moral – Poptheo Web Portal

O samopoštovanju

Samopoštovanje nije pitanje izgleda. Čovjek može izgledati drugačije od samopoštovanja koje nosi u sebi. Samopoštovanje ne mora biti ojačano niti oslabljeno okolinom. Ono izgleda proizlazi iz čovjekovih nutarnjih moralnih osjećaja. Dva osjećaja izgrađuju samopoštovanje. Stid i dostojanstvo. Stid ne dopušta čovjeku da se uzdigne i oholo tvrdi kako je božanstvo. Stid ga podsjeća na njegove nedostatke i slabosti. Podsjeća ga da je čovjek. Dostojanstvo mu ne dopušta da se spusti na razinu divlje zvijeri. Dostojanstvo ga uzdiže u njegovoj ljudskosti. Stid i dostojanstvo rađaju samopoštovanjem. Gubljenjem stida i gubljenjem dostojanstva, gubi se i samopoštovanje. I stid i dostojanstvo samo na različiti način govore čovjeku isto: Ako to učiniš, više nećeš biti čovjek, izgubit ćeš samopoštovanje. Stid i dostojanstvo osjećaju sve što se događa u čovjeku i izvan njega. Između tog odnosa nutarnjeg i vanjskog svijeta ponekad se ponašaju kao suci i osuđuju: Kako si to mogao učiniti? Zar te nije stid? Gdje ti je samopoštovanje? Ponekad se ponašaju kao istinski prijatelji i pružaju podršku: Dobro je što nisi to učinio jer da si učinio, izgubio bi samopoštovanje. Gledajući kako ponekad drugi gube osjećaj za stid i dostojanstvo, čovjek misli da bi se oslobodio tolikih okova kad bi se oslobodio osjećaja stida prema sebi i osjećaja poštivanja dostojanstva drugog čovjeka. Misli da ako bi uspio iskorijeniti stid pred vlastitim grijesima i obvezujući osjećaj dostojanstva koje treba iskazivati osobi drugog, bio bi slobodan činiti što želi. I kada to učini, strelovitom brzinom gubi i samopoštovanje. Više ne može osjećati stid i prezire dostojanstvo drugog. U trenutku misli da je to samopoštovanje. Pogaziti stid i pogaziti i svoje i tuđe dostojanstvo. Izgleda da nema granica i moralnih dilema. Ipak, samopoštovanje nije ništa drugo nego moralni osjećaj za granice koje se ne bi trebalo prelaziti niti prema sebi niti prema drugom. Samopoštovanje može biti oponašano. Čovjek se može kamuflirati i pretvarati da ga ima i da ga posjeduje. Može ga pokušati nadoknaditi drugim sredstvima i drugim načinima. Međutim, samopoštovanje je u konačnici dubok i snažan moralni impuls kojega određuju i omeđuju stid i dostojanstvo. Ako to učinim, past ću toliko nisko da ću izgubiti i osjećaj stida i svoje dostojanstvo. Ovakav stav prema sebi moralno je pitanje, a ne pitanje sredstava, vanjskog izgleda i načina predstavljanja sebe. Samopoštovanje je moralno pitanje o samom sebi i svojoj ljudskosti. Moralno pitanje o njezinim granicama, dometima i onomu što se nikada i ni pod kojim uvjetima ne smije učiniti jer stid i dostojanstvo nešto izričito zabranjuju. Samopoštovanje je privatno moralno ogledalo. U njemu se jasno vidi gdje se nalazi moj stid i na kojoj razini i gdje se nalazi moje dostojanstvo. Više osjećaja stida pred onim što me izaziva i nudi se iako to ne smijem učiniti jača dostojanstvo i time jača samopoštovanje: Ne smijem prijeći ovu granicu i ne smijem pasti ispod ove razine. Stid upozorava da se ne smije prijeći preko neke granice, dostojanstvo upozorava da se ne smije pasti ispod neke razine. Stid kao granica i dostojanstvo kao razina mjerna su jedinica kojom se mjeri samopoštovanje. Stid bez dostojanstva stvara izvitoperenu sliku o svemu kao zlom, pokvarenom i nemoralnom i baca u očaj čovjeka jer u svemu onda vidi pokvareno, zlo i grešno. Dostojanstvo bez stida stvara pogrešnu sliku o svemu kao dopuštenom i dozvoljenom i opija čovjeka ohološću i mišlju kako ne postoji granica koju ne smije prijeći i razina ispod koje ne smije pasti. Stid bez dostojanstva je očaj i pad u pesimizam jer je sve zlo i pokvareno. Dostojanstvo bez stida je oholost i megalomanija bez granice i razine. Tek zajedno, stid i dostojanstvo kao dva krila kojima