Poznavati nekog? Poznavanje nekoga? Iskustvo koje iznenadi suprotnim očekivanjima. Pomislimo da poznajemo osobu. Onda nas iznenadi ili šokira trenutak. Njegova/njezina odluka, potez, gesta, izgovorena riječ. Dogodilo se nepredviđeno. Neplanirano. Neočekivano. Naša predviđanja tuđeg ponašanja i djelovanja iznenada prestanu važiti kao objašnjenja tko je i kakav je drugi koji sjedi, stoji, leži i živi pored nas i s nama. Pitamo se tko je on/ona nakon što doživimo ono što nismo nikada predviđali i očekivali. Lako se sruši cijela konstrukcija ili arhitektura znanja koju smo o drugom izgradili. Vjerovali smo kako sve znamo o njemu/njoj. S vremena na vrijeme uspješno bismo i predvidjeli neka njegova/njezina ponašanja, način razmišljanja, navike, potrebe, očekivanja. Ohrabreni novostečenim znanjem, uskoro pokušavamo predvidjeti sve o drugom. Uskoro ćemo ga pokušati definirati i dati mu sadržaj. Dat ćemo odgovor na pitanje tko je on/ona sigurni da se više nema ništa novog znati o njemu/njoj. Ljudi jedni drugima stalno priređuju iznenađenja i šokove makar netko od njih uvjeravao sebe da onoga drugog savršeno poznaje. Ostajemo iznenađeni jer je sve izgledalo kao da znamo osobu. Možda je u tom i problem. Da nam netko izgleda kao da ga poznajemo ili nam se čini da ga poznajemo. Kao da i čini nam se veoma je udaljeno od onoga poznajemte i znam tko si. Poslije određenih bilo ugodnih ili neugodnih iznenađenja u kojima čovjek doživi drugog na potpuno nov i drugačiji način, ne može ne sumnjati u svoje sposobnosti procjenjivanja ljudi i pitati se znam li ja procijeniti drugog i doseći neko sigurno znanje o njemu/njoj, o osobi, o karakteru, o mislima, o željama. Ili ne uspijevamo u tome? Poznavanje i upoznavanje jednog ljudskog bića nailazi na prepreku. Ono iskustvo u kojem nam netko kaže da i on sam/sama sebe ne može dokraja razumjeti i shvatiti. Ako on/ona ne može znati sebe, kako ga možemo mi poznavati? Zar je moguće da možemo bolje prodrijeti u nečiju osobnost i njezine nepoznate dimenzije od same osobe kojoj ta osobnost pripada? Iskustva koja smo od drugih čuli, o kojima nam je netko svjedočio, i ona koja smo sami proživjeli podsjete nas da nema načina kako drugoga upoznati dokraja tako da nam ništa o njemu/njoj ne ostane skriveno. Drugi sam sebi ostaje nepoznat, kao što i mi sebi ostajemo nepoznati. Nećemo reći da ne znamo ništa bilo o sebi, bilo o drugom. To bi bila laž. Ponekad znamo dovoljno. Ponekad nedovoljno. Ponekad više. Ponekad previše. Ali ne znamo sve. Ni mi ni drugi ne znaju sve niti o sebi niti o nama. Poznavanje drugog htjelo bi znati ono sve o njemu/njoj. Želimo se osigurati od onoga skrivenog i nepoznatog u drugom. I on se želi osigurati od onoga skrivenog i nepoznatog u nama. Tako se rađa upoznavanje između dvoje. Kao pokušaj da se osiguraju od onoga što ne znaju jedno o drugom. Žele se upoznati. Žele znati. Nije poželjno da nešto ostane skriveno. Ako je moguće, sve bi trebalo iznijeti na vidjelo. Na svjetlo. Ali nije moguće. I ne mora razlog za to biti potreba da se nešto skriva. Razlog može biti i iskustvo koje čovjek ima sam sobom. Iskustvo u kojem dok sve više uranja u sebe, otkriva da i njemu samom ostaju nepoznati neki predjeli njegove beskrajne nutrine. I u ovom trenutku nema načina kako da otkrije više o sebi. Nije da ne želi ili neće. Možda ne zna? Događa se da šokiramo i iznenadimo jedni druge nečim neočekivanim, novim i drugačijim jer nitko od nas nije mogao predvidjeti nešto takvo. Nitko nije znao. Ni onaj koji je bio uvjeren da nas poznaje, kao ni mi koji smo bili sigurni da sve znamo o sebi. S vremena na vrijeme ni mi ni drugi ništa ne znamo o sebi i ne možemo znati što ćemo i kako ćemo učiniti, reagirati, djelovati. Kažemo dogodilo se i događa se čime opisujemo iskustvo koje nas upozorava i podsjeća da uz sve napore i pokušaje uvijek nešto u nama i o nama, bilo da je riječ o meni ili drugom, ostaje nepoznato i nespoznatljivo…
Pojmom mračne trijade u psihologiji se označava konstelacija negativnih karakteristika osobnosti. Prema istraživačima, mračna trijada sastoji se od tri skupine štetnih osobina ličnosti: narcizma, makijavelijanizma i psihopatije. U novije vrijeme neki istraživači svemu ovome pridružuju i sadizam. Suština cijele ove priče je u tome da se naznačene negativne karakteristike u praksi javljaju manje ili više povezano. Na primjer, psihopat je vrlo često istovremeno i sadist, kao što je i narcis – makijavelijanist. Stoga istraživači i nastoje u praksi proučavati ove osobine povezano. Pri tome se ne pazi samo na pojavnost nekih karakteristika, već i na njihov intenzitet. Jer tendencija prema nekom ponašanju ne znači istovremeno i krajnju utvrđenost u istom. Međutim, i same tendencije neminovno pozivaju na stanovit oprez, bez obzira bilo riječ o samima nama ili o drugim ljudima.
