kajanje – Poptheo Web Portal

O kajanju

Kajanje traži od nas nezamislivo. Dopustiti da nas netko ljubi iako nas je stid jer smo sigurno krivi. Kada ne uspijevamo svladati stid i krivicu, kajanje nije moguće. Kajanje nije nabrajanje prekršaja nekakvog zakona. Formalno priznanje krivice. Kajanje je neugodno iskustvo kada je sve ono što želimo sakriti ipak očima drugog vidljivo kao na sunčevom svjetlu. Drugi vidi ono što je u nama najgore i najzločestije. Ali to još nije kajanje. Mi smo u strahu i drhtimo. Ako se pokajemo, moguće da je kajanje neiskreno. Jer se kajemo zbog straha. Međutim, kada nam drugi priđe i kaže da nas ljubi iako vidi sve ono što je u nama opako i zlo, onda počinje događaj kajanja. Kajanje je kao iskustvo rušenja ili propadanja. Iskustvo gubljenja tla pod nogama. Nemamo se više za što uhvatiti. Neugodno je stajati izložen tuđem pogledu. Nemamo se gdje sakriti. Osjećamo se kao da smo goli. Bježimo u stid ili krivicu. Tjeramo drugog od sebe riječima: Ne gledaj me, vidiš kakav sam, kako me možeš gledati. Još uvijek nismo u događaju kajanja. Još uvijek se borimo protiv kajanja. Onda kada dopustimo drugom da nas ljubi iako sebe ne možemo podnijeti i smisliti, nastupa kajanje. Kao istovremeno bolno i oslobađajuće iskustvo od stida i krivice. Izgleda da kajanje ne ovisi apsolutno o nama. Na drugoj strani mora biti onaj koji nas ljubi. Zato onaj koji oprašta uvijek više ljubi nego onaj koji se kaje. Onoga koji oprašta ne sputava ni krivica ni stid. Ali da bi oprostio, mora neizmjerno ljubiti i voljeti onoga koji se kaje. Ne moći se kajati označava čovjekovu nesposobnost da se otvori nečijoj ljubavi. Označava duboko nepovjerenje prema nekome tko ljubi. Ne kajati se znači zatvoriti se duboko u stid i krivicu i uvjeriti sebe da nas nitko ne može voljeti. Zatvoriti se u odvratnost prema samom sebi. U tragičnu i samorazarajuću sebičnost koja se pretvara u mržnju. Opasno je ne moći se kajati jer iz stanja stida i krivice čovjek prelazi u stanje mržnje protiv sebe koja ga povlači sve dublje u ponor propadanja i ništavila. I što se više mrzimo, to ćemo teže biti sposobni za kajanje. Kada se utopimo u jezero u kojem nas mržnja, stid i krivica guše, sve je manje prostora za vjerovanje da se možemo kajati i da nas netko može ljubiti i voljeti. Mržnji se uskoro priključuje očaj koji nas još dublje potapa riječima: Uzalud se kaješ, tebe nitko ne može ljubiti i nema onoga koji je spreman ljubiti nekoga poput tebe. Odgađati kajanje čini se mudrom odlukom. Možemo se sakriti. Ne moramo se stidjeti. Mislimo da ćemo s krivicom nekako iziđi na kraj kako vrijeme odmiče. Čak se čini ugodnim biti dostatan sam sebi. Ne dopustiti nikomu da nam se približi i da nas ljubi. Ipak, stanje mira jer se ne kajemo ne traje dugo. Uskoro ulazimo u košmar krivice, stida, očaja i mržnje i ne znamo kako se izvući. Sve manje vjerujemo u mogućnost kajanja, a time i u mogućnost da nas netko ljubi usprkos stidu i krivici koje osjećamo. Moramo izići iz sebe. Stati pred nečije svjetlo ili nečije oči pune ljubavi i oproštenja. Bit će to intenzivno strašno i mučno iskustvo. Stid, krivica, očaj i mržnja ne daju se lako ukloniti. Stalno potiču našu nevjeru u ljubav i oproštenje. Tutnje u našoj glavi i našim ušima: Tebi ne može biti oprošteno, tebe nitko ne može ljubiti, zašto se uopće pokušavaš kajati. Ali čovjek mora pokušati. Ako ne pokuša, osudit će samog sebe na mučan i nesnosan unutarnji život koji će ga s vremenom potpuno uništiti. Barem jednom treba pokušati. Svući sve sa sebe. Predstaviti se u najgorem stanju. Predstaviti se kao onaj koji je zao i pokvaren. Na trenutak svladati stid, krivicu, očaj i mržnju prema sebi i reći: Pogledaj me i vidi kako sam loš, zao i pokvaren čovjek, kako me možeš ljubiti ovakvog? I onda se možda dogodi ono što neki od nas iskuse u životu. Da čovjek čuje glas drugoga koji mu tiho govori: Znam, ipak te želim ljubiti. Tako počinje događaj kajanja. Jer kajanje nije formalno priznanje krivice, nego intenzivno egzistencijalno iskustvo oslobođenja od očaja da me nitko ne ljubi. Kajati se iskustvo je ljubavi i oproštenja u koje je nemoguće vjerovati i za koje mislimo da ih ne zaslužujemo kao dar koji nam netko pruža. Tako teško vjerujemo u kajanje i njegovu oslobađajuću moć. Ne vjerujemo da možemo biti ljubljeni i da nam može biti oprošteno. U sebi ponekad nosimo toliku krivicu, stid, mržnju i očaj. Kajanje se čini nemogućim. Ljubav i oproštenje još manje. I ako tako živimo i mislimo, na putu smo prema samouništenju…

