Oznaka: sadašnjost

O traganju

Ponekad tragamo za nečim što je nemoguće dobiti natrag, ali nas svijest da smo traženo nekad imali tjera da tragamo. Kao kad iznenada pronađemo staru fotografiju iz djetinjstva. Pokušavamo pronaći i druge fotografije ako ih ima. Svjesni smo da se djetinjstvo dogodilo, međutim puno toga s njim povezanog je nestalo. Tragamo za onim što se dogodilo i ne možemo ga vratiti. Tragamo i za onim čega nema, ali smo ga izmislili da nam bude lakše. Češće tragamo za onim što smo izmislili. U nama se nerijetko preklapaju stvarnost prošlog i maštanje o prošlom. Ne možemo uvijek utvrditi sa sigurnošću što se od prošlog dogodilo, a što smo izmislili. Naša zbunjenost i čekanje dok tragamo svoj uzrok ima u tom miješanju zbilje i fikcije o onome što je prošlo i što se dogodilo. Kad smo prilično udaljeni od nečega prošlog, pitamo se je li ono čega se sjećamo stvarno ili smo nešto i izmislili. Jesmo li stvarno negdje putovali s roditeljima ili smo kasnije dodali putovanje kao olakotnu okolnost nesređenom obiteljskom životu? Je li nam obitelj bila sretna ili smo peglali roditeljske biografije stvarajući ih drugačijima od onoga kakvi su stvarno bili? Beskrajan je niz prošlosti koje više ne možemo strogo razdvojiti na dogođene i izmišljene. S odmicanjem prema zrelosti fikcija i zbilja prošlog u našoj glavi sve manje imaju jasne i precizne granice i njihovo miješanje nas potiče na traganje. Traganje za prošlim, onim što smo bili je poput kriminalističke priče s elementima misterioznog. Na početku sve nam je jasno. S vremenom, kako nas priča uvlači u sebe, teže je uočiti što je točno ono što se dogodilo, a što nije. Tko se još sjeća svih mogućih detalja djetinjstva i odrastanja do te mjere da uvijek zna što je bilo stvarno, a što je izmislio i dodao o sebi i svojoj okolini i ljudima koji su ga okruživali. Tragati za prošlim odvija se kroz naslage maglovite stvarnosti čije rupe i praznine mašta jedva čeka popuniti. U traganju za prošlim svojim fikcijama dodajemo ružičaste boje i slikamo uvijek sretniju i bolju prošlost kako bismo lakše podnijeli sadašnjost. Nema ništa teže kada u traganju za prošlim otkrijemo stvarnost onakvom kakva je bila bez uljepšavanja i bilo bi neizdrživo gledati prošlost u svoj njezinoj jasnoći. Dok tragamo za prošlim, tu i tamo dodajemo kozmetičke promjene u naš prošli život kako bismo ga učinili prihvatljivijim nama samima. Prošlost nije bila tako katastrofalna i loša, maštom se uvijek može nešto preinačiti i drugačije interpretirati da bude ugodnije i podnošljivije. Tragati za prošlim od početka djetinjstva do prvih trenutaka odrastanja traganje je za nevinom slikom svijeta i savršenom slikom sebe. Negdje tamo daleko u prošlosti svijet je bio puno bolje mjesto i mi smo bili puno bolji ljudi. Sve oko nas bilo je, u pozitivnom smislu, drugačije. Pokušaji traganja za vlastitom prošlošću i njezinog ponovnog otkrivanja mnogima signalizira da je riječ o nekome tko je nepovratno zarobljen i nesposoban za život u sadašnjosti. Možda nisu dovoljno domislili vlastitu optužbu? Moguće je isto tako da onaj koji traga za onim što je u njemu prošlost želi u njezinom otkrivanju pronaći razloge da prihvati sadašnjost. Prošlost se može graditi i fantazijama, dok sadašnjost ne može.

Mogu li nekome fantazije o prošlosti, ono što se nije dogodilo, nego je izmišljeno pomoći podnijeti sadašnjost? Moguće. Možda. Ne treba brzati s osudom onoga koji izgleda zaokupljen prošlim počevši od djetinjstva pa do školskih godina. Tko zna što u prošlosti pronalazi i kako je interpretira? Ako mu to pomaže da prebrodi sadašnjost, neka. Ako je način svladavanja sadašnjosti razmišljanje o prošlosti i pokušaj rekonstrukcije jedne drugačije prošlosti s više boljeg i ugodnijeg, treba dopustiti čovjeku da nastavi tragati. Neka traži prošlost. Neka otkriva prošlo. Neka fantazira i dodaje prošlosti ono čega u njoj nije bilo. Zašto ga osuditi ako svom djetinjstvu doda pokoji sretan mjesec, i svom odrastanju pokoju ugodnu godinu? Ne tražimo li i sami nešto slično u svojim prošlostima? Brutalna i surova prošlost oslobođena mogućnosti da na nju utječemo maštom i fikcijama redovito je teška za podnošenje u sadašnjosti. U njoj nema ništa maštovito i čudesno. Ona podsjeća na surovost kako smo se rodili, živjeli i umrli. Kada tragamo kroz prošlost za onim koji smo nekad bili dodajući joj naše povremene fikcije i maštovite interpretacije, onda život ne izgleda da smo se samo rodili, živjeli i umrli. Život izgleda kao nešto drugo. Tragamo za prošlim i mislimo o prošlom. O prošlom maštamo. Ne jer smo zarobljeni. Radije traganjem za našom prošlošću barem na trenutak svladavamo brutalnost onoga koji nam kaže da smo se rodili, živjeli i umrli. Nismo se samo rodili. Imali smo djetinjstvo kojemu možemo dodati što god želimo jer, na kraju krajeva, to je naš prošli svijet i ničiji drugi i mi u njemu stvaramo pravila. Nismo samo živjeli. Imali smo razdoblje odrastanja kojemu možemo dodati što god želimo kako bismo ga učinili čudesnim i neobičnim. Nismo samo umrli. Traganje za prošlim i pokušaji da svojoj prošlosti dodamo puno mašte je naš način da se suprotstavimo suhoparnosti i nužnosti umiranja. Tragati za svojom prošlošću i pokušati je obogatiti izmišljenim događajima, iskustvima i ljudima naša je reakcija na hladnoću rečenice: Rodio se živio i umro. Nije baš tako. Zahvaćajući u ono što smo bili i prenoseći to u sadašnjost i eventualnu budućnost, želimo sebe uvjeriti da je naš život daleko veća misterija i tajna od bezlične fraze koja o nama ništa ne govori. Jer reći za čovjeka da se rodio, živio i umro je najgori način da se odmah potone u zaborav. Protiv nužnosti zaborava borimo se traganjem za prošlim sobom i što ako pri tom volimo dodati maštovite i izmišljene stvari i događaje o sebi, pa čak i ono da ćemo živjeti zauvijek jer smo jednom davno, dok smo bili  djeca, poželjeli da djetinjstvo nikad ne prestane i nestane. Bili smo tako sretni! Je li važno ako smo dodatak o sreći izmislili kasnije kad smo odrasli? Ne želimo li, ako ne isto, onda barem slično i sada kad smo veliki i odrasli i ne dogodi li nam se i kao velikima da se uljuljamo u prošlost i pustimo mašti na volju tragajući za onim vječnim i sretnim mjestom o kojem su nam čitali u bajkama?