Narcizam
Narcizam bi se najjednostavnije mogao opisati kao egoistična preokupacija samim sobom. Zbog velikog iskustva u održavanju blistave slike o sebi, ovakve osobe se na prvu često znaju činiti vrlo šarmantnima. No ipak, njihov narcizam će kasnije biti velikom smetnjom u ostvarivanju kvalitetnih odnosa s drugima. Svi narcisi bi se općenito mogli podijeliti u dvije podskupine: Dok su prvi općenito spremni na apsolutno sve, drugi se radije služe distancom i ignorancijom. No, i jednima i drugima cilj je isti: održati sebe središtem ne samo svoga vlastitog, nego i tuđeg života. Što bi rekao narcis? – Ljudi me vide kao rođenog lidera, te imam jedinstven talent da uvjerim druge u što god hoću. Dobro znam da sam poseban, jer mi drugi ljudi u ostalom to često i govore. Posjedujem iznimne kvalitete, i posve sam siguran da ću u nečemu već super uspjeti u životu. Drugi me jako trebaju, jer bez mene se ništa ne može obaviti kako treba.
Makijavelijanizam
Radi se o sklonosti prema manipulativnom i varljivom ponašanju koje izvire iz pomanjkanja poštovanja prema drugim ljudima, pri čemu se na potonje pretežito gleda kao na puka sredstva koja vode do ostvarenja željenog cilja. Što bi rekao makijavelijanist?
– Smatram kako s drugima nije mudro dijeliti vlastite tajne. Koliko god da koštalo, prevažno je u životu imati utjecajne ljude na svojoj strani. Uvijek nastojim izbjeći izravne sukobe s ljudima, jer možda će mi zatrebati nekad u budućnosti. Ako želite uspjeti u životu, onda nemojte sebe puno isticati, nego se radije ulagujte. U svakom slučaju manipulacija je nauka koja zahtjeva pomno planiranje. I jako sam sretan kad mi se na kraju lukavi planovi ostvare.
Psihopatija
Psihopatija odražava plitke emocionalne reakcije. Relativni nedostatak emocija ovakve osobe dovodi do visoke tolerancije prema stresu, kao i slabe empatije te umanjenog osjećaja krivnje. Dakle, plitke emocije ih tjeraju da traže iznimno stimulativne i uzbudljive aktivnosti, što rezultira impulzivnošću i sklonošću prema sukobima. Osim toga, osobe sa izraženim psihopatskim tendencijama su iz istog razloga često sklone ostvarivati svoja prva seksualna iskustva već jako rano, kao što su u odrasloj fazi skloni promiskuitetu te seksualnim odnosima s potpunim neznancima. Dakle, kako uopće išta slabo osjećaju, tako su im potrebna izuzetno snažna uzbuđenja i stimulansi od kojih bi normalna osjećajna osoba takoreći sišla s pameti. Što bi rekao psihopat?
– Za mene se često kaže da sam “izvan kontrole”. Sklon sam boriti se protiv autoriteta i njihovih pravila. Do sada sam imao više sukoba nego većina ljudi koje poznajem. Vrlo često, prvo nešto uradim pa tek onda tražim dopuštenje. Opasne situacije mi nisu nepoznanica, i do sada sam već više puta bio u sukobu sa zakonom. A tko mi se zamjeri, zasigurno će požaliti.
Sadizam
U strogom smislu riječi, sadizam predstavlja poremećeni obrazac ponašanja gdje se zadovoljstvo postiže nanošenjem tjelesne ili psihološke boli drugoj osobi, dok sve ovo u praksi često ima i naglašene seksualne konotacije. U širem smislu, sadističke tendencije pokazuje svaki onaj koji naglašeno uživa u tuđoj boli, pa makar ovu izazvao i netko sasvim drugi. Što bi rekao sadist?
– Volim gledati kako se drugi bore, i zbilja uživam u nasilnim filmovima i video igricama. Jako mi je zabavno kad neki idiot nosom poljubi tlo, i strašno volim gledati borilačke sportove. Čisto zabave radi, često znam naokolo dijeliti otrovne i zajedljive komentare, i zbilja imam talent za povrijediti osobu jednom jedinom riječju. Čvrsto vjerujem kako neki ljudi uistinu zaslužuju da pate…
Kao kratki zaključak, mi u svakodnevnici često za nekoga znamo reći da je mračna ili negativna osoba. No ponekad se to dogodi samo zbog toga što netko ima drugačije mišljenje ili nam jednostavno nije simpatičan. U svakom slučaju, sa ovakvim i sličnim prefiksima treba biti jako oprezan, jer oni u konačnici označavaju nešto zbilja negativno i opasno.
Na kraju, za one koji poznaju engleski, stavljamo ovdje link za jedan prikladni test osobnosti iz naznačene domene konstelacije mračne osobnosti.
U Sarajevu, 13.VIII.2020. M. B.
Izvori:
– Mark TRAVERS, How to Spot a Dark Personality, Psychology Today (9.VIII.2020.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/social-instincts/202008/how-spot-dark-personality (Stanje: 13.VIII.2020);
– PAULHUS, D. L., BUCKELS, E. E., TRAPNELL, P. D., & Jones, D. N. (2020). Screening for dark personalities: The Short Dark Tetrad (SD4). European Journal of Psychological Assessment. https://psycnet.apa.org/fulltext/2020-56123-001.html?sr=1 (Stanje 12.VIII.2020.);
– https://openpsychometrics.org/tests/SD3/;
– Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima. Kako izbjeći da vas iskoriste, Poetika, 2019. Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz;
Tko je Greta Thunberg? Premda milijuni ljudi danas rado pričaju i diskutiraju o ovoj maloj švedskoj ekološkoj ratnici, mišljenja su u suštini samo dva: Jedni kažu, ni manje ni više, da je to dijete koje nas treba spasiti, a drugi – opet ni manje ni više, da je razmaženo derište ili još gore, da je luđakinja s dvije-tri dijagnoze, ili također i ono da je najobičnija marioneta u rukama političkih i gospodarskih sivih eminencija. Ipak, o njoj postoji i ono treće mišljenje premda je izuzetno rijetko. Njega dijele oni malobrojni koji nastoje njezin fenomen promotriti pažljivo i slojevito. Tako će ovi obično reći da njezino djelovanje ima i dobrih i loših strana. Trebalo bi je podržati, ali i poučiti još malo o nekim stvarima, te je svakako upozoriti na ekipu koja se oko nje mota i vrzma… No, i ovi treći rijetko primjećuju to da je Greta prije svega curetak koji bi trebao imati pravo na normalno odrastanje i sazrijevanje, a to očito za sada ne primjećuje niti ona sama. Vjerojatno će jednog dana to shvatiti, da je ljudska osoba te da ima neotuđivo pravo na vlastiti razvoj i osobnost, ali tada će za to moguće biti i prekasno, jer joj je neumoljivi ideološki žrvanj političke desnice već dodijelio ulogu bezobraznice i otpadnice, slično kao što joj je žrvanj liberalne ljevice dodijelio doslovno mesijansku ulogu. Oni prvi od nje ne očekuju više apsolutno ništa, dok ovi drugi očekuju previše. Kako god čovjek okrene, neće joj biti lako.
