Oznaka: sukob

O potrebama i željama

Negdje smo između trebati i željeti. Biti u potrebi i biti u grozničavom stanju želje. Više nas opterećuje i progoni želja. Potreba nas opterećuje tek onda kada nas fizički podsjeća. Želja je nešto drugo. I kad ispunimo potrebu od potrebe za hranom do utaživanja žeđi, time se ništa još ne razrješuje ne području onoga što želimo. Zbog posla automobil može biti i jest potreba. Ali može biti i želja. Obično željeni automobil ne nudi ništa više u odnosu na onaj koji si možemo priuštiti. Nije li zadaća i jednog i drugog da nas dovezu od jedne točke do druge? Ali želja sve nekako predstavlja drugačije kao izazovnije i privlačnije. U eri smartphonea i mobilne tehnologije rijetko tko od nas koristi sve kapacitete nekog od tih uređaja. Naša potreba može biti ispunjenja kvalitetno bez uznemirujućeg minusa na računima i karticama. Ipak želja mijenja stvarnost naše potrebe i nadrasta potrebu i njezinu racionalnost. Želja nas pretvara u iracionalne ljude koji gube samokontrolu nad svojim financijama i novčanicima. Ispunjena potreba ne predstavlja i ispunjenost želje. Ako nešto u nama ne može izazvati želju, ono prije ili kasnije propada i prestaje biti zanimljivo. Proizvodnja želje pogonsko je gorivo onoga što nam se nudi u odnosu na naše stvarne i realne potrebe. Kad bi sve bilo dostupno na takav način da se svakom od nas mogu ispuniti sve želje, vrlo brzo sve bi postalo nezanimljivo. Odjednom bi se odustajalo od kupovine i strasne želje da se nešto ima što se promatra u izlogu ili preko ekrana. Izazvati u nama želju i održavati je na životu je najuspješniji način kako se nešto, o čemu god je riječ, može prodati. Jer mi ne kupujemo tek stvar koju želimo, mi želimo kupiti na neki način svoju vlastitu želju od drugoga za nas same. Kao da je drugi u posjedu naše želje. Zato mora biti što više stvari koje nam nisu nužno potrebne za život, ali one moraju biti takve da ih želimo. Da budu željene i poželjne. Istovremeno moraju biti izdvojene iz naših svakodnevnih potreba poput potrebe za hranom i vodom i krovom nad glavom. Ono što ih izdvaja iz naših potreba je njihova trenutna nedostupnost bilo da su za nas preskupe, bilo da se prave u vrlo malom i ograničenom broju. Ispuniti sebi želju nije ništa drugo nego se pokušati na neki osobit način izdvojiti i odvojiti od drugih. Drugi imaju potrebe koje mogu ispuniti i osigurati, ali mi se izdvajamo od drugih jer osim potreba možemo ispuniti i svoje želje. Ili barem neke od njih. Ono što nam se nudi kao željeno iako nam nije potrebno uvijek nam se nudi kao skupocjeno, skupo, posebno i izdvojeno. Kada bi bilo slično ili identično svim ostalim stvarima koje su nam potrebne, naša želja ne bi mogla doći do izražaja. Pokušavaju nas naučiti da je naša želja posebna u odnosu na želje svih drugih ljudi. Iz tog razloga ono što nam se nudi nerijetko se čini kao da je ciljano i smišljeno isključivo za nas. Ali nije samo za nas. Smišljeno je i napravljeno za sve nas jer se svi želimo međusobno razlikovati po željama koje sebi možemo ili ne možemo ispuniti. U potrebama smo svi isti. Hrana, voda, toplina, klima, vlažnost, hladnoća. Životni uvjeti koje svi želimo jer su nam potrebni za preživljavanje. Sa željama je drugačije. Toliko drugačije da je i naše životne potrebe moguće pretvoriti u želje koje nas privlače da ih pokušamo ispuniti. Razina naše potrebe je uglavnom ograničena. Možemo pojesti određenu količinu hrane i popiti određenu količinu tekućine. Ali kad je riječ o želji, ne postoji određena količina želje. Ne postoji ni kvaliteta želje. Postoji želja kao beskonačno sanjanje o onome što želimo i mislimo da moramo imati, i onda kada nam to nije potrebno za život i ne spada u potrebe. Sve je pretvoreno u želju. I sve je želja. Nezadovoljstvo ispunjenim potrebama intenzivira u nama snagu želje. Sve što možemo dobiti ili kupiti kao da je postalo odnos prema želji, a ne prema našoj stvarnoj potrebi za tim.