čovjek mora vješto balansirati da se ne bi survao u provaliju bilo očaja, bilo oholosti rađaju osjećaj samopoštovanja. Stid kontrolira dostojanstvo da ne prijeđe granicu ljudskog. Dostojanstvo izgrađuje stid kao stabilan i zdrav moralni osjećaj koji prepoznaje granice koje se ne prelaze, dok istovremeno potiče stid da se izdigne iznad pesimizma i očaja o zloći i pokvarenosti svega i svakoga. Samopoštovanje je proces moralne izgradnje samog sebe. Čovjek ne mora na izvana ostavljati dojam o svom samopoštovanju jer se cijeli proces najčešće odvija u njemu. U njemu se dugoročno i istovremeno izgrađuju osjećaji stida i dostojanstva koji su temeljne poluge izgradnje samopoštovanja. Tek tu i tamo u izvanjskim reakcijama, odlukama i izborima iznenađeno otkrivamo koliko neki ljudi imaju samopoštovanja jer njihov vanjski izgled cijelo vrijeme govori drugačije o njima. U takvim susretima ostajemo iznenađeni, ponekad zavidni, ali i privučeni primjerom čovjeka koji prema sebi ima samopoštovanja. I kada pokušamo dati odgovor na pitanje zašto nas je netko privukao svojim djelovanjem i primjerom i odakle mu toliko samopoštovanja jer smo mislili da ga nema, ne možemo dati precizan i opipljiv odgovor. Najčešće se pozovemo na neko maglovito nešto u njemu. Ali to nije nikakvo maglovito i nejasno nešto. Jer maglovito i nejasno nešto nije sposobno usmjeriti čovjeka i njegov moralni osjećaj na primjerene i jasne reakcije, izbore i odluke. To su jasni moralni kriteriji djelovanja i razmišljanja koji počivaju na dobrim i čvrstim temeljima stida i dostojanstva koji onoga čijem se samopoštovanju divimo i donekle zavidimo upozoravaju ispod koje razine ne smije pasti i preko koje granice ne smije prijeći. Ako prijeđe granicu i padne ispod razine, prelazi u drugačiji svijet, a tamo se ponekad gubi svaki stid i dostojanstvo i, u konačnici, tamo se gubi i svako samopoštovanje. Zato su stid i dostojanstvo mjerne jedinice samopoštovanja jer čovjek osjeća kroz njih granice koje se ne prelaze i razine ispod kojih se ne spušta i tako ostaje u svom svijetu samopoštovanja ponekad i usamljen kao objekt ogovaranja, prijezira i nerazumijevanja. To je ponekad cijena moralnog osjećaja stida pred sobom i cijena dostojanstva drugog koje nas obvezuje. To je ponekad cijena samopoštovanja. Ne postoji drugačiji put da ga čovjek izgradi i postigne. Stid i dostojanstvo ne mogu sebi dopustiti da ih se zaobiđe. Ako bez njih izgradimo nešto, to neće biti samopoštovanje makar sebe uvjeravali da jest. Možda će biti nekakvo oponašanje, simulacija, dvoličnost i iluzija moralnosti, ali neće biti samopoštovanje, jer istinsko i duboko samopoštovanje je za čovjeka uvijek temeljno moralno pitanje o odnosu prema sebi i prema drugom, a u odnosu prema sebi i prema drugom stid i dostojanstvo igraju osobitu ulogu i nemoguće ih je izbjeći i od njih se sakriti. Ne možemo pobjeći našim privatnim moralnim ogledalima stida i dostojanstva. I kad zatvorimo oči, vidimo sebe kao što i osjećamo da neke granice nismo smjeli prijeći i da ispod nekih razina nismo smjeli pasti. Osjećamo moralne krahove i izdaje i gubimo polako samopoštovanje. Jer ako sam prešao zabranjenu granicu i pao ispod dopuštene razine, što me može zaustaviti da prelazim dalje i padam dublje? Ništa te ne može zaustaviti. Ako dođeš do kraja, neće ostati ništa od tvog samopoštovanja, tvoga stida i tvog i tuđeg dostojanstva. Ali tamo gdje si došao bez stida, dostojanstva i samopoštovanja, to je neki drugačiji svijet. U tom svijetu žive i proždiru se divlje zvijeri. U tom svijetu nema više stida, nema više dostojanstva i nema više samopoštovanja. Nema više morala. Slobodan si u svom novom svijetu. Oslobodio si se okova. Ali su se oslobodili i drugi. I oni poput tebe vrebaju da te proždru. Kao i ti njih. I više nema stida. Dostojanstva. Samopoštovanja.

