Preambula konvencije zdravog razuma o zaštiti muškarca i žene kao ugroženih vrsta

Prema pravilima zdravog razuma na kojima se ova Konvencija temelji definiraju se neke i ne sve obveze, dužnosti i prava muškarca i žene kao i obveze i zadaće koje muškarac i žena imaju. Termin „muškarac“ odnosi se na osobu muškog spola koja je od samog rođenja po svojoj naravi definirana kao muškarac i čija se kasnija narav izriče jezičnim izrazima poput dječak, sin, otac, djed, pradjed, čukundjed, stric, ujak, tetak, bratić, amidžić, dajidžić, ljubavnik, mladić, momak, jaran, haver, maher, majstor, frajer, bankar, liječnik, vojnik, sportaš, političar, predsjednik, car, kralj. Za razliku od muškarca, osoba suprotnog spola, odnosno, termin žena definira se također po svojoj naravi od samog rođenja kao žena čija se kasnija narav izriče izrazima poput kćer, djevojčica, majka, baka, prabaka, čukunbaka, strina, ujna (dajinica), tetka, tetična, sestrična, bratična, amidžična, ljubavnica, djevojka, najbolja prijateljica (drugarica), jaranica, haverica, maherica, liječnica, sportašica, političarka, predsjednica, kraljica, carica, smisao i svrha muških svađi, prijepora, sukoba, pa i ratova i fizičkih obračuna.

Termin „rod“ se može koristiti za muškarca odnosno ženu, tek nakon što se Ustavom i pozitivnim zakonima zemlje ukinu sve jezične prepreke, odnosno nakon što se za jezične izraze u svakodnevnoj upotrebi u selu, gradu i cijeloj državi koji se odnose na muškarca i ženu poput strina, balduza, tetka, majka, otac, sin, kćer, i slične uvedu neutralni jezični izrazi poput roditelj jedan, rodica dva, rođak tri, dijete četiri. U tu svrhu potrebna je promjena cjelokupnog jezičnog naslijeđa jedne države, naroda ili grupe naroda koji govore ili još uvijek koriste retrogradne, zaostale, mračnjačke i arhaične izraze poput uzvika ženskom djetetu kćeri ili muškom djetetu sine.

Potrebna je izrada novih jezičnih gramatika i prijevoda svakodnevnih jezičnih izraza zaostalih muškaraca i žena. S obzirom da postoje obitelji s dvoje i više djece, Konvencija predlaže da se svako dijete označi brojem prema datumu rođenja tako da se onda bez zabune može pozvati dijete broj četiri da ode u kupovinu jer u slučaju obitelji s četvero ili više djece zapovijed poput: ”Dijete, otiđi u trgovinu”, može izazvati zbunjenost i konfuzno ponašanje i nepotreban trošak. Brojčano obilježavanje djece će se morati dodatno dorađivati zbog vrtića, osnovnih i srednjih škola da ne bi došlo do zabune kada nastavnik prozove dijete broj pet da odgovara da ne bi ustao cijeli razred. Tu se prepušta državnim zakonima i Ustavu da riješe praktične probleme oko ovakvih mogućih pojava i država će osnovati Povjerenstvo koje će nadzirati praktična rješenja ovog problema u vrtićima, osnovnim i srednjim školama i na fakultetima.

Konvencija se ne bavi ekonomskim pitanjima kako povećati porodiljsku naknadu trudnicama niti kako zaštiti trudnice i njihova radna mjesta i kako im osigurati plaću tijekom porodiljskog, jer Konvencija smatra da ta pitanja ne ulaze u meritum stvari o kojima se ovdje govori jer je temeljna zadaća Konvencije čisto ideološka.

Također, Konvencija se ne bavi pitanjima korupcije, zapošljavanja preko veza, propadanjem firmi i odlaskom mladih koja jednako pogađaju i muškarce i žene i njihovu djecu i njihove obitelji, nego je njezina namjera i zadaća ideološka, stoga ekonomska pitanja o zaštiti muškaraca i žena na poslu, briga o visini mirovina, briga o zdravstvu i listama čekanja nisu predmet i sadržaj ove Konvencije s obzirom da termin rod i uvođenje roda sa ovim pitanjima zaista i nema nikakve veze, stoga Konvencija i ne može govoriti o ovim problemima muškaraca i žena, njihove djece i njihovih obitelji.

Međutim, ostaje ustavna obveza svake države i naroda i poreskog obveznika financirati od svojih novaca i plaćenih poreza preko odbijanja i smanjivanja plaća, mirovina, porodiljskih naknada financirati tiskanje rječnika, knjiga, djelovanje onih nevladinih udruga koje se isključivo sastoje od predsjednika koji je ujedno i blagajnik jer je prema Konvenciji temeljni problem današnjeg svijeta kako ubuduće bez problema i na tečnom domaćem jeziku balduzu zvati rodica jedan, strinu rodica tri, oca roditelj pet, sina dijete četiri.

Konvencija, s obzirom da nema zakonsku snagu, svejedno preporučuje predsjednicima i blagajnicima nevladinih udruga koje se bave ideološkim i svjetonazorskim pitanjima da ne sudjeluju u štrajkovima radnika, napose u štrajkovima radnica koje su ili ostale bez posla kod privatnika ili jer nemaju mirovinu zato što im nije uvezan radni staž. Konvencija se ne bavi ekonomskim problemima i stoga nevladine udruge uglavnom također nemaju tu obvezu.

Muškarac, s obzirom na svoju narav, ima raznolike obveze prema sebi kao muškarcu. Neke njegove obveze i dužnosti su svakodnevne dok su neke obveze mjesečne, godišnje. Neke njegove obveze su kratkotrajne neke su dugotrajne. Konvencija ne može ovdje iscrpno nabrojiti sve obveze muškarca nego samo neke. Komisija je svjesna da muškarac nije uvijek poštivao te obveze i dužnosti, stoga ova Konvencija ide u smjeru radije podsvješćivanja obveza i dužnosti koje ima.

Jedna od prvih obveza muškarca je poštivanje roditelja, oca i majke. To je jedna od dugotrajnih obveza koja je na prvom mjestu uključuje zahvalnost, poslušnost, a kada odraste poštovanje i kad roditelji ostare obzirnost i strpljivost. Odnosom prema ocu i majci muškarac izgrađuje samog sebe, odnosno, ova točka spada u odnos prema samom sebi. Konvencija je svjesna kako problemi na ovom području u dobroj mjeri uzrokuju probleme koje muškarac kasnije ima sa sobom i svojim identitetom. Ova obveza se također odnosi i na braću i sestre, starije ljude, ljude koji su potrebni pomoći. Na ovaj način muškarac sebe izgrađuje i stvara o sebi pozitivnu sliku. Konvencija ovu obvezu definira kao dugotrajnu. Od svakodnevnih obveza muškarca Konvencija preporuča redovitu brigu o higijeni, urednost, točnost, marljivost, savjesnost u poslu i požrtvovnost i plemenitost u odnosu prema radnim kolegama. U svakodnevne obveze muškarca spadaju također točnost, čuvanje zadane riječi, čuvanje dobrog glasa svojih prijatelja, poznanika i članova obitelji.

U druge obveze muškarca Konvencija nabraja psihološko utemeljenje muškog identiteta koje se manifestiraju kroz aktivnosti koje su tipično muške. Među tim aktivnostima se nalaze i posjete nogometnim stadionima, odlazak u vojsku, rad na bauštelama na visokim temperaturama posebno kada se radi o teškim građevinskim radovima kao što je postavljanje asfalta, zidanje, malterisanje, rad u željezari i slično. Konvencija ne preporučuje da kod izvođenja radova na zgradi od maksimalno pet katova više od 70% radnika budu žene, ali nije zabranjeno da žena bude arhitekt projekta izgradnje, niti zabranjuje da žena bude vlasnik građevinske firme koja izvodi radove.

Naravno, Konvencija se ne bavi pitanjem samog natječaja za izvođača radova niti pitanjem je li natječaj namješten prije nego li je raspisan. Iz ovoga Konvencija izvodi pozitivni zakonski princip kako u principu teške građevinske radove mogu izvoditi uglavnom muškarci dok se ženama prepušta onaj važniji dio radova, a to su izrada projekta i kompletne projektne dokumentacije kao i vođenje računovodstva kod isplate plaća i potrošnje građevinskog materijala. Naravno, Konvencija očekuje da će svi biti plaćeni za svoj posao u skladu s radnim mjestom. Komisija stoga preporuča da teške radove izvode muškarci u bilo kojem obliku ili segmentu.

S obzirom da na bitni dio života spada vrijeme kvalitetnog odmora, Konvencija preporučuje kako muškarac treba imati barem jedan hobi ili zabavu uz profesionalni posao koji obavlja. Tu mogu biti različiti elementi kao što su gledanja sportskih prijenosa preko medija, tu i tamo izlazak s muškim društvom bilo u kavanu, bilo planinarenje, bilo splavarenje, pecanje ili neki drugi hobi koji okuplja samo muškarce.

S obzirom da Konvencija prepoznaje obitelj kao temeljnu stanicu društva, Konvencija preporuča da muškarac pristojno i galantno pristupa ženi tijekom uspostave komunikacije. Konvencija preporučuje tradicionalne stavove i geste pristojnosti kao što su uljudno otvaranje i zatvaranje vrata, pristojno ophođenje i pozdravljanje, kod upotrebe jezične komunikacije Konvencija također preporuča tradicionalne izraze poput žena je lijepa, žena je privlačna, žena je osoba, žena ima dostojanstvo, žena zaslužuje poštovanje, žena je krhko biće i potrebna joj je zaštita i sigurnost. U iznimnim slučajevima ako se žena osjeti uvrijeđenom gore navedenim izrazima, muškarac može prestati s komunikacijom. Naravno, jer je Konvencija univerzalni dokument, pojedinačni slučajevi će se obraditi u okvirima pozitivnih zakona i Ustava dotične zemlje i to samo u onim slučajevima gdje žena izričito podnese kaznenu prijavu protiv muškarca jer joj je rekao da je lijepa, privlačna, posjeduje osobno dostojanstvo, ima karizmu, zaslužuje poštovanje.

Konvencija traži od zemalja da na svaki mogući način sankcioniraju krkanluk i ulete ženama i djevojkama koji su po svojoj naravi nerazumljivi i diskriminirajući a najčešće se događaju u zadimljenim kavanama, diskoklubovima, za volanom, na ulici, na nekim sportskim manifestacijama kao što je ženski tenis, ženska odbojka, ženski nogomet, ženski rukomet i slično. Konvencija prepušta zakonodavstvima pojedinih zemalja da pobliže urede ova područja.

Muškarac što se tiče „roda“ nije ništa drugo nego opet muškarac. Njegova društvena uloga može se nazvati socijalnom u smislu društvene uloge poput bauštelac, majstor, irget, taksist, trgovac, konobar, bankar, liječnik i slično. Konvencija prepoznaje specifičnost jezika svake zemlje koja u svom zakonodavstvu upotrebom jezičnih termina prepoznaje društvenu ulogu muškarca koja sama po sebi ne pripada isključivo njemu, osim kada je riječ o radovima gore navedenim tako da u tom smislu za žena ne treba obavljati društvenu ulogu bauštelke, irgetice, a i sam jezik većine zemalja ne poznaje društvenu ulogu žene u teškim građevinskim radovima s tim da prepoznaje i Konvencija potiče žene da budu bankarice, liječnice, odvjetnice i u tom smislu ostvare svoju ulogu u društvu.

U susretu sa tzv. fluidnim identitetima, u susretu s onima koji se ne deklariraju niti kao muškarci niti kao žene, muškarac nema obvezu prestati biti muškarac, otac, sin, odnosno Konvencija potiče zemlje potpisnice da se muškarca kao ljudsku osobu zaštiti prije svega kao vrstu koja polako izumire, a isto tako i ženu. S obzirom na njihovu ugroženost i moguće ideološko istrjebljenje, Konvencija po naputku Komisije za Zdrav Razum ističe obvezu svih zemalja koje eventualno ratificiraju ovu Konvenciju da imaju voditi posebnu brigu o muškarcima i ženama kao ugroženim vrstama, a to se posebno odnosi na promicanje pozitivne pronatalitetne politike s obzirom da kod fluidnih identiteta pitanje politike nataliteta nije još uvijek adekvatno riješeno iz razloga što ne postoji obzirom na fluidnost jedan temeljni dogovor unutar stranaka i udruga fluidnosti žele li ili ne žele provoditi politiku nataliteta i na koji način s obzirom da se ne bave pitanjima ekonomije.

U ovom kontekstu Konvenciju posebno zabrinjava ekonomski aspekt fluidnog identiteta s obzirom da u velikom broju zemalja na koje se ova Konvencija odnosi broj onih koji rade i onih koji su u mirovini se u zadnjih nekoliko desetljeća promijenio jer jedan aktivni radnik radi u prosjeku za dva ili više umirovljenih. Unatoč naporima Komisije da dobije odgovore od nekih nevladinih udruga o ovom velikom problemu, nažalost nijedna nevladina udruga koja se bavi ideološkim pitanjima treba li se muškarac zvati muškarac, a žena, žena nije ponudila nijedno suvislo rješenje ovog problema.

Nekoliko udruga se javilo s dopisom da se dio novaca koji je predviđen za njihovo djelovanje u razvoju i promicanju ideoloških pitanja ne smije dati nikome osim njima i da će podignuti građanske tužbe pred nadležnim sudovima ukoliko se novac koji njima treba ići usmjeri na povećanje broja rođenih, zaposlenih, općenito poboljšanju ekonomskog stanja zemlje. Konvencija stoga izražava zabrinutost s obzirom na broj nevladinih udruga i količinu novaca koja im se daje i poziva zemlje koje ratificiraju Konvenciju da pobliže uz pomoć zakonskih odredbi prate potrošnju novaca poreskih obveznika.