U Sarajevu 4. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: soloway

O melankoliji

Melankolija je emotivna utučenost zbog onoga što se može izgubiti iako ga trenutno posjedujemo. Melankolija je žalovanje koje ne prestaje jer je onaj za kojim se žali još uvijek tu ili je živ. Kao zaljubljen čovjek koji je uplašen jer, iako uživa u ljubavi, predviđa da će se jednom u budućnosti ugasiti. Melankolik nastoji ugasiti ljubav svojim depresivnim predviđanjima o njezinom krahu dok još uživa u njoj. Melankolik nastoji izgubiti ono što još nije izgubljeno jer svemu predviđa rđav kraj. Tako je i melankolija potištenost duha koji predviđa da će sve izgubiti jednog dana iako još uvijek sve posjeduje. Moto melankolije i melankolika je kratak: svemu jednom dođe kraj/svemu jednom mora doći kraj. Prirodno je kako svemu dođe kraj, ali čovjek ne očajava nad tim, nego izvlači maksimum za sebe bilo da je riječ o ljubavi ili životu. Melankolik neumoljivo predviđa da svemu mora doći kraj i zašto se truditi oko nečega što će uskoro biti izgubljeno. Melankolik stalno živi s osjećajem da mu sve izmiče iz ruku iako zapravo sve čvrsto drži u svojim rukama. Odatle je melankolija nekakav fatalizam koji odlučuje unaprijed da je sve izgubljeno iako se izgubljeno još uvijek nalazi u posjedu melankoličnog. Ljubavnici koji uživaju vrhunac teško stečene ljubavi i razmišljaju kako njihovoj ljubavi jednom mora doći kraj iako je ona upravo na vrhuncu su melankolici. Posjeduju ljubav, ona im pripada dok istovremeno razmišljaju o njezinom kraju. Melankolija je žalovanje za onim što još nije izgubljeno. Neuspješno žalovanje koje prethodi gubitku. I prije nego se nešto izgubi, već se počinje za tim žaliti. Kako se u čovjeku melankolija rađa i kako postaje melankolik? Melankolija počinje željom. Jačina želje može donijeti rezignaciju. Rezignacija će generirati razočarenje. Razočarenje će donijeti nezadovoljstvo koje nijedna ispunjenja želja ne može izliječiti. Muškarac i žena mogu željeti jedno drugo željom koja nadilazi njezin uobičajeni intenzitet. Čine sve da je ispune. Kad to učine, postoji mogućnost razočarenja. Željeni muškarac ili željena žena nisu ispunili zahtjeve intenziteta želje. Možda su ispunili neke druge zahtjeve, ali ne i zahtjev želje. Intenzitet želje jači je od bilo kojeg ispunjenog zahtjeva. Želja je bila prejaka, muškarac ili žena nisu trebali biti toliko željeni jer ne odgovaraju intenzitetu želje. Osjećaj da se dalo previše, a dobilo se daleko manje. Intenzitet želje zbog kojega su muškarac i žena bili spremni proći sve i svašta slabi i prelazi u razočarenje. Razočarenje će s vremenom prijeći u rezignaciju. Rezignacija u nezadovoljstvo. Iz ovog procesa rodit će se melankolija. Melankolija će biti žalovanje za izgubljenim koje se posjeduje jer izgubljeno nije zadovoljilo intenzitet želje. Kao kada su muškarac i žena u najkvalitetnijem razdoblju ljubavnog života nezadovoljni i žale za izgubljenim koje posjeduju jer ni jedno ni drugo nisu ispunili očekivanja koja je intenzitet želje probudio u svakom od njih.

Melankolija će biti istovremeno i nezadovoljstvo i rezignacija iako se nalaze u najboljem razdoblju međusobnog odnosa. Tako će melankolija postati u isto vrijeme nekoliko različitih stvari. Melankolija će biti neizlječivo nezadovoljstvo. Melankolija će biti rezignacija. Melankolija će biti razočarenje. Melankolija će biti fatalizam koji unaprijed odustaje od željenog i gubi ga iako ga još uvijek posjeduje. Melankolija na kraju prelazi u stvarni čin odustajanja od drugog. Melankolija se kao emotivno iskustvo kreće između nekontrolirane i nerealne želje na početku do odustajanja od nekoga koga se još uvijek ima kao objekt ljubavi. Melankolik će reći: Volio sam ili sam ljubio previše, ali moram odustati iako smo sada u razdoblju najboljeg ljubavnog odnosa, jer jednom svemu mora doći kraj. Melankolija nije nikakav pogled na prošlost osim kao prigovor drugom da je bio toliko željen da ništa što čini ne može nadomjestiti intenzitet te želje. Melankolija koja gleda u prošlost, u sadašnjost se vraća kao prigovor, prijekor i optužba. Melankoličan ponavlja: Da samo znaš kako sam te volio/voljela, želio/željela. Ali i već u toj prvotnoj strastvenoj želji melankolija je postojala kao misao: ali svemu jednom mora doći kraj. Zato je melankolik fatalist. Svemu jednom mora doći kraj, čak i intenzivnoj želji koja na početku spaja dvoje ljubavnika. Melankolik trajno živi i osjeća u sjeni tog za njega poraznog fatalizma: svemu jednom mora doći kraj. I ako svemu treba doći kraj, što onda i treba li išta činiti ili se prepustiti? Melankolik se najradije prepušta struji izgubljenosti koja se još ne događa, ali je on neumoljivo predviđa. Unaprijed potajno odustaje od svega jer je njegov životni pokretač misao o kraju svega što sad ima. Sve će to jednom biti izgubljeno za njega. Melankolik ne živi u sadašnjosti. Sadašnjost je uvijek uvod u kraj i završetak. Prošlost mu treba kao podsjetnik na intenzitet želje kojom je volio ili ljubio kako bi iz toga nastao prigovor ili optužba ili nezadovoljstvo. Budućnosti nema, ona je već završena i prije nego se dogodila. Melankolik svemu predviđa kraj iako taj kraj još ne dolazi. Na vrhuncu ljubavi, moći, zdravlja, uspjeha fatalistički gleda naprijed prema završetku onoga što još uvijek čvrsto drži u svojim rukama. Melankolik je uvijek pesimist. Ako svemu mora doći kraj, onda ništa ne može zadovoljiti melankolika, osim nečega što nikada ne bi imalo završetka. Melankolik ne zna uživati u sadašnjem. On je poput unaprijed ožalošćenog čovjeka koji je pošao na sahranu koja se još nije dogodila i nema se još za kim žaliti jer nitko još nije umro. Ali jer je smrt neizbježna, znači bit će žalosti, stoga treba početi žalovati iako je pokojnik još uvijek vedar, čio i zdrav. Žaliti unaprijed za onim što će biti izgubljeno dok se to posjeduje potpuno i stvarno melankolika odvaja od mogućnosti da istinski bude sretan, zadovoljan i ispunjen. Melankolik je uvijek pomalo nezadovoljan, prazan i zabrinut jer ne može umaći vlastitom fatalizmu: svemu jednom mora doći kraj. Možda je tako. Ali i ne mora. Ako već mora doći svemu kraj, neće ovdje odmah i sada sve završiti. Melankolik ne vjeruje jer ne vjeruje u trajanje bilo čega. I prije nego se nešto dogodilo ili dok se događa, za njega je već sve okončano iako zapravo još uvijek traje. On je već krenuo na sahranu dok drugi s živim pokojnikom još uvijek razgovaraju.