Čovjekova osobnost i socijalna uloga
Kako smo vidjeli, ideologija je po sebi kadra staviti čovjeka u vrlo nezahvalnu situaciju unutar koje jedni od tebe očekuju previše, a drugi opet premalo. Ne tiče se to samo medijski eksponiranih ideoloških figura nego manje-više i običnog čovjeka. Jer nisi njihov, neki od tebe ne očekuju ništa, kao što opet oni drugi, jer si baš njihov, očekuju od tebe previše. Kao brini se stalno za njih, upošljavaj ih, guraj ih, štiti ih … jer grupa je kao važnija od pojedinca.
Međutim, pored ovog, na svakom od nas se prosipa i onaj specifični pritisak socijalne grupe unutar koje se nalazimo. Tako se od majke očekuje da prije svega bude dobra i djeci posvećena majka, od njezinog supruga da prvenstveno bude pouzdana logistika svojoj djeci i ženi te da se sitničavo ne buni za nedostatak ljubavi koji je njegova supruga u međuvremenu preusmjerila njihovoj djeci. Slično tome, od vojnika se očekuje ako bude potrebno, skoro tek tako, da položi svoj život za domovinu, kao što se od policajca očekuje da strpljivo dežura i progoni zlikovce. Od starih se očekuje da se sklone te da oslobode prostor za mlade, kao što se od političara očekuje da ne služe sebi već narodu, ili kao što se od kirurga očekuje da nikad ne pogriješi premda je kao čovjek itekako pogrešiv. Od svećenika se očekuje da ovdje na zemlji bude nešto skoro k’o anđeo premda to nije, kao što se od učitelja očekuje da mu sa učenicima nikad ne popuste strpljenje i živci. Moglo bi se ‘vako još puno nabrajati, ali eto, čini se da je jedno izvjesno: Što se čovjeka više svodi na njegovu specifičnu socijalnu ulogu, to će se on susretati sa sve većim i težim zahtjevima kojima je praktično nemoguće ugoditi. Čovjek svakako ima nešto zajedničko sa socijalnom ulogom koju igra, ali ipak nije identičan s njom. On je uvijek nešto više od toga ili barem želi to biti, a ne samo otac, ne samo majka, kirurg, vojnik itd.
I tako onda u klimi pretjeranih zahtjeva nepovjerenje postaje sveopćom društvenom metodom, a laž osobnom taktikom. Ne vjerujemo drugima da su dobri muževi, žene, djeca, učenici, liječnici, političari … jer zdravo pretpostavljamo da nisu toliko ludi da se dadu u potpunosti svesti na društvenu ulogu koju obnašaju, baš kao što to nismo ni mi sami. Kako ono netko reče: „Otkako sam samog sebe uhvatio u laži, ne vjerujem više nikome!” Ali i pored toga ljudi uglavnom i dalje inzistiraju na spomenutom svođenju drugih na društvenu ulogu koju obnašaju premda iz vlastitog primjera znaju da to tako baš i ne funkcionira.
Ostaje pitanje, možemo li i hoćemo li pokušati nešto drugačije?
Integritet svijeta i integritet čovjeka
Jedna priča govori kako se čovjek jednog dana vratio kući s posla. Umoran se svalio u fotelju da malo prelista novine i predahne, ali mu razigrani i razdragani sinčić nikako nije dao mira. Ne bi li ga se barem nakratko otarasio, izvadi otac iz novina jedan list na kojem je bila karta svijeta, podera je na sitne komadiće te dade sinu da to ponovno pokuša sastaviti. Nije prošlo ni nekoliko trenutaka, kad eto sina; sav sretan ponosno reče: „Tata, ja sastavio ovo!” Otac ga sad već sav u čudu zapita: „Pa kako si tako brzo uspio, sine moj!?” Sin mu tada reče kako je primijetio da je na drugoj strani lista bila, njemu puno bliža i jasnija, slika nekog čovjeka. I tako je onda „pokidani svijet” sastavio ne po svijetu, nego sastavljajući sliku onog čovjeka.
Pouka je ovdje valjda sama po sebi jasna: Integritet svijeta se bazira na integritetu čovjeka, a pravedno društvo s tim u vezi postoji samo tamo gdje se pazi na prava i osjećaje pojedinca! Sretniju budućnost neće omogućiti kako često i sami očekujemo: još više tehnologije, još više novca i još više politike, nego prvenstveno puno više poštivanja integriteta i posebnosti svakog pojedinog ljudskog bića. Netko će na ovo vjerojatno reći onu staru: „Nije se još rodio tko bi ljudima ugodio.” No tako počesto svi razmišljamo upravo jer smo odrasli u civilizaciji i kulturi koja i ne drži odviše do prava i osjećaja pojedinca, nego baš obratno, gdje se svakog nastoji strpati u točno određene i predefinirane ideološke i socijalne okvire. Stoga i mi druge rado trpamo premda nas itekako boli kad se i sami pronađemo strpani. I onda kukamo da nas nitko ne razumije, i potpuno smo u pravu. Jednostavno, nije ih nitko ni učio da razumiju, baš kao što to nitko nije ni nas…
Svatko se može promijeniti, ali ne svatko na isti način…
Svojevrsni ključ/odgovor na pitanje iz naslova se izgledno krije u našim dosadašnjim iskustvima, osobito ako smo pri tome stariji od 25. Naime, svi smo mi već kroz život dosta toga pokušavali mijenjati, i pri tome smo ponegdje uspijevali, a negdje ne. Stoga ovaj tekst i ne pokušava nuditi neka gotova rješenja, nego samo biti putokaz i orijentir u ophođenju s vlastitim iskustvima. Pri tome ćemo se bazirati na promišljanju četiri tradicionalna, temeljna tipa osobnosti, pa tko se već gdje i kako nađe…
Kolerici u suštini vole promjene, kako one male tako i one veće, i vrlo su uspješni u njihovom provođenju. Ukoliko povremeno volite ispremještati raspored stvari po kući, čisto ‘nako da osvježite izgled stana, vjerojatno ste kolerik. Međutim, pri tome za kolerike postoji jedan delikatni conditio sine qua non – tj. uvjet bez kojeg ne ide, a to je da oni provode samo one promjene koje su sami isplanirali i osmislili. Ukoliko se to tiče njihovog bližeg životnog i radnog okruženja, rado će se upetljati i u one promjene koje pokušavaju pokrenuti njima bliski ljudi. Kolerici vole kontrolu i bez nje su kao ribe na suhom. Stoga bi i u provođenju promjena možda više trebali paziti na mišljenje i zahtjeve drugih ljudi, te autoritarno i samoinicijativno djelovati samo onda ukoliko drugi nemaju jasno izraženog stava, mišljenja i ideje.
