svrha – Poptheo Web Portal

NE POSTOJI SVRHA BEZ ODGOVORNOSTI

Izbjegavanje odgovornosti je čovjekov svojevrsni generički problem…

Proslavljeni reditelj Quentin Tarantino je nakon premijere svoje filmske uspješnice u vidu dvodijelne osvetničke sage „Kill Bill” iz 2003. (II. dio – 2004.) planirao snimiti i treći dio, ali tek nekad za dvadesetak godina. Taman dok mala Nikki Bell, glumi je Ambrosia Kelley, dovoljno ne poraste kako bi osvetila svoju filmsku majku Jeannie Bell, pravog imena zapravo Vernita Green (glumi je Vivica A. Fox), a kodnog imena „Copperhead”, jer jelda, gđa Green je ustvari bila opasna asasinka koja se kao takva strahovito zamjerila negdašnjoj radnoj „kolegici”, glavnoj junakinji filma, Mladenki (The Bride – glumi je Uma Thurman), koja će je i smaknuti tijekom svoga nemilosrdnog osvetničkog pohoda, i to pred očima vlastite četverogodišnje kćerke. Doduše, naznačeni, još uvijek neostvareni, treći nastavak je donekle već predviđen i samim scenarijem prvog dijela. Naime, nakon što je Mladenka u epskoj borbi ubila spomenutu gđu Green, prva će arktički ledenim tonom procijediti pred malenom šokiranom djevojčicom da slobodno potraži osvetu kad jednom poraste, s naglaskom – ako se još bude osjećala loše od svega ovoga sada.

Tarantino na ovaj način, premda satirično, cinično, brutalno, pa nemalo i pretjerivački, zapravo nepogrešivo prokazuje jedan od onih ključnih problema krvne osvete uopće. Svaka krvna osveta predstavlja temelj one jedne nove krvne osvete. Jer krvna osveta po sebi tek djelomično izvršava pravdu. Odnosno, opravdano je izvršava gledano iz perspektive one prethodne žrtve, kao i cijele zajednice koja se identificirala sa žrtvom. Međutim, kako je svatko nečiji brat, sestra, otac, majka, dijete, prijatelj, rođak, pa tako isto i bilo koji od zločinaca, stoga će i njegovu zasluženu smrt na kraju netko morati osvetiti. Baš kao što to film i sugerira: Malenoj Nikki strašna gospođa Green nije bila ni ubojica ni zločinac, nego dobra i brižna majka, a pred njom samom je sada stajalo dvadeset godina odrastanja s teškom traumom, uz mnoštvo potucanja po sirotištima i usvojiteljskim domovima. Reklo bi se, naravno da ima pravo na osvetu, ako sve to već ne uspije prebroditi na neki humaniji, uzvišeniji način…

Prodika vs. Šamar

Puno benigniji scenarij, ali još uvijek srodna problematika… Tinejdžeri nerijetko znaju reći, ono kad im roditelji zbog nečega očitaju prodiku iliti bukvicu, da bi više voljeli da su im odmah zviznuli šamar, nego ovako sve to slušati i saslušati… Dakle, postavlja se pitanje zašto se šamar u ovakvim situacijama počesto čini poželjnijom opcijom od iskrene roditeljske prodike? Pa odgovor se kreće u smjeru da bi im šamar dao priliku da se osjećaju nepravedno ranjenima i povrijeđenima, a ovako to ne mogu … samo kruto i neminovno suočavanje s vlastitom odgovornošću. Štoviše, u ovom smislu je ponekad suvišna i sama prodika. Jedan mi je prijatelj pričao kako je nekoć u tinejdžerskim danima nešto žestoko zeznuo i majka mu nije rekla apsolutno ništa. Samo ga je gledala posve žalosno s očima punih suza. I ta mu je scena bila posve stravična. Nikada u životu nije osjetio toliko intenzivan stid kao tada. Ono, tebe samog nitko na bilo koji način ne ugrožava. Samo čista i intenzivna svijest da si brutalno povrijedio sebi jedno toliko drago i važno biće. I kako reče, to ga je iskustvo stvarno promijenilo ili barem počelo stvarno mijenjati, da se konačno kloni mladalačkih gluposti te se počne ponašati kao odgovorna i zrela osoba.

Naravno, ovdje bi se također moglo postaviti pitanje zašto se i sami roditelji češće ne ponašaju na jedan ovakav način? Da ne napadaju, nego da nekim mirnijim putem pokažu svome djetetu da je učinilo nešto što nije dobro? Odgovor bi se kretao u smjeru da kod ovakvih situacija počesto i sami roditelji pokušavaju isto ono što i njihovo dijete – naime, ograditi se od bilo kakve odgovornosti za novonastalu situaciju. Dok dijete pokušava ustvrditi da ono ništa nije krivo, sami roditelji pokušavaju ustvrditi da su oni još manje krivi što je dijete eventualno krivo. Kao, nikad mu nisu pružili niti jedan loš primjer, te pogotovo nisu krivi što su ga uopće donijeli na ovaj nemilosrdni svijet. Potonje kudikamo ne znači da ga uopće nisu trebali ni roditi, nego to da mladi i osjetljivi život treba strpljivo i znalački usmjeravati, a ne svaki čas za nešto kažnjavati. Zbilja, mnogi roditelji se uopće ne mogu izboriti sa ovom činjenicom da dijete nije samo sebe rodilo, kao što uopće nije ni tražilo da bude rođeno. Taj život je bio njihov vlastiti projekt i naravno da su u vezi toga života u konačnici i oni sami za puno toga odgovorni. Ako ništa drugo, nastojat se držati one stare maksime: „Tri puta okreni mač u koricama prije nego što ga izvučeš!”

Čast i breme odgovornosti

Izbjegavanje vlastite odgovornosti je naspram čovjeka svojevrsni generički problem. Suočen s posljedicama vlastitog grijeha, Adam pokušava za to optužiti svoju ženu Evu, dok ona za to opet optužuje Zmiju koja ju je zavela. S tim da Adam istovremeno pokušava prenijeti odgovornost i na samog Boga, jer ne govori ovdje više jednostavno o svojoj ženi, nego o ženi koju mu je Bog dao (Post 3,12). Zašto je do ovoga došlo ne možemo posve iscrpno znati, ali znamo da naznačena biblijska priča prije toga spominje da su praroditelji podlegli napasti da pokušaju biti kao bogovi (3,5). A što je drugo biti Bog nego biti savršen i samim tim iznad sviju i svega. Stoga čovjek otad više nije ni mogao olako prihvatiti odgovornost za vlastita djela jer bi time okrnjio projicirano savršenstvo koje mu ne pripada, te se samim tim također lišio one projicirane moći nad drugim ljudima, pa čak i nad onim jedinim pravim Bogom. No samim tim čovjek se također odjeljuje od pravoga sebe, pa na taj način i od života, te stoga ne čudi da je kazna za njegov grijeh, što simbolički što doslovno, sama smrt. Manje teološki rečeno, već se Aristotelu pripisuje ona izreka: „Tko ne želi biti nikome i nizašto kriv, najbolje da ne radi ništa, ne govori ništa, ne misli ništa … to jest, jednostavno neka bude nitko i ništa!” Dok, s druge strane, od davnina također vrijedi: „Tko radi, taj i griješi!”