Kada je riječ o ženi, Konvencija ističe kako u smislu „roda“ žena ostaje i žena i u susretu s fluidnim identitetima nema obvezu prestati biti žena, kćer, majka, baka, tetka što i jezici u zakonodavstvima zemalja na koje se ovo odnosi prepoznaju. Što se tiče ženine društvene uloge osim teškim građevinskih radova na baušteli, Konvencija smatra da je žena prikladna za obavljanje svakog drugog posla u skladu sa svojom fizičkom građom i psihološkim profilom, stoga i jezici i zakonodavstva zemalja govore o liječnici, odvjetnici, trgovkinji, sportašici, profesorici, znanstvenici, biologinji, kemičarki i slično.

S obzirom na ženinu strukturu, Konvencija ističe kako postoje žene koje zbog različitih fizičkih ili psiholoških uvjeta ne mogu biti majke i napominje kako to ne mijenja zahtjev da se ženi pokazuje dolično poštovanje i obzirnost, a onim ženama koje se odluče biti majke zajedno sa svojim mužem odnosno suprugom, Konvencija iskazuje posebnu zahvalnost jer rođenjem djece najviše doprinose ne samo obnovi obitelji kao temeljne stanice društva, nego i općenito društvenoj i biološkoj obnovi zemalja, država i nacija.

Stoga Konvencija preporuča, imajući u vidu moguće katastrofalne posljedice, da se dio novaca koje dobiju nevladine udruge koje se bave pitanjima fluidnosti identiteta preusmjeri u ona ministarstva zemalja koja se bave zaštitom žene na radu, povećanjem porodiljskih naknada za samohrane majke i očeve kao i za obitelji sa troje i više djece ako takvih još uvijek ima, da se u onim područjima gdje je pad nataliteta alarmantan pokuša otvaranjem novih radnih mjesta muškarce i žene i njihove obitelji zadržati i ohrabriti, da se općenito pokaže veća ekonomska senzibilnost prema muškarcima, ženama i njihovim obiteljima.

Konvencija je svjesna da ovakav prijedlog uzrokuje smjene vlada i državnika, pa jedino što može jest preporučiti ovu inicijativu svjesna da šefovi vlada i država nisu spremni na ovako radikalne korake, ali s određenom nadom gleda na one vlade i države koje su dio sredstava nevladinih udruga preusmjerili na natalitetni i ekonomski oporavak obitelji i vlastite zemlje, stoga Konvencija zaključuje da nije nemoguće.

Zaključno, svjesna da u ovoj preambuli mnoge stvari nisu rečene i još toga treba dodati, uraditi i domisliti, Konvencija se uglavnom oslanja na zdrav razum onih koji se još uvijek deklariraju kao muškarci i žene, sinovi i kćeri, tetke, balduze, daidže i amidže u svojim obiteljskim i rodbinskim odnosima i onih koji smatraju možda da i ženi ne bi bilo teško postavljati asfalt na baušteli svaki dan tri mjeseca po dvanaest sati, ali koji radije razmišljaju da se žena treba školovati i ulagati u sebe jer nam treba kvalitetnih, liječnica, profesorica, političarki, književnica i pjesnikinja i posebno požrtvovnih očeva i majki koje će svijetu i čovječanstvu darovati nove muškarce i žene.

 

U Sarajevu, 9. 4. 2018.

O. J.

„Prestajem/počinjem … od ponedjeljka“ – odricanje i puni početak

Odricanje je vrlo popularan fenomen. Na području zdravlja i kvalitete života i življenja odricanje je poput religioznog osjećaja. Jedan drugi fenomen koji prati odricanje možemo nazvati punim početkom. Zašto se za fenomen odricanja veže fenomen početka? Ili zašto odricanje mora početi u ponedjeljak, na početku tjedna, a ne recimo u četvrtak? Zašto odricanje mora početi u prvom mjesecu u siječnju, a ne recimo u kolovozu? Zašto odricanje mora početi s prvim datumom nove kalendarske godine, a ne sredinom godine? Zašto odricanje mora početi prvog u mjesecu, a ne sredinom mjeseca? Što se to nalazi u fenomenu početka da odricanje uvijek nastojimo započeti na početku nečega, godine, mjeseca, tjedna, sata?

Fenomen početka koji se vezuje uz odricanje ili poboljšanje kvalitete života, kao recimo kad se netko odriče slatkog pa si zacrta da će to početi prvog u mjesecu a ne sutra, ima nešto privlačno i magično u sebi. Kao da ljudsko biće nastoji oponašati prirodu koja u određenim ritmovima ima određene početke kao što su to godišnja doba, cvjetanje, opadanje lišća.

Fenomen početka ima svoju pozitivnu stranu. Na početku određenog odricanja čovjek se osjeća spreman, vjeruje u sebe, stvara planove kako odricanje provesti do kraja. Pravi tablice, nacrte, zapisuje datume, sate i minute. Prije nego počne s odricanjem, čovjek doživljava neku vrstu ushićenosti pred sam početak. S određenom nervozom dočekuje taj puni početak, taj ponedjeljak, taj prvi datum u mjesecu, tu novu godinu, taj novi sat, taj novi dan. Sva njegova snaga i misao je usmjerena na taj puni početak kada će se konačno početi odricati cigareta, kave, alkohola, ili će konačno početi raditi na sebi, kretati se, trčati, voziti bicikl, ići u teretanu. Svi ovi oblici odricanja i ne bi bili tako privlačni da nije tog neobičnog fenomena punog početka. Stoga puni početak možemo definirati kao napeto i željno iščekivanje početka novog života.

To je najprivlačniji element odricanja, odnosno, najprivlačniji element punog početka na neki prvi dan, mjesec, i godinu jest zamisliti sebe u novom životu i životnom obliku. Zbog toga prvi datum u mjesecu, prvi dan u tjednu i općenito bilo što prvo u ljudskom kalendaru ima gotovo pa magično značenje jer obećava novi i drugačiji život. Zato i možemo razumjeti entuzijazam i pozitivan stav onih koji govore kako od ponedjeljka idu na dijetu, idu na trčanje, prestaju pušiti, kako općenito u ponedjeljak ili prvog siječnja na novu godinu počinju život odricanja od određenih stvari jer se nadaju i vjeruju u jedan novi, drukčiji, ali ipak još uvijek njihov vlastiti život.

Fenomen punog početka ima i svoju negativnu stranu koja se javlja već u ponedjeljak kada se ujutro ne zapali cigareta, ne popije kava, ili neko drugo zadovoljstvo kojega se čovjek odriče. Već prvi dan entuzijazam i pozitivan stav opada jer ponedjeljak ili prvi datum u mjesecu ili nova godina gube svoje magično značenje. Toliko iščekivanja i nervoze da se počne s promjenom na kraju se svede na činjenicu da se taj dan ne razlikuje u bitnom od drugih dana koji imaju doći ili su već prošli. Već tu se javlja opasnost monotonije i dosade koja slabi odricanje i čini ga besmislenim kao i od činjenice da treba tako svaki dan, a svaki dan nije ponedjeljak, nije prvi u mjesecu, nije nova godina. Zapravo čovjeku bi bilo vrlo lako odricati se svaki dan određenih stvari ako bi svaki dan imao to magijsko značenje punog početka, odnosno, ako bi svaki dan bio ponedjeljak, prvi u mjesecu, prvi dan u novoj godini, prvi jutarnji sat, prva jutarnja minuta.

Međutim, jer dan, mjesec i godina brzo gube taj magijski smisao punog početka, i kod čovjeka polako splašnjava želja i volja za odricanjem i promjenom života. Uz ove negativne aspekte početka treba dodati i one trenutke kada se u odricanju popusti i prekrši obećanje dano sebi. Kao kad nakon predviđenih mjesec dana bez slatkiša, nakon tjedan i pol čovjek prekrši obećanje i manično zadovolji svoju potrebu za slatkim. Nakon zadovoljstva nastupa osjećaj razočaranja i određenog gubljenja. Čovjek je na neki način prekršio taj puni početak, taj prvi u mjesecu mu se čini daleko iza njega, ta nova godina je daleko iza, taj ponedjeljak ostao u prošlosti i sada u stanju određene besciljnosti, čovjek ponovno čeka ponedjeljak, prvi datum u mjesecu, prvi siječnja nove godine kako bi pokušao ponovno započeti proces punog početka.

Ostavljajući po strani sva odricanja i različite razloge zbog kojih se odričemo određenih stvari, postavlja se pitanje što nas tako privlači u tome da odricanje započnemo u ponedjeljak, a ne u srijedu, prvog siječnja, a ne prvog rujna, prvog siječnja nove godine, a ne recimo prvog travnja te iste godine. Što ima tako magično u tome da životna odricanja moramo početi s punim početkom, s ponedjeljkom, sa siječnjem, s prvim datumom u mjesecu i zašto smo tako duboko razočarani kad izdržimo odricanje od ponedjeljka do petka, pa upropastimo sve u subotu? Zašto ne nastavimo u subotu navečer odmah, zašto čekamo ponedjeljak, zašto čekom prvi datum u mjesecu, zašto čekamo novu godinu da nešto započnemo? Zašto nešto ne započnemo u sredini tjedna, u sredini mjeseca i u sredini godine?

Fenomen punog početka je puno više od običnog plana odricanja, puni početak je čovjekova podsvjesna želja za novim, drugačijim i drugim životom. S obzirom da čovjekov život ima samo jedan početak s njegovim rođenjem, razumljivo je da čovjek želi da njegov život bude usklađen s punim početkom odricanja od cigareta, kave i sličnih stvari. Čovjek kao da ima osjećaj da kao što mu život na zemlji počinje jednom i završava jednom rađanjem i umiranjem, želi i da njegovi puni početci odricanja i promijene života počnu samo jednom, a ne bezbroj puta. Zato možda čovjek bira ponedjeljak, prvi datum u mjesecu, prvi dan nove godine da nešto promijeni, učini, odrekne se jer osjeća da i te stvari poput života može ozbiljno i stvarno započeti samo jednom u životu.

 

U Sarajevu, 7. 4. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): www.neradni-dani.com  

PSIHOLOŠKA KOMPENZACIJA I ŽIVOTNO SAMOZAVARAVANJE

Kompenzacija je poprilično kompleksan pojam koji već od slučaja do slučaja može imati višestruka značenja i primjene. Tako se govori o kompenzaciji u medicinskom, religioznom, psihološkom,ekonomskom i još pokojem smislu. Mi ćemo se ovdje pokušati prvenstveno pozabaviti pojmom psihološke kompenzacije i njegovim različitim konotacijama u svakodnevnom životu. Ista se obično definira kao „pojačanje ili diferencijacija nekih psihičkih i psihoorganskih aktivnosti kako bi se uspostavila psihička ravnoteža“.[1]

Krenut ćemo prvo od nekih benignijih stvari. Recimo, kaže se kako je glazba nekog podneblja počesto suprotna mentalitetu istoga. To u praksi izgleda tako da vrlo temperamentni južnjaci uglavnom njeguju ljubav prema lakim i nježnim notama, a slično bi se moglo reći i za same tekstove pjesama, jer južnjaci vrlo rijetko pjevaju o teškim temama kao što su smrt, propadanje, rat, ubijanje, prijevare i sl. Ni blizu tome, oni pjevaju u maslini, moru, veselju, guštima, lipoti … s pokojim izuzetkom naravno. S druge strane, što se ide sjevernije, nailazimo na žešće tonove, ali i tekstove. Kulminacija se događa na krajnjem sjeveru, bilo da govorimo o uznemirujućim tonovima eskimskog i tuvanskog grlenog pjevanja (engl. throat singing), ili o ekstremnoj metal sceni Skandinavije, a primjećujemo da sve to dolazi iz usta i instrumenata ljudi koji poslovično važe kao pohladni, korektni i smireni. Premda, kako rekosmo, i gore i dolje ima odstupanja, poslovično uistinu može vrijediti da se glazba pojedinog područja nemalo razilazi sa ondašnjim mentalitetom. Kao da se ljudi sa svim tim pokušavaju kompenzirati – nadopunit se s nečim suprotnim samima sebi.

Slično donekle može vrijediti i na području proze i filma. Nitko ne voli toliko „ljubiće“ i romantične komedije kao one stroge i proračunate žene. One uistinu romantične radije biraju neke teže teme i scene.

Polako stižemo i do težih tema u vidu politike, ideologije i svjetonazora. Često se iza demokratskih stavova kriju posve nedemokratične osobe, kao što se iza desničarskih pamfleta mogu skrivati neki posve mekani tipovi. Ovo naravno ne znači da ne postoje istinski demokrati kao i istinski desničari, ali znači da mnogi među njima to jednostavno nisu. Ponovno vidimo, zastupanje neke ideje često nema ulogu realnog samopoistovjećivanja osobe sa istom, nego ideja je tu da na neki psihološki način nadopuni osobu u onom segmentu gdje je u stvarnosti slaba i krhka.

Slično također može vrijediti i na polju religioznosti. Neki ljudi su poprilično vjerski zauzeti, ali to u mnogim slučajevima može biti puka kompenzirajuća religioznost. Mnoštvo slogana, krilatica, simbola i teologiziranja počesto služi tek zato da bi se kompenzirali vlastiti materijalizam i pragmatizam. Tko je stvarno duhovan, živi skromno i jednostavno, zauzeto se pouzdajući u Božju providnost i dobrotu. Na kraju krajeva, poprilično je poznato da najveće i najzlaćanije križeve (kao i ostale vjerske simbole) obično ne nose ni vjernici, pa ni vjerski službenici, nego pripadnici kriminalnog miljea, kao također i razuzdani pripadnici „showbizz“ scene. Opet vidimo, ljudi se uvijek nekako moraju nadopuniti onim što im kronično fali.