Sangvinici su po naravi više od priče nego od djela. Društveni su, slatkorječivi i zanimljivi. Tako će se nerijetko dogoditi da će bolje druge motivirati za promjene nego li sami sebe. No, i oni će sami ponekad kvalitetno provesti promjene ukoliko ih stvar istinski oduševljava, ali ako u međuvremenu oduševljenje splasne, neslavno će se vratiti na staro. Kako smo već ranije pisali, sangvinici su po naravi jako loši slušači i ako im netko nešto sugerira, morat će im to ponoviti stotinu puta. No, ponekad im od koristi može biti neko jako ozbiljno i sugestivno upozorenje. Recimo, ukoliko im neki bljedunjavi dr. Primarius ledenom ozbiljnošću žeteoca smrti kaže: „Hoćeš pušit ili ćeš živjet?” – sangvinik će u tom slučaju vjerojatno izabrati život! A i pored toga, u životu svakog sangvinika obično postoji netko do čijeg mišljenja stvarno drže, pa eto, onda nek’ ga se drže…
Kod melankolika je sve jasno, odnosno, sve im mora biti jasno. Nepopravljivi su racionalisti. Bilo da sami nešto planiraju mijenjati ili im to već netko drugi sugerira, oni će prvo morati podrobno znati ima li to uopće smisla, kao u ostalom još dosta drugih popratnih pitanja: ima li od toga koristi; kakve; kolike? Na koji način se to točno provodi da se na kraju bez veze ne izgubi samo vrijeme i živci itd. Stoga se oni vrlo teško pokreću na promjene, ali ako njihova precizna znatiželja jednom bude zadovoljena, provest će stvari planski i uspješno. Ipak, zbog svoje, moguće, pretjerane sklonosti detaljima, bilo bi dobro da sebi postave neki jasan i ograničen rok za promišljanje, jer u protivnom će uložiti više energije u samo promišljanje nego što bi to zahtijevala sama promjena.
Došli ste na odmor; more je plavo, kao i nebo, smještaj dobar, društvo super, ali vi ste svejedno jako nervozni, pomalo dezorijentirani i pitate se što je vama ovo trebalo? Za dva dana se već osjećate malo bolje i prirodnije u novom okruženju, a za još pet kao da ste kod kuće. Međutim, onda se sjetite da za dva dana idete kući i opet ste nervozni od pomisli na privikavanje na staro. Ako vam se ovako nešto događa, vjerojatno ste flegmatik. Flegmatici su stabilna vrsta, pa stoga ni ne vole promjene, jer one uvijek po sebi podrazumijevaju manju ili veću destabilizaciju. Nije sad da flegmatici ne osjećaju nikakvu potrebu za promjenama, ali njima je to sve skupa jako stresno. Stoga im je najpametnije da se drže malih koraka i malih promjena. Ukoliko ste flegmatik, nikad nemojte recimo planirati da počnete ići četiri puta tjedno po sat i pol u teretanu. Bit će to za vas prevelika i posve stresna promjena. Radije odaberite da svaki dan počnete sa desetominutnim vježbanjem kod kuće, pa kad to jednom postane dio vaše stabilne svakodnevnice, možda povisite to vrijeme i na dvadeset minuta. Mimo svih očekivanja, flegmatici mogu veoma puno napredovati u životu, ali kako rekosmo, pomalo, svakodnevno i bez velikog stresa.
U ovom tekstu ćemo nastojati prikazati djelo švedskog komunikologa Thomasa Eriksona: Okruženi idiotima. Kako razumjeti one koje je nemoguće razumjeti? Djelo je na našim prostorima izašlo 2018. u ediciji izdavačke kuće Znanje iz Zagreba.
Odmah na početku valja reći kako se iza provokativnog naslova krije zbilja inteligentno i praktički primjenjivo djelo. Kako smo već istakli i u sažetku: Već u ranoj mladosti formiramo stav prema kojem su svi oni s kojima znamo dobro i uspješno komunicirati dobri i pametni, dok oni s kojima to ne znamo – su idioti. Međutim, postoje načini i znanja u smislu bitnog unapređenja vlastitih komunikacijskih vještina, tako da čovjek može uspješno početi komunicirati čak i sa onima za koje je mislio da su nemogući i beznadni slučajevi. Da bi nas približio pojedinim tipovima ljudskih osobnosti, Erikson se služi klasičnom Hipokratovom podjelom osobnosti, koju – međutim – ponešto adaptira i unapređuje. Tako su kolerici ovdje „crveni“, sangvinici – „žuti“, flegmatici – „zeleni“, a melankolici – „plavi“. Pri tome su žuti i crveni ekstroverti, a plavi i zeleni introverti. Zatim, crveni i plavi tipovi su više orijentirani prema problemima i zadacima, a žuti i zeleni prema odnosima. Sve ovo Erikson u knjizi predstavlja i prikladnom shemom:
Erikson ističe kako njegov model svakako nije savršen, te da mu se sigurno ima što prigovoriti. Međutim, on također ističe kako je isti niknuo iz njegove dugogodišnje prakse bavljenja međuljudskom komunikacijom, te stoga svakako može biti inspirativan i koristan.