U Sarajevu 30. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: itsmejust

VAŽNO SE POKAJATI

Samoopravdavanje bi se moglo opisati kao izvjesna forma samocementiranja. S jedne strane, ono nas naspram vanjskih utjecaja čini čvršćima i nedodirljivima, no s druge strane, također nas čini moralno statičnima i nepopravljivima. Pa zašto bi se mijenjali ako smo već konstatirali da nikome i nizašto nismo krivi!?

Prejeo se – „pravo bio gladan“!

Napio se – „ponijelo me društvo“!

Napušio se – „pa zdrava je trava“!

Mrzi – „samo mi se ne sviđa“!

Lijen pravo – „nije, nego sam umoran“!

Užasno prost – „samo sam iskren“!

Laže – „ali to je konstruktivna laž“!

Pokr’o alat s posla – „pa svi kradu“!

Ne voli koga treba voljeti – „ali zato volim cijeli svijet“!

Prebio ga skroz – „on je prvi počeo“!

Zavidan – „nisam, nego on to stvarno ne zaslužuje“!

Ne čita ništa – „pa prirodno pametan“!

Dangubi – „joj, kako ovo vrijeme leti“.

Vara curu – „a kemija“!

Vidimo, svaka ružna priča može biti ispričana na lijep ili barem prihvatljiv način. Tisućljeća zločina, ali i onih običnih svakodnevnih gluposti i nestašluka su nas učinila bićima vičnim samoopravdavanju. I u tome je čovjek toliko uspješan da počesto čak i sam sebe uspije uvjeriti u vlastitu pravednost i nevinost.

No, može biti da smo na nekoj razini stvarnosti doista svi nevini. Pa ne postoji savršena ljudska priča. Ne postoji ni savršena ljudska genetika, kao što ne postoji ni savršen odgoj, a još manje savršeno školstvo ili idealan društveni utjecaj. Većinom radimo kako znamo i umijemo, i vrlo je teško ići protiv sebe. Čemu se onda kajati ako su stvari takve kakve jesu i ako ne postoji jednostavan način da budu bolje?

Ali, postavlja se pitanje zašto onda tako uspješno primjećujemo tuđe mane i zločine? Zašto očekujemo stalno da se drugi nešto mijenjaju i budu bolji? Ne znači li to da ipak postoji nekakav univerzalni vječni moral? No, čak i naspram jednog takvog univerzalnog vječnog morala samoopravdavanje je i dalje vrlo snalažljivo i vješto. Neko će reći: „pa ljudi smo – najbliži smo samima sebi, i u prirodi nam je stoga da budemo uvijek barem malo stroži prema drugima nego prema samima sebi“.

No ipak, važno se pokajati. Da bi nešto bolje učinio sa sobom i svojim životom, moram prvo shvatiti da stvari mogu i trebaju biti bolje, a ovo „bolje“ ne može doći dok se čvrsto držim za ono „gȍrē“ – kao za jedinu mogućnost svoga života. Uspoređujući ovu situaciju sa zdravim higijenskim navikama moglo bi se reći kako kuću redovito čiste samo oni koji su u stanju opaziti prljavštinu. Jer ako prljavštine „službeno“ nema, onda nema ni čišćenja, a kako znamo, tek u takvim situacijama i zavlada prljavština.

Dolazimo na kraju i do vjerojatno najozbiljnijeg i najsmislenijeg prigovora kajanju. Kako smo već malo natuknuli, svi smo mi po sebi dio jednog šireg konteksta, a taj kontekst je u svojoj cjelovitosti vidno nesavršen. I zašto bi se čovjek onda trebao kajati ako je on kao takav tek proizvod i zbir većeg broja okolnosti (genetika, kućni odgoj, školstvo, društveni utjecaji…)? Nije li onda sve to pomalo čak i nepravedno – da čovjek sad nešto izigrava krivca posred svih mogućih krivaca i krivica koji su umiješali prste u njegovoj formaciji i nastanku? Na kraju krajeva, i svi ozbiljni moralni sustavi računaju prvenstveno sa onom osobnom, a ne kolektivnom odgovornošću.