Ovisnici o vijestima

Postoji cijela jedna supkultura srednjovječnih i starijih ljudi – ovisnika o vijestima i dnevnicima. Naprosto su nevjerojatni … od ranog jutra manje-više ništa ne propuštaju ni na radiju, ni na televiziji. Često čak redaju izravno dnevnik na dnevnik, bez ikakve pauze i među-aktivnosti. Kad završi onaj u 19h, odmah hitro okreću kanal da bi ispratili onaj u 19h i 30min. Imao sam prilike pitati neke od njih, zašto toliko gledaju i slušaju vijesti, kad se manje-više cijeli dan ponavljaju jedne te iste informacije? I zanimljivo, uvijek bi otprilike dobio identičan odgovor: „Ne znam ni sam/sama zašto … valjda očekujem da će se nešto konačno promijeniti.“ A tolika fascinantna želja za izvanjskim promjenama počesto nije ništa drugo do li kompenzacija potpunog nedostatka želje za ostvarivanjem osobnih promjena.

Kako i zašto prepoznati kompenzacije u vlastitom životu?

Psihološka kompenzacija je sasvim prirodan proces. Čovjekova osobnost uvijek teži tome da bude kompletirana, na ovaj ili onaj način. Stoga kompenzacije i nije moguće zaobići. Međutim, itekako je važno ove znati u svom životu locirati i prepoznati, u protivnom nam prijeti samozavaravanje, koje opet vodi prema jednom krivom formiranju identiteta i slike o samom sebi, a što opet onda na kraju neminovno vodi u krivo djelovanje, kao i pogrešno određivanje vlastitih prioriteta.

A recept za otkrivanje istih je vrlo jednostavan. Treba samo usporediti svoju dnevnu rutinu sa onim što inače rado pričamo i vjerujemo da jesmo. Ono, „tko sam ja“, „u što vjerujem“, „kako se predstavljam“, „što drugima savjetujem“, „ono što vidim kao budućnost i rješenje“ usporediti sa svojom dnevnom rutinom: kako mi je izgledao današnji dan, s čim sam se najviše bavio, što je najviše privlačilo moju pozornost, što sam gledao, što sam pročitao, kako sam se ophodio s drugima, kako sam govorio o drugima sa onim „trećima“, koje mi se misli tijekom dana najviše motaju po glavi, što mi je najdraže raditi, što mi je najmrže raditi i sl. Ako tako postupimo, sigurno ćemo naći na odgovor o samima sabi, kao i na onaj što nam je ubuduće činiti. Moguće, tek tad…

U Sarajevu, 7. 4. 2018.

M. B.

 [1] Usp. Kompenzacija, Proleksis enciklopedija online, Izvor: http://proleksis.lzmk.hr/31990/ (Stanje: 7. 4. 2018.).

Izvor(foto): 123rf.com

PROLJETNI UMOR

Došlo nam je proljeće! Čim sunce grane, imamo veći osmijeh na licu, spremniji smo za sve. Ne iz razloga što smo ljetna djeca, već zato što nas sunce i boje pokreću. Kad se proljetno sunce pokaže i većina nas je poput cvijeća koje ponosno podiže svoje glavice ka suncu i hvata svaki trak sunčevih zraka samo da dobije energiju više za taj dan.

Međutim s proljećem nam dolazi i nešto što, osobito u zadnje vrijeme, nazivamo proljetnim umorom. Proljetni umor naziv je za skup tjelesnih i psihičkih simptoma koji se javljaju u proljetnim mjesecima. Najčešće se odnosi na iznenadni gubitak energije i osjećaj umora s pojavom toplijih i sunčanijih dana, nakon zimskih temperatura. Za termin ˝proljetni umor˝ karakteristične su nagle i privremene promjene raspoloženja, pri čemu dolazi do pada energije, iscrpljenosti, razdražljivosti te bezvoljnosti. U pojednostavljenom obliku, simptomi ˝proljetnog umora˝ nalik su simptomima depresije.

Sam pojam proljetnog umora ne odnosi se na bolest i, kao takav, ne može se pronaći u medicinskoj terminologiji, ali je fenomen povezan s promjenama godišnjih doba te vrlo česta i očekivana pojava kod većine ljudi. Prema tome, proljetni je umor manifestacija uobičajenog fiziološkog procesa, a javlja se kod velikog broja ljudi, u većem ili manjem opsegu.

Postoji i termin sezonskog afektivnog poremećaja.

On se, prema kriterijima  DSM – IV, ne smatra zasebnim poremećajem i može se javiti kod osoba koje boluju od depresije ili bipolarnog poremećaja.

Prema DSM-IV, simptomi koje osoba osjeća moraju zadovoljiti sljedeće kriterije:

  1. depresivne epizode javljaju se u određeno doba godine, kao i remisije i/ili manične epizode,
  2. ovakve promjene raspoloženja (depresivne i/ili manične epizode) moraju trajati dvije godine,
  3. u te dvije godine ne smiju se javiti velike depresivne epizode koje nisu povezane s godišnjim dobom i
  4. broj epizoda depresija povezanih s dobom godine veći je od broja drugih depresivnih epizoda tijekom pacijentovog života.

U istraživanju sezonskog afektivnog poremećaja, istraživači su pitali 84 pacijenta koji boluju od depresije jesu li iskusili pogoršanje u proljetnim mjesecima. Čak 39% žena i 12% muškaraca odgovorilo je da su često doživjeli proljetno pogoršanje simptoma – gotovo svake godine, a 28% žena  i 29% muškaraca to su doživjeli nekoliko puta. Općenito, kad se javi proljetno pogoršanje, simptomi su otprilike istog intenziteta kao kod velike depresivne epizode. Naravno, u ovom slučaju radi se o već dijagnosticiranom poremećaju, koji je ipak ponešto drugačiji od čestog ´proljetnog umora´ kao nemedicinskog fenomena.

Kod pojedinaca koji su skloni proljetnom umoru, simptomi se obično pojavljuju sredinom ožujka i pogoršavaju se do sredine travnja, iako može biti individualnih razlika. Simptomi koji se javljaju mogu biti više ili manje izraženi kod pojedinaca, ali se manifestiraju na vrlo sličan način. Javljaju se umor i pospanost (unatoč optimalnoj količini sna), osjetljivost na vremenske promjene, vrtoglavica, razdražljivost, glavobolje te ponekad čak i bol u zglobovima te bezvoljnost.

Iako uzroci umora koje ljudi doživljavaju u svakodnevnom funkcioniranju mogu biti različiti, a u nekim slučajevima čak i posljedica bolesti, istraživanja su pokazala da je proljetni umor, ipak, najčešća vrsta umora od koje ljudi pate. Na već prethodno opisane simptome u proljeće, prema nekim procjenama, žali se više od 20 posto pacijenata kod liječnika obiteljske prakse. Također se pokazalo da se u općoj populaciji žene češće od muškaraca žale na simptome proljetnog umora. No, s druge strane, moguće je da muškarci u jednakoj mjeri osjećaju simptome, samo u manjoj mjeri izvještavaju o njima.

Uzroci proljetnog umora?

Iako uzroci proljetnog umora još uvijek nisu u potpunosti otkriveni, jedno od mogućih objašnjenja povezano je s razinama hormona. Prema toj hipotezi, tjelesne rezerve serotonina (popularno zvanog ´hormona sreće´), čija proizvodnja ovisi o količini dnevnog svjetla, potroše se tijekom zimskih mjeseci, što olakšava protudjelovanje hormona melanina (hormona spavanja). Kako u proljeće dani postaju dulji, tijelo ponovno prilagođava proizvodnju hormona i ispušta se više hormona endorfina, testosterona i estrogena. Ovakva prilagodba organizma na hormonalnu ravnotežu iscrpljuje organizam i rezultira osjećajem umora.

Drugo objašnjenje odnosi se na smanjenje imunološke obrane organizma zbog promjena vremena. Poznato je da se proljetni umor češće javlja kod osoba koje su osjetljive na vremenske promjene. Ovo objašnjenje dovodi u vezu promjene temperature zraka i krvni tlak. Temperatura zraka u proljeće uzrokovana je ciklonalnim strujanjima zraka i niskim atmosferskim tlakom, što može uzrokovati pad krvnog tlaka kod ljudi i rezultirati simptomima proljetnog umora.

Još jedno od potencijalnih uzročnika odnosi se na prehranu. Zimi je često prehrana jednolična i kaloričnija, negoli u ostala godišnja doba. Preko zime tijelo iscrpi svoje zalihe vitaminima, ponajviše potrošnjom vitamina C,  te se time smanjuje i imunološka obrana organizma.

Što pomaže?

Bez obzira o kojim se uzrocima proljetnog umora radi, postoje neke preporuke kako si pomoći kad se simptomi pojave.

Kako bi se tijelu osiguralo dovoljno nutritivnih tvari za obnovu, potrebno je promijeniti neke od prehrambenih navika u proljeće. Važno je prehranom unositi dovoljne količine vitamina C kojeg ima u citrusnom voću. Također, moguće je uzimati vitaminske nadopune u obliku preparata. Učinkovitost unosa vitamina C bit će poboljšana ukoliko uz njega uzimamo i nadopune željeza, jer ono pomaže u apsorpciji vitamina C. (U svakom slučaju, pri uzimanju ovakvih pripravaka obavezno je kontaktirati svog liječnika obiteljske medicine).

Pokazano je da su nadopune prehrani u obliku minerala od velike koristi  pri iscrpljenosti, umoru i u stanjima stresa. Za poboljšanje stanja organizma važni su minerali magnezij (koji je važan za pravilan rad srca, mišića, živčanog sustava i metaboličke procese), vitamin E (važan za cirkulaciju i imunološki sustav) te lecitin (koristan u stanjima stresa i lošeg raspoloženja).

U prehrani je važno osigurati dovoljne količine vode te prirodnih napitaka (sokova od cijeđenog voća i povrća). Također je dobro izbjegavati masnu i hranu bogatu šećerom, koja dodatno čini organizam tromim.

Osim navedenih načina, preporuča se što dulji boravak na svježem zraku, posebice na suncu koje osigurava dovoljne količine vitamina D.

Kako su simptomi proljetnog umora i oni psihološke prirode – bezvoljnost, potištenost, razdražljivost, postoji nekoliko načina kako se nositi s njima. U situacijama bezvoljnosti važno je postaviti si ciljeve koji će biti ostvarivi i određeni u vremenu. Također je važno svakodnevno promišljati što je od predviđenih obveza obavljeno i dati si oduška ukoliko ste ostvarili svoj cilj. U tom periodu bilo bi dobro napraviti ljestvicu raspoloženja od 1 do 10, pri čemu je zgodno svaku večer označiti svoje raspoloženje tog dana. Ovakav pregled često omogućava praćenje tjednih oscilacija raspoloženja, a usto može pomoći u otkrivanju stvari koje pomažu raspoloženju. Važna je i socijalizacija, kao što je već rečeno, boravak na svježem zraku s prijateljima i obitelji pomaže u suočavanju s proljetnim umorom.

Na internet portalima možemo pronaći mnoge savjete kako se uspješno nositi sa simptomima proljetnog umora, a sada ćemo ukratko rezimirati one, po mome mišljenju, nekako najvažnije savjete:

Kako se boriti protiv proljetnog umora?

  1. Zdrava prehrana – Uravnotežena prehrana, s više povrća, voća, cjelovitih žitarica i ribe trebala bi vam postati navika. Nisam naravno stručna osoba da govorim o prehrani i nutricionizmu, ali znam da ni naš psihički život neće biti kvalitetan ukoliko naša prehrana nije kvalitetna i uravnotežena.
  2. Povećanje aktivnosti – Iako se teško pokrenuti kada osjećate umor, krenite s laganim šetnjama, a zatim pojačavajte tempo i birajte sve aktivniji sport. Ako ništa, odlučite se da svako drugo jutro u ovim proljetnim danima prošetate do posla, trgovine, tržnice, za bar pola sata fizičke aktivnosti naše tijelo i naša psiha će nam biti neizmjerno zahvalna.
  3. Novi hobi – Promjena u dnevnoj rutini pomoći će vam da se smiješite više. Sjećate se možda one vaše želje o pletenju, sviranju, čitanju ili je u pitanju možda neka druga želja u pitanju? Koja god bila, potrebno ju je pokrenuti i ne dozvoliti da ostane samo želja, već da postane naša realnost i naša svakodnevica.
  4. Dovoljno sna – Ovo je najočitiji savjet. Da biste se riješili umora trebate se naspavati. Popravite okruženje kojem spavate tako što ćete sobu učiniti mirnom, tamnom i tihom. U prethodnim emisijama sam govorila o važnosti spavanja i sada ću ponoviti samo jednu neoborivu činjenicu. Ukoliko san nije kvalitetan, dolazi do kognitivnih omaški, do pogrješaka u našem mišljenju i uopće kognitivnom funkcioniranju. Sigurna sam da si to ne želimo, stoga naspavajmo se prije svega.
  5. Izbjegavajte stres – Stres u svakom godišnjem dobu dodatno iscrpljuje organizam, pa pokušajte pronaći zdrave načine za kanaliziranje negativnih emocija.
  6. Usporite – Nemojte pretjerivati s obvezama. Smanjite broj obveza, a bavite se više onim što vas uveseljava. Eh, ovo je savršen savjet za mene, moram priznati i obećavam ovako javno da ću ga primijeniti ovoga proljeća, jer gdje god krenem negdje žurim, nešto trebam, nešto moram, netko ili nešto čeka moje prisustvo, a u biti trebamo često pustiti da mi budemo ti koji ćemo odrediti broj i svrhu svih naših životnih obveza.
  7. Izbjegavajte popodnevne kave – I dok vam kave mogu dati poticaj u jutarnjim satima, u večernjim satima mogu uzrokovati nervozu i nesanicu.
  8. Pijte dovoljno tekućine – Nemojte zaboraviti održavati tijelo hidratiziranim. Za dobro funkcioniranje potrebno je piti dovoljno vode.
  9. Izbjegavajte alkohol – alkohol vas čini umornima i kratkoročno i dugoročno. On utječe na živčani sustav i može imati sedativan učinak.
  10. Družite se s puno ljudi kroz različite zanimljive sadržaje.
  11. Uvedite rutinu u osnove života poput obroka, sna i sl., a u slobodno vrijeme puno različitih i zanimljivih aktivnosti.
  12. Čitajte „selfhelp“ literaturu – Ovakva literatura će vam pomoći da vratite pozitivan pogled na život i smanjite potištenost. Ili se vratiti onoj literaturi za koju znate da vas opušta i u kojoj uživate.
  13. Nemojte potiskivati osjećaje – Naučite se nositi sa životom bez potiskivanja osjećaja. Emocije procesuirajte na konstruktivan način.
  14. Smanjite korištenje mobitela – Stalno provjeravanje mobitela kako biste vidjeli imate li propuštenih poziva, poruka ili obavijesti čini vas nervoznijima, a time sami sebi otežavate odmor. Iz osobnog iskustva vam mogu reći da je ovo veoma koristan savjet, jer sam baš nedavno odložila sve aktivnosti na društvenim mrežama, svu elektronsku komunikaciju putom mobitela, s tim da je naravno poslovna komunikacija ostala aktivna. Reducirala sam sve aktivnosti na 10 dana i mogu vam reći da sam sebe uhvatila u raskoraku, što uraditi sa slobodnim vremenom. Da, baš to. Imala sam mnogo više vremena za sebe i baš sam puno sretnija i zadovoljnija bila. Sad sam se ponovno vratila toj elektronskoj komunikaciji i društvenim mrežama i vidjela kaos u nedostatku vremena. I naravno uslijedit će što – smanjenje korištenja mobitela, jer moj život je mnogo bolji i kvalitetniji bez njega.
  15. Nemojte se prejedati – Kako vrijeme postaje toplije tako nam je potrebno manje energije, pa je bitno smanjiti količinu obroka i rasporediti unos hrane kroz pet malih obroka umjesto jednog ili dva velikog.
  16. Pojačajte glazbu – Glazba izoštrava mentalni fokus i podiže raspoloženje.
  17. Koristite nosnice – Protiv umora najbolje djeluju eterična ulja cimeta, bora i ružmarina, a  za poboljšanje koncentracije mandarine, ali svaki ugodan miris podiže energiju. Ili se jednostavno odšetajte u obližnju prirodu, neko brdašce u vašoj blizini u uživajte u mirisima koje nam donosi ovo proljeće.
  18. Riješite nakupljene zadatke – Već smo spomenuli da je stres glavni suradnik umora, a mnogo nedovršenih poslova stvara konstantni pritisak i stres.
  19. Budite ljubazni i zahvalni – Ako ste pod stresom, teško se prisjetiti toga koliko cijenite zdravlje, obitelj, hlače kupljene na rasprodaji ili sl. Usredotočite se na ono pozitivno.
  20. Dišite – Kisik je vrlo važan za vašu energiju i snagu mozga. Dišite duboko i punim plućima.

