altruizam – Poptheo Web Portal

O brizi

Ponekad možemo čuti kada netko izgovori: „Bit će mi briga i kad umrem“. Implicira da netko brine o nama s obje strane života. Na jednoj strani kao otac ili majka, a na drugoj kao možda anđeo čuvar ili neki dobar duh. Ili: „Za brigu mi je“. Obično se to izgovara kada postoji ozbiljna opasnost da netko upropasti sebe. Izrazom „više me nije briga“ smatramo da smo se riješili svakog opterećenja koje stvaraju zabrinutost i briga. Osloboditi se brige (ako je to moguće) znači osloboditi se samog sebe.

Još je veliki filozof Martin Heidegger pisao o čovjeku kao tubitku koji brine. Tvrdio je da je briga (sorge) nešto što u velikoj mjeri čini čovjeka onim što jest. Briga je satkana od svakodnevnih zabrinutosti. Zabrinutost za posao, za plaću, za kruh, za zdravlje. Svakodnevna zabrinutost je manifestacija čovjekovog istinskog stanja. To je stanje brige. Zabrinutost se povezuje sa zdravljem, stresom, oboljenjima i zdravim životom, pa se čovjeku preporuča, ukoliko je moguće, da bude što manje zabrinut. Nije dobro za zdravlje. Nije dobro za psihu. Nije dobro za raspoloženje.

Međutim, briga kao duboko stanje koje čovjeka čini čovjekom u sebi krije izuzetnu snagu i sposobnost preobrazbe. Briga je izvor plemenitosti. Iz nje izvire nježnost. Empatija. I sposobnost trpljenja. Želja da se pomogne i spasi drugog. Briga rađa altruizmom. Briga oslobađa straha od sebičnosti. Briga nas može i optužiti da nismo učinili koliko smo trebali i mogli.

Jer težimo svakodnevnom životu bez zabrinutosti, briga je postala nešto zlokobno i nezdravo. Nešto što se mora izbjeći. Možda je to zbog toga što je politika uzurpirala zabrinutost, pa se pri svakom izražavanju zabrinutosti neke politike oko nekog društvenog događaja cinično i sarkastično smijemo i komentiramo: „Vidi premijer izražava zabrinutost… baš simpatično“. Možda smo zbog toga izgubili iz vida brigu kao naše temeljno iskustvo. Čovjek nije satkan od briga. Ne postoje brige u množini. To su zabrinutosti. Postoji samo briga. Ujedinjujuća nutarnja sila koja nas povlači sebi i uči nas da u jednom trenutku život postaje ozbiljan. Briga. Čvrsta i stabilna mreža svakodnevnih zabrinutosti u kojoj jedna zabrinutost smjenjuje drugu u nepravilnim vremenskim intervalima. Ono što nas je zabrinulo danas, sutra možda neće. Kao liječnički nalaz nakon kojega odahnemo s olakšanjem. Ali doći će nešto drugo. Briga nas neće pustiti. Ona će i bez našeg dopuštenja pokušati pronaći novu zabrinutost za nas. Briga želi da budemo osjetljivi. Na ozbiljnost životnih okolnosti. Na ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi drugi.

Nekima je briga prokletstvo. Mrze je. Žele je se riješiti. Smeta njihovom savršenom i besmrtnom životu. Nekima je briga izvor smisla. Žive jer brinu o nekom. Možda o sebi. Možda o nekom bolesnom članu obitelji. Možda o nekoj ugroženoj društvenoj grupi. Nekima je briga učiteljica i profesorica. Iz iskustva brige naučili su više nego iz svih udžbenika i škola koje su čitali i pohađali. Briga je naše trajno stanje. I puno je više od osjećaja. Jer briga traje. Od prvog trenutka kada shvatimo da brinemo, makar se radilo o tome kako je igračka koju volimo ostala bez svoje plastične ruke ili staklenog oka, ili jednog točka. Pa sve do trenutka kada zatvaramo oči i brinemo što nas čeka poslije i što će biti s onima o kojima smo brinuli i koji sada ostaju bez nas.