Najvažnije je ako netko zna kako nam pokušati prodati želju i kako je u nama dugoročno održavati na životu. Mnoštvo je načina kako i zbog čega nastaju pozivi da si ispunimo želje čak i one najnerealnije i najnedostižnije, ali svi oni u sebi u svom temelju kao glavni motiv i pokretač imaju privlačnost i snagu želje, a ne stvarnost i realnost životne potrebe. Korisno je u nama stvarati stalni sukob, rat koji se ne smije okončati, svakako rat u kojem ne smije pobijediti potreba jer je ona na strani stvarnog i racionalnog, onoga što nam stvarno treba za svakodnevni život. Mora se konstantno u nama poticati sukob između potrebe i želje. Onoga što nam stvarno treba i onoga bez čega tek prividno kao ne možemo živjeti. Nerijetko se odnos preokreće, pa ono bez čega kao ne možemo živjeti (iako stvarno možemo) vodi glavnu riječ u planiranju života i životnih financija, dok se stvarne potrebe života ili zanemaruju ili svode na nezadovoljstvo životom. Nama se nastoji prodati želja po mogućnosti odvojena od stvarnih životnih potreba. Tu se pažljivo i smišljeno radi kako bismo izgubili mjeru i recipročan odnos između potrebe, želje i stanja na našem računu ili našem novčaniku. Sa svih strana čujemo poziv koji nam kaže ispunite svoju želju ili kupite svoju želju. Ali narav želje je takva da je ona malo nematerijalna i malo beskonačna. Želju se ne može kupiti jer ne znamo dubinu i intenzitet naše želje i naših želja. Znamo samo kako nešto silno i veoma želimo. Ali je li ta stvar ili predmet silnica u koju se slijevaju sve naše želje? Vjerojatno nije. Ono što nam se nudi trudi nam se predstaviti kao ispunjenje svih želja u jednoj ispunjenoj želji. Nemamo čak ni mogućnost da nam se ispune tri želje kao u pričama o zlatnoj ribici. Imamo mogućnost ispunjenja jedne želje koju ili možemo ili ne možemo kupiti, odnosno platiti. Nerijetko ljudi nesmotreno i nepažljivo bacaju u želje teško zarađeni novac jer im se čini kako je posjedovanje jedne stvari identično ispunjenu svih želja koje imaju. Ipak nije tako. Jer želja ne spada u područje racionalnog razmišljanja i planiranja života i trošenja onoga što zarađujemo. Želja je nerijetko nesmotrena, impulzivna, trenutna posebno kada se odnosi na stvari koje želimo pod svaku cijenu posjedovati. Za mnogim stvarima koje imamo i posjedujemo nismo imali potrebe, ali smo ih silno čak i bolesno željeli. I kao što se te stvari sada beskorisne i nepotrebne gomilaju negdje u različitim kutovima, one istovremeno prokazuju iluziju i uzaludnost nastojanja da nam želja ili želje budu jednom zasvagda ispunjenje. Smetlište ili otpad nepotrebnih i beskorisnih stvari istovremeno je smetlište i otpad naših želja. I gomilanje stvari je gomilanje mrtvih želja. Jer životnost i snaga želje nije u njezinom ispunjenju, nego u stalnom nastojanju da je se ispuni i da to postaje sve teže i zahtjevnije. Iz tog shvaćanja želje kao trajnog pokušaja da ispuni ono što nikako ne uspijevamo nastalo je i ono što kolokvijalno zovemo skupoća i cijena stvari. Neke stvari nam moraju ostati trajno preskupe kako u nama ne bi umrla i prestala postojati želja za njima. I tako od tehnoloških stvarčica, od auta, preko smartphonea, preko kompjutera do tableta, preko odjeće do obuće, preko hrane do vode, odjednom se sve počelo proizvoditi ne za naše potrebe, nego kao naše želje. I mi nećemo odustati od svojih želja, dapače ponekad radije odustanemo od životnih potreba samo da se dočepamo onoga što nam je probudilo i izazvalo želju. Švicarski psiholog Paul Tournier još je 1970.-ih godina odnos između potrebe i želje preveo u jezik marketinga: „…Tehnologija je beskorisna bez reklame…“. Drugim riječima, stvar je beskorisna ako ne može biti željena i to tako željena da je nikada nećemo moći stvarno posjedovati. Samo tako želja dominira nad iskustvom i stvarnošću realne, istinske i racionalne životne potrebe.

U Sarajevu 21. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andriy Popov

HEROJI GLEDAJU NAPRIJED

Ludisti su bili ekscesni dio radničke populacije u Engleskoj potkraj 18. i s početka 19. stoljeća koji su u jednom trenutku počeli masovno uništavati strojeve u svojim tvornicama smatrajući ih krivim za sve češći gubitak radnih mjesta i posla. Ovdje govorimo o povijesnom vremenu zahuktale industrijske revolucije, a navodno prvi među njima koji je razbio svoj, za to vrijeme, napredni tkalački stroj u tvornici čarapa u Leicesteru (1779.) – bio je izvjesni Ned Ludd. Naglašavam navodno, jer stručnjaci danas dvoje oko toga je li on uopće bio stvarni ili tek izmišljeni lik, no bilo kako bilo, cijeli je pokret upravo po njemu dobio ime. Ludisti su na kraju konačno malo ustuknuli nakon što su vlasti 1812. uvele smrtnu kaznu za uništavanje strojeva, ali i nakon što su sami radnici počeli uviđati da za njihovo bijedno stanje nisu krivi strojevi, nego surovi sustav ranog kapitalizma koji je stajao iza strojeva. Naime, ovdje već govorimo o začecima radničkog pokreta koji će s vremenom prouzročiti globalne političke, gospodarske, i ine promjene.

Dva stoljeća kasnije, u naša vremena, ponovno se počinje govoriti o globalnom jačanju ludizma, koji se sada obzirom na vremenski i ideološki odmak radije naziva neoludizmom. „Razočarani tehnološkim napretkom, ljudi se pretvaraju u ultrakonzervativce i protivnike znanosti, a tako i društvenih reformi” (N. N. Taleb). [1] Dakle, neoludizam predstavlja izvjesni oblik kolektivnog regresivnog ponašanja, pri čemu se ljudi počinju povlačiti unazad, prema nekoj već nadvladanoj fazi povijesnog razvoja, odnosno, sve do perioda kada su se zadnji put osjećali sigurno. Čisto psihološki gledano, regresija je jedan od obrambenih mehanizama, „vraćanje na ranije, već prevladane faze razvoja. U psihoanalizi regresija se smatra bijegom iz realnosti, u neku dječju fazu razvoja, kako bi se osoba zaštitila od anksioznosti ili stresa”.[2]