U Sarajevu 18. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ann-Christine Höglund

O prolaznom i vječnom

Gdje odlaze naše radosti kad nas više nema? Što je s našim svađama, sukobima, raspravama, optužbama? Kuda odlaze naša očekivanja i nade kad više nismo među ljudima? Ponekad dok čovjek putuje, naiđe na neko maleno i napušteno mjesto. Ostali su tragovi kuća, zidovi, prašnjavi puteljci i zapuštene njive. Ljudi koji su tu živjeli bili su kao i mi. Međusobno su komunicirali. Voljeli se. Sukobljavali. Borili se za komad života pod suncem. Brinuli u svojoj djeci. Zajednički se radovali rođenjima i zajednički tugovali zbog nečije smrti. Gdje su nestali njihovi susreti, druženja uz kavu, dovikivanja preko zida dvorišta, pozdravljanja, ogovaranja, humori i vicevi? Promatrati napušteno mjesto i misliti o ljudima koji su to nekoć živjeli. Nema više njih. Nema razgovora. Nema vike. Nema veselja. Nema prepirke. Nema čestitanja. Mislimo da je svijet oduvijek onakav kakim ga vidimo i doživljavamo dok živimo u svijetu. Nepojmljivo nam je da je svijet nekad bio drugačiji ili da neće biti isti u budućnosti. Stajati na ulazu u napušteno mjesto u kojem nitko ne živi pojačava osjećaj kako je povremeno besmisleno boriti se, prepirati, radovati se, mrziti. Svijetu koji nikada ne prolazi svejedno je što osjećamo, što proživljavamo i kako doživljavamo stvarnost oko sebe. Svijet neće zapamtiti naša očekivanja. Naše nade. Naše strahove. Ali ovo danas i sada ipak pripada nama, a ne svijetu koji nas zaboravlja. Od prošlog nemamo ništa, osim nostalgija i sjećanja. Od budućeg ne znamo što očekivati, osim nekih maglovitih nada i strahova. Život se živi u sjeni iskustva onih koji su prošlost. Onih koji su se trudili, mučili i borili oko svoga danas. O njima nitko više ne govori. Ne možemo se načuditi spoznaji da je pusto mjesto koje sada promatramo s ceste kroz prozor automobila nekad živjelo sudbinama, planovima i očekivanjima nekih prošlih i živih ljudi. Gdje je sve ono što su gradili, u što su ulagali, gdje su njihova razmišljanja, nadanja i strepnje? Pusto mjesto koje gledamo s ceste dok prolazimo podsjeća na krhkost i prolaznost svih naših napora, trudova i nastojanja. Jesu li ljudi koji su zauvijek otišli iz pustog i odavno nenaseljenog mjesta odnijeli sa sobom barem dio onoga ljudskog što ih je činilo ljudima? Ili je sve iza njih ostalo zakopano i zaboravljeno u pustoši napuštenih domova i pustih puteva? Hoće li naše nade, očekivanja, uspjesi, zadovoljstva, iskustva poći s nama kada se približimo trenutku da i mi postanemo dio napuštenog mjesta, kada budemo blizu da postanemo oni o kojima će netko drugi misliti tko su bili ovi ljudi i što li su oni očekivali od života? Kako su zamišljali svoj život?

Tjeskobno je živjeti s mišlju da naša unutarnja iskustva i ono od čega smo sazdani kao ljudsko biće ostane iza nas uz neku cestu, u nekoj pustoši kuda rijetko tko prođe. Da nas netko sažalijeva i žali što nismo sa sobom ponijeli ništa od svojih nada, očekivanja i radosti. Što je sve ostalo u nekoj ruševini koju će drugi sažalijevati kad je vide. Što je sve ostalo u nekoj grobnici koju nitko ne posjećuje. Svjesni smo da opipljive stvari ne daju biti prenešene iz ovog svijeta u neki drugi. Ali mi ne mislimo o njima kada želimo prenijeti sebe i ono što jesmo u neki novi i drugačiji život. Mislimo na sve ono što iznutra proživljavamo, što nas kroz vrijeme izgrađuje i čini ljudima. Mislimo na nadu. Očekivanje. Radost. Osjećaj ljubavi. Iskustvo sreće. Snove koje sanjamo. Strepnje koje nas prate. Iskustva kojih se plašimo. Sve ono što iznutra u sebi živimo i proživljavamo. Ide li to s nama u neki drugi život kada mjesto života postane pustara pored ceste? Osjećamo kako bi bilo pravedno prema nama da ponesemo sa sobom ono što smo proživjeli. Ono što nas je iznutra zauvijek obilježilo i označilo. Ono o čemu često mislimo i maštamo. Ono što se ne sastoji od opipljivog i dodirnog svijeta. Ono što se ne vidi. Što se ne čuje. Ne može se okusiti. Ne može se nanjušiti. Ali trajno živi u nama kao podsjetnik tko sam kao ljudsko biće. Bilo bi pravedno da naše nade, radosti, razgovori, veselja i žalosti koji se zajedno ulijevaju u jedinstvenu rijeku naše duše koja neprestano teče našim tijelom nastave teći i onda kada je iza nas kao podsjetnik da smo živjeli ostalo neko maleno napušteno mjesto pored ceste. Naš opipljivi svijet oduvijek je sklon propadanju i rastakanju. Ali naš nutarnji svijet bi mogao biti suprotan zakonu propadanja onoga što dodirujemo i što neumitno u našim rukama sazrijeva, stari i odlazi u prašinu i pustoš. Zato se toliko trsimo oko opipljivog i vidljivog svijeta jer se nadamo da će sve ono što taj svijet utisne u nas kao radost, sjećanje, iskustvo, žalost, veselje, razgovor, ljubav, nastaviti postojati zajedno s nama dugo nakon što naš opipljivi i vidljivi život postane samo pustara i napuštenost o kojoj više nitko ne razmišlja i ne misli, osim kada naglo skrene s glavne ceste i ugleda maleno i napušteno mjesto i zapita se: „Tko su bili svi ti ljudi koji su ovdje živjeli i tko je bio čovjek pored čije ruševne kuće prolazimo, čime se bavio, o čemu je razmišljao, kakvi su mu bili životni planovi, čemu se nadao, čega se plašio, je li ikada volio, je li mrzio? Gdje je taj čovjek sada? Živi li još uvijek on i sve ono što se kroz vrijeme utisnulo u njegovu dušu kao slika opipljivog i vidljivog čovjeka koja sada negdje drugo vječno proživljava svoje radosti, nade, veselja i razgovore s drugima“?

U Sarajevu 18. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anna Mikhaylova

HEROJI GLEDAJU NAPRIJED

Ludisti su bili ekscesni dio radničke populacije u Engleskoj potkraj 18. i s početka 19. stoljeća koji su u jednom trenutku počeli masovno uništavati strojeve u svojim tvornicama smatrajući ih krivim za sve češći gubitak radnih mjesta i posla. Ovdje govorimo o povijesnom vremenu zahuktale industrijske revolucije, a navodno prvi među njima koji je razbio svoj, za to vrijeme, napredni tkalački stroj u tvornici čarapa u Leicesteru (1779.) – bio je izvjesni Ned Ludd. Naglašavam navodno, jer stručnjaci danas dvoje oko toga je li on uopće bio stvarni ili tek izmišljeni lik, no bilo kako bilo, cijeli je pokret upravo po njemu dobio ime. Ludisti su na kraju konačno malo ustuknuli nakon što su vlasti 1812. uvele smrtnu kaznu za uništavanje strojeva, ali i nakon što su sami radnici počeli uviđati da za njihovo bijedno stanje nisu krivi strojevi, nego surovi sustav ranog kapitalizma koji je stajao iza strojeva. Naime, ovdje već govorimo o začecima radničkog pokreta koji će s vremenom prouzročiti globalne političke, gospodarske, i ine promjene.

Dva stoljeća kasnije, u naša vremena, ponovno se počinje govoriti o globalnom jačanju ludizma, koji se sada obzirom na vremenski i ideološki odmak radije naziva neoludizmom. „Razočarani tehnološkim napretkom, ljudi se pretvaraju u ultrakonzervativce i protivnike znanosti, a tako i društvenih reformi” (N. N. Taleb). [1] Dakle, neoludizam predstavlja izvjesni oblik kolektivnog regresivnog ponašanja, pri čemu se ljudi počinju povlačiti unazad, prema nekoj već nadvladanoj fazi povijesnog razvoja, odnosno, sve do perioda kada su se zadnji put osjećali sigurno. Čisto psihološki gledano, regresija je jedan od obrambenih mehanizama, „vraćanje na ranije, već prevladane faze razvoja. U psihoanalizi regresija se smatra bijegom iz realnosti, u neku dječju fazu razvoja, kako bi se osoba zaštitila od anksioznosti ili stresa”.[2]

