazimo opet novu taktiku. Biolozi procjenjuju da je oblik njegovih rogova zapravo više prilagođen za razgrtanje snijega nego za borbu. Služeći se tom prirodnom lopatom, u zimsko vrijeme uspijeva doći do oskudnog raslinja ispod debelog snježnog pokrivača. Neke životinje poput vjeverice opet pribjegavaju pravljenju zaliha za zimu. Sličnom taktikom se na kraju krajeva poslužio i čovjek, koristeći i još par drugih korisnih trikova (vatra, zimska odjeća, pravljenje solidnijih, zatvorenih  nastambi).

Već smo ranije pisali kako su se za čovjekov napredak ključnim pokazale slijedeće dvije osobine: sposobnost detaljnog učenja i altruizam. Ono prvo je omogućilo razvoj kao i svladavanje složenih znanja, a ono drugo je bilo još sveobuhvatnije. S jedne strane, kroz zauzetu brigu za bolesne i ranjene srodnike altruizam je uzrokovao i značajno produženje životnoga vijeka čovjeka. S druge strane, altruizam je omogućio ljudima i da se udružuju na izradi većih i složenijih projekata čije će blagodati stizati tek znatno kasnije. Tko bi rekao, ali čovjekova sposobnost odlaganja zadovoljstva se pokazala – eto – svojevrsnim ključem njegovog kulturnog i civilizacijskog napretka.

Sa svim ovim se izgledno cijela priča o napretku okreće naglavačke, jer danas mnogi počesto razmišljaju obratno: zakleli bi se da je odgađanje zadovoljstva tamo neki glupi primitivni vjerski moral, a da su seks, drskost i sav prateći vulgarni materijalizam nešto posve moderno i napredno – konačna i ultimativna emancipacija potlačenog ljudskog bića.

Onkraj svih ideoloških sukoba, moglo bi se jednostavno reći: tko stvarno misli biti moderan morat će neminovno razmišljati i djelovati u smjeru posvemašnje originalnosti; smisliti nam i razraditi nešto korisno i pametno, što još nikad nije među ljudima postojalo. Reklo bi se, što dalje od svake ekonomske i društveno-političke regresije.

U Sarajevu, 29. 4. 2018.

M. B.

O poslovnim dilemama današnjice – riskantna sloboda “freelancinga” ili prividno sigurna podčinjenost udruženog rada ?

Ideja o savršenom poslu s apsolutnom slobodom dobila je i svoj kolokvijalni izričaj freelancer. Riječ je o samozaposlenoj osobi koja ne ovisi o trajnom ugovoru ili nekoj specifičnoj firmi. Ideja freelancera je ideja koja u svojoj biti ima privlačnu misao kako je biti slobodan i raditi ono što te ispunjava ideal radnog života i vijeka. Freelancer je zamišljen kao slobodan putnik, slobodan tragač. Freelancer je tehnološki postmoderni nomad koji ide za sa svojom slobodom i eventualnim poslom. Freelanceru je daleko važnije biti slobodan, nego imati siguran posao.

Po toj matrici netko sa sigurnim poslom, ali bez mogućnosti da živi život freelancera čini se sputan, zarobljen, generalno neslobodan. Nemaju svi mogućnost, privilegiju, hrabrost ili što već biti freelancerima. Čovjek po naravi radije teži sigurnosti, nego slobodi pa iz želje da bude siguran dopušta da bude zarobljen. Zbog nesigurnosti bira slobodno biti sputan. Treba li zavidjeti freelanceru na njegovoj slobodi, ili pokušati dati smisao vlastitom poslu kojega se radi? Treba li tražiti ispunjenje u slikama freelancera diljem bespuća interneta od planinskih visina do egzotičnih gradova i skupih hotela ili se zadovoljiti poslom od osam sati koji se svaki dan odvija na relaciji od nekoliko kilometara kroz loš gradski saobraćaj i stalne prometne gužve?