U Sarajevu 10. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jasminko Ibrakovic

VAŽNO SE POKAJATI

Samoopravdavanje bi se moglo opisati kao izvjesna forma samocementiranja. S jedne strane, ono nas naspram vanjskih utjecaja čini čvršćima i nedodirljivima, no s druge strane, također nas čini moralno statičnima i nepopravljivima. Pa zašto bi se mijenjali ako smo već konstatirali da nikome i nizašto nismo krivi!?

Prejeo se – „pravo bio gladan“!

Napio se – „ponijelo me društvo“!

Napušio se – „pa zdrava je trava“!

Mrzi – „samo mi se ne sviđa“!

Lijen pravo – „nije, nego sam umoran“!

Užasno prost – „samo sam iskren“!

Laže – „ali to je konstruktivna laž“!

Pokr’o alat s posla – „pa svi kradu“!

Ne voli koga treba voljeti – „ali zato volim cijeli svijet“!

Prebio ga skroz – „on je prvi počeo“!

Zavidan – „nisam, nego on to stvarno ne zaslužuje“!

Ne čita ništa – „pa prirodno pametan“!

Dangubi – „joj, kako ovo vrijeme leti“.

Vara curu – „a kemija“!

Vidimo, svaka ružna priča može biti ispričana na lijep ili barem prihvatljiv način. Tisućljeća zločina, ali i onih običnih svakodnevnih gluposti i nestašluka su nas učinila bićima vičnim samoopravdavanju. I u tome je čovjek toliko uspješan da počesto čak i sam sebe uspije uvjeriti u vlastitu pravednost i nevinost.

No, može biti da smo na nekoj razini stvarnosti doista svi nevini. Pa ne postoji savršena ljudska priča. Ne postoji ni savršena ljudska genetika, kao što ne postoji ni savršen odgoj, a još manje savršeno školstvo ili idealan društveni utjecaj. Većinom radimo kako znamo i umijemo, i vrlo je teško ići protiv sebe. Čemu se onda kajati ako su stvari takve kakve jesu i ako ne postoji jednostavan način da budu bolje?

Ali, postavlja se pitanje zašto onda tako uspješno primjećujemo tuđe mane i zločine? Zašto očekujemo stalno da se drugi nešto mijenjaju i budu bolji? Ne znači li to da ipak postoji nekakav univerzalni vječni moral? No, čak i naspram jednog takvog univerzalnog vječnog morala samoopravdavanje je i dalje vrlo snalažljivo i vješto. Neko će reći: „pa ljudi smo – najbliži smo samima sebi, i u prirodi nam je stoga da budemo uvijek barem malo stroži prema drugima nego prema samima sebi“.

No ipak, važno se pokajati. Da bi nešto bolje učinio sa sobom i svojim životom, moram prvo shvatiti da stvari mogu i trebaju biti bolje, a ovo „bolje“ ne može doći dok se čvrsto držim za ono „gȍrē“ – kao za jedinu mogućnost svoga života. Uspoređujući ovu situaciju sa zdravim higijenskim navikama moglo bi se reći kako kuću redovito čiste samo oni koji su u stanju opaziti prljavštinu. Jer ako prljavštine „službeno“ nema, onda nema ni čišćenja, a kako znamo, tek u takvim situacijama i zavlada prljavština.

Dolazimo na kraju i do vjerojatno najozbiljnijeg i najsmislenijeg prigovora kajanju. Kako smo već malo natuknuli, svi smo mi po sebi dio jednog šireg konteksta, a taj kontekst je u svojoj cjelovitosti vidno nesavršen. I zašto bi se čovjek onda trebao kajati ako je on kao takav tek proizvod i zbir većeg broja okolnosti (genetika, kućni odgoj, školstvo, društveni utjecaji…)? Nije li onda sve to pomalo čak i nepravedno – da čovjek sad nešto izigrava krivca posred svih mogućih krivaca i krivica koji su umiješali prste u njegovoj formaciji i nastanku? Na kraju krajeva, i svi ozbiljni moralni sustavi računaju prvenstveno sa onom osobnom, a ne kolektivnom odgovornošću.

Čini mi se kako se na ovu posvemašnju relativnost života uspješno može odgovoriti samo onim jednim drugim, prosvjećenijim, višim oblikom relativizma – ako takav uopće postoji: Na kraju uopće nije važno koliko je bilo do mene, a koliko do drugih krivaca. Reklo bi se: „Bog zna“. Ali pored svega toga ja ipak želim bolji, smisleniji i radosniji život! Briga me tko je koliko kriv! Ako su drugi već upropastili svoje životne prilike i šanse, nikako ne želim da i ja zbog toga upropastim svoje. Želim izići iz egzistencijalnog sivila i stoga se prkosno i ponosno odričem svih vlastitih bedastoća, bez obzira na to tko je za njih kriv. Tko god da je, meni samom ne trebaju! Želim da me drugi pamte po dobru, a još više od toga da se sam osjećam dobro u vlastitoj koži! U tom smislu kajanje predstavlja jedno ultimativno odreknuće od prosječnosti i sivila egzistencije i tko tako shvati stvari taj će rado i svakodnevno preispitivati svoju savjest … i neće mu biti problem do u detalje se baviti sa svojim grijesima i nesavršenostima…

U Sarajevu, 4. 5. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

Kad bi svećenik bio oženjen

Kad bi se svećenici mogli ženiti, nikada ne bi bili mrzovoljni, propovijedali bi točno onoliko koliko treba i točno onako kako vjerničke uši žele čuti. Kad bi se svećenici mogli ženiti, sve bi bilo tako krasno u Crkvi, kad bi se svećenici mogli ženiti, nestalo bi grijeha, vjernici bi bili tako dobri i pobožni, a svećenici bi bili toliko revni i savjesni da ni jednima ni drugima na kraju možda ne bi trebali ni molitva, ni sakramenti, čak ni Crkva. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio tako frustriran na večernjoj misi iako je taj dan već imao i jedan sprovod i prije toga nekoliko bolesnika u bolnici. Jest, ali da je oženjen on nikada ne bi bio umoran, on bi uvijek svjež radostan i odmoran posjećivao bolesnike, čak bi bio toliko opušten da bi i na sprovodu ispričao vic.