Kao što smo to mogli vidjeti i na primjeru izvornih engleskih ludista, paradoks neoludizma se ogleda u tome što on s jedne strane predstavlja potragu za minulom sigurnošću, dok se istovremeno, s druge strane, ta novootkrivena minula sigurnost pretežito ispostavlja kao nanovo otkrivena minula agresivnost – koja opet kao da nerijetko svu svoju destruktivnu snagu i inspiraciju crpi iz minulih diskursa zaraćenih ideoloških frakcija i boja – minulih, ali ipak trajno zaglavljenih u polozima kolektivnog sjećanja čovječanstva. Majka svih ovakvih podjela je bila starogrčka hipodromska podjela na zaraćene navijačke frakcije „zelenih” i „plavih”. Kod nas se ovih dana, vidimo, nanovo oživljava stara zaraćena ideološka paleta „crvenih” i „crnih”, dok arapski neoludisti radije gledaju na svijet kroz uhodanu prizmu diskursa „vjernika” i „nevjernika”. Postavljamo zato pitanje zašto bi se netko uopće osjećao sigurno kroz oživljavanje ovakvih minulih krvavih diskursa? Biološki gledano, ovo svakako nije ni najmanje sigurno, ali zato donekle jeste psihološki gledano. Čini se da ima nečeg duboko umirujućeg za čovjeka kada se nađe u jednom jasno razlučivom, binarnom ideološkom ili etničkom sukobu. Ono, kad se jasno zna tko su prijatelji, a tko neprijatelji; tko je dobar, a tko zao; kad se ništa ne mora mukotrpno prosuđivati, nego je već sasvim dovoljno u spontanom proljevu nesmiljene agresivnosti drugima presuđivati. Dakle, premda brutalno i krvavo, te iako će na kraju opet bolovati i jadikovati, suvremenom čovjeku se sve ovo može činiti kudikamo bolje od nerazlučivosti i posvemašnje fragmentacije vremena u kojem živimo. Stvarno, tko je tu kome neprijatelj, a tko prijatelj? Prosječnom žitelju Balkana (pa i meni samom) se po sebi čini dosta razumnijim ono što priča Putin, ali kada razmišljamo o potrazi za boljim životom, usmjerit ćemo pogled gdje drugo nego na „truli Zapad”. Ili, dok sumanuto buljimo u naše iPhonove i Androide, fatalno shvaćajući da bez njih više ne možemo, ipak se istovremeno pribojavamo što nas ta stvar naokolo prati, premda je ustvari veći problem to što nas „stvar” zapravo desocijalizira i međusobno otuđuje. Pa gdje su tek sve te silne reklame, informacije, raštrkani izvori istine i spoznaje … Svi nude nešto novo, revolucionarno, brzo, jeftino, kvalitetno, a ako ti se ne sviđa, kaže slobodno vrati. Ekonomiju da i ne spominjemo. Provesti radni vijek na jednom te istom radnom mjestu danas postaje endemična rijetkost, a prognoze idu prema tome da će vrlo skoro uopće malo tko biti „na neodređeno” zaposlen. Ali eto, također kažu, tko se pri tome bude permanentno obrazovao, i usput nesebično radio kao robot – nema mu zime! I tako onda uglavnom, kad čovjek više nije načisto koga treba grliti, a koga tući, padne mu jednog dana napamet: „Ma ‘ajmo se mi fino potući i međusobno grliti po starom!” Jer ovo se čini kudikamo jednostavnijim od mukotrpne potrage za “vragom u detalju”.

Međutim, u naravi je prirode da krivulja vremena nezaustavljivo ide prema naprijed i nikad unazad, i upravo zato su svi regresivni oblici ponašanja u konačnici osuđeni na propast. Stoga, tko želi dobro sebi i drugima, neminovno mora hrabro gledati prema naprijed, te pokušati shvatiti nadolazeća vremena i prilike, krčeći kroz njih sigurne rute egzistencije i napretka. Ovome nasuprot, regresivcima će i dalje preostajati nasilje kao „posljednje utočište nekompetentnih” (Isaac Asimov).

U Sarajevu 17. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Khakimullin

[1]NASSIM NICHOLAS TALEB: „GUBITAK VEZE S REALNOŠĆU JE KUGA NAŠEG DOBA“, Poptheo.org, http: https://poptheo.org/nassim-nicholas-taleb-gubitak-veze-s-realnoscu-je-kuga-naseg-doba/

[2]Regresija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 17. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52268>.

NAJGORA GODINA ZA „BITI ŽIV” U POVIJESTI – I PONEKA POUKA KOJA IZ TOGA PROIZLAZI

Prema harvardskom povjesničaru i stručnjaku za Srednji vijek Michaelu McCormicku, nesumnjivo najgora godina za „biti živ” u povijesti nije bila ni famozna 1349., kad je Crna Smrt zbrisala gotovo pola Europe, pa niti 1918., kad je Španjolska groznica pobila 50 do 100 milijuna ljudi diljem svijeta, i to dok su ovi još bili zbrajali žrtve od Prvog svjetskog rata. Dakle, pobjednik neslavnog takmičenja bi prema navedenom povjesničaru bila 536. posl. Kr. Tada se kroz period od 18 mjeseci nad cijelom Europom, Bliskim Istokom i dijelovima Azije bila spustila čudna i gusta magla koja se nije dizala ni danju ni noću. Usjevi su masovno propadali, nebrojeni ljudi crkavali od gladi, a vlastela malodušno negodovala zbog nesnosno kiselog vina. Tek će u novija vremena znanstvena istraživanja pokazati kako se tu radilo o posljedicama iznimno snažne vulkanske erupcije na Islandu, čiji će pepeo, eto, posve prekriti polovicu svijeta. Međutim, nevoljama tu još ni izbliza nije bio kraj. U narednim godinama je prvo izbila pandemija kuge, a zatim će islandski vulkani u kratkom periodu još dva puta rigati svoju vatru.

Zanimljivo je da ovakvi povijesni nalazi ljudima kasnijih vremena nikad nisu puno značili. Oni su mnogo radije, a tako je i dan danas, svoje vlastito vrijeme smatrali uvjerljivo najgorim vremenom, pa samim tim na neki način i onim posljednjim vremenom.

No morali bismo se pitati na temelju čega ljudi dolaze do takvih zaključaka premda povijesni podaci nedvojbeno pokazuju da nam je danas doslovce super s obzirom na to kako bi sve moglo biti? Dakle, koja je to referentna točka na temelju koje ljudi učestalo zaključuju da je situacija grozna, premda ista realno može biti kudikamo gora? Jedno je izvjesno: Za zlo ne možemo znati ako ne znamo za dobro, jer zlo u svojoj metafizičkoj srži i nije ništa drugo nego nedostatak dobra. Uzet ćemo za primjer da životinje u prirodi nikada ne pate od depresije, odnosno, znakove iste pokatkad tek počinju pokazivati u društvu ljudi. Same od sebe one ne znaju za bolje, pa tako onda ne znaju ni za ono gore. Dakle, vidimo, čovjek je biće koje usprkos svim svojim kontradikcijama trajno nosi to nekakvo gigantsko imaginarno dobro pred svojim očima. On nesvjesno zna da stvari mogu i trebaju biti puno, puno bolje, i ne miri se sa onim gorim od toga, premda to gore, vidimo, počesto i nije toliko po sebi stvarno loše, koliko bi teoretski, a i praktično, moglo biti.

Stoga se za kraj pitamo što je po svojoj naravi to neslućeno dobro koje nam vječito skriveno tinja pred očima? Vjernik će svakako reći da je to sam Bog, a humanist da je to nekakav zgusnuti apstraktni ideal koji nastaje zbrajanjem svih pojedinačnih raštrkanih pozitivnih datosti ljudskog života. Platon bi opet, još davno prije rekao da se ovdje radi o datosti iz svijeta ideja. U svakom slučaju, jedno je sigurno: Mi kao vrsta uvijek znamo za ono bolje, i upravo na temelju toga i zaključujemo često da su stvari u svakodnevnici iznimno loše. No izgledno bi nam bilo pametnije da to vječito, pred očima, tinjajuće dobro znamo iskoristiti na pozitivniji način. Valjda bi nam ono trebalo biti pozitivnim pokretačem i stalnim izvorom nade, a ne ovako počesto, kao i sad – konopcem za vratom.

