povijest – Poptheo Web Portal

NAJGORA GODINA ZA „BITI ŽIV” U POVIJESTI – I PONEKA POUKA KOJA IZ TOGA PROIZLAZI

Prema harvardskom povjesničaru i stručnjaku za Srednji vijek Michaelu McCormicku, nesumnjivo najgora godina za „biti živ” u povijesti nije bila ni famozna 1349., kad je Crna Smrt zbrisala gotovo pola Europe, pa niti 1918., kad je Španjolska groznica pobila 50 do 100 milijuna ljudi diljem svijeta, i to dok su ovi još bili zbrajali žrtve od Prvog svjetskog rata. Dakle, pobjednik neslavnog takmičenja bi prema navedenom povjesničaru bila 536. posl. Kr. Tada se kroz period od 18 mjeseci nad cijelom Europom, Bliskim Istokom i dijelovima Azije bila spustila čudna i gusta magla koja se nije dizala ni danju ni noću. Usjevi su masovno propadali, nebrojeni ljudi crkavali od gladi, a vlastela malodušno negodovala zbog nesnosno kiselog vina. Tek će u novija vremena znanstvena istraživanja pokazati kako se tu radilo o posljedicama iznimno snažne vulkanske erupcije na Islandu, čiji će pepeo, eto, posve prekriti polovicu svijeta. Međutim, nevoljama tu još ni izbliza nije bio kraj. U narednim godinama je prvo izbila pandemija kuge, a zatim će islandski vulkani u kratkom periodu još dva puta rigati svoju vatru.

Zanimljivo je da ovakvi povijesni nalazi ljudima kasnijih vremena nikad nisu puno značili. Oni su mnogo radije, a tako je i dan danas, svoje vlastito vrijeme smatrali uvjerljivo najgorim vremenom, pa samim tim na neki način i onim posljednjim vremenom.

No morali bismo se pitati na temelju čega ljudi dolaze do takvih zaključaka premda povijesni podaci nedvojbeno pokazuju da nam je danas doslovce super s obzirom na to kako bi sve moglo biti? Dakle, koja je to referentna točka na temelju koje ljudi učestalo zaključuju da je situacija grozna, premda ista realno može biti kudikamo gora? Jedno je izvjesno: Za zlo ne možemo znati ako ne znamo za dobro, jer zlo u svojoj metafizičkoj srži i nije ništa drugo nego nedostatak dobra. Uzet ćemo za primjer da životinje u prirodi nikada ne pate od depresije, odnosno, znakove iste pokatkad tek počinju pokazivati u društvu ljudi. Same od sebe one ne znaju za bolje, pa tako onda ne znaju ni za ono gore. Dakle, vidimo, čovjek je biće koje usprkos svim svojim kontradikcijama trajno nosi to nekakvo gigantsko imaginarno dobro pred svojim očima. On nesvjesno zna da stvari mogu i trebaju biti puno, puno bolje, i ne miri se sa onim gorim od toga, premda to gore, vidimo, počesto i nije toliko po sebi stvarno loše, koliko bi teoretski, a i praktično, moglo biti.

Stoga se za kraj pitamo što je po svojoj naravi to neslućeno dobro koje nam vječito skriveno tinja pred očima? Vjernik će svakako reći da je to sam Bog, a humanist da je to nekakav zgusnuti apstraktni ideal koji nastaje zbrajanjem svih pojedinačnih raštrkanih pozitivnih datosti ljudskog života. Platon bi opet, još davno prije rekao da se ovdje radi o datosti iz svijeta ideja. U svakom slučaju, jedno je sigurno: Mi kao vrsta uvijek znamo za ono bolje, i upravo na temelju toga i zaključujemo često da su stvari u svakodnevnici iznimno loše. No izgledno bi nam bilo pametnije da to vječito, pred očima, tinjajuće dobro znamo iskoristiti na pozitivniji način. Valjda bi nam ono trebalo biti pozitivnim pokretačem i stalnim izvorom nade, a ne ovako počesto, kao i sad – konopcem za vratom.

U Sarajevu, 5. V. 2020.

M. B.

Izvor:

– Ann GIBBONS, „Why 536 was ‘the worst year to be alive’” (15. 11. 2020.), AAAS, Http: https://www.sciencemag.org/news/2018/11/why-536-was-worst-year-be-alive (Stanje: 5. V. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dogstock

O događajima

U životu nailazimo na velike događaje. Neki od tih događaja su osobni i nisu povezani s velikim svjetskim događajima i svjetska povijest za njih nikada neće doznati. O velikim događajima našeg života neće pisati povijest niti će arheolozi pronalaziti ostatke našeg života i naših događaja. Mladi bračni par koji čeka svoje prvo dijete nije zanimljiv svjetskoj povijesti, student koji upravo diplomira također, brucoš koji upravo upisuje fakultet, radnik koji upravo odlazi u mirovinu. Nevjerojatan je broj događaja u našem životu koji nikada neće biti predmet povijesnog interesa i arheoloških iskapanja, nikada neće biti zabilježeni u velikim događajima ljudske povijesti, niti će nas itko spominjati u nekom budućem udžbeniku povijesti.

Ipak ti događaji, naši osobni i intimni događaji su središte našega svijeta i naše osobne povijesti tako da ponekad svjetske događaje ne mjerimo prema datumu kad su se dogodili, nego prema onomu što se nama dogodilo u životu. Niste li ponekad čuli rečenicu koja počinje riječima: „Bilo je to one godine kad smo se vjenčali…“. Te godine počeo je nekakav svjetski događaj možda rat, možda svjetsko prvenstvo u nekom sportu, možda se dogodila nekakva kataklizma, možda su te godine ljudi hodali površinom Mjeseca. Svim tim događajima prethodio je jedan događaj kojega svjetska povijest nije niti zabilježila, to je bio naš osobni događaj, naš osobni i nutarnji svijet se promijenio i zauvijek preobrazio ili kako to volimo reći: „Bilo je to one godine kad smo…“, čime se potvrđuje da čovjek ne mjeri povijest samo prema velikim svjetskim događajima o kojima svi ponešto znamo i o kojima svi u školi učimo. Mjerimo povijest i svjetske događaje i prema našim osobnim događajima, našim nutarnjim i intimnim promjenama koje su se dogodile, koje svjetska povijest neće nikada zabilježiti.

Rado volimo početi rečenicu i riječima poput ovih ili sličnih: „Sjećam se dobro, bilo je to one godine kad mi je otac umro, a ja čudesno preživio bolest i ozdravio od koje sam trebao umrijeti prema prognozama liječnika“. Nema veze što se te godine recimo urušio Berlinski zid ili se dogodilo nešto veliko na pozornici svjetske povijesti. Svjetsku povijest i njezine događaje promatramo kroz sliku naših osobnih i privatnih događaja koji su za nas epohalni i neizbrisivi i svjetsku povijest počinjemo mjeriti našim osobnim događajima. Naši privatni, nepoznati, intimni i osobni događaji su nam potrebni kada svjetski događaji krenu nizbrdo ili kada nam zaprijete brisanjem naše osobne povijesti i naših osobnih događaja. Rat kao svjetski događaj preživljavamo ponekad pukom srećom i slučajnošću. Ali rat ponekad preživljavamo i vraćajući se na naše osobne događaje, na naše osobne i privatne povijesti gdje pronalazimo razloge i smislove za preživljavanje i življenje. Nije li tako često rečenica: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“ pokazatelj da naši osobni i privatni događaji mogu poslužiti kao sredstvo smisla u vrijeme potpunog besmisla. I kada govorimo jedni drugima: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“, pred očima i u sjećanju uvijek imamo najčešće neke osobne događaje nepoznate svjetskoj povijesti poput sjećaš li se kako smo prije rata posjećivali muzej, odlazili na koncerte, glumili u školskoj predstavi, igrali se u dvorištu, bili zaljubljeni u nepoznatu curu ili dečka u razredu.