Slika 1: Freelencer na “radnom mjestu”. Izvor(foto):123rf.com 

Čovjekova dilema i povremena zavist prema onome tko sam sebe opisuje freelancerom je pokazatelj jednog dubljeg shvaćanja života. To dublje shvaćanje nazivamo dilemom. I kad je riječ o freelanceru i poslu dilema je upravo pitanje: želim biti slobodan i raditi ono što želim ili želim vezan i biti siguran i raditi ono što me ispunjava? Ova dilema kod freelancera se završava tako da freelancer radije bira slobodu, nego posao. Iz tog razloga freelancer nekad radi i posao koji ne želi, ali taj nedostatak nadoknađuje mišlju kako je slobodan. S druge strane, ova dilema kod čovjeka koji igra na sigurno završava tako što nastoji zavoljeti i uživati u poslu kojega radi i tako nastoji nadoknaditi gubitak slobode. Međutim, s godinama i s vremenom i freelancer i onaj koji igraju na sigurno susreću se s novom dilemom i pitanjima. Jedno od tih pitanja je i sljedeće. Freelancer se pita do kada biti slobodan i konačno naći neki siguran posao. Čovjek koji igra na kartu sigurnog posla se pita dokad biti zarobljen poslom i osloboditi se i dokopati se željene slobode i „čistog zraka“.

Nije točno kako svi zavide freelancerima na njihovoj slobodi, jer ima i freelancera koji zavide običnom čovjeku na sigurnom poslu. Ponekad freelancer mašta o tome da bude zarobljen poslom i sigurnošću, a onaj koji ima siguran posao mašta o tome da bude oslobođen i pušten u nesigurnost. Odnos freelancera i sigurnog čovjeka je jedna vrste paradigme ili dileme koju svatko prije ili kasnije susretne u vlastitom životu. Ako me posao koji imam ispunjava, ako je siguran i iako sam vezan i zarobljen radnim vremenom, planiranjima, šefovima, obiteljskim životom, trebam li prijeći u prostor slobode ostaviti sve i biti postmoderni nomad? Ne da bih imao drugi posao, nego da budem slobodan. S druge strane, je li vrijeme da dobrovoljno se odreknem dijela vlastite slobode i prestanem biti freelancer, da se skrasim, nađem neki siguran posao, steknem prijatelje, obitelj i život u nekom gradu? Ne da bih bio slobodan, nego da bih imao siguran posao, odnosno sigurnost. Odnosno da se slobodno zarobim.

Na početku studija koji se na neki način uzima kao ona prijelomna točka koja će u većoj ili manjoj mjeri obilježiti čovjekov život, pogotovo ako se bira neki specifičan fakultet koji ne nudi širok prostor za različite poslove postalo je čini se pomalo romantičarski i idealistički razmišljati hoće li me ispuniti budući rad? Razlog tome je što si danas, pogotovo kod nas u BiH, teško može dopustiti takav luksuz da se još i razmišlja hoće li me budući rad ispuniti s obzirom na nemogućnosti oko pronalaska posla uopće. No, ta dilema će se javiti kasnije kada čovjek iziđe iz razdoblja nesigurnosti i pronađe posao. Kada ode u drugu zemlju, kada stegne dovoljan broj godina iza sebe u poslu, onda će se javiti ako ne dilema, onda barem pitanje: jesam li trebao raditi nešto drugo, jesam li trebao biti slobodniji, hrabriji, odvažniji? Jesam li trebao biti pametniji, mudriji? Jesam li trebao izabrati ovo zvanje i ovaj posao ili neki drugi? Svi smo mi ponekad upravo u takvoj dilemi pogotovo nakon godina i godina rada u određenom poslu. Iako vezani poslovnim i obiteljskim vezama kao liječnici, profesori, električari, stolari, bravari ponekad se čovjek upita jesam li trebao biti glumac, profesionalni fotograf, sportaš.

To je onaj trenutak kada u čovjeku progovara freelancer, čovjek koji je želio biti slobodan i možda misli s dozom sumnje da je previše zarobljen. Freelancer nije puko zanimanje, prazan pomodni izraz kako bi se opisalo neradnika, zgubidana i lijenčinu. Freelancer je skrivena želja, neostvareni tajni plan o životu negdje drugo kao netko drugi i u nekom drugom poslu i zanimanju, freelancer je skrivena požuda za biti slobodan od sigurnosti i svakodnevnice posla. Za što se god odlučimo prije ili kasnije javit će se pitanje: biti slobodan i nesiguran ili biti siguran i zarobljen?

 

U Sarajevu, 28. 4. 2018.

O. J.

ZLONAMJERNO SAVJETOVANJE

“Nikad ne vjeruj savjetu čovjeka u nevolji.” – Ezop (Lisica i koza)

Neobično kako ljudi znaju namjerno savjetovati kako bi čovjeka doveli u isti položaj u kojem se oni sami nalaze. Riječ je o zlonamjernom savjetovanju čovjeka. Cilj takvog savjetovanja je dovesti sretnog čovjeka u položaj patnje, problema i muke. Zavist je temelj zlonamjernog savjetovanja drugoga. Ona ne trpi sreću, uspjeh, slobodu, radost, dobro drugoga.

Zlonamjerno savjetovanje obično počinje s tvrdnjama kako je život po svoj naravi siv, mračan i mučan i preporučuje se što prije ući u one životne situacije koje će nečiji život učiniti takvim. Netko tko je u nesretnom braku ponekad će iz zavisti dosadljivo i nametljivo nagovarati nekoga drugog da se što prije oženi ili uda, krijući pri tom motive svojih savjeta. Netko tko je lakomislen i površan i izgubi i upropasti vlastite financije drugoga će savjetovati da učini isto. Ali neće otkrivati skrivene motive svojih savjetovanja.

Zato je uz zavist i dvoličnost temeljni dio zlonamjernog savjetovanja. Zlonamjerno savjetovanje se teško prepoznaje jer se ono doima kao istinska briga za budućnost drugoga. Teško ga je proniknuti i teško ga je uhvatiti. Nažalost, čovjek naknadno kada je već upao u vrtlog problema razumijeva da je savjetovanje koje je prihvatio bilo zlonamjerno. Uz zavist i dvoličnost, znanje i razum igraju važnu ulogu u zlonamjernom savjetovanju. Tko zlonamjerno savjetuje poučen iskustvom nepodnošljive samoće, nesretnog braka, loših financija savjetuje sa spoznajom kako će ishod njegovih savjeta biti ono što već zna, a to je loš život, brak, financije drugoga. Nemoguće je zlonamjerno savjetovati, a da u tom ne sudjeluju znanje i razum o konačnom ishodu takvih savjeta.

Uz zavist, dvoličnost, znanje i razum i zlo ima svoju ulogu u zlonamjernom savjetovanju. Zlo se javlja kao uživanje u neuspjehu onoga koga se zlonamjerno savjetovalo. Osim što se javlja kao uživanje, zlo se javlja i kao prikriveno iznenađenje, šok kao da se ništa nije znalo što će biti. Šokiranost neuspjelim brakom, financijama i životom drugoga kojega smo zlonamjerno savjetovali je zapravo reakcija kojom se prikriva planirano zlo.

Šok i iznenađenje su zapravo oblici dvoličnosti onoga koji je zlonamjerno savjetovao drugoga o njegovom životu što i kako treba učiniti. Iznenađenjem i šokom se nastoji sakriti od drugoga kako su znanje i razum odigrali presudnu ulogu u  zlonamjernom savjetovanju. Šokiranost neuspjelim brakom ili neuspjelim poslovnim potezima su dvoličnosti kojima se prikriva zlo kao čisto uživanje u tuđoj nevolji, nesreći i patnji. Zlo koje smo ciljano i svjesno planirali zlonamjernim savjetovanjem drugoga. Zlonamjerno savjetovanje stoga počiva na temeljima zavisti, dvoličnosti, znanja, razuma i zla. Ovi elementi se skrivaju i teško ih je razaznati. Oni se tek otkrivaju na vlastitoj koži kada se razumije da su životne odluke bile pogrešne ili kobne za vlastitu budućnost iako su donesene na temelju navodnih iskrenih i dobrih prijateljskih savjeta.

Čovjeka najviše muči pitanje zašto bi mu netko tako nešto učinio. Iz kojeg razloga? Što je to on nekome učinio? I tu se često gubi u šumi i zbrci pitanja i odgovora. Je li bio naivan, previše dobar? Je li previše vjerovao? Je li previše dobar, pozitivan, pa to smeta drugima? Je li mlad na početku života, pred beskrajnim brojem mogućnosti za razliku od nekoga tko je već mogućnosti života prokockao?

Mogućnost ostvarenja života i životnih prilika meta su zlonamjernog savjetovanja. I opet i tu i zavist, dvoličnost, znanje, razum i zlo igraju svoju već odigranu ulogu.

Starac nekad zavidi mladiću. Mladić zbog svoje mladosti vjeruje starcu i njegovim savjetima. Starac je dvoličan jer je površnim i pokvarenim životom prokockao životne mogućnosti. Zlonamjerno savjetuje mladića da učini kao i on jer zna i njegov razum je svjestan što će se dogoditi ako ga mladić posluša. Mladić to još ne zna. Naivan je. Starac polako uživa na neki način u budućem zlu koje se ima dogoditi mladiću jer ga je zlonamjerno savjetovao. I konačno iz starca progovara nesposobnost i nemogućnost da se ostvare životne mogućnosti i životne prilike. Život je neumitno prošao za starca, ali ne i za mladića. On je tek na početku života. Zašto je starac bio takav pitat će se mladić jednog dana isto tako promašenog i izgubljenog života? Bit će najgore ako mladić, a sada starac odluči savjetovati drugoga poput starca koji je njega savjetovao. Opet će se okrenuti začarani krug: zavist, dvoličnost, znanje, razum i zlo.

Zato je i teško ponekad savjetovati drugoga na vlastitim pogreškama jer zlonamjerno savjetovanje nije ništa drugo nego zabluda da sam u životu sve bezgrešno odlučio, zaključio i učinio. Zato zlonamjerno savjetovanje ima privid istinskog, ljudskog, poštenog i dobrog savjeta. Jer onaj koji zlonamjerno savjetuje oponaša dobrotu, iskrenost, poštenje i plemenitost. Ne usudi se priznati zabludu, ali ju razumije i za nju zna jer ju živi. Ali je skriva negdje u mraku svoga bića. Skrivajući zabludu savjetuje zavodeći samog sebe misleći da čini dobro drugom, ali ga zlonamjerno savjetuje. A kada onaj zlonamjerno savjetovan optuži ga da ga je naveo na zlo, ovaj se pravi iznenađen i šokiran takvom reakcijom. Razumljivo da se pravi šokiran i iznenađen jer jedini način da sakrije zabludu o kojoj ima znanje i razumno je svjestan te zablude jest da bude glumac i da glumi. Gluma od šokiranosti i iznenađenje prelazi u glumu povrijeđenosti i uvrijeđenosti. Gdje ćeš „mudroj“ glavi reći da te zlonamjerno savjetovala. A „mudra“ glava je u međuvremenu šutjela i skrivala svoj zlonamjerni cilj koji te odveo u probleme, patnje i sukobe.

Puno je „mudrih“ glava, ali ne treba sve „mudre“ glave slušati u svemu, nego prije prihvaćanja savjeta „mudre“ glave, treba nekako moći utvrditi ono što prethodi svakoj mudrosti, znanju i savjetovanju. A to je je li dotična „mudra“ glava „dobra“ ili „zla“. Jer se savjetovanje sastoji ne od toga ima li samo u glavi „mudrosti savjeta“ nego još i više ima li u glavi „dobre mudrosti“ ili „zle mudrosti“.

Zvuči neshvatljivo i neprihvatljivo da postoji i ima „zlih mudrosti“, ali kolona onih koji su zlonamjerno savjetovani da žive i čine pokazuje da ipak postoji, kao što i mali broj onih koji su dobronamjerno savjetovani da žive i čine pokazuje da postoje i „dobre“ mudrosti.

Dakle, savjetovanje ne ovisi o mudrosti, nego puno više o dobroti ili zloći samog mudraca. Zato oprezno kod primanja savjeta, dobro i četverim očima treba prvo promotriti i proučiti život samog mudraca koji savjetuje. Nakon toga neće biti teško zaključiti kakvi su mu savjeti. Jer brak, financije i općenito život mudraca i savjetnika je najbolja slika kakva mu je mudrost i kakvi su mu savjeti i gdje bi te mogli odvesti ako ih lakomisleno i naivno odmah poslušaš, prihvatiš i u život provedeš. Jer savjet nije mudar, savjet je dobar ili zao i tu se nalazi sav njegov smisao, sadržaj i svrha.

 

U Sarajevu, 23. 4. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

TEST OSOBNOSTI: TRI ŽIVOTINJE

Predstavljamo ovdje jedan moguće i najjednostavniji postojeći test osobnosti, tzv. test „tri životinje“. Ne bi sad znao točno navesti izvor i autora istoga; čuo sam ga još davno od jednog prijatelja, i nakon što me je „testirao“ samo se sjećam da sam se smijao k’o lud, ali uz ozbiljnu popratnu konstataciju: „Ima tu nešto“!

Dakle, za početak, sve što je potrebno jest da navedete svoje tri najdraže životinje, počevši od naj-najdraže, pa onda druga najdraža, i na kraju treća.

Ne gledajte dolje na ključ testa dok ne budete imali jasno definiran popis.

Zato, prvo jedna prikladna fotografija:

Izvor (foto): Fun of the world

…a zatim i druga:

Izvor (foto): Fun of the world

Na kraju stižemo do ključa:

Prva životinja predstavlja ono što bi ste Vi htjeli da budete.

Druga životinja predstavlja ono što drugi očekuju od Vas da budete.

Treća životinja predstavlja ono što Vi uistinu jeste.

Kratko pojašnjenje:

Koliko god izgledalo groteskno, u ovom testu se skriva poprilično ozbiljna psihologija.

Krenuvši od Camusove pretpostavke da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste, dolazimo do prvog izbora. Ono nama najdraže jeste ono što bismo željeli biti. S tim se puno bolje poistovjećujemo i identificiramo nego sa onim što uistinu jesmo, premda nam ni to – vidimo – ne mora biti mrsko. Nesvjesno projiciramo žuđene osobine na okolni svijet, tako da ih između ostaloga možemo prepoznavati i u liku – nama – omiljene životinje.

Iznenađujuće, na drugom mjestu opet nije ono što uistinu jesmo, nego ono što drugi od nas očekuju da budemo. Premda nas poslovično pretjerana i nerealna očekivanja drugih ljudi itekako znaju nervirati, mi ih zapravo na nesvjesnoj razini itekako pozitivno percipiramo. Zašto? Zato što udovoljenje zahtjevima drugih – premda po sebi nezgodno – za nas znači društvenu afirmaciju i prihvaćanje. Na taj način dolazimo do stabilnijih prijateljskih i ljubavnih relacija, ali i do onih poslovnih; na taj način nadvladavamo strahotu samoće, odbačenosti i potpune anonimnosti.

Na kraju, tek na trećem mjestu dolazimo do onoga što uistinu jesmo, no smisao testa i jest da to sebi otkrijemo i osvijestimo. Treća životinja nas upućuje na naše stvarne karakteristike i navike. Ona nam također daje odgovor na pitanje zašto nam je ona prva „životinja“ toliko često nedostižna, ali također daje neke odgovore i o razlozima sukoba s drugim ljudima. A bit će svakako na kraju dobro i zdravo priznati i sebi i drugima što se od nas može očekivati, a što ne…

U Sarajevu, 20. 4. 2018.

M. B.

O DVOLIČNOJ SIMPATIČNOSTI

Filozof Bertrand Russell u jednom kratkom eseju naslova „Simpatični ljudi“ opisuje kroz nekoliko zanimljivih opisa fenomen dvolične simpatičnosti. Kaže Russell na kraju svoga eseja kako su dvolično simpatični oni ljudi koji mrze život i oni ljudi čije su misli najpokvarenije. Osmijeh je psihološka maska iza koje se skriva predator, manijak, manipulator. Iza osmijeha se također skriva hladan i bešćutan lik čovjeka koji grabi i uzima bez obzira na sredstva i cijenu.

Kaže Russell kako dvolične simpatičnosti ima svugdje. U obitelji, među roditeljima, među djecom, u društvu, među poslovnim suradnicima, u politici. U gotovo svim ljudskim odnosima prisutna je veća ili manja doza dvolične simpatičnosti. Kako veli Russell, dvolična simpatičnost se prepoznaje kod čovjeka po tome što ne može čuti grubu i sirovu istinu, nego se istina treba izreći simpatično umotana u što ugodniji rječnik. Jedan od razloga nastanka dvolične simpatičnosti jest dvostruki moral koji zahtjeva da se u društvenim okolnostima živi tako kao da unutar čovjeka ili njegove obitelji ne postoje nikakve moralne dileme, problemi, sukobi i neuspjesi. Moral, kojega Russell opisuje kao viktorijanski, zahtijevao je poštivanje društvenih moralnih normi iako sam čovjek i njegova obitelj privatno nisu živjeli u skladu s tim normama.

Način da čovjek izbjegne psihološko „pucanje po šavovima“ bio je upravo fenomen dvolične simpatičnosti. Lažni i namješteni osmjesi za javnost kako se slika o obdržavanju društveno propisanog standarda ne bi urušila. Fenomen dvolične simpatičnosti doveo je prema Russellu do toga da ljudi počinju mrziti vlastiti život i počinju razvijati privatne psihološke patologije čija je posljedica nutarnja misaona pokvarenost. Netko uživa privatno u virtualnom nasilju od filmova do video-igara dok u društvenim odnosima ostavlja dojam smirene i staložene osobe. Netko uživa privatno u različitim perverzijama dok u društvenom ponašanju pokazuje visok stupanj moralnog ponašanja koje zahtjeva i od drugih. Russell napominje i kako je politikom ovladala dvolična simpatičnost, a proizvod političke dvolične simpatičnosti zove se diplomacija. Diplomacija je dvolična simpatičnost i važna je za razumijevanje ne samo politike, nego i šireg društvenog ponašanja. Diplomatski osmjesi, rukovanja, susreti i izjave su slike uobičajeno rasprostranjenog društvenog ponašanja među ljudima koje Russell opisuje kao dvoličnu simpatičnost. Ono što se najviše gubi u društvenim odnosima kroz dvoličnu simpatičnost prema Russellu je istina u svojoj sirovosti i grubosti. Dvolična simpatičnost prema Russellu podnosi istinu samo u onoj mjeri u kojoj istina može biti simpatična, ali i dvolična. Međutim, Russell napominje kako istina – ukoliko je surova i gruba – ne može biti simpatična, posljedično ni dvolična. Stoga je laž simpatična istina.

Jer u društvenim odnosima laž igra ulogu simpatične istine, njezina se dvoličnost i narav pokazuje tek u nutarnjim čovjekovim sukobima sa sobom. Kao kad je čovjek privatno nasilan i uživa u nasilju, a javno uživa ugled mirnog i umjerenog čovjeka. Svjestan je da društvena slika o njemu jest simpatična istina, odnosno, privatno je svjestan da je riječ o laži i da je lažov. Sve dokle postoji svijest o ovoj disproporciji, postoji i psihološka napetost i frustracija u samom čovjeku kao i strah od mogućeg otkrivanja njegove naravi. Zato se takav čovjek sve dublje povlači u prostor vlastite nutrine. U toj nutrini stvara najpokvarenije slike o samom sebi i sebe oslobađa društvenih normi i simpatične istine, odnosno laži kako je miran i umjeren čovjek.

Iako samo psihološki – tek u svojoj nutrini – on je potpuno oslobođen čovjek. U nutarnjem čovjeku krije se gruba i sirova istina o čovjeku koji igra društvenu ulogu umjerenog i mirnog čovjeka.  Zato Russell i veli kako je dvolična simpatičnost plodno tlo za čovjekovu nutarnju pokvarenost i mržnju prema društvu i životu. Nemogućnost da nadvlada dvoličnu simpatičnost i simpatičnu istinu u čovjeku stvara mržnju prema društvu, društvenim sredinama i normama društva. On se sve više zatvara u svoj nutarnji svijet. U tom nutarnjem svijetu on prestaje biti dvolično simpatičan i prestaje podržavati simpatičnu istinu, odnosno laž. U tom nutarnjem svijetu istina se konačno pojavljuje u svoj svojoj grubosti i sirovosti i tu se on pojavljuje kao istinski čovjek.

Nekad je dobro u životu poslušati mislioce poput Russella i onda kad se s njim ne slažemo u mnoštvu drugih stvari. Russellove misli o dvoličnoj simpatičnosti mogu biti korisne u svakodnevnom životu i dan danas premda su napisane 1931. godine. I danas smo manje-više i prečesto dvolično simpatični jedni prema drugima, dok sirovog i grubog čovjeka i grubu i sirovu istinu o njemu skrivamo. I onda kada taj čovjek provali svojom mržnjom, nasiljem, ubijanjem, surov i grub treba se pokušati prisjetiti je li taj čovjek donedavno u društvu i društvenim normama bio miran, staložen, umjeren i dobar kao da nikada ne bi „ni mrava zgazio“, je li bio zapravo prilično simpatičan … ili dvolično simpatičan…

 

U Sarajevu, 19. 4. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version