Na ovaj način različiti ljudi u konačnici pokušavaju izbjeći individualnu odgovornost i to obično na dva posve različita načina. Dok jedni najradije ne poduzimaju ništa, dotle se oni drugi, smioniji, vade na to da su oni barem nešto poduzeli – za razliku od onih prvih koji ništa ne poduzimaju, nego samo isprazno mudruju i moraliziraju. Međutim, odgovornost u oba slučaja preostaje. Jednostavno, što si uradio, uradio si, isto tako kao što nisi ništa ako već nisi. Jedni će u konačnici odgovarati za loše posljedice svoje poduzetnosti, kao što će drugi možda još i više odgovarati zbog svoje pasivnosti i himbene savršenosti. No ne čini li ovo u konačnici ljudsku situaciju posve nemogućom i besmislenom? Radio ili ne radio, uvijek ćeš i pred nebom i pred zemljom u konačnici za nešto biti kriv? Pa ovako nešto bi se slobodno moglo konstatirati, s tim da postoji i puno pozitivnija solucija, a koja bi se kretala u smjeru da smo mi ljudi sasvim posebna bića sa sasvim posebnim zadacima, što će reći, ako je odgovornost teško breme, ona se naspram čovjek u još većoj mjeri javlja kao jedinstvena čast i prilika.

Jung i indijanski poglavica

Tijekom jednog od svojih studijskih putovanja u SAD, a što je opisano u „Simboličnom životu”, Carl Gustav Jung imao je priliku razgovarati i s poglavicom indijanskog Pueblo plemena. Poglavica mu je smireno, ali i s vrlo posebnim dostojanstvom ispričao kako su oni doduše malo, ali usprkos tome i dalje iznimno važno pleme kako za Ameriku tako i za cijeli svijet. Poglavica je nastavio posve uvjereno kako su Pueblo indijanci djeca sunca, te da svakodnevno svojim postojanjem pomažu svome nebeskom ocu da se kreće s jedne do druge strane neba i da na taj način rastjeruje mrak sa ovoga svijeta. Paradoks se prema Jungu u konačnici kretao u smjeru da je ovaj ludi mit Pueblo indijance činio vrlo zdravom i funkcionalnom zajednicom. Kao što je već istaknuto, zračili su nekim posebnim dostojanstvom. Pa kako ne bi kad su bili djeca samog sunca, i među njima nije bilo naznaka postojanja depresije i anksioznosti. Dakle, posve različito od onoga s čim se Jung kao psihijatar svakodnevno susretao u civiliziranom zapadnom društvu, gdje se činilo da mnogi ljudi panično bježe od nečega te da istovremeno nešto uzaludno traže.

Na istom mjestu, Jung u tome smislu opisuje susret s jednom mladom, očito dobrostojećom, ženom. Jer nije ništa radila u životu, samo je putovala s jednog mjesta na drugo. U stalnom bijegu, u stalnoj uzaludnoj potrazi. Veliki psiholog joj se duboko zagledao u oči, te svjedoči da je imala pogled progonjene, u kut satjerane zvijeri. Ili više teološki rečeno, pogled opsjednute osobe. No Jungova dijagnoza je bila benignija ili zapravo još strašnija. Patila je od kroničnog nedostatka svrhe u svome životu, kao i brojni drugi ljudi njezinog, ali nešto kasnije, i našeg vremena. Mijenjaju poslove, mijenjaju partnere, mijenjaju mjesto boravka. Panično traže svrhu svoga postojanja, ali je uglavnom ne pronalaze.

Jedan drugi veliki psiholog XX. st., Viktor Frankl, u sličnom će kontekstu istaknuti kako je čovjek u svome povijesnom razvoju doživio dva velika gubitka. Prvi se dogodio tamo nekad već na samom početku i tu se radilo o gubitku sigurnosti nagona, kakav su životinje zadržale do današnjega dana. Drugi gubitak se dogodio relativno nedavno, a to je gubitak tradicije. Tako čovjeku više ni nagoni ni tradicija nisu sugerirali što treba činiti, nego je on počeo raditi onako ili kako vidi da drugi rade (konformizam) ili onako kako mu drugi kažu da radi (totalitarizam). No ni jedno ni drugo čini se više nije pogađalo svrhu postojanja i čovjek se na taj način počeo zaticati u nečemu što Frankl naziva egzistencijalnim vakuumom.

Egzistencijalni vakuum predstavlja obzorje dobro oblikovane materijalne stvarnosti, ali kojoj fali neki dublji smisao i svrha. I čovjek ovo drugo obično bezuspješno nastoji nadoknaditi različitim porocima.

Što se u međuvremenu dobilo i što se više ne uspijeva pronaći, Frankl zorno prikazuje na primjeru mladog liječnika koji se želio baviti istraživačkim radom, ali je na kraju ipak popustio napasti u vidu bogate privatne prakse. Reklo bi se, liječnik bio, liječnik ostao, ali nešto više definitivno nije bilo u redu s njegovim životom. Usprkos dobro oblikovanoj egzistenciji, liječnik je bio duboko depresivan i nesretan. Je li možda ipak trebao u životu izabrati istraživački put? Da, to ga je silno privlačilo, ali opet ono: mukotrapan je to posao, a relativno slaba para. Kako god, to je bio pravi on: vječito neispavani i osrednje situirani medicinski istraživač, i činilo se da je samo kao takav mogao iskusiti blaženo jedinstvo sa samim sobom.

Ili drugi znameniti Franklom primjer. Jednom prilikom došao mu je pacijent sa intenzivnim suicidalnim mislima. Bio je duboko depresivan, dezorijentiran. Nije više vidio ikakvog smisla u svome životu i priželjkivao si je okončati život. Kad ga je Frankl paradoksalno upitao pa zašto se već nije ubio, pacijent je odgovorio da nije mogao jer ima ženu i kćer, i jednostavno ih nije mogao na taj način povrijediti i razočarati. Frankl mu je tada rekao: „Pa vidite da vaš život ima itekakvog smisla. To su vaša žena i kćer!”

Frankl sa svim ovim kao da nam poručuje da smisao nije nešto daleko i distancirano od nas. To je obično nešto što već posjedujemo ili barem nešto o čemu smo već intenzivno razmišljali, ali također ono nešto što podrazumijeva posvećenost, požrtvovnost, hrabrost i odgovornost iliti već onaj famozni „izlazak iz vlastite zone komfora”. Do sličnog zaključka dolazi i Jung. Mi smo uvijek iznova skloni idealizirati svrhu svoga postojanja, pa je stoga ni ne uspijevamo pronaći. S druge strane, ona naša prava svrha je obično duboko izazovna i problematična. No problemi i jesu ono što nam kao ljudima treba da rastemo, razvijamo se, te u konačnici ostanemo normalni i u stvarnoj vezi sa svijetom kao i samima sobom.