Osobni i privatni događaji su temelj naše svakodnevnice. Kada svakodnevnica postaje monotona i dosadna sjećanjem rado pobjegnemo do nekog od naših osobnih događaja iz prošlosti kako bi smo svakodnevnicu učinili malčice zabavnijom i uzbudljivijom. Kao što svakodnevnicu osvježavamo osobnim događajima iz života koji već prošao, tako i neki veliki svjetski događaj kojega ne možemo kontrolirati, a koji na nas neminovno utječe osmišljavamo našim osobnim događajima. Pozivanjem na osobne događaje u vrijeme rata kojega ne možemo kontrolirati i koji je izvor besmisla nastojimo dati smisao svakom zlu i razaranju. Prolazimo pored srušenih kuća, zgrada, mostova, grobova i govorimo nekome: „Sjećaš li se kad smo ispred ove zgrade gledali onu djevoku s drugog sprata…“, ili dok gledamo nečiji grob: „ Sjećaš li se kako je uvijek u razredu htio biti najbolji…“. Svjetska povijest i svjetski događaji ponekad niti imaju smisla niti ih možemo razumjeti. Kad su u pitanju svjetski događaji koji u sebi nose zlo, patnju i umiranje, naši osobni događaji iz našeg privatnog života često ostanu i ostaju zadnja obrana pred potpunim besmislom i gubitkom svrhe. Tko bi rekao da jedan događaj kao vjenčanje dvoje zaljubljenih kojega svjetska povijest nikada neće zabilježiti ima takvu snagu da i u najzločestijim i najbrutalnijim događajima svijeta i njegove povijesti može biti događaj koji daje i smisao i svrhu životu dvoje ljudi?

Kad smo zahvaćeni strahotama svjetskih događaja kojima nismo uzrok i koji nas nastoje samljeti i pretvoriti u nevidljive mrvice povijesti, naši osobni događaji, naši privatni događaji ljubavi, plemenitosti i žrtve pretvaraju se u jedinu stvar koja imao smisao u cijelom kaosu kojim smo zahvaćeni. Iako osobni događaji iz našeg života, naše svadbe, rođenja, proslave, radosti, žalosti i umiranja ponekad pomalo izblijede iz našeg privatnog pamćenja kada se sudarimo sa tragedijom nekog velikog događaja povijesti koji prijeti da nas uništi, ti privatni događaji ožive poput živih slika ili filma u kojem smo mi i glavni glumci i redatelji. Odjednom izblijedjeli događaj iz našeg osobnog života uskrsne u obliku žive i pokretne slike i ne samo da se maglovito prisjećamo tog sretnog osobnog događaj kao što je recimo proslava nekog rođendana, nego ožive i svi ljudi, svi ukusi, svi mirisi i buka tog dana i te proslave i čini se kao da se taj radosni događaj događa upravo pred našim očima. Osobni događaji talože se u prostorima našeg pamćenja i tamo mogu ostati godinama, desetljećima i s vremenom izblijede i izgube se u magli novih događaja koji stalno pristižu. Usprkos njihovoj nejasnoj prisutnosti i zaboravu naši privatni osobni događaji mogu se vratiti u našu sadašnju svijest ili kao poticaj dosadnoj svakodnevnici ili kao obrana od nekog zlog svjetskog događaja.

Svakodnevnica može umrtviti čovjeka, paralizirati njegove nutarnje živce i sposobnost da osjeća ponekad do razmišljanja kako je svakodnevnica besmislena, monotona, dosadna i ubitačna i nema nijednog razloga da se nešto čini, radi i živi. Onda ugledamo staru fotografiju neke proslave i film se pokrene, ugledamo odraslog čovjeka sina ili kćer i prisjetimo se njegovih i njezinih prvih koraka, ugledamo brata ili sestru sjetimo se prve dječije prepirke oko igračke, ugledamo prijatelja i sjetimo se prvog zajedničkog dana u školi, ugledamo starca ili staricu i sjetimo se i sebe i njega ili nje kako smo nekad bili mladi na početku zajedničkog života i s velikim planovima za budućnost. Ponekad svjetski događaji čine ono što ne želimo i vode nas tamo gdje nećemo i nemoćni pred takvim događajima, hvatamo se grčevito za naše osobne i privatne događaje koje svjetska povijest ne bilježi, ne pamti i ponekad prezire i odbacuje. Prestrašeni, uplašeni, zbunjeni i s osjećajem razarajuće samoće moramo ponekad vidjeti nastradlog, umirućeg, tragediju, smrt, umiranje i opet kao i uvijek zastanemo i film se pokrene… Gledamo uništeno i razoreno kino i sjećamo se kako smo tu prvi put gledali film, sjećamo se kako je u toj uništenoj zgradi bio plesni studio u kojem je plesala djevojka u koju smo potajno bili zaljubljeni, sjećamo se kako smo u toj uništenoj dvorani započeli svoje prve sportske korake, sjećamo se kako smo u tom parku prvi put čuli dvoje zaljubljenih koji jedno drugom obećavaju bezuvjetnu ljubav bez obzira na sve opasne svjetske događaje i sve dosadne i monotone svakodnevnice.

Naši privatni i intimni događaji se neće naći u udžbenicima povijesti, svjetska povijest ih neće zabilježiti niti će nas arheologija jednog dana pronaći i izložiti u muzeju kao neki poseban primjerak zaboravljenog vremena i proživljene prošlosti. Ipak sve dok živimo, dišemo i mislimo svjesni smo važnosti tih osobnih događaja za naš život i njegov smisao i njegovu svrhu. U ponekad dosadnoj svakodnevnici i nekom besmislenom ili zlom svjetskom događaju naši osobni događaji su jedino što stoji kao izvor entuzijazma za svakodnevnicu ili izvor smisla tijekom nekog rata ili kataklizme. Ponekad se premalo prisjećamo tih dobrih i radosnih osobnih događaja koji su obilježili naš život, pokušavamo se bez njih probiti se kroz život. Međutim, nekad je ipak bolje malo zastati i pogledati svoju staru suprugu preko puta dok drhtavim rukama pokušava popraviti svoje sijede vlasi i prisjetiti se i reči naglas: „Sjećaš se kad smo bili mladi kako nam ništa nije moglo stati na put“. Možda se neće dogoditi ništa, a možda se ipak dogodi da i ona zastane i prisjeti se tog osobnog događaja kad je zajedno s njim bila mlada, na početku i puna života.

Svjetska povijest nikada neće zabilježiti dvoje staraca koji sjede jedno nasuprot drugom razmjenjujući međusobno osobne i intimne događaje, nećemo ih nikada vidjeti u muzeju kao svjedoke prošlog vremena jer ih arheologija neće ni tražiti niti se njima baviti. Ali njih dvoje razmišljajući o svojim osobnim i privatnim događajima i djeleći ih međusobno ostat će upisani u vječnoj knjizi onih osobnih, privatnih i nepoznatih povijesti najvećeg broja ljudi koji svojim pamćenjem i prisjećanjem na osobne događaje svog ljudskog života daju podstrek monotonoj svakodnevnici i daju svrhu životu kada neki svjetski događaj poput rata prijeti da uništi svaki smisao i svaku svrhu.

U Sarajevu, 20. 5. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

Historija Boga

U ovom tekstu ćemo pokušati na sažet način predstaviti inače poprilično opsežno djelo engleske autorice Karen Armstrong iz 2003.: „Historija Boga”. U maniri komparativne religije autorica poduzima poprilično ambiciozan korak nastojeći sagledati ukratko cjelokupnu povijest čovjekovog pitanja o Bogu.

Bilo da ste posvećeni vjernik ili odbijajući ateist, morate se složiti da su religije, a općenito velike monoteističke tradicije oblikovale ljudsku povijest.