S obzirom da je vrlo teško jedno složeno djelo iscrpno prikazati na stranicu – dvije, ovdje ćemo se ukratko fokusirati na svaki od četiri tipa osobnosti, te pokušati naznačiti na koji način s kim treba komunicirati.
Crveni – „Pravila su tu da se krše!“
Crveni tip: ekstrovert orijentiran prema rješavanju konkretnih problema i zadataka. Energični, marljivi, prodorni, vrlo otvoreni, čak indiskretni. Žive u sadašnjem trenutku, obično uspijevaju uraditi za trojicu. Rado krše pravila, ali ne zbog zlobe ili prljava dobitka, nego zato što im se vječito žuri. Marljivo sabiru kazne iz prometa, a u poslu će rado zaobići i neku idiotsku dosadnu papirologiju, jer jednostavno, nemaju oni vremena za to.
Po Eriksonu, sa svojom velikom energijom i elanom crveni su skloniji od svih ostalih tipova druge vidjeti kao gomilu nesposobnih idiota. S druge strane, ovi drugi njih također redovito doživljavaju pretežito negativno: kao ambiciozne manijake, bezobrazne, bezobzirne, indiskretne itd.
U komunikaciji, crveni su već kako rekosmo (pre)otvoreni i brzopleti. Ako mu se nešto ne sviđa, odmah će vam to reći i to često na vrlo neprimjeren način. A osobito ih živciraju duge i predetaljne priče, jer kako rekosmo – njima se žuri. Drugi će se pred njihovom eksplozivnom energijom često povući i zatvoriti, međutim to je greška koja će eventualnu krizu samo produbiti. S crvenima se komunicira onako kako oni to najviše vole: izravno, otvoreno, iskreno i emotivno nabijeno. Možda se neće posve složiti s vašom reakcijom, ali barem će vas cijeniti.
Žuti – „Osjećam da sam u pravu!“
Žuti tip: također ekstrovert, ali više orijentiran prema odnosima. Erikson kaže da ih je vrlo lako prepoznati. Oko koga u velikom društvu vidite najviše ljudi, i gdje je najviše smijeha, e osoba u sredini svega toga je izgledno „žuti“. Karizmatični su, dopadljivi, zanimljivi, vrlo rječiti, ali pomalo i nerealni kao i površni. Reklo bi se da žive u budućnosti. Idealisti su, ali pri tome teško mogu detaljno objasniti kako se stiže do tih njihovih ideala. Vole novotarije, bilo da je riječ o stvarima ili idejama, ali zato im podjednako sve brzo i dosadi pa opet traže nešto novo. Stoga im je teško zadržati pažnju, a osim toga – katastrofalni su slušači; doslovno ono: „Na jedno uđe, na drugo iziđe“.
Stoga u komunikaciji sa žutima Erikson predlaže slijedeće: Kao prvo, potrebno je naoružati se osmijehom, jer žuti jedino dobro funkcioniraju u pozitivnom okruženju. Tako će te im dati do znanja da ih cijenite kao i to da vam je drago što postoje, i što su sad upravo tu s vama. Žuti će vas već zbog toga nesebično zasuti svojim zlatno-sunčanim žutilom. Međutim, kako su slabi slušači, unaprijed se naoružajte strpljenjem i upornošću, i pri tome im nikad ne govorite ono: „Pa stotinu puta sam ti već rekao“, nego jednostavno recite što ste mislili po stotinu i prvi put. Poslušat će vas prije ili kasnije!
Premda će se možda neko upitati a što će mi uopće, važno je istaknuti da žuti imaju nevjerojatnu moć uvjeravanja i kao takvi su uvijek korisni i kao prijatelji, i kao poslovni suradnici. Erikson tvrdi da oni doslovno mogu prodati sve: „I led Eskimu, i pijesak beduinu.“ Baš sve…
Zeleni – „Oni koji su davno odlučili da neće donositi nikakve odluke!“
Ne mogu svi biti posebni i karizmatični, pa netko mora biti i prosječan obični čovjek. To su po Eriksonu „zeleni“ – ujedno najčešći tip ljudske osobnosti. Znaju biti dobri i pouzdani prijatelji, kao i vjerni bračni drugovi i roditelji. Međutim, jako su pasivni. Plaše se velikog posla, plaše se i velikih promjena i planova. Zato su najsretniji kad ih se pusti na miru. Tako se otprilike i ponašaju: stabilni su, ne toliko rječiti i ekspresivni, radije sjede po strani i slušaju što drugi govore. Vrlo su nepovjerljivi prema istinskim autoritetima i znalcima, s druge strane, često naivno povjerljivi prema svakojakim protuhama i neutemeljenim medijskim natpisima i objavama. „Pa bilo u novinama“ ili pak ono „Rek’o mi prijatelj“ – za njih često nema dalje. Da, i neodlučni su vrlo, kako Erikson kaže – davno su se odlučili da neće donositi nikakve odluke!
Erikson kaže da sa zelenima treba komunicirati blago, ali iznimno strpljivo i uporno. Stalno ih je potrebno „gurati“ i poticati, ali sve to skupa pomalo. A takvi su otprilike i na poslu. Ne treba ih plašiti velikim planovima, nego bi te velike planove trebalo izlomiti na manje dijelove, pa im na dnevnoj razini davati male, konkretne zadatke. To im je već prihvatljivije. Zeleni po prirodi nisu vođe, nego oni koje se vodi. Stoga im tuđe vodstvo uopće ne smeta, ali kako rekosmo, treba ih voditi blago, strpljivo i sve to nešto pomalo! U protivnom, vjerojatno vam se neće otvoreno suprotstaviti, ali rado će vas ogovarati iza leđa i namjerno će zabušavati. Da, zeleni su izrazito skloni jednom tihom, pasivnom otporu.