M. B.

27. XI. 2022.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stunningart

O patnji i preživljavanju

Objasniti patnju koja je prošla. Dati joj smisao. Ponekad nije moguće živjeti punim plućima bez prihvatljivog objašnjenja zašto se moralo trpjeti. I podnositi. Nerazumljiva patnja vraća se u život kao nekakva noćna mora. Kao osjećaj krivice što se za razliku od nekih drugih patnju izdržalo. I preživjelo. Kao nezasluženi dar novog života koji progoni savjest. Kao osjećaj stida što se još uvijek može ujutro otvoriti oči i vidjeti dan. Kako objasniti vlastito preživljavanje? Objasniti prošlu patnju? Netko je zahvalan. Netko je sretan. Netko je radostan. Dobio je novu priliku. Ali ono zašto neobjašnjive i nepotrebne patnje pojavljuje se nad egzistencijom čovjeka. Kao što Job u konačnici ostaje zbunjen gubitkom svega i njegovim ponovnim stjecanjem. Zašto? Što se htjelo dokazati time? Je li se moglo drugačije? Što je konačni ishod Jobove patnje? Povratak na staro, na prethodno? Mora li se bilo koja vjera da bi se zvala ozbiljnom i autentičnom testirati najdubljim i najtežim patnjama? Zašto radost ne bi bila dugotrajno iskušavanje vjere? Može li se ozbiljno vjerovati i još ozbiljnije živjeti bez patnje? I čemu ono stalno ponavljanje maksime: što me ne ubije, to me ojača. Jesu li oni koji ne pate onda mekušci, manje autentični ljudi? Oni koje ništa nije ubilo poput patnje ili trpljenja, jesu li oni slabići nesposobni za velike stvari jer nisu patili? Zašto patnja mora biti jedini istinski put? I je li ona? Trebamo li biti neprijatelji naše radosti i sreće kako bismo postali istinski ljudi? Dospijevamo li do ozbiljnog življenja života isključivo kroz trpljenje? Kad preživimo, budućnost će biti prožeta pitanjem. Zašto? Šta je to sve značilo? Nije teško s patnjama koje čak i kad ih odbijamo prihvatiti imaju svoj uzrok i objašnjenje. Patnja zbog bolesti može biti neizdrživa, ali njezino podnošenje potpomaže nekakvo objašnjenje koje ne umanjuje bol, nego radije daje smisao našem podnošenju boli. Nešto je sasvim drugo i drugačije s patnjama koje se mogu objasniti isključivo čovjekom i njegovim odnosom prema drugom čovjeku. Tako će Primo Levi i Jean Amery pitati o smislu patnje u koncentracijskom logoru. Zašto se ona događa? I što je njezin cilj odnosno svrha? Dok u bolesti patimo radi mogućnosti zdravlja, u koncentracijskom logoru patnja nema usmjerenje. Ne vodi nigdje. Ona je besmislenija i od Jobove patnje jer Jobova patnja uključuje Boga makar Bog Jobu ne nudi nikakvo objašnjenje njegovog trpljenja. Međutim, patnja u koncentracijskom logoru, kako primijećuju i Levi i Amery, je patnja radi same patnje, trpljenje radi samog trpljenja. Nikakva svrha. Bez usmjerenja. Tek čisto zlo koje se kreće u krug kao vječni povratak istoga. I to je ono najteže što na jednak način progoni Levia i Amerya. Besmislenost same besmislenosti koja nastavlja živjeti i nakon što logor prestane postojati. Zlo radi samog zla. Nekakav mehanizam u kojem zlo objašnjava samo sebe i gdje je samo sebi svrhom. Nije iznenađujuće da i Primo Levi i Jean Amery život okončavaju samoubojstvom ( u slučaju Prima Levia postoje dvojbe je li u pitanju samoubojstvo ili slučajan pad). Kao neka vrsta izjave, odnosno protesta protiv besmislenosti odživljenje patnje, kao neuspio pokušaj objašnjenja zašto se moralo preživjeti ono što se preživjelo u logoru? Iz te nemogućnosti da se na neki način dadne smisao prošloj patnji javlja se i pomisao o besmislenosti vlastitog življenja. Izgleda da je zahvalnost za preživljeno i njegovu smislenost moguća tek ako se prethodno uspijeva dati smisao samoj patnji i njezinom hodu prema nekom ishodu odnosno cilju. Jer od mnoštva pitanja koja progone onoga koji je preživio, čini se da je najvažnije pitanje: zašto sam patio i preživio dok su drugi jednako patili, ali nisu preživjeli? Ta ekskluzivnost preživljavanja uglavnom se formira kao osjećaj zahvalnosti za novi život i novi početak. Ali ekskluzivnost preživljavanja može biti i ponor kada se misli na druge koji su jednako patili, ali nisu dobili drugu priliku.

Tako Levi i Amery svatko na sebi svojstven način dolaze do skoro identičnog zaključka: osim preživljavanja patnje treba preživjeti i odgovor na pitanje zašto koje se kasnije otvara kao ili mogućnost zahvalnosti ili ponor očaja. Ponekad se može upoznati čovjeka koji se nosi s ovim pitanjem i kojega od noćnih mora još više proganja misao da pronađe razloge i opravdanja preživljene patnje, torture i mučenja. Ali i razlog zašto je proživio. Levi i Amery uspoređuju se sa žrtvama koncentracijskog logora, onima koji su zajedno s njima dijelili istu sudbinu. I kada, kako to Amery kaže na jednom mjestu, pogleda u oči mrtvih, mora skrenuti pogled jer osjeća nepodnošljivu krivicu vlastitog preživljavanja i postojanja. U konačnici nije moguće patiti samostalno i izolirano od patnje drugih i nama sličnih. Naše preživljavanje patnje i nečiji gubitak života jer nije mogao podnijeti patnju su uvijek nekako povezani ponajviše tim mišljenjem ne više o vlastitoj patnji, nego o krivici u odnosu na onoga koji patnju nije preživio. Što je na kraju za čovjeka teže? Stvarno patiti ili pokušati objasniti patnju jednom kada ona prođe i prestane? Ili je oboje na trenutke jednako teško i nepodnošljivo? Ili protestirati protiv onih koji nikada nisu patili i trpjeli i smatrati ih manje ljudima i čovjekom? Uvijek postoji taj sukob između ljudi. Jedan oblik komunikacije koji se na kraju svodi na nepremostivi jaz u međusobnom razumijevanju: ti nikada nećeš razumjeti koliko sam patio i kako je prokleto teško dati smisao toj patnji koja je sada prošla? Je li to uistinu tako kako nas uvjerava patnik? Da nikada nitko neće moći razumjeti dubinu onoga što proživljava? Može li njegova patnja biti podijeljena i time podnošljiva? Može li njegovo pitanje o patnji biti i za nas jednako važno kao i za njega makar nemamo njegovo iskustvo? I kako se postaviti prema njegovoj krivici što je preživio i razumijemo li išta kad ga nagovaramo, dapače, prisiljavamo da ima biti zahvalan? On je preživio, drugi nisu. Ali njegovo preživljavanje duboko je svezano s onima koji nisu preživjeli. On im se neprestano želi ispričati. Reći im da mu je žao što je ostao živ. Da mu je strašno krivo. I ponekad u nemogućnosti da se izbori s krivicom preživljavanja, bira biti im jednak. Povlači se među nežive. I dok osuđujemo njegov čin kao izraz krajnje nezahvalnosti prema životu kojega je ponovo dobio natrag, možda nikad nismo pomislili koliko ga njegovo preživljavanje povezuje s mrtvima. Tako snažno da je bliže njima nego nama koji smo živi. I nismo patili. On svoju patnju ne dijeli s nama bez obzira na to koliko smo istinski empatični prema njemu. Mrtvi su mu nekako bliži i kao da ga bolje rezumiju od nas. Ili povlačeći se među njih, traži oslobođenje od krivice preživljavanja. Jer nama ama baš nikad ne bi palo na pamet da se osjećamo krivima jer smo preživjeli. To je zato što nismo još nikada patili onom besmislenom patnjom koja nema ništa osim same sebe i koja se nada smislu jedino među onima i s onima koji nisu preživjeli. Treba znati razumjeti tog čovjeka. Sve te Jobove kojima nikad nije objašnjeno zašto njihove patnje i trpljenja i koji kao posljednji protest i čin pobune biraju povratak među nežive jer ne mogu izdržati krivicu preživljavanja ili lakonski odgovor na zašto njihove patnje da je to tako moralo biti i da je oduvijek tako bilo. Bez smisla. Bez objašnjenja. Besmislena besmislenost koja se vrti u krug bez razlikovanja dobra i zla. Krivnja preživljavanja koja duhovnu patnju čini ponekad jednako nepodnošljivom kao što je to svojevremeno bila fizička patnja. I fizička patnja uz svu svoju monstruoznost i zvjerski način postojanja nosila je u sebi klicu pitanja kao oblik nade: jednom kad ona prestane, valjda će se moći objasniti zašto se fizički patilo? I može se živjeti ako postoji odgovor na ovo pitanje. Ako nema odgovora, patnja se nastavlja, krivica se intenzivira, a preživljavanje iz zahvalnosti prelazi u nepodnošljiv teret i na kraju očaj.

