mir – Poptheo Web Portal

NEMINOVNA KRIZA RASTA I NAPRETKA

Popodnevna gužva u gradu. Auti natisnuti jedan na drugoga. Vozači nervozni. Trube. Poneki od njih čak viču i psuju kroz prozor. Prijete, vrijeđaju, omalovažavaju… Sve se ovo donekle i može razumjeti. Auti su pravljeni za znatno veće brzine od tih velegradskih popodnevnih. No ostaje ipak i ono drugo, da se ti isti spori auti još uvijek kreću osjetno brže od pješaka koji polagano šeću uporedo njih. Šetaju, dakle, i ne ljute se, ne trube, ne viču … ili se tek malo ljute jer oni vozači pored njih stvaraju toliku bespotrebnu buku i dim. I tako, na kraju se čini da postoji ta neka specifična brzina kretanja, u svakom slučaju veća od prosječne brzine pješaka, pri kojoj čovjek tek tada shvati koliko je zapravo spor.

Slično prethodnome, staro je već zapažanje da što ljudi više zarađuju to obično bivaju sve gramziviji i sebičniji. Dakle, postoji i ta neka specifična zarada, obično osjetno viša od one prosječne, pri kojoj tek tada shvatiš koliko si zapravo siromašan.

Ima još puno toga iz iste domene … Recimo znanje … Ono kad shvatiš koliko malo znaš, a zapravo znaš puno više nego li ranije…

Pa čak i ono buđenje čovjekovog duha … Kad se konačno probudiš, a zatim spoznaš koliko si bijedan i prljav, a zapravo si barem već mrvicu bolji negoli prije.

Svaki rast, dakle, i svaki napredak definitivno podrazumijevaju remećenje onog prirođenog čovjekovog mira i zadovoljstva. Tu se neminovno upada u krizu. Ime joj Groznica a prezime Nemir. Sestre joj Praznina i Iluzija Neimanja a najbolje drugarice Osuda i Kritika. Spomenuta gospođa Kriza je obično dugog vijeka, ali kao i svako drugo živo čeljade s vremenom ostari i onemoća, a kad konačno ode, čovjek je dosegao svoj konačni cilj koji zapravo vrlo sličan samom početku. Opet je zadovoljan sa onim što jest i što ima, s tim da ga više ništa u tome ne može poremetiti, ili barem ne na duži period. Jer u svojoj zreloj mudrosti sada zna da se ono teško breme života na kraju vrlo zgodno može prekovati u masivno sidro za idiličnu luku spasa i mira. Oprezno stoga treba sa onim učestalim izjavama tipa: „Ljudi se pokvarili”, jer možda to oni samo pomalo nespretno sazrijevaju…

U Sarajevu 10. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozsef Bagota

O dilemama

Dileme su različite. Pripadaju razdobljima života koja nisu identična. Neke od dilema su željene, ali nikada neostvarene prilike. Nismo ih ni odbili ni prihvatili. Zovemo ih neodlučnostima. Postoje dileme koje nas ne kopkaju. Priliku smo propustili. Kasnije se ispostavilo da je prilika bila dobra. Nema dileme. Nju zamjenjuje osjećaj žaljenja. Ako je prilika bila loša i opasna i mogla nas je upropastiti, nema dileme. Zamjenjuje je osjećaj zahvalnosti što smo bili mudri i sabrani i znali što treba učiniti. Neodlučnosti su jedine dileme koje nam ne daju mira. Nismo bili ni za njih ni protiv njih. Naš stav pretvorio se u čekanje. Čekanje se pretvorilo u neodlučnost, neodlučnost se pretvorila u dilemu. Ne pomaže nam previše iskustvo drugog koji je umjesto nas prihvatio priliku. I uspio, pa sad žalimo za dobrom. Ili nije uspio, pa smo zahvalni što smo izbjegli lošu priliku. Jer ništa nismo odlučili, ne znamo kakvo bi iskustvo imali. Dilema se ne može razriješiti jer ostaje s nama kao prilika prema kojoj smo bili ravnodušni. Ako ju je netko drugi ugrabio i nešto postigao ili propao, njegovo iskustvo ne razrješuje našu dilemu što bi bilo s nama u toj situaciji. Mi nismo onaj drugi koji je stvarno priliku prihvatio ili odbio. Svakodnevne dileme se moraju razriješiti. Svakodnevna neodlučnost je kratkog daha. Životna dilema je drugačija vrsta iskustva. Utemeljena je na trajnom životnom osjećaju da nikada nećemo moći znati što bismo napravili da smo priliku prihvatili ili odbili. Taj životni osjećaj s vremena na vrijeme u nama se probudi i tjera nas da fantaziramo. Biti maštovit, osim što znači biti kreativan, znači također razrješivati u sebi prošle neodlučnosti kojima smo sebe odvojili do određenih konkretnih životnih prilika. Drugi je dobio priliku prema kojoj nismo imali nikakav stav. Hoćemo ili nećemo? Stajali smo i čekali. Čekanje se produžilo, neodlučnost je rasla, dilema se produbila. Razriješiti dilemu maštom može donijeti nekakvo olakšanje i zadovoljstvo. Ipak ostaje spoznaja kako dilemu više nije moguće stvarno razriješiti tako da naš život dobije konkretan smjer i oblik. Maštovitost kojom razrješujemo dileme zbog propuštenih prilika je stajanje u mjestu. Razrješavamo u glavi ono što je možda odavno izgubilo stvarnost i konkretnost. Kada pokušavamo dilemu razriješiti maštom, dolazimo do različitih osjećaja. Osjećaj promašenosti. Promašenost se ne može javiti u svakodnevnim dilemama. Ona se formira kad pokušavamo razriješiti životnu dilemu prema kojoj smo u vrijeme kada smo je trebali razriješiti bili neodlučni. Kroz sazrijevanje i zrelost života otkrivamo posljedice neodgovorene životne dileme. Promašenost dolazi na kraju ili pred sami kraj života kad ne možemo više niti stvarno niti konkretno ništa učiniti oko propuštene prilike koja nas je „uvalila“ u neodlučnost i dilemu. U tim trenutcima nam pomaže maštovitost. Pruža nam mogućnost da podnesemo promašenost jer možemo zaobići vremenske, fizičke i starosne granice i zakone. Igramo se s životnom dilemom. Ona nas želi pritisnuti i opteretiti stvarnim i konkretnim osjećajem da je naša neodlučnost bila loša i da smo sami krivi zbog propuštene prilike. Odupiremo se maštovitošću nastojeći ublažiti osjećaj koji nas pritišće. Tako starac ponovo postaje mladić u naponu snage koji više nije neodlučan kada upozna ženu kojoj nije imao hrabrosti prići iako je u nju bio smrtno zaljubljen. U maštovitom razrješenju dileme on je hrabar i svim silama se trudi osvojiti onu bez koje ne može zamisliti život. Nema veze što je sam u bolesničkom krevetu. Već duže vremena u svojim fantazijama razrješuje svoje životne neodlučnosti i životne dileme.