Plavi – „majstori Excela!“
Plavi vam vjerojatno nikad neće stvoriti neki veliki problem u životu. Marljivi, posvećeni, odgovorni, racionalni, korektni, međutim, pored svega toga – ipak – dosta teški i komplicirani za komunikaciju i suradnju. Pri tome je izgledno najveći krivac njihova iznimna posvećenost detaljima. Njima ništa nije nevažno, a obavljene zadatke su u stanju provjeravati do u beskonačnost. Plavi su perfekcionisti, a za perfekciju treba dosta vremena, i zbog toga su plavi poslovično veoma spori, te ih se stalno mora požurivati. Obožavaju tablice, proračune, statistike… Erikson kaže da će te ih u poslovnom okruženju najlakše prepoznati po tome što će im na kompjuteru vjerojatno biti otvoren Microsoft Excel.
Zbog poslovične kompliciranosti i opterećenosti detaljima i nisu nešto rječiti. Ukoliko plavi odluči ispričati vic, to bi se lako moglo pretvoriti u noćnu moru. Kako s njima komunicirati? Erikson veli da ako želite s njima nešto raspraviti, dobro se naoružajte činjenicama i argumentima. Plavima ne možete bacati floskule, a neće proći ni neki bučni afektivni ispadi. Jednostavno, morate ih uvjeriti logikom i argumentima! Osim toga, budite spremni da ih uvijek požurujete i podsjećate na rokove. Jer ako to ne činite, oni će se bezbrižno posvetiti onomu što najviše vole – detaljima.
Upoznati druge, upoznati samog sebe
Erikson u knjizi upozorava na jednu stvar. Naravno da nitko od nas u stvarnosti nije obilježen samo jednom bojom. Svi smo mi najčešće glede osobnosti kombinacija dviju ili čak više različitih boja. No, suština priče pri tome ostaje ista, jer boje u konkretnim slučajevima obično nisu nerazgovjetno pomiješane, nego su već raspoređene po različitim sferama života. Na primjer, netko je uglavnom zeleni tip, ali kad su u pitanju temeljne vrijednosti i odluke, lako se prometne u crvenog. Ili netko je u poslovnom smislu „plav“, ali privatno je više ‘nako zelen.
Uglavnom, vrijednost Eriksonovog sustava nije samo u tome što nam može biti od pomoći u razumijevanju drugih ljudi, nego i nas samih, jer ako poznajemo dovoljno sami sebe, tada ćemo puno lakše i sa onima drugim. Ako ništa, moći ćemo ih egzaktnije i na vrijeme upozoriti s kim imaju posla!
Ljudsko tijelo se sastoji – već prema različitim izvorima i u zavisnosti od uzrasta – od 37 do 100 bilijuna stanica (ćelija). Pri tome naša tijela sadrže oko 200 različitih vrsta stanica, a svaka od njih je priča, tj. svemir za sebe. Recimo samo da svaka od njih sadrži oko 750MB informacija genetskog materijala, što će reći cijelu jednu biblioteku, a ima tu još i nebrojeno puno nekih drugih stvari, organela i detalja. No, mi ćemo se ovdje pozabaviti više ljudskom osobnošću i složenošću koja iz toga proizlazi.
Npr., već je za stare Semite bilo jasno da se ljudska svijest i osobnost ne može opisati samo s jednom riječju, premda su oni poslovično gledali na čovjeka kao na jedinstveno biće. U tom kontekstu su se uobičajeno koristila četiri pojma:
Basar bi se dalo prevesti kao tijelo, ali ne samo isključivo kao tijelo, jer ovdje se misli na cijelog čovjeka kao tjelesno biće. Čovjek je u svojoj tjelesnosti slab i krhak, ranjiv i smrtan, također, sklon grijehu i bezakonju; međutim, njegovo tijelo mu omogućuje da živi na Zemlji te da stupa u kontakt s drugim bićima, da se druži, surađuje, veseli i raduje. Stoga su Semiti na tjelesnost gledali pretežito pozitivno. Osim toga, već je tada bilo jasno da samo tjelesan čovjek može biti konkretni čovjek sa imenom, prezimenom, vlastitom poviješću i pričom. Mimo toga moglo bi se govoriti isključivo o apstraktnom čovjeku kao neosobnom simbolu cijele ljudske vrste ili neke njezine pojedine epohe i skupine (npr. antički čovjek, azijski čovjek …).
Leb (srce) za starozavjetnog čovjeka nije označavao samo središnji ljudski organ. Pod srcem se mislilo na cjelokupnu čovjekovu nutrinu, na samo središte njegove osobnosti … na ono tajnovito mjesto gdje se rađaju ljudski misli i odluke. Srce se u ovom kontekstu javljalo više kao svojevrsni racionalni princip dok su se – suprotno europskoj tradiciji – osjećaji vezivali više za bubrege. Dakle, iz srca su izvirale dobre namisli i odluke, ali i one loše. Stoga se od čovjeka očekivalo da bdije nad svojim srcem, a u proročkoj literaturi je postojalo iščekivanje stvaranja „novog srca“, jer se ovo postojeće često pokazivalo kao hladno i kameno.
Nefeš – duša (arap. nefs) također ne predstavlja tek komponentu, nego označava čitavog čovjeka kao živo biće, obdareno dahom života. Dok je samo tijelo predodređeno za smrt, za nefeš se kaže da ne umire. Ona se vraća Bogu koji ju je i stvorio.
Ruah – duh (arap. ruh), opet slično kao i u prethodnim slučajevima ne predstavlja tek komponentu nego cijelog čovjeka s obzirom na ono bitno i neuhvatljivo ljudsko, dakle, upravo ono što čovjeka bitno razlikuje od drugih živih bića na zemlji. Čovjek je po duhovnom aspektu veličanstveno biće, ali u svemu tome prijeti mu i velika opasnost. Jer kao što postoji ljudski duh, kao i onaj božanski koji ga inspirira i potiče na dobro (ili također „duh pravednosti“), tako postoji i „duh pijanstva“, kao i cijeli niz drugih „nečistih duhova“ koji mogu obuzeti čovjeka i srozati ga u njegovom ljudstvu.