Mnogima je briga jednaka pesimizmu. Tmurnim životnim razmišljanjima. Dugotrajnim depresivnim stanjima. Opet, gdje bismo bili bez brige? Gdje bi bili toliki bolesni, nemoćni, ugroženi, a sada i zaraženi da nije brige? Gdje bismo bili mi kada ne bismo ponekad brinuli i osjećali brigu sada kao težak teret, sutra kao izvor altruizma i plemenitosti prema drugom? Briga je naš usud. Satkani smo od nje. Ljudsko biće je biće brige. Definirati čovjeka kao onoga koji brine, ne promašuje daleko od istine o njemu. Iako brigu ne volimo. Iako zabrinutosti mrzimo jer nas ometaju u svakodnevnom životu. Gdje bismo bili kao ljudi da ponekad briga ne izvuče ono najgore i najbolje i najljudskije iz nas. Briga nas uči o tome kakvi smo. Nitko od nas ne može prevariti brigu. Ona će naći načina da nas prokaže kakvi smo kao ljudi. Prije ili kasnije. Netko će se zbog brige zatvoriti, sakriti i prestati biti čovjek. Netko će zbog brige iz sebe izvući ono najbolje iz svoje ljudskosti.

Bilo kako bilo, briga neće dopustiti da itko od nas trajno zatvori oči, a da ne bude prokazan kao onaj koji je brinuo ili onaj kojega nije bilo briga ni za što. Briga ne dopušta da itko od nas ode prije nego nas temeljito ne ispita i pohvali ili osudi kroz usta i svjedočenje onih o kojima smo brinuli ili nismo. Briga nas ogoljuje. Skida sve zaštitne slojeve koje smo kroz život navukli na sebe.

Ako se kaže kako se u muci prepoznaju junaci, onda se možda može reći kako se u brizi prepoznaje čovjek ili nečovjek.

U Sarajevu 16. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Björn Wylezich | Dreamstime.com

ADAPTACIJA ILI REGRESIJA – KAKO UISTINU BITI MODERAN?

Nakon početnog ismijavanja i žustre društvene kritike na samom kraju XX. stoljeća, za sudionike mutnog balkanskog rođačko-kumovskog kapitalizma ali i politike, prosječni građanin sve češće zna reći „da su se ljudi snašli“. Ekces je u međuvremenu postao društveno pravilo. Mnogi mladi ljudi (srećom, ne svi) ne skrivajući govore kako u polupismenim tajkunima i nakinđurenim sponzorušama prepoznaju svoje nepobitne uzore. Etički i kulturni kriteriji kao da su ishlapili, a kao ultimativni cilj ostaje ono „snaći se“ i to bez obzira na cijenu.

Pojmovi snalaženja i prilagodbe po sebi ponajviše pripadaju svijetu evolucijske biologije, jer koliko je znano, veliki religiozni ali i kulturni sustavi ih uopće ne spominju.

S druge strane, za evolucijsku misao pojmovi snalaženja i prilagodbe, uokvireni zajedničkim pojmom adaptacije, predstavljaju vrhunac sposobnosti nekog bića. Međutim, sve ovo s jednim velikim „ALI“! Naime, Darwin je pod adaptacijom podrazumijevao razvoj neke potpuno nove osobine ili navike, a ne povratak nekim prastarim atavizmima. A kad govorimo o onom „snalaženju“ s početka teksta, tu se očito radi o ovom drugom, a ne prvom. Zašto? Rođački kapitalizam pouzdano ne predstavlja nešto u potpunosti originalno i novo. Tu se radi o organizaciji poslovanja utemeljenog na arhaičnom plemenskom mentalitetu, pri čemu nije toliko važno tko koliko zna i može, nego je najvažnije ono: tko je tvoj, a tko nije tvoj … dok u samom središtu plemenske pedagogije stoji maksima da je svaki pripadnik tvoga plemena prijatelj i brat, dok ti je svaki pripadnik tuđeg plemena neprijatelj ili barem stranac. To je valjda i razlog zašto će svi primitivci plemenskog usmjerenja uvijek pokušati izbjeći plaćanje poreza. U njihovom suženom svjetonazoru jednostavno ne postoji dovoljna svijest o široj društvenoj cjelini i općem dobru. Šta njih boli briga kako će se financirati škole, bolnice i još puno toga drugoga. Oni su dovoljni sami sebi… U konačnici slično vrijedi i za spomenute „sponzoruše“; nema tu ničeg posebno novog, jer dobro je svima znano koji je ono najstariji zanat na svijetu…