S vremenom, ako smo dovoljno maštoviti, životna dilema može ublažiti svoju nesnosnu prisutnost kojom nas uporno želi podsjetiti kako smo jednim dijelom promašili u životu. Zašto bi nam bilo zabranjeno boriti se svim dopuštenim alatima protiv dileme koja nas nikako ne pušta na miru? Kada prilika prođe i više se ne može vratiti, životna dilema kao osjećaj promašenosti nije ništa manje stvarna od naših maštovitih rješenja i napravljenih životnih izbora. U konačnici, kada nam stvarnost i konkretnost životne prilike postanu nedostupni, riječ je o sukobu između dvije mašte od kojih nijedna više nije stvarna i konkretna. Mašta i osjećaj promašenosti se sukobljavaju kao protivnici od kojih nijedan nije stvaran. U tom sukobu dviju mašti zna se dogoditi dugotrajno i ugodno razdoblje primirja. I mašta i promašenost „polože svoje oružje“ čime se životna dilema gasi i prestaje postojati. Izmiren sa sobom, čovjek prihvaća istinu kako rijetko tko od nas ili gotovo nitko ne može apsolutno „pogoditi“ sve životne prilike da ne bi ostala barem jedna ili više njih za kojima neće kasnije žaliti što ih je propustio. Postići primirje s neodlučnošću iz koje se rodila opterećujuća životna dilema iz koje je nastao osjećaj promašenosti nezahvalan je i mukotrpan posao. Valja upregnuti svu snagu mašte i njezinih pomoćnika (misli, ideje, zamisli) kako bi se na kraju došlo do nekakvog primirja između nas i životne dileme. U nekom životnom trenutku kada shvatimo da životna dilema pripada jednako svijetu mašte kao da je stopljena s njom jer više nema svoju stvarnost i konkretnost, počinje razdoblje borbe sa samim sobom. Rat između dvije mašte je iscrpljujući i može potrajati. Životna dilema zahtjeva da ostane apsolutno stvarna i konkretna dok god živimo, mašta zahtjeva da prijeđe granicu stvarnosti i uđe u naš nutarnji svijet bez ograničenja. U tom njihovom sukobu kada bivamo iscrpljeni, mudro je ponekad zatražiti primirje u sukobu zaraćenih strana i istovremeno prihvatiti neprihvatljivo. Da smo nekad davno propustili životnu priliku i da smo s tom spoznajom pomireni. Trenutak pomirenja između dvije sile koje u nama neprestano ratuju obično se događa na kraju ili pred kraj života kada pomalo iscrpljeni i umorni više ne tražimo ništa osim malo mira. Ponekad je životnoj mašti i dilemi i to previše i nastavljaju svoj rat. Ponekad ih moramo na silu dovući za pregovarački stol i zapovjediti da je vrijeme da prestanu jer je besmisleno više ratovati oko onoga što se više nikako ne može vratiti. Vrijeme je da se sve troje izmirimo i pomirimo i da svatko strpljivo nosi svoj dio tereta za one propuštene prilike u životu koje smo propustili svojom krivicom bivajući neodlučni i ne želeći odlučiti se ni za ni protiv. U neprestanom ratu između dilema i mašte nekad je najvažnije postići kakav takav mir ili primirje sa sobom i sve dok traje, i mi možemo odahnuti od trenutnog unutarnjeg sukoba i nadati se da neće biti novog rata jer je moguće da nećemo sljedeći put imati ni strpljenja ni volje za jedan takav događaj…

U Sarajevu 11. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: amasterpics123

MALE OPASNE IZJAVE O LJUBAVI, MIRU I PRIJATELJSTVU…

Neki ljudi kažu kako su za ljubav. Neki pri tome čak kažu da su za ljubav svim svojim srcem ili bićem. Ne zvuči loše, ali realno bi moglo zvučati i bolje ukoliko bi rekli da su za ljubav i povjerenje. Ili još bolje, za ljubav, poštovanje i povjerenje.

Zašto u nekim slučajevima može biti opasno ukoliko se potonje zanemari? Pa probajte zamisliti ljubav od koje su trajno i potpuno odstranjeni poštovanje i povjerenje, i bit će vam kudikamo jasnije. Mislim da sam već nekad ranije pod ovom rubrikom spominjao ispovijest onog jednog čovjeka koji je imao jako teško djetinjstvo. Otac mu je strašno, i to godinama zlostavljao majku, do te mjere da mu je na kraju sud trajno i potpuno zabranio prilazak istoj. Godine su zatim prolazile, i tamo nekad dvadesetak godina od toga, jednog dana umrije majka. Neki zajednički prijatelji javiše tužnu vijest i ocu, koji je već dvije decenije usamljeno živio na drugoj adresi. Kad je čuo, srušio se i više se nije ustajao. Još je desetak dana nakon toga apatično životario na postelji odbijajući bilo kakvu hranu ili utjehu, te ispusti dušu … A na kraju svi otprilike zaključiše kako je on nju stvarno volio, ali na nekakav vrlo čudan i poremećen način. Baš ono kako rekosmo, kad netko jako puno voli, ali neće ili ne zna istovremeno da vjeruje i poštuje.

Mir pod svaku cijenu?

Idemo dalje… Neki ljudi kažu da su za mir. Štoviše, da su za mir pod svaku cijenu. E što ga sad dođe to „pod svaku cijenu”? Da se čovjek uvijek nesebično treba truditi i žrtvovati za mir ili tek to da je bolji ikakav mir nego nikakav? Prvo je dobro, drugo i ne baš. Pravi mir osim ovoga „miran” treba biti i pravedan. Jedan mir, tako da kažemo, u kojem krivci nisu kažnjeni, a žrtve obeštećene, po sebi i nije znatno bolji od užasa rata.

Jednostrana i dvostrana prijateljstva

Mislim da svi imamo po barem onog jednog prijatelja koji strašno voli imati prijatelje, a pri tome ne biti to i sam drugima. Ili mu stalno nešto treba, ili se javlja samo kad mu nešto zatreba. Mogli bismo ovdje spomenuti i onu specifičnu skupinu prijatelja „na određeno vrijeme”. Zbilja znaju biti dobri i aktivni prijatelji, ali sve to samo dok su emotivno usamljeni. Čim se uspješno zaljube, više ih nećete vidjeti i tako sve dok su uspješno zaljubljeni, a što može značiti i trajno. U svakom slučaju, bilo bi dobro da je čovjek po sebi zainteresiran za ona dvostrana i trajna prijateljstva.

„…I đavli vjeruju, i dršću”

Vidimo, ovim mnogim nekakvim „ja ovo – ja ono” očitovanjima ljudi se počesto zapravo ništa posebno ne očituju, ili čak kao da nam s tim uspijevaju poručiti i nešto sasvim opasno. Tako, na primjer, često ide i s pitanjima vjere. Vjerujem li ili ne vjerujem u Boga – predstavlja jedno od najvažnijih ljudskih samoočitovanja na društvenoj razini, no i ovo kao sve prethodno može biti poprilično dubiozno ako se ne uzme s pravim smislom i razumijevanjem. Stoga postavljamo pitanje što danas znači kad netko kaže da vjeruje u Boga? Pa otprilike to da ta osoba priznaje egzistenciju (postojanje) vrhovnog božanskog bića. I što sad s tim? Pravo pitanje s kojim se još prije skoro dva milenija bio pozabavio i Isusov apostol Jakov. On o tome satirično reče: „Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću” (Jak 2,19). Što će otprilike reći: I đavli znaju da ima Boga; čak, sigurniji su u to od nas, ali im to svejedno nije od posebne koristi, s obzirom da su trajno odlučili živjeti kao da ga nema. Stoga se kao jedino validno samoočitovanje po pitanju vjere čini ono: Kako živim i kako se ponašam s obzirom na to da priznajem ili ne priznajem Božju egzistenciju?