Ovako, jer je neoženjen kada posjećuje bolesnike i sahranjuje mrtve povremeno je nekako dostojanstven i ozbiljan, pa ga svi u bolnici nerado susreću, a i na sprovodima mu znaju prigovoriti koješta. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio ljut što nedjeljom ima tri mise, ne bi bio nervozan što se mora spremiti za propovijed nedjeljom, ne bi bio umoran što je subotom imao vjeronauk. Da je oženjen, on bi nedjeljom propovijedao fantastično, tako kratko i jasno da bi čak i oni pravi zlobnici u zadnjim klupama koji mu dolaze jednom godišnje na misu ostali ugodno iznenađeni, a možda bi se neki od njih i obratili.

Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio toliko ozbiljan kada pripravlja i tumači mladim parovima narav i smisao braka u Katoličkoj Crkvi, ne bi bio toliko dvoličan govoreći o nečemu o čemu nema pojma, štoviše, mogao bi s mladim parom podijeliti svoje bračne tegobe i pokoju „pikanteriju“ iz svoga braka, a možda čak i prepustiti svojoj ljepšoj polovici da održi jedno predavanje. Da je oženjen, parovi koji žele sklopiti brak hrlili bi u stotinama i tisućama na bračne seminare kod njega kao iskusnog bračnog čovjeka i držali bi se do kraja života svega onoga što ih on uči i pouči o braku u Katoličkoj crkvi.

Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio toliko odbojan mladima kojima stalno trubi o žrtvi, o odricanju, o grijehu, o opasnostima, o propastima, ne bi bio toliko depresivan. Kad bi bio oženjen, mladi bi stalno dolazi na njegove seminare i duhovne obnove i sve bi u životu živjeli i primjenjivali od onoga što im govori on kako Katolička crkva razumije i shvaća život, stvarnost, čovjeka. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio tako tvrdoglav i uporan trubeći u ispovijedi kako postoji grijeh i kako je čovjeku potrebna Božja milost da bi se grijehu odupro i s njim borio, a definitivno kad bi bio oženjen, on bi u ispovjedi čak ukinuo neke Božje zapovijedi.

Kad bi bio oženjen, redovi i redovi grešnika stajali bi pred njegovom ispovjedaonicom odlazeći sretna i ozarena lica s čvrstom vjerničkom odlukom da više neće krasti, ubijati, činiti zlo. Zapravo, uskoro ni ispovijed ne bi trebala, jer bi se vjernici toliko popravili samo da im je župnik oženjen. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi se držao crkvene hijerarhije „k’o pijan plota“, slušao upute Crkve, Pape, Crkvenih sabora, mjesnog biskupa. Nego ovako on stalno nešto trubi o hijerarhiji, o važnosti Crkvenog nauka, Crkvene predaje i Crkvenog učiteljstva.

Da je oženjen, ne bi se toliko držao hijerarhije, a možda ne bi bilo ni potrebe. Vjernici bi toliko pristajali uz nauk Crkve i privatno i javno i u javnom i u privatnom životu samo da im je župnik oženjen. Kad bi bio oženjen, ne bi se svećenik bavio stvarima kojima ne smije, trgovinom, politikom, spletkarenjem, karijerom, seksualnim devijacijama. Kad bi bio oženjen, kako bi samo svećenik molio i postio. Dane i dane bi provodio u molitvi, a postio bi svaki dan o kruhu i vodi, čak bi i nedjeljom postio ako treba. Kad bi bio oženjen, bio bi svet još za života, hodajući kip kojega kad sretneš dodirneš rukama i prekrižiš se koliko je svet.

Kad bi bio oženjen, vjernici bi takvom snagom, voljom i vjerom pristajali uz Crkvu. Mladi se ne bi gubili u životu, u porocima, u grijehu, nikakav rad s njima ne bi bio potreban. Bračni parovi bi bili živi svjedoci ljubavi, žrtve i odricanja, nikakva priprava ne bi trebala. Crkve bi svakodnevno bile pune, u ispovjedaonicama se svjetlo ne bi gasilo ni preko dana ni uvečer, a broj zvanja bio bi toliki da bi uskoro svaki vjernik pojedinačno mogao i trebao dobiti ako ne svoga župnika, a onda barem svoga kapelana. Kad bi svećenik bio oženjen, ne bismo u Crkvi imali više nikad nikakvih problema. Pitanje je čak bi li Krist uopće ponovno trebao dolaziti. Šteta što neoženjen svećenik nije jedini, apsolutni i najveći problem u Crkvi, njegova ženidba bi riješila odmah sve naše crkvene probleme bilo vjerničke bilo svećeničke.