U Sarajevu, 5. V. 2020.

M. B.

Izvor:

– Ann GIBBONS, „Why 536 was ‘the worst year to be alive’” (15. 11. 2020.), AAAS, Http: https://www.sciencemag.org/news/2018/11/why-536-was-worst-year-be-alive (Stanje: 5. V. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dogstock

IMA LI ŽIVOT SMISLA?

Smisao je jedan od onih pojmova koji su po sebi istovremeno vrlo jasni, ali i poprilično nejasni. Recimo, ukoliko vam netko kaže da u nečemu ne vidi smisla, izgledno će vam biti poprilično jasno što on s tim pokušava reći. No, ukoliko vas netko zamoli da mu koncizno objasnite što je to smisao, vjerojatno će te se poprilično namučiti pokušavajući mu to objasniti. Jer smisao u svakom slučaju nije jedna od onih uobičajenih stvari i pojava koje je moguće definirati standardno uz pomoć roda i razlike, kao što je to recimo stolica – komad namještaja (rod) koji služi za sjedenje (razlika), ili drugi primjer – golub, jedinka iz porodice ptica (rod) i reda golupčarki, koju karakterizira široka rasprostranjenost, kratak vrat i zbijeno tijelo (razlika). Ovako nešto ne možemo izvesti s pojmom smisla, jer ne znamo pouzdano čemu on pripada, pa onda isto tako ne možemo jasno odrediti ni specifičnu razliku. Stoga ćemo se kod pokušaja definicije u ovom slučaju najvjerojatnije inferentno poslužiti nekim drugim pojmovima i sudovima, na način da je smisao u konačnici nešto što ima veze sa značenjem, vrijednosti, opravdanosti, svrhom, pa i sa isplativošću stvari. U filozofskom pogledu, smisao se najčešće dovodi u vezu s pojmom značenja, s tim da je značenje izrazito nadosjetilni pojam, te kao takav predstavlja čistu apstrakciju i logički konstrukt. S druge strane, smisao je nešto što se po sebi više tiče osjetilne spoznaje, te kao takvo osim apstraktnih spoznajnih kategorija, evocira kod čovjeka i snažne emocije. U tom kontekstu, ono što osjećamo smislenim, budit će u nama radost, nadu i optimizam. S druge strane, osjećaj besmisla, kao što znamo, potiče tugu, depresiju, razočaranost i fatalizam.

Glad za smislom

G. Jung je inače hipotetički govorio o postojanju petog, reflektivnog instinkta kod čovjeka, koji se manifestira kao potraga za smislom i značenjem. Prva četiri osnovna instinkta (nagona) je prije toga definirao Karl Pribram i tu spadaju borbenost, uzmicanje, prehrana i razmnožavanje. Dok je čovjek po sebi više zaokupljen sa ova prva četiri, nekako je jasno da ga se onaj peti i neće toliko ticati. Međutim, kada ono primarno konačno bude zadovoljeno, tada obično započinje i ona čovjekova bjesomučna potraga za smislom i značenjem, koja se nerijetko ispostavlja čovjekovom pustolovinom života. Pitamo se zašto je ta potraga počesto toliko izazovna i stresna? Pa s jedne strane, kao što rekosmo, glad za smislom je čovjeku nešto prirođeno, i kao takvog ga se tiče u njegovoj cjelovitosti. No, istovremeno, potraga za smislom se pokazuje kao nešto prevratničko u odnosu na samog čovjeka. Nešto što zahtjeva sasvim novu interpretaciju vlastite prošlosti i sadašnjosti, te nanovo izgrađeni osjećaj samoga sebe. Dakle, po Jungu smisao u svakom slučaju nije nešto što se jednostavno pronalazi ili ne pronalazi, nego nešto što po sebi prvo zahtjeva da pronađemo sami sebe, kako bi onda i ovo drugo, u tom slučaju, sasvim jednostavno pronašli. Stoga bi i na ono naslovno pitanje ovog teksta „Ima li život smisla?”, prvo trebali postaviti pitanje: „Ima li zapravo nas?” ili smo se u međuvremenu posve rastočili kroz nemirna vremena i pretjerane, što svoje – što tuđe, zahtjeve?

Mali i veliki smisao; vječnost i kontingencija

Spomenut ćemo ovdje ono jedno klasično Franklovo mjesto. Nakon što mu je na psihoterapiju došao suicidalni srednjovječni čovjek koji se želio ubiti jer u životu nije vidio nikakvog smisla, veliki psihijatar ga upita: „A kako to da se već niste ubili?” Depresivni čovjek mu je na to snuždeno odgovorio da ne može to tek tako učiniti jer ima ženu i dijete. Frankl će na to: „Pa eto vidite da vaš život ima smisla; to su vaša žena i dijete!” Jer po Franklu smisao ni ne mora biti ono nešto veliko i bajno. Naprotiv, smisao je sve ono što nas potiče da i dalje živimo i borimo se.

Reklo bi se da je ovo posve krucijalno mjesto. Dok depresivni čovjek traga za onim nekakvim velikim smislom, terapeuti, duhovnici, ali i dobri prijatelji će ga pokušati podsjetiti na onaj mali sveprisutni smisao, koji u konačnici i nije toliko mali. Kako smo ono već nedavno o tome pisali: Da vam jednog dana potres ili požar unište posao i kuću, budite sigurni kako bi ste se u tom slučaju sa sjetom prisjećali da vam je jučer sve bilo divno, lijepo i krasno. Međutim, čak bi i u tom katastrofičnom slučaju opet preostajao onaj poneki mali smisao: smisao sačuvanog života, smisao mogućnosti novog početka i sl.

Jednostavno, kontingentni svijet u kojem živimo izgledno ni ne podnosi više od tog sasvim malog smisla.

Na primjer, ponekad doživimo ono ponešto zbilja lijepo i očaravajuće, ali i u tom slučaju će naznačena kontingencija prolaznosti i promjenjivosti kvariti sveukupni dojam. Znate već ono, nalazite se na plaži, grije vas ljetno sunce, osluškujete umirujući šum mora, a nježni povjetarac vam mazi tijelo, kad odjednom čujete nečiju jadikovku iz blizine: „Joj, kad se sjetim da za deset dana treba opet na posao!” Ovo je još i simpatično; u svakom slučaju, što je materijalni ili ljudski dobitak pokatkad veći, to će i čovjekov strah od gubitka biti izraženiji. U tom smislu, također ne važi uzalud ono da su dosadne i prosječne ljubavne veze po sebi perspektivnije i dugotrajnije od onih velikih intenzivnih ljubavi. Jer što na ovom svijetu nekoga ili nešto više volimo, to ćemo se morati i više brinuti oko eventualnog gubitka.

Iz prethodnoga proizlazi kako je onaj veliki žuđeni smisao prije svega religiozni fenomen. Jer jednog takvog posve velikog smisla ni ne može biti izvan vječnosti, a hoćemo li istu na kraju dočekati, to je po sebi stvar osobne vjere. Dotad nam na ovom svijetu preostaju otprilike samo dvije stvari:

Prva je da se nastojimo zadovoljiti onim malim sveprisutnim smislom, za kojeg ustvrdismo da i nije toliko mali koliko nam se ponekad čini.

Druga mogućnost je da pokušamo više uživati u onim povremenim idiličnim trenucima, te da pri tome ne pokušavamo misliti na mogući gubitak, prolaznost ili opet na onaj ponedjeljak, posao i obveze. Koliko su lijepi trenuci zapravo izuzetni, to po sebi najbolje znaju umjetnički umovi. Jer oni su ih vični čak pretvarati u vječnost. Recimo, kad lijep prizor ovjekovječe slikom, ili trenutak inspiracije ovjekovječe pjesmom ili pričom. I tada trenutak prestaje biti trenutkom, te postaje na neki način skoro pa vječitim trenutkom. Tko zna, ne kaže se uzalud ono da prava ljubav računa ili sa vječnošću ili sa sadašnjošću i nikad s vremenitošću.

U Sarajevu, 3. V. 2020.