U svakom slučaju, o čemu god govorili, a osobito o onim važnim stvarima, uvijek će pored onoga „tko” i „što”, također biti važno i ono drugo „kako”, „zašto”, „koliko” i „pod koju cijenu”…

U Sarajevu, 14. IV. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: cluckva

KAKO ZAVOLJETI SEBE?

Iz iskustva vjerojatno već i sami znamo kako pojam „samoljublja” krije brojne loše konotacije. Ova nas riječ nekako već sama po sebi podsjeća na nečiju oholost, sebičnost, bahatost, samoživost i sl. Međutim, postoji i onaj pozitivni vid ljubavi prema sebi koji nas podsjeća na samopoštovanje, čuvanje vlastitog zdravlja, dobrog glasa i integriteta. Osim toga, tko ne voli sebe teško da će i druge voljeti. U tom smislu jedna zdrava ljubav prema sebi predstavlja i mjeru naše ljubavi prema drugim ljudima. Dakle, ovdje se postavlja pitanje kako iskreno voljeti sebe, a da se ne upadne u ono himbeno i samoživo samoljublje, izbjegavajući svakako usput i onu treću, izgledno najgoru opciju – jedan, tako da kažemo, neskriveni i otvoreni prijezir prema samom sebi?

Geni, odgoj, mentalitet

Kažu da nas ove tri stvari iz podnaslova najviše određuju kao ljude. Ne kaže se uzalud: „Pljunuti ćaća” … ili ono „ista mater” – već nas to podsjeća odakle smo, od koga smo i kako otpali. Stoga ovdje već možemo postaviti jedno jednostavno, ali posve suštinsko pitanje: Mogu li voljeti istinski sebe ako ne volim svoje roditelje? Naravno, svi oni koji su imali dobre roditelje pitat će se kakvo je to pitanje uopće? Ali eto, nisu svi bili te sreće da ih imaju, a i oni što su ih ipak imali, imali su svakako s njima i poneko loše iskustvo koje se itekako zna urezati u sjećanje i kasnije opterećivati bilo odnos s njima, bilo sjećanje na njih. Ovo je inače vrlo klizak teren i osjetljiva tema glede koje i nije jednostavno naći optimalno rješenje. Osuda vlastitih roditelja neminovno predstavlja i osudu njihovog djela – samog sebe, pa ti onda slobodno pričaj da se voliš koliko god hoćeš. Opet, s druge strane, ako to sve počnemo potiskivati unutar sebe i praviti se da je s njima bilo sve u redu, eto ti neuroze i to na kvadrat!

Slična izazovna napetost prati i ostale, šire, odnose i relacije koji nas također kao ljude sačinjavaju i definiraju. Možemo mi pričati koliko hoćemo da nam je dodijala naša Bosna/Hercegovina, Hrvatska ili Srbija i sve u njoj/njima, ali kad progovoriš u Njemačkoj dvije riječi, Nijemac ti odmah kaže: „Nisam siguran jesi li Čeh ili Poljak, ali neki Slaven sigurno jesi?” U Istanbulu sam inače glede toga doživio još frapantnija iskustva, osobito u čuvenoj Kapali čaršiji. Tamo radi sama krema vještih i nasrtljivih turskih trgovaca. Ugleda te s deset metara u onom općem međunarodnom metežu i odmah te bez ikakve dvojbe počne dozivati na tvom jeziku. Neke od njih sam baš sa zanimanjem i pitao kako znaju odakle smo, a oni odgovore da to jednostavno znaju (valjda po izgledu, odijevanju, hodu…). Dakle, tko pljuje po svom podneblju, neminovno pljuje i sam po sebi. To si jednostavno ti; dio si baš te cjeline, volio je ili ne, a opet, kao i u prethodnom slučaju s roditeljima, zar trebamo bezrezervno prihvaćati nešto što nije u redu, i to eto kao samo zbog toga da ne bismo usput nagrdili i sebe?

Granice nutarnjeg i vanjskog svijeta

Sve ljude koje usput upoznamo i s kojima imamo nekakve društvene interakcije mi pamtimo i usvajamo u vidu ideja. Namjerno ovdje ističemo ovo „ideja”, a ne sjećanja, jer sjećanja su fiksirana. Ona su takva kakva jesu ili nisu, dok su ideje na svoj način žive i promjenjive. Jer kao što s nekim poznatim likom mogu komunicirati na javi, s njime mogu komunicirati i imaginarno u sebi. Tako se s vlastitim idejama o ljudima koje poznajemo možemo redovito družiti, razgovarati, voljeti se, ali i svađati, mrziti se, pa čak u nekim slučajevima tući i ubijati. I sad dolazimo do one ključne stvari, o kojoj smo nekoć već pisali. Premda naša ideja o nekoj osobi ima nekakve veze sa onom stvarnom osobom, ona to istovremeno ni nema. Prava osoba je van, i ona je uvijek manje ili više svoja, dok je ideja prvenstveno naša i unutar je nas samih. Tu je nastala, tu egzistira, tu i ostaje.

Upravo jer je ideja dio nas, naš nutarnji odnos prema njoj prvenstveno predstavlja naš odnos prema nama samima, a ne prema onoj stvarnoj osobi. I tako na koncu stižemo do nemalog, ali obećavajućeg izazova: Pokušati odvojiti naša izvanjska loša iskustva s drugim ljudima od one nutarnje ideje o svemu tome koja ostaje u nama. Koliko god da me je netko povrijedio i razočarao, neću se zbog toga u mislima svađati s njime, jer to nije ništa drugo do li svađa sa samim sobom. To je ujedno i problem dvojnosti ideje. Vlasnik je jedan, a autor je netko drugi, i upravo zato treba voljeti sve svoje ideje o drugim ljudima, ako zbog ničega drugog onda zbog toga što su ove dio nas i zato što ostaju manje-više trajno u nama. Ne treba se plašiti pokušaja ljubavi prema svim tim spornim idejama, jer to je poprilično efikasan način da istinski zavolimo sami sebe. Slobodno im recite da ih volite, i to iskreno kako i jest; da ih prvenstveno volite jer su dio vas, kao i zbog pokušaja da budete u miru sami sa sobom. Dakle, to svakako ne treba izvoditi na način kao da pokušavamo obmanuti sami sebe, nego posve okrutno istinito i iskreno, jer na koncu samo istina oslobađa.