Vidimo to u drugim kršćanskim zajednicama gdje se službenici mogu oženiti, one nemaju nikakvih problema svi njihovi problemi su valjda odavno riješeni, crkve su im dupkom pune, a broj zvanja im je toliki da svaki vjernik ima svoga osobnog župnika, i kod njih više nema zla, grijeha i jedni i drugi su postali sveti ljudi svetog života, svi njihovi crkveni, vjernički, ali i društveni, politički i ekonomski problemi su se odmah riješili sami od sebe, čak ni Svevišnji uopće nije morao intervenirati.

Kada dođete u neku nama „zapadniju“ zemlju, zapljusne vas val vjere i odanosti vjeri, oduševite se koliko mladih dolazi u crkvu, pozitivno vas iznenadi što nitko ne radi nedjeljom, ostanete ugodno šokirani istraživanjima koja pokazuju da broj praktičnih i aktivnih vjernika nedjeljom doseže čak i iznad 100%, a nešto je manji broj onih koji idu svaki dan negdje oko 95%, broj krštenih, krizmanih raste svake godine, a broj razvoda je gotovo zanemariv na razini nevidljive statističke pogreške.

I sve to kako propovijeda jedan strani „zapadni“ kolega po struci, a koji želi ostati anoniman od kako se mogu ženiti. Propovijeda on kako će uskoro morati proširivati mala sjemeništa, bogoslovije i osnivati nove fakultete, jer ne znaju kuda će s tolikim zvanjima. Ostanete doista ugodno šokirani tom „zapadnom“ odanošću vjeri, Crkvi i općenito Bogu i pitate se, pa pobogu što se već jednom svećenici ne žene, ako je već tamo na „zapadu“ to dalo tako dobre i plodonosne rezultate???

Međutim…

Čim ode u mirovinu zaborave ga da je ikada za bilo koga nešto učinio kako njegova rodbina tako i njegovi župljani. Dok je bio mlad, nitko ga nije pitao kako živi i je li mu teško. Podrazumijevalo se do te mjere da mu je toliko lako u životu da su mu se uglavnom čudili ako bi rekao da ima neki problem.

Često su ga znali prozivati da je rastrošan, da troši previše, da je lijenčina i da ništa ne radi, da je škrt, da ne zna s djecom, s mladima niti sa starima. Često su mu govorili da daje i krade da bi dao svojoj rodbini, optuživali ga da ima kuće i vile na moru. On se nije imao kome požaliti. Roditelje nije htio sekirati, biskup ga nije razumio, a njegove kolege nisu imali vremena za njegove probleme jer su imali svojih. Tvrdili su da ima najmanje dvoje djece ako ne i više iako ga nikada nisu vidjeli s njima.

Govorilo se da je postao svećenik jer nije bio sposoban oženiti se, jer je htio namlatiti se para, jer je bio smotan za neki drugi fakultet. Uglavnom nije postao svećenik iz ispravnih motiva, nego pokvarenih planova. I tako to traje cijeli njegov život.

Prvo na jednoj župi, gdje se trudio, napravio uz pomoć vjernika i kuću i crkvu, pokrenuo župu s mrtve točke, ali nije valjao. Ili je se previše molio, pa ga se nikad nije moglo sresti u kavani, ili nije molio uopće, pa je stalno u kavani visio. Ili je previše radio, pa ga smatrali poduzetnikom ili nije radio ništa, pa ga smatrali lopovom i lijenčinom.

Ili je propovijedao dugo, pa ga smatrali dosadnim do zla boga, ili propovijedao kratko da se riješi mise, a uzme pare. Sprovode navodno nije znao voditi, uvijek bi nešto zabrljao koliko god se trudio, a tako i ostale sakramente i sakramentale. I tako od župe do župe, od službe do službe, uvijek optuživan, progonjen i šikaniran uspio je nekako doći do mirovine. Nitko ga ne posjećuje, ne obilazi i ne pita za zdravlje, niti ga se sjeti kad umre…

I sad ne bi bilo loše upitati se a šta da je bio oženjen cijeli svoj život, zar bi to promijenilo sliku o njemu ili kako bi se osjećala recimo njezina supruga i djeca da im za muža stalno govore lopov, lijenčina, prevarant, kradljivac, kurvar, lovator i tako cijeli život bez obzira koliko se trudio i trudio učiniti nešto dobro… Možda je zato i bolje što nije oženjen ako već sebe ne može spasiti od optužbi i progona, bar je spasio sada nečiju obitelj od takvih optužbi i kleveta…

U Sarajevu, 15. 9. 2017.