U Sarajevu 29. 7. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: eakmoto

O razlogu

Mora biti teško pronaći razlog za život kada glavni motivi za življenje izgube ili smisao ili svrhu ili snagu. Temeljni motivi našeg života često su koncentrirani oko jednog. Obitelj. Dijete. Suprug. Supruga. Posao. Uspjeh. Posebno je nezahvalno kada ne znajući vjerujemo da još uvijek postoji razlog našeg postojanja iako je razlog odavno nestao. Kao kad se trudite oko drugog, da biste na kraju otkrili da je drugi odavno od vas odustao. Nakon takvog iskustva pitanje razloga za život postaje urgentnije i složenije. Sve razloge i motive svog postojanja uložili ste u jedno. Otkrivate da to jedno, o čemu god je riječ, više ne postoji. Bez temelja ste. Razlog vas je napustio. Motiv se ugasio. Plaši vas iskustvo naglog propadanja prema dole. Više ne stojite čvrsto na zemlji. Dok lagano tonete, više niste tako sigurni hoćete li moći pronaći za sebe novi razlog ili novi motiv. Pa i ako ga pronađete, sumnjičavi ste prema njemu. Jednom ste već izigrani.

Jedan temeljni razlog za život se čini smisleniji nego nekoliko manje važnih razloga. Težimo jedinstvu razloga. Vjerujemo da jedinstven razlog za život osigurava dugotrajan smisao i svrhu. Pojedinačne razloge za život koncentriramo u jedan. Kao kada posao, karijeru, materijalna sredstva, psihu i tijelo koncentriramo oko obitelji. Obitelj postaje temeljni razlog i sve se oko nje koncentrira, svi razlozi podređeni su njoj. Ako se ona raspadne, i ostali razlozi za život izgubit će brzo smisao. Ili će trebati vremena da jedan od njih preuzme ulogu temeljnog razloga kao kada se ljudi nakon razvoda posvete karijeri, poslu, zaradi ili nečemu drugom. I opet se sve usmjerava i koncentrira oko jednog razloga. Je li moguće imati više temeljnih razloga za život i griješimo li ako tako razmišljamo i činimo? Moramo li biti objekt omalovažavanja ako razloge za život koncentriramo i na obitelj i na posao i na karijeru i na hobi i na neke aktivnosti koje po svojoj važnosti i ozbiljnosti zaostaju, recimo, za obitelji i poslom? Smije li se živjeti s nekoliko temeljnih razloga za život, a ne samo s jednim i moramo li svi imati identičan razlog ili razloge?

Razlog za život je takav da nam ponekad stvara problem ili nas zbunjuje. Trebamo li se usmjeriti svim svojim silama na jedan razlog iako oko sebe ponekad susrećemo druge koji više nemaju motiva jer im se temeljni razlog života raspao? Nije li pametnije imati više jednako snažnih razloga? Opet, kada susrećemo nekoga tko ima više razloga za život, čini nam se da je sve relativizirao i da se ničemu ne umije posvetiti što bi bilo ozbiljno i trajno, nego istovremeno teži i svemu i ničemu. Barem nam tako izgleda. Razlog za život je misteriozan. Ne samo da je drugom skriven, on je skriven ponekad i od nas samih jer sami nismo sigurni koji je zapravo razlog našeg života i zašto živimo. Ovo pitanje moralo se ponekad javiti. Moralo se javiti u onim trenutcima kada je jedan temeljni razlog za život oko kojega se sve događalo, naša cjelokupna egzistencija, prestao postojati. Odjednom smo suočeni s pitanjem za koje smo mislili da ga nikada nećemo morati postaviti. Svakako smo mislili da i ako budemo prisiljeni postaviti ga, imat ćemo spreman odgovor: Koji je razlog u temelju moga života i zašto živim? Čudesno je kako su naši razlozi za život mahom krhki i nestabilni dok kroz njih gradimo cijelu strukturu naših egzistencija i naših budućnosti. Čudesno je kako kao ljudska bića uspijevamo na trošnim i slabim temeljima izgraditi cijele živote i egzistencije i nas i drugih.

U konačnici, iako se čini da svi imamo iste razloge za život, prije će biti da svatko od nas za sebe formira i utemeljuje taj razlog jer svatko od nas sebi mora objasniti zašto se oslanja na nešto kao temeljni razlog svog života. Zato se čudimo kada otkrivamo da je netko pronašao razlog za život i onda kad se činilo da će takvo nešto biti nemoguće? Ili smatramo kako mi ne bismo mogli. Time se potvrđuje ideja kako razlog za život na neki način postoji prije svega u nama samima i kako smo mi oni koji mu daju smisao, svrhu i snagu. Ništa izvana ne može biti razlog za život ako sami ne odlučimo i na njega slobodno ne pristanemo. Razlog za život uvijek je naš i ne dolazi izvana. Jer kad bi razlog za život dolazio isključivo izvana, onda bi zajedno s njegovim propadanjem i mi propadali i nestajali. To ne znači da nas izvanjsko propadanje i gubitak razloga za život ne povrjeđuje i ne ranjava. On to čini. Ali i kad nestane razlog za život, barem na izvanjski način, još uvijek nismo spremni odustati od sebe i od pokušaja da ga pronađemo u nečemu drugom.

O tome hoće li nas razlog za život koji je izvana prestao postojati ubiti, kako figurativno tako i doslovce, ne odlučuje razlog, nego mi. Time potvrđujemo da razlog za život u svom prvotnom značenju i sadržaju egzistira u nama samima, a ne u stvarima i ljudima koji daju smisao našem životu. Razlog za život je dublji i snažniji od smisla za život. I dok smisao života može biti isključivo i u nečemu izvanjskom, razlog za život počinje i završava uvijek u nama samima bez obzira na krahove, gubitke i nestajanja izvanjskih razloga za život s kojima se svi susrećemo i s kojima se svi moramo nositi. Razlog za život prestaje ne onda kada se uruše izvanjski razlozi i motivi, nego onog trenutka kada odustanemo od sebe i bilo kakvog pokušaja da u sebi otkrijemo razlog za život. I kada netko kaže kako više nema razloga za život, nije riječ o izvanjskim razlozima i motivima, koliko god oni bili potrošni i uništeni, nego je riječ o temeljnom nutarnjem razlogu o vlastitom postojanju od kojega se odustalo. I kad se to dogodi, nikakvi izvanjski razlozi za život, koliko god bili savršeni i uređeni, neće moći osigurati motiv i razlog da se živi.

U Sarajevu 27. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Serhii Radachynskyi

IMA LI ŽIVOT SMISLA?

Smisao je jedan od onih pojmova koji su po sebi istovremeno vrlo jasni, ali i poprilično nejasni. Recimo, ukoliko vam netko kaže da u nečemu ne vidi smisla, izgledno će vam biti poprilično jasno što on s tim pokušava reći. No, ukoliko vas netko zamoli da mu koncizno objasnite što je to smisao, vjerojatno će te se poprilično namučiti pokušavajući mu to objasniti. Jer smisao u svakom slučaju nije jedna od onih uobičajenih stvari i pojava koje je moguće definirati standardno uz pomoć roda i razlike, kao što je to recimo stolica – komad namještaja (rod) koji služi za sjedenje (razlika), ili drugi primjer – golub, jedinka iz porodice ptica (rod) i reda golupčarki, koju karakterizira široka rasprostranjenost, kratak vrat i zbijeno tijelo (razlika). Ovako nešto ne možemo izvesti s pojmom smisla, jer ne znamo pouzdano čemu on pripada, pa onda isto tako ne možemo jasno odrediti ni specifičnu razliku. Stoga ćemo se kod pokušaja definicije u ovom slučaju najvjerojatnije inferentno poslužiti nekim drugim pojmovima i sudovima, na način da je smisao u konačnici nešto što ima veze sa značenjem, vrijednosti, opravdanosti, svrhom, pa i sa isplativošću stvari. U filozofskom pogledu, smisao se najčešće dovodi u vezu s pojmom značenja, s tim da je značenje izrazito nadosjetilni pojam, te kao takav predstavlja čistu apstrakciju i logički konstrukt. S druge strane, smisao je nešto što se po sebi više tiče osjetilne spoznaje, te kao takvo osim apstraktnih spoznajnih kategorija, evocira kod čovjeka i snažne emocije. U tom kontekstu, ono što osjećamo smislenim, budit će u nama radost, nadu i optimizam. S druge strane, osjećaj besmisla, kao što znamo, potiče tugu, depresiju, razočaranost i fatalizam.