Kao što smo to mogli vidjeti i na primjeru izvornih engleskih ludista, paradoks neoludizma se ogleda u tome što on s jedne strane predstavlja potragu za minulom sigurnošću, dok se istovremeno, s druge strane, ta novootkrivena minula sigurnost pretežito ispostavlja kao nanovo otkrivena minula agresivnost – koja opet kao da nerijetko svu svoju destruktivnu snagu i inspiraciju crpi iz minulih diskursa zaraćenih ideoloških frakcija i boja – minulih, ali ipak trajno zaglavljenih u polozima kolektivnog sjećanja čovječanstva. Majka svih ovakvih podjela je bila starogrčka hipodromska podjela na zaraćene navijačke frakcije „zelenih” i „plavih”. Kod nas se ovih dana, vidimo, nanovo oživljava stara zaraćena ideološka paleta „crvenih” i „crnih”, dok arapski neoludisti radije gledaju na svijet kroz uhodanu prizmu diskursa „vjernika” i „nevjernika”. Postavljamo zato pitanje zašto bi se netko uopće osjećao sigurno kroz oživljavanje ovakvih minulih krvavih diskursa? Biološki gledano, ovo svakako nije ni najmanje sigurno, ali zato donekle jeste psihološki gledano. Čini se da ima nečeg duboko umirujućeg za čovjeka kada se nađe u jednom jasno razlučivom, binarnom ideološkom ili etničkom sukobu. Ono, kad se jasno zna tko su prijatelji, a tko neprijatelji; tko je dobar, a tko zao; kad se ništa ne mora mukotrpno prosuđivati, nego je već sasvim dovoljno u spontanom proljevu nesmiljene agresivnosti drugima presuđivati. Dakle, premda brutalno i krvavo, te iako će na kraju opet bolovati i jadikovati, suvremenom čovjeku se sve ovo može činiti kudikamo bolje od nerazlučivosti i posvemašnje fragmentacije vremena u kojem živimo. Stvarno, tko je tu kome neprijatelj, a tko prijatelj? Prosječnom žitelju Balkana (pa i meni samom) se po sebi čini dosta razumnijim ono što priča Putin, ali kada razmišljamo o potrazi za boljim životom, usmjerit ćemo pogled gdje drugo nego na „truli Zapad”. Ili, dok sumanuto buljimo u naše iPhonove i Androide, fatalno shvaćajući da bez njih više ne možemo, ipak se istovremeno pribojavamo što nas ta stvar naokolo prati, premda je ustvari veći problem to što nas „stvar” zapravo desocijalizira i međusobno otuđuje. Pa gdje su tek sve te silne reklame, informacije, raštrkani izvori istine i spoznaje … Svi nude nešto novo, revolucionarno, brzo, jeftino, kvalitetno, a ako ti se ne sviđa, kaže slobodno vrati. Ekonomiju da i ne spominjemo. Provesti radni vijek na jednom te istom radnom mjestu danas postaje endemična rijetkost, a prognoze idu prema tome da će vrlo skoro uopće malo tko biti „na neodređeno” zaposlen. Ali eto, također kažu, tko se pri tome bude permanentno obrazovao, i usput nesebično radio kao robot – nema mu zime! I tako onda uglavnom, kad čovjek više nije načisto koga treba grliti, a koga tući, padne mu jednog dana napamet: „Ma ‘ajmo se mi fino potući i međusobno grliti po starom!” Jer ovo se čini kudikamo jednostavnijim od mukotrpne potrage za “vragom u detalju”.

Međutim, u naravi je prirode da krivulja vremena nezaustavljivo ide prema naprijed i nikad unazad, i upravo zato su svi regresivni oblici ponašanja u konačnici osuđeni na propast. Stoga, tko želi dobro sebi i drugima, neminovno mora hrabro gledati prema naprijed, te pokušati shvatiti nadolazeća vremena i prilike, krčeći kroz njih sigurne rute egzistencije i napretka. Ovome nasuprot, regresivcima će i dalje preostajati nasilje kao „posljednje utočište nekompetentnih” (Isaac Asimov).

U Sarajevu 17. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Khakimullin

[1]NASSIM NICHOLAS TALEB: „GUBITAK VEZE S REALNOŠĆU JE KUGA NAŠEG DOBA“, Poptheo.org, http: https://poptheo.org/nassim-nicholas-taleb-gubitak-veze-s-realnoscu-je-kuga-naseg-doba/

[2]Regresija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 17. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52268>.

MISTERIJ ZVANI BLISKOST

Poznati kanadski slikar-pejsažist Ken Gillespie reče jednom zgodom kako mu se s obzirom na njegovu preokupaciju slikanja u prirodi nekako činilo logičnim da nabavi sebi psa, i na kraju je od toga ostao posve fasciniran činjenicom kako čovjek može izgraditi blizak odnos s nekim, čak i bez ijedne izgovorene riječi te bez ikakvog sudjelovanja intelekta. Dakle, čini se da je bliskost stvarnost koja ne ovisi nužno od riječi i intelekta. Međutim, iole ozbiljnija analiza pokazuje da bliskost po sebi često ne treba nit’ puno toga drugoga, a što nam se kao ljudima inače može činiti jako važnim.

U tom smislu, bliskost kao takva počesto ne zahtjeva niti svjestan izbor ovoga „biti blizak” s nekim. Meša Selimović reče kako se prijateljstvo ne bira, nego da ono biva, tko zna zbog čega, slično kao i ljubav. No stvar postaje još misterioznijom ako znamo da bliskost pokatkada ne ovisi čak ni o ovom predragocjenom prijateljstvu i ljubavi, jer vjerujem da manje-više svi imamo i poneko takvo iskustvo – ono, kad nas život čvrsto veže s nekim, a da pri tome ne osjećamo nit’ kakvo bajno prijateljstvo, a još manje idiličnu ljubav. Glede toga, jedna paradoksalna izreka čak govori kako se ne smijemo zaljubiti u osobu ako želimo s njom ostati bliski … jer nekako se čini da je ljubav na koncu podjednako toliko raskolnička snaga koliko i približujuća. U tome smislu, irski poet John O’Donohue je govorio o svojevrsnom napetom sestrinstvu udaljenosti i bliskosti, pri čemu udaljenost naznačuje čežnju (longing), a bliskost pripadnost (belonging). Dakle, nešto po sebi vrlo slično Peter Brook-ovom narativu o realnosti blizine, te o mitu daljine. Bez ovog drugog ne možemo biti oduševljeni, kao što bez onog prvog ne možemo biti pokrenuti. Stoga su obojica, neovisno jedan od drugog, bili suglasni da ovo dvoje nekako mora ostati u jednoj široj dinamičnoj cjelini i ravnoteži. Pokušati ih razdvojiti, značilo bi samom sebi nanijeti nesagledivu štetu.

U ekstremnim slučajevima se čini kako neki ljudi uopće nisu sposobni živjeti bliskost bez nasilja. U tom kontekstu, američka autorica Bell Hooks govori o nasilnoj intimnosti kao o jedinom mjestu gdje agonija uistinu biva ostvarena. Međutim, i onoj sasvim normalnoj, poglavito sretnoj bliskosti pripada ta jedna čudna dimenzija međusobnog nanošenja boli, te bezbolnog nadvladavanja iste. Jedna izreka kaže da se istinska bliskost događa tamo gdje se ljudi međusobno učestalo vrijeđaju, pri čemu nikad ne ostaju trajno uvrijeđeni, slično kao što druga izreka kaže da se prava bliskost događa tamo gdje ljudi jednostavno ne mogu jedni bez drugih, pa čak ako to sami više i ne žele. No, slično tako, za svaku bliskost je kudikamo bolje da što više bude začinjena osjećajima prijateljstva, povjerenja i ljubavi.

