Oznaka: sadašnjost

O BUDUĆNOSTI

Možda je za našu budućnost ipak bolje da za sada ostane nevidljiva, nepobjediva i neosvojiva … 

U čovjeku postoji neostvarena želja da pogleda iza zavjese u ono što se nalazi ispred, što se nalazi u njegovoj budućnosti. Poput igrača na sreću zamišlja kako u jednom trenutku točno zna gdje i u kojem mjestu se nalazi dobitni listić velikog dobitka i zamišlja kako ga kupuje. Ili zamišlja kako unaprijed vidi brojeve jackpota i unaprijed zna koju srećku treba kupiti. Dobitak je neizbježan  i razdoblje između čekanja i dobitka je izuzetno životno razdoblje poput iščekivanja dugo željenog završetka.

Mnogo mašte o sklanjanju zavjese budućnosti usmjereno je na buduće događaje koji se promatraju kao događaji ispunjenja, uspjeha, postignuća, blagoslova, sreće, zadovoljstva. U želji da vidi vlastitu budućnost, čovjek pribjegava različitim metodama i načinima koje graniče ponekad s ludilom i iracionalnim. Dok ponekad odbacuje neke razumne savjete i preporuke o vlastitoj budućnosti, s druge strane – zaluđen i oslijepljen – svoje pouzdanje stavlja u neobične taloge na dnu šalice kave, crte u svojim dlanovima, raspored zrna graha na stolu i podu, kamenje koje svjetluca i mnogo drugih sličnih metoda i načina. Želja da baci pogled u vlastitu budućnost čovjeka može odvesti u iracionalno ponašanje i iracionalna vjerovanja do te mjere da razumu ne ostaje puno prostora da čovjeka upozori na ono što je očito i na što treba stvarno obratiti pažnju u svom životu.

Glad za budućnošću može paralizirati čovjekov razum i sposobnost razumnog ponašanja i djelovanja i odlučivanja. Odjednom se razumne životne odluke koje se pažljivo planiraju i ne donose preko noći stavljaju u ruke nekog „čitača“ budućnosti koji u ispijenoj kavi i njezinom mutnom i nejasnom dnu sve vidi jasno i razgovijetno, svaki čovjekov potez, odluku. Presudne životne odluke koje zahtijevaju prisutnost i aktivno sudjelovanje razuma poput odluke za brak, odluke za odlazak u drugu zemlju, odluke o prodaji ili kupovini kuće ili stana postaju predmet najneobičnijih metoda tumačenja na način da je dovoljno da pogledate kako je kamenje u boji raspoređeno na stolu i da budete apsolutno uvjereni da je neka žena ili muškarac za vas iako razumski gledano nemate nikakvih dodirnih točaka.

Na sve moguće načine se želi vidjeti budućnost kako bi se budućnost uhvatilo, zarobilo i svezalo da bude vrijeme bez iznenađenja. Željeti znati budućnost nije bezopasno jer čovjekova znatiželja oko budućnosti koncentrira se na ono što čovjek strastveno želi, a ne uvijek na ono što bi čovjek želio izbjeći, ali nikako ne može. Koliko bi za čovjeka doista bilo utješno kad bi postojala stvarno metoda znanja budućnosti kojom bi mu netko otkrio ujutro da će večeras poginuti u prometnoj nesreći i da ne postoji mogućnost izbjegavanja tog sudbonosnog trenutka čak i kad cijeli dan ne bi izišao na ulicu u strahu od auta? Svi njegovi budući planovi o braku, novom stanu večeras završavaju i to trajno i zauvijek. Ima li čovjeka koji bi želio pod svaku cijenu znati kako mu je budućnost takva i kako je ona neizbježna?  Ili koliko je pozitivno kad bi postojala metoda predviđanja budućnosti  kojom bi čovjeku bilo otkriveno da će za mjesec dana zbog običnih bolova u trbuhu otkriti kako ima neizlječivi rak?