Ovo su ne samo savjeti za lakše podnošenje proljetnog umora, nego i za jednostavnije hodanje životnim stazama.

Proljeće, dobro nam došlo.

 

U Sarajevu, 4. 4. 2018.

B. K.

 

Izvor (foto):123rf.com

BIBLIJA I SVAĐA

Neki ljudi se naprosto utapaju u bezočnim i besmislenim svađama, a drugi radije šute – valjda upravo da se ne bi utapali kao oni prvi. Stoga jedna smislena i asertivna rasprava predstavlja umijeće koje ljudi kroz život tek trebaju naučiti i usvojiti.

Ovaj tekst predstavlja svojevrsni nastavak onog prethodnog – o Anni Freud i obiteljskom odgoju.

Link na tekst: http://poptheo.org/najvaznija-stvar…ja-po-anni-freud/ ‎

Naime, neki prijatelji koji me redovito prate i nisu bili baš najzadovoljniji sa onim što su tamo pročitali, jer kao jednostavno im je neprihvatljiva teza da je svađa manje-više uvijek stvar neuroze, kao i njezine „samo-prehrane“, odnosno, daljnjeg zaraznog širenja.

Prigovor je svakako u potpunosti prihvatljiv pod vidom da su neke rasprave u životu jednostavno neminovne, te da se stoga i moraju dogoditi, jer prešutjeti problem je pokatkad za međuljudske odnose puno opasnije od onoga prvog – posvađat se.

Stoga ćemo se ovdje pozabaviti nakratko sa specifičnom biblijskom morfologijom svađe koja po sebi može predstavljati i svojevrsnu razrješujuću  sintezu problematike.

Sve bi se dalo jasno predočiti u par crtica:

  1. U Bibliji ne postoji izričita zabrana svađe, a neki biblijski tekstovi čak kao da je i potiču. Bog tako u Starom zavjetu opominje proroka Ezekiela da mu je izričita dužnost opominjati bezbožnike, inače će krv bezbožnikovu tražiti iz prorokove ruke (Usp. Ez 33,8), što će reći da pred Božjim licem između neopomenutog grešnika i suzdržanog pravednika, moralna odgovornost leži na ovom drugom (naravno, s obzirom da u starozavjetno vrijeme ateizam ne postoji kao sustavna i raširena pojava, pod bezbožnošću se ovdje prvenstveno misli na grješnost i bezakonje). Kod starozavjetnog proroka Jeremije pronalazimo na još dublju eskalaciju problematike. Jeremija toliko mnogo i učestalo opominje svoje sunarodnjake zbog različitih grijeha i bezakonja da im se on jednostavno činio kao notorni svadljivac (Iš rib – hebr.– čovjek svađe). Zbog toga ga svi preziru, a i on onda sam u skladu s tim proživljava duboku krizu smisla i identiteta (Usp. Jr. 15,10).
  2. Ako kažemo da Biblija tolerira neke svađe, to ne znači da ih ona ne pokušava smjestiti u točno zadane okvire, jer Biblija najstrože zabranjuje pogrdne nazive među bližnjima. Tako recimo u petom poglavlju Matejeva evanđelja Isus progovara kao malo kada s toliko strogoće: „Tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu“ (5,22). Dakle, o nekim stvarima se u životu neminovno mora raspravljati, ali se pri tome nikako ne smije negativno generalizirati o ljudima. Tu nailazimo na poznatu moralnu maksimu: „Osuditi prijestup, a ne prijestupnika“. Pri tome je važno napomenuti da naznačene negativne generalizacije nisu samo moralno pogrešne, već i logički. Ovdje se izgledno nalazimo na tragu logičke pogrješke kompozicije, unutar koje se svojstvo jednog dijela nastoji pripisati cjelini. Npr., u navedenom konkretnom slučaju netko je nazvan „luđakom“ najvjerojatnije jer se izražavao nekulturno, ili je previše i preglasno pričao, ili jer nije nešto uradio što je trebao, ili je opet uradio nešto što nije trebalo i sl. Mana je mana, i zna svakako biti nezgodna i iritantna, ali to ne znači da je dotična osoba u potpunosti luda. Ovakvim epitetima se svakako ne doprinosi rješavanju problema, nego se on samo dodatno raspiruje.

2a) Posebni problem unutar onoga što mi – pod uobičajeno – nazivamo „svađom“ jesu psovke i kletve, a sama psovka i nije ništa drugo do li jedan od oblika kletve. Psovka predstavlja pokušaj potpune degradacije i odbacivanja protivnika, a ako se u sve to još umiješaju religiozne psovke, tada već govorimo o blasfemiji – inače jednom od najstrašnijih grijeha koje čovjek može počinit. Sv. Pavao apostol na primjer u Poslanici Korinćanima (6,9-10) psovače ubraja među najteže grešnike – za koje na kraju – po njemu – neće biti konačnog spasenja. Stoga bi se već ovdje pouzdano moglo reći da Biblija po sebi dopušta raspravu, ali ne i svađu, odnosno, ne ono što prosječni žitelj Balkana uobičajeno podrazumijeva pod tim pojmom.

  1. „Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek’ ne zađe nad vašom srdžbom…“ (Ef 4,26).  Pavao ovim riječima iz Poslanice Efežanima na neki način potvrđuje do sada rečeno, ali stavlja također i jedan novi važan naglasak na cjelokupnu problematiku. Kao što nam opravdana rasprava ne bi smjela biti prilikom i opravdanjem za neopravdani grijeh, isto tako, niti jedna rasprava ne bi smjela trajati predugo. Ponajveći problem naših svađa i jest to što one prečesto eskaliraju, pa se kroz neko vrijeme više nitko ni ne sjeća zbog čega su točno iste započele. Razlozi tada više nisu ni važni … važno je zaštiti sebe i devastirati protivnika – i to pod vidikom: što više to bolje. No, vidimo, rasprave po sebi ne bi smjele trajati dugo. Doslovno, ne bi smjele ulaziti u novi dan. Stoga rasprave ne smiju tendirati eskalaciji nego rješavanju konkretnog problema – zbog kojeg su i bile započete.

Zaključak:

Premda se u mnogim pitanjima međusobno razilaze, Biblija i psihologija glede područja rješavanja međuljudskih konflikta pokazuju visoku stopu komplementarnosti. Ono što psihologija danas naziva asertivnim govorom, to manje-više u potpunosti odgovora biblijskom poticaju na raspravu, ali koja se mora odvijati u konstruktivnom duhu, ne nadilazeći pri tome nikada granice međuljudskog poštovanja i uvažavanja.

Vraćajući se malo na samom kraju i prethodnom tekstu, mogli bismo zaključiti da bi odrastanje djece u jednoj potpuno idealnoj obitelji bilo svakako za njih sretno, no takva bi djeca kasnije neminovno imala problema u susretu s realnim svijetom koji i nije baš idealan. Ali što bi onda uistinu bila idealna obitelj? Vjerojatno ona koja ima dosta problema, ali koja ih nastoji ekspeditivno i zajednički rješavati, ne prelazeći pri tome nikada granice međusobnog poštovanja i ljubavi. Valjda bi to ujedno bio i onaj istinski freudovski odgoj za realnost.

U Sarajevu, 3. 4. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): Blog de lourdes vicente

USKRSNUĆE

Svijetlo sunca dopiralo je kroz prozirnu tkaninu na prozoru. Otvorim oči. Udahnem duboko. Danas je trebalo početi proljetnu sjetvu u polju. Nevoljko ustanem. Stresem se pri pomisli na napor koji me čeka. Uzmem haljinu od grubog platna i prašnjave sandale i iziđem u dvorište. Nekoliko cvjetova je dobilo boju. Znak proljeća. Bio je početak četvrtog mjeseca. Stanovao sam u maloj kući od opeke na rubu Jeruzalema, blizu potoka koji je prolazio većim dijelom grada. Kuće su bile načičkane jedna uz drugu. Uskim ulicama u vrijeme gužve jedva se prolazilo. Vriska djece i putujućih trgovaca kao i domaćih stanovnika znala je biti nepodnošljiva. Prijeđem nekoliko metara kroz dvorište do male kolibe daščare. Gurnem u stranu na brzinu sklepana vrata. Uzmem srp, motiku, i nekoliko drugih alatki. Stavim ih u veliku pletenu vreću, stegnem prošivenim konopom i izbacim van u dvorište. Vratim se u kuću.

Žena i djeca su još spavali. Zagrabim malo vode iz drvene posude i otpijem nekoliko gutljaja. Uzmem zavežljaj sa stola. Ručak za danas. Sir, masline i kolači od brašna i meda. Prebacim vreću preko ramena, otključam zasun na vratima i iziđem na prašnjavu ulicu. Nekoliko dječaka igralo se s čupavim i prljavim psom. Drugih ljudi nije bilo. Čudio sam se. U ovo doba dana ulica već vrvi kao mravinjak bezglavih stanovnika koji jure na sve strane. Skrenem u Ravnu ulicu koja je vodila dolje prema središtu grada. Nešto više ljudi koji su hodali, kupovali i cjenkali se nasred ulice stvarali su jaku buku. Iz Ravne ulice skrenem desno u Trgovačku ulicu popločanu finim kamenom dovučenim s obala Mrtvog mora. Tu su se mogle kupiti svakojake i skupe stvari. Zlatno prstenje i ogrlice, skupe pomasti, skupocjeno oružje i bogato vezeni plaštevi, haljine i marame. Ljudi su već uvelike prolazili i razgledali robu. Različiti jezici i glasovi borili su se za naklonost onih koji su prolazili i svako malo znatiželjno zavirivali u neki od nadsvođenih ulaza koji su skrivali od znatiželjnih očiju neki skupocjen predmet od zlata, srebra ili nekog dragog kamenja. Iz Trgovačke ulice spustim se ravno kroz Hramsku ulicu koja je prolazila s druge strane Hrama. Dok sam prolazio, čuh nekakvu viku i galamu. Pred Hramom je uvijek bila gužva jer se predvorje Hrama koristilo kao neka vrsta tržnice gdje se moglo kupiti i zamijeniti novac ako je netko želio prinijeti žrtvu u Hramu ili dati novac u hramsku riznicu.

Pasha je bila blizu pa me tolika galama nije iznenadila. Dok sam prolazio pored Hrama razmišljajući koliko mi još treba vremena da dođem do njive, prema meni je išla skupina hramskih čuvara. U lancima su vodili svezanog čovjeka. Onda skrenuše prije stražnjeg ulaza u Hram prema tržnici i otvorenom trgu ispred Hrama. Začuje se zaglušujuća vika i povici. Skrenem za njima, ali ne mogoh proći do trga nego me hramski čuvari zadržaše kod metalne ograde koja je dijelila hramski trg od ulice. Na trgu je bila oveća skupina ljudi sastavljena uglavnom od farizeja, saduceja i nekih uglednika grada. Trg je bio skoro prazan. Buka nije dolazila od trgovaca i mjenjača, nego ove skupine. Bilo je tu još običnog svijeta, nekih žena, muškaraca i djece koji su znatiželjno gledali što se događa. Čovjek u lancima stajao je okružen hramskim stražarima na dnu stepenica. Iz Hrama iziđoše svećenici i njihove sluge. Na kraju se pojavi i Veliki svećenik Kajfa držeći u ruci štap. Pokuša utišati ljude, ali oni nisu marili nego su glasno negodovali i tražili da se čovjek u lancima ubije. Veliki svećenik se spusti do njega. Vidjelo se da mu nešto govori. Ovaj je šutio jedno vrijeme. Onda podiže pogled i nešto progovori, jer je Veliki svećenik razderao svečanu haljinu za bogoštovlje i ostao samo u plaštu upirući štapom u njega i govoreći nešto onima oko sebe. Nisam imao vremena zadržavati se na trgu pa se okrenem i krenem ulicom uz ogradu. Nakon nekoliko prijeđenih ulica buka je jenjavala dok nije potpuno nestala.