Za kraj, ako pokušamo odgovoriti na pitanje što ga zapravo dođe ta bliskost i kako se do nje uopće dolazi, morat ćemo pretpostaviti da je ovo veoma teško pitanje na koje možda i nikad nećemo saznati potpuni odgovor. Cormac McCarthy izvrsno primijeti kako on počesto pokušava staviti stvari u jednu širu perspektivu, ali ponekad im je jednostavno preblizu da bi to i učinio. Možda je upravo to i posljednji temelj naznačene tajnovitosti bliskosti. Za jasniju perspektivu je potreban pogled odozgor i iz daljine, a kad smo stvarima posve blizu, onda se moramo pomiriti s tim da nam ove nikad u potpunosti neće biti jasne.

U Sarajevu 9. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightfieldstudios ;

MALI INTIMNI RATOVI

Govoreći o razlikama između američkog i europskog filma, proslavljeni engleski glumac Jeremy Irons u jednom intervjuu reče kako je američki film poput raskošne napirlitane bludnice koja savršeno zna ugoditi muškarcu. S druge strane, europski film je više poput obične djevojke iz susjedstva koja muškarcu stalno radi neke probleme, ali on svejedno ipak misli na nju. Uporedno s tim, što je na ovaj način valjda perfektno razotkrivena suština jednog američkog, tako da kažemo, „potrošačkog” i onog europskog, u mnogo čemu problematičnog ali ipak, umjetnički iskrenog i zaigranog filma, ovdje nam se pruža i zanimljiva komparativna slika dviju, međusobno tako dijametralno, različitih dama. Premda ona prva zna gotovo sve o ljepoti i užitku, u većini slučajeva ona ipak na kraju neće imati puno šanse pored one sasvim obične mušičave cure iz susjedstva. Zašto? Pa oduvijek je važilo ono da muka veže ljude dublje nego sreća i užitak, slično kao što rivalstvo na koncu stvara dugoročnije veze od prijateljstva. Nenadmašni teoretičar rivalstva – René Girard bi primijetio da je netrpeljivost samo jedna strana rivalstva; druga bi bila nesvjesna međusobna fascinacija. Rivali se kroz rivalstvo međusobno prvo posličnjuju, a zatim se i trajno vežu. „Jednoj bijesnoj mački ništa nije toliko slično poput druge bijesne mačke”, a na kraju će ionako dugoročno prevladati ono da se sličan sličnome raduje („Nasilje i sveto”). Dakle, ovdje općenito govorimo o nekim nesvjesnim, oku prikrivenim procesima, a eto, nekako ispada da žena na koncu sve to, na jedan opet, nesvjestan način itekako zna…

Tko kako i zašto vara?

Neke seksološke studije pokazuju da premda i muškarci i žene manje-više u istoj mjeri varaju svoje partnere, oni na koncu to rade na sasvim različit način, odnosno, iz sasvim različitih pobuda i razloga. Naime, za žene važi uglavnom da varaju samo onda kad su nezadovoljne u braku ili vezi, dok je kod muškaraca sasvim suprotno: oni varaju, sram ih bilo, baš onda kad su zadovoljni u braku ili vezi. Pitanje je zašto? Pa valjda, višak samopouzdanja plus oni atavističko-poligamni korijeni u njihovom biću… Uglavnom, kad se muškarac osjeti kao moćan zavodnik i lovac, krenut će dalje u nova osvajanja i pobjede. No žene to uglavnom opet na taj svoj nekakav nesvjesno-intuitivan način znaju, pa se već svojski potrude da njihovi muškarci i ne budu posve zadovoljni. Jer što je manje zadovoljan, bit će više isfrustriran, te će imati manje samopouzdanja i volje za novim avanturama i iskustvima.

Varijabilnošću protiv poligamije

Opće kulturološko mjesto je da žene imaju različita izdanja. To se prvenstveno tiče opremljenosti i izgleda. Tako postoji kućno izdanje, ono za posao, pa opet treće za izlazak; ljetno, zimsko, proljetno, pa i jesenje… Pa opet iduće sezone sve nešto novo i drugačije. Međutim, naznačena varijabilnost se kod žena tiče i samog njihovog ponašanja. Moliere u tom smislu primijeti da je žena jedino biće koje se zbog istog razloga može i smijati i plakati, a to čak često i u isto vrijeme. Gilbert K. Chesterton je u naznačenoj ženskoj varijabilnosti vidio svojevrsno evolucijski nastalo oružje protiv muške poligamije. Otprilike, sve dok muškarac sa svojom ženom ima dojam kao da je u cijelom haremu, njemu niti jedna druga neće ni trebati.

Za kraj, koliko god često žensko ponašanje čudno izgledalo, i to ne samo muškarcima nego i samim ženama, vidimo da je ono u suštini duboko uvjetovano onim muškim ponašanjem. Ipak, kao i svi drugi ratovi, i ovi naznačeni mali intimni ratovi imaju svoje kolateralne žrtve, a to su u prvom redu svi dobri idealisti, kako oni među muškarcima, tako i one među ženama. Dakle, svi oni koji nikad nisu ni mislili varati, kao i one koje nikad nisu ni slutile da bi ih njihov voljeni muškarac mogao prevariti. Uglavnom, kad jednog dana konačno shvate da se nalaze u višemilenijskom bespoštednom podmuklom ratu, vrlo moguće da će se duboko razočarati i odlučiti nadalje svoju strast i ljubav uložiti u neko sasvim drugo polje i područje života… Dakle, ili to ili će jednostavno, na relativan način, uživati u svojem samotnome miru.

U Sarajevu 30. I. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Konrad Bak 

O strahu i fobiji

Strah prethodi samom sebi jer ono što u vama uzrokuje strah tek se ima dogoditi. Strah je uvijek u prošlosti u odnosu na ono što vas plaši jer se još uvijek stvarno ne događa ono zbog čega osjećate strah. Strah je nešto što se poput nevidljivog omotača skuplja oko svega, a nema ga ni u čemu. Vidite svugdje oko sebe nešto što vas plaši, ali u tome nema straha jer kako ćete prstom uprijeti i pokazati strah kao što prstom možete pokazati mračnu ulicu kojom ne želite proći? Što se nalazi u mračnoj ulici? Je li se tamo nalazi strah koji vas progoni, je li vas tamo strah čeka?