O. J.

Čovjek koji se sjećao budućnosti: O eshatološkom utemeljenju moralnoga reda

Ovdje govorimo nešto o moralu i njegovoj krajnjoj svrsi … Da ne bi možda sve na kraju zvučalo previše i neutemeljeno idealistično i optimistično, krenuo bih ovdje od jedne jednostavne pretpostavke:

Neke stvari koje su u ranijim fazama povijesnog razvoja bile posve normalne, danas više nisu. Štoviše, postale su izričito zabranjene. Npr. antropologija svjedoči kako je nekoć – tijekom kamenog doba – bilo sasvim normalno oteti ženu koja vam se sviđala, ubijajući pri tomu ili barem teško ranjavajući njezinog muškarca, koji bi vam se -naravno – pokušavao suprotstaviti. Jednostavno, u ovom periodu nema suda, nema policije, nema nikakvog obvezujućeg – bilo ljudskog, bilo božanskog zakona.

Puno kasnije, a opet znatno prije nas, npr. u Rimskom carstvu bilo je normalno posjedovati robove. Isti su se kupovali, prodavali ili nekom robom trampili na posebnim, za to predviđenim pijacama. Trgovci bi izlagali robove na tezgama, a potencijalni kupci bi prilazili, pobliže gledali, pipali, gledali im u zube, cjenkali se oko cijene.

U Starom Rimu je također postojao zakon koji je omogućavao očevima da ubiju svoju djecu ukoliko nisu bili zadovoljni s njima. Istovremeno se na grčkim područjima radije govorilo o izlaganju djece. Ljudima bespotrebna, počesto defektna djeca, bi se izlagala, točnije ostavljala u prirodi na milost i nemilost divljim zvijerima. Poneko izloženo dijete bi imalo sreće da ga neka dobra duša nađe, te ga usvoji.

Kako rekosmo, ovakvi, kao i neki drugi običaji danas su posve tabuizirani te zakonski zabranjeni. Štoviše, kad to netko i učini danas, društvo će neminovno takvo ponašanje okarakterizirati kao neljudsko i čudovišno.

E tu se vraćamo naznačenoj početnoj pretpostavci. Ona bi u konačnici glasila: Slično kao što se nekadašnje društvene „normalnosti“ danas čine posve neprimjerenima, logično je za pretpostaviti da će i neke današnje normalnosti s vremenom postati također posve neprihvatljivima.

Slika 1. Svakodnevnica Starog Rima: Pijaca robova. (Izvor: romanslavery.weebly.com)

O podrijetlu moralnoga zakona

Sa stanovišta evolucijskih procesa neke moralne norme se čine posve zagonetnima. Npr. evolucionisti se poprilično pate u pokušaju objašnjenja ljudskoga stida. Odakle to nama i zašto? Zbog čega su se ljudi u jednom trenutku povijesnog razvoja počeli stidjeti ukoliko se zna da poslovično okrutna priroda pretežito stoji na strani jakih i bezočnih? Jednostavno, stid vam i neće biti od velike koristi ukoliko morate sebi u što kraćem vremenskom roku osigurati životni teritorij, sklonište, hranu i potomstvo. Zapravo, pitanje ne glasi zašto stid postoji, nego zašto je opstao toliko dugo? Naime, slijedeći darvinističku ortodoksiju moglo bi se ustvrditi da je stid mogao u jednom trenutku nastati sasvim slučajno, jer mutacije u prirodi i jesu stvar slučajnosti. Međutim, s vremenom opstaju samo one mutacije od koje ima neke konkretne egzistencijalne koristi. Na primjer, netko se zbog jedne loše genetske mutacije rodio sa ograničenim sposobnostima, i upravo zbog svojih ograničenih sposobnosti on/ona vjerojatno i neće biti u stanju da iza sebe ostavi potomstvo, a tako se onda ni loš gen neće moći dalje širiti. S druge strane, one mutacije koje osiguravaju neke prednosti nad drugim jedinkama, brže će se i uspješnije širiti, te će s vremenom i prevladati unutar jedne vrste. Dakle, ostaje pitanje zašto je stid opstao tako dugo ako ne donosi nikakvu korist u preživljavanju?

No s tim se neminovno suočavamo s pitanjem što je to za vrstu uistinu korisno? Naime, izgledno je da su modernisti 19. st. radi svojih specifičnih ideoloških interesa nametnuli jedan po sebi rigidni i reducirani darvinizam. Na primjer, ako je netko ikad ozbiljno iščitavao Darwina bit će mu sasvim jasno da je pitanje sa stidom u konačnici nesuvislo. U „Podrijetlu čovjeka“ Darwin vrlo često spominje pojam „društvenog nagona“. Naznačeni pojam sugerira da je evolucija čovjeka po sebi pozitivan i optimističan proces, jer društveni nagon je dugotrajni nagon koji s vremenom potiskuje niže nagone, a potiče kod čovjeka altruističke oblike ponašanja, kao i rad za opće dobro. U tom kontekstu bi se onda mogao sagledati i fenomen stida, kao i brojne druge moralne postavke i vrijednosti. Po Darwinu, ljudi ne evoluiraju prvenstveno kao pojedinci nego kao vrsta. Upravo stoga priroda podržava i one mutacije koje su dobre za čovjeka kao vrstu, pa čak i više od onih koje su dobre isključivo za čovjeka kao pojedinca.