M. B.

Izvori:

– Smisao. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 3. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56794>.

– Mark WINBORN, Interpretation in Jungian Analysis. Art and Technique, Routledge, 2018.

– Viktor FRANKL, Nečujni vapaj za smislom, Naprijed, Zagreb, 1987.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

JOŠ DA JE SAMO ZADOBITI SADAŠNJOST

Ponekad je sadašnjost toliko dobra da to ljudima naprosto bude neizdrživo. Kaže pjesma: „Toliko su se voljeli da su se morali rastati.” Nije to samo kliše, ima tu nešto i realno. On je izgleda morao otići kako bi se mogao zagriženo nadati da će se oni opet negdje sresti, a ona ga nije puno pokušavala zaustaviti, valjda kako bi ga se u miru i s trajnom sjetom mogla sjećati. Jer to su upravo, čini se, dvije bitne odrednice muškog i ženskog bića. On bolje funkcionira misleći unaprijed o budućnosti, dok ona bolje funkcionira prebirući si po srcu minule uspomene – a za oboje se čini da se podjednako slabo snalaze ovdje u sadašnjosti. To jest, snalaze se, ali kao da ne znaju dovoljno uživati u njoj. Ne pričam napamet – nadam se. Posao mi je takav da se kroz njega moram dosta baviti ljudskim umovima i srcima, i upravo na temelju tog radnog iskustva progovaram kako sam se često mogao iščuđavati ženama za koje sam znao da su imale loše ili tek osrednje brakove, a kako su se, kad bi jednom ostale udovice, s nevjerojatnom količinom sjete i tuge stalno prisjećale tih svojih „loših” muškaraca.  Slično tome, najveći idealisti među muškarcima su vrlo često naprosto nepodnošljivi za neki konkretan suživot i suradnju. Valjda jednostavno i nisu tu, kao što u ostalom nisu ni one. Jedni u budućnosti, drugi u prošlosti, nagomilani nespretno oko krhke imaginarne sadašnjosti.

Stoga je sadašnjost za nas nešto poput Mount Everesta. Slavna ali negostoljubiva planina za koju tek moramo osmisliti kako ćemo se za nju adaptirati da bi se na koncu na nju mogli i popeti.

Nešto od ove vremenski razvučene perspektive s rupom u sredini se nazire čak i u Svetom Pismu, osobito u starozavjetnim knjigama. Sveti pisac se često sa sjetom prisjeća slavnih Božjih spasenjskih djela i očitovanja u prošlosti, nadajući se da će se ona jednom definitivno ponoviti i u budućnosti, a to gdje on aktualno živi i razmišlja, teološki se definira kao nekakvo napeto i egzistencijalno tegobno vrijeme iščekivanja, baš kao što je to istovremeno i ono prije naznačeno vrijeme sjećanja. Ono, baš kako bi to rekao i neponovljivi Duško Radović: „…Mi umijemo ili da želimo sreću ili da je se sjećamo” – ali svakako ne i to da budemo istinski sretni ovdje i sada, moglo bi se nadodati.

Uglavnom, čini se izvjesnim da naša najveća životna avantura nije nigdje drugo i nikad drugo nego ovo ovdje i sada, i baš to što nam je upravo sada pred očima. Ne znam, čini mi se da svakom našem poslu, druženju i aktivnosti trebamo pristupati posvećeno i emotivno kao da nam je to zadnji put, jer na neki način to i jest zadnji put. Naravno, doći će novi trenuci i nove prilike, ali svaki do sada minuli trenutak više nikad neće moći biti oživljen i ponovljen.

U Sarajevu, 8. I. 2020.

M. B.

Izvor (foto): Željko Pasković

O uspomeni

Ponekad se volimo vratiti. Što smo stariji, sve češće vraćamo se u ranije vrijeme. U mladost. U djetinjstvo. Kad se vratimo, pokušavamo dokučiti gdje smo se vratili. Je li prošlost prava ili smo se vratili u nešto što smo kroz život za sebe stvorili kako bi nam bilo lakše? Kao kad ostanemo sami i vratimo se u rodnu kuću i djetinjstvo. Rodna kuća i djetinjstvo ne moraju biti najsretnije i najugodnije razdoblje. Ali zato što više nemamo nikoga, stvorit ćemo ugodniju i topliju uspomenu na odrastanje nego je ono stvarno bilo.

Skloni smo stvaranju izmišljenih uspomena kada je život prema nama surov i bezobziran. Može se dogoditi s vremenom da cijela naša prošlost bude satkana od lažnih i izmišljenih uspomena. Toplih, ugodnih, ali svejedno uspomena koje se odnose na nešto što se nikad nije dogodilo. Što je čovjek usamljeniji, skloniji je izmišljanju prošlosti koja se u nekim momentima nikad nije dogodila jer nikada nije postojala sadašnjost koja je trebala postati prošlost. Čovjek će izmisliti uspomene i u njima ljude i događaje koji će samo u njegovoj izmišljenoj uspomeni biti onakvima kakvima ih on želi da budu. U stvarnosti su mogli biti ili drukčiji ili nisu ni postojali. Kada se čovjek vrati nakon nekoliko desetljeća na početak, ne može izbjeći da njegov sadašnji život utječe na njegove uspomene i način na koji sebe vidi u njima. Surovost života može čovjeka učiniti isuviše sentimentalnim, pa će stvoriti uspomene koje u sebi imaju puno više topline i dobrote nego je njegov život stvarno primao toplinu i dobrotu. Kao kada o hladnim i udaljenim ljudima koji su nekad bili dio njegovog života čovjek stvori uspomenu o toplim i dobrim ljudima punima nježnosti. Kao kada o nekom ružnom i neugodnom događaju čovjek stvori uspomenu koja taj događaj prikazuje u ljepšem svjetlu.

Uspomena je način kako se nositi sa sadašnjim životnim trenutkom ukoliko je taj trenutak loš, surov, hladan. Uspomena služi bježanju od takvog trenutka u prošlost. Uspomena je naš način kako se boriti sa sadašnjim životnim uvjetima i okolnostima. Skloni smo ne samo pamćenju stvarnih događaja i ljudi, još više smo skloniji stvaranju izmišljenih uspomena kako bi se lakše nosili sa životom. Bolestan čovjek rado se prisjeća mladosti i vremena zdravlja, kao što se usamljen čovjek rado prisjeća obiteljske kuće pune djece i života. Ono što čovjeku u sadašnjem trenutku nedostaje, o tome će čovjek prije ili kasnije stvoriti uspomenu koja mu treba da bi se mogao nositi s onim što proživljava. Naša sklonost stvaranju izmišljenih uspomena počiva u onom što jesmo i živimo sada. Tko je ostao bez ljubavi, može stvoriti uspomenu na ljubav koju je imao i učiniti uspomenu na ljubav puno nježnijom i plemenitijom od onoga kakva je ta ljubav stvarno bila. Nisu sve naše uspomene stvarne, neke su izmišljene za potrebe sadašnjeg života i onoga što proživljavamo. Izmišljene uspomene nisu beskorisne makar ponekad vode u krivom smjeru pretvarajući naše prošlosti i prošle odnose u nešto što se nikad nije ni dogodilo. One su tu u našim umovima potrebne da bismo ponekad mogli prihvatiti sadašnji trenutak života koji može biti za nas neugodan, težak, zahtjevan, neprihvatljiv.

Izmišljene uspomene na radosnu obiteljsku kuću, sretnije djetinjstvo, topliju ljubav, plemenitije prijateljstvo nisu slučajne. Mi ih izmišljamo i smišljamo s određenim ciljem. Da nam olakšaju egzistenciju kada više nema roditelja, kada smo nesretni, kada nemamo ljubavi, kada nemamo prijatelja. Tragično je kada čovjek ostane sam sa sobom bez igdje ikoga. Još bi bilo tragičnije za njega kada ne bi imao sposobnost ponekad izmisliti neku uspomenu i kradomice je progurati u svoje sjećanje kao nešto što se stvarno dogodilo. Na kraju krajeva, njemu samom je najvažnije da može živjeti od uspomena koje je izmislio, drugima je svejedno jesu li njegovo uspomene podsjetnik na nešto stvarno ili nisu. Uspomene ne izmišljamo radi drugih, nego radi sebe. Nama samima je najvažnije kako ćemo izgraditi uspomenu na roditeljsku kuću, djetinjstvo, odrastanje, ljubav. Drugi o tome ionako ne mogu ništa znati jer nemaju izbora osim vjerovati onomu što im o svojim uspomenama kažemo.