Želja i nastojanje da se otkrije budućnost utemeljena je na zabludi kako je budućnost isključivo i uvijek novi početak, nova stvarnost, novi život, nešto u sebi i po sebi potpuno novo i dobro. Budućnost može biti i nešto vrlo brutalno, razarajuće i uništavajuće i ona nije uvijek nekakav novi početak i novi život. Budućnost može biti vrlo brutalan i hladan kraj i završetak svega i svih novih budućnosti o kojima čovjek mašta. Zašto ne možemo budućnost ostaviti njezinoj nedogođenosti, zašto je želimo znati i što mislimo da se bitno mijenja ako bismo je znali? Mijenja li se uopće čovjekov život kad bi mu netko nekom metodom točno i precizno dao do znanja da će u budućnosti oboljeti, patiti i na kraju umrijeti u mukama? Mijenja li se njegov život bitno kad bi mu netko otkrio da će mu život biti normalan, prosječan, življen na način bezbroj drugih ljudskih života? Živjet će, oženiti se, udati se, imati djecu, imati finu obitelj, ostarjeti i na kraju umrijeti.

U želji da zna sve o vlastitoj budućnosti postoji nešto što je čovjeku zabranjeno i to mu je zabranjeno s razlogom. Iz nekog razloga sveznanje je čovjekova najveća strast i neostvarena želja, ali sveznanje pripada božanskom i nadnaravnom, ali ne pripada čovjeku. Za čovjeka posjedovati sveznanje (znati sve apsolutno) značilo bi da više nije riječ o ograničenom stvorenju nego neograničenoj moći i stvorenju koje više ne bismo mogli zvati čovjekom nego nečim nadljudskim, pa i neljudskim i nečovječnim. Strah i fascinacija budućnošću pokazuju čovjekovu spoznaju i osjećaj da iz nekog razloga ne smije sve znati koliko god to želio i da bi to značilo posjedovanje moći koju sam čovjek ne bi mogao kontrolirati, ali bi je mogao zloupotrijebiti.

Veo tajne koji prekriva budućnost svakog pojedinog čovjeka postoji i zbog toga što bi spoznaja budućnosti koja bi mogla biti hladna, kataklizmična i katastrofalna čovjeka dovela u stanje mračnih osjećaja o njemu samom i njegovom životu gdje bi bijeg od života bio najbolje i jedino rješenje. Jer što bi ponekad učinio od života čovjek kojemu je netko točno, precizno, jasno i istinito prorekao i otkrio da će za mjesec otkriti tešku bolest i umrijeti brzo? Kakva je to budućnost? Uvijek je se moguće pokušati boriti, ali budućnost je lakše pobijediti kada je iznenadite na prepad i kada ona čovjeka iznenadi na prepad.

Protiv budućnosti se ne isplati boriti vojnički i organizirano jer budućnost ne poznaje i ne priznaje tu vrstu borbe i ratovanja protiv sebe. Protiv budućnosti čovjek mora biti gerilac i protiv nje ratovati gerilski i na prepad. Osvajati je komad po komad, dio po dio i ne dopustiti joj da čovjeka zatvori u okruženje i opsadu iz kojih čovjek ne vidi izlaz. Osvajati budućnost poput gerilca, ratovati s njom uvijek pri svijesti kako u tom ratu s njom čovjek  ne može pobijediti jer je ona po naravi nepobjediva i to je njezina temeljna skrivena strana koju često previđamo u borbi s njom. Srušimo jedan most, osvojimo jednu ulicu, osvojimo jednu zgradu, jedno mjesto, jedno zemlju i olako se opustimo misleći da smo konačno pobijedili budućnost. Na trenutak pomislimo da smo osvajanjem nove ulice, novog mosta, nove zgrade zadali konačni udarac budućnosti. A onda pogledamo i vidimo u daljini bezbroj novih ulica, zgrada, gradova i ljudi. U tom trenutku treba se prisjetiti temeljnog sadržaja budućnosti. Ona je nevidljiva, nepobjediva i neosvojiva.