Umjesto zaključka, ističemo da će jedan ovakav pristup svakako imati pozitivan efekt i na onaj naš izvanjski stvarni svijet. Tada ćemo biti u prilici pristupati ljudima smirenije, spokojnije, pozitivnije, čvršće osobnosti i snažnijeg nutarnjeg integriteta. Jer tada ćemo „ovamo unutra” svi biti kao jedan, a bez toga u konačnici izgledno nema ni onog izvanjskog jedinstva.

U Sarajevu, 24. 9. 2019.

M. B.

Link na povezanu temu: http://poptheo.org/pecat/ ‎

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

O PROLAZNOSTI

Mi nismo samo prolaznici ulicom ili cestom ili putem. Mi smo prolaznici kroz život gdje istovremeno mi prolazimo kroz život i život prolazi kroz nas. Prolaznost osjećamo u vlastitim kostima, u našim sve sporijim koracima, u sve manjoj strasti da nešto učinimo ili nešto promijenimo. Čak i kad ne želimo prolaznost nas oslobađa gorčine, osvete, bez našeg dopuštenja prolaznost nas pomiruje s onim o čemu mislimo da je se nemoguće pomiriti s tim. Prolaznost nas pomiruje s našim osobnim tragedijama, žalostima, gubitcima, umiranjima. Čak i kad se odupiremo prolaznosti i želimo zadržati nešto od prošlih iskustava ona s vremenom i to briše. Prolaznost je strpljiva, mirna izgleda poput površine mirnog jezera, ali jednom kad se u njemu nađete neće vam biti dopušteno da se vratite na obalu. Bit će vam dopušteno da budete na površini čak i da povremeno plivate površinom, ali neće biti mogućnosti povratka na obalu. Nećete moći više promatrati mirnu površinu jezera prolaznosti.
Prolaznost je čelični stisak vremena oko čovjekova života, stisak kojega čovjek osjeća u sebi i svugdje oko sebe. Kada prolaznost svojim čeličnim kandžama uhvati čovjeka čovjek se pokušava boriti protiv nje. Bori se, vrpolji se, nastoji se izmigoljiti iz tog čeličnog stiska. Guši se, hvata zrak želi se oteti. Pogledom kruži okolo ne bi li ugledao neku slamku za koju bi se mogao uhvatiti i izvući kao davljenik u živom blatu koji se posljednjim snagama hvata za granu napola osušenog drveta. Ali prolaznost ne samo da ne popušta. Prolaznost ne reagira na čovjeka. Možda bi čovjek lakše podnio čelične kandže prolaznosti kad bi prolaznost pokazala bilo kakav interes za čovjeka, njegovu borbu, njegove napore, njegove pokušaje da se otme zaboravu. Da otme zaboravu i prošlosti i sebe i druge. Ali prolaznost je bešćutna, vuče čovjeka okolo poput bespomoćne životinje, vuče ga pored spomenika, pored grobova, pored stratišta i ne dopušta mu čak ni da predahne barem pored grobova onih koje je volio.
Svaki čovjekov pokušaj da razgovara s prolaznošću nailazi na zid šutnje. Bilo da čovjek kritizira, vrišti, objašnjava, argumentira prolaznost svoja usta drži čvrsto zatvorena. Prolaznost nikad ne progovara niti razgovara. Ona šuti i ide naprijed. Ne udostoji se čovjeku barem nešto reći o onome što je ispred prema čemu čovjeka vuče. Ni o tome prolaznost ne govori. Dođe trenutak kada se čovjek prestane otimati iz kandža prolaznosti. Onda kada nešto izgubi. Kada izgubi snagu. Kada izgubi volju. Kada izgubi motiv. Kada izgubi razlog, smisao, svrhu. Ili kad sve zajedno izgubi. Kad sve to izgubi čovjek oboli od gorčine, jala, ironije, sarkazma, ljutnje, mržnje i tek tada prolaznost odluči pustiti čovjeka iz svog čeličnog stiska. Jer jednog dana kada se čovjek prestane protiv nje boriti prolaznost već zna da je čovjek dovoljno bio u njezinom stisku da će sam tražiti ponovno taj čelični zagrljaj kako ljubavnik koji mrzi onu bez koje ne može. Međutim prolaznost nije ništa manje ironična prema čovjeku kada ga pusti da proba sam ići dalje. Iako je čovjek moli da ga ponovno uzme u svoj zagrljaj prolaznost se naslađuje čovjekovom gorčinom i jalom prema ljudima i vlastitom životu i kao da pakosno uživa u čovjekovoj nemoći da se odupre svojim proživljenim događajima ponekad i do morbidne mjere u kojoj prolaznost uvjerava čovjeka da nikada neće prestati osjećati jal, gorčinu, mržnju, srdžbu.
Kako se oduprijeti prolaznosti? Postoji li način da se čovjek otme zagrljaju prolaznosti ili da ne ide za njom onda kad ga prolaznost ispljune na obalu života? Ako je jedna od oznaka prolaznosti to da je ona bešćutna prema bilo kojem čovjekovu iskustvu i događaju onda je možda moguće da čovjek prema prolaznosti postane bešćutan. Ali ljudski život nije uvijek ispunjen jalom, gorčinom, mržnjom i srdžbom. Ispunjen je i dobrotom i ljubavlju i radošću i milosrđem. Treba li i prema ovim iskustvima života biti bešćutan kako bi se nosilo i borilo s prolaznošću? Jer i ove događaje prolaznost će učiniti prošlima i prošlošću i u čovjeku će stvoriti osjećaje nostalgije i tuge.
Prolaznost je zakon čovjekovog postojanja kojemu je nemoguće napisati formulu po kojoj funkcionira niti ima stalnih konstanti. Ljudski život nije konstanta prolaznosti jer mu se ne može predvidjeti trajanje i kraj, ni drugi ljudi nisu konstanta prolaznosti jer oni dolaze i odlaze iz ljudskog života. Prolaznost je jedan od rijetkih zakona za kojega ako ne znamo onda barem osjećamo da postoji, ali nam ostaje nejasno po kojim pravilima taj zakon funkcionira. Bilo što da pokušamo odrediti kao konstantu prolaznosti nije prava konstanta. Obično nam prvo na pamet padaju rođenje i umiranje kao dvije temeljne konstante prolaznosti. Ali dovoljno je samo pomisliti da smo mogli biti rođeni u nekom drugom vremenu, drugoj zemlji, drugom gradu ili da je netko mogao umrijeti prije ili kasnije, živjeti duže i kraće da shvatimo da rođenje i smrt nisu univerzalne konstante prolaznosti. One su osobne konstante svakog pojedinog ljudskog života i nemoguće je iz pojedinačnih ljudskih života izvesti neku univerzalnu i nepromjenjivu konstantu prolaznosti kojom bi konačno shvatili na koji način taj neobični zakon funkcionira.
Kad je prolaznost u pitanju svi tapkamo u mraku jer osjećamo zakon prolaznosti ali je skriveno od našeg pogleda na čemu se zakon prolaznosti temelji. Ima li prolaznost svog zakonodavca? Ako ima bi li mogao ponekad ublažiti čelični zagrljaj prolaznosti da duže osjećamo i živimo radost, ljubav, smisao, svrhu, a da manje živimo gorčinu, jal, sarkazam, srdžbu i mržnju? Ili je prolaznost svoj vlastiti zakonodavac i ponaša se prema ljudskim sudbinama bez odgovornosti prema bilo kome iznad sebe? Kome se žaliti na prolaznost, topljenje životne snage u nama, kome se žaliti na gubitak volje, interesa, želje koja dolazi s vremenom kako život odmiče? Kome se žaliti na godine gorčine, jala i bijesa prema nepravdi koja čeka da se ispravi, prema grijesima koji čekaju da se oproste i prema kajanju koje nikad ne dolazi? Ima li itko osim nas samih kome bismo se mogli požaliti na prolaznost i njezinu bešćutnost? Kome bismo mogli ispovjediti svoj strah i nelagodu pred prolaznošću koja čak i kamenje pretvara u jedva vidljiva zrnca prašine? Kome reći o sili koja briše gradove, ljude, sjećanja, uspomene, spomenike, kulture i civilizacije? Koga optužiti kada prolaznost odbija popustiti svoj čelični zagrljaj i odbija nas pustiti da uzmemo daha i uživamo u radostima života i kome plakati kada nas prolaznost ispljune ogorčene i bijesne nesposobne da živimo život osima ako i tada prolaznost nije u životu prisutna kao naš mučitelj i naš krvnik?