Čini mi se kako se na ovu posvemašnju relativnost života uspješno može odgovoriti samo onim jednim drugim, prosvjećenijim, višim oblikom relativizma – ako takav uopće postoji: Na kraju uopće nije važno koliko je bilo do mene, a koliko do drugih krivaca. Reklo bi se: „Bog zna“. Ali pored svega toga ja ipak želim bolji, smisleniji i radosniji život! Briga me tko je koliko kriv! Ako su drugi već upropastili svoje životne prilike i šanse, nikako ne želim da i ja zbog toga upropastim svoje. Želim izići iz egzistencijalnog sivila i stoga se prkosno i ponosno odričem svih vlastitih bedastoća, bez obzira na to tko je za njih kriv. Tko god da je, meni samom ne trebaju! Želim da me drugi pamte po dobru, a još više od toga da se sam osjećam dobro u vlastitoj koži! U tom smislu kajanje predstavlja jedno ultimativno odreknuće od prosječnosti i sivila egzistencije i tko tako shvati stvari taj će rado i svakodnevno preispitivati svoju savjest … i neće mu biti problem do u detalje se baviti sa svojim grijesima i nesavršenostima…

U Sarajevu, 4. 5. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

Kajanje: stav ili emocija?

Osjećaj kajanja je za mnoge emocija, nešto što se mora osjetiti da bi se prihvatilo kao realno, postojeće. Poteškoća na koju se često nailazi kod miješanja kajanja kao emocije ili stava ponajprije se sastoji u tvrdnji kako se zapravo ništa ne događa, ako ne osjećam kajanje. Mogli bismo reći osjećam, dakle kajem se ili obrnuto ne osjećam, dakle ne kajem se. Ovakav stav karakterističan je za one koji emociju smatraju jedinim temeljem vlastitog iskustva.

U velikoj mjeri emocija je snažno iskustvo kratkog trajanja. Ljutnja, strah, panika, euforija su različite emocije karakteristične po jakom intenzitetu, ali ne i dugotrajne. Točno je da se iz jakih afektivnih iskustava mogu razviti i neka trajna emocionalna stanja, kao npr. dugotrajne fobije iz intenzivnih strahova, međutim sama emocija u svom najjačem intenzitetu je uglavnom kratka vijeka i relativno brzo prestane ili poprimi neki drugi oblik, kao npr. kad nakon intenzivne zabrinutosti osjetimo olakšanje i nalet entuzijazma.

Osjećaj kajanja je za mnoge emocija, nešto što se mora osjetiti da bi se prihvatilo kao realno, postojeće. Poteškoća na koju se često nailazi kod miješanja kajanja kao emocije ili stava ponajprije se sastoji u tvrdnji kako se zapravo ništa ne događa, ako ne osjećam kajanje. Mogli bismo reći osjećam, dakle kajem se ili obrnuto ne osjećam, dakle ne kajem se. Ovakav stav karakterističan je za one koji emociju smatraju jedinim temeljem vlastitog iskustva. Ako je emocija prisutna, iskustvo postoji. Ako emocija nije prisutna, iskustvo ne postoji i nije se ni dogodilo. Npr. čovjek će se uglavnom osjećati vrlo neugodno ukoliko tijekom nekog velikog slavlja ne osjeti u sebi veliku radost ili obratno, ukoliko tijekom sprovoda bliske osobe ne osjeti intenzivnu tugu i žalost. Čovjek tada obično počne dvojiti: možda nešto nije u redu s njim samim, a možda nije nešto u redu sa onim drugima …

Što – recimo – znači imati emociju i stav prema hrani? To možda najbolje prepoznaju oni koji se trude izgubiti suvišne kilograme. Ako je odnos prema hrani emocionalan, gubitak kilograma je nemoguća misija. Razlog tome je što je ova emocija da se izgubi kilograme i bude privlačniji nevjerojatno jakog intenziteta, ali u sebi nema trajnosti, tako da se na osnovu nje dugotrajni plan dijete neće moći provesti u djelo. Reklo bi se da nas ovakva emocija vrlo brzo popusti baš kao što nas popusti ljutnja ili briga. Ako se takav emocionalni pristup ukorijeni u čovjeku onda gubitak kilograma ne dolazi u obzir, čak dolazi do suprotnog efekta, razočaranja i frustracije, koji kod mnogih ljudi vode u dodatno prejedanje i debljanje.