Nešto kasnije konačno dođem do njive. Skinem gornju haljinu, izvadim alat i bacim se polako na posao. Dan je bio vedar, puhao je lagan vjetar. Bilo je idealno za rad u polju. Pomalo sam kopao zemlju. Odmorio bih nakon nekoliko minuta i onda nastavio. Velika mješina od kozje kože s hladnom vodom bila je pravi blagoslov. Bilo je lijepo raditi u polju. Osim zvuka vjetra i povremenog javljanja ptica, bilo je to vrijeme napornog rada i tišine. Nakon nekoliko sati sjedoh ručati. Pogledam prema gradu. Sunce je već bilo visoko na horizontu. Poslije ručka pokušam raditi još neko vrijeme, ali sam već bio poprilično umoran i ruke su me boljele, posebno desno rame. Odložim srp i sjednem na tlo. Polijem lice i ruke vodom iz mješine i napijem se. Računao sam koliko mi treba do kuće. Sutra je subota, a tu je i Pasha. Večeras mora biti sve spremno za blagdan.

Spremim alat u pletenu vreću, prebacim preko lijevog  ramena i zaputim se prema gradu. Dok sam se spuštao kroz maslinik na Getsemanskoj gori, ugledam na susjednom brdu nedaleko od maslinika dva križa kako stoje uspravno i nekoliko ljudi koji su nešto radili oko njih. Spustim se prema sjevernim vratima i ulici koja je išla prema njima. Iznenadih se kada vidjeh veliki broj ljudi koji su stajali na visokoj kamenoj stazi iznad ulice i glasno vikali. Ličilo je na prizor iz rimskih arena i borilišta. Zastadoh na trenutak razmišljajući kuda bih mogao skrenuti da prođem kroz Sjeverna vrata, ali nije bilo moguće. Ulica je bila jedna, a oko Sjevernih vrata izdizao se visok zid. Prokunem u sebi i nestrpljivo stanem na vrhu ulice čekajući da se gužva raziđe. Sjeverna vrata bila su otvorena i kroz njih je stalno nadiralo mnoštvo ljudi. Uskoro se i ulica i mala livada s donje strane ulice ispune ljudima. Tada u povorci iziđe Veliki svećenik i nekoliko svećenika za njim, a nakon njih rimski zapovjednik i nekoliko vojnika koji su ispred sebe gurali čovjeka koji je nosio, kako mi se činilo, drvenu gredu za koju su mu bile privezane ruke. Masa oduševljeno zavika kad je čovjek s gredom na rukama pao na tvrdo i prašnjavo tlo. Jedan od vojnika ga udari bičem. Čovjek se nekako pridigne i krene dalje. Neka žena pritrča i stavi mu neku krpu na glavu da ga obriše, ali je vojnik žestoko ošamari i žena se uz bolni jauk povuče držeći omanji komad platna u rukama. Još je nekoliko puta taj čovjek pao, ali se svaki put pridigao. Razjarena masa tu i tamo bi ga gađala kamenjem ili udarala ako bi se približio zidu. Vojnici se nisu osvrtali na to. Uskoro je vika postala tako glasna da sam na trenutak morao zatvoriti uši rukama kada se čovjek približavao mjestu na kojem sam stajao malo isturen ispred ostalih s vrećom na ramenu. Kada je čovjek došao skroz blizu, vojnik ga udari bičem i on pade na leđa udarajući ramenima od tvrdu gredu. Uz bolne, gotovo neljudske krikove svijao se i savijao od bolova. Tada jedan vojnik munjevito skoči prema meni, udari me po ramenu bičem i naredi da mu pomognem. Nesvjestan i iznenađen na trenutak nisam shvatio što se dogodilo i što se to traži od mene. Samo sam osjećao bol biča u ramenu. Tada me vojnik ponovno udari po licu otvorenim dlanom. Dođoh sebi. Pođem bježati, ali me vojnik sustiže i teškim metalnim kopljem me udari po leđima. Padnem na zemlju. Pokušah ustati i pobjeći, ali mi vojnik sjede na leđa i izvuče veliki nož i stavi pod vrat. Ako ne učinim što traži, reče da će me preklati k’o psa. Ustanem. U strahu priđem čovjeku koji je još uvijek ležao na zemlji. Nekoliko pogrdnih povika dopre do mene, a jedan me oveći kamen pogodi u leđa. Sagnem se i zastanem od straha i muke. Čovjekovo lice je bilo unakaženo do neprepoznatljivosti. Oči su mu bile napola zatvorene od udaraca, u glavu mu je bilo zabodeno nekakvo granje, nešto slično trnovima samo mnogo veće. Gornja usna mu je bila rasječena udarcem a brada i kosa prljave i skorene od krvi i znoja. Sagnem se i uzmem gredu s jedne strane i uspravim ga. Vojnik mi naredi da podbacim svoje rame pod njegov pazuh i tako mu pomognem nositi. Činilo se da i ne vidi što se događa oko njega, mislim da je bio u takvim bolovima da je mislio da je već mrtav.

Uskoro se odmaknusmo od ulice i pođosmo livadskim puteljkom prema brdu. Veliki broj ljudi ostao je dole niz ulicu i očito nisu imali namjeru ići dalje. Tek nekoliko žena je išlo iza nas i glasno plakalo, dok je na čelu išao Veliki svećenik sa svojom pratnjom. Vika i galama se malo smirila, vidjelo se da je i vojnicima laknulo što više ne moraju udarati po svjetini. Hodali smo polako jer je čovjek svako malo zapinjao vukući se teškim korakom. Čulo se kako teško i piskutavo diše kao da su mu rebra bila slomljena. Šimune, kad si zadnji put bio u Hramu – odjednom tiho, gotovo nečujno prošapće? Začudim se, ali se suzdržah da se to na meni ne primijeti zbog vojnika koji su nas pratili, ali koji sada više nisu puno obraćali pažnju. Davno – odvratim. Zašto Šimune – upita tiho? Jahve me je odavno napustio i više ne idem u Hram – rekoh tiho. Zašto je te napustio Šimune – tiho će on? Nije mi uslišao molitvu – rekoh. Za što si ga molio – tiho će on i pogleda u mene kroz poluotvorene oči? Imao sam osjećaj kao da je netko na trenutak svukao s mene kožu, kosti i meso i da gleda pravo u moju dušu.

Skrenem pogled na stranu. Jahve je pustio da moje dijete umre – procijedim kroz stisnute zube. Rame me je boljelo, postajao sam žedan i razdražljiv. Tvoj sin živi Šimune – odvrati on. I ja bih to volio, ali ne živi i mrtav je, eno mu groba s one strane Jeruzalema preko potoka – rekoh. Nije u grobu Šimune, živ je – kao da je inzistirao. Kako god ti kažeš – izustim. Vjeruješ li Šimune da je tvoj sin živ – tiho me upita? Ne vjerujem, čak i Jahve koji je svemoćan nije uspio iščupati moga sina iz ralja smrti – rekoh. Pomislim na svog sina i veliku bol koju smo oćutjeli ja i njegova majka. Na trenutak se u meni skupila gorčina i zašutim. Išli smo polako dalje šuteći. Šimune hoćeš li vjerovati ako uskrsne – on će tiho? Čudilo me kako čovjek u takvoj boli može biti toliko uporan i priseban. Hoću – slagah. Jer nisam vjerovao ni jedne riječi od onoga što je govorio. Dobro Šimune, nemoj zaboraviti što si obećao – reče i ušuti. Neću – rekoh odsutno.

Polako smo se približavali brdu. Dva križa su već stajala uspravno. Uskoro kroz koji minut dospijemo na ravni dio. Vojnici i kovači su hodali okolo i radili. Čuo se zvuk čekića i drugog alata. Vojnik mi naredi da se sklonim u stranu. Izvučem polako rame ispod njegova pazuha. Šimune, nemoj zaboraviti što si obećao – prozbori glas tiho odbijajući se od moja leđa. Okrenem se. Crne oči gledale su me jasnim i oštrim pogledom. Ali ipak taj pogled kao da je dolazio iz nekog nepoznatog mjesta ili svijeta, činilo mi se da nije odavde. Spustim glavu. Znao sam da me gleda. Neću – rekoh drhteći. Neću zaboraviti. Hvala Šimune – glas progovori tiho i spokojno. Kako znaš moje ime – podignem pogled? Pogled se promijenio. Bio je pun sućuti i nekakvog sažaljenja i nekakve neobične spoznaje kao da me je cijeli život poznavao i kao da me je cijeli život volio i ljubio. Jer Ja Jesam Šimune – reče on. Tada vojnici priđoše i odvedoše ga. Jedan vojnik mi priđe i udari me kopljem po prsima. Padnem na zemlju i sklonim se u stranu. Nakon nekoliko minuta dovedu još neka dva čovjeka, i užetima ih podignu i svežu na križ. Tada shvatih da njega neće svezati, nego će ga prikovati pa onda uspraviti. Okrenem pogled u stranu dok su ga prikivali i dok je vikao u bolovima. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja konačno uspraviše križ. Bio je prikovan kroz zapešća na rukama i kroz stopala. Tada spazih natpis iznad njegove glave. Htio sam otići, ali nisam mogao. Nešto me je držalo na brdu, gotovo se nisam mogao pomjeriti. Imao sam osjećaj da sudjelujem u nečemu nadzemaljskom, u nečemu neponovljivom, ali nisam znao što je to.

Nekoliko sati sam stajao sa strane. On bi se povremeno onesvijestio na križu i dolazio k sebi. U jednom trenutku, negdje oko tri popodne, iz njegovih se usta otme takav jauk da mi se krv u žilama sledila. Kao da mi je jauk dušu poderao na komadiće. Tada glasno i razgovijetno začuh njegov glas koji je vikao o bogu koji ga je napustio. Jedan vojnik pritrča da mu pruži piti dok je Veliki svećenik i grupica oko njega glasno skandirala i navijala i dovikivala podrugljive izraze o proroku Iliji, i neka siđe s križa, kakav je to sin božji? Tada vidjeh da vojnik pruža nešto na dugačkom koplju. Međutim, čovjek se samo na kratko osvijestio i onda spustio glavu, a tijelo se opusti viseći samo na rukama.

Začuh nekakvu tutnjavu u daljini kao da netko buši zemljinu utrobu, a nebo propara munja i udari u zemlju tik pored njegova križa. Naglo se smrači kao da je noć i tutnjava se nastavi još jače. Okrenem se i pođem bježati niz padinu prema Sjevernim vratima. Što sam se više približavao, tutnjava je bivala sve glasnijom. Dok sam stigao do Sjevernih vrata, tutnjava je prestala. Okrenem se prema brdu i pogledam. Nije bilo više oblaka, nebo je bilo vedro. Izgledalo je sve kao najobičniji petak pred Šabat. Uđem na Sjeverna vrata i okrenem desno da ne prolazim pored Hrama i zaputim se kući. Još uvijek su mi odzvanjale u glavi riječi razgovora s njim dok sam se provlačio kroz gužvu. Većina ljudi vjerojatno nije ni znala da se nešto događalo, kažnjavanje zločinaca bila je gotovo svakodnevna pojava, pa mnogi nisu ni izlazili da vide tko je to bio osuđen i razapet. Konačno stigoh kući. Nisam govorio što se dogodilo, slagah da sam sve do sad bio u polju. Na brzinu operem kosu, bradu, noge i ruke i odem u grad nabaviti hranu za Šabat i Pashu.

U gradu sam čuo da je razapeti bio zločinac, razbojnik i da je digao pobunu pa su ga za to dali razapeti. Nitko se nije posebno tome čudio. Za većinu je to bio jedan u nizu zločinaca koje je trebalo ubiti radi mira i izbjegavanja pobune. Na blagdan Pashe umjesto u Hram, odlučim otići provjeriti njivu. Iako je bilo strogo zabranjeno raditi, presvučem se u svečanu haljinu i rano ujutro zaputim se prema Sjevernim vratima. Ako me netko susretne, uvijek mogu slagati da idem u Hram, a ako me netko vidi da se vraćam, uvijek mogu reći da sam išao posjetiti rođake i rodbinu – u drugo selo. Prođoh kroz nekoliko ulica i dođem do Sjevernih vrata i kroz maslinik i Getsemansku goru uputim se prema njivi. Dok sam se penjao, zastanem i pogledam na brdo gdje je onaj čovjek bio razapet. Nije bilo ništa osim križeva koji su još uvijek stajali uspravno. Iako sam već zaboravio na njega, nisam se mogao osloboditi razgovora s njim. Dođem na njivu. Pogledam usjeve i okopanu zemlju i zadovoljno osmotrim ostatak njive. Bit će dobar urod ove godine. Sjednem, izvučem mješinu ispod haljine i popijem nekoliko gutljaja vode. Pogledam grad. Tada spazih siluetu koja je dolazila iz pravca grada. Protrnuh od straha misleći da je netko od hramskih stražara ili levita.