Antička antropološka dihotomija i trihotomija
Antička filozofija će pokatkad, dosta slično semitskoj antropologiji, govoriti o postojanju tijela i duše u čovjeku, tj. češće o trihotomiji: duh – duša – tijelo. Međutim, bitna razlika se ogledala u tome što se ovdje na čovjeka više nije gledalo kao na u sebi jedinstveno biće. Ispadalo je kao da je čovjek u sebi razdijeljen. Ova dihotomija će osobito biti naglašena u platonizmu koji je na tijelo gledao poprilično negativno, kao na „zatvor duše“, što će – s druge strane – reći da se na dušu gledao istovremeno kao na istinsku čovjekovu suštinu i identitet, ali i potencijal. Ovakav svjetonazor je i dan danas naglašeno prisutan u različitim šamanskim konceptima gdje se vjeruje da je „život san, a smrt buđenje“. No, ponešto od ovog mentaliteta je ušlo i u rano kršćanstvo, pri čemu se osobito mislilo na stanovite napetosti između duha i tijela. „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26,41). Što će reći da tromost i lijenost tijela koče duh u njegovim plemenitim i odvažnim namislima. Ovaj utjecaj ne čudi s obzirom da je prostor ondašnjeg Izraela (tj. Palestine) već od III. st. pr. Kr. bio pod snažnim helenističkim političkim i kulturnim utjecajem.
Aristotel će nakon svoga učitelja Platona ipak ponešto različito posložiti stvari izjednačavajući važnost duše i tijela. Tijelo i duša su kod njega bili bitno usmjereni jedno na drugo, kao akt i potencija ili materija i forma; što će reći da je duša životvorni princip, ali koji se mimo tijela ne može konkretizirati. Aristotelizam će preko Avicene izvršiti veliki utjecaj na islamsku misao, a preko sv. Tome Akvinskog i na katoličku. S druge strane, Martin Luther je gajio averziju prema grčkoj filozofiji pa je radije ostajao vjeran prije naznačenoj starozavjetnoj antropologiji, premda je ova po sebi dosta slična aristotelovskim postavkama, s obzirom da vodi dosta računa o čovjekovoj cjelovitosti.
Dinamično promatranje osobnosti u modernoj psihologiji
Krajem 19. i početkom 20. st. doći će do nekih novih istraživanja i naglasaka glede ljudske svijesti i osobnosti. Ovdje mislimo prvenstveno na pionire psihoanalize Sigmunda Freuda (1856.-1939.) i Gustava Junga (1875.-1961).
U igru ulaze novi pojmovi poput svjesnog i nesvjesnog, s tim da će Freud više govoriti o individualnom nesvjesnom (na razini pojedinca), dok će se Jung više baviti kolektivnim nesvjesnim kao zajedničkom komponentom svijesti cijele ljudske vrste u koju su se slile tisućljetna iskustva, slike i simboli.
Freud je analoški uspoređivao ljudsku svijest sa santom leda, pri čemu se čak devet desetina odnosilo na ono skriveno nesvjesno, dok je na površini stršala samo jedna desetina onog preostalog svjesnog. Pri tome je međusobni odnos ove dvije komponente bio dinamičan, jer nesvjesni sadržaji uvijek na različite načine pokušavaju isplivati na površinu dok i ona gornja svjesna razina ima načina utjecati prema „dolje“.
Slika 1: Triparitetna struktura ličnosti prema Freudu. Izvor: Simply Psychology
U nesvjesno spadaju potisnuti traumatični događaji s kojima se Ego nije mogao izboriti, ali i brojne bezazlene informacije koje „tehnički“ nisu mogle biti upamćene na svjestan način (npr. ono, „čini mi se da sam ovog čovjeka već nekad bio sreo“ ili „čini mi se da smo o tome i o tome učili nešto u školi“). Nesvjesno je po sebi kod Freuda i područje libida, odnosno, područje nesvjesnog Ida koji predstavlja urođenu komponentu osobnosti. Id je po sebi impulzivan, nasrtljiv, nepromišljen. Manifestira se kroz snažnu volju za nečim ili protiv nečega. Nestrpljiv je. Sve što želi, želi odmah; ako to ne dobije, negoduje, buni se, napada ili očajava. Odrasli ljudi mogu svoj Id nerijetko doživljavati na duboko uznemirujuć’ način, gotovo kao nešto demonsko, međutim, kako rekosmo, ovdje se radi o urođenoj komponentni, najjasnije vidljivoj u ponašanju sasvim male djece i beba. Zadaća Ega je da zauzda hiroviti Id, no tu ujedno leže i brojne opasnosti, jer Id je životan; on je nositelj cjelokupne psihičke energije, i posve zauzdan Id počesto znači umrtvljenu osobnost. Uzmimo ovdje za primjer finog, sofisticiranog, uljudnog, ali istovremeno užasno depresivnog i suicidalnog čovjeka! Dakle, Id se mora zauzdavati, ali ne i gušiti!
S druge strane, čovjekov Ego se istovremeno nalazi pod pritiskom još jedne posve različite komponente. To je tzv. Superego – glas odgojitelja u nama. Ovaj glas možemo doživljavati istovremeno i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini. Npr., svjesno, „neću to i to raditi, nisam tako odgojen“. Nesvjesno, javlja se kroz uznemirenost i grizodušje zbog činjenja nečega zabranjenog. Stoga Superego nerijetko doživljavamo kao glas savjesti, premda on to nije. Za razliku od savjesti koja je prirođena, Superego se gradi s vremenom, no problem je – kako rekosmo – u tome što ga možemo doživljavati na isti način kao i savjest. Ovo napominjemo stoga što Superego ne mora po sebi nužno sadržavati pozitivne sadržaje; sve već ovisi od kvalitete primljenog odgoja i obrazovne formacije. Npr., mnogi zločinci samouvjereno kažu da sve što su radili, radili su po savjesti. Ili suprotno njima, strogo odgojene skrupulozne osobe uistinu „po savjesti“ smatraju da je sve živo grijeh! Stoga po Freudu kao teška zadaća Ega ostaje izboriti se sa nasrtajima Ida i Superega, istovremeno poštujući njihovu opstojnost. Uspjeti u ovoj zadaći za pojedinca znači biti psihički zdrav, ne uspjeti znači biti neurotičan.