Nemamo kome osim samima sebi. Žaleći se samima sebi na prolaznost ponekad otkrivamo da bešćutnost prolaznosti postaje i naša bešćutnost prema nama, prema drugima, prema životu, prema svemu i na kraju i prema samoj prolaznosti. Ništa nas više ne dodiruje ni čelični stisak prolaznosti, ni njezina bešćutnost, ni njezina hladnoća i nezainteresiranost niti trenutak kada nas ispljune na obalu života. Tek kad postanemo bešćutni prema prolaznosti ona pokaže znatiželju prema nama i našem životu. Kada smo bešćutni prema našoj vlastitoj prolaznosti tada ona prestaje biti bešćutna prema nama i tu i tamo nastoji s nama razgovarati, a i mi s njom. Tek kad su bešćutni jedno prema drugom prolaznosti i ljudsko biće počinju razgovor o onome što je naprijed, što leži u budućnosti i tada prolaznost popušta svoj čelični zagrljaj, a i čovjek je i nije toliko umoran da ne bi mogao kroz razgovor još više olabaviti stisak kojim ga prolaznost drži u svom zagrljaju nadajući se da bi u jednom trenutku mogao skroz umaći prolaznosti i njezinom bešćutnom i hladnom zagrljaju.
U Sarajevu, 31. 12. 2018.
O. J.

O NOĆI

Noć nije razdoblje dana niti iskustvo spavanja, noć nije vrijeme planiranja onoga sutra niti vrijeme premišljanja što je bilo danas. Noć nije vrijeme, noć je stanje. Noć je osjećaj slobode, trenutak u kojem sve treba prestati i stati. I vrijeme i dan i trajanje i razmišljanje i zabrinutosti i planiranja. Noć je poseban osjećaj beskonačnosti u kojem je sve zamrlo i u kojem se ništa ne treba događati što bi narušilo beskonačnost. Svaki pa i najmanji titraj sutrašnjeg planiranja, sutrašnje brige i zabrinutosti trajno oslobađa noć njezine privlačnosti i pretvara je u napeto vrijeme nespavanja, razmišljanja, premišljanja i promišljanja. Čak i snovi narušavaju tajnu i skrivenost noći. Sama noć bez ičega kao osjećaj beskonačne slobode i oslobođenosti od dnevnih i svakodnevnih trenutaka vremena može ponuditi istinski dodir sa slobodom i mirom za kojim se traga tijekom dana. Tako je otprilike Emil Cioran u svojim Razgovorima opisivao noć dok je objašnjavao svom sugovorniku kako je za mnoge pomalo uvrnuto i bolesno vidjeti noć kao kreativnost dok je on noć smatrao jedinim trenutkom genija u svom pisanju i njegove knjige nastajale su uglavnom noću.

Za mnoge od nas noć je aluzija ili podsjećanje na mrak, tamu, nešto zlo, zločesto i zlokobno. Mislimo da se sve zlo događa noću i da ono najgore iz ljudskog bića izlazi samo noću kao da je zlo bit noći i kao da je bit ljudskog bića da bude zlo noću. Iz te aluzije kako je noć zla mnoge priče, pripovijetke i bajke koje govore o zlim stvorenjima i njihovoj zloći noć koriste kao metaforu i oružje protiv onih koji bi htjeli noć vidjeti i kao nešto dobro, kao trenutak kreativnosti, trenutak genija, trenutak ljepote, trenutak privlačnosti. Čak se i ljubav noću smatra skrivenom, tajnom, ljubavlju koja u sebi nešto zlo krije, ljubav koja neće izići na dobro s prvim svitanjem. Naša opčinjenost noću pokazuje da noć nije tek razdoblje dijela dana u kojem se treba spavati i odmarati.

Naše i suviše organizirano vrijeme isječeno u točno izmjerene trenutke koje mjerimo sekundama, minutama i satima i samu je noć organiziralo u vremenske isječke i tako joj nastoji oduzeti nešto od njezine tajnovitosti i ljepote. Čak se više i ne plašimo noći kao što smo čitali u pričama i bajkama, više ne vjerujemo u stvorenja koja se pojavljuju samo noću niti više vjerujemo u neku tajanstvenu silu koja vlada noću. Za nas je noć postala sterilna, birokratska jedinica izgubljenog vremena u spavanju kako bi se bjesomučno nosili s birokratskom jedinicom vremena koju zovemo dan i koja ne smije sadržavati ni sekundu izgubljenog vremena. Nemoguće je ili je barem sve teže priuštiti sebi luksuz i biti cijelu noć budan i razmišljati i čitati nešto o noći i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet sterilan i neutralan prema stvarnosti ne voli noć jer je to gubitak vremena, kad bi mogao, ukinuo bi i spavanje kao suvišno. Naš tehnološki svijet ukinuo bi sve ono što smo kao djeca voljeli kada bi došla noć. Ukinuo bi naše strahove od bajkovitih noćnih stvorenja, ukinuo bi naše tajne noćne ljubavi i viđanja, ukinuo bi našu fascinaciju noću i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet, jer mu je stalo samo do vremena koje se može mjeriti, kad bi mogao, ukinuo bi potpuno noć i njezine tajne i zabranio nam čak i snove jer je to gubitak vremena. Naš tehnološki svijet želio bi ukinuti sve tajne, sve osvijetliti i pretvoriti u dan i zabraniti da spavamo i sanjamo.

Svijet nam to pomalo i čini sa svakim novim sumrakom i dolaskom noći. Progoni nas brigama, mislima, razmišljanjima, idejama, opterećenostima, progoni nas čak i u snovima kako ne bismo mogli mirno i u tišini zastati i osluhnuti noć koja nam govori i želi nam nešto reći preko svojih tajni, preko knjiga kojih noću čitamo, preko kreativnosti koja se noću javlja. Noć je postala osvijetljeni dan, svaki kutak noći osvijetljen je nekakvim umjetnim svjetlom, sve je teže uopće pronaći onu izvornu i iskonsku noć u kojoj se u miru i tišini ljudsko biće može susresti samo sa sobom i najdubljim dijelovima sebe.