Korisna i štetna regresija

Posebnost čovjeka je ta što on nije samo evolutivno, nego i regresivno biće, a sama regresija pri tome dođe nešto kao obrnuta evolucija. Dok je evolucija okrenuta prema budućnosti i bavi se razvojem novih osobina i karakteristika, dotle regresija svoja rješenja traži u prošlosti.

Regresija u svakom slučaju ne mora biti nešto negativno. Ona je zaslužna i za ponovno otkriće brojnih dobrih stvari koje su svojevremeno bile istisnute pred valom novih otkrića i rješenja. Tako je pronalazimo i u kulturi, pa čak i u dizajnu. Npr., renesansa je kao jedno od najznačajnijih kulturnih razdoblja u povijesti ljudske civilizacije u središtu svoga zanimanja imala upravo ponovno otkrivanje velikih zaboravljenih dostignuća minule antičke kulture i misli. S druge strane, u dizajnu regresiju pronalazimo kroz novu reinterpretaciju – u međuvremenu – prevladanog dizajna. Npr., među automobilima, danas su ponovno popularni neki modeli iz 60-tih i 70-tih poput „fiće“ i „minija“, a globalno hvaljeni i obožavani Applov dizajn po sebi nije ništa drugo nego blaga reinterpretacija njemačkog dizajnera Dietera Ramsa, tj. njegovih radova od prije otprilike pola stoljeća.

Slika 1: Lijevo: Ramsov radio tranzistor iz 1958. Desno: Appleov prvi iPod iz 2001. Izvor (foto): bellroy.com

Međutim, ako govorimo o ekonomskim i društveno-političkim stvarima, kao uostalom i onim osobno-psihološkim, regresija se javlja uglavnom kao negativna i uznemiravajuća pojava. Tendencija da se u kriznim situacijama bježi natrag a ne naprijed, mogla bi biti dobra samo u svijetu s malo problema. No, što je problema više ili što su oni veći, to će značiti da takav svijet neće moći istinski napredovati.

Kao reprezentativnog anatoma civilizacijske regresije mogli bismo imenovati britanskog pisca Williama Goldinga. Već u svojem prvom značajnijem i ujedno najslavnijem djelu „Gospodar muha“ (Lord of the flies) iz 1954., Golding se posvećuje seciranju krhkosti kulture i civilizacije, pod pretpostavkom kako samo jedno veliko i tragično događanje fine i uglađene ljude preko noći pretvara u divlju i okrutnu primitivnu hordu.

Istinska adaptivnost

U neka mnogo starija vremena zima nikako nije značila zimske radosti već istinsku smrtonosnu kušnju. Niske temperature, otežano kretanje kroz snježne nanose te nedostatak hrane tjerali su manje-više sva živa bića na prilagodbu i snalaženje. U tom smislu veći broj životinja je razvio sposobnost hibernacije (zimskog sna), koji u nekim slučajevima može trajati čak i do sedam mjeseci. U tom periodu snižava se tjelesna temperatura, u nekim slučajevima čak i do samo jednog stupnja, broj otkucaja srca pada na svega par otkucaja u minuti. Na ovaj način se radikalno smanjuje potrošnja energije koja se vrlo štedljivo nadoknađuje razgradnjom iz masnih naslaga. No, druge životinje su razvile i neke drugačije sposobnosti. Npr. divlje svinje imaju nevjerojatno svestran probni trakt koji može svariti manje-više sve: i tvrdo korijenje, i trule strvine, tako da su u stanju uvijek sebi naći nešto za jelo, te su u zimsko vrijeme čak i aktivnije nego u ostatak godine (vrijeme parenja i puno borbe oko toga). Kod jelena pronalazimo opet novu taktiku. Biolozi procjenjuju da je oblik njegovih rogova zapravo više prilagođen za razgrtanje snijega nego za borbu. Služeći se tom prirodnom lopatom, u zimsko vrijeme uspijeva doći do oskudnog raslinja ispod debelog snježnog pokrivača. Neke životinje poput vjeverice opet pribjegavaju pravljenju zaliha za zimu. Sličnom taktikom se na kraju krajeva poslužio i čovjek, koristeći i još par drugih korisnih trikova (vatra, zimska odjeća, pravljenje solidnijih, zatvorenih nastambi).