Međutim, za samu autoricu veza između religije, s jedne strane, i svijeta, s druge strane, je izrazito dvostrana, što će reći da je religija nesumnjivo utjecala na svijet, ali i svijet na religiju. Pod potonjim se osobito misli na utjecaj antičke filozofije, kao i na povijesne periode egzila tijekom kojih su se religije silom prilika miješale sa utjecajima stranih kultura i mišljenja. U posebnu kategoriju izvršitelja utjecaja na religiju spadaju i neki istaknuti pojedinci unutar samih religija (teolozi, mistici, sveci, mudraci…) koji su svojim razmišljanjem i djelovanjem ostavili neizbrisiv pečat na cjelokupnu pojavnost pripadajuće im religije.

Mnogostruke konceptualizacije Boga

Što je za vas Bog? Prije svega Stvoritelj, netko Svemoćan ili možda ipak nekakva difuzna Duhovna Sveprisutnost? Autorica ističe da različite konceptualizacije Boga postoje već tisućama godina, stoga ona svoje teološko putovanje započinje na drevnom Bliskom Istoku prije 14.000 godina gdje su paganska plemena iznjedrila različita božanstva već prema vlastitom poimanju i osjećaju.

Sljedeću važnu etapu susrećemo u Mezopotamiji, kolijevci zapadne civilizacije, čije drevno društvo rađa već i neke razvijene religijske oblike. Ljudi drevne Mezopotamije doživljavaju svoje društvo kao vrlo krhko i nestabilno, stoga štuju božanstva čija je moć i zadaća suprotstavljat se destruktivnim i kaotičnim silama koje neprestance prijete svekolikom prirodnom i društvenom poretku. U tom kontekstu, babilonski mit o stvaranju Enuma Elish govori o porijeklu prvih bogova koji su izbjegli iz primordijalne pustoši. Ova božanstva su bila povezivana s vodom, zemljom i nebom. Pri tome se smatralo da je babilonski bog zaštitnik – Marduk stvorio ljudsku vrstu miješajući zemaljsku prašinu sa svojom krvi. Iz toga je proizlazilo da su ljudi polubožanske prirode.

No, jedna semitska grupa će se po svojim vjerskim uvjerenjima ipak znatno izdvojiti od drugih. Izraelci, koji su se smatrali potomcima Abrahamovim, a ime dobili po njegovu unuku Jakovu, kasnije prozvanim Izraelom, štovali su božanstvo koje je dijelilo mnoge osobine s paganskim bogom Višnjim (El Elyon), ali nešto se pri tome ipak znatno razlikovalo: Izraelci su pokazivali snažnu tendenciju da štuju samo jednog boga, a što i nije bilo baš u onom općeprihvaćenom paganskom duhu toga vremena. Ipak, za tog jednog i jedinog Boga Biblija koristi različita imena. U hebrejskoj Bibliji Starog zavjeta najčešće se pojavljuju dva imena: Jahve i Elohim. Ovo prvo za Izraelce je bilo osobito sveto jer su smatrali da je to Božje ime koje je Mojsiju objavio sam Bog. Upravo zbog te posebnosti za Židove sve do dana današnjeg izgovaranje ovog svetog imena predstavlja nemalu nelagodu. Radije se samo naklone ili umjesto Jahve kažu Elohim. To bi ujedno bio i teološki razlog zašto je u mlađim slojevima Starog zavjeta prevladalo spomenuto “Elohim” namjesto Jahve. S druge strane, liberalni istraživači smatraju kako se ovdje radilo o dva prastara različita božanstva koja su se naknadno stopila oko izraelske ekskluzivno monoteističke ideje.

Ljubomorni Bog

Premda je izvorno štovan kao Bog otaca (Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev) i Bog rata (Bog nad vojskama), Izraelci će s vremenom otkrivati i brojne druge Jahvine osobine koje će ga definitivno kvalitativno izdvojiti od drugih bogova. Na tom putu će osobitu ulogu imati proročki pokret. Oni su se deklarirali kao svojevrsni glasnogovornici Božji. Tako će s vremenom rasti svijest o Jahvinoj svetosti, pravednosti i miroljubljivosti. Za razliku od drugih bogova koji su kroz mitološke prikaze opisivani kao oni koji se stalno oko nečega i protiv nekoga bore, Jahve je predstavljen kao suvereni svemogući vladar čija misao spontano prelazi u djelo. Osim toga, Jahve se opisuje kao Bog koji se osobno objavljuje smrtnicima, što za paganske bogove i nije bilo svojstveno. Također, u biblijskom kontekstu vrlo rano se javlja i svijest o Božjoj transcendenciji. Jahve je Onaj bitno drugi i drugačiji. Istovremeno blizak, ali i krajnje dalek. On nije antropomorfno božanstvo po prikazu vrlo slično ljudima. Naprotiv, Njega je uopće zabranjeno prikazivati na ljudski način. Njegova moć je nesputana i ne da se ograničiti i vezati za neki određeni lik i mjesto. Dok su paganska božanstva “preferirala” vrhove velikih grandioznih planina (Olimp, Ande, Himalaji, planina Fuji u Japanu itd.), dotle je Jahve istovremeno bio posvuda i nigdje. Možda i ključna osobina Jahvina bila je ta da je On prikazivan kao ljubomorni Bog. Nije podnosio nikakvih drugih bogova, i čovjeka je tražio samo za sebe. Ovo će dovesti do toga da Izraelci prije svih drugih naroda postanu ekskluzivni, čisti monoteisti. U kontekstu čovjekovog stvaranja, Biblija je isticala još jednu jedinstvenu Jahvinu značajku. Za razliku od poganskih božanstava, Jahve stvara čovjeka kao vrhunac svoga božanskog stvaralaštva, tako da ovdje dolazi do izražaja čovjekovo jedinstveno dostojanstvo. On ovdje nije tek usputno stvorenje ili nekakav božanski referent za prljave i teške poslove, nego vrlo posebno stvorenje s kojim Bog ima velike planove. Prodor antičke kulture i misli u židovski svijet (otprilike 3. st. pr. Kr.) dovest će do nekih dodatnih teoloških pomaka i pojašnjenja. Jahve se sada opisuje i kao mudri Bog, te dodatno jača svijest o njegovoj transcendenciji. Aristotelov filozofski koncept je vidio Boga kao nepokretnog pokretača, što je govorilo u prilog Boga koji je, filozofskim rječnikom rečeno, prvenstveno svršni (finalni), a ne djelatni uzrok stvaranja. Jednostavnije rečeno, ovo bi značilo da je Bog prije svega temelj svekolike stvarnosti, a ne nebeski tutor koji odozgo na sve pažljivo motri i stalno se nešto i nekome miješa.

Isusova slika o Bogu

Neki bi danas rekli da Isus iz Nazareta i nije ništa posebno novo rekao što već prije njega nije izrekao veliki židovski rabin Hilel Stariji: Čovjekoljublje kao suština zakona i bogoštovlja, te zlatno pravilo – “Ne čini drugom, što ne želiš da drugi tebi čini.” Tome možda govori u prilog i povijesna činjenica da su se kršćanstvo i judaizam službeno razišli tek pedesetak godina nakon Isusovog (zemaljskog) života. Isusovi apostoli i učenici su sve do tada i dalje išli u židovski hram, molili se i prinosili žrtve kako to inače rade svi Židovi. Možda se u svemu ovome radilo tek o različitim naglascima. Isus je rado isticao one benevolentne i ljubezne aspekte Božjeg bića. Puno mu je bliža bila ona slika Boga – Oca od slike Boga – suca. Ipak, ako se bolje pogleda, puno toga je već od početka bilo bitno drugačije u svezi Isusa iz Nazareta. U dobi od oko tridesetak godina kreće sa svojim javnim poslanjem. Obilazi galilejska sela i gradove naviještajući skori dolazak Kraljevstva Božjeg. Bilo je nešto posebno u njegovom nastupu, glasu i pojavi. Mnogi Izraelci počinju u njemu viđati obećanog mesiju, no istovremeno neki njegovi postupci i kritične izjave bude sumnju i ljutnju kod službenih vjerskih autoriteta. Ovaj spor će nadalje tinjati da bi se oko tri godine kasnije dogodio potpuni šok za Isusove pristalice i simpatizere. U Jeruzalemu biva uhapšen i ekspresno osuđen kao najgori buntovnik i bogohulitelj, te ga razapinju uoči blagdana Pashe skupa s dvojicom drugih razbojnika. Međutim, već koji dan kasnije, njegovi učenici počinju svjedočiti da je Isus ustao od mrtvih i činilo se da su njihova vjera, hrabrost i entuzijazam postali jači nego ikad prije.