Neka mjesta imaju raskršća puteva, šumske staze, posebna mjesta koja su obilježena nekom stijenom, kamenom, drvećem, uzvišicom, brdom koja su mjesta straha jer se tu nekad nešto dogodilo, nešto što nije zapisano i nitko vam ne može reći je li se nešto stvarno dogodilo jer je to već isuviše stara legenda ili priča. Nekad ste slušali starije kako pričaju legende o nekom izvoru vode, nekom šumskom raskršću gdje se zbio neki prošli događaj i postaje opasno prolaziti takvim putem i na njemu se zadržavati. Je li se strah nalazi u tom seoskom raskršću u blizini sela i u blizini šume? Je li se strah nalazi u sumraku kada sunce zađe nad raskršćem koje je obilježeno kao mjesto straha? Ako tamo odete u sumrak, hoćete li naći strah kako vas čeka? Ako vas podilazi jeza dok hodate blizu stijene koja je prema legendi bila mjesto strašnog događaja i ljudi i sad tamo primjećuju i osjećaju čudnovate pojave, je li to strah? Možete li opipati svoj strah, možete li izmjeriti svoj strah, možete li izvagati svoj strah i odrediti mu težinu, mjeru, veličinu? Postoji li mjerna jedinica za strah?

Ako je fobija odsutnost znanja o onome čega se najviše plašimo, je li strah neko znanje o nečemu nepoznatom čega se najviše plašimo? Ako je fobija strah od visine koju nikad niste doživjeli jer se nikad niste popeli na bilo što što je iznad tla, a svejedno imate užasan osjećaj kad razmišljate o visini, je li strah onda nešto drugačije od fobije, nešto poput odluke da se ipak popnete na neku planinu? Je li strah neka spoznaja o nečemu čega se plašimo i onda nas ta spoznaja ipak potiče da strah objasnimo? Je li fobija paraliza spoznaje o onomu što vas plaši?

Paraliza spoznaje je ono što strah odvaja od fobije i fobiju od straha jer je u strahu paraliza spoznaje djelomična, a u fobiji paraliza spoznaje je potpuna. Paraliza spoznaje je nemogućnost da  pronađemo objašnjenje za ono o čemu ionako još ništa ne znamo, ali kako ćemo pronaći bilo kakvo objašnjenje za ono što ne znamo jer kako je moguće pronaći objašnjenje za neznanje, objasniti neobjašnjivo? Kako ćete sebi objasniti ono što ne znate ili ono što uopće ne poznajete? Strah uključuje djelomičnu paralizu spoznaje, djelomičnu nesposobnost da dođemo do objašnjenja za ono što je nepoznato. Međutim, strah jer ne paralizira spoznaju potpuno, ostavlja razumu i umu mogućnost da ponude objašnjenje.

Kada trebate proći „prokletim“ raskršćem ili pored „začaranog“ izvora ili pored „mračne“ kuće, strah djelomično paralizira spoznaju tako što mislimo o raskršću ne kao raskršću, nego kao o „prokletom“ ili „začaranom“. Strah uvijek stavlja naglasak na nepoznato o poznatom pa je naglasak na tome što je neko raskršće „prokleto“, a ne što je raskršće. Strah uvijek ide za onim što je „prokleto“, „začarano“, „mračno“ jer ove riječi ne možete objasniti na način kao što nekome možete objasniti što je raskršće, što je stijena i što je šuma. U strahu se sukobljavaju nepoznato i poznato gdje strah djeluje i vuče na stranu nepoznatog, a um i razum nastoje vući i usmjeriti prema poznatom. Strah je nutarnji sukob sa samim sobom oko pitanja o tome čemu ćemo dati prednost u razmatranju i spoznaji, hoćemo li prednost dati nepoznatom ili poznatom.

Taj sukob počinje onda kada čovjek koji treba proći nekim „prokletim“ raskršćem ili „mračnom“ ulicom počne raspravu sa samim sobom o tome što su uopće raskršća i ulice i nastavi se prepirati sa sobom da se raskršća i ulice mogu objasniti kao prostori kuda se prolazi i da ova konkretna „mračna“ ulica nije ništa drugačija od ostalih ulica kroz koje je prošao jer je prošao i kroz druge „mračne“ ulice i ništa se nije dogodilo. Strah je moguće kontrolirati jer čovjek nije nikada do kraja zahvaćenim onim nepoznatim što je glavni pokretač straha. Strah nikad ne može uključivati nešto apsolutno nepoznato. Strah uvijek donosi djelić nečega poznatog koje koristimo da se nosimo sa strahom kao kad čovjek koji treba proći pored „čudnovate“ stijene gdje se uvijek nešto „neobično“ događa razmišlja o stijeni kao kamenoj gromadi koja se ne razlikuje od ostalih. Iako je više pod utjecajem straha koji podupire ono nepoznato koje se zove „čudnovato“ i „neobično“, čovjek zadržava maleni dio spoznaje kojim nastoji nadvladati ono što strah ističe kao nepoznato pa će iako obuzet strahom od „čudnovate“ stijene sebe bodriti i sokoliti da je to ipak samo stijena što god drugi o njoj govorili.

Svi strahovi uvijek uključuju minimum znanja, minimum poznatog o onome čega se plašimo. Strah od bolesti, strah od gubitka posla, strah od kvara auta na autoputu, strah od gužve dok idemo na posao. Sve su to strahovi koji uključuju ne samo nešto nepoznato, nego i ono što nam je poznato a to je bolest, gubitak posla, kvar auta, gužva. Pa iako nikad sami nismo to iskusili, postoje iskustva drugi preko kojih imamo minimum spoznaje o tim stvarima. Strah ne znači biti preplašen nepoznatim, strah je unutarnji sukob sa samim sobom kako s nečim poznatim kao što je gužva svladati ono što o gužvi ne znamo ili nam se bar čini da ne znamo. Strah ne znači biti preplašen „prokletim“ raskršćem na kojemu se „ukazuju“ duhovi, nego kako pomoću znanja o onome što je raskršće svladati ono što ne znamo o raskršću kojim upravo trebamo proći. Boriti se sa strahom uvijek znači početi sa znanjem i spoznajom o onome što je poznato o onome o čemu ne znamo sve i zbog čega nam je nepoznato. Kao kada čovjek prođe preko „prokletog“ raskršća oboružan znanjem o tome što je raskršće i nadvlada sve ono što mu je bilo nepoznato o raskršću kojim prolazi i tako na kraju pobijedi strah od „prokletog“ raskršća kuda prolaze duhovi mrtvih. Strah je instrument koji koristimo kako bismo s malo znanja pobijedili velika neznanja o konkretnoj stvari koja nam je u velikoj mjeri nepoznata. Zato je strah racionalan i sadrži racionalnost jer uključuje neko znanje i spoznaju o nečemu što nam je nepoznato.