Već smo ranije pisali kako su se za čovjekov napredak ključnim pokazale slijedeće dvije osobine: sposobnost detaljnog učenja i altruizam. Ono prvo je omogućilo razvoj kao i svladavanje složenih znanja, a ono drugo je bilo još sveobuhvatnije. S jedne strane, kroz zauzetu brigu za bolesne i ranjene srodnike altruizam je uzrokovao i značajno produženje životnoga vijeka čovjeka. S druge strane, altruizam je omogućio ljudima i da se udružuju na izradi većih i složenijih projekata čije će blagodati stizati tek znatno kasnije. Tko bi rekao, ali čovjekova sposobnost odlaganja zadovoljstva se pokazala – eto – svojevrsnim ključem njegovog kulturnog i civilizacijskog napretka.

Sa svim ovim se izgledno cijela priča o napretku okreće naglavačke, jer danas mnogi počesto razmišljaju obratno: zakleli bi se da je odgađanje zadovoljstva tamo neki glupi primitivni vjerski moral, a da su seks, drskost i sav prateći vulgarni materijalizam nešto posve moderno i napredno – konačna i ultimativna emancipacija potlačenog ljudskog bića.

Onkraj svih ideoloških sukoba, moglo bi se jednostavno reći: tko stvarno misli biti moderan morat će neminovno razmišljati i djelovati u smjeru posvemašnje originalnosti; smisliti nam i razraditi nešto korisno i pametno, što još nikad nije među ljudima postojalo. Reklo bi se, što dalje od svake ekonomske i društveno-političke regresije.

U Sarajevu, 29. 4. 2018.

M. B.

Prvo lice množine (II. Dio): zadnje utemeljenje stvari je uvijek bez temelja…

„Ako na putu do cilja staneš zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji na tebe laje, nikad nećeš stići do cilja“ – Fjodor Dostojevski.

Uvodna napomena – onako – više za muške čitatelje: kad je 80-tih godina XX. st. krenuo sav taj spektakularni rašomon s mješovitim borilačkim sportovima, mnogi su mislili da će brutalni MMA turniri samo dokazati neprikosnovenu dominaciju „stand up“ boraca nad tzv. „parterašima“. Jednostavnije rečeno – a da i dame koliko toliko mogu razumjeti – nekako se mislilo da jedan solidan hrvač nikad neće imati šanse protiv solidnog boksera, jer postojalo je općenito uvjerenje da ništa nije toliko moćno kao „štos u nos“. Međutim, vrijeme je pokazalo sasvim suprotno: Hrvači ne da nisu bili lošiji od boksera u međusobnom srazu, nego se pokazalo da čak posjeduju i stanovitu premoć. Kao da su ovi i boksače, ali i svekoliku mušku javnost željnu krvi podsjetili na elementarnu fiziku stvari: lakše je drugog čovjeka izbaciti iz ravnoteže nego što će se ovaj na silu moći održati u istoj. A kad jednom obojica padnu (u) na parter, a past će, tad počinje neprikosnovena dominacija hrvača.

Naš način kretanja na dvije noge je zapravo vrlo ekscentričan i ne smijemo zaboraviti da se ne rađamo sa ovom vještinom, nego je naporno svladavamo i učimo. Djetetu treba prvo oko godinu dana da ikako prohoda, a zatim još desetak da postane posve stabilno na nogama, jer svi znamo da djeca lako padaju, osobito kad pokušavaju trčati.