Glad za smislom

G. Jung je inače hipotetički govorio o postojanju petog, reflektivnog instinkta kod čovjeka, koji se manifestira kao potraga za smislom i značenjem. Prva četiri osnovna instinkta (nagona) je prije toga definirao Karl Pribram i tu spadaju borbenost, uzmicanje, prehrana i razmnožavanje. Dok je čovjek po sebi više zaokupljen sa ova prva četiri, nekako je jasno da ga se onaj peti i neće toliko ticati. Međutim, kada ono primarno konačno bude zadovoljeno, tada obično započinje i ona čovjekova bjesomučna potraga za smislom i značenjem, koja se nerijetko ispostavlja čovjekovom pustolovinom života. Pitamo se zašto je ta potraga počesto toliko izazovna i stresna? Pa s jedne strane, kao što rekosmo, glad za smislom je čovjeku nešto prirođeno, i kao takvog ga se tiče u njegovoj cjelovitosti. No, istovremeno, potraga za smislom se pokazuje kao nešto prevratničko u odnosu na samog čovjeka. Nešto što zahtjeva sasvim novu interpretaciju vlastite prošlosti i sadašnjosti, te nanovo izgrađeni osjećaj samoga sebe. Dakle, po Jungu smisao u svakom slučaju nije nešto što se jednostavno pronalazi ili ne pronalazi, nego nešto što po sebi prvo zahtjeva da pronađemo sami sebe, kako bi onda i ovo drugo, u tom slučaju, sasvim jednostavno pronašli. Stoga bi i na ono naslovno pitanje ovog teksta „Ima li život smisla?”, prvo trebali postaviti pitanje: „Ima li zapravo nas?” ili smo se u međuvremenu posve rastočili kroz nemirna vremena i pretjerane, što svoje – što tuđe, zahtjeve?

Mali i veliki smisao; vječnost i kontingencija

Spomenut ćemo ovdje ono jedno klasično Franklovo mjesto. Nakon što mu je na psihoterapiju došao suicidalni srednjovječni čovjek koji se želio ubiti jer u životu nije vidio nikakvog smisla, veliki psihijatar ga upita: „A kako to da se već niste ubili?” Depresivni čovjek mu je na to snuždeno odgovorio da ne može to tek tako učiniti jer ima ženu i dijete. Frankl će na to: „Pa eto vidite da vaš život ima smisla; to su vaša žena i dijete!” Jer po Franklu smisao ni ne mora biti ono nešto veliko i bajno. Naprotiv, smisao je sve ono što nas potiče da i dalje živimo i borimo se.

Reklo bi se da je ovo posve krucijalno mjesto. Dok depresivni čovjek traga za onim nekakvim velikim smislom, terapeuti, duhovnici, ali i dobri prijatelji će ga pokušati podsjetiti na onaj mali sveprisutni smisao, koji u konačnici i nije toliko mali. Kako smo ono već nedavno o tome pisali: Da vam jednog dana potres ili požar unište posao i kuću, budite sigurni kako bi ste se u tom slučaju sa sjetom prisjećali da vam je jučer sve bilo divno, lijepo i krasno. Međutim, čak bi i u tom katastrofičnom slučaju opet preostajao onaj poneki mali smisao: smisao sačuvanog života, smisao mogućnosti novog početka i sl.

Jednostavno, kontingentni svijet u kojem živimo izgledno ni ne podnosi više od tog sasvim malog smisla.

Na primjer, ponekad doživimo ono ponešto zbilja lijepo i očaravajuće, ali i u tom slučaju će naznačena kontingencija prolaznosti i promjenjivosti kvariti sveukupni dojam. Znate već ono, nalazite se na plaži, grije vas ljetno sunce, osluškujete umirujući šum mora, a nježni povjetarac vam mazi tijelo, kad odjednom čujete nečiju jadikovku iz blizine: „Joj, kad se sjetim da za deset dana treba opet na posao!” Ovo je još i simpatično; u svakom slučaju, što je materijalni ili ljudski dobitak pokatkad veći, to će i čovjekov strah od gubitka biti izraženiji. U tom smislu, također ne važi uzalud ono da su dosadne i prosječne ljubavne veze po sebi perspektivnije i dugotrajnije od onih velikih intenzivnih ljubavi. Jer što na ovom svijetu nekoga ili nešto više volimo, to ćemo se morati i više brinuti oko eventualnog gubitka.

Iz prethodnoga proizlazi kako je onaj veliki žuđeni smisao prije svega religiozni fenomen. Jer jednog takvog posve velikog smisla ni ne može biti izvan vječnosti, a hoćemo li istu na kraju dočekati, to je po sebi stvar osobne vjere. Dotad nam na ovom svijetu preostaju otprilike samo dvije stvari:

Prva je da se nastojimo zadovoljiti onim malim sveprisutnim smislom, za kojeg ustvrdismo da i nije toliko mali koliko nam se ponekad čini.

Druga mogućnost je da pokušamo više uživati u onim povremenim idiličnim trenucima, te da pri tome ne pokušavamo misliti na mogući gubitak, prolaznost ili opet na onaj ponedjeljak, posao i obveze. Koliko su lijepi trenuci zapravo izuzetni, to po sebi najbolje znaju umjetnički umovi. Jer oni su ih vični čak pretvarati u vječnost. Recimo, kad lijep prizor ovjekovječe slikom, ili trenutak inspiracije ovjekovječe pjesmom ili pričom. I tada trenutak prestaje biti trenutkom, te postaje na neki način skoro pa vječitim trenutkom. Tko zna, ne kaže se uzalud ono da prava ljubav računa ili sa vječnošću ili sa sadašnjošću i nikad s vremenitošću.

U Sarajevu, 3. V. 2020.

M. B.

Izvori:

– Smisao. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 3. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56794>.

– Mark WINBORN, Interpretation in Jungian Analysis. Art and Technique, Routledge, 2018.

– Viktor FRANKL, Nečujni vapaj za smislom, Naprijed, Zagreb, 1987.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

Jean Amery o podsjećanju

Ponekad osjećati nešto je podsjećanje na ono što smo imali i više to nemamo ili smo izgubili. Osjećati se mladim pretpostavlja da je mladost djelimično prošla. Mladost se ponekad osjeća zato što je više nema jer ono što jesmo sada i što sada imamo na to se ne možemo podsjećati nego je to jednostavno ili s nama ili u nama. Podsjećanje pretpostavlja nekakav gubitak onoga što više nije s nama kao što osjećati glad podsjeća da duže vremena nismo ništa jeli.