Fobija je instrument kojega koristimo kako bismo povećali neznanje o onome o čemu ionako ništa ne znamo i zato je fobija iracionalna. Fobija je odsutnost bilo kakvog znanja o nepoznatom koje nas plaši otprilike kao kada bi netko rekao: Ne znam ništa o tome nepoznatom i moje neznanje o nepoznatom se povećava, čime fobija isključuje razum i uzrokuje potpunu spoznajnu paralizu o nepoznatom kao kad netko ne bi znao ništa o nekom „prokletom“ raskršću u selu niti bi znao išta racionalno o raskršćima i što su ona, ali bi imao fobiju od svih raskršća bez iznimke. Strah i fobiju razlikuje postojanje ili nepostojanje nečega poznatog o nečemu nepoznatom, minimalna prisutnost razuma ili maksimalna prisutnost iracionalnosti. Razlikuje ih to što u strahu možete usporediti na jednoj strani minimum znanja o onome čega se bojite (ulica) i maksimum neznanja ili nepoznatog (mračna) i pomoću te usporedbe možete se boriti s onim nepoznatim što mislite da je uzrok vašeg straha o konkretnoj mračnoj ulici kojom upravo trebate proći. U fobiji ne možete usporediti minimum znanja (ulica) s maksimumom nepoznatog (mračna) jer u fobiji ne postoji takav odnos. U fobiji je sve nepoznato i ono vlada apsolutno nad svim i u fobiji ne možete razlikovati ulicu od toga da je mračna jer je nepoznato sve i ulica i to što je mračna. U fobiji ulica i njezin mrak, poznato i nepoznato su identični. Fobija paralizira spoznaju o tome što je ulica i stvara misao da je ono što postoji isključivo nešto što je mračno tako da je ulica isto što i mračno i obrnuto. Fobija ne pravi razliku između poznatog i nepoznatog, između racionalnog i iracionalnog, sve je nepoznato kao da živite u ogromnom prostoru mraka. Strah je isto prostor nepoznatog i prostor mraka, ali s tom razlikom što postoji minimum svjetla kako biste znali da ste u mraku. U strahu mrak možete razlikovati jer posjedujete minimum svjetla i nepoznato možete primijetiti jer posjedujete minimum poznatog.

Kada ste u fobiji kao u ogromnom prostoru mraka vi i ne znate da ste u mraku jer kako ćete razlikovati mrak od njega samoga, kako ćete razlikovati nepoznato od njega samoga? Fobija je odsutnost znanja o onome nepoznatom čega se najviše plašimo, dok je strah prisutnost znanja o onome nepoznatom čega se najviše plašimo. Strah i fobiju razlikuje znanje o nepoznatom koje nas plaši i kojega se bojimo i zato je strah razuman i fobija nerazumna jer ono što ih povezuje i čini identičnim jest ono isto nepoznato kojega se plašimo, ali ono što ih razlikuje jest znanje o tom istom nepoznatom.

I strah i fobija prethode onome čega se plašimo. I strah i fobija su uvijek u prošlosti u odnosu na ono što nas plaši, i strah i fobija su nevidljivi omotači koji se skupljaju oko svega, a nema ih ni u čemu. Međutim, biti strašljiv i biti fobičan su dvije različite stvari jer strašljiv znanjem svladava neznanje i nepoznato, a fobičan neznanjem produbljuje neznanje i nepoznato i strašljiv zna da ga je strah, a fobičan ne zna da je fobičan. I u ovome zna straha i u ovome ne zna fobije je jedan od razloga zašto je fobija odsutnost bilo kakvog znanja o nepoznatom koje nas najviše plaši i zašto je strah prisutnost znanja o nepoznatom koje nas najviše plaši. Znanje o nepoznatom razlikuje strah od fobije, neznanje o nepoznatom ne razlikuje fobiju od straha. Tko misli da su strah i fobija različiti, strašljiv je i razuman, tko misli da su fobija i strah identični, fobičan je i iracionalan, jer strah sebe može razlikovati od fobije i strašljiv od fobičnog, a fobija sebe ne može razlikovati od straha, ni fobičan od strašljivog. Nepravedno zvuči, ali strašljiv može reći drugome da je fobičan, ali fobičan ne može reći drugome da je strašljiv. Ali ako to uspije, onda više nije fobičan nego strašljiv i to je veliki uspjeh za početak, razlikovati strah od fobije i fobiju od straha jer ne bi mogao razlikovati kada ne bi znao da strah i fobija nisu jedna te ista stvar. Strah i fobija su unutarnji ratovi i sukobi sa samim sobom oko nepoznatog koje želimo znati jer ne želimo da nas više plaši i u tom sukobu strah je saveznik fobije i fobija je neprijatelj straha. Ali i jedno i drugo su neprijatelji znanja o nepoznatom i u tom nutarnjem sukobu sa strahom ili fobijom najvažnija je stvar dočepati se barem malo znanja o nepoznatom koje nas okružuje, nepoznato koje je prisutno svugdje, a nema ga ni u čemu, nepoznato koje prethodi našim strahovima i našim fobijama, nepoznato kojega se uvijek unaprijed bojimo zbog čega svi naši strahovi i fobije ne postoje sada nego postoje u prošlosti i pobjeđujemo ih sadašnjim znanjem o nepoznatom koje nam uvijek izmiče i uvijek je jedan korak ispred nas.