Mala – čudna – uvodna napomena nas dovodi do nečega o čemu smo već ranije govorili/pisali. Uopće, sve stvari u prirodi je lakše dovoditi iz stanja višeg reda u niže, nego obratno. Potresi su kroz povijest porušili milijune kuća, te od njih napravili gomilu šuta, ali nikad nisu od gomile šuta kojim slučajem stvorili jednu jedinu funkcionalnu kuću. Priroda jednostavno tako funkcionira: uvijek se lakše kretati nizvodno nego uzvodno; uvijek je lakše razarati nego graditi… Isto tako, na ljudskoj razini, uvijek je lakše biti lijen, negativan i bezidejan, nego vrijedan, pozitivan i kreativan. Ili u duhu onoga što reče veliki komičar Jerry Lewis: „Ljude je puno lakše rasplakati nego nasmijati … najteže je biti glumac-komičar“.

Mnogi su mišljenja da je upravo zbog ove datosti ljudska vrsta osuđena – ako već ne na potpunu propast – onda barem na neki relativni neuspjeh. Kako često čujem, odnosno vidim, u raspravama po kojekakvim forumima, pesimisti me upozoravaju da od mojeg poslovičnog optimizma na kraju neće biti ništa, jer s ljudima je tako kako jest: pozitivci će uvijek biti u manjini i oni nikad neće moći nadoknaditi svu onu štetu koju počine negativci, ma koliko god se ovi trudili… Sličnu je stvar jednom izrekao i Ivo Andrić: “Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle.” U tom smislu se i cijela povijest čovječanstva upriličuje kao povijest rušenja i naknadnog popravljanja srušenog.

Dokle sam „Ja“, ja – a gdje počinju drugi?

„Pakao, to su drugi (ljudi)“ – povika prvak filozofskog pesimizma J. P. Sartre! Kako već rekosmo, suživot i različiti oblici suradnje se na kraju često pokažu kao potpuno razočarenje.

Neki proračuni pokazuju da će navedena situacija s ljudima vremenom postajati sve teža. Već smo u prethodnom tekstu spominjali Dawkinsa i njegov famozni „Sebični gen“. Ovaj znanstvenik je mišljenja da će s vremenom među ljudima prevladati sebične jedinke. Zašto? U pitanju je sasvim jednostavna računica: altruisti se često ne uspijevaju „razmnožiti“ i to upravo stoga jer su altruisti. Heroji ginu, nesebično dajući sebe za više ciljeve, ideale i opće dobro. Drugi se opet posvećuju do kraja nekom zahtjevnom radu i poslanju. S druge strane, sebičnjaci se drže onog mizernog, ali biološki učinkovitog „u se’, na se’, poda se’“, i tako njihovi geni postupno postaju sve učestaliji, dok altruisti polagano izumiru. Naravno, ovdje ostaje pitanje što je to uistinu sebičnost? Neki bi rekli da su sebični baš oni koji ne podižu sebi potomstvo, a ne ovi drugi … I sam bi se složio da istinski sebičnjaci nisu sposobni za roditeljstvo, međutim, to nisu altruisti nego neke sasvim beznačajne ljudske spodobe. No, ovdje opet kao činjenica ostaje problem da ono vjerojatno najbolje među ljudima počesto ne ostavlja iza sebe potomstvo, i to je za čovječanstvo u cjelini svakako problem ili možda ipak nije problem. Kako smo ono nedavno već pisali, možda je konačno vrijeme da se okonča vrijeme heroizma. Baš kao nekakav apokaliptički scenarij i rasplet: da se svako konačno suoči sam sa sobom, svojim promašajima, zabludama, ali i svojim dobrim potencijalima…

No, vratimo se još malo demotivacijskoj dimenziji ljudske mizerije… Ljudi, kako rekosmo, počesto izgube motivaciju kad spoznaju da na kraju neće biti moguće popraviti sve ono što će negativci u međuvremenu pokvarit. Kako ono netko mudro primijeti: „Čuvajte se negativaca, oni nađu problem za svako rješenje!“