Pavlov pečat

U situaciji nagle Isusove smrti, a zatim i čudesnih uskrsnih ukazanja izgledno se ponajbolje snašao novopečeni apostol Pavao. Ovaj Taržanin je inače malo prije toga stigao u Jeruzalem po pozivu velikog svećenika kako bi pomogao oko razbijanja novonastale kršćanske sljedbe koju su židovski poglavari u tom trenutku očito doživljavali kao odmetnutu, heterodoksnu židovsku sektu. Međutim, nakon što se po vlastitom kazivanju i sam bio susreo sa uskrslim Kristom, Pavao se takoreći preko noći promeće u najgorljivijeg kršćanskog misionara, te u prvog i ujedno najvažnijeg teologa Crkve. Isusovoj smrti na križu pripisuje univerzalni žrtveno-otkupiteljski karakter, te razvija teologiju Isusovog bogo-sinovstva. Sa ovim će ideja o Bogu biti radikalno redefinirana. Od politeističkog mnoštva, preko židovskog ekskluzivno jednog i jedincatog Boga, ovdje se stiže do trojedinog Boga. Dakle, ovdje se ne radi o triteizmu kako to neki i danas pokušavaju ustvrditi, nego o složenom konceptu jednog Boga u trima osobama: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Oko ovog pitanja će i među samim kršćanima u narednim stoljećima biti mnogo prijepora. Neki će više isticati Isusovo čovještvo, oni drugi više njegovo božanstvo, a kristološki nauk će na koncu biti tek usklađen u četvrtom stoljeću, na ekumenskim saborima u Niceji i Carigradu. Bilo kako bilo, apostol Pavao je bio i ostao na neki način duboko kontraverzna ličnost; za kršćane kao onaj koji je zaslužan za manje-više sve, za one ostale kao netko tko je kriv za sve, a osobito za to jer je navodno iskrivio izvorni Isusov nauk.

Vrlo adaptivna religija

Kršćanstvo će se od malog vjerskog pokreta s periferije Rimskog carstva poprilično brzo proširiti diljem cijelog naseljenog svijeta toga vremena. Nakon tri stoljeća osporavanja i progonstava, početkom četvrtog stoljeća konačno i jedan rimski car postaje kršćaninom. Car Konstantin daje kršćanstvu dugo žuđenu slobodu djelovanja, a s tim će doći i brojne druge beneficije, tako da će već krajem četvrtog stoljeća kršćanstvo biti proglašeno službenom rimskom religijom. Ovaj period je kršćanstvu pružio brojne prilike ali i izazove. U filozofsko-teološkom smislu bilo je potrebno mnoge kršćanske ideje pomiriti sa antičkim načinom mišljenja. Na primjer, pored već spomenute ideje Trojedinog Boga, za antički način razmišljanja se spornim činio i nauk o božanskom “stvaranju iz ničega”. Naime, antički filozofi su smatrali kako iz ničega može jedino nastati ništa, osim toga, Aristotel je antičkom svijetu dosta uspješno nametnuo ideju o vječitom kozmosu bez početka. U prevladavanju ovih razlika posebno će se istaći Sv. Augustin na Zapadu, kao i tzv. Oci Kapadočani na Istoku (Bazilije Veliki, Grgur iz Nise i Grgur Nazijanski). Autorica za potonju trojicu tvrdi da je njihova teologija Trojedinog Boga po sebi više skrivanje nego razotkrivanje. Na taj način su nastojali sačuvati ovaj sveti pojam od suvišnih i štetnih ljudskih antropomorfizama, te ga prekriti velom tajne.

U svakom slučaju, kršćanstvo će se u naznačenom periodu pokazati poprilično adaptivnom religijom. Bilo je kadro asimilirati u sebe brojne nove elemente, pa čak i one koji su se prethodno naspram njega činili potpuno nespojivima, a ipak je u svemu tome na kraju opstajalo kao svoje i jedinstveno.

Islam – potpuno predanje Bogu

Muhamed Ibn Abdulah rođen je 570 godine poslije Krista u Meki, današnja Saudijska Arabija. Muslimani ga obično pišu kao Muhamd a. s. (alejhis-selam – arap. Mir Božji bio s njim). Meka je u Muhamedovo vrijeme bila važno ekonomsko središte zbog tzv. Puta tamjana koji se protezao od arapskog poluotoka sve do Egipta. No, Meka je istovremeno bila i veliko središte politeističkog idolopoklonstva koje je u to vrijeme među Arapima bilo izrazito prošireno. Muhameda je to žalostilo. Bio je odan ideji jednog vrhovnog Boga, među Arapima znanog kao Allah. Zbog svega toga rado se povlačio od vreve Meke u umirujuću osamu. Po islamskoj predaji, jedne takve noći, sedme u mjesecu Ramadanu, ukazuje mu se anđeo Gabrijel (Džibril) koji ga pozva da “recitira”. Tom zgodom, Gabrijel mu je prenio prvih pet redaka Kur’ana. Sa stanovišta islama, Muhamed nije stvorio neku novu religiju nego je samo restaurirao prastari izvorni monoteizam. S druge strane, kršćani i židovi su istu ipak doživljavali kao sasvim novu vjeru, tako da na koncu među ovim tradicijama postoje brojne poveznice i sličnosti, ali također i razlike kao i brojna neriješena pitanja.

U središtu Muhamedovog nauka leži ideja čovjekovog potpunog predanja Bogu. Muhamed je već od samog početka pozivao na odbacivanje idolopoklonstva te na suzdržavanje od gomilanja bogatstva. Nit’ jedno nit’ drugo se nikako nije svidjelo bogatim trgovcima iz Meke, pa tako za Muhameda počinje istinska i opasna pustolovina koja će ga odvesti do progonstva u Medinu, pa sve do njegovog trijumfalnog povratka nazad.

U narednim stoljećima će doći do ekspanzije arapskog svijeta koji se kroz ratna osvajanja proširio diljem Bliskog Istoka. Na tom putu, Arapi će svakako svugdje ostvarivati svoj utjecaj, međutim, istovremeno su se i sami upoznavali s brojnim novim idejama i konceptima. U devetom stoljeću će naznačena sinteza mišljenja dovesti do pravog procvata filozofije, znanosti i umjetnosti unutar islamskog svijeta. U ovom kontekstu se spominje Faylasufs, specifična islamska filozofija sa snažnim utjecajem aristotelizma. Naime, islamski učenjaci tog vremena su naprosto bili oduševljeni Aristotelovom filozofijom, osobito s njegovom logičkom dedukcijom dokazivanja Božje opstojnosti. Međutim, da bi pristajanje bilo potpuno, morali su nadvladati i neka očita doktrinarna razmimoilaženja. Aristotelov “Bog” je bio potpuno transcedentan. On jest bio prvi pokretač i uzrok svijeta, ali nije se miješao u zemaljske stvari niti se objavljivao smrtnicima. Stoga se islamski filozofi okreću promatranju vidljivog svijeta kako bi bolje apsolvirali njegovu vezu s Bogom, a sve ovo će dovesti do pravog procvata matematike, astronomije kao i brojnih drugih znanosti.