Austrijski esejist Jean Amery (pravim imenom Hanns Chaim Mayer) koji je preživio Auschwitz podsjećanje opisuje kao osjećaj gubitka u svom eseju O starosti: Protest i rezignacija. Sadašnjost se ne osjeća, zapisat će Amery, kao što se ni mladost ne osjeća jer ako je čovjek mlad, mladost je jednostavno tu pred nama i u nama. Sadašnjost se ne može osjetiti jer je sadašnjost tu. Ono što se osjeća je uvijek ono što je prošlo ili izgubljeno. Pišući u svom eseju prije svega o fenomenu starosti Amery posvećuje nekoliko stranica fenomenu podsjećanja ponukan možda svojim iskustvom u koncentracijskom logoru kojega je opisao u eseju Na granicama uma: Konteplacije preživjelog o Auschwitzu i njegovim stvarnostima gdje podsjećanje predstavlja teret i patnju. Amery razmišlja o podsjećanju pesimistično kao o teretu. Podsjećanje nema nikakvog smisla jer podsjećati se na nešto ne može dati zadovoljavajuće objašnjenje kao što ni podsjećanje na strahote Auschwitza Ameryu ne pomažu da sam sebi dadne zadovoljavajuće objašnjenje horora koji je preživio. Čitajući Amerya i njegove eseje o koncetracijskom logoru, starosti i samoubojstvu (O samoubojstvu: Diskurs o voljnoj smrti) Amery slika podsjećanje kao nešto izrazito negativno, opterećujuće i besmisleno jer podsjećanje ne može dati zadovoljavajuće objašnjenje prošlih događaja.

Fenomen podsjećanja Amery tretira drugačije od fenomena prisjećanja i sjećanja. Podsjećanje je ono što stoji u temelju sjećanja kao pokušaj da si čovjek objasni ono što je prošlo, što je izgubio i čega više nema. Podsjećanje je pokušaj da čovjek sam sebi objasni vlastiti život i vlastitu prošlost, da pokuša racionalno objasniti samom sebi što su njegova sjećanja i zašto se uopće mora ili treba prisjećati. Pišući o starosti kao fenomenu ljudskog života Amery nastoji istaknuti vlastitu ideju kako podsjećanje ne igra nikakvu posebnu ulogu u tumačenju i razumijevanju vlastite prošlosti jer čovjek ne može objasniti svoju prošlost samom sebi. Govoreći o starosti koja se podsjeća na vlastitu mladost Amery zapisuje kako podsjećanje na mladost ne objašnjava ni starost ni razlog zašto čovjek mora umrijeti. Podsjećanje na mladost služi kao oblik zaštite i samozavaravanja protiv trenutka starosti u kojem se čovjek trenutno nalazi. Stječe se dojam da Amery podsjećanje razumije kao samozavaravanje, kao da bi podsjećanje na mladost spriječilo dolazak starosti i propadanja fizičkih i duhovnih čovjekovih snaga.

Razlog zašto Amery kritizira podsjećanje kao samozavaravanje treba tražiti i u tome što njemu samom podsjećanje na koncentracijski logor nije moglo pomoći da dadne smisao strahotama koje je tamo vidio i doživio o čemu piše u svom eseju o Auschwitzu. Slično iskustvo pronalazimo i kod talijanskog kemičara i pisca Prima Levia u njegovom eseju Zar je to čovjek? Podsjećanje na takav horor kao što je Auschwitz ne može tom hororu dati bilo kakav smisao čak i u negativnom smislu. Za Amerya taj horor je neopisiv i podsjećanje na njega samo produbljuje krivnju zašto je preživio za razliku od mnogih koji to nisu, slično razmišlja i Primo Levi i ne treba čuditi da su obojica izvršili samoubojstvo jer nisu mogli nositi se s krivnjom da su oni preživjeli kao što podsjećanjem nisu mogli dati smisao svemu što su svjedočili. Možda iz tog motiva Amery radikalno realnim pristupom podsjećanje smatra zabludom i odgađanjem životnih neminovnosti koje se ne mogu izbjeći.

Ipak Amery uspjeva analizom podsjećanja doći do jednog ljudskog iskustva povezanog s fenomenom podsjećanja. Podsjećanjem čovjek pokušava dati smisao svojoj sadašnjosti i sadašnjim događajima. Za čovjeka poput Amerya podsjećanje je proklestvo i patnja jer ništa ne objašnjava ni o njegovoj sadašnjosti, ali ne može objasniti ni njegovu prošlost. Ipak Amery dopušta, iako nevoljko i ne tako direktno, da podsjećanje može biti znak nade za onoga koji podsjećanjem želi razumijeti sadašnji trenutak vlastite patnje, neuspjeha iako on sam odbija za sebe takvu mogućnost. Podsjećanje kao znak nade može imati smisla samo ako je podsjećanje dovoljno snažno da objasni cjelinu čovjekovog života od njegovih prvih sjećanja pa sve do njegovog kraja i ako je sposobno ponuditi objašnjenje što se događa nakon kraja života.

Kada čovjek kao starac promišlja svoju mladost i svoj život podsjećanjem, on želi tom životu dati smisao, pronaći neku čvrstu nit kojom će povezati svoju mladost, snagu i želju za življenjem sa starošću, rezignacijom i propadanjem i odustajanjem od svake borbe. Podsjećanje je nit kojom čovjek želi satkati smisao oko vlastitog života kao jedne cjeline koja je imala i još uvijek ima svrhu. Tako recimo starac gledajući svoje unuke i praunuke podsjećanjem na svoje početke na svoj djecu, na svoju suprugu plete mrežu smisla u koju će poput pauka uhvatiti svoj život kao plijen kojega neće pustiti da umakne, nego će samo mrežu širiti i tkati služeći se podsjećanjem. I svoj posao, svoj trud i brigu oko djece i njihovog odrastanja podsjećanjem će utkati u mrežu svog života kako bi svojoj starosti dao određeni smisao. Podsjećanje je mreža sretnih i radosnih sjećanja i prisjećanja koju stvaramo kako bismo sadašnjem trenutku našeg života podarili nekakav smisao.

Amery je iz opravdanog razloga zbog svog osobnog iskustva protiv ovako optimistične slike podsjećanja. Protiv je podsjećanja kao mreže koja plete nadu oko čovjeka da njegov život nije bio besmislen i nepodnošljiv. Amery podsjećanje promatra kroz ogledalo pesimizma, kao zabludu koja ništa konkretno i bitno ne mijenja u sadašnjem trenutku našeg života. Amery bi možda ustvrdio da to što se neki starac ili općenito čovjek podsjeća na svoju prošlost prebirući po njoj za tragovima nade kako bi podnio starost ništa ne mijenja u sadašnjosti kada je čovjek star, bolestan i nemoćan. I zato je podsjećanje zabluda jer podsjećanjem ne mijenjamo sadašnji trenutak i podsjećanjem ne objašnjavamo ništa. Stvarnost ostaje kruta i surova i nijedno podsjećanje na mladost, nijedan pogled na djecu i unuke ni trenutak neće umanjiti stvarnost starosti kao tegobne sadašnjosti u kojoj čovjek upravo živi. Teško je se složiti se Ameryem kako je podsjećanje tek zabluda, bajkoviti pokušaj da čovjek prevari samog sebe i pobjegne od sadašnjosti iako su njegovi osobni razlozi za takav stav i više nego utemeljujući.

Mi volimo podsjećanje na mladost, na život, na radost, pa čak i na rat, na stradanje i na gubitak jer ne možemo barem ne pokušati pronaći nekakav smisao u našoj osobnoj prošlosti podsjećanjem na nju. Čak i ako je podsjećanje bajka koju pričamo sami sebi, nema li i u bajkama nekih trajnih i čvrstih istina oko kojih su bajke isplele sve one čudnovate priče i likove o kojima ljudi pripovjedaju svojoj djeci i unucima? Nisu li i bajke pokušaj podsjećanja na istinu, na nadu, na pravednost i vjeru u neku bolju budućnost. Kada tako ne bismo vjerovali, Pepeljuga nikada ne bi imala sretan kraj niti bi bajka o njoj ikada nastala. Ako podsjećanjem na svoju mladost, životne radosti i ljepote života pričamo bajke samima sebi, nema li u tim bajkama ipak istine kako nam je mladost zaista bila sretna i život ispunjen? Kad ne bi bilo tako, zar bismo sami sebi pričali laži o svom životu i svojoj prošlosti?