S jedne strane, sasvim je normalno da nas takve civilizacijske tekovine potresu i pogode. Međutim, s druge strane, jesam li ja onda uistinu ja ukoliko moje raspoloženje i motivacija u potpunosti ovise o drugim ljudima. Ima li onda uopće ono nešto što ja želim, ili je sve što ja želim samo ono što drugi žele? I tako opet dolazimo do problema individuacije. Po Jungu, ona je nužno povezana sa distanciranjem pojedinca od logike mase, da ne kažemo „stada“. Dozrijevanja osobnosti nema bez ovog odvajanja od onog pitanja kakvi su „oni“ i što „oni“ žele? Nasuprot tome, mora doći ono tko sam „ja“ i što „ja“ želim? Kako to prekrasno primijeti Dostojevski: „Ako na putu do cilja staneš zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji na tebe laje, nikad nećeš stići do cilja.“

Bez razloga

„Kako da budem dobar ako za to u ovakvom svijetu i među ovakvim ljudima ne pronalazim dovoljno razloga“ – neko je često pitanje današnjice, ali slobodno možemo primijetiti – i svakog drugog pokoljenja!?

S jednim u životu sigurno moramo računati – kad-tad ćemo ostati bez razloga i to bez bilo kakvog razloga. Život se prije ili kasnije pobrine da do temelja protrese sve ono u što smo vjerovali i za što smo se borili. Logika potrebnih razloga, jednostavno rečeno, osuđena je na propast i onda čovjeku ostaje samo par opcija: neka blaža ili teža forma nihilizma, možda kakav raspojasani vulgarni materijalizam ili ono abrahamovsko – „u nadi protiv svake nade vjerovati“ (Rim 4, 16-25).

Kad-tad moramo iskusiti to odurno izrugivanje sudbine nad svim našim prethodnim razlozima, kao i prateću radikalnu samoću koja uz to ide. Tek tad, kad popucaju svi šavovi i čvorovi koji su nas vezivali uz bliži i daljnji svijet, tek tad mogu vidjeti tko sam zapravo „ja“ i što mi je činiti na ovom svijetu…

Apostazija ili istinski skok vjere?

Nije bilo dobro prihvaćeno u kršćanskoj teologiji niti kad je to izrekao Rudolf Bultmann, niti kad je to s katoličke strane ponovio Karl Rahner. Nešto, što bi se otprilike moglo sažeti s riječima: Prihvaćam živjeti po evanđelju čak i kad bi sigurno znao da iza smrti nema ništa! Mnogi su ovo doživjeli kao nekakav grešni manifest bezreligioznog kršćanstva; neki su ovo čak doživjeli kao nesumnjivu apostaziju, ali neki su u ovome također vidjeli definitivni skok vjere, te neosporni trijumf ljudskoga duha. „Biram dobro jer je dobro i zato što ne znam drugačije, a ne prvenstveno stoga što mi ono eventualno može donijeti kakvu basnoslovnu nagradu i plaću…“. Tko zna, ovo nadilazi uobičajene ljudske standarde mudrosti i logike; ovdje se svatko mora sam opredijeliti…

Samoća kao preduvjet istinskog zajedništva

Netko pametno reče da smo za istinsku ljubav sposobni tek onda kada umijemo funkcionirati i samostalno. Ovisnost o drugima se uvijek pokazuje kao izvor problema, kako za „njih“, tako i za nas same. To bi uopće bio i nekakav dekonstrukcijski nacrt izgradnje novog zajedništva o kojem smo počeli pisati u prethodnom nastavku. Mora se prvo nekako izaći na kraj sa samim sobom da bi se onda moglo i s drugima lijepo živjeti i raditi. Kako ono okrutno, ali smisleno primijeti Arthur Schopenhauer u svojim Aforizmima: „Zašto su obični ljudi tako društveni i prilagodljivi? Zato što lakše podnose druge nego sami sebe.”

Za kraj, možda ću zvučati otrcano i paušalno, čak i naivno, ali stvarno mislim da će nas krenuti nabolje kad prvo naučimo podnositi sami sebe…

U Sarajevu, 3. 8. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com