Misticizam

Autorica primjećuje kako su tri velike monoteističke religije sa sobom donijele jednu sliku poprilično osobnog Boga. Židovi i kršćani bi rekli da Bog stvara, održava i sudi; istovremeno voli, ali i kažnjava. Muslimani slično tome vele da Bog vidi, čuje i sudi. Međutim, pri tome je zanimljivo da sve tri religije pored one svoje dominantne i uobičajene struje donose i stanovitu mističnu tradiciju. U islamu je to sufizam, u judaizmu kabala, a u kršćanstvu recimo krug nastao oko njemačkog dominikanca Meistera Eckhardta. Svaki od spomenutih misticizama donosi nešto drugačiju sliku Boga iz ponešto drugačije vjerske prakse nego što je ona uobičajena. Kako već kod koga, u misticizmu do izražaja dolaze meditacija, kontemplacija, pronicanje u dubinu simbolizama. Misticizam često podrazumijeva i neke alternativne tehnike disanja kojima se postižu promijenjena stanja svijesti. Stoga je izvan samog misticizma i teško opisati čemu on vodi. Ovdje se čovjek i ne susreće toliko s jednom jasnom i predefiniranom slikom Boga, nego se više radi o postizanju snažnih iskustava prožimanja, jedinstva, nadahnuća, nutarnjeg iscjeljenja i posvemašnjeg mira.

Nevolje i prilike Novog vijeka

Petnaesto i šesnaesto stoljeće će se pokazati stresnim za sve tri monoteističke religije, no iz svega toga će se roditi i neke nove prilike. Židovi u ovom periodu bivaju protjerani iz Španjolske. Novi egzil će potaknuti i jedno novo duhovno usmjerenje, takozvanu safed kabalu. Ona je nastojala na dislokaciju gledati kao na nešto pozitivno, kao na samu suštinu pobožnosti, jer naime, sam judaizam i jest stasao tijekom onog povijesnog izlaska Izraelaca iz Egipta.

S druge strane, u isto vrijeme, u kršćanskoj Europi se događa reformacija, koja će podijeliti Europu na katolički Jug i protestantski sjever. Vođa reformacije, odmetnuti katolički redovnik Martin Luther po sebi je težio obnovi kršćanstva na temeljima jednostavne i žive apostolske vjere i prakse. U fokus dolaze pojmovi Pisma, vjere i milosti. Njegov pristaša, a kasnije i oponent Johann Calvin će više staviti naglasak na reorganizaciju ekonomskog i političkog života, što će doprinijeti stvaranju jednog hiperproduktivnog, tehnicističkog Zapada kakvog danas poznajemo.

U isto vrijeme, u muslimanskom svijetu se zaoštravaju neki sukobi na temelju stare islamske podjele suniti/šijiti. Početkom 16. stoljeća azerski vladar Šah Ismail će proširiti svoju vlast na velike dijelove današnjeg Iraka i Irana, pri čemu će prisiljavati šije da postanu njegovim podanicima.

Od prosvjetiteljstva do naših dana

Prosvjetiteljstvo nije odbacilo Boga kako se često veli, ali jest odbacilo onu Njegovu tradicionalnu predodžbu. S jedne strane, neki su preferirali onog Boga prirode koji je identičan cjelokupnosti stvarnosti (panteizam). S druge strane, još se više operiralo s Bogom koji stoji iza prirodnih zakona, ali koji se po sebi ne bavi poviješću i sudbinama ljudi (deizam). Tradicionalna vjera je u zapadnom svijetu tako bila skoro u potpunosti prognana iz javne sfere života, te svedena na privatnu stvar. Stare filozofije, koje su do ne tako davno bile službenice religije sada su na neki način postale njezine gospodarice.

U devetnaestom stoljeću doći će do jačanja doktrinarnog ateizma, s tim kako autorica ističe, ateizam u suštini i nije potpuno nijekanje Boga nego njegova radikalno drugačija interpretacija. Prvak doktrinarnog ateizma, Ludwig Feuerbach je ideju Boga posmatrao jednostavno kao čovjekovu projekciju. Više nije vrijedilo ono biblijsko “i stvori Bog čovjeka”, odsad je vrijedilo “stvori čovjek Boga”. Feuerbach je držao da je Bog nastao tako što je čovjek svoje najbolje osobine projicirao na Njega, i sad je kao bilo vrijeme da čovjek te osobine vrati sam sebi, odnosno, da ih postane svjestan. Dakle, nova slika Boga je u suštini bila nova slika emancipiranog čovjeka, sa izoštrenim sluhom prema vlastitom dignitetu i individualizmu. Istovremeno, i islamski svijet će pretrpiti krizu koja se prvenstveno ogledala u slabljenju Osmanskog carstva, a zatim i kroz njegovu potpunu sekularizaciju u modernu Tursku pod vodstvom Mustafe Kemala Ataturka.

U dvadesetom stoljeću se jako puno toga izdogađalo. Između ostalog, Jean Paul Sartre je pokušao nadomjestiti ideju Boga idejom humanizma, smatrajući da čovjek samo po njemu može postati istinski čovjek. Židovski filozof Hans Jonas je nakon užasa holokausta doveo u pitanje samu ideju Božje svemoći, jer po njemu jedan svemoćni Bog jednostavno ne bi dopustio toliko stradavanje svojih vjernika. S druge strane, feministice će dovesti u pitanje koncept jednog “muškog” Boga koji je svojstven svim tradicionalnim monoteizmima.

Neki bi danas slavodobitno rekli da je tradicionalna slika Boga, barem na Zapadu, u potpunosti nadvladana. Međutim, to i ne mora nužno biti tako. Jer, kako autorica ističe, potreba za Bogom i dalje postoji, baš kao i potreba za smislom jer cijela historija pitanja o Bogu i nije ništa drugo nego povijest čovjekove potrage za smislom i svrhom života. Ljudi ne vole osjećaj praznine i nečim će ga uvijek pokušati ispuniti i zakrpiti. Stoga se i ovo naše vrijeme može shvatiti kao vrijeme novog preispitivanja pitanja o Bogu.

U Sarajevu, 24. 4. 2019.

S engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

Izvor (foto): 123rf.com

O povijesti

Kako se događa prijelaz s činjenice do vrijednosnog suda o toj istoj činjenici? Na temelju čega se od činjenice kako sat prikazuje vrijeme i kako je točno toliko i toliko sati dođe do tvrdnje kako je taj isti sat lijep? Kako se činjenični opis stvari pretvara u vrijednosne sudove o tim istim stvarima? Kako se od činjenice da je ta i ta osoba toliko stara dolazi do vrijednosnog suda kako je ta ista osoba zla ili dobra?

Povijest je općenito znanost o činjenicama, znanost o prošlosti kada prošlost postane dovoljno činjeničan i objektivan materijal za opisivanje. Povijest bi po svojoj naravi bila bestrasna, hladna i objektivna disciplina proučavanja prošlosti bez želje da se prošlost vrijednosno ocjeni kao dobra ili loša prošlost. Kad bi tako bilo, onda povijesni događaji ne bi bili ništa drugo nego slijed činjenica prema kojima se ne treba i ne smije imati nikakav stav osim pukog nabrajanja prošlih događaja. Na taj bi način bilo koji povijesni događaj bio jednak bilo kojem povijesnom događaju bez izuzetka. Pojava Hitlera bila bi jednaka otkriću penicilina. Međutim, nitko ne prihvaća takav stav prema ova dva povijesna događaja, nego jedan događaj kvalificira kao zlo, a drugi kao dobro. Ali na temelju čega?

Promatrajući same povijesne događaje oni ne bi smjeli uključivati bilo kakve vrijednosne kvalifikacije bez obzira na njihove povijesne ishode koji se danas razumijevaju kao dobri ili zli. Nemogućnost da se svi povijesni događaji jednostavno stave na traku vremena poput uniformnog slijeda ljudske povijesti bez vrednovanja na neki način pokazuje da povijest nije samo znanost o činjenicama. Ona je vrijednosna znanost. Slijedom toga, povjesničar nije samo istraživač činjenica, nego je vrijednosni sudac vremena koje je prošlo, prošlosti koja se dogodila. Kako se događa prijelaz od povijesti kao puke činjenične faktografije prema povijesti kao vrijednosne znanosti? Na koji način povijesne činjenice poput Hitlera i penicilina postaju vrijednosni sudovi o jednom vremenu, razdoblju, čovjeku, grupi, naciji?