Imajući razumijevanja za njegov osobni stav, ipak ne možemo se do kraja složiti s Ameryem kako je podsjećanje ogromna zabluda i prevara jer u podsjećanju ima nešto od našeg stvarnog života i onoga što zaista jesmo kao ljudi bez obzira što podsjećanje ne može vratiti proživljenu stvarnost. Podsjećanje može biti i znak nade i nije apsolutna iluzija i zabluda o samom sebi i vlastitoj prošlosti. Čak i ako je podsjećanje bajka, volimo je pričati sebi kao malom djetetu jer ima nešto u tome da oživimo sami sebe i svoju prošlost i svoju mladost i sretne trenutke svoga života. Ima čudesnosti u podsjećanju i našim neprekinutim nastojanjima da se njime služimo kako bismo sebi osmislili sadašnji trenutak. Amery nije baš u pravu kada tvrdi kako podsjećanje ne olakšava starost, patnju, tugu, bol, osamljenost. Podsjećanje olakšava sve te trenutke jer u svoj sadašnji život, u svoju starost, nemoć, samoću uvlačimo podsjećanje kao bajku koju pričamo svojoj starosti i nemoći. Pričamo sebi o svojoj mladosti, snazi, ispunjenom životu, sreći.

Možda je bajka to što sebi pričamo o našoj prošlosti, ali ne vole samo djeca bajke. I mi ih volimo i podsjećanje je bajka koju treba njegovati, voljeti i uvijek pričati sebi jer i u starosti i nemoći bajka barem na trenutak može učiniti život čudesnim i čudnovatim. Treba nam podsjećanje jer ćemo uvijek voljeti bajke i podsjećanje sigurno spada u jednu od najljepših bajki koju sebi možemo pripovijedati dok živimo u sadašnjem trenutku. U svakoj pa i najfantastičnijoj bajci ima nekih vječnih istina. I u podsjećanju kao bajci ima istine o nama, o našoj prošlosti i našem životu, našoj mladosti, našim ljubavima, i bajka podsjećanja ipak nam daruje trenutke u kojima znamo i svjesni smo da nije sve bajka o nama i da smo zaista doživjeli i imali mladost, život, sreću.

Podsjećanje nije iluzija ni samozavaravanje kako opisuje Amery jer nijedna bajka nikada nije toliko čudnovata i fantastična, toliko iluzorna i samozavaravajuća da u njoj ne bi bilo barem malo prave i sigurne istine o svijetu i o nama. Tako ni podsjećanje koliko god bilo iluzorno i samozavaravajuće ne može biti u tolikoj mjeri takvo da u podsjećanju nećemo pronaći istinu o sebi o svojoj prošlosti, mladosti i sretnom životu kojim sada hranimo svoju starost pričajući sebi bajku kako smo nekad bili mladi, puni života i sretni svjesni da u našem vlastitom pripovjedanju ipak ima istine o nama samima.

Čudnovatost i neobičnost fenomena podsjećanja ne može sakriti od nas istinu da je podsjećanje ponekad sjećanje i prisjećanje na stvarnost koju smo jednom u prošlosti živjeli i odživjeli i sada je više nemamo. Podsjećanje ne bi moglo biti toliko zlobno i pokvareno prema nama da cijelu našu prošlost pretvori u nešto što nikada nije postojalo i što smo potpuno izmislili.

U Sarajevu, 12. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

RAZGOVOR O PATNJI (Razgovor o paklu – VI. dio)

Meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla?

Dopusti da ti ispričam jednu priču. Stariji đavao držao je neku knjigu u ruci. – Jednom prije nekoliko desetljeća susreo sam dvije sestre koje su držale malu radionicu za šivanje. Starija sestra podredila je sve svojoj mlađoj sestri odrekavši se svega da bi svoj život podredila mlađoj. Mlađa sestra o tome ništa nije znala. Stariji đavao otpuhne dim cigarete odloži knjigu na stol. – Starija sestra je jednom u tom dijelu grada blizu njihove šivaonice susrela jednog mladog čovjeka koji je držao malu zlataru u njihovoj ulici. Bio je vrlo naočit i lijep mladić. Iako je starija sestra podredila sve svojoj mlađoj sestri i odlučila da se nikada neće udati, zbog čestih susreta počela je osjećati privlačnost prema mladom gospodinu. Kasnije je mladi gospodin upoznao i mlađu sestru, ali je svoju ljubav isključivo ponudio starijoj želeći je uzeti za svoju ženu. Starija sestra ipak da ne bi učinila nešto nažao svojoj mlađoj sestri nakon razmišljanja odbije njegovu bračnu ponudu. Nedugo nakon toga mladi gospodin počne pokazivati simpatije prema njenoj mlađoj sestri iako nije bio na početku zainteresiran za nju. Mlađa sestra se ludo zaljubila. Starija sestra koja je upoznala neke vrlo mračne osobine tog mladog gospodina pokušala je iz ljubavi mlađoj sestri skrenuti pozornost. Ali mlađa sestra ju je odbila i upozorila da je to samo u pitanju njezina zavist jer je već starija i pomalo uvenula da bi bila sposobna za tako strasnu ljubav. Nakon nekog vremena starija sestra odluči da će se potpuno predati tome da se brine i pomaže mlađoj sestri. Nakon što se mladi par vjenčao, svu svoju ušteđevinu dala im je da kupe kuću, a prije toga da odu na bračno putovanje. Mlađa sestra odselila se uskoro u drugu zemlju. Nakon nekoliko mjeseci starija sestra primi pismo u kojoj se mlađa sestra žali na svoga muža kako je grub, kako je zlostavlja i kako je teški ovisnik i kako ga je odlučila napustiti i zamoli stariju sestru da je primi natrag. Starija sestra odlučna da u svemu bude na raspolaganju, primi je natrag. Ne samo da ju je primila natrag, nego kada je otkrila da je mlađa sestra teško bolesna odlučila je prodati sve i prijeći u manji stan da bi se mogla o njoj brinuti. Starija sestra brinula se mjesecima o njoj nikada ne protestirajući zbog onoga što je pogodilo. Jednog dana otkrije da je mlađa sestra postala vjernica i da više ne želi da je obilazi nego će to činiti nekakav vjerski službenik. Bilo je to nekoliko dana pred smrt mlađe sestre. Prije nego je umrla mlađa sestra optužila ju je da je ona za sve kriva jer ona ju je upoznala s mužem. Na njezinom sprovodu gdje nitko nijednom riječju nije spomenuo stariju sestru ona je stajala po strani podalje od groba pitajući se gdje je pogriješila? Stariji đavao duboko udahne i na trenutak zatvori oči. – Mladi prijatelju, kao što vidiš, nečija patnja ne mora donijeti nekome dobro. Na kraju patnja starije sestre nije donijela nikakav rezultat. Bila je uzaludna. Njezino odricanje zbog mlađe sestre ništa dobrog nije donijelo. Patnja je besmislena jer sam poznavao obje sestre. Starijoj sam uvijek govorio da sve što čini za mlađu sestru na kraju će biti uzalud. I rekao bih da je bilo točno onako kako sam predvidio.