Noć je susret s intimnošću u koju svjetlo ne može i ne treba prodirati i ulaziti svojom uvijek vječnom znatiželjom da sve osvijetli, sve vidi, sve zna, i sve čuje. Noć ili barem njezin maleni dio koji pripada samo ljudskom biću i nikomu drugomu trebao biti i ostati skriven od svjetla. Ne jer taj skriveni dio krije u sebi nešto zlo i pokvareno, nego jer taj maleni dio noći, djelić noći krije samu intimnost ljudskog bića s kojim je ljudsko biće sudbinski i duboko povezano. O tom malenom djeliću noći ovisi sav smisao i svrha života jednog ljudskog bića i svjetlo bi samo poremetilo ili taj smisao učinilo nerazumljivim i pretvorilo ga u teret, u razmišljanje, u zabrinutost, u brigu, u nesanicu i u nervozu. Može li svijet i njegov vječni dan osvijetljen umjetnim svjetlima razumjeti i prihvatiti da poneko ljudsko biće želi za sebe zadržati djelić noći koji pripada samo njemu ili njoj. I da taj djelić ne krije ljudsku zloću, zlobu i pokvarenost, nego možda tajnu tog konkretnog ljudskog bića.

Zašto svijet i njegov dan toliko navaljuju i napadaju ljudsko biće i plaše ga kako je noć zla, pokvarena, kako noću ljudsko biće otkriva tajnu svoje zloće i kako bi bilo najbolje da sve bude osvijetljeno vječnim danom? Kako je ljudsko biće dovedeno u zabludu da se sve zlo događa noću, a da je dan samo jer je pun svijetla ujedno svet, čist i nevin? Ne događaju li se i neka velika zla i pokvarenosti upravo u trenutku dana i ne pokazuje li se zloća ljudskog bića i onda kada je dan? Nije li zlo učinjeno danju oblik samohvale ljudskog bića koje se ne stidi i ne srami toga da je pokvareno, nego uživa u tome da se njegovo ili njezino zlo može jasno i čisto vidjeti na svjetlu dana? Noć je bar toliko ponizna da priznaje da ima zla i pokvarenosti koji se događaju noću, ali se time ne hvali i nekad ih skriva da se ljudsko biće ne bi preplašilo vlastite zloće i pokvarenosti.

Svijet i njegova umjetna svjetla i njegov vječni dan nas plaše kako je noć zla i kako ništa pametno osim zloće ne može nastati i dogoditi se noću. Svijet nas prestravljuje slikama noći i nagovara nas da što prije sklopimo oči da ne bismo vidjeli svu grozotu i grotesknost noći. Ali neki među ljudima koji su hrabriji i znaju da i svijet i dan imaju svoje laži znaju ostati budni i otvorenih očiju kada svijet, njegova svjetla i njegov dan prestanu lagati o noći kako bi susreli noć i u njoj susreli sebe. U tom susretu s noći neka ljudska bića otkriju da noć nije zla, da noć nije glasna, bučna, puna krikova i buke. Na svoje zadovoljstvo otkriju tišinu i mir noći. Otkriju i kreativnost noći. Saznaju kako je noć vrlo darežljiva prema budnim umovima i kako ih obilno nagrađuje kreativnim genijem i nečim što svijet i dan kriju od ljudskih bića. A to nešto je tek nazirući osjećaj beskonačnog mira i tišine kada svijet, njegova svjetla i njegov dan konačno ušute i puste ljudsko biće na miru i ne progone ga više ni u snovima.

Jer noć se krije od svijeta i dana ne zato jer krije u sebi zlo, nego ne želi svoje darove i tajne rasipati pred svijetom i danom. Kada daruje tajnu ljudskom biću, noć to želi učiniti nasamo i prije snova koji su oružje kojim svijet i dan progone čovjeka. I uvijek kada daruje dar ljudskom biću, noć upozori ljudsko biće da je taj dar darovan isključivo njemu ili njoj, da se ne smije iznositi u svijet i pokazivati danu i drugim ljudskim bićima.

Noć daruje čovjeka njemu samom kao neprocjenjiv dar kojega u miru i tišini prije snova i samo tada čovjek smije otvoriti i zagledati se u njega. Ono što otkrije u onom što mu je darovala noć je pravi, nepatvoreni čovjek i ako se čovjek boji noći i smatra je zlom i pokvarenom, onda je to zbog toga jer mu noć nije darovala ništa drugo nego njega sama. I protivnici noći koji je nazivaju zlom i pokvarenom ponekad su oni koji su otvarajući sami sebe kao dar koji im je poklonila noć unutra pronašli vlastito zlo i vlastitu pokvarenost, ali su da bi to sakrili noć proglasili zlom i pokvarenom. A ona ništa drugo ne želi nego čovjeka darovati njemu samom. Ako se čovjek ne boji noći i u njoj pronalazi mir, tišinu, smiraj, ugodu, svoju kreativnost i svoj um i noć ne naziva zlom i pokvarenom, onda je to zato jer kada je otvorio sama sebe kao dar koji mu je darovala noć nije pronašao u sebi zlo i pokvarenost.

Noć nije vrijeme, nije razmišljanje, nije promišljanje, nije zabrinutost, noć nije trenutak. Noć nije ništa od toga. Noć je darivanje samog sebe samome sebi u miru, tišini i sabranosti i treba biti oprezan kada nas noć daruje nama samima. Neki se utječu svijetu, danu i snovima kako ne bi mislili na dar koji su otvorili i lažu druge kako je noć zla i pokvarena. Jer darovatelj koji ti želi darovati tebe sama da se pronađeš kako može biti zao i pokvaren? Neki uživaju u daru koji im je poklonila noć i ne žele da svijet, svjetla i drugi ljudi vide sadržaj dara. I takvi noć nikada ne zovu zlom i pokvarenom. Takvi se danju i na svjetlu iskreno smiju svjesni dara kojega imaju i znaju što je prava tajna noći. I naravno ne vole snove jer im ne trebaju, jer se nemaju čega bojati i ne trebaju skrivati.

U Sarajevu, 2. 12. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

MIR KAO NEJASNA ČEŽNJA LJUDSKOG SRCA KOJU JE ITEKAKO POTREBNO RAZJASNITI

„Nema puta do mira; mir je put.“

Pojam mira po sebi je dosta kompleksan i sveobuhvatan. On podrazumijeva posjedovanje kako one nutarnje tako i izvanjske harmonije.

Za nutarnju je valjda jasno samo po sebi. Ne možemo imati mira ako nas nešto iznutra ždere, susreću ružna sjećanja, nekakvi demoni prošlosti ili potisnuti konflikti koji izlaze na površinu i sl.