Termin predrasuda ima izrazito negativno značenje. Riječ je o vrijednosnom sudu koji svoje uporište nema u činjenicama nego se iznosi kao plod neznanja o određenoj stvarnosti kao kad se za čovjeka kaže u vrijednosnom smislu kako je zao ili dobar bez da se činjenično o njemu nešto zna. Njemački filozof Gadamer je svojevremeno govorio o predsudovima, a možemo reći predrasudama koje su nužne za ispravnu spoznaju činjenica i donošenje vrijednosnih sudova. Ti predsudovi ili predrasude bili su konteksti poznavanja i znanja drugih elemenata neke činjenice prije nego se činjenicom ozbiljno pozabavimo. Te predrasude uključuju znanje o jeziku, kulturi, književnosti, religiji prije nego se neka povijesna činjenica istraži.

S obzirom da nikada nije moguće do kraja objektivno formirati predrasude prije nego pođemo istraživati određenu povijesnu činjenicu, ostaje uvijek barem mali dio predrasuda i predsudova koje su isključivo subjektivne. Povjesničar je čovjek predsudova ili predrasuda i u onoj mjeri koliko je objektivno i znanstveno sposoban utemeljiti predrasude ili predsudove o nekoj povijesnoj činjenici to će manje sama činjenica biti prepuštena njegovim subjektivnim predrasudama. U onom trenutku kada subjektivni predsudovi ili predrasude povjesničara prevagnu nad objektivnim i znanstvenim gadamerovskim predsudovima o nekoj povijesnoj činjenici formira se vrijednosni sud, odnosno, puka povijesna činjenica postaje nešto zlo ili dobro, ovisno kako se gleda.

Ovo pokazuje da povjesničar nije samo objektivni istraživač i vrijednosni sudac nego ponajviše pokazuje da je povjesničar predsudac povijesnih događaja, jer svim njegovim istraživanjima prethodi temeljni predsud ili predrasuda, a to je vrijednost i metafizički sud kako postoji dobro i postoji zlo. Nijedan povjesničar ne može umaći tome temeljnom predsudu, jer tumačenjem povijesnih činjenica iz prošlosti koje naziva dobrim ili zlim pokazuje postojanje tog predsuda.

Za primjer možemo uzeti jugoslavenski komunizam i Josipa Broza Tita, jer je to uvijek aktualna činjenica koja iz činjeničnog prijelazi u vrijednosno. Zašto reći kako je Josip Broz Tito bio dobar ili zao? Zar nije dovoljno iznijeti činjenicu kako je postojao bez vrijednosnog suđenja. U odgovoru na ovo pitanje postoje tri vrste odgovora i stoga tri vrste povjesničara i tri načina shvaćanja povijesti.

Prvi odgovor je kako je dovoljna činjenica kako je Josip Broz Tito postojao bez ikakvih vrijednosnih sudova. Povjesničar ovog tipa odbacuje uglavnom gadamerovske predsudove kao potrebne za shvaćanje povijesnih činjenica, a odbacuje i vrijednosno metafizički predsud o postojanju dobra i zla. Povijest se shvaća kao puki slijed događaja gdje i činjenica Hitlera i penicilina nemaju nikakvu vrijednosnu ulogu niti se vrijednosno određuju, nego se samo činjenično nabrajaju. Ovakvu povijest možemo nazvati objektivnom ili činjeničnom znanošću u punom smislu.

Drugi odgovor je kako nije dovoljna činjenica kako je postojao Josip Broz Tito nego se mora donijeti vrijednosni sud o njegovom postojanju. Povjesničar ovog tipa može reći kako je Josip Broz Tito bio dobar, kako je njegovo vladanje bilo dobro. I tu će upotrijebiti različite gadamerovske predsudove kao što je recimo stanje ekonomije, bankarskog sustava u vrijeme Josipa Broza Tita. Neke predsudove će isključiti možda religiju, politička prava, višestranačje, demokracija i umjesto njih će dodati subjektivne predsudove.

Treći odgovor je kako nije dovoljna činjenica kako je postojao Josip Broz Tito nego se mora donijeti vrijednosni sud o njegovom postojanju. Povjesničar ovog tipa će reći kako je Josip Broz Tito bio zao, kako je komunistički sustav bio diktatorski, represivan, a kao predsudove će koristiti religiju, politička prava, politička zatvaranja i ubojstva, i može umjesto stanja ekonomije dodati svoje subjektivne predsudove. Ova dva povjesničara su djelomično subjektivni povjesničari, a za njih povijest nije objektivna znanost u punom smislu, nego dio njezine znanstvenosti sačinjavaju vrijednosni sudovi o činjenicama i osobama iz povijesti.

Ova se povijest može opisati kao vrijednosna znanost, jer iz činjenica pravi prijelaz u vrijednosne sudove o tim istim činjenicama. Pitanje koje se nameće jest kako se događa prijelaz od činjenice kako je postojao Josip Broz Tito to vrijednosnog suda kako je on bio dobar ili zao? Jedno od mogućih objašnjenja jest temeljni predsud, vrijednosno metafizička tvrdnja kako postoji dobro i postoji zlo. S obzirom da povijest kao objektivna znanost u punom smislu ne raspolaže ovim metafizičkim predsudom o dobru i zlu, jer ona samo tvrdi kako je Josip Broz Tito povijesna osoba koja je postojala i ništa više, ona služi kao instrument vrijednosnoj povijesti, ona je predsud ili predrasuda one povijesti koja o činjenicama i osobama govori kao o dobrima i zlima.

Povjesničar stoga objektivnu povijest koristi kao predrasudu ili predsud za formiranje i izricanje vrijednosnih sudova o povijesnim događajima i osobama, a to znači da svaki povjesničar koji sebe smatra vrijednosnim sucem priznaje barem nesvjesno postojanje dobra i zla kao predrasude ili predsuda koji je njegova temeljna i polazna točka u istraživanju.

A vrijednosni sud o postojanju dobra i zla nije činjenični odnosno faktografski sud nego metafizički i moralni sud. Prijeporno pitanje što je povijest je i pitanje koje određuje sudbinu i život bilo kojeg povjesničara i svih činjenica koje istražuje jer nije isto ako je povijest samo činjenična znanost ili vrijednosna znanost, odnosno, nije isto činjenica da je postojao Josip Broz Tito i vrijednosni sud kako je bio dobar ili zao, odnosno, činjenična i vrijednosna povijest nisu iste znanosti, jer jedna se trudi ostati na razini faktografije i bezličnog nabrajanja, druga se više bavi metafizikom i moralom povijesnih činjenica i osoba.

Za jednu dobro i zlo ne postoje, za drugu dobro i zlo su temelj razumijevanja povijesti, ovisi o povjesničaru tko pobjeđuje u njegovim istraživanjima dobro ili zlo zato je povjesničar i metafizičar i moralist koji prošle generacije i stoljeća određuje kao dobre i zle stvarajući na taj način nove predrasude i predsudove za buduće naraštaje i nije svejedno kako povjesničar kao vrijednosni sudac sudi. Ponekad nažalost povjesničar nije svjestan da je ujedno vrijednosni sudac i mjerilo dobra i zla koje se tek treba i ima dogoditi, nego misli da je samo faktografski nabrajač pukih činjenica u čemu se uvelike vara, jer povijest nije objektivna nego vrijednosna znanost.

U Sarajevu, 26. 2. 2018.