Ne postoji lik u dnu šalice kave, ne postoje crte dlana, ne postoji magično kamenje, ne postoji zapis, amajlija koja je moćnija od budućnosti i koja bi ju mogla jednom i zauvijek osvojiti i pobijediti. Čovjek je uvijek u gerilskom ratu sa svojom budućnošću, ali mora paziti da u tom ratu budućnost ne pokaže svu svoju ratnu moć i nadmoć i otkrije mu svoju strahotu, kataklizmičnost,  katastrofičnost i propast. Zato je ne bi trebao napadati i protiv nje ratovati tamo gdje između čovjeka i njegove budućnosti već dugo vremena vlada obostrano primirje i sporazumni prekid vatre koje i čovjek i budućnost zovu sadašnjost.

Sadašnjost nažalost nije uvijek vječno primirje između čovjeka i njegove budućnosti, ali razumnim pristupom životu i svojoj budućnosti, planirajući svoj život čovjek može dugotrajno zadržati sadašnjost kao oblik primirja. Budućnost je u svakom trenutku spremna na primirje s čovjekom i čovjek bi taj veliki ustupak koji mu budućnost daruje trebao znati prihvatiti. I uvijek biti oprezan glede budućnosti jer osim što je nepobjediva, nevidljiva i neosvojiva, ona je istovremeno i svjetla i mračna.

Koliko god budućnost krije novi život, novi početak, novu stvarnost ona također skriva i datum čovjekovog umiranja. Kad bi budućnost otkrila čovjeku datum njegovog kraja, u tom trenutku čovjek bi izgubio rat i njegova gerilska osvajanja budućnosti postala bi besmislena. Ovako živeći u krhkom primirju s budućnošću, odnosno, u sadašnjosti čovjeku ostaje nada da će pobijediti u ratu s njom, iako je što se tiče fizičkog kraja i datuma fizičke smrti rat s budućnošću izgubio prije nego je taj rat i započeo.

Ali možda postoji nešto poslije svega, nešto gdje će čovjek pobjednički podignuti ruke u zrak i pobijediti budućnost? Ali to ne znaju ni čovjek ni budućnost, ali možda postoji Netko tko zna, i ako taj Netko ne želi da čovjek  zna apsolutno sve o svojoj budućnosti, da čovjek bude sveznajući, onda bi bilo mudro ne pokušavati biti sveznajući i pokušavati ukloniti veo tajne s vlastite budućnosti jer što ako uklonite veo i samo nađete datum smrti i svoj nadgrobni spomenik i ništa više????? Ovako mudrije je ostaviti budućnost prekrivenu velom, možda nije ni predviđeno da ga čovjek ukloni i uklanja nego da ga ukloni Netko tko je pobijedio u ratu protiv budućnosti i sam postao Nevidljiv, Nepobjediv, Neosvojiv i Vječan… ali Netko tko nikada nije želio rat s čovjekom nego vječno primirje od samog početka…

U Sarajevu, 19. 11. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O doživljaju: virtualno i prirodno iskustvo stvarnosti

I događa se ponekad čovjeku da gledajući prošlost određenih životnih događaja na slikama nema sjećanja o tome kako se osjećao i kako je doživio taj događaj; naprosto, kao da se dogodilo nešto u čemu nije sudjelovao. I dok je možda davno čovjek živio sadašnjost jer nije imao drugog izbora, danas se čini da živi prošlost – ne zato što ne želi živjeti u sadašnjosti – nego jer se njegovo shvaćanje stvarnosti izmijenilo…

U vrijeme kada nije postojala fotografija čovjek je pisanjem ili pamćenjem čuvao vlastitu prošlost. Rijetko je imao privilegiju da njegova prošlost bude zapisana, osim ako nije ulazio u važne i presudne osobe svoga vremena. Kako je čovjek recimo srednjeg vijeka, neki kmet nekog feudalca pamtio svoju prošlost? Ili neki drevni nepoznati čovjek puno prije? Zapisivati je nije mogao jer nije ni znao pisati, o njemu se nije pisalo niti ga se spominjalo jer je njegovo postojanje bilo beznačajno. Bio je anonimni čovjek svoga vremena o čijim se zemnim ostatcima ne zna ni gdje su.