U Sarajevu, 13. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: menuha

Slušajte s vašim srcem i glavom – kvalitetno rješavanje sukoba

Vrlo je teško u jeku rasprave na ispravan način izraziti ono što mislimo i osjećamo, a još je teže razumijeti osjećaje osobe s kojom se raspravljamo. Često pribjegavamo različitim argumentima kako bismo dokazali da smo u pravu, ali time samo potičemo sugovornika da se još više brani. Stoga ovdje donosimo tekst u kojem autor James L. Creighton piše o tehnikama koje možemo primijeniti kako bismo jednostavnije riješili sukobe s nekom osobom. Iako on prvenstveno govori o sukobima između supružnika, tehnike se mogu primijeniti u svim našim odnosima. Tekst je pisan za Psychology Today.

Prihvaćanje tuđih misli i osjećaja

Jedan od vidljivih zakona odnosa jest taj da otpornost stvara otpornost. Ako se raspravljate, suprotstavljate ili odbacujete ono što vaš partner kaže, dobit ćete isti otpor s njegove strane. Neki od nas misle da ako pružimo još nekoliko činjenica, još nekoliko argumenata, možemo natjerati drugu osobu da vidi stvari iz naše perspektive. Ako raspravljate s osjećajima vašeg partnera, to govori da ili niste voljni slušati ili ne cijenite partnerove osjećaje. Jedan od uzroka otpora je uvjerenje da ako ne popravimo trenutno emocionalno stanje osobe, ona će se zauvijek tako osjećati. To nije daleko od istine jer kada odbacujemo nečije osjećaje, to uzrokuje da ta osoba još snažnije brani iste. S druge strane, tek kada se osjećaji prihvate, postoji mogućnost da će se promijeniti. Ponekad se ljudi u vrlo kratkom vremenu mijenjaju ako su njihovi osjećaji prihvaćeni.

Cilj učinkovitog slušanja je upravo prihvaćanje. No, prihvaćanje ne znači suglasnost. Postoji velika razlika. Na primjer:

Suglasnost – ”U pravu ste, trebala se prvo savjetovati s vama. I ja bi se tako uzrujala”.

Prihvaćanje – ”Dakle, povrijeđeni ste jer ona nije tražila vaš savjet”.

Prihvaćanje pokazuje da razumijete i prihvaćate da se osoba osjeća na način na koji se osjeća. Suglasnost znači da vi odobravate njihove osjećaje te se i sami tako osjećate.

Dvije tehnike koje omogućuju prihvaćanje tuđih osjećaja

Jedna od najvrednijih vještina kojom možete poboljšati vaše odnose jest Aktivno slušanje. Aktivno slušanje razvio je dr. Carl Rogers i primjenjivao ga je u terapijske svrhe, ali ono može biti od velike koristi u svim međuljudskim odnosima. Uz to je i iznimno vrijedna vještina za vođenje sastanaka.

Aktivnim slušanjem pokušavate shvatiti stvarnost druge osobe čak i kad se uvelike razlikuje od vaše. Ne morate se nužno sporazumjeti s tom stvarnošću jer ponekad to znači da se morate odreći vlastite. Ono što vi trebate jest pokazati razumijevanje te da druga osoba to prepozna.

Aktivno slušanje odvija se tako da osoba vlastitim riječima sažme osjećaje i misli druge osobe te onda zajedno s njom provjeri je li ju ispravno razumjela. Teoretski je lako, ali primijeniti u praksi je vrlo teško.

Postoje četiri glavne smjernice za učinkovito aktivno slušanje:

  1. Sažmite, nemojte prosuđivati.
  2. Sažmite i osjećaje i misli.
  3. Razmislite o intezitetu sugovornikovih osjećaja.
  4. Izbjegavajte uvodne fraze.

Dakako da je prepoznavanje potrebe za ovom vještinom prvi korak ka kvalitetnijem rješavanju sukoba, ali na tome ne treba stati. Ako želite uistinu postati dobar aktivni slušatelj, potrebno je puno vježbe.

No, također mogu postojati trenutci kada aktivno slušanje nije moguće. Ponekad možete sami biti preplavljeni vlastitim osjećajima da jednostavno nema prostora još i za tuđe. To osobito vrijedi ako ste meta ljutnje ili frustracije druge osobe. Budući da će otpor samo pogoršati situaciju, možete upotrijebiti drugu tehniku koja se zove Petominutno pravilo. Funkcionira tako da svaka osoba dobije pet minuta da kaže sve što želi i na način na koji želi. Druga osoba ne smije prekidati. Zatim se zamijene. Ako nakon toga osobe još uvijek imaju potrebu nešto reći, onda naprave još jedan krug.

Razlog učinkovitosti ovoga pravila jest to što vam unutar pet minuta nitko ne govori da ste glupi, loši, ludi zbog toga što se osjećate onako kako se osjećate. Također, pet minuta je dovoljno da se intezitet osjećaja smanji.

Umjesto zaključka

Navedene tehnike mogu djelovati dosta komplicirano i neizvedivo jer često je izrazito teško kontrolirati vlastite osjećaje kad naiđemo na neodobravanje i odbacivanje od strane ljudi koji su nam važni i vrlo bliski. No, upravo zato što nam je stalo do tih osoba, trebamo se potruditi naći kvalitetniji način rješavanja naših sukoba jer zapravo sve je bolje od otpora i potiskivanja. Stoga, vrijedi pokušati primijeniti barem jednu od ove dvije.

U Mostaru, 15. 3. 2019.

S engleskog prevela i uredila Katarina Lauc

 

Izvor:

https://www.psychologytoday.com/us/blog/loving-through-your-differences/201903/listening-your-heart-and-head (Stanje: 12. 3. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com

O TJESKOBI

Tjeskoban čovjek kao danas uživa u njoj. Tjeskoban čovjek i kad shvati da je događaj koji je smatrao tjeskobnim prošao sasvim u redu i bez poteškoća, ponovno se vraća i kao da želi prisutnost tjeskobe u svome životu; kao da je žedan tjeskobnog osjećaja od budućnosti, od ljudi, od obveza, od posla, od obitelji. Kao da je tjeskoba postala nužna potreba čovjekove duše. Kao da postoji neko tajno uživanje u tjeskobi koje donose vijesti o budućnosti.