U sličnom kontekstu kažemo kako čovjek danas ima određenu poteškoću s razumijevanjem kajanja, jer se ovo nerijetko smatra prvenstveno emocijom. Tako, često puta netko tko je vjernik nema volje, nema želje ispovijedati se jer ne osjeća kajanje kao emociju. Ili suprotno ovomu, netko je po sebi više sklon emocionalnom iskustvu „padanja kamena sa srca“, pa onda non stop treba ispovijedanje radi ponavljanja naznačenog emocionalnog iskustva i utjehe koje ono pruža. Stvarni problem – dakle – nije emocija kajanja koja se povremeno javlja u trenucima ispovijedi, nego jedna vrsta „religioznog emotivizma“ koja kajanje identificira isključivo kao emociju. Onda se iz te perspektive – kako rekosmo – ide u dvije krajnosti: potpuno isključenje ispovijedi jer nema osjećaja kajanja ili bagateliziranju ispovijedi zbog osjećaja „lakoće“.

Vratimo se kratko ponovo nekome tko želi izgubiti suvišne kilograme. Netko tko samo ima jak osjećaj da će izgubiti kilograme rijetko će učiniti sve da ih i stvarno izgubi. Kad emocija popusti, onda popusti i sama osoba u svojoj namjeri. Stoga je ovdje nužno uključiti pitanje osobnog stava prema nekomu ili nečemu! Što znači imati stav prema hrani ili gubitku kilograma? Ovdje ulogu više ne igra toliko trenutna emocija, nego prvenstveno jedan neemotivni stav čovjeka prema onome što želi postići. Postaje mu jasno kako će mu za ono što želi postići trebati puno više od prolazne emocije. Zato bi čovjek uvijek trebao ponajprije izgraditi stav prema onome što želi.

U skladu s prethodnim, trebalo bi naznačiti i jasnu distinkciju između stava i emocije: Ukoliko je emocija snažnog intenziteta i kratka trajanja, onda je stav slabijeg intenziteta, ali dugog trajanja. Zapravo, stav je po sebi puno kompleksnija stvarnost od emocije. Pored same emocije, on podrazumijeva i brojne druge ljudske čine kao što su iskustvo, spoznaja, promišljanje, odluka, odgovornost itd.

Ako se sada vratimo pitanju kajanja, onda bi ono prije svega trebalo biti dugotrajni stav o pozitivnoj promjeni čovjeka, koji nije nužno popraćen adekvatnom emocijom, premda je ne isključuje. Naime, emocija nije nužna za izgradnju stava, ali dobro je ukoliko je stav barem povremeno praćen emocijom. Stav s njom dobiva na snazi i sadržaju, te postaje vjerodostojno i kompletno čovjekovo iskustvo.

Tako i kod kajanja nakon dugotrajnog i mukotrpnog procesa na kraju se osjeća i emocija sreće i zadovoljstva jer je čovjek postigao određeni uspjeh, postao bolji, altruističniji itd. Emocija koja nastaje iz stava nema izrazito nabijen intenzitet, ali ima emocionalnu dugotrajnost jer se čovjek na duži period osjeća sretnim zbog postignutog uspjeha.

Ako bi se u kontekstu pitanja „kajanje – stav ili osjećaj“ na kraju ipak nekomu morala dati odlučujuća prednost, onda je važnije da kajanje bude čovjekov stav, jer tako obećava dugotrajnije i sigurnije rezultate. Međutim, relativno gledano ni emocija nije nevažna jer netko može snažno osjetiti „padanje kamena sa srca“ i iz toga osjećaja razviti određeni stav. Kajanje bi bilo ispravni odnos prema ovim dvjema stvarima jer su obje na svoj način bitne za kajanje; stav osigurava dugotrajnost, a emocija osigurava iskustvo samog kajanja.

I pored samog kajanja, pitanje pravilne integracije emocija u cjelini formiranih stavova pokazuje se kao prevažno, a možda čak i kao odlučujuće pitanje čovjekovog emocionalnog i uopće psihološko-duhovnog razvoja. Neke ljudske epohe – recimo, poput romantizma – su prenaglašavale ulogu i značenje emocija; s druge strane, tehnicistička civilizacija današnjice počesto se pokušava obračunati sa emocijama kao s nepotrebnim atavizmom i istinskim reliktom prapovijesti. Međutim, i ovdje bi se dalo primijetiti kako istina uvijek voli neki svoj srednji put. Čovjek bez emocija je hladan i lako počne tendirati prema psihopatskim i sociopatskim oblicima ponašanja. S druge strane, (pre)emotivan čovjek bez izgrađenih razumskih stavova olako će naginjati histeriji i posvemašnjoj isključivosti.

U Sarajevu, 15. 4. 2017.

O. J.