Ustanem se i nervozno osvrnem oko sebe. Nije se moglo pobjeći, njiva je bila ravna. Silueta se približi. Mogu li dobiti malo vode – upita me čovjek tiho? Oprezno izvučem mješinu i pružim. Skine čep i nagnu piti. Hvala – reče vraćajući je. Šutio je i gledao u mene. Pa vrijeme je da pođem ‒ reče glasno. Znaš li kud se ide prema Galilejskom jezeru možda – upita me? Pokažem prstom. Okrene se u tom smjeru. Koliko treba do tamo – nastavi? Nekoliko dana – rekoh. Stajao je i gledao u daljinu. Stajao sam pored njega i nervozno se osvrtao. Ako nas netko vidi da na Pashu stojimo na pustoj njivi prijavit će nas da ne slavimo Pashu ili smo luđaci kojima ne treba dopustiti ulazak u grad. Bojiš li se – upita gledajući i dalje negdje daleko? Čega – upitam ga? Da će nas netko vidjeti i pomisliti da ne slavimo Pashu ili da smo dva luđaka kojima treba zabraniti ulazak u grad – reče gledajući i dalje u daljinu? Zamislim se. Kako je znao o čemu mislim? Ne bojim se – slagah. Kao što si obećao da ćeš vjerovati da ti je sin živ – osmjehne se i nastavi gledati u daljinu. Spopadne me strah. Promotrim ga malo bolje. Na glavi je imao tragove nekakvih uboda, bili su po cijelom čelu. Prestrašim se još više. Okrene se prema meni i krene. Ustuknem natrag, spotaknem se i padnem na leđa. Nagne se i pruži ruku. Prihvatim i spazim ogromnu rupu na njegovom zapešću. Podigne me lako kao list.  Ne zaboravi Šimune što si obećao – stavi mi ruku na rame. Od straha i nevjerice se okrenem u stranu i zatvorim oči. Pođem zamuckivati u želji da kažem da mi ništa nije jasno i otvorim oči. Silueta čovjeka je polako silazila prema gradu. Potrčim za njim da ga sustignem. On stane i okrene se. Ukočim se u mjestu. Galilejsko more nije na toj strani – pomislih. Ne zaboravi što si obećao Šimune – vikne glasno. Neću – uzviknem. Zaustih da ga upitam za sina, ali on podiže ruku i sunce me zaslijepi. Ponovno pogledah, ali nije bilo nikoga. Bio sam sam na rubu njive držeći u ruci mješinu s vodom. Polako se pođem spuštati prema Sjevernim vratima dok su mi u glavi sve više i više odzvanjale njegove riječi „ne zaboravi što si obećao Šimune“. „Neću Gospodine“ – pomislih dok je moj korak iz hoda prelazio u divlji trk prema kući kao da sam negdje odjednom osjetio i spoznao kad mi je dodirnuo rame probodenom rukom da moj sin živi i da me čeka kući.

 

U Sarajevu, 30. 3. 2018.

O. J.

NAJVAŽNIJA STVAR OBITELJSKOG ODGOJA PO ANNI FREUD

Anna Freud (1895.-1982.) je bila austrijsko-britanska psihoanalitičarka, i uz Melaniu Klein ju se smatra utemeljiteljicom dječje psihologije. Izvorno se školovala za učiteljicu, ali zbog slabog zdravlja je već vrlo rano odustala od posla u školi te je počela asistirati svome slavnome ocu Sigmundu, čije će djelo tako nastaviti razvijati i nakon njegove smrti (+1939.).

Glede razvoja i odrastanja djeteta, Anna i nije davala previše značenja biološkim predispozicijama, što će reći da je nekakav koncept „dobrih“ i „loših“ gena za nju bio posve trivijalan. Najvažnija stvar u podizanju djeteta za nju je bila roditeljska ljubav, ali ne samo roditeljska ljubav u smislu da oboje vole svoje dijete, nego prvenstveno međusobna roditeljska ljubav. Dijete se po sebi identificira i sa ocem i sa majkom, točnije rečeno, ono se identificira s međusobnim roditeljskim odnosom. Stoga će dijete odraslo u atmosferi vječitog konflikta i međuroditeljskog rivalstva upiti taj konflikt duboko unutar sebe. Takva djeca kasnije u odrasloj dobi obično imaju veliki problem sa samopoštovanjem. Odnosno, po tom pitanju su skloni kontraverzi: s jedne strane, skloni su umišljenosti i grandioznim idejama. S druge strane, istovremeno su duboko nesigurni u sebe, te osjećaju samoprijezir. Npr. u praksi to često izgleda tako da će dijete u adolescentskoj fazi, s jedne strane, biti smrtno uvrijeđeno i na spomen najmanje izvanjske kritike. S druge strane, to isto „umišljeno“ dijete će biti sklono samoozljeđivanju ili nekom drugom obliku samokažnjavanja (poroci, bizarni modni dodaci, tetovaže, piercing i sl.). Na neki način, dijete je uspjelo upiti u sebe onu konfliktnu prirodu međusobnog odnosa svojih roditelja, pri čemu netko uvijek sebe ističe, te istovremeno pokušava demonizirati i poniziti onu drugu stranu, tako da ovaj  „istaknuti“ i onaj „demonizirani“ nastavljaju živjeti “punom parom” u djetetu.

U istom kontekstu Anna Freud je govorila i o prijenosu represije i regresije s roditelja na djecu. Ono prvo se odnosi na potiskivanje nekih neugodnih sjećanja, te na nemogućnost doživljavanja nekih vlastitih čina kao svojih („Ja to rek’o, nikad nisam to rek’o“!). Ono drugo se odnosi na neke oblike djetinjastog, pa čak i animalnog ponašanja koji se javljaju u trenucima nelagode i nesigurnosti. Naime, osoba se tada nesvjesno degradira na neki niži ili raniji stadij postojanja, tj. tamo gdje se zadnji put osjećala sigurnom.

Posebni problem za dijete iz konfliktnog ili nesređenog braka će biti odabir vlastitog životnog partnera. S obzirom da dijete trajno nosi roditeljski konflikt sa sobom, ono će uvijek biti sklono također izabrati partnera s kojim će se loše slagati. To je ono što veliki ruski psiholog Mikhail Litvak kaže da će neurotična osoba uvijek raditi na svoju štetu, jer u protivnom, samo zdrava osobnost može raditi na svoju korist.

Svakako, važno je spomenuti da nesređenost međuroditeljskih odnosa ne podrazumijeva samo otvorene konflikte, nego i one tihe, latentne. Tako će djeca hladnih roditelja kasnije i sama biti sklona prikrivanju vlastitih emocija i namjera, ili ako to već nisu, takav će im izgledno biti partner kojeg izaberu.

Stoga dragi roditelji, pazite kako se međusobno ophodite pred svojom djecom. Vama se vaše svađe sigurno čine posve opravdanima. One možda u nekim situacijama to čak i jesu. Međutim, sa svakom novom svađom vi neminovno uništavate budućnost i živote svoje djece. Ponekad često i nepovratno … jer vrlo mali broj neurotika na kraju smogne dovoljno snage i pameti da si priznaju da imaju problem u sebi, te da dugoročno i uporno rade na njemu.

 

U Sarajevu, 30. 3. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): www.heimarbeit.de

RAZGOVOR

Kapi iz malene vrećice jednolično su kapale u strogom ritmu u malu cjevčicu. Cjevčica se svijala poput zakrivljene šumske staze do smežurane podlaktice. Plava vena pulsirala je ispod kože zalijepljena flasterima koje su pridržavale iglu duboko zarivenu u venu. Aparat je jednolično otkucavao jednolični ton dok su drečave brojke na monitoru pokazivale veliku zelenu liniju koja je ritmično odskakala praveći veliki val svaki put kad bi se čuo piskutavi zvuk aparata. Sijeda kosa bila je neuredno razmještena po licu dok su razbacani pokrivač i zgužvana pidžama ostavljali dojam da ovdje već dugo nitko nije ulazio. Barem nekoliko dana. Ako ne i više.

Dubok udisaj pomjeri cjevčicu koja se svijala prema laktu. Starica otvori oči. Okrene glavu prema prozoru s napola spuštenim roletinama. Vidio se samo sivi zid. Starica duboko udahne. Drugom rukom dohvati neki predmet s dugačkim kablom koji je nestajao ispod kreveta. Pritisne i krevet se pođe pomjerati uz mehaničko zujanje. Krevet se malčice uspravi. Staričino lice bilo je upalo i blijedo, tanka usta pretvorila su se u rez noža, a sive oči bile su duboko uvučene u jagodične kosti, činilo se kao da starica nema oči nego prazne duplje. S malo većim naporom nego inače skloni kosu s čela i obriše ga. Bilo je mokro i znojno, ljepljivo poput smole. Netko pokuca na vrata. Da – promumla starica hrapavim glasom i nakašlje se. Vrata se otvore. U sobu uđe mladić u bijelom mantilu. I kako ste danas – nasmija se i priđe krevetu? Samo čekam umrijeti – bezbojno će starica. Mladić je šutio i nešto gledao oko infuzije i aparata. Pritisnu nekoliko komandi na aparatu. Smijem li malo sjesti s vama – upita on? Zašto ne, ionako već danima nikoga nema – reče starica gledajući tužno u sivi zid kroz prozor. Mladić privuče stolicu do kreveta i sjedne. Starica se okrene i pogleda ga. Ne poznajem vas, vi niste dosad bili – reče ona podozrivo. Ja sam novi doktor, tek sam došao – odvrati on uz osmijeh. Aha – nezainteresirano će starica. Nije bilo potrebe, ionako znam da ću brzo nestati – reče starica. Znam – sućutno će mladić i dodirne joj ruku u koju je bila ubodena infuzija. Starica se nije pomjerala. Nastojim ovih dana sabrati svoj život nešto kao račun na kraju kupnje – progovori starica i okrene se prema njemu. I kakve su cijene – nasmiješi se mladić? Starica se također osmjehne. Bio je simpatičan taj mladi doktor. Svakakve neke su stvari bile visoko procijenjene, a nisu vrijedile ništa i obrnuto, nije bilo fiksnih cijena – osmjehne se starica. Kako ‒ upita on ne puštajući njezinu ruku? Pa recimo kad sam bila na fakultetu upoznala sam jednog krasnog momka s kojim sam mislila da ću dočekati starost i imati obitelj; sav je bio pažljiv, ugodan, pristojan – starica se ponovno osmjehne. I šta je bilo – upita mladić? Mladost – starica će sjetno. Ni jedno nismo bili spremni, a platila sam preveliku cijenu. Trebale su mi godine da se oporavim – reče ona. I dalje – upita mladić? Što dalje – pogleda ga starica? Ima li nešto što ste platili jeftino a dobili jako puno – upita on? Muža – staračka usta joj se razvuku u osmijeh. Upoznala sam ga slučajno, bio mi je odbojan, a na kraju sam se udala za njega i dobila dvije kćerke – nastavi s osmijehom. Uglavnom, nikad ne možeš izračunati što točno i koliko u životu trebaš izvagati i platiti da bi kasnije bio zadovoljan s kupljenim; sve je to poput lutrije – nastavi starica. Život je avantura – prozbori mladić. Na trenutak oboje zašute. Mladić je i dalje držao staričinu ruku. Što je bilo s mužem – prekine šutnju. Umro je prošle godine u jesen – tiho prozbori. Prokleti čovjek rodi se sam i na kraju umre sam, a nitko mu to ne objasni i ne upozori ga ni kad se rađa, ni kada se udaje ni kada djecu rodi – ljutito će starica i stisne mladićevu ruku jače. Možda i nije tako – tiho će mladić sklanjajući joj kosu s čela. Kako nije tako, pogledajte me, imala muža, imala djecu, bila mlada, zdrava, nikad se nisam bavila sabiranjem računa vlastitog života, a vidi me sada!!! Sama, bolesna, umirem, nema djece, muža nema, nitko nema vremena – glasno će starica i zakašlje se. Mladić ustane, podigne joj glavu i dadne joj vode. Ponovno ušute. Tišinu je remetilo staričino uzbuđeno disanje i piskutavi zvuk aparata. Možda se ne rađamo sami i ne umiremo sami – ponovo će mladić. Kad ste se rodili s vama su bili vaša majka, otac, kada ste rasli s vama su bili braća, sestre, školski prijatelji, kada ste se udali s vama je bio vaš muž, vaše kćerke. Možda i niste bili tako sami kako mislite – mirno će mladić. Jesam, sama sam se rodila i sama ću umrijeti, to je sudbina svakog čovjeka pa i mene i vas – nije se dala starica. Okrene glavu. Rekli ste maloprije da pokušavate sabrati životni račun. Kako vam to izgleda, kako se to radi – nastavi on s pitanjem? Starica okrene glavu prema njemu. Pogleda u strop i zamisli se. Ne znam, izgleda poput vožnje cestom dok gledate sve sporedne ceste kojima ste također mogli voziti i onda se okrećete na obje strane i razmišljate kako se neke ceste šire, sigurnije, bolje osvjetljenje, kako su neke mračne, uske, s puno opasnih skretanja i presjecanja. Meni to izgleda kao vožnja jednom cestom koja gleda na bezbroj cesta s obje strane i ne znate kako je mogla vaša vožnja završiti da ste išli nekom drugom – zamišljeno će starica. Ta vožnja nije tako ni loša, samo što jednom kad izabereš cestu ne možeš se vratiti na početak pa izabrati neku drugu. Doduše, s vremena na vrijeme možeš skrenuti malo na drugu, ali se nikad ne možeš vratiti na početak putovanja – nastavi starica. Mogućnosti – reče mladić. Da, život je vožnja cestama s bezbroj mogućnosti od kojih samo jedna postaje stvarna kada je izaberemo – nadoveže se starica. Mladić je i dalje držao njezinu ruku. Je li vam žao zbog vožnje i ceste koju ste izabrali – reče mladić namještajući joj jastuk? Starica ga pogleda. Čudno je to – sjetno će ona okrećući glavu prema prozoru. Koje – upita on? Je li mi žao zbog života kojega sam živjela – pitala je više sebe nego njega? Imala sam dobar život, rekla bih da je bio i ispunjen u onoj mjeri koliko je bilo moguće. Teško da bih izabrala kad bih mogla ga ponovo živjeti da ga živim drugačije … vjerojatno bih izabrala isti život. Mi ljudi smo takvi; biramo sigurne vožnje i dobro osvijetljene ceste ako možemo. Ali… ‒ reče on. Starica ušuti. Ali kad bih mogla izabrati sve bezbrojne vožnje cestom života, ne znam bi li opet na kraju za nečim žalila ili bi mi nešto nedostajalo – reče ona. Kako misliš – nastavi on? Pa recimo ovako – uspravi se. Mladić joj pomogne. Zamislite da sam mogla biti u životu sve što je bilo moguće. Recimo da sam mogla biti poznata glumica, pisac, predsjednica države, majka, supruga. Recimo da sam mogla biti sve ono što sam ikada pomislila ili poželjela biti u životu, ne vidim koji je smisao toga ako bih opet došla na ovo – reče starica  i podigne ruku s iglom u ruci. Mladić je šutio i držao je za ruku. Sad kada razmišljam o životu, zapravo mi se čini besmislenim, jer i ako bih mogla ostvariti bezbroj mogućnosti, sve bi one prestale prije ili kasnije. Mislite neke stvari imaju svoj rok trajanja – reče mladić. Sve ima rok trajanja u životu – starica će mirno. Što ako nešto ne bi imalo rok trajanja – upita mladić i stisne joj ponovno ruku? Što izabrati da nema rok trajanja – upita ga starica? Netko bi izabrao zdravlje, netko život, netko mladost, netko bogatstvo, netko prijateljstvo – nastavi starica. Bilo bi nemoguće odlučiti što izabrati od toga – nastavi ona. Što ako bi se moglo izabrati sve – mladić je pogleda? Kako – starica stisne njegovu ruku? Ljubav – mladić će tiho. Kad sam se udala mislila sam da ta ljubav neće nikada prestati, kad su došla djeca mislila sam da ljubav neće prestati, ali na kraju se sve promijenilo, prestalo i nestalo – reče starica s dozom razočaranja u glasu. Kad sve saberem i oduzmem, isto bi bilo i da sam cijeli život bila sama – nagne glavu i pogleda zid preko puta. Što ako ne bi bilo tako – upita mladić? Je li moguće da ne bude u životu drugačije – uzvrati starica protupitanjem? Možda – reče mladić. I kako bi to izgledalo – upita starica? Mladić zašuti. Zamislite da vozite svim životnim cestama u isto vrijeme i da su sve te ceste stvarne i da sve životne mogućnosti koje zamišljate jesu stvarne i ostvarene. Zamislite da vožnja ne prestaje i da nemate potrebe vraćati se ili žaliti za početkom, jer početka nema. Zamislite da je život vječna vožnja bez početka i kraja gdje nemate potrebu žaliti za propuštenim mogućnostima, jer su sve mogućnosti pred vama ostvarene – nastavi mladić. Da to ne bi bilo loše uopće, ali je nemoguće – rezignirano će starica. Vidjet ćemo – reče mladić. A što s ljubavlju – upita ga starica? Ljubav bi bilo ono što vam omogućuje da vozite svim cestama života, ona bi vas obuhvatila kao dijete, upila bi vas u sebe, ljubav bi bila temelj zbog čega bi bilo moguće da vozite vječno svim cestama života – mladić odvrati. Takav život bio bi zanimljiv – nasmiješi se starica. I ja mislim – mladić se osmjehne i ustane. Starica ga uhvati za ruku. Ostanite još malo – molećivo ga pogleda. Mladić je pomiluje po licu. Moram ići. Ali vidjet ćemo se opet – reče mladić nježno ispuštajući njezinu ruku. Kada – upita ga starica? Uskoro – mladić krene prema izlazu. Kako vam je ime – upita ga starica dok je izlazio? Mladić se okrene i pogleda je. Saznat ćete kada dođe vrijeme za to – izađe i zatvori vrata.