Slika 3: Id, Ego i Superego u svijetu smajlija. Izvor: Digital Psychology
Animus, Anima, Jastvo i Sjena
Jung je komponente ljudske osobnosti svodio na tzv. arhetipove. Ovdje se radi o stanovitim bezobličnim psihičkim energijama koje u snovima poprimaju konkretne oblike i izglede. Premda se kod njega kroz dugu karijeru broj i značenje arhetipova više puta mijenjao, njegovi današnji tumači i interpretatori najčešće govore o slijedeća četiri: Animus, Anima, Jastvo i Sjena.
Animus predstavlja muški aspekt ženske osobnosti, dok Anima predstavlja ženski aspekt muške osobnosti. To ljude čini sposobnijim, složenijim i višim bićima, međutim, ovdje se istovremeno kriju i nemali izazovi, jer u prirodi mužjaci i ženke većinom nisu u međusobnoj konkurenciji, nego mužjaci s mužjacima i ženke sa ženkama. Tako nekako na kraju ispadne i kod ljudi: uglavnom se ne svađaju muškarac i žena kao takvi, nego u sukob ulaze njegov ženski aspekt s njezinom ženstvenošću, kao i njezin muški aspekt s njegovom muževnošću. Ove komponente je neizostavno potrebno na pravilan način integrirati, u protivnom ljudi doživljavaju brojne probleme, kao i svi oko njih (npr. ambiciozne, nemilosrdne žene i mekoputi bezlični muškarci).
Sjena je po sebi dosta slična Freudovom Idu. Po sebi vrlo destruktivan arhetip, ali i životan, te bez njegove pravilne integracije nije moguće ostvariti kvalitetan život.
Jastvo predstavlja arhetip individuacije i osobnog samoostvarenja. U snovima se javlja na različite načine: mudri starac, učenjak, religiozni vođa, sam Bog. Jastvo predstavlja onu višu komponentu nas samih koja tek kroz život treba biti ostvarena.
Na kraju, svakako treba naglasiti ono da Jung čovjeka vidi kao posve zatvoren psihološki sustav. Po njemu, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekog drugoga, nego volimo ili mrzimo neki dio sebe koji uspijevamo projicirati na druge ljude. Sve je u nama, i sve je do nas. No, sukladno tome slično važi i za čovjekovo nasljedovanje viših ideja i znanja. Vežemo se za one koncepte koji su na neki način u nama već prisutni. Ili opet slično, kod tzv. iskustava upoznavanja „srodne duše“. Nakon par minuta s takvom osobom čini nam se kao da je znamo cijeli život. To je stoga što unutar samih nas postoje neki aspekti vrlo slični i srodni toj osobi.
Umjesto zaključka: osvojiti samog sebe!
Aldous Huxley u svojem djelu „Time Must Have a Stop“ iz 1944. reče: „Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.” No, ako bolje sagledamo činjenice, mi ne samo da predstavljamo jedan kutak svemira, mi smo čitav jedan svemir sami za sebe! Bilijuni stanica, kilometri krvnih sudova i moždanih sinapsi i iznad svega toga kompleksna psihička super-struktura čije smo tajnovite postavke i zakonitosti kao vrsta tek malo površinski „zagrebali“.
Ljudi su po sebi invazivna i osvajačka vrsta, no možda je konačno došlo vrijeme da osvojimo sami sebe!
Predstavljamo ovdje jedan moguće i najjednostavniji postojeći test osobnosti, tzv. test „tri životinje“. Ne bi sad znao točno navesti izvor i autora istoga; čuo sam ga još davno od jednog prijatelja, i nakon što me je „testirao“ samo se sjećam da sam se smijao k’o lud, ali uz ozbiljnu popratnu konstataciju: „Ima tu nešto“!
Dakle, za početak, sve što je potrebno jest da navedete svoje tri najdraže životinje, počevši od naj-najdraže, pa onda druga najdraža, i na kraju treća.
Ne gledajte dolje na ključ testa dok ne budete imali jasno definiran popis.
Prva životinja predstavlja ono što bi ste Vi htjeli da budete.
Druga životinja predstavlja ono što drugi očekuju od Vas da budete.
Treća životinja predstavlja ono što Vi uistinu jeste.
Kratko pojašnjenje:
Koliko god izgledalo groteskno, u ovom testu se skriva poprilično ozbiljna psihologija.
Krenuvši od Camusove pretpostavke da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste, dolazimo do prvog izbora. Ono nama najdraže jeste ono što bismo željeli biti. S tim se puno bolje poistovjećujemo i identificiramo nego sa onim što uistinu jesmo, premda nam ni to – vidimo – ne mora biti mrsko. Nesvjesno projiciramo žuđene osobine na okolni svijet, tako da ih između ostaloga možemo prepoznavati i u liku – nama – omiljene životinje.
Iznenađujuće, na drugom mjestu opet nije ono što uistinu jesmo, nego ono što drugi od nas očekuju da budemo. Premda nas poslovično pretjerana i nerealna očekivanja drugih ljudi itekako znaju nervirati, mi ih zapravo na nesvjesnoj razini itekako pozitivno percipiramo. Zašto? Zato što udovoljenje zahtjevima drugih – premda po sebi nezgodno – za nas znači društvenu afirmaciju i prihvaćanje. Na taj način dolazimo do stabilnijih prijateljskih i ljubavnih relacija, ali i do onih poslovnih; na taj način nadvladavamo strahotu samoće, odbačenosti i potpune anonimnosti.
Na kraju, tek na trećem mjestu dolazimo do onoga što uistinu jesmo, no smisao testa i jest da to sebi otkrijemo i osvijestimo. Treća životinja nas upućuje na naše stvarne karakteristike i navike. Ona nam također daje odgovor na pitanje zašto nam je ona prva „životinja“ toliko često nedostižna, ali također daje neke odgovore i o razlozima sukoba s drugim ljudima. A bit će svakako na kraju dobro i zdravo priznati i sebi i drugima što se od nas može očekivati, a što ne…