Međutim, sve je to počesto posljedica onih izvanjskih iskustava koja se kao takva pokazuju i aktualnim problemom, ali i budućim problemom, odnosno, problemom koji će se u budućnosti opet povremeno i redovito javljati na razini nutarnjih ružnih sjećanja i neriješenih konflikta. Dakle, teško je govoriti o miru ako te netko stalno sekira, podcjenjuje ili vrijeđa. Teško je govoriti o miru ukoliko te emocionalno ne ispunjaju oni koji bi to trebali. Ali također, teško je govoriti o miru ukoliko ne znaš hoćeš li danas imati što za jesti ili kako platiti osnovne račune. Vidimo, mir se tiče mnogo toga i zato ga ljudi pokušavaju ostvariti na različite načine, tj. kroz različite aktivnosti i ciljeve.

Ostvarivanje mira kroz težnju za novcem: Ne trče ljudi za novcem samo zbog ljubavi prema materijalnim stvarima. Pa čak i u temeljima te ljubavi prema materijalnom stoji nešto sasvim drugo – čežnja za mirom. O novcu mislimo otprilike u slijedećim kategorijama: imat će prema nama više rešpekta – ono, ako me i ne vole, morat će me barem poštovati. Novac znači i komforan stambeni objekt u lijepoj i otmjenoj četvrti. Neće mi oni odozgor skakati po glavi i svakih malo praviti poplavu, niti će oni neki „odozdo“ galamiti kad hoću prostrijeti veš. Također, i oni moji ukućani, manje ćemo se međusobno živcirati kad svatko bude imao svoju sobu, i nema ujutro frke oko toaleta, pošto ćemo ih imati barem dva. Novac znači i sigurniji i udobniji prijevoz, ljepša i ugodnija mjesta za izlaske. Na moru se nećeš morati svađati oko mjesta za ručnik na plaži, nit’ ćeš se morati plašiti da će ti neko živahno dijete skočiti na glavu, jer ćeš moći sebi priuštiti svoje privatno mjesto za sunčanje i kupanje.

Sve zvuči posve idilično i realno, ali kod novca ipak postoji jedan realni i to veliki problem. Baš zbog toga što čovjeku može osigurati mnogo toga, pa čak i osobni mir, zbog toga ga i svi drugi ludo žele i traže. A gdje su konkurencija i potražnja veliki, tu će na kraju vrlo teško biti mira.

Ostvarivanje mira kroz težnju za boljim radnim mjestom: Ovo je izravno povezano s prethodnim, jer bolje radno mjesto upravo znači više novca i društvenog ugleda. Međutim, i ovdje prevladava problem konkurencije, i to kakve konkurencije. Kako ono netko primijeti: „Talenti i ambicije su obrnuto proporcionalni!“ Dakle, što netko ima više ambicija, to obično ima manje talenata i kvaliteta. Može zvučati nevjerojatno, ali garantirano će te više ljudstva naći u nekom rudniku ili u gradskoj čistoći nego u upravnim odborima uglednih firmi i institucija. Što je neko mjesto časnije i uzvišenije, to će se oko njega koncentrirati više glupana, tupana, kompleksaša, sumanutih osoba, naravno – s pokojim časnim ali vrlo tužnim i razočaranim (zbog svega toga) izuzetkom. Dakle, opet nema mira.

Ostvarivanje mira kroz težnju za atraktivnijim partnerom: Opet problem konkurencije! Ako vam je netko strašno sladak, seksi & privlačan, možete biti 100% sigurni da je i drugima, a atraktivne osobe su većinom toga svjesne. Zbog toga su često bahate i manipulativne, ili u najboljem slučaju barem vrlo neodlučne. Ne znaju koga bi na koncu izabrale jer se boje da nešto važno ne propuste. E tek je ovo područje teškog i bolnog nemira…

Ostvarivanje mira kroz težnju za ratom: Nitko ne teži za ratom iz čežnje da bude ranjen, ubijen, promrznut na frontu ili tako nešto. Ljudi teže za ratom zato što smatraju da će ih to osloboditi njihovih neprijatelja, dovesti do pravednijih društvenih relacija ili dati opet više onog „Lebensrauma“. Dakle, i ovdje je u pitanju nekakva nejasna, difuzna želja za mirom. Ali tek se ovo na kraju pokazuje kao teška ludost i nemir, jer kad nekoga pokušavate ubiti ili barem protjerati, možete biti potpuno sigurni da će i on pokušati ubiti ili protjerati vas.

Mogli bismo ovako u nedogled nabrajati i uvijek se susretati sa istim ili barem sličnim problemima. Skloni smo težiti miru, dakle, toj idealiziranoj i žuđenoj harmoniji preko nekih njegovih izvanjskih aspekata i uvjeta, no taj put se na kraju uvijek pokazuje kao put nemira.

Stoga je glede ove čežnje, stvari potrebno doslovno izokrenuti naglavačke. Ne treba težiti za boljim ovim i boljim onim, nego je potrebno težiti za mirom samim. O njemu misliti, o njemu meditirati, o njemu razgovarati, za njega moliti … tada će se tek i oni izvanjski aspekti posložiti kako treba. Reklo bi se jednostavno: „Nema puta do mira; mir je put!“

U Sarajevu, 30. 4. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

IZMEĐU MIRA I ISTINSKE POBOŽNOSTI

Viđenje mira iz jedne biblijsko-katoličke perspektive

Težnja prema miru u konačnici predstavlja za čovjeka i jedini pouzdan put prema Božjoj blizini. Gospodin Isus u tom smislu izričito kaže: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). S druge strane, Isus u Novom zavjetu ne izriče niti jedan „blago“ onima koji odstupaju od puta mira. U tom smislu On samo nadodaje: „Tko se mača laća, od mača i gine“ (Mt 26,51-52)!

U današnje vrijeme često nam zapara uši neka vijest o počinjenom zločinu ili terorističkom aktu u ime vjere. Ateisti tada obično slavodobitno kažu da je religija definitivno kriva za sve, dok vjernici konstatiraju da pravi vjernik tako nešto ne može učiniti. Međutim, ostaje pitanje da se utvrdi tko je to pravi vjernik i što je to prava vjera?

Značenje pojma „mir“:

Starozavjetni pojam šalôm s obzirom na etimologiju riječi mogao bi se prevesti kao cjelovitost, potpunost i netaknutost. Šalôm se također može povezati s dovršenjem ili izvršenjem neke planirane aktivnosti. Dakle, kada neka stvar ili situacija budu dovedene u stanje i oblik cjeline, tada se može govoriti o miru.