Više o temi: http://poptheo.org/izmedu-dramaticn…eorije-evolucije/ ‎

U zadnjih pola stoljeća, došlo je do nekih daljnjih uvida koji upotpunjuju nedostatke izvorne teorije evolucije. Tako se između ostaloga došlo i do teorije o samoorganizaciji života koja sugerira da evolucije ne podržava samo selektivne nego i integracijske oblike ponašanja. U ovom smislu, u prirodi se događa da bivši konkurenti s vremenom postaju prvo partneri, a zatim se čak zajedno udružuju u sasvim novi oblik života. Pri tomu kao jedini problem ostaju paraziti koji ne doprinoseći ništa uvijek nastoje izvući korist iz svakog organizma, bilo biološkog, bilo društvenog.

Više o temi: http://poptheo.org/drzi-parazita/ ‎

Pitanje o radikalnoj čovječnosti

Vidjeli smo da se neke moralne tendencije i običaji mogu dokučiti i na temelju pukih bioloških datosti. Međutim, biologija – barem za sada – ne može objasniti jedan radikalni moral. Na primjer, egzistencijalni interesi jedne državne zajednice nameću ideju kako je međusobno ubijanje pripadnika te zajednice po sebi nedopustivo, ali je zato ratno ubijanje u ime zajednice dopustivo, pa čak i poželjno. U biološkom smislu ovo je sasvim jasno, ali ne i u jednom izričitom moralnom smislu. U jednoj sceni sumanutog Monty Pythonovog „Meaning of life“, britanski vojnik konstatira da je rat super stvar, jer da je u miru ubio čovjeka bio bi obješen, a ovako je ubio sedmoricu i dobio orden. Naravno, tu se radilo o sarkastičnom preispitivanju morala države, no, ostaje pitanje odakle uopće ovakva i slična preispitivanja? Ratovi postoje koliko postoji i ljudsko društvo, počevši pri tomu još od prapovijesnih plemenskih društava. Osim toga, neki ratovi su po sebi i opravdani. Naravno da se treba braniti kad te napadnu. Dakle, otkud to da ubijanje nije dobro iako svi pokazatelji idu prema tome da je ubijanje ponekad izgledno nužno? Mogli bismo reći, ubijanje ponekada jeste nužnost, ali čak ni tada nije ideal. Ali, otkud onda taj ideal? Odakle je uopće Mojsiju prije 3200 godina palo napamet ono „Ne ubij“. Dakle, ne neko selektivno „Ne ubij u toj i toj situaciji“, nego jednostavno, generalno i univerzalno „Ne ubij“. Svakako, i vjernik i nevjernik će lako naslutiti da se ovdje cilja na vrhovno biće, tj. na Boga, međutim, s tim opet ne nailazimo na kompletan odgovor, jer nas ovdje ne zanima samo činjenica postojanja navedene moralne maksime nego i njezin smisao. Odakle to vjerniku, a vidjeli smo u slučaju Pythona – i poštenom sekularnom intelektualcu, da je ubijanje po sebi uvijek loše premda se ono kroz cijelu povijest pokazuje barem kao povremena neminovna nužnost? Opet nailazimo na ono „od Boga“, ali se i opet pitamo zašto bi nam Bog nametnuo neko pravilo kojeg se čovjeku nemoguće ili barem jako teško pridržavati?

Ispred svoga vremena

Vraćajući se početnoj pretpostavci o moralnom napretku svijeta, moglo bi se reći kako je kroz cijelu povijest postojalo nešto što je čovjeka guralo naprijed, prema većoj ljudskosti i humanosti. To najvjerojatnije i jeste zadaća moralnih ideala. Oni su po sebi u čovjekovom vlastitom vremenu za čovjeka uvijek nedostižni, jer ideali nikada ne pripadaju aktualnom vremenu, niti aktualnom svijetu. Zbog toga jedan vjerodostojan moralni sustav uvijek i mora biti idealističan. On mora izazivati čovjeka, uznemiravati ga, pa ako treba i nervirati ga. To je jedini put da se krene naprijed!

Ideali – opet – po sebi mogu biti bliži i dalji; lakše ostvarivi i teže ostvarivi. U konačnici, kao najviši, ali i kao najnedostižniji ideal javlja se ono što ne stiže samo iz budućnosti nego zapravo iz eshatona, tj. sa samog kraja povijesti.