Danas nema anonimnih ljudi kao što je bio slučaj sa srednjovjekovnim nepoznatim kmetom. Danas je stvarnost postala dostupna svakom čovjeku koji posjeduje smartphone i pristup internetu. Iako uvijek ima pokoji čovjek koji u ovakvom svijetu želi ostati anoniman, većina ljudi postala je dostupna i to svatko svakomu.

Drevni nepoznati čovjek nemajući mogućnost da zapisuje i pamti vlastitu prošlost, oviseći o apsolutnoj samovolji svoga gospodara nije ni planirao niti je mogao planirati svoju budućnost. Njemu je jedino preostala sadašnjost i to ono vrijeme od izlaska do zalaska sunca. Radeći mukotrpno u sadašnjosti pronalazio je motive za vlastito pamćenje. Možda se nije toliko prisjećao svoga tegobnog djetinjstva, nego se prisjećao mirisa polja, trave, njive, sunčevih zraka, rose, boje cvijeća i tako gradio svoje pamćenje.

Možda nije započinjao svoja sjećanja onim „kad sam bio dijete“, nego je radije govorio „onda kada je miris cvijeća pored rijeke bio ugodan … kada je pokrivač od trave bio mekan, kada je jutarnja rosa polako iščezavala pod zrakama jutarnjeg sunca“. Govorio je kao netko tko živi sadašnji trenutak, kao netko tko živi sadašnjost i živeći u njoj te kroz nju stvarao neko svoje pamćenje povezano za zemljom i prirodom.

Svjetlosnim godinama smo daleko od toga čovjeka, ne toliko zbog naše tehnološke superiornosti, nego radije zbog našeg shvaćanja stvarnosti. Danas se stvarnost fotografira, nije da ju se toliko živi. Jutarnja rosa i izlazak sunca ne mora biti doživljen nego fotografiran, odlazak na koncert ne mora biti doživljen nego fotografiran i tako jedan određeni broj životnih događaja koji se žive u stvarnosti više se ne doživljavaju nego se fotografiraju.

I događa se ponekad čovjeku da gledajući prošlost određenih životnih događaja na slikama nema sjećanja o tome kako se osjećao i kako je doživio taj događaj; naprosto, kao da se dogodilo nešto u čemu nije sudjelovao. I dok je možda davno čovjek živio sadašnjost jer nije imao drugog izbora, danas se čini da živi prošlost – ne zato što ne želi živjeti u sadašnjosti – nego jer se njegovo shvaćanje stvarnosti izmijenilo.

Ako je drevni nepoznati čovjek u mirisu cvijeća ili oranju njive tražio načine za izgradnju vlastite prošlosti, činio je to jer je njegov doživljaj sadašnjosti bio prirodan, autentičan. Naravno da čovjek i danas teži prirodnom i autentičnom doživljaju stvarnosti, ali je njegov doživljaj stvarnosti osiromašen digitalizacijom stvarnosti.

A to osiromašenje se javlja u nastojanju da se svaki sadašnji događaj na neki način prvo informatizira ili digitalizira, pa tek onda da se proživi, doživi u svojoj prirodnosti i autentičnosti. Čini se važnijim danas digitalno zabilježiti izlazak sunca nego ga pokušati doživjeti kao osoban i autentičan doživljaj samog sebe, čak i onda kada smo svjesni da ako ga digitalno ne zabilježimo, nećemo možda više nikada biti u situaciji i prilici fotografirati nešto slično.

Stalno nastojanje da se stvarnost doživljava i živi digitalno i informatički, a ne autentično i prirodno nevjerojatno povećava broj uspomena koje se digitalno čuvaju na USB stickovima, hard diskovima, memorijskim karticama, ali paradoksalno smanjuje čovjekove mogućnosti da se uistinu prisjeti svoga osobnog iskustva, svojih osobnih osjećaja dok gleda svu silu digitalnih uspomena.

Naravno, tu i tamo poneka digitalna uspomena na kompjutoru u čovjeku probudi određene osjećaje, ali velika količina osobne prošlosti koju čovjek digitalno čuva u jednom trenutku