Mlađi đavao sjedio je u polumraku držeći čašu u ruci. Jedno vrijeme između njih dvojice vladala je tišina. – Pretpostavljam da mi ovom pričom želiš reći da je patnja besmislena i uzaludna i da se iz nje ne može roditi ništa dobro. Slažem se s tobom. Ako pogledaš našu patnju u paklu zbog gubitka raja i sam ćeš vidjeti da je uzaludna. Uzaludna zato što smo vječno osuđeni na patnju i zato jer ne možemo nikada stanje naše patnje promijeniti. Naša patnja jest i ostat će vječna. Ali ako misliš da možemo biti ravnodušni prema našoj patnji, nadam se da to ne misliš. I sam znaš da je naša mržnja prema Tvorcu rezultat naše patnje zbog izgubljenog raja. Ne bih se složio s tobom da je patnja uvijek uzaludna. Nije uzaludna ako za nju postoji objašnjenje, a za našu patnju objašnjenje postoji. Priču koju si mi ispričao o dvije sestre ne bi nikada mogao ispričati da su njezini glavni likovi dva đavla, jer se nijedan od njih ne bi mogao pitati gdje je pogriješio jer od početka znaju što je pogrešno, a s obzirom da znaju što je pogrešno, znaju i zašto moraju patiti. Ako govoriš o ljudskom shvaćanju patnje, to je druga stvar. Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše.

Stariji đavao skrene pogled prema knjizi na stolu. – Ljudi se domišljaju različitim rješenjima zašto patnja i zašto neki od njih moraju patiti, a zašto neki ne trebaju. Jedno od rješenja koje su pronašli i koje je Tvorac obećao jest da će za podnesenu patnju biti nagrađeni. Međutim, to i nije uvijek najsretnije rješenje. Ako promotriš priču o dvije sestre, primijetit ćeš da s obzirom na njihov život nagrada ne može biti jednaka za obje. Starija sestra zaslužuje veću nagradu nego mlađa. Ako dobiju istu nagradu, onda Tvorac postaje nepravedan. Židov iz Nazareta pokušao je ljudskom rodu objasniti pričom o radnicima koji dolaze u različito vrijeme na posao. Jedni rade cijeli dan, jedni sat vremena, jedni par minuta, ali na kraju svi su plaćeni isto jer su se tako dogovorili s vlasnikom. Drugim riječima rečeno, neki vjernik se dogovorio s Tvorcem da će cijeli život raditi pošteno i živjeti prema njegovim pravilima, a neki kriminalac odlučio u času smrti da želi biti pošten. Zar nepravda koju Tvorac na ovaj način stvara nije uzrok patnje? Stariji đavao ustane i ode do prozora. Mlađi đavao gledao je negdje u daljinu.

– Ako sam te dobro shvatio, pričom o dvjema sestrama želiš reći kako je patnja besmislena? To bi bilo istina kada ne bi postojao Tvorac i kada bi čovjek bio samo komad slijepe materije bez svrhe. Činjenica da čovjek to do kraja ne zna ili ne želi znati ne znači da ta svrha ne postoji. Rekao bih a tako i svrha patnje. S obzirom da si poznavao obje sestre iz priče, gdje su one na kraju završile? Ako se ne varam, obje su završile u raju kod Tvorca. Starija, jer je u trenutku smrti i dalje vjerovala da je njezina patnja imala smisla iako nije imala pojma zašto, i mlađa jer se na kraju, ako se ne varam, kajala jer je učinila nepravdu starijoj sestri. Ti si mi ispričao da se tako dogodilo. I opet ću se složiti s tobom da je patnja u ljudskim dimenzijama potpuno besmislena. Kada pogledaš povijest ljudskog roda, onda stvari izgledaju daleko zlokobnije i strašnije ako samo baciš pogled na jedno stoljeće ratova i njihovog međusobnog ubijanja. Mislim da si u pravu kada kažeš da patnja ne upućuje na Tvorca, ali to se odnosi na one ljude koji izvan dimenzije patnje i ne vide ništa drugo čak i kada žele vidjeti u patnji neki smisao i svrhu. Ti si bio i tražio dozvolu od Tvorca da kušaš Joba i da ga uništiš. I što se na kraju dogodilo? Dogodilo se ono što vjerujem ni tebi kao iskusnom đavlu nije jasno. Dogodilo se da je taj gospodin kojega si kušao odlučio patiti iako nije znao zašto to mora učiniti. Bila je to patnja bez znanja. I opet ga nisi uspio slomiti. Računao si na to da će biti dovoljno kušati ga patnjom i učiniti ga nesposobnim da spozna zašto pati. I tako je bilo. Ali ti si izgubio. Naravno, ako se na varam, Tvorac se nije miješao u tvoj posao osim što ti je zabranio da ga ubiješ. Rekao bih da se i ti pitaš kako je moguće patiti bez spoznaje zašto se pati? I vjerujem da iako želiš biti čovjek da bi se slobodno mogao usprotiviti Tvorcu, još se više bojiš postati čovjekom jer onda bi izgubio svoju spoznaju zašto sada kao zloduh patiš. Ti ne bi želio biti čovjekom jer bi morao patiti bez smisla i svrhe. I to te plaši i rekao bih zato i zavidiš čovjeku. Njegovoj sposobnosti da pati bez smisla.

– Ne znam što bih ti rekao. Ovo pitanje je čak i za mene kao iskusnog starog đavla ponekad neodgovoreno. Stariji đavao i dalje je gledao vani i nije se osvrtao dok je govorio. – Naravno, meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla? Mislio sam da će mi tvoji odgovori rasvijetliti nešto od tog pitanja. Doduše, moram priznati nešto i jesu rasvijetlili, ali najvažnije pitanje ostalo je u mraku. Zašto i kad osjeća da patnja nema smisla čovjek odlučuje patiti? Ponekad to odlučuje i svjesno i slobodno. Pitati jednog čovjeka o tome je labirint bez izlaza. Jer koliko je ljudi toliko je odgovora zašto moraju patiti. Razgovarao sam i s onima koji vjeruju, i onima koji ne vjeruju i onima koji su ravnodušni. Svi oni uz mala neslaganja misle da u patnji nešto ima uzvišeno. Ali ako uzmeš stariju sestru iz priče, nema tu ništa uzvišeno. Njezina patnja nije donijela ništa dobro, nego je ostala bez ikakvog ploda čak se i ona pitala gdje je pogriješila. Mene puno više zanima zašto je nastavila živjeti i zašto je u trenutku smrti pomislila kako je njezina patnja imala smisla iako ona taj smisao nije mogla dokučiti. Stariji đavao okrene se i vrati u naslonjač. Pripali novu cigaretu i duboko udahne dim.

Sjedili su u tišini obojica i obojici je prolazilo kroz glavu jedno te isto nikada do kraja odgovoreno pitanje. Zašto čovjek dopušta sebi patnju i onda kad je očito da je patnja besmislena kao što je bilo u slučaju starije sestre? Jedini odgovor koji im se motao po glavi jest da je Tvorac dodao nešto u čovjeka kad ga je stvarao, nešto što nisu mogli dokučiti o čemu je riječ. Vjera u vječnost? Dobrota? Ljubav? Milost? Milosrđe? Nagrada? Nijedan od odgovora koji im se motao u umovima nije bio zadovoljavajući jer ako je Tvorac sve gore navedeno, zašto je uopće dopustio patnji da postoji? Ili su tome krivi oni jer su se pobunili protiv Tvorca? Možda su oni krivi. Upoznali su čovjeka s patnjom, ali su mu namjerno prešutjeli zašto se događa i koja je njezina svrha. Oni su znali svrhu svoje patnje, možda su iz zavisti prešutjeli čovjeku svrhu njegove, možda je to njihova najveća pobjeda nad Tvorcem i nad čovjekom? Da čovjek ne razumije smisao svoje patnje čak i ako Tvorac postoji. Nije li čovjek u to ponekad uvjeren? Kako postoji Tvorac, ali je patnja beskorisna i besmislena. U čemu je onda tajna?

U Sarajevu, 8. 9. 2018.

O. J.

Izvor(foto): 123rf.com