Imannuel Kant je u eshatanu vidio upravo osmišljavanje etike. Po njemu etika nema veze s današnjicom nego s krajnjom svrhom, a to je ono trostruko „nadosjetilno“: nadosjetilno u meni (duša), iznad mene (Bog) i poslije mene (vječni život).[1] Stoga je za njega cijela Eshatologija (nauk o posljednjim stvarima čovjeka: smrt, sud, raj, pakao …) prvenstveno nauk o moralu. Usput rečeno, kao u ostalom i cijelu religiju, Kant je i eshatologiju odvojio od „čistog uma“ i gledao ju je prvenstveno kao postulat „praktičnog uma“. Naime, s obzirom da je cjelokupna čovjekova spoznaja ograničena okvirima njegovog osjetilnog iskustva, on u konačnici i nema pouzdanu spoznaju o onom „nadosjetilnom“. Tj. čovjekove predodžbe o onostranim stvarnostima, uključujući tu i dramatične eshatološke scenarije, prvenstveno predstavljaju konstrukte samog ljudskog uma. Stoga čovjeku glede religije kao pouzdano ostaje ono iz praktične domene: uvjerenje, i iz toga proizišlo etično djelovanje.[2]

Miljama ispred svoga vremena

Život po normama eshatona čini pojedince, pa i cijele grupe otuđenima unutar ovoga svijeta:

„Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi“ (Iv 15,18-19).

Međutim, ova otuđenost je izgledno nužna, jer aktualni svjetovnjački svijet jednostavno ne može razumjeti ono što tek treba doći, kao što ono što će tek doći ne može nikako razumjeti ono što aktualno jeste.

Ipak, ovdje ostaje pitanje zašto moralne norme moraju biti toliko otuđene? Zar ne bi bilo moguće stvoriti neki blaži i realniji moral koji bi po sebi još uvijek bio ispred svoga vremena, ali opet na jedan umjeren način, tako da bi bio shvatljiv i prihvatljiv svima. Nažalost, izgleda da ovo jednostavno nije moguće, jer u svijetu u kojem postoji snažna tendencija povratka u prošlost, mora ekvivalentno postojati i snažna tendencija odlaska u budućnost.

Naime, ovdje dolazimo do najveće zamke raznih zemaljskih modernizama. Oni zapravo i nisu modernizmi, nego tek vješto upakirani arhaizmi i atavizmi. Na primjer, kažu za tetoviranje da je moderno. Pa i nije baš! Pripadnici primitivnih kultura tetovirali su se tamo negdje još prije deset tisuća godina. Također, kažu za promiskuitet da je moderan. Lažu, prostitucija je (ne)službeno najstariji zanat na svijetu! Kažu da je moderno slijepo pratiti modne trendove. Ne bih baš rekao: od divljaka se od davnina očekivalo da strogo slijede norme i načine oblačenja i šminkanja – nametnute od strane pripadajućeg plemena. Arhaična plemenska kultura diktira i brojne druge moderne trendove: navijačke skupine, stranačku pripadnost i politiku, organizirani kriminal itd.

Vjerojatno zbog svega ovoga, radikalni ideali i moraju postojati, premda ih je teško slijediti, te premda ponekad one koji ih slijede ovi znaju zavesti i na krivi put. U tom smislu bi mogli spomenuti problem sakrificijalne religioznosti. Ona nastaje kad ljudi slijede jedan napredni eshatonski moralni sustav isključivo na razini simbola, dok sve ostalo u njihovom životu ostaje na razini gole sadašnjosti, tj. u mnogo čemu i na razini nazadne prošlosti. Istovremeno, snaga simbola ih zavarava da se nalaze na dobrom putu, te čak stvaraju uvjerenje da su oni veliki vjernici.

**Slika 2: Kažu da će ovako nekako sve to skupa izgledati na kraju…**

Nasuprot ovomu, u konačnici postoji samo jedan jedini način pripadnosti eshatonu: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35). To je uistinu moderno i progresivno! A na samom kraju stoji čak i ono: „Ta u uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu“ (Mt 22,30). Svakako moguće da ovo zvuči preradikalno, ali sjetite se onoga s početka: Kako je nama danas nenormalno ono što je nekoć bilo normalno, tako je nužno određeno i da brojne današnje relacije s vremenom nestanu, te da budu nadomještene nekim novim i savršenijim.

Na samom kraju umjesto zaključka, ukoliko je prosječni čovjek biće koje se sjeća prošlosti, iskren i vjerodostojan vjernik je čovjek koji se sjeća budućnosti! I ne samo da se sjeća, nego i živi po njezinim principima …

U Sarajevu, 21. 4. 2017.

M. B.

[1] Usp. Ante PAŽANIN,`Kamova metafizika ćudoreda i prakt. fil., GPF 2 (2) 117-133 (1984), poziva se na W. Weischedel: I. Kant, Werke in sechs Bänden, (III) Darmstadt 1959, 632.

[2] Usp. Jörg FREY, Die johanneische Eschatologie (I), J. C. B. Mohr (Paul Siebeck) Tübingen, 1997, 15-16.