Pretvaramo se povremeno ili trajno u homo anxietatus, čovjeka punog tjeskobe i onda kada nema očitih razloga za to. Tjeskoba se uvukla u svaku žilu čovjekova bića. Ponekad svaka misao, pogled, ideja, dodir pun je tjeskobe, osjećaja straha i neugode pred nepoznatim i budućim. Tjeskoba paralizira čovjeka. Dok se on drži na površini naoko miran, staložen i racionalan, dotle u njemu tjeskoba ruje i razara. Zašto sam postao tjeskoban? Zbog čega je moj pogled na svijet odjednom postao tako mračan, tako taman, zaogrnut u pesimizam i neugodu pred budućim i pred sutrašnjim danom?

Čini se da je čovjek onemoćao pred samim sobom i iz te nemoći i odustajanja od samog sebe predao se posvemašnjoj tjeskobi glede vlastitog života. I određeni „svijetli“ događaji njegova života kao da se uvijek događaju pod plaštem i krinkom tjeskobe. Ako danas uživa i ako je danas radostan, on već misli o tjeskobi sutrašnjeg dana, tjeskobi noći koja je pred njim, tjeskobi sata koja slijedi i sve se teže može osloboditi okova tjeskobe i toga neugodnog osjećaja da se nešto prijeteće nadvilo nad njim; nešto nejasno u tami … nije čak ni siguran da to postoji, ali tvrdi da to osjeća.

I tako živi u nepodnošljivoj lakoći svoje tjeskobne egzistencije, oko koje se – poput osi – vrti sva njegova nutarnja snaga i nutarnji život, do te mjere da već u mladosti shrvan tjeskobom prazna pogleda postaje ravnodušan prema sebi i svijetu oko sebe.

Ako je lako primijetiti da nas je puno tjeskobnih, puno je teže razumjeti zašto odustajemo od borbe s tjeskobom. Što nam se najstrašnije može dogoditi u borbi s tjeskobom, što možemo izgubiti suprotstavljajući se tome mučnom grabežljivom osjećaju kojega opisujemo čudnim osjećajem nelagode u prsima, trncima u rukama, nesvjesticom, neodređenim strahom kojega ne može svladati ni tako sretan događaj kao što je svadba, proslava, koncert, obiteljska ljubav…

Što se najgore može dogoditi u iznenadnom lupanju srca dok stojimo u redu? Toliko smo tjeskobni da mislimo da je to kraj, da umiremo, hvatamo se grčevito za naslon, stolicu, bilo što. I kada tjeskoba prođe više ne stojimo u redu, svakim korakom samo osluškujemo srce kako kuca, hoće li opet ili neće opet i postajemo tjeskobni do te mjere da se socijalno izoliramo od svih, jer nas tjeskoba uvjerava da je sljedeći napad panike – bilo lupanje srca, bilo osjećaj slabosti ili nesvjestice – ujedno i naš kraj.

Tjeskoba nije toliko simptom, koliko je ona pogled na vlastiti život i sve što u taj život spada. Zato je i nemoguće onomu tko je tjeskoban u lijepim događajima života pronaći ohrabrenje, jer je njegov pogled na život tjeskoban. On ne boluje od tjeskobe, kao što netko boluje od psihoze ili neuroze; on tjeskobom gleda život i živi ga tjeskobom. Pogled na život oblikuje i čovjekova htjenja, uživanja i djelovanja; zato se i može dogoditi da tjeskoban čovjek u tjeskobi uživa kao što sretan čovjek uživa u sreći, jer je i sreća ne simptom, nego pogled na život.

Iz nekog čudnog razloga čovjek se predaje tjeskobi. U tjeskobna čovjeka postoji neobično životno usmjerenje, ponekad izabrano kako svjesno tako i slobodno, gdje se tjeskobi ide u susret kao što netko trči za srećom. Tjeskoba postaje način življenja, djelovanja i razumijevanja i kad to postane, ona se pretvara u pogled na svijet i na druge osobe. Zato se kaže da tjeskoban čovjek ništa dobro ne vidi ni u najljepšim i najsretnijim događajima života, jer on ne boluje od bolesti, on živi stvarnost tjeskobom.

Homo anxietatus nije bolestan čovjek, on je čovjek s neobičnim pogledom na život, jer onome tko traži sreću mora biti kako i neobično tako i ludo da čovjek trči u susret nečemu što ga iznutra na kraju razori i ostavi od njega ništa osim bezosjećajne pustinje, bez ijedne pa i najmanje oaze sjećanja na neki sretan ili radostan događaj. Pustinja tjeskobe pretvara se u pogled na život gdje čovjek nije fizički pustinjak, nego duševni.

Sukob s tjeskobom počinje onda kada se spozna da se u tjeskobi uživa. Kao kad čovjek svjestan da nešto više ne može ići dalje u čemu je uživao jer ga to razara, slično vrijedi i za tjeskobu, jer i tjeskoba u kojoj se uživa postaje teški životni uteg kada se shvati da se mora mijenjati: ne tjeskoba kao takva nego življenje života tjeskobom.

Taj se sukob nastavlja do one mjere do koje je čovjek sposoban prekinuti uživanje u tjeskobi, odnosno, do one mjere do koje je čovjek voljan i željan promjene svoga pogleda. Kao i mnogi poroci koji razore čovjeka i njegovu obitelj, tako i tjeskoba zahtjeva susret licem u lice. Taj susret izgleda kao kad netko tko ima strah i napade panike odluči sukobiti se sa svojim paničnim napadom licem u lice da ga pobijedi. Viktor Frankl će takav stav stručno nazvati paradoksnom intencijom, a to je susret licem u lice s grabežljivom tjeskobom koja se kao ogrtač omotala oko čovjeka i duboko zasjekla u njegovu kožu do te mjere da počinje osjećati fizičku bol zbog tjeskobe.

Sukob s tjeskobom je sukob i protest protiv samog sebe i shvaćanja da si je čovjek nezasluženo oduzimao mogućnost da njegov pogled na svijet otkrije i odbljeske sreće u vlastitom životu i u životu drugih u njegovoj prošlosti i njegovoj budućnosti. Sukob s tjeskobom je uzvišen poziv za čovjeka koji iako povremeno nazire i osjeća sveopću tamu i mrak tjeskobe, također jasno i razgovijetno vidi i primjećuje bljeske smisla u tom mraku, od kojih je možda i najvažniji njegov vlastiti život sada i ovdje.

 

U Sarajevu, 23. 10. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version