O. J.

Gramatičari i konstitutivci

Pitanje jezika nikad nije bilo isključivo pitanje lingvistike i pitanje gramatike nego prvorazredno političko pitanje. Razlog tome treba tražiti ondje gdje postoje oni koji jezik ne razumiju isključivo samo kao gramatičko pitanje, nego i kao identitetsko pitanje. Banalan primjer može pokazati zašto je jezik i zašto treba biti također političko pitanje i zašto se ne može prepustiti gramatičarima i jezikoslovcima u apsolutnom smislu. Riječ oluja u hrvatskom i srpskom jeziku za gramatičara i jezikoslovca ni u kom slučaju nije problematična.

Gramatičar i jezikoslovac bez problema dolazi do zaključka o korijenu te riječi, njezinom gramatičkom značenju i mjestu u rečenici. Problem nastaje kada gramatičar i jezikoslovac smatra da je tim tumačenjem i pitanje jezika jednostavno riješeno. Ali što sa riječju oluja recimo u povijesnom značenju tog termina koji se odnosi na vrijeme rata? U hrvatskom i u srpskom jeziku ta riječ u ovakvom kontekstu ima sasvim dva različita i oprečna značenja. Ili što recimo s riječju genocid u srpskom i bosanskom jeziku. Gramatičar i jezikoslovac neće imati problema kao i sa prethodnom riječju što se tiče njezinog korijena, mjesta u rečenici pa čak i njenog općeg značenja ako se tu riječ usporedi s nekom općom definicijom, ali što je sa značenjem te riječi u kontekstu bošnjačkog shvaćanja vlastitog identiteta i srpskog shvaćanja vlastitog identiteta recimo u proteklih dvadeset pet godina?

Teza kako određene izraze treba rasteretiti njihovih opterećenih značenja znači ne dopustiti da određene riječi, rečenice i čitava književna djela imaju bitno značenje za nečiji identitet, njegovu prošlost i tradiciju. To bi bilo kao da tvrdimo da bilo kojeg pisca počevši od Marulića, Karadžića, Dizdara, Selimovića i Andrića treba čitati kao gramatičke priručnike za škole i fakultete bez obzira koje značenje imaju riječi u njihovim djelima, jer jedino dopušteno značenje mora biti samo ono gramatičko, a sva druga se moraju izostaviti ili isključiti. Činjenica da su određeni izrazi u nekom smislu opterećeni prošlošću je važna za izgradnju identiteta određene zajednice, i ta opterećenost prošlošću nije apsolutno kako bi neki htjeli negativna, nego i pozitivna.

Govoriti o zajedničkom jeziku je moguće u gramatici i lingvistici koje se bave jezikom pa čak i njegovom poviješću, ali na jedan neprikladan način za sam identitet zajednice koja govori tim jezikom. Naime jezikoslovac je uvijek u položaju objektivnog promatrača koji riječ gleda samo unutar jezika i njegove povijesti, ali se ne bavi značenjem te iste riječi u jednoj široj perspektivi recimo kulture, tradicije, religije i njezinog značenja u tim elementima identiteta.

Za gramatičara jezik je sredstvo komunikacije, sredstvo pisanja koje se može razvijati, ali samo na način da se mijenja komunikacija, i gramatičara ne zanima promjena identiteta zajednice nastala pod utjecajem promjene jezika, stoga gramatičar ponekad povijest, arheologiju, filozofiju i neke dijelove književnosti smatra nepotrebnim u razumijevanju riječi i njihovog značenja, jer njega zanima riječ u okviru samog jezika, ali ne i u okviru identiteta zajednice. S druge strane, recimo povjesničara neće zanimati gramatika riječi, zanimat će ga značenje riječi kroz povijest razvoja identiteta zajednice i zato će za njega recimo riječ genocid imati drugačije značenje, jer se bavi poviješću zajednice koja je genocid preživjela ili genocid počinila.

Poteškoća s jezikom je što gramatičar koji nije povjesničar, filozof, političar preuzme ulogu univerzalnog tumača riječi, jezika i njihovog značenja i jasno da se ističe samo ono područje u kojem je stručan, a to je gramatika, dok druga važna područja nastanka jezika kao što su povijest zajednice, religiju zajednice, socijalnu strukturu zajednice i njezino političko uređenje smatra nepotrebnim za razumijevanje jezika i značenja riječi.

S gledišta svoje stručnosti, gramatičar je sigurno u pravu kada određenu riječ tumači u njezinom gramatičkom smislu, nastanku i značenju i to je on i pozvan da bude zaista stručnjak drugima koji nisu gramatičari. S gledišta značenja jezika i riječi, gramatičar je samo jedan od onih koji se bave jezikom i on ne može pretendirati na apsolutizam vlastitog pogleda napose na značenje i smisao jezika u njegovoj važnosti za identitet zajednice i izgradnju toga identiteta.

Teza o jeziku kao sredstvu ili instrumentu komunikacije je točna, ali nedovoljna, jer jezik nije isključivo i samo sredstvo komunikacije nego i konstitutivni element izgradnje identiteta zajednice. Ovdje vjerojatno i leži jedan od temeljnih problema pitanja o jeziku kada je riječ o BiH. Zastupnike teze o tome da ih ne zanima kojim jezikom govore bitno je da se razumiju možemo nazvati gramatičarima. Zastupnike teze o tome kako jezik nije samo instrument razumijevanja nego i konstitutivni element izgradnje identiteta nazovimo konstitutivcima.

Gramatičari u tom kontekstu ne bi trebali baviti se pitanjima povijesti, prošlosti, ideologija i nacionalnih pitanja, nego bi se trebali isključivo baviti gramatikom i sadašnjošću. Međutim, gramatičari prelaze okvire vlastitih argumenata pozivajući se na prošlost, na tradiciju, na kulturu, na religiju obilježavajući konstitutivce kao nacionaliste, ideologe, djelitelje društva.

Sami dakle koriste jezik koji ne bi trebali, jer bi temeljna odlika gramatičara trebala biti neutralnost, a temeljni motiv komunikacija bez vrijednosnih kvalifikacija bilo koga i bilo čega. Na taj način gramatičari ne bi trebali iz vlastite perspektive govoriti u vrijednosnim značenjima o riječima kao što su genocid, povijest, prošlost, religija, islam, kršćanstvo, židovstvo, nego čisto gramatički i neutralno, jer je komunikacija ideal društva. Odnosno gramatičar bi trebao čitati recimo Andrića kao gramatički priručnik BHS jezika i ništa više.

S druge strane, konstitutivci u jeziku vide jedno od najvažnijih sredstava izgradnje identiteta, a ne samo nakupinu gramatičkih i jezičnih pravila i zato inzistiraju na jeziku kao konstitutivnom elementu, odnosno čini se da i Ustav BiH prepoznaje konstitutivnost jezika kada govori o tri jezika: hrvatskom, srpskom i bosanskom što ukazuje na to da su Ustav pisali konstitutivci, a ne gramatičari.

Konstitutivcima ne može promaći činjenica da je jezik možda uz religiju najjače sredstvo izgradnje identiteta zajednice napose kroz književnost i zato se ne mogu dogovoriti kome recimo pripada Andrić, jer razumiju važnost njegove književnosti za izgradnju identiteta zajednice i prepoznaju da Andrićeva djela nisu puki gramatički priručnici. A tu onda može doći i do različitih tumačenja, pa i manipulacija i zloupotreba značenja.

Razlika između gramatičara i konstitutivaca nije umjetna niti imaginarna, nego je stvarna što pokazuju i rasprave oko pitanja jezik kao BHS ili tri različita jezika: hrvatski, srpski i bosanski, a ta rasprava ne može i vjerojatno neće biti isključivo gramatička i svoditi se na tvrdnju dovoljno je da se razumijemo, identiteti nisu važni, odnosno, identiteti su važni i tri jezika su nužna.