U biblijskom kontekstu, ova riječ ne pretpostavlja kao obvezatno neko izvanjsko stanje mira, odnosno, nepostojanje rata, ili nekih sličnih nemira u društvu. Ona se tiče prvenstveno čovjeka pojedinca i njegovog svakodnevnog blagostanja. Tako se u biblijskom kontekstu može reći da je mir stanje čovjeka koji živi u skladu s Bogom, s prirodom, s drugim ljudima, napose sa samim sobom. Stoga je pojam mira po sebi vrlo blizak nekim drugim biblijskim pojmovima kao što su: blagoslov, počinak, slava, bogatstvo, spas i život. Ovim potonjim se izriče da je mir istovremeno i duhovni i materijalni pojam. On podrazumijeva nutarnje zadovoljstvo čovjekova srca, ali također i povoljne izvanjske životne okolnosti. Stoga bismo ovdje mogli u smislu podizanja socijalne svijesti dodati to, da je gladnom čovjeku poprilično besmisleno govoriti o ljepotama i divotama mira. Tomu nasuprot, katolički vjernik jest pozvan činiti (tjelesna) djela milosrđa, a ona po sebi uključuju slijedeće:

Gladna nahranit;
Žedna napojit;
Siromaha odjenuti;
Putnika primiti;
Bolesnika i utamničenika pohoditi;
Zarobljenike i prognanike pomagati;
Mrtve pokopati;

Mir kao pozdrav i kao najveća čovjekova čežnja

U semitskom mentalitetu ljudi su se uobičajeno pozdravljali zazivajući jedni drugima mir (selam, šalom), a tako je tamo i dan danas. U katoličkoj liturgiji biskup na početku misnog slavlja pozdravlja okupljene vjernike s „mir vama“, aludirajući tako na onaj „mir vama“ koji je uskrsli Gospodin izrekao svojim uplašenim učenicima.

Za mir uopće možemo reći da predstavlja najdublju čežnju ljudskoga srca te najljepšu želju koju čovjek može zaželjeti nekom drugom čovjeku. U katoličkom bogoštovlju mirom se pozdravlja, ali mirom se i blagoslivlja. Odnosno, pobožno je djelo zazivati mir na ljude, mjesta, stvari te sva živa bića.

Pravda i istina kao nužni preduvjeti mira i pomirenja

Već smo rekli da čežnja za mirom predstavlja najdublju i najfiniju želju ljudskog srca. Međutim, Biblija jasno upozorava da nije svaki mir pravi mir, kao što ni svako nastojanje oko pomirenja nije pravo nastojanje. Naime, u Izraelu starozavjetnog vremena često se ratovalo. Zemlja se svakih malo nalazila pod udarom moćnih okolnih kraljeva. Kako bi izbjegli pogubne sukobe, izraelski kraljevi su počesto bili spremni na svakojake ustupke, kao i na ishitrena politička savezništva. Zbog toga su nerijetko dolazili na udar prozivke i kritike Božjih proroka. Po ovima se kraljevi nisu smjeli uzdati u bezbožna savezništva, nego u Boga – Jahvu. No, što to znači uzdati se u Boga? Da li je to samo neko mentalno i molitveno: „O Bože, ja se uzdam u Te“? Naravno da nije! Biblija na više mjesta govori da se u Boga uzda onaj koji čuva Njegove zapovjedi (usp. Mt 7,21-27), a zapovjedi su inače tu da uvode i uređuju pravdu i pravednost u društvu. Povredu Zakona Biblija naziva grijehom, a grijeh se po sebi protivi miru. Prorok Jeremija tako sa zaprepaštenjem konstatira za svoje vrijeme i prilike: „Usuđuju se usred grijeha proglašavati trajan mir“ (Jr 14,13).

Ako se malo osvrnemo na Deset Božjih zapovijedi, koje po sebi predstavljaju temelj judeo-kršćanske moralne tradicije, lako ćemo primijetiti da (tek) prve tri uređuju čovjekov odnos prema Bogu, dok ostalih sedam uređuju čovjekov odnos prema drugim ljudima. Tako bi se čovjek trebao klanjati samo jednom Bogu, ne spominjati Njegovo ime uzalud, trebao bi svetkovati dan Božji, koji je ujedno i dan čovjekovog odmora. Zatim, čovjek bi morao poštivati svoje roditelje, suzdržavati se od ubijanja i bludništva; ne bi smio krasti, lažno svjedočiti, kao što ne bi trebao žuditi ni za tuđim stvarima i životnim partnerima. Dakle, Božji proroci su u ovomu potonjem vidjeli temelj istinskog mira, a ne u sumnjivim političkim kompromisima i savezništvima. Ili jednostavno: bez poštivanja Boga u Njegovim pravima, kao ni bez poštivanja ljudi u njihovim pravima, ne može nikada biti mira; barem ne onoga istinskog.

Tako, ovdje sada dolazimo i do uloge istine u izgradnji i očuvanju mira. Već smo čuli kako po Bibliji grijeh i mir ne idu skupa pod ruku, a grijeh opet po sebi ne nastaje samo uslijed bezboštva, nego i uslijed lažne pobožnosti. Odnosno, kako već rekosmo, istinske pobožnosti nema bez čuvanja pravde i pravednosti, a svaka pobožnost koja ne računa sa ovim osuđena je na to da bude lažna. U praksi, to se obično svodi na neko površno baratanje religioznim frazama i simbolima, a može se također raditi i o tome, da religiozni pojedinci ili čitave skupine jednostavno pokušavaju svoje vjerske dužnosti „natovariti“ na vrat nekom drugome (usp. Mt 23,3-4).

Istina po sebi igra osobito važnu ulogu u procesu pomirenja, bez obzira da li se pri tomu radilo o nekom pojedinačnom ili kolektivnom pomirenju. Po katoličkom moralnom nauku nema neoprostivih grijeha. Doslovno, čovjeku sve može biti oprošteno, ali ipak, samo pod određenim i čvrsto utvrđenim uvjetima, a to su:

Priznati počinjeno djelo;
Pokajati se za isto;
Biti spreman nadoknaditi štetu koja je možda uslijed grijeha nastala;
Dati čvrsto obećanje da se počinjeno više neće ponavljati;

Vidimo, ima toga dosta što bi se u tom smislu moralo učiniti, no, priznanje je na prvom mjestu. Glede rata i poraća na našim prostorima, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski često zna reći to, kako ovdje nikada neće biti pravog mira sve dok stvari ne budu nazvane pravim imenom. To bi jednostavno značilo da bi društvo trebalo sazrjeti do te mjere kako bi svaki zločin mogao biti jasno proglašen zločinom, te kako bi svaka žrtva mogla biti priznata žrtvom. Bez te hrabrosti i zrelosti, mi vjerujemo, da ne može biti istinskog mira, nego eventualno samo onog političkog mira koji po sebi podrazumijeva slobodno kretanje ljudi i roba… i uglavnom, ništa više od toga.

Umjesto zaključka: Izgradnja mira kao poziv na suradnju

Na svijetu danas postoji 196 država, tisuće različitih Crkava i vjerskih zajednica, mnoštvo ideologija i životnih filozofija, nebrojeno puno vladinih i nevladinih organizacija…, a izgradnja i očuvanje mira ne bi smjela biti zadaća pojedinaca, nego prioritet svih zdravih raspoloživih snaga. Nažalost primjećujemo često kako ove snage ne stoje uvijek u nekom skladnom međusobnom odnosu. Naime, one su često opterećene, bilo aktualnim, bilo prošlim nesporazumima, sukobima i traumama. Kako mir po sebi i nije ništa drugo nego dovođenje stvari u skladnu i nepovredivu cjelinu, tako i svaka mirovna inicijativa po sebi mora podrazumijevati napredak u međusobnoj komunikaciju i dijalogu. Kako već rekosmo, mir i nije ništa drugo nego skladno i sretno zajedništvo, utemeljeno na pravdi i istini.

U Sarajevu, 11. 5. 2015.

M. B.