Melankolija je emotivna utučenost zbog onoga što se može izgubiti iako ga trenutno posjedujemo. Melankolija je žalovanje koje ne prestaje jer je onaj za kojim se žali još uvijek tu ili je živ. Kao zaljubljen čovjek koji je uplašen jer, iako uživa u ljubavi, predviđa da će se jednom u budućnosti ugasiti. Melankolik nastoji ugasiti ljubav svojim depresivnim predviđanjima o njezinom krahu dok još uživa u njoj. Melankolik nastoji izgubiti ono što još nije izgubljeno jer svemu predviđa rđav kraj. Tako je i melankolija potištenost duha koji predviđa da će sve izgubiti jednog dana iako još uvijek sve posjeduje. Moto melankolije i melankolika je kratak: svemu jednom dođe kraj/svemu jednom mora doći kraj. Prirodno je kako svemu dođe kraj, ali čovjek ne očajava nad tim, nego izvlači maksimum za sebe bilo da je riječ o ljubavi ili životu. Melankolik neumoljivo predviđa da svemu mora doći kraj i zašto se truditi oko nečega što će uskoro biti izgubljeno. Melankolik stalno živi s osjećajem da mu sve izmiče iz ruku iako zapravo sve čvrsto drži u svojim rukama. Odatle je melankolija nekakav fatalizam koji odlučuje unaprijed da je sve izgubljeno iako se izgubljeno još uvijek nalazi u posjedu melankoličnog. Ljubavnici koji uživaju vrhunac teško stečene ljubavi i razmišljaju kako njihovoj ljubavi jednom mora doći kraj iako je ona upravo na vrhuncu su melankolici. Posjeduju ljubav, ona im pripada dok istovremeno razmišljaju o njezinom kraju. Melankolija je žalovanje za onim što još nije izgubljeno. Neuspješno žalovanje koje prethodi gubitku. I prije nego se nešto izgubi, već se počinje za tim žaliti. Kako se u čovjeku melankolija rađa i kako postaje melankolik? Melankolija počinje željom. Jačina želje može donijeti rezignaciju. Rezignacija će generirati razočarenje. Razočarenje će donijeti nezadovoljstvo koje nijedna ispunjenja želja ne može izliječiti. Muškarac i žena mogu željeti jedno drugo željom koja nadilazi njezin uobičajeni intenzitet. Čine sve da je ispune. Kad to učine, postoji mogućnost razočarenja. Željeni muškarac ili željena žena nisu ispunili zahtjeve intenziteta želje. Možda su ispunili neke druge zahtjeve, ali ne i zahtjev želje. Intenzitet želje jači je od bilo kojeg ispunjenog zahtjeva. Želja je bila prejaka, muškarac ili žena nisu trebali biti toliko željeni jer ne odgovaraju intenzitetu želje. Osjećaj da se dalo previše, a dobilo se daleko manje. Intenzitet želje zbog kojega su muškarac i žena bili spremni proći sve i svašta slabi i prelazi u razočarenje. Razočarenje će s vremenom prijeći u rezignaciju. Rezignacija u nezadovoljstvo. Iz ovog procesa rodit će se melankolija. Melankolija će biti žalovanje za izgubljenim koje se posjeduje jer izgubljeno nije zadovoljilo intenzitet želje. Kao kada su muškarac i žena u najkvalitetnijem razdoblju ljubavnog života nezadovoljni i žale za izgubljenim koje posjeduju jer ni jedno ni drugo nisu ispunili očekivanja koja je intenzitet želje probudio u svakom od njih.
Melankolija će biti istovremeno i nezadovoljstvo i rezignacija iako se nalaze u najboljem razdoblju međusobnog odnosa. Tako će melankolija postati u isto vrijeme nekoliko različitih stvari. Melankolija će biti neizlječivo nezadovoljstvo. Melankolija će biti rezignacija. Melankolija će biti razočarenje. Melankolija će biti fatalizam koji unaprijed odustaje od željenog i gubi ga iako ga još uvijek posjeduje. Melankolija na kraju prelazi u stvarni čin odustajanja od drugog. Melankolija se kao emotivno iskustvo kreće između nekontrolirane i nerealne želje na početku do odustajanja od nekoga koga se još uvijek ima kao objekt ljubavi. Melankolik će reći: Volio sam ili sam ljubio previše, ali moram odustati iako smo sada u razdoblju najboljeg ljubavnog odnosa, jer jednom svemu mora doći kraj. Melankolija nije nikakav pogled na prošlost osim kao prigovor drugom da je bio toliko željen da ništa što čini ne može nadomjestiti intenzitet te želje. Melankolija koja gleda u prošlost, u sadašnjost se vraća kao prigovor, prijekor i optužba. Melankoličan ponavlja: Da samo znaš kako sam te volio/voljela, želio/željela. Ali i već u toj prvotnoj strastvenoj želji melankolija je postojala kao misao: ali svemu jednom mora doći kraj. Zato je melankolik fatalist. Svemu jednom mora doći kraj, čak i intenzivnoj želji koja na početku spaja dvoje ljubavnika. Melankolik trajno živi i osjeća u sjeni tog za njega poraznog fatalizma: svemu jednom mora doći kraj. I ako svemu treba doći kraj, što onda i treba li išta činiti ili se prepustiti? Melankolik se najradije prepušta struji izgubljenosti koja se još ne događa, ali je on neumoljivo predviđa. Unaprijed potajno odustaje od svega jer je njegov životni pokretač misao o kraju svega što sad ima. Sve će to jednom biti izgubljeno za njega. Melankolik ne živi u sadašnjosti. Sadašnjost je uvijek uvod u kraj i završetak. Prošlost mu treba kao podsjetnik na intenzitet želje kojom je volio ili ljubio kako bi iz toga nastao prigovor ili optužba ili nezadovoljstvo. Budućnosti nema, ona je već završena i prije nego se dogodila. Melankolik svemu predviđa kraj iako taj kraj još ne dolazi. Na vrhuncu ljubavi, moći, zdravlja, uspjeha fatalistički gleda naprijed prema završetku onoga što još uvijek čvrsto drži u svojim rukama. Melankolik je uvijek pesimist. Ako svemu mora doći kraj, onda ništa ne može zadovoljiti melankolika, osim nečega što nikada ne bi imalo završetka. Melankolik ne zna uživati u sadašnjem. On je poput unaprijed ožalošćenog čovjeka koji je pošao na sahranu koja se još nije dogodila i nema se još za kim žaliti jer nitko još nije umro. Ali jer je smrt neizbježna, znači bit će žalosti, stoga treba početi žalovati iako je pokojnik još uvijek vedar, čio i zdrav. Žaliti unaprijed za onim što će biti izgubljeno dok se to posjeduje potpuno i stvarno melankolika odvaja od mogućnosti da istinski bude sretan, zadovoljan i ispunjen. Melankolik je uvijek pomalo nezadovoljan, prazan i zabrinut jer ne može umaći vlastitom fatalizmu: svemu jednom mora doći kraj. Možda je tako. Ali i ne mora. Ako već mora doći svemu kraj, neće ovdje odmah i sada sve završiti. Melankolik ne vjeruje jer ne vjeruje u trajanje bilo čega. I prije nego se nešto dogodilo ili dok se događa, za njega je već sve okončano iako zapravo još uvijek traje. On je već krenuo na sahranu dok drugi s živim pokojnikom još uvijek razgovaraju.
U Sarajevu 18. 8. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ann-Christine Höglund