Ali to je prijepor koji sama gramatika niti rješava niti želi riješiti, jer nju pitanje jezika i identiteta ne opterećuje, ali zato opterećuje prošlost, povijest, a to je područje gdje se politika kao i obično snalazi kao riba u vodi. Ono što je gramatika za jezik kao neka vrsta univerzalnog pokušaja razumijevanja cjelokupnog jezika to je isto i politika kada je riječ o značenju jezika i riječi za identitet zajednice. Obje pozicije polaze od tvrdnje o vlastitoj objektivnosti i stručnosti ne primjećujući povremenu uzurpaciju onog drugog područja od strane prvog i obrnuto.

Tako i politika uzurpira povijest, tradiciju i religiju, pa i gramatiku, dok samu gramatiku ova područja ne zanimaju, iako ima gramatičara koji pokazuju daleko veći interes za politiku u ovakvom značenju nego li za gramatiku. Zato je pitanje jezika prvorazredno političko pitanje, jer politika uzurpira ponekad sva ona područja koja su važna za jezik i identitet koji se razvija kroz jezik iako za to ne posjeduje stručnost, ali razumljiv je politički interes za pitanje jezika, jer gramatiku politika ne zanima.

Ali s obzirom da gramatika glumi nezainteresiranost i objektivnost kada je riječ o jeziku, nije ni čudno da ponekad političari odjednom postaju stručni gramatičari, a gramatičari političari, jer je uzurpacija područja onog drugog postala pravilo, a ne izuzetak. I jedni i drugi uzurpiraju jezik i identitet misleći da je njihovo tumačenje apsolutno univerzalno i hladno objektivno i da povjesničari, filozofi, sociolozi, pisci i pjesnici tu nemaju što tražiti osim da njihova djela budu tumačena kao čisti gramatički priručnici koje svi razumijemo bez problema, ili djela koja su nužna i prevažna za izgradnju identiteta zajednice.

A o tome koje značenje imaju riječi poput genocida, oluje, rata, hrvatski, srpski i bosanski gramatičari i konstitutivci imaju uglavnom oprečna mišljenja i nemaju isti ni konceptualni ni jezični okvir razumijevanja ovako opterećenih riječi, pa će njihov prijepor još dugo, dugo trajati jer jedni jezik shvaćaju isključivo kao instrument, a drugi isključivo kao identitet, a mi još nemamo jednog ili više stručnih gramatičkih političara ili političkih gramatičara koji će ukazati da su obje ove stvari bitne za jezik i mogućnost sporazumijevanja i mogućnost izgradnje identiteta zajednice i da ne moraju biti međusobno isključive, nego uključive čak i onda kada postoje pored nas i druge zajednice koje imaju i svoju vlastitu gramatiku i svoj vlastiti identitet, odnosno, svoj vlastiti jezik.

Sarajevo, 13. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): http://www.index.hr

O zaboravu

Najviše bi voljeli kad bismo mogli izbrisali dio svoga pamćenja ne prepuštajući ništa zaboravu, jer i zaborav je zapravo oblik pamćenja koji se povremeno javlja i budi, podsjećajući nas da smo mi ljudi jedina bića koja zapravo ne mogu zaboraviti.

Zaborav je polagano i svjesno nestajanje protiv kojega se bunimo i borimo. Spomenici su naša pobuna protiv zaborava, način da kažemo vremenu kako ga možemo pobijediti. Spomenici su naš pokušaj da kažemo vremenu da nas ostavi na miru, jer kroz spomenike želimo reći vremenu da ne zaboravljamo jedni druge. Kada vidimo ili promatramo bilo koji spomenik, što zapravo vidimo ako ne naš pokušaj da se nosimo sa zaboravom onih kojih više nema i da se nosimo sa vlastitim strahom da ćemo i mi jednog dana biti zaboravljeni. Svijet u kojem se krećemo puno brže zaboravlja nego neka prethodna vremena i stoljeća. Nekada se određene događaje pamtilo, prenosilo i usmeno i pismeno da bi ih se sačuvalo od zaborava.

Loše pamćenje

Ne volimo pamtiti zle događaje i ljude i time što ih ne pamtimo nastojimo ubrzati njihov zaborav i takvima ne želimo stavljati bilo kakve spomenike. Ne želimo da nas podsjećaju na ono što su nam učinili i njihovo postojanje živi samo u onim trenutcima kada mislimo sa strahom, tjeskobom, pa i mržnjom na njih. Najviše bi voljeli kad bismo mogli izbrisali dio svoga pamćenja ne prepuštajući ništa zaboravu, jer i zaborav je zapravo oblik pamćenja koji se povremeno javlja i budi podsjećajući nas da smo mi ljudi jedina bića koja zapravo ne mogu zaboraviti. Ponekad bi nam bilo dobro biti nešto poput kompjutera, imati mogućnost za kompletno brisanje sustava i svih programa i instaliranje potpuno novog sustava s novim programima bez ikakvih tragova staroga, pogotovo ako je stari sustav opterećen lošim pamćenjima.

Međutim, ako bi to bilo moguće za nas da se možemo svakih nekoliko godina resetirati sa potpuno novim pamćenjima ili barem samo onim dobrima brišući ona loša i zla, bi li bili sposobni shvatiti i svoju osobnu prošlost i prošlost društva ozbiljno nastojeći učiti iz naših zlih iskustava koja proizvode zatim loša i tjeskobna pamćenja i zaborave? Ako bismo brisali samo loša i zla iskustva ostavljajući samo ona dobra, ne bi li nas to učinilo pomalo neosjetljivima na recimo patnje i stradanja drugih?

**Slika 1: Monumenti ponekad nisu tu samo da bi podsjećali na ljude, nego i na cijele epohe, kao i na slavne povijesne događaje.**

Možemo razumjeti patnju i stradanje i tjeskobu drugoga zato jer čuvamo pamćenje na slična iskustva koja smo prošli te iako ponekad mislimo da je najbolje takva iskustva ne samo prepustiti zaboravu, nego ih potpuno – ako je moguće – izbrisati iz pamćenja, ona su – koliko god bilo bolno prisjećati ih se – vrijedna iskustva kojima otvaramo prostor empatije za razumijevanje zlog i lošeg iskustva koje je drugi prošao.

Neopterećenost zaboravom

Danas zaboravljamo događaje od jučer, zaboravljamo ljude koje smo upoznali, previše je stvari, događaja, ljudi da bismo ih sve pamtili i ne trudimo se pamtiti, zaborav je postao način življenja i stil života. Nije da ne bismo htjeli pamtiti, pogotovo ona dobra i radosna iskustva, nego zaborav više nije svjesna odluka. Kao da više ne odlučujemo svjesno zaboraviti ono što ne želimo pamtiti … zaborav je za nas nešto što više ne primjećujemo kao nešto što se događa, nešto na što ne obraćamo pažnju.

U toj neopterećenosti zaboravom polako je nestao i strah i tjeskoba da smo zaboravili druge i da će i drugi nas jednom zaboraviti. Možda zato nekad ne volimo vidjeti spomenike. Iako su spomenici naš način da kažemo kako ne zaboravljamo nikoga, povremeno se radije od njih sklanjamo jer nas podsjete nevjerojatnom snagom da smo možda zaboravili druge ljude, svoje bližnje, prijatelje i da će i nas sutra drugi, naši bližnji također zaboraviti, prolazeći pored nas kao pored spomenika, ponekad, da se podsjete da su nas zaboravili ili da se podsjete na to da će i oni biti zaboravljeni.

Umjesto zaključka

Zaborav je sastavni dio naše egzistencije, mi zaboravljamo druge ljude i drugi zaboravljaju nas. Zato se ne trebamo plašiti spomenika, oni nas podsjećaju na nešto što je normalno u ljudskom postojanju, a to je da je prošlost i zaborav sastavni dio našeg života. Spomenik je samo podsjetnik na to, ali i znak prkosa i nade da ipak neke važne ljude i događaje iz našeg života nećemo i nismo voljni prepustiti zaboravu te da ti ljudi i događaji kroz spomenike žive među nama i s nama.

U Sarajevu, 11. 5. 2017.

O. J.