Izmišljanje uspomena čini se kao dopušteno laganje i varanje samog sebe. Ipak, kome bi trebalo naškoditi ako uljepšamo vlastitu prošlost dodajući joj više topline, više ljubavi, više radosti? Ne izmišljamo uspomene kako bismo mi bili plemenitiji i topliji. Izmišljamo ih kako bi nam prošlost bila prihvatljivija i smislenija. Kada dođemo predaleko u godinama, kao da prestane biti važno koje su uspomene prave, a koje smo sami stvorili. Najvažnije se čini da pomoću uspomena sadašnji životni trenutak i njegove okolnosti učinimo podnošljivijim i prihvatljivijim. Ako pri tom moramo izmisliti nove uspomene na vlastitu prošlost, zar će nam netko zamjeriti ili zar smo zli ako izmišljamo uspomene koje u sebi imaju puno više radosti i zadovoljstva? Nikome ne činimo zlo. I to što sami sebe varamo izmišljenim uspomenama kako bi sadašnji život bio smisleniji, ne izgleda kao krivo i loše.

Ako povremeno volimo pobjeći u svijet uspomena koje smo izmislili, u svijet sretnijeg djetinjstva, radosnije ljubavi, dubljeg prijateljstva kako bismo podnijeli sadašnji trenutak usamljenosti i zaboravljenosti, zar je to zlo koje nikada ne smijemo učiniti?

U Sarajevu 3. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozef Polc

OVERTHINKING – KAKO SE OSLOBODITI PRETJERANOG RAZMIŠLJANJA?

Overthinking ili u slobodnom prijevodu sa engleskog – pretjerano razmišljanje možemo opisati kao stanje u kojem previše razmišljamo i analiziramo određene situacije, probleme, događaje bilo iz naše prošlosti ili budućnosti, a kao posljedica toga javlja se prevelika zabrinutost, anksioznost, nemir, strah itd. Ono proizlazi uglavnom iz uspoređivanja s drugima i fokusiranja na negativne aspekte određene situacije. Ovo je sve češći problem s kojim se ljudi susreću, a procjenjuje se da su čak 73% osoba u dobi između 25-35 godina žrtve ovoga ”začaranog kruga”. Svakako da kad se nađemo pred nekim ozbiljnim problemom ili kad smo u dilemi moramo pažljivo razmotriti i promisliti o svim mogućim posljedicama koje mogu proisteći iz našeg poteza ili odluke, ali se ne smije ostati samo na tome, potrebno je donijeti tu odluku, potrebno je nešto konkretno napraviti. Upravo je u tome problem s pretjeranim razmišljanjem. Ono nas onesposobljava za djelovanje. Stvara u nama osjećaj nemoći, straha, jednostavno nas zarobljava. Previše razmišljanja o događajima iz prošlosti ili pak o vlastitoj budućnosti sprječava nas da živimo u sadašnjosti. Zapravo, nije problem kada povremeno razmišljamo o nekim greškama iz prošlosti, ali na koncu tu istu grešku iskoristimo kao primjer što ne smijemo napraviti ubuduće ili kada se pred nama nalazi neka važna odluka koju trebamo donijeti pa nas to neko vrijeme opterećuje. Problem nastaje kad naprosto previše vremena provodimo u razmišljanju o svakom mogućem potezu kojeg smo napravili ili kojeg tek trebamo napraviti. Na taj način mi počinjemo živjeti u mašti, u našem umu. Vodimo monolog unutar svojih misli koji ne dovodi ni do kakvog dogovora, rješenja nego se jednostavno nastavlja u nedogled. Pitamo se je li uopće moguće zaustaviti ovakvu navalu negativnih misli? Moguće je, itekako. U potrazi za mogućim rješenjima osvrnut ćemo se na tekst psihoterapeutkinje Amy Morin za Psychology Today.

Kako se osloboditi pretjeranog razmišljanja?

 Amy Morin u svojem tekstu navodi 6 savjeta kako se osloboditi pretjeranog razmišljanja:

  1. Obratite pozornost! – Ovo je vjerojatno i najteže primjenjiv savjet. Nije lako zaustaviti misli kad one jednom navale, ali upravo posvješćivanje samog problema i jest prvi korak ka njegovom rješavanju. Dakle, potrebno je primijetiti kada počnemo previše razmišljati, tj. kada previše brinemo o situaciji na koju ne možemo utjecati te potom sami sebi priznati da naše misli nisu produktivne. Tek tada ćemo biti u stanju iste i zaustaviti.
  2. Pobijedite svoje misli! – Ovdje se prvenstveno radi o negativnim mislima koje nam zaokupljaju um. Stoga, prije nego npr. zaključimo kako nećemo položiti ispit jer nismo uspjeli zapamtiti jednu definiciju, potrebno je priznati sebi kako pretjerujemo te naučiti kontrolirati negativne misli prije nego izludimo sebe i one oko sebe.
  3. Koncentrirajte se na pozitivno rješavanje problema! – Razmišljanje o problemima neće dovesti do njihovog rješenja. Stoga je potrebno svoju pažnju usmjeriti na pozitivna rješenja tako što ćemo si postaviti pitanje: ”Što konkretno mogu napraviti?”, a ne: ”Zašto se to meni dogodilo?”.
  4. Nađite vremena za razmišljanje! – Ovaj savjet djeluje kao da potiče na dodatno razmišljanje, a mi se istog želimo osloboditi. No, ključ je u tome da tijekom dana rezerviramo 10 do 20 minuta za kukanje, razmišljanje, preuveličavanje, dramatiziranje, ali kada to vrijeme istekne onda se prebaciti na nešto pozitivno i produktivno. Dakle, ono što smo do sada radili većinu vremena, sada treba ograničiti na točno određeno vrijeme.
  5. Vježbajte živjeti u sadašnjosti! – Već smo ranije spomenuli kako nas overthinking sprječava da živimo u sadašnjosti. Zato sebi trebamo posvijestiti da ono što je bilo jučer ne možemo promijeniti te da ne možemo znati što će biti sutra tako da se ne isplati plakati za prošlošću niti se nervirati zbog budućnosti. Potrebno je živjeti i djelovati sada. Stoga se moramo vježbati biti prisutni u sadašnjem trenutku.
  6. Promijenite program! – Ne možemo prestati pretjerano razmišljati ako sami sebi govorimo da moramo prestati toliko razmišljati. To samo može proizvesti da još više razmišljamo. Zato se trebamo zaokupiti nečim korisnim, npr. čitanjem, sportom, druženjem s prijateljima i sl. U tom smisli Albert Einstein reče: ”Ne možemo riješiti probleme koristeći se istim načinom razmišljanja koji smo upotrijebili stvarajući ih”.

Umjesto zaključka

Razmišljati o prošlosti i budućnosti je neizbježno pa i korisno ako nas dovodi do rješenja problema ili do ispravne odluke. Ali razmišljati, a ne djelovati ne samo da je nekorisno, nego može biti i vrlo štetno kako za naše zdravlje tako i za našu budućnost. Ili kako to lijepo primijeti velški glumac Anthony Hopkins: ”Umiremo od prevelikog razmišljanja. Ubijamo se polagano razmišljajući o svemu. Razmišljaj. Razmišljaj. Razmišljaj. Ionako nikad ne možeš vjerovati čovjekovom umu. To je zamka smrti”.

U Mostaru, 20. 2. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Izvor (foto): 123rf.com

O izboru

Izabrati nekoga ili nešto ne govori još ništa o budućnosti i kakva će ona biti. Izbor – naoko – dobre osobe za brak ne jamči dobru budućnost zahvaljujući karakteru. Ljudi se mijenjaju i promjene ljudi uzrokuju promjene budućnosti. Izabrati nešto ili nekoga pokušaj je kojim čovjek želi zarobiti i osigurati budućnost. U ozbiljnom izboru uvijek se radi o pokušaju da se kontrolira budućnost i vidi unaprijed kakav će biti život. Ljudi, kada nekoga ili nešto izaberu, u glavi već imaju sliku budućnosti. Kada dvoje mladih ljudi kupuju stan – ukoliko su među rijetkim sretnicima koji si to mogu priuštiti – u tome vide budućnost i kako će sve i kako bi sve trebalo izgledati. Kada pravi izbor, čovjek cilja na budućnosti i u njegovom umu budućnost je dobra, sretna i ispunjenja. Nitko ne pravi izbor o budućnosti koja je loša. Svi izabiremo jer pogled usmjeravamo prema dobroj budućnosti.

Pogled iz tek kupljenog stana na ulicu izaziva čovjeka da pogleda budućnost gdje vidi starca okruženog unucima i obitelji, a ne ostavljenog i usamljenog starca kojega su zaboravili. Gleda budućnost kao starac koji je zadovoljan što je imao takvu prošlost i ispunjen život. Nije predvidio mogućnost da bi ga u nekoj budućnosti s drugog prozora mogao gledati snajperist s prstom na obaraču. Kada izabire, čovjek izabire s mišlju da bi izabrano u budućnosti trebalo biti dobro ili čak bolje nego ovo sada. Nezreo muž mogao bi biti puno zreliji s godinama? Neodgovorna supruga mogla bi postati odgovorna majka kada dođu djeca? Nekad se tako dogodi, nekad i ne. Izabrati i napraviti izbor ipak ništa ne kaže o budućnosti čovjeka koji je napravio izbor. Ne zna ni on sam. On može dati objašnjenje za sadašnjost zašto je to učinio danas ili sada, ali iz toga ne može izvesti siguran zaključak kakva će mu biti budućnost.

Nije li čovjek uvijek iznenađen budućnošću? Napravio izbor, ali budućnost ne odgovora izabranom nego nema veze s izborom samostalno je i samoincijativno otišla u drugačijem smjeru bez savjetovanja s čovjekom. Zašto čovjek birajući ljude, stvari misli da je predvidio i osigurao vlastitu budućnost? Možda zato što naši izbori nikad nisu sadašnji i ne tiču se sadašnjosti nego su samo pokušaji, često vrlo neuspješni, da zarobimo budućnost. U datom trenutku kada se bira muškarca, ženu za brak, mjesto stanovanja, grad, zemlju ne izabiremo nešto što je sada ili danas. Izabiremo ono što se tek ima dogoditi, ali to što se ima dogoditi kao buduće ne možemo kontrolirati i predvidjeti. Vjerujemo da sadašnji izbor znači kontrolu nad budućnošću. Kad se osvrnemo na trenutak u kojem smo napravili izbor i izabrali, vidimo da naš izbor nije stvorio budućnost koju smo željeli, o kojom smo sanjali i maštali. Izbor je stvorio svoju budućnost koja je nama nepoznata i strana kao da nije naša. Gdje je nestao onaj odgovorni i hrabri muškarac i muž i gdje je nestala ona požrtvovna i samopredavajuća žena i supruga i gdje su nestali mnogi drugi ljudi i stvari kojih u budućnosti nema i zašto se u budućnosti nalazimo s nepoznatim ljudima i stvarima koji nisu bili dio izbora i nismo ih nikad birali niti planirali izabrati? Zašto se pojavila budućnost o kojoj nismo razmišljali, koju nismo ni željeli?

Kada izabiremo i pravimo izbore, bespomoćni smo jer jedino možemo izabrati, ali time još ništa nije rečeno o budućnosti. Čak i kad zbog straha odbijamo učiniti izbor i to je izbor da se ne bira i susretne budućnost koja je plod činjenice da nismo željeli izabrati ništa. Ne izabrati ništa i nikoga neće zaustaviti budućnost i njezino prodiranje u naš svijet. Birali ili ne birali, budućnost nas neće pitati. Budućnost ne znamo što je, ali izbor je avantura. Izbor je pokušaj da u jednoj ponekad i nedovoljno promišljenoj odluci odživimo cijeli svoj život od početka do kraja sigurni i uvjereni kako detaljno znamo i početak i kraj.

Mi smo avanturisti. Bića koja se nadaju da jednim izgovorenim da ili ne, hoću ili neću, mogu ili ne mogu, želim ili ne želim u svojim rukama imaju cijeli svoj život i sve ono što se ima dogoditi. Iako svjesni da stvari ne stoje uopće na taj način, jer nije li avanturist onaj koji se upušta u nešto nepoznato bez ikakve sigurnosti, osim nade i osjećaja da bi to moglo biti dobro jednog dana iako ne postoji nikakav oblik jamstva? Napraviti izbor početak je avanture koja se zove život prema nepoznatom koje zovemo budućnost. A svaka avantura se opire predviđanjima i kontroli i svako nepoznato se opire spoznaji i znaju. Kad ne bi bilo tako, izbor bi bio tek dosada, ali ne i nepoznata avantura života. Svaki izbor pripada na svoj način avanturi koju zovemo životom i povremeno treba pustiti avanturu da ide sama i da nas vodi, jer ponekad u čestim naporima da kontroliramo budućnost, koju još nemamo, gubimo se i zaboravljamo na ljepotu avanture koja se zove život i koju barem u sadašnjem trenutku ponekad posjedujemo kroz sitne radosti i ispunjenosti. Ako avanturu života propustimo u sadašnjosti radi uvijek neuspjelih pokušaja da izborom odredimo i definiramo budućnost, čime ćemo hraniti nadu u budućnost koja bi mogla biti bolja, ako sadašnje trenutke radosti života propuštamo poradi budućnosti koju ne možemo znati kako će se odigrati?

U trenutku kada napravimo izbor počinje nepoznata avantura izvan naše kontrole i moći predviđanja, lagano se počinje kotrljati život za čiju budućnost ne znamo što i kako se ima dogoditi, ali sadašnji trenutak može biti izvor nade i snage za budućnost o kojoj ne znamo ništa ili veoma veoma malo. Treba uživati u danu vjenčanja jer ni on ni ona, koliko god se poznavali, ne znaju što će biti idućih nekoliko desetljeća s njima ako uopće potraje tako dugo? Treba uživati u pogledu iz tek kupljenog stana jer ne zna koliko će pogled dugo trajati i hoće li biti ujutro ili za nekoliko desetljeća prilike za novi pogled kroz prozor na ulicu?

U sadašnjem trenutku ne treba zaboraviti najvažnije: Izbor i ono što izaberemo ništa ne govori o budućnosti jer izbor samo glumi da govori o budućnosti, a zapravo samo šuti jer ni sam izbor ne zna reći čovjeku kakva će mu biti budućnost. Izbor je šutnja pred budućnošću, tek jedan od znakova da je avantura počela i da svi krećemo s naših osobnih startnih pozicija prema cilju kojega ne znamo. Izbor ne nudi kontrolu nad avanturom života niti zna cilj života. O tome izbor šuti jer znati to dvoje značilo bi znati budućnost, a izbor to ne zna. Izbor nikada nije ni smatrao da označi početak i kraj avanture života, tu mogućnost izbor je velikodušno prepustio samom čovjeku. Velikodušno kako to i treba, izbor sam sebe prepušta čovjeku da ga čovjek učini i ako čovjek misli da mu njegov izbor govori kako zna sve o budućnosti, čovjek bi trebao zastati i osluhnuti i vidjet će da izbor o budućnosti šuti jer je i on sam dio velike i nepoznate avanture koju zovemo život.

 

U Sarajevu, 17. 1. 2019.

O. J.

Exit mobile version