Dvije žene uđu u sobu. Starica je gledala prema prozoru. Starija žena izgledala je poput starice, samo je bila nešto mlađa od nje. Druga je bila jako mlada i ličila je na stariju ženu koja je prilazila krevetu. Starija žena priđe krevetu. Otvorene staričine oči gledale su prema prozoru. Izgledale su kao da nešto željno iščekuju. Starija žena krenu rukom i zatvori staričine oči. Na trenutak sagne glavu i zaplače. Mlađa joj priđe i zagrli je. Starija žena uhvati staričinu mlitavu ruku i poljubi je. Iz ruke ispadne nešto. Mlađa žena se sagne. Bio je to uredno savijen komadić papira. Razmota ga. Uskoro ćeš voziti vječnom cestom ljubavi bez početka i bez kraja. Tvoj anđeo čuvar – pisalo je. Mlađa žena smota papir i vrati ga starici u ruku. Dok je ona vraćala papirić, pored vrata naiđe mladić u bijelom mantilu. Zastane i proviri kroz odškrinuta vrata. Nasmiješi se. Dvije žene se pogledaju u čudu jer im se učinilo da se njihova majka na trenutak  nasmiješila pogledom nekome iza njih. Obje se okrenu prema vratima. Nije bilo nikoga. Pogledaše staricu. Njezine otvorene oči i dalje su gledale prema otvorenom prozoru. Činilo se da se smiješe i nekoga čekaju.

 

U Sarajevu, 26. 3. 2018.

O. J.

PRIČA O NEPOSTOJANJU

Što je uzrokovalo da Partner Dva oboli od Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Partner Dva rođen je Tridesete godine Razdoblja Korektnosti i nije mogao biti zaražen od rođenja poput nas koji smo rođeni u Razdoblju Diskriminacije i koji smo prošli liječenje na prijelazu u Razdoblje Korektnosti, stoga kao mogućnost ostaje da je preko nekoga došao u kontakt s kontaminiranim materijalima iz Razdoblja Diskriminacije – nastavi Osoba Tri…

U prostoriju uđe osoba u bijelom liječničkom mantilu. Sjede na metalnu stolicu preko puta. Preklopi ruke i položi ih na sivi stol. Podigne pogled i otvori sivu fasciklu. Ime – upita osoba u bijelom. Osoba Tri podbroj Jedan – odgovori glas. Boja očiju – nastavi osoba u bijelom. Neutralna – odvrati glas. Boja kose – osoba u bijelom spusti pogled. Neutralna – glas bezbojno odvrati. Datum rođenja – nastavi osoba u bijelom. Desete godine Razdoblja Diskriminacije – odvrati glas. Dob – upita. Šezdeseta godina Razdoblja Korektnosti – odvrati glas. Status partnerstva – nastavi. Postojeće – odvrati glas. Ime i prezime partnera – upita osoba u bijelom skidajući naočale. Osoba Dva podbroj Četiri – odvrati glas. Potomci – nastavi. Dva – odvrati glas. Potomak Pet podbroj Sedam i Potomak Dva podbroj Šest – odvrati glas. Zanimanje – upita. Otkrivač – bezbojno će glas. Osoba u bijelom mantilu zastane i podigne pogled. Čast mi je upoznati Otkrivača. Osoba Pet podbroj Tri – ispruži ruku. Osoba Tri Podbroj Jedan uzvrati stiskom. Radite gdje – upita vraćajući ruku da uzme olovku. Ured za Unutarnje Ideje i Misli, odsjek za rano otkrivanje Govora Diskriminacije i Konfuznog Govora – odvrati Osoba Tri.

Ispričajte mi što se dogodilo sinoć – reče Osoba Pet. Hm – osoba Tri se nakašlje. Zaprimili smo informaciju od člana partnerske zajednice kako jedan partner pokazuje znakove Konfuznog Govora i kako opetovano odbija prihvatiti pomoć Ministarstva za Objektivan Govor kako bi se stanje popravilo. Partner Jedan je kroz nekoliko tjedana obavještavao Ministarstvo kako Partner Dva koristi pred Potomkom Pet i Potomkom Osam zabranjene riječi Konfuznog Govora poput muškarac, žena, otac, majka, sin, kćer, i kako se stanje Partnera Dva s vremenom pogoršalo do te mjere da je Partner Dva u naletu bijesa i ljutnje za sebe izjavio da je muškarac i sve to pred Potomcima Pet i Osam. Partner Dva je hospitaliziran i bit će podvrgnut liječenju od Konfuznog Govora, novom metodom koju je prošle godine odobrilo Ministarstvo Nediskriminacije. Računamo da će kroz nekoliko tjedana liječenja Partner Dva ponovno biti u stanju objektivnog i korektnog uma – mirno obrazloži Osoba Tri.

Što je uzrokovalo da Partner Dva oboli od Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Partner Dva rođen je Tridesete godine Razdoblja Korektnosti i nije mogao biti zaražen od rođenja poput nas koji smo rođeni u Razdoblju Diskriminacije i koji smo prošli liječenje na prijelazu u Razdoblje Korektnosti, stoga kao mogućnost ostaje da je preko nekoga došao u kontakt s kontaminiranim materijalima iz Razdoblja Diskriminacije – nastavi Osoba Tri. Mislite nešto kao knjige, glazba, filmovi, predstave gdje se govori jezikom Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Da – kratko odvrati Osoba Tri. U kući nismo pronašli ništa sumnjivo, nikakav trag koji bi nas uputio na koji način i kako je Partner Dva došao u kontakt s Konfuznim Govorom – nastavi Osoba Tri. Osoba Pet nabora obrve i upitno pogleda prema Otkrivatelju. Kako mislite nikakav trag – upita i skine naočale i nagne se preko stola? Nema nikakvog traga na koji način je Partner Dva došao u kontakt s Konfuznim Govorom. Moguće da je riječ o autoimunom oboljenju, da je um Partnera Dva razvio neku bolest koja nam je nepoznata i da je Konfuzni Govor simptom te bolesti – mirno odgovori Osoba Tri.

Vi ste Otkrivatelji, vi morate znati sve, vi imate pristup informacijama, umovima, mislima, željama, vi morate sve znati i ništa vam ne smije promaknuti, vi ste zaduženi da se takve stvari ne događaju. Ministar Korektnosti bit će jako bijesan kada se ovo iznese na sastanku Odbora za zaštitu Nediskriminacije. Ovo je prvi zabilježeni slučaj koji vam je promaknuo. Zamislite samo gospodine Otkrivatelju koliko će biti potrebno vremena, rada i sredstava da se Partner Jedan i Potomci Pet i Osam vrate u stanje Prvobitne Korektnosti uma i koliko će psiholoških tretmana biti potrebno da ih se izliječi uključujući i korištenje lijekova – ljutio će Osoba Pet, ustajući bijesno od stola i bacajući sivu stolicu od debelo zatamnjeno staklo. Jedino objektivno i logično objašnjenje jest da je Partner Dva razvio neku vrstu čudne bolesti koju dosad nismo susreli i za koju trenutno nemamo adekvatnog tretmana – mirno će Osoba Tri. Da, izgleda da ste u pravu – reče Osoba Pet namještajući stolicu. Pokušavamo s različitim tretmanima od elektrošokova do nekih metoda mučenja, ali zasad nema velikog uspjeha. Partner Dva i dalje tvrdi da je on muškarac. Uzeli smo uzorak njegovog mozga i poslali na detaljnu analizu u Zavod za Podsvijest, možda se ispostavi da je riječ o nekom virusu ili patogenu koji se hrani zdravim stanicama mozga i ostavlja zaražene stanice koje se manifestiraju kao Konfuzni Govor. Mislimo da je u pitanju moždani udar, ali nismo otkrili nikakve ni najmanje promjene u rasporedu neurona i živčanih sinapsi u mozgu Partnera Dva. Sve se čini u najboljem redu što se tiče zdravlja, ali Partner Dva i dalje boluje od Konfuznog Govora. Znam, rečeno mi je već, zato sam i rekao da je Partner Dva na liječenju – mirno će Osoba Tri. Osoba Pet ustane. Ispruži ruku. Svejedno, hvala vam, bila je čast upoznati Otkrivatelja – razvuče usta u osmijeh. Osoba Tri prihvati stisak.

Dakle što se dogodilo, kakve imate informacije – ljutito će Ministar Korektnosti. Osoba Pet u bijelom mantilu se nakašlje i ukratko pročita izvještaj o slučaju Partnera Dva. Svi su zabrinuto slušali. Posebnu zabrinutost što se vidjelo na licima prisutnih izazvala je činjenica što Ured za Unutarnje Ideje i Misli i specijalni Odsjek za otkrivanje Govora Diskriminacije i Konfuznog Govora nije otkrio bolest kod Partnera Dva, nego su tek nakon nekoliko tjedana i na poziv Partnera Jedan intervenirali. Nakon čitanja izvještaja, Ministar za Potomstvo istakao je važnost pojedinačnog rada s Potomkom Pet i Potomkom Osam u svrhu njihovog liječenja i promatranja radi mogućeg prenošenja zaraze Konfuznog Govora s Partnera Dva. U tu svrhu predložio je odmah da se za Potomka Pet i Potomka Osam osiguraju sredstva iz rezervi kako bi ih se liječilo posebnim pristupom i metodologijom iako je izrazio zabrinutost koju metodu i lijekove primijeniti s obzirom na težinu slučaja.

S kim ste razgovarali o slučaju Partnera Dva – upita Ministar za Kontrolu Rodne Ravnopravnosti? S Osobom Tri koja radi kao Otkrivatelj i koja je radila na slučaju Partnera Dva – odvrati Osoba Pet. I nije vam mogao reći kako je Partner Dva došao u kontakt sa bolešću Konfuznog Govora – nastavi Ministar? Prema njegovom shvaćanju moguće je da je riječ o autoimunoj bolesti koju je Partner Dva razvio i kako nije morao biti nužno u kontaktu sa zaraznim materijalima Konfuznog Govora poput knjiga, filmova, kazališnih predstava – odvrati Osoba Pet. Ali to je nemoguće, svi kontaminirani materijali su ili uništeni ili se strogo čuvaju u posebnom sefu u mom uredu, a ja sef nisam otvorio od trenutka kad je nekoliko kontaminiranih zaraznih predmeta u njega stavljeno – zabrinuto će Ministar Korektnosti. Na kraju krajeva, u sefu je par slika koje prikazuju osobe iz Razdoblja Diskriminacije i ništa više, na jednoj piše ovo je žena, a na jednoj od njih piše ovo je dječak s nekoliko loših ilustracija. To mi se ne čini dovoljno da bi netko razvio takvo patološko stanje kao što je to slučaj kod Partnera Dva – zamišljeno će Ministar.

Pred kraj sastanka dogovoreno je da se stanje Partnera Dva prati izbliza. Zabranjeno je s njim razgovarati i zabranjeno ga je posjećivati. Oni koji rade na njegovom liječenju obvezni su nositi odjela sa slušnom izolacijom kako se ne bi zarazili Konfuznim Govorom. Naređeno je da se Partner Dva prebaci u zvučno izoliranu prostoriju i da se njegove izjave snimaju i prate, ali dozvolu za slušanje njegovih izjava ima samo Ministar Korektnosti i sve izjave Partnera Dva moraju biti predane zapečaćene Ministru Korektnosti.

Osoba Tri, odnosno Otkrivatelj iziđe iz male sive prostorije sa zatamnjenim staklom. U hodniku susretne nekoliko osoba u sivim odijelima i nekoliko u bijelim mantilima. Na izlazu čuvar mu vrati njegove stvari. Sivi kaput, sivi šešir i sivi kišobran. Osoba Tri iziđe na svježi zrak. Okrene se i podigne pogled na natpis iznad velikih ulaznih staklenih vrata. Ministarstvo Korektnosti pisalo je velikim sjajnim i metalnim slovima boje srebra. Iziđe na ulicu i podigne ruku. Naiđe sivi taxi, vozač u sivim hlačama i majici sive boje upita za odredište. Siva ulica broj pet – mirno će Osoba Tri. Osoba Tri gledala je sive zgrade, automobile i ljude, sive bilboarde s različitim porukama. Na jednom bilboardu bili su Osoba Devet i Osoba Sedam, poznati glumci. Ispod njih je stajao slogan: Jednost u mnoštvu i mnoštvo u jednosti, budite dio novog svijeta korektnosti gdje smo svi jedno. Na drugom bilboardu ispod dvije bezbojne sive kugle pisalo je sličnost u različitosti i različitost u sličnosti. Nakon više od pola sata taxi stane pred kućom. Sve kuće u redu bile su iste, s istim izgledom, rasporedom i dvorištem.

Osoba Tri iziđe. Osvrne se oko sebe i pogleda niz ulicu. Jednaki auti, jednaki poštanski sandučići, jednaki nogostupi i ista visina trave u dvorištu. Osoba Tri uđe u kuću. Osoba Dva Podbroj Četiri sjedila je na stolici i zabrinuto gledala u slike koje su prolazile preko displaya malog kućnog tableta. Osoba Tri priđe i sjedne. Osoba Dva ga pogleda zabrinutim pogledom. Zar ništa niste mogli učiniti – upita Osoba Dva pokazujući mu sliku Partnera Dva kojega su vodili okovanog lisicama? Ispod slike je stajao veliki naslov glavnih dnevnih novina: Je li ovo naznaka apokalipse? Partner Dva upotrijebio riječ muškarac što je znak Konfuznog Govora!!! Naslov je nastavljao dalje: Ministarstvo Korektnosti izrazilo duboku zabrinutost slučajem koji je uzburkao Javnost i u priopćenju koje je potpisao Ministar Korektnosti obećalo bespoštednu borbu sa opakom bolešću i izrazilo sigurnost kako ostali građani ne trebaju strahovati, jer je zaraza pod kontrolom, a Partner Dva se dobro oporavlja. Nismo – mirno će Osoba Tri, i baci tablet na krevet. Neko vrijeme su sjedili šutke. Jednostavno nije bilo nikakvih znakova u mislima, idejama, samo je odjednom eksplodiralo – mirno će Osoba Tri. Osoba Dva ustane od stola i ode do vrata koja vode na terasu. Potomak Dva i Potomak Sedam bi se mogli naći u opasnosti ako se ne otkrije kako je do ovog došlo. Zamisli da netko od nas dvoje oboli od Konfuznog Govora i njih zarazi – zabrinuto će Osoba Dva. Znam ‒ mirno će Osoba Tri i ustane. Idem do kupatila pa na spavanje za danas mi je dosta – reče Osoba Tri i iziđe. Osoba Dva gledala je za njim.

Osoba Tri uđe u kupatilo. Zavuče ruku u unutarnji džep sivog kaputa. Izvuče neki predmet. Otrese prašinu s njega. Zrnca prašine ga natjeraju da se nakašlje. Je li sve u redu – čuo se glas Osobe Dva. Jest – glasno će Osoba Tri. Otvori korice i pročita naslov: Ljubav u Doba Kolere. Predmet je zaplijenio kod Partnera Dva prije nego su drugi Otkrivatelji došli. Sjedne pored umivaonika na pod i otvori prvu stranicu. Nekoliko sati kasnije Osoba Tri se uspravi s poda. Ne zna koliko je dugo bio na podu kupatila. Već je bila duboka noć. Upali malo svjetlo iznad noćnog ogledala i pogleda. Ime i prezime – Steve Hunt. Datum rođenja: 20 travnja, 2059. Spol – muškarac. Boja očiju – crna. Boja kose – sijeda. Zanimanje – profesor književnosti. Zaposlenje – Sveučilište Harold Robins – odsjek za srednjovjekovnu englesku književnost. Bračno stanje – oženjen. Supruga – Jane Hunt. Djeca – sin James i kćer Carrie. Steve otvori vrata i priđe vratima spavaće sobe. Jane je spavala dok su James i Carrie spavali na njegovoj strani. Steve se nasmiješi i nečujno zatvori vrata. Vrati se u kupatilo i pogleda svoj izraz. Osoba Tri ga je gledala hladno, bezbojno i mirno, ali Steve nije mogao izdržati više pogled Osobe Tri. Svijetlo u kupatilu se ugasi.

Nekoliko dana kasnije u dnevnim novinama se pojavila vijest kako je Osoba Tri – Otkrivatelj počinila svjesni odlazak u Nepostojanje vješanjem u kupatilu. Nije bilo nikakvih tragova ni znakova kod Osobe Tri da bi tako nešto učinila. U kupatilu nisu pronađeni nikakvi tragovi bolesti Konfuznog Govora čega su se mnogi bojali s obzirom da je Osoba Tri bila u kontaktu s Partnerom Dva tijekom njegova privođenja. Novine su pohvalile objektivnost i korektnost Osobe Dva Podbroj Četiri kao i hrabrost Potomka Dva i Potomka Sedam koji su nakon kraćeg pregleda u Ministarstvu Nediskriminacije pušteni na kućno liječenje kao potpuno zdravi.

Osoba Dva Podbroj Četiri priđe ogledalu. Iznenada se začu kucanje. Sve u redu – upita Potomak Sedam. Da – glasno i mirno će Osoba Dva. Osoba Dva ponovno skrene pogled prema ogledalu. Iz ogledala ju je gledala Jane Hunt, lijevom rukom sklanjala je kosu s čela i gledala bore oko očiju i lica dok je u desnoj ruci držala neki maleni prljavi predmet koji je ličio na neku starudiju nasumično spojenih papira. Tek kad je Osoba Dva prišla bliže ogledalu i pogledala oči vidjelo se da u ruci Jane Hunt drži knjigu na čijim je koricama pisalo Ljubav u doba kolere,  i da na unutarnjoj stranici piše: Za Jane od Stevea, svibanj 2079 najdražoj ženi i supruzi, smislu i svrsi moga života. Osoba Dva pogleda u ogledalo. Jane Hunt nije mogla izdržati pogled Osobe Dva. Susjed s druge strane ulice gledao je kroz prozor u svijetlo u kupatilu. Taman se spremio da ode provjeriti Osobu Dva i Potomke Pet i Sedam, kada se svijetlo u kupatilu odjednom ugasi i cijela ulica ponovno utonu u jednolični mrak.

 

U Sarajevu, 15. 3. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

SKROMNOST – JEDINI REALAN NACRT BUDUĆNOSTI?

Skromnost je karakterna osobina koja se tradicionalno u mnogim društvima i kulturama smatra vrlinom. Karakterizira je jednostavno i prirodno ponašanje uz visok stupanj racionalnosti, umjerenosti i samokontrole naspram vlastitih želja i prohtjeva.

Možda bi se ovdje upravo trebao staviti naglasak na prirodnost, jednostavnost i umjerenost, jer se u praksi svakako mogu pronaći i neka diskutabilna očitovanja skromnosti. Npr., neurednost i pomanjkanje higijene svakako nisu skromnost, nego to što već jesu. Škrtost je skromnost još manje, a isto vrijedi i za jedan radikalni ekscentrični nedostatak interesa za sebe i svijet oko sebe.

Konfucije je smatrao da je skromnost čvrst temelj za sve vrline. To je valjda po sebi jasno, jer ne može se biti dobar, pošten, pozitivan, uzoran i produhovljen, a uz to pohlepan, bahat, nezasitan i gramziv.

Trebalo bi svakako spomenuti i ono Voltairevo da je skromnost jedina vrlina kojom se čovjek ne može hvaliti. „Kad bi se njome pohvalio više ne bi bio skroman.“

Vjerojatno nije potrebno puno naglašavati da živimo u poprilično neskromna vremena, a to je isto tako najvjerojatnije posljedica jedne individualističke etike sadašnjice koja ne računa odveć ni sa realnim potencijalima prirode niti sa ambicijama drugih ljudi. Ima samo onaj „JA“ i njegovi vječiti nezasitni prohtjevi, koji uspijevaju samima sebi biti i svrha i samoopravdanje. Međutim, ovdje bi trebalo sagledati jednu sasvim jednostavnu računicu: Koji vam se model čini više realnim i samoodrživim? Svijet, sačinjen od desetak milijardi skromnih ljudi ili svijet satkan od desetak milijardi nezasitnih pohlepnika?

Neminovnost etike

Stephen Hawking reče prije godinu-dvije da najveću opasnost za buduću opstojnost ljudskog društva predstavlja čovjekova nasilna priroda, što će reći da smo mi ljudi ipak najveća opasnost samima sebi. Kako smo već nekad o tome bili pisali: „Visokotehnološko oružje i surova ćud (još uvijek u duši) pećinskog čovjeka svakako nisu dobra kombinacija.“ Međutim, da bi se nekako ublažilo tu nasilnu prirodu, trebat će prvo sagledati uzroke svega toga, a barem po Renéu Girardu ovi uzroci su vrlo jednostavni. Radi se o mimetičkoj (oponašajućoj) prirodi međuljudskih rivalstava. Za razliku od Freuda koji je eros smatrao zadnjom instancom ljudske požude, Girard je radije izabrao nasljedovati Dostojevskog koji je smatrao da ljudska požuda zapravo ni nema neki zadnji utvrđeni objekt, nego jednostavno, ljudi žude za onim što vide da i drugi ljudi žude. A čim dvojica počnu čeznuti za istom stvari, to će neminovno uroditi njihovim međusobnim rivalstvima koja će vrlo brzo početi generirati difuznu agresivnost i nasilne fantazije, koje će se već negdje prosuti, i to najvjerojatnije po nekoj trećoj – nevinoj – strani (transfer nasilja).

Moglo bi se reći da jedan rivalski svijet ipak u potpunosti nije izvan kontrole. Inače, smatram da čovjek ne bi trebao biti preveliki pesimista glede III. svj. rata. U tom smislu, čisto sumnjam da je nekome od svjetskih lidera stalo do pokretanja nuklearnog holokausta. Malo je vjerojatno da je nekome od njih stalo da bude lider iz atomskog skloništa, te da u konačnici vlada nad spaljenom zemljom i ozračenim ostacima društva. Vole oni itekako svoje rezidencije, limuzine, svite, kao i zdravu populaciju poreskih obveznika koji mogu nesmetano privređivati za njihove vječito velike prohtjeve i međunarodne hirove. Stoga bi se na kraju moglo reći da istinski Damoklov mač jednog rivalskog svijeta nije sveopće uništenje nego vječita stagnacija. Taj svijet troši godišnje 1500 milijardi USD za rat i naoružanje. Toliko bi negdje dodatno iznosila i godišnja ratna šteta na svjetskoj razini, jer recimo da je samo u maloj BiH počinjena ratna šteta od preko 200 milijardi USD. Rivalski svijet generira velike gubitke i na području ekonomije, jer aktualni ekonomski model se bazira na konkurentnosti i rivalstvu, što podrazumijeva da su mnoge firme unaprijed osuđene na propast. Lobističko-koruptivni sustav također podrazumijeva da neki ljudi i organizacije nikad neće niti dobiti poštenu priliku da pokažu i urade što sve znaju i umiju, jer u međuvremenu se događa ono da „lisica meso pojede“. S druge strane, ako pokušamo zamisliti što bi se dogodilo kad bi se pobrojane astronomske cifre redovito ulagale u školstvo, zdravstvo i znanost, lako ćemo doći do optimistične vizije jednog sasvim drugačijeg svijeta.

Zato bi se na kraju sa sigurnošću moglo zaključiti da etika nije neka nadmašena filozofsko-teološka disciplina starog svijeta, nego istinski i neminovni prolaz u bolju budućnost. Jednostavno, taj neki idealistički bolji svijet ne traži prvenstveno još bolju tehniku, nego boljeg i poštenijeg čovjeka.

Umjesto zaključka: sveprisutnost gramzivosti

Možda je i najveća zamka gramzivosti to što ona nije ograničena samo na područje materijalnog, nego doslovno može biti sveprisutna. Gramzivost i prateće rivalstvo se lako znaju uvući i u područje kulture, pa čak i u područje duhovnog. Prisustvo rivalskih napetosti i frustracija su uvijek pouzdan znak da se previše toga zahtjeva i traži, te da bi pojedinci, a nerijetko i cijele skupine trebale malo stati na loptu. Na kraju krajeva, uvijek je važilo ono: „Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi“ (Mk 8,36)? Ali i ono drugo, vječito inspirativno i orijentirajuće: „Tko radi pravo, vedrinom odsijeva“ (usp. Post 4,7).

 

U Sarajevu, 12. 3. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto):123rf.com

Exit mobile version