evolucija – Poptheo Web Portal

PRILIKE I BRIGE ČETVRTE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE

Zar je već četvrta, i zar ih uopće ima četiri!? Već nas ovo pitanje upućuje na datost da naš svijet eksponencijalno ubrzava, i to do te mjere da prosječni čovjek više nije u stanju ni upratiti sve te promjene, a kamoli se na njih kvalitetno i na vrijeme prilagoditi.

U središtu Prve industrijske revolucije bio je parni stroj. U središtu Druge industrijske revolucije bili su nafta i električna energija. Obje ove revolucije su polučile urbanizacijom i porastom životnog standarda. Treća industrijska revolucija isplela se zatim oko digitalizacije i razvoja informatičkih tehnologija. Četvrta industrijska revolucija donosi vještačku inteligenciju (AI), široku primjenu robotike i 3D printera, autonomna prijevozna sredstva, te IoT (Internet of Things – u prosječnom obiteljskom domu bliske budućnosti sve stvari će biti digitalizirane i povezane na internet a njima će se dalje upravljati uz pomoć virtualnog asistenta, kakvi uostalom već postoje). Dakle, one prve dvije industrijske revolucije su rezultirale urbanizacijom i porastom životnog standarda, a s čim će na kraju rezultirati treća i četvrta, to za sada nitko pouzdano ne zna? Jedino se izglednim čini kako je eventualnih dobrih prilika puno, ali brige i zabrinutosti zato možda još i više.

Prilike

Nafta i el. energija razvile su gradove, a današnji optimisti tvrde kako će internet vrlo uskoro razviti sela. Sve brži internet kao i sve bolje programske konferencijske i poslovne platforme već danas omogućuju brojnim uposlenicima da svoj posao obavljaju od kuće. Ovo odgovara i poslodavcima koji tako štede na naknadama za prijevoz svojih uposlenika, ali još više i na uredskim prostorima koji na taj način nije potreban u onoj mjeri kao prije. Ovo svakako odgovara i samim uposlenicima koji tako štede na vremenu potrebnom za prijevoz, poslovnoj odjeći, restoranskoj hrani, ali još i više na troškovima stanovanja. Jer kako svoj posao sada mogu obavljati i s veće udaljenosti, tako više nije posve nužno da žive u prenapučenim gradovima gdje skupo plaćaju svoj skučeni stambeni prostor. Puno će jeftinije proći ako stanuju negdje na selu. Osim toga, rustikalno okruženje je i neusporedivo zdravije, manje stresno, a pruža se i prilika da poslije redovitog posla poradite malo i na vlastitoj zdravoj hrani iz organskog uzgoja.

Ista ova informatička tehnologija u kombinaciji sa sve naprednijim 3D printerima kadra je iz temelja promijeniti i uhodane načine industrijske proizvodnje. Pretpostavlja se kako ćete uskoro u vlastitoj garaži moći proizvoditi stvari za koje su donedavno trebale čitave tvornice. Osim toga, oni nešto veći 3D printeri moći će printati, i to poprilično jeftino, čak i čitave obiteljske kuće. Vlastita kvalitetna kuća, i to za desetak tisuća dolara, zvuči zbilja kao izvrsna prilika ove, navodno, vrlo skore budućnosti.

Također se pretpostavlja da će ista ova tehnologija uz nanobote, kao i uz novu generaciju lijekova čovjeku omogućiti znatno duži i zdraviji život. Figurativno rečeno, do sada ste mogli kod liječnika na servis, a uskoro će te moći i na generalku. Ne samo da će te pri tome brzo i kvalitetno moći zamijeniti potrošeni ud ili organ nego će i uopće biti moguće reparirati vlastito tkivo i to do stanične razine. U svakom slučaju, životni vijek od 150 godina se čini poprilično dostižnim, a neki smioniji futuristi poput Raya Kurzweila za skorašnju budućnost predviđaju čak i mogućnost ostvarenja čovjekove zemaljske besmrtnosti.

Između ostalog, kao jedna od izričitih zadaća četvrte industrijske revolucije čini se i uklanjanje one štete koju su prouzročile prve dvije revolucije. U tom smislu, za razliku od dosadašnjeg nezdravog spaljivanja fosilnih goriva, sutrašnjica bi navodno trebala biti posve „zelena”, a sveti gral čiste energije budućnosti se zove nuklearna hladna fuzija.

Također, za razliku od industrijskih tvorničkih traka XX. st. koje su kao po kalupu masovno štancale jedne te iste proizvode široke potrošnje, za blisku budućnost kaže se da će biti „custom”, što znači da će mogućnosti prilagodbe proizvoda po vlastitim željama kupca biti neusporedivo veće nego danas. Naime, s obzirom na to da će robotizacija i automazacija proizvodnje, kao i samog transporta ljudi i roba osloboditi veliki broj dosadašnjih radnih mjesta, svi ovi ljudi bi se kao trebali početi baviti onim stvarima koje roboti neće moći ponuditi, a to su najrazličitiji proizvodi po posebnoj narudžbi i zamisli kupca. Dakle, u bliskoj budućnosti trebalo bi biti navodno sasvim normalno imati svoju vlastitu liniju odjeće, obuće, namještaja i sl., a napredna arhitektura će proizvoditi energetski učinkovitije i zelenije domove nego što su to danas. Tako stižemo moguće i do ključne zamisli četvrte industrijske revolucije, a to je jedna po sebi duboka fuzija biološkog, materijalnog i digitalnog svijeta, koja će u konačnici više promijeniti čovjeka kao takvog, nego li sam način na koji on radi i privređuje.

Brige

Brige četvrte industrijske revolucije počinju otprilike tamo gdje završavaju prilike. Za blisku budućnost se pretpostavlja naime da će uopće malo tko imati sigurno i stalno radno mjesto, jer će većina sadašnjih zanimanja jednostavno iščeznuti. A koliki će se broj ljudi od toga uspjeti nanovo snaći unutar novonastalih prilika i zahtjeva tržišta tek ostaje da se vidi.

Više o temi: https://poptheo.org/zanimanja-i-profesije-koje-ce-vjerojatno-nestati-u-narednih-pedesetak-godina/

No već sada, slijedeći zakonitosti tzv. pareto pravila moglo bi se reći da budućnost kudikamo nije svijetla. Naime, naznačeno pravilo nalaže kako unutar svake firme na svijetu 20% radnika obavlja čak 80% posla. Dakle, dok svaki peti uposlenik radi kao četvorica normalnih radnika, dotle ona ostala četvorica rade tek kao jedan normalan radnik, što u konačnici znači kako oni normalni radnici skoro da ni ne postoje.* Imaju uglavnom samo oni rijetki hiperproduktivni i maksimalno poduzetni uposlenici, te s druge strane mnoštvo podkapacitiranih koji u suštini obavljaju tek jednu četvrtinu za njih predviđenog posla. Jednostavno, ne zanima ih, ne znaju, ili ne trude se dovoljno … i stoga je za ovakav prevladavajući profil teško zamisliti da će se uspjeti snaći u iznimno zahtjevnim okolnostima tržišta rada bliske budućnosti. Zato se u svezi nadolazeće četvrte industrijske revolucije već sada kao ključni problem čini što točno poduzeti s tom skoro zagarantiranom nezaposlenom većinom?

Predviđanja su različita, a ovdje ćemo krenuti od onih pesimističnih. Sivi scenarij predviđa kako će polarizacija unutar ljudskog društva i dalje rasti, pri čemu će bogati postajati sve bogatiji, a siromašni postupno još siromašniji, te da ovi i neće imati drugog izbora osim kriminala i pokušaja revolucionarnog prevrata.

Za razliku od potonjeg, crni scenarij predviđa kako elite i neće dopustiti da budu ugrožene od kriminala i revolucionarnih nastojanja siromašnih, te da će ih jednostavno depopulizirati ili će ih, nešto blaže, uz pomoć genetskih manipulacija i farmacije učiniti pasivnima i bezopasnima.

Optimistički scenariji predviđaju kako ovo prethodno nema nikakve šanse da se dogodi, jer ako već u skoroj budućnosti i ne prevlada istinsko čovjekoljublje, prevladat će barem goli ekonomski interes, a on nalaže kako će bogatim korporacijama i bankama i dalje trebati brojni kupci i potrošači njihovih usluga, te da će stoga sve i učiniti da ovaj soj kako-tako opstane. U tom smislu se onda dalje predlaže uvođenje zagarantiranog zajedničkog dohotka kojim će se svim ljudima omogućiti barem ono najosnovnije za život. Reklo bi se jako dobra zamisao, ali s minimalno dva teška problema. Prvi će biti kako osigurati enormna financijska sredstva za sve ovo. Po ljudskoj prirodi je već poznato kako su ljudi u stanju pozdraviti brojne dobre inicijative, ali da pri tome svejedno očekuju da sve to poduzme i osigura netko drugi. Tako bi se lako moglo dogoditi da će države očekivati da milijarderi odriješe svoje kese, a ovi će sa svoje strane opet očekivati da se za siromašne treba pobrinuti sama država. A dok se oni oko toga konačno usaglase, za mirnu i prosperitetnu budućnost bi već moglo biti i prekasno.

Onaj drugi problem će neminovno nastati tek ukoliko prvi bude uspješno nadvladan. Dakle, sada imate veliku besposlenu masu koja doduše ima ono najosnovnije za život, ali bi ovi svejedno mogli biti i dalje vrlo nezadovoljni i isfrustrirani, jer rad naspram čovjeka i nema samo onu egzistencijalnu nego i formativnu ulogu. Rad nas izgrađuje, čini nas pametnijima i sposobnijima, te unosi onaj prijeko potrebni smisao u naš život. Stoga se čini neophodnim kako će se ovo veliko mnoštvo na zajamčenom zajedničkom dohotku svejedno nečim kvalitetnim morati zabaviti i uposliti, jer ćemo u protivnom opet samo moći govoriti o narkomaniji, alkoholu, moralnim devijacijama, kriminalu i možebitnoj velikoj, neviđeno brutalnoj revoluciji. U ovom smislu se dalje zatim govori o nužnosti jednog sasvim novog obrazovanja i odgoja, jer čovjek skore budućnosti da bi uopće opstao, morat će postati skromnijim, jednostavnijim te spremnijim na suradnju i zajedničko dijeljenje dobara. U tome smislu već danas možemo govoriti na primjer o onim pozitivnim stranama milenijalaca. Premda isti poslovično važe kao sebični i konformisti, isto tako za njih se kaže da su puno manje opterećeni posjedovanjem od prethodnih generacija. Rado koriste javni prijevoz, a automobile, kad im već zatrebaju, radije unajmljuju nego što kupuju, a slično postupaju i prema brojnim drugim stvarima. U SAD-u se čak bilježi kako neki mladi milenijalci danas počinju graditi sebi mongolske yurtove (nešto između kolibe i šatora). To im se čini puno prihvatljivijom opcijom od kupnje kuće ili stana koji bi morali decenijama otplaćivati. Koliko god bizarno izgledalo, pred mongolskim yurtom je izgledno svijetla budućnost na Zapadu. Upravo zbog naznačene neizvjesne budućnosti zaposlenja na neodređeno, pretpostavlja se kako će se ljudi u skoroj budućnosti puno češće morati seliti, pa će im stoga više i pogodovati ovakve fleksibilne nomadske stambene solucije.

Zaključak

Između svih ovih pesimističnih i optimističnih scenarija, osobno smatram da je možda najrealnije govoriti o mogućnosti nekakvog srednjeg, hibridnog scenarija, a to bi značilo kako bi se u bliskoj budućnosti moglo dogoditi sve prethodno nabrojeno, kako već gdje i koliko. Ponegdje će ljudi biti spremniji na neminovne promjene, a ponegdje ne. Neki akteri će već razmišljati kreativno i miroljubivo, a neki ni približno tome.

U svakom slučaju, gledano s pozicije današnjeg trenutka, bliska budućnost se čini kao nekakva neminovna kopernikanska točka obrata s obzirom na čovjeka, njegovu logiku, sudove te uhodane načina života i razmišljanja. Ili ćemo kvalitetno evoluirati kao vrsta, postajući skromnijima, umjerenijima te svjesniji jedni drugih, kao i naših zajedničkih problema i potreba, ili ćemo se u protivnom, u neviđenom činu kaosa i patnje stropoštati natrag, sve do zaboravljenih i davno nadvladanih stupnjeva onog posve ranog razvoja čovječanstva.

U Sarajevu 8. XII. 2020.

M. B.

*Glede pareto pravila, preciznija računica bi izgledala ovako. Unutar svake firme 20% uposlenika obavlja 80% posla, s tim da unutar tih 20% opet postoji onih drugih manjinskih 20% koji obavlja 80% posla te po sebi produktivne grupe. Stoga na koncu možemo govoriti o tri različite skupine uposlenika: Njih 4% obavlja dakle čak 64% posla. Dalje, njih 16% obavlja, koliko i treba, 16% posla, i na kraju – treća neproduktivna grupa, njih 80% obavlja tek 20% posla.

Izvori:

– The Fourth Industrial Revolution: what it means, how to respond, https://www.weforum.org/agenda/2016/01/the-fourth-industrial-revolution-what-it-means-and-how-to-respond/ (Stanje: 8. XII. 2020.).

– Maja KARABEG, Četvrta industrijska revolucija potpuno mijenja svijet (14. VII. 2017.), Aljazeera Balkans, http://balkans.aljazeera.net/vijesti/cetvrta-industrijska-revolucija-potpuno-mijenja-svijet (Stanje: 8. XII. 2020.).

– Klaus SCHWAB, The Fourth Industrial Revolution, World Economic Forum, https://www.weforum.org/about/the-fourth-industrial-revolution-by-klaus-schwab/ (Stanje: 8. XII. 2020.).

– Jacqueline RIFKIN, The Third Industrial Revolution : How the Internet, Green Electricity, and 3-D Printing are Ushering in a Sustainable Era of Distributed Capitalism (2012.), Semantic Scholar, https://www.semanticscholar.org/paper/The-Third-Industrial-Revolution-%3A-How-the-Internet-Rifkin/06c837f9d789aaaf17efda9ba7b5955b20ce0b0c?p2df (Stanje: 8. XII. 2020.).

-Max MCKEOWN, Adaptability: The Art of Winning in an Age of Uncertainty, Kogan Page, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Soldatov

ADAPTACIJA ILI REGRESIJA – KAKO UISTINU BITI MODERAN?

Nakon početnog ismijavanja i žustre društvene kritike na samom kraju XX. stoljeća, za sudionike mutnog balkanskog rođačko-kumovskog kapitalizma ali i politike, prosječni građanin sve češće zna reći „da su se ljudi snašli“. Ekces je u međuvremenu postao društveno pravilo. Mnogi mladi ljudi (srećom, ne svi) ne skrivajući govore kako u polupismenim tajkunima i nakinđurenim sponzorušama prepoznaju svoje nepobitne uzore. Etički i kulturni kriteriji kao da su ishlapili, a kao ultimativni cilj ostaje ono „snaći se“ i to bez obzira na cijenu.

Pojmovi snalaženja i prilagodbe po sebi ponajviše pripadaju svijetu evolucijske biologije, jer koliko je znano, veliki religiozni ali i kulturni sustavi ih uopće ne spominju.

S druge strane, za evolucijsku misao pojmovi snalaženja i prilagodbe, uokvireni zajedničkim pojmom adaptacije, predstavljaju vrhunac sposobnosti nekog bića. Međutim, sve ovo s jednim velikim „ALI“! Naime, Darwin je pod adaptacijom podrazumijevao razvoj neke potpuno nove osobine ili navike, a ne povratak nekim prastarim atavizmima. A kad govorimo o onom „snalaženju“ s početka teksta, tu se očito radi o ovom drugom, a ne prvom. Zašto? Rođački kapitalizam pouzdano ne predstavlja nešto u potpunosti originalno i novo. Tu se radi o organizaciji poslovanja utemeljenog na arhaičnom plemenskom mentalitetu, pri čemu nije toliko važno tko koliko zna i može, nego je najvažnije ono: tko je tvoj, a tko nije tvoj … dok u samom središtu plemenske pedagogije stoji maksima da je svaki pripadnik tvoga plemena prijatelj i brat, dok ti je svaki pripadnik tuđeg plemena neprijatelj ili barem stranac. To je valjda i razlog zašto će svi primitivci plemenskog usmjerenja uvijek pokušati izbjeći plaćanje poreza. U njihovom suženom svjetonazoru jednostavno ne postoji dovoljna svijest o široj društvenoj cjelini i općem dobru. Šta njih boli briga kako će se financirati škole, bolnice i još puno toga drugoga. Oni su dovoljni sami sebi… U konačnici slično vrijedi i za spomenute „sponzoruše“; nema tu ničeg posebno novog, jer dobro je svima znano koji je ono najstariji zanat na svijetu…

Korisna i štetna regresija

Posebnost čovjeka je ta što on nije samo evolutivno, nego i regresivno biće, a sama regresija pri tome dođe nešto kao obrnuta evolucija. Dok je evolucija okrenuta prema budućnosti i bavi se razvojem novih osobina i karakteristika, dotle regresija svoja rješenja traži u prošlosti.

Regresija u svakom slučaju ne mora biti nešto negativno. Ona je zaslužna i za ponovno otkriće brojnih dobrih stvari koje su svojevremeno bile istisnute pred valom novih otkrića i rješenja. Tako je pronalazimo i u kulturi, pa čak i u dizajnu. Npr., renesansa je kao jedno od najznačajnijih kulturnih razdoblja u povijesti ljudske civilizacije u središtu svoga zanimanja imala upravo ponovno otkrivanje velikih zaboravljenih dostignuća minule antičke kulture i misli. S druge strane, u dizajnu regresiju pronalazimo kroz novu reinterpretaciju – u međuvremenu – prevladanog dizajna. Npr., među automobilima, danas su ponovno popularni neki modeli iz 60-tih i 70-tih poput „fiće“ i „minija“, a globalno hvaljeni i obožavani Applov dizajn po sebi nije ništa drugo nego blaga reinterpretacija njemačkog dizajnera Dietera Ramsa, tj. njegovih radova od prije otprilike pola stoljeća.

Slika 1: Lijevo: Ramsov radio tranzistor iz 1958. Desno: Appleov prvi iPod iz 2001. Izvor (foto): bellroy.com

Međutim, ako govorimo o ekonomskim i društveno-političkim stvarima, kao uostalom i onim osobno-psihološkim, regresija se javlja uglavnom kao negativna i uznemiravajuća pojava. Tendencija da se u kriznim situacijama bježi natrag a ne naprijed, mogla bi biti dobra samo u svijetu s malo problema. No, što je problema više ili što su oni veći, to će značiti da takav svijet neće moći istinski napredovati.

Kao reprezentativnog anatoma civilizacijske regresije mogli bismo imenovati britanskog pisca Williama Goldinga. Već u svojem prvom značajnijem i ujedno najslavnijem djelu „Gospodar muha“ (Lord of the flies) iz 1954., Golding se posvećuje seciranju krhkosti kulture i civilizacije, pod pretpostavkom kako samo jedno veliko i tragično događanje fine i uglađene ljude preko noći pretvara u divlju i okrutnu primitivnu hordu.

Istinska adaptivnost

U neka mnogo starija vremena zima nikako nije značila zimske radosti već istinsku smrtonosnu kušnju. Niske temperature, otežano kretanje kroz snježne nanose te nedostatak hrane tjerali su manje-više sva živa bića na prilagodbu i snalaženje. U tom smislu veći broj životinja je razvio sposobnost hibernacije (zimskog sna), koji u nekim slučajevima može trajati čak i do sedam mjeseci. U tom periodu snižava se tjelesna temperatura, u nekim slučajevima čak i do samo jednog stupnja, broj otkucaja srca pada na svega par otkucaja u minuti. Na ovaj način se radikalno smanjuje potrošnja energije koja se vrlo štedljivo nadoknađuje razgradnjom iz masnih naslaga. No, druge životinje su razvile i neke drugačije sposobnosti. Npr. divlje svinje imaju nevjerojatno svestran probni trakt koji može svariti manje-više sve: i tvrdo korijenje, i trule strvine, tako da su u stanju uvijek sebi naći nešto za jelo, te su u zimsko vrijeme čak i aktivnije nego u ostatak godine (vrijeme parenja i puno borbe oko toga). Kod jelena pronalazimo opet novu taktiku. Biolozi procjenjuju da je oblik njegovih rogova zapravo više prilagođen za razgrtanje snijega nego za borbu. Služeći se tom prirodnom lopatom, u zimsko vrijeme uspijeva doći do oskudnog raslinja ispod debelog snježnog pokrivača. Neke životinje poput vjeverice opet pribjegavaju pravljenju zaliha za zimu. Sličnom taktikom se na kraju krajeva poslužio i čovjek, koristeći i još par drugih korisnih trikova (vatra, zimska odjeća, pravljenje solidnijih, zatvorenih nastambi).

Već smo ranije pisali kako su se za čovjekov napredak ključnim pokazale slijedeće dvije osobine: sposobnost detaljnog učenja i altruizam. Ono prvo je omogućilo razvoj kao i svladavanje složenih znanja, a ono drugo je bilo još sveobuhvatnije. S jedne strane, kroz zauzetu brigu za bolesne i ranjene srodnike altruizam je uzrokovao i značajno produženje životnoga vijeka čovjeka. S druge strane, altruizam je omogućio ljudima i da se udružuju na izradi većih i složenijih projekata čije će blagodati stizati tek znatno kasnije. Tko bi rekao, ali čovjekova sposobnost odlaganja zadovoljstva se pokazala – eto – svojevrsnim ključem njegovog kulturnog i civilizacijskog napretka.

Sa svim ovim se izgledno cijela priča o napretku okreće naglavačke, jer danas mnogi počesto razmišljaju obratno: zakleli bi se da je odgađanje zadovoljstva tamo neki glupi primitivni vjerski moral, a da su seks, drskost i sav prateći vulgarni materijalizam nešto posve moderno i napredno – konačna i ultimativna emancipacija potlačenog ljudskog bića.

Onkraj svih ideoloških sukoba, moglo bi se jednostavno reći: tko stvarno misli biti moderan morat će neminovno razmišljati i djelovati u smjeru posvemašnje originalnosti; smisliti nam i razraditi nešto korisno i pametno, što još nikad nije među ljudima postojalo. Reklo bi se, što dalje od svake ekonomske i društveno-političke regresije.

U Sarajevu, 29. 4. 2018.

M. B.

KAD PORASTEM BIT ĆU…

Nešto se pokrenulo i neće više da stane…

Kako ono Stephen Hawking primijeti, krivulja vremena se kreće unaprijed, a ne unazad, i stoga je čovjek biće koje se sjeća prošlosti, a ne budućnosti. Zato čovjeku uopće nije lako promišljati budućnost, ni neku općenitu, tako ni onu svoju vlastitu.

Ovom bi mogli nadodati i onaj – tako da kažemo – „turgenjevski“ problem … Po ruskom književniku Ivanu Sergejeviču Turgenjevu postoje tri vrste egoista:

egoisti koji sami žive i daju drugima da žive,
egoisti koji sami žive ali ne daju drugima da žive i
egoisti koji niti sami žive niti drugima daju da žive.”

Dakle, premda već kao djeca u školi učimo da smo svi mi dionici i pripadnici jedne te iste ljudske vrste, u kasnijem egzistencijalnom i ideološkom obzoru zrelih godina ovo i nema nekog velikog značaja. Ljudi se identificiraju s pojedincima, grupama, sa samima sobom, ali skoro nikad s cjelinom čovječanstva. Pri tome neki – vidimo – barem druge puštaju na miru dok se zauzeto bave svojim poslom, kao i svojim planovima za budućnost. Međutim, isto tako, nekima je posve ljudski ponašati se neljudski, a opet, vjerojatno su najproblematičniji defetisti i destruktivci iz treće grupe: niti znaju što bi sa sobom, niti drugima dopuštaju da napreduju na bilo koji način.

U naznačenom obzoru budućnost čovjeka ne samo da je teško promisliva, nego je realno teško i ostvariva.

…Svemirski kolonizator

I tako već nadođosmo na prvi scenarij čovjekove budućnosti. Prije spomenuti Hawking je uvjeren da su današnjem čovječanstvu dani već odbrojani. Upravo zbog čovjekove sebične, pohlepne i nasilne prirode zemaljski životni resursi su već dobrano pohabani, a s vremenom će – obzirom na strelovit prirodni priraštaj – situacija postajati sve gora. Prije ili kasnije ćemo se pobiti već u nekom globalnom sukobu ili će nam glave doći neka globalna katastrofa, kojoj se nećemo moći othrvati upravo jer smo u međuvremenu potrošili snagu, pamet i resurse na neke besmislene sebične ciljeve i sukobe. Stoga nam po Hawkingu ne preostaje još ništa drugo nego probrati 30-40 zdravih i uzornih ljudskih parova te ih ispaliti negdje u svemir kako bi se barem na taj način osiguralo preživljavanje ljudske vrste. Oni će zauzeti neki nenastanjeni planet sa uvjetima pogodnim za život, polako ga i mukotrpno teraformirati i kolonizirati, s velikom nadom da će ovaj novi narod znati izbjeći neke već poznate pogreške iz zemaljske im prošlosti.

…Kiborg

Kiborg (engl. Cyborg) je hibrideno kibernetičko biće djelomično sastavljeno od biološkog, a djelomično od visokotehnološkog materijala. Po sebi se može govoriti i o životinjskim kiborzima, a ako govorimo o androidima, tada mislimo isključivo na ljudske kiborge.

Premda zvuči kao scenarij nekog SF filma, na ovome se u stvarnosti već odavno radi. Najnaprednije i najskuplje protetičke ruke i noge na tržištu već danas omogućuju svojim korisnicima prijenos osjećaja dodira, toplote i hladnoće, a što je još važnije, uz nešto vježbe mogu se i voljno kontrolirati, tj. pokretati. Dalje od toga, nije nerazumno za pretpostaviti da će u dogledno vrijeme vještački ekstremiteti svojim performansama i mogućnostima višestruko nadmašiti svoje prirodne pandane, pa će stoga ljudi jednog dana početi odstranjivati zdrave ekstremitete i nadomještati ih vještačkim.

Međutim, kad općenito govorimo o području bionike, bogati eugenički ekscentrici više nade i pozornosti ulažu u ono što će se događati ispod kože. Takvi smatraju da nas samo dvadesetak godina dijeli od pojave učinkovitih nanobota, odnosno, sićušnih mikroskopskih medicinskih robota koji će u velikim jatima kolati našim organizmom te servisirati i popravljati što se već bude trebalo srediti. Uz stalni napredak farmacije i genetskog inženjeringa, kao i uz naznačeni bionički napredak krajnji cilj eugenike glasi BESMRTNOST. S naglaskom, ovdje se svakako ne misli na neki religiozni koncept besmrtnosti, nego na doslovnu tuzemnu materijalnu besmrtnost. Stvar se toliko zahuktala da se 69-godišnji znanstvenik i futurist Ray Kurzweil uvjereno nada da će već za ovoga života postati besmrtan, a u međuvremenu, dok tehnologija još dovoljno ne uznapreduje, dotični ispija dvadesetak šalica zelenog čaja dnevno te uz to mjesečno troši neke – par tisuća dolara vrijedne – napredne vitaminske pripravke kako bi živ i zdrav dogurao do svojeg devedesetog ili čak stotog rođendana, a sve kako bi se onda na miru nakrcao potrebnom tehnologijom i rezervnim dijelovima potrebnima za tako željenu tjelesnu besmrtnost.

Čovjekova bionička budućnost se čini poprilično izglednom i zbog jednog sasvim drugačijeg razloga. Naime, čini se kako se ljudi kao vrsta i nisu najbolje snašli s vlastitim emocijama. Emocije svakako čine bitan dio čovjekovog života. S pozitivnim emocijama je manje-više povezano i sve ono uistinu vrijedno u našim životima. No, s druge strane, emocije nas i ranjavaju ili u nekim situacijama barem usporavaju, zavaravaju, vode prema krivim ciljevima i uvjerenjima. U igru onda ulaze i tuđe emocije, a to je područje komplikacija, nepotrebnih konflikta i nekvalitetnih odnosa, a što se opet sve skupa loše odražava i na vlastite emocije. Psihologija i duhovnost nepobitno nude različite putove prema boljoj integraciji emocija u našim životima, međutim to sve skupa zna dugo potrajati, a mnogima se žuri te pribjegavaju psihofarmaticima, pa se već sada pretvaraju u svojevrsne robote. Sa zaleđenim emocijama čovjek se čini svakako učinkovitijim, ali i znatno bezobzirnijim, jer ne smijemo zaboraviti da se ispod razine emocija krije razina reptilskog kompleksa, a između ostalog to je područje teritorijalnosti i praiskonske agresije. Talijanski književnik Ugo Foscolo davno je još primijetio: “Što je čovjek ako se prepusti samo hladnom proračunatom razumu? Zločinac, teški zločinac!”

Tko zna, bionika po sebi može biti i dobra mogućnost, ali također i ona katastrofalna, a sve u zavisnosti od toga tko bude raspolagao s njome. U bližoj budućnosti, neki elektronički implantat u glavi može značiti konačno čovjekovo uravnoteženje, ali isto tako, pakleni umovi na taj način mogu sebi stvarati što god požele: armiju nemilosrdnih kiborg ubojica ili čitavu populaciju slijepo poslušnih robovskih radnika … i još puno toga … A ovo nam opet sve skupa ponovno pokazuje da zadnji problem ljudske vrste i nije tehnološke nego prvenstveno duhovno-moralne prirode.

Više o temi: http://poptheo.org/od-neuroteologij…-science-fiction/ ‎

… Nova ljudska (pod)vrsta

Škotski paleontolog i spekulativni evolucionist – Douglas Dixon ima običaj crtati nevjerojatne kreature tvrdeći da to ima neke veze sa budućnošću čovjeka. U svojim evolucijskim spekulacijama on se očito vodi nekom prvenstveno praktičnom logikom. On vjeruje da će se ljudi u skorijoj budućnosti početi koristiti genetskim inženjeringom kako bi se adaptirali za život u sasvim novim sredinama i uvjetima. U tom smislu npr. on predviđa stvaranje „Akvatika“ , odnosno, čovjeka prilagođenog za život u vodi (na slici dolje lijevo). Premda bizarno izgleda, priča nije bez smisla, jer zemlja postaje prenapučena, a vodena površina našeg planeta je još uvijek tri puta veća od kopna. Mora i oceani bi na taj način mogli postati domom desecima milijardi genetski modificiranih ljudi. Tu je onda i „Tundra dweller“ – stanovnik tundre. Ova krupna i dlakava modifikacija bi se sa uspjehom mogla prilagoditi životu u negostoljubljivim područjima Arktika. Zatim, tu je i nevjerojatna spodoba zvana „Vakumorf“ (na slici gore lijevo). Radi se o modifikaciji čovjeka prilagođenog za život u svemirskom vakuumu. Možda utješno za spomenut, unutar tvrdog loptastog tijela krije se manje-više normalan čovjek, ali eto, spomenuti dodatak se čini nužnim radi zaštite od vakuuma kao i zbog nezgodnih kozmičkih zračenja, te radi smještaja potrebnih zračnih rezervi. Ima kod Dixona još i nekih drugih kreatura, ali nećemo više …

…Ništa

Neki kažu da u skorijoj budućnosti nećemo morati više ništa posebno ni raditi, a ni biti. Radit će mašine, a one bi uskoro mogle početi i razmišljati umjesto nas. Točka singularnosti – trenutak kad umjetna inteligencija postaje superiorna nad ljudskom se predviđa za 2045. U ovom smislu se nedavno pojavila čak i nova religija „Way of the Future“ (WOTF), a njezin vođa – kompjuterski geek Anthony Levandowski naviješta da je njihova zadaća pripraviti čovječanstvo za nadolazeće vrijeme dominacije umjetne inteligencije. Suštinski, ovdje se govori o dolasku Božjem, ali opet, ne o nekom Bogu religije, nego o računalnoj super inteligenciji koja će sve znati i sve kontrolirati. A u konačnici, u novonastaloj podređenoj situaciji, čovjeku će ostati još samo jedan izbor: da bude ljubimac ili stoka!

Mnogi se pribojavaju jednog ovakvog scenarija zbog već sasvim jednostavne pretpostavke: Što će se dogoditi ukoliko nadolazeća umjetna super-inteligencija jednog dana jednostavno zaključi da je čovjek nepopravljiva greška koju pod hitno treba izbrisati? Iako su o ovoj temi već snimljeni veliki filmski hitovi poput „Terminatora“ i „Matrixa“, stvar se danas čini znatno realnijom. Veliki umovi i znanstvenici u zadnje vrijeme sve češće pokušavaju lobirati kako bi se istraživanje umjetne inteligencije stavila pod strogu vladinu kontrolu, međutim, prema svemu sudeći stvar nezaustavljivo ide dalje… Vlade će najvjerojatnije podržati ovakva istraživanja, ako ništa drugo barem zbog straha od drugih nacija i njihovih istraživanja umjetne inteligencije. Opet vidimo, tehnologija budućnosti nikako ne ide u paru s rudimentarnom inteligencijom pećinskog čovjeka…

…Jedno sa svima

Već smo ranije pisali kako je Darwin promatrao evoluciju čovjeka prvenstveno kao pozitivan, pa čak i produhovljen proces, ali je očito bio krivo interpretiran od strane pobornika koji su radi svojih političkih ciljeva naglasak stavljali više ili na sukob klasa (ljevica) ili sukob rasa (desnica). U svojoj „Evoluciji čovjeka“ Darwin skoro i da ne spominje bilo kakve međuljudske sukobe, ali zato skoro na svakoj stranici spominje pojam „društvenog nagona“. Društveni nagon je viši nagon koji će s vremenom kod ljudi sve jače poticati sklonost prema općem dobru, a dokidati one primitivne sebične nagone. Ovo sugerira kako će ljudi jednog dana ipak postati uistinu jedna vrsta i jedno čovječanstvo, pri čemu ova univerzalna pripadnost neće više biti samo usputna intelektualna činjenica, nego naprotiv istinski egzistencijalni, emotivni i moralni orijentir.

Premda su mnogi u međuvremenu – kako rekosmo – pokušali nadvladati naznačeni Darwinov optimizam, neka nova saznanja molekularne biologije s kraja proteklog stoljeća nepobitno svjedoče Darwinu u prilog. Naime u samim korijenima života uočena je tendencija da nakon nekog dužeg vremena bivši konkurenti prvo postaju partneri, a zatim se s vremenom čak udružuju u novi kompleksniji zajednički oblik života. Npr. ljudsko tijelo je satkano od 30 do 40 bilijuna stanica koje opet nisu sve iste nego ih ima oko 50 različitih vrsta. Pitamo se čemu toliko jedinstveno mnoštvo ukoliko to jednom nije bilo razjedinjeno mnoštvo? Život na zemlji je počeo s posve jednostavnim jednostaničnim organizmima koji su međusobnim udruživanjem s vremenom postajali sve kompleksniji. U tom smislu, danas se gotovo pouzdano zna da mitohondriji (energetske stanične organele) nisu bile sastavnim dijelom primitivnih izvornih stanica, nego su se tek s vremenom međusobno udružile … i tako redom. Ukupno se govori o osam velikih stupnjeva/skokova biološke evolucije, pri čemu najviši stupanj i nije sam čovjek nego ljudsko društvo. Njemu preostaje da se unutar sebe još bolje poveže, a s vremenom će ono sasvim moguće prerasti u potpuno novi oblik zajedničkog višeg života.

Osobnog sam mišljenja da moguće i nismo daleko od jednog takvog novog čudesnog skoka. O tome možda svjedoči i duh vremena u kojem se čovjek pronalazi nezadovoljnim svim postojećim relacijama. Pati ako radi, pati ako ne radi; pati ako je sam, pati ako je u vezi. Opet nekako, osjeća da je sreća blizu, ali stalno mu izmiče poput duge pred očima. Nešto mu fali, ali nikako da sebi jasno definira što to? Nije da ne zna cijeniti ono što ima, ali opet nekako kao da nema ništa, i vjeruje da bi sve trebalo i moglo biti bolje… U nekom trenutku uvjeri samog sebe da se obezobrazio te da treba biti zadovoljan sa onim što ima, ali ga opet u kratko počinju salijetati nemiri. Tek na kraju počinje osjećati i shvaćati kako ništa pod suncem ne postoji bez razloga, pa tako ni taj njegov nemir. Nešto se pokrenulo i neće više da stane, a pred njegovim očima počinju se ocrtavati obrisi neizrecivog…

Više o temi: http://poptheo.org/izmedu-dramaticn…eorije-evolucije/ ‎

U Sarajevu, 22. 12. 2017.

M. B.

Istina o sebi

„A s ljudima je kao s drvetom. Što bi drvo više htjelo gore, u visinu i svjetlost, utoliko snažnije njegovo korijenje teži k zemlji, naniže, u tamu, dubinu – u zlo“ (F. Nietzsche).

Pokušajte se sjetiti i odrediti tko bi bio najbolja osoba koju ste upoznali u životu? Odgovor samo vi znate, ali generalno bi se moglo kao istinito nadodati da to najvjerojatnije nije bio netko negativan, bahat i umišljen, nego sasvim obratno: netko jednostavan, skroman i pozitivan. U tom smislu bi se trebala shvatiti i uvodna Nietzscheova misao. U konačnici, jedna pozitivna megalomanija ne postoji, premda nam se počesto čini suprotno. Istinska duhovnost, kao niti bilo koja valjana ljudskost nije zamisliva izvan kategorija jednostavnosti, skromnosti, poniznosti i iskrenosti.

Reklo bi se, sve jasno po sebi, međutim, zašto nam je onda tako teško biti jednostavnima, skromnima, iskrenima … Zašto je tako često put do pakla popločan dobrim namjerama, odnosno, zašto čovjek nerijetko slijedeći sasvim dobre i plemenite ideje na kraju postane opasnost i za sebe i za druge? Ili opet u smislu uvodnog citata: zar je čovjek stvarno poput drveta? Moramo li stvarno svako uzdizanje namiriti onim dodatnim mračnim uzemljenjem?

Evolucijsko prtljanje i višeslojni mozak

O ovoj temi bi se svakako moglo govoriti na posve različite načine: duhovno, psihološki, sociološki, književno i kako sve ne. Međutim, ovdje ćemo početi više iz jedne biološke perspektive i tu se odmah susrećemo s neobičnim pojmom biološkog prtljanja. „François Jacob je u svojoj zbirci predavanja objavljenoj godine 1982. donio poglavlje pod naslovom ‘Evolution and Tinkering’, u kojem je sakupio argumente koji pokazuju da biološka evolucija nije poput inženjera koji dijelove svojih strojeva uvijek iznova izmišlja te na crtaćoj dasci izrađuje njihove nacrte, već poput prtljavca, koji svoje izume sastavlja od dijelova koji su mu pri ruci.“[1] Jednostavnije rečeno, u prirodi se ništa ne baca! Priroda s vremenom pronalazi bolja rješenja, ali na temelju starih i ne odbacujući ništa od starog. Npr., čovjekovo tijelo pokreću identični metabolički procesi kakve pronalazimo kod najprimitivnijih jednostaničnih organizmima, i upravo na temelju ove datosti danas je – recimo – moguće uz pomoć ovakvih jednostavnih organizama proizvoditi inzulin ili neke druge čovjeku prijeko potrebne preparate. Miševe da i ne spominjemo. Htjeli ili ne htjeli, upravo su oni „glavne zvijezde“ znanstvenih laboratorija u kojima se prvenstveno nastoje pronaći neke medicinske solucije za čovjeka. Bez stanovite metaboličke i organske kompatibilnosti ovo bi svakako bilo posve uzaludno pokušavati.

E sad, bliže našoj današnjoj temi, slične zakonitosti pronalazimo i u biološkom razvoju ljudskog mozga. Mozak se s vremenom razvijao, i još se razvija, ali na način da se nikad ne odbacuju njegovi primitivni dijelovi, nego da se samo nadovezuju novi i napredniji dijelovi. Na primjer, korijenski dio našeg mozga se zove R-Kompleks i on je po sebi gotovo identičan mozgu reptila i ptica. To u stvari i jest „reptilsko-ptičji“ mozak koji je s vremenom dobio neke nove slojeve: limbički sustav i moždanu koru.

Pored svojih brojnih bioloških funkcija R-Kompleks je odgovoran i za neke fundamentalne instinkte, nagone i ponašanja, kao što su teritorijalnost, agresivnost, nagon za hranom i produljenjem vrste, ritualno ponašanje i sl. Također, u ovom dijelu mozga se kriju i korijeni nekih psihičkih bolesti i poremećaja, kao što su OCD, PTSP, panični poremećaj i sl.

Limbički sustav dijelimo sa ostalim sisavcima. Ovo je područje emocija, motivacije i povezanosti ponašanja i autonomnih funkcija. Naravno, odatle proizlaze i neki problemi i poremećaji povezani s motivacijom i emocijama.

Na vrhu je tanka, ali vrlo kompleksna struktura moždane kore koja unutar svoja četiri režnja krije brojne mehanizme specifične za ljudsku vrstu, kao i neke druge.

Sve u jednom

Ponekad se kolokvijalno za neke neodgovorne i ekscentrične ljude kaže da imaju „pticu u glavi“ ili jednostavno da su „ptice“. Opet, za neke hladne i bezosjećajne ljude se kaže da su „osjećajni poput krokodila“. Ima još puno takvih životinjskih epiteta u životu čovjeka: zmija, crv, šakal, kokoš, ćurka, svinja, konj, pas, mačka, papagaj, magarac, mazga, medvjed (zapravo međed), slon itd., već u zavisnosti od ponašanja i karakteristika pojedinih ljudi. Sve ovo u konačnici – vidimo – i ne mora biti daleko od istine, jer u našim glavama realno i postoji ponešto od svega navedenoga.

Integrativni, ali i iskreni pristup čovjeku

Najbolji način da ne budemo pobijeđeni i osramoćeni od strane svoje prirode jest da je budemo svjesni. Treba imati sve na umu, i dobro i zlo – inkompletnu cjelinu, a to se zove integrativni pristup. Vulgarni materijalist je sklon zaboraviti na više sfere svoga bića, isto kao što je idealist sklon olako uzeti svoje loše strane. A umišljenost nas realno čini slabima i ranjivima. To je onaj sindrom samouvjerenog „Meni se to ne može dogoditi“, koje se prije ili kasnije – znamo – ipak dogodi.

U kršćanskoj literaturi pronalazimo jedno zbunjujuće iskreno priznanje od strane apostola Pavla o vlastitoj nemogućnosti činjenja dobra (naime, nije baš uobičajeno da vjerski autoriteti na ovaj način govore pred svojim vjernicima):

„Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Ja, dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha“ (Rim 7, 14-25).

Nije ovo Pavlu bio jedini put da je bio tako iskren i direktan. Na jednom drugom mjestu u Novom zavjetu hrabro progovara o svojoj progoniteljskoj prošlosti, a na trećem o „trnu u tijelu“. Danas se pod potonjim pretpostavlja da je Pavao vjerojatno patio od neke teške kronične bolesti. Neki autori spominju epilepsiju, a neki drugi učestale napade bubrežnog kamenca; uglavnom ovaj je zbog nečega često padao pred zajednicom što je kod nekih izazivalo sumnju u njegovu apostolsku vjerodostojnost i autoritet – valjda pod pretpostavkom da Božji čovjek mora biti iznad svih problema i uvijek zdrav k’o drijen. Na sve ovo Pavao je imao samo odgovoriti da će se ubuduće još više hvaliti svojim slabostima, jer kad je slab, tad je zapravo jak (usp. 2 Kor 12).

Netko bi rekao da navedeni čovjek zabija sebi autogol za autogolom, no, zanimljivo, na kraju mu ova iskrenost nimalo nije škodila. Čak, po općem sudu i mišljenju Pavao je druga najvažnija osoba kršćanstva, barem kad su u pitanju njegovi teološko-eklezijalni temelji i aspekti.

Emancipacija i sebstvovanje

Njemački filozof Robert Spaemann kaže da je sebstvovanje emancipacija od uvjeta nastanka, što bi značilo da čovjekovo samopotvrđivanje obično podrazumijeva nekakvo odreknuće od realnih uvjeta svoga nastanka. Ali tu se izgledno radi o jednom nespretnom i zlosretnom sebstvovanju. Ustvari, ovu bi temu bilo jednostavnije sagledati psihološki – kroz priču o obrambenim mehanizmima ega koji se teško nosi sa svojim neuspjesima premda su to njegovi vlastiti neuspjesi. Jesu njegovi, ali on ih ne uspijeva prepoznati kao svoje, pa se onda služi potiskivanjem, projekcijom, idealizacijom, racionalizacijom i čim sve ne: „Ma nisam ja to učinio“, „On/ona je to učinila“, „Ma ja sam vam dobar čovjek“, „Učinio sam to iz tog i tog (nepostojećeg) dobrog razloga“ …

Moglo bi se reći da je manje-više cijela ljudska kultura usmjerena prema jednom ovakvom krivom sebstvovanju. To je vidljivo već na razini kozmetike i mode. Pokušavamo izgledati bolje nego što izgledamo, doduše, neki obratno – pokušavaju izgledati gore, tj. barem strašnije nego što izgledaju. Albert Camus bi na ovo jednostavno rekao da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste. Ali, ovo svakako nije put sreće i uspjeha, nego put praznine i apsurda.

Zašto se ljudi teško nose sa istinom o sebi? Valjda zato jer je ta istina duboko kontraverzna. No, čovjek ipak nema bolje solucije od prihvaćanja ove kontraverze, jer prihvaćajući nju, prihvaća i samog sebe – prihvaća svoju vlastitu cjelinu i jedinstvo. Tek tad uistinu može djelovati, tek tad uistinu može ostavljati traga … stvarno, kad priznamo da smo slabi, tek tada možemo biti jaki.

U Sarajevu, 1. 6. 2017.

M. B.

[1]Peter Schuster, Evolucija i design, u: S. O. Horn i S. Wiedenhofer (Ur.), Stvaranje i evolucija, Verbum, Split, 2008. 56., poziva se na François Jacob, The Actual and the Possible, Pantheon Books, New York, 1982.

DRŽI PARAZITA!

„Zajednička značajka svih oblika suradnje među bivšim konkurentima jest ta da se uvijek iznova pojavljuju pojedine individue koje pokušavaju napustiti udruženje radi vlastite koristi. A kako bi to spriječila, zajednica mora razviti nadzorne mjere“ (Peter Schuster).^[1]

Ako smo s pažnjom pročitali uvodni kurziv, netko će vjerojatno pomisliti da je gospodin iz zagrade nekakav kriminolog ili politolog. Ali, nije! Ni blizu od toga, profesor Schuster je ugledni austrijski teoretski kemičar, te uz to bivši predsjednik austrijske akademije znanosti, a između ostalog, bio je i član učeničkog kruga pape Benedikta XVI. (Ovaj krug ne sadrži samo katolike nego prvenstveno ugledne svjetske znanstvenike, koji su voljni razgovarat i raspravljat o nekim dodirnim, ali i spornim graničnim temama između teologije i egzaktnih znanosti). Kako se u životu bavio biofizikalnom kemijom, tako je vrlo blizak području molekularne biologije i neuro-znanosti. Pa dobro, ali zašto onda onaj uvodni citat zvuči tako društveno politički, a ne kemijsko-biološki? Tako zvuči zato što između ovih dijametralno različitih područja života postoje neke duboke zajedničke karakteristike i zakonitosti!

Krenut ćemo ovako: C. R. Darwin je još prije nešto više od 150 godina udario temelje teorije evolucije. Pri tome je pretpostavio da su se svi postojeći oblici života razvili iz nekih zajedničkih primitivnih predaka. Darwin je pri tome mogao objasniti kako se jedna određena vrsta razvija unutar svoje vrste i roda (optimiranje po principu međusobne konkurencije), ali nije mogao jasno objasniti kako dolazi do prelaska iz vrste u vrstu, odnosno do nastanka sasvim novog i originalnog oblika života. Ovo će postati tek ponešto jasnije 70-tih godina XX. stoljeća. Naime, tada je u nepreglednoj šumi života identificiran jedan zajednički princip, ili da kažemo drugačije, Darwinova priča o optimiranju na temelju međusobne konkurencije je dobila neočekivani nastavak i obrat: u prirodi se događa to da konkurenti nakon nekog vremena postaju partneri, te zatim zajednički formiraju novi oblik života! Da se radi o zbilja dramatičnom obratu svjedoči i to što promatranje prethodne situacije uopće nije obećavalo mir. Tomu naprotiv, sve je izgledalo kao da se sprema nekakva veličanstvena odlučujuća bitka među konkurentima! Jer, ovdje se radilo o višegeneracijskom sukobu koji se prenosio s „koljena na koljeno“, a cijela situacija je dobrano podsjećala na modernu utrku u naoružavanju. Dakle, konkurenti su generacijama usavršavali svoje borbeno-rivalske sposobnosti da bi na kraju jednostavno postali partneri. Ispočetka nezavisni partneri, a zatim se još sljubiše u novu, kompleksniju formu života. Tako današnja evolucijska znanost govori o osam velikih stupnjeva biološke evolucije: sve je počelo nekad veoma davno s međusobnim udruživanjem tzv. replicirajućih molekula, pa onda preko udruživanja nezavisnih replikatora, RNA molekula, enzima, prokariota, nespolnih klonova, protista, zasebno živućih organizama, pa sve do organiziranja zajednice primata i razvoja ljudskog društva.^[2] Dakle, jednostavni, ali i dramatični rasplet udruživanja bivših konkurenata stoji u temeljima raznolikog bogatstva života, međutim, sasvim je drugo pitanje kad se, kako i zbog čega to događalo. Barem što se tiče molekularne i stanične razine razvoja, to bi pitanje ipak trebalo ostaviti adekvatnim stručnjacima, a mi ćemo se sada više orijentirati na društvenu razinu problema.

Eksperiment zvani „pripitomljavanje vuka“

„Što više upoznajem ljude, sve više otkrivam da veoma volim pse“ – reče Charles de Gaulle, a Roger Caras bi dodao: „Psi nisu cijeli naš život, ali oni čine naš život cijelim“. Psi pružaju čovjeku nebrojene i višestrane blagodati. U stara vremena su bili čovjekovi vjerni pomoćnici u lovu, te čuvari ljudskih nastambi. Danas su prvenstveno kućni ljubimci, odani prijatelji, terapeutske životinje, ali nađe se za njih također vrlo zahtjevnog i odgovornog posla i u vojsci, policiji, spasilačkim službama i gdje sve ne. Čovjek danas uzima zdravo za gotovo da je ova čudesna životinja jedna od najboljih stvari koja mu se ikada dogodila, ali zanimljivo je prisjetiti se početka povijesti čovjekovog odnosa sa psom. Naime, pas je prva od svih životinja koja je bila pripitomljena, a njegovi predci jesu vuk i čagalj. Dakle, nekome je prije dvanaest tisuća, a neki podaci kažu i prije trideset tisuća godina, palo na pamet da pripitomljava ove opasne divlje životinje. Čagalj i nije bio toliko opasan za čovjeka. On je po sebi ‘nako više dosadni noćni lupež, ali za vuka se može reći da je bio izravni čovjekov konkurent. Na meniju su mu bile iste životinje, kao kod čovjeka, a kad bi zimi lov postao otežan, tada bi mu na meni dolazio i sam čovjek. I kome je onda, te iz kakvog razloga palo napamet pripitomljavati toga opasnog predatora, od čijeg se jezivog zavijanja tijekom mračnih zimskih noći čovjeku ledila krv u žilama, i od čijeg su se urokljivog pogleda i najhrabrijim ratnicima počesto oduzimale noge od straha? Ljudi su oduvijek bili skloni nekim zajedničkim stereotipima, a u tom slučaju vuk je sigurno bio na vrlo lošem glasu, kao što je to čak i dan danas. Stoga je logično za pretpostaviti da prvo pripitomljavanje vuka nije počelo zajedničkim snagama unutar neke veće rodne zajednice ili plemena. Čak da je nekome to i palo na pamet, teško da bi ostatak društva to dopustio. Zato je bolje za pretpostaviti da se ovdje radilo o nekom ekscentričnom pojedincu, moguće nekom osamljenom lovcu – izopćeniku iz svoje zajednice, koji je negdje naletio na napuštenog mladunca vuka. Kako mu je očajnički trebalo nekakvo društvo, ovaj je oprezno prihvatio kučića, pri tome vjerojatno dvojeći o smislu vlastitoga poteza. Ovaj čovjek je po sebi odgovarao stereotipu pronalazača i pionira. Ovakvi ljudi moraju biti drugačiji i ne smiju se potpuno uklapati u ostatak društva, jer društvo po sebi voli stabilnost i pragmatičnost, dok samo kreativni i nesputani umovi mogu stvarati promjene. Mladunac je u međuvremenu odrastao u veliku životinju, slijedeći u stopu svoga vlasnika. Ponašanje mu sigurno nije bilo uzorno kao u današnjih pasa, ali bilo je dovoljno dobro da mnoge uvjeri kako se u ovom neočekivanom savezu krije ogroman potencijal. Od tada će i mnogi drugi ljudi pokušati pripitomiti sebi svoga vlastitoga vuka …

Protiv svih prognoza – primjer integracije kršćanstva u Rimskom carstvu

Stari Rimljani su bili poslovično tolerantni prema novim religijskim pokretima na svome teritoriju. No, bili su tolerantni samo ukoliko su ti novi pokreti igrali po zacrtanim Rimskim pravilima. A pravila su bila vrlo jednostavna: „Ukoliko vi budete poštivali naše bogove, i mi ćemo poštivati vaše“! Rimska državna religija bila je u punom smislu državna, odnosno, državnička i državotvorna. U zajedništvu božanskog Panteona trebalo se zrcaliti i zajedništvo naroda koji su živjeli na prostoru carstva. Tako ste mogli slobodno vjerovati u što god želite, sve dok ste u propisano vrijeme i na propisani način častili i ostale rimske bogove. Međutim, Jevreji i kršćani se nikako nisu dali uklopiti u ovu situaciju. Zbog jednosti, jedincatosti i ekskluzivnosti Boga u kojeg su vjerovali, bila im je nezamisliva bilo kakva komunikacija s rimskim državnim bogovima. A to se Rimljanima nikako nije dopadalo i gledali su na ovo kao na flagrantno ugrožavanje i narušavanje sustava. Zbog toga su u Rimskom carstvu bili česti progoni protiv Jevreja i kršćana, s tim da su protiv kršćana ovi progoni ipak bili češći i žešći. Za razliku od judaizma, kršćanstvo je od početka bilo misionarski orijentirano te se brzo širilo po cijelom Rimskom Carstvu. S druge strane, judaizam je bio zatvoren u sebe, tako da nije previše privlačio pozornost rimskih vlasti. Kako su progoni s vremenom postajali sve gori i strašniji, desetkovanim kršćanima se činilo da će neminovno morati doći do jedne odlučujuće bitke između kršćanstva i Rima. S obzirom da su se tadašnji kršćani u praksi odricali nasilja, oni su vjerovali da će sam Bog, odnosno njegova nebeska vojska, na koncu udariti na omraženo im carstvo, te ga sravniti sa zemljom … pa čak i više od toga. U tom smislu biblijska Knjiga Otkrivenja prorokuje na sljedeći način:

„Nakon toga vidjeh: jedan drugi anđeo silazi s neba s moći velikom! Sva se zemlja zasvijetlila od njegova sjaja. On povika iza glasa: ‘Pade, pade Babilon veliki – Bludnica’ – i postade prebivalištem zloduha, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih mrskih, jer se gnjevnim vinom bluda njezina opiše narodi; s njom su bludničili svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskoša njezina. Začujem i drugi glas s neba: ‘Iziđite iz nje, narode moj, da vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih! Jer njezini grijesi do neba dopriješe i spomenu se Bog zločina njezinih. Vratite joj milo za drago, naplatite joj dvostruko po djelima! U čašu u koju je ona natakala natočite dvostruko’“ (Otk 18,6).

Ovdje se doduše govori o Babilonu, ali u kršćanskom slengu toga vremena to je upravo značilo Rim. Dakle, kršćani su uvjereno i s nestrpljenjem čekali „odlučujuću bitku“ i to kakvu svijet do tada nikada nije vidio. No, povijest je sama svjedokom da se na kraju dogodilo nešto sasvim drugačije, te sasvim nedramatično. Tako su progoni protiv kršćana trajali sve do početka IV. st. Kršćanstvo je ipak nekako uspijevalo preživljavat, pa čak i dodatno se širiti. Na kraju je i jedan rimski car postao simpatizerom kršćanstva. Radi se o caru Konstantinu, kojeg istočne Crkve smatraju svetim te ga ponekad čak nazivaju i „trinaestim apostolom“. Dakle, Konstantin je tzv. Milanskim ediktom 313. uvrstio kršćanstvo na listu dopuštenih religija u Rimskom carstvu. Poslije će graditi velebne bazilike te će poraditi na organiziranju crkvenog života i ustrojstva. Jedan od njegovih nasljednika, car Teodozije će 381. godine proglasiti kršćanstvo službenom državnom religijom … i to je bilo to. Umjesto odlučujuće bitke, dogodilo se to da su nekadašnji konkurenti postali partneri. Rim i katoličanstvo će se stopiti u novi društveni organizam – Rimokatoličanstvo!

I na kraju nešto o parazitima

Otkriće zakonitosti o udruživanju bivših konkurenata po sebi je vrlo optimistično. To nam daje mogućnost da neke aktualne zabrinjavajuće društvene procese sagledamo na sasvim drugi način. Možda ste puni gnjeva naspram svojih konkurenata, kako onih osobnih, tako i onih zajedničkih: ideoloških, vjerskih, nacionalnih, kulturoloških … Možda i sami čvrsto vjerujete da je vrijeme za odlučujuću bitku! Međutim, naša zajednička sudbina je da se kad-tad ujedinimo. Možda ne u ovom pokoljenju, ali kad-tad … To se već nebrojeno puno puta događalo tijekom povijesti života, i nema nikakvog razloga da se opet ne dogodi. Pri tome ostaje jedan veliki izazov, a tu ćemo ubaciti onaj uvodni citat od gospodina Schustera: „Zajednička značajka svih oblika suradnje među bivšim konkurentima jest ta da se uvijek iznova pojavljuju pojedine individue koje pokušavaju napustiti udruženje radi vlastite koristi. A kako bi to spriječila, zajednica mora razviti nadzorne mjere“. Iz ovoga proizlazi da pravi neprijatelj jednog organizma, bilo fizičkog ili društvenog, nije konkurent, jer konkurent će po prirodi stvari prije ili kasnije postati prijatelj. Pravi neprijatelj svakog organizma jesu paraziti, tj. oni stvorovi koji iz organizma izvlače životne sokove i sve što im treba, ne doprinoseći pri tome sa svoje strane organizmu baš ništa. Ukoliko organizam ne stekne nadzor nad njima, osuđen je na stagnaciju, pa čak i smrt. Ovi su po sebi vrlo lukavi i znaju kako zaobići postojeće obrambene mjere. U stanju su uvjeriti organizam da su mu prijeko potrebni i na taj način upadaju unutra te započinju svoje bjesomučno orgijanje. Kako već rekosmo, ukoliko organizam to ne primijeti, prijeti mu stagnacija, propadanje i smrt.

I zato ćemo na kraju jednostavno zaključiti: nema iscjeljenja bez nutarnjeg iscjeljenja, a svaka grupa koja sebi želi dobro, morat će prvo napraviti reda unutar same sebe! Jer paraziti se nikada dugo ne drže po strani: smisao njihovog postojanja i jest upadanje u dubinu vitalnog organizma te iskorištavanje istog!

U Sarajevu, 26. 4. 2015.

dr. Mario Bernadić

[1] Peter Schuster, Evolucija i design. Pokušaj opisa današnjeg stanja teorije evolucije, u: Stvaranje i evolucija, Učenički krug pape Benedikta XVI., Priredili S. O. Horn i S. Wiedenhofer, Verbum Split, 2008., str. 29.-60., ovdje 54.

[2] Usp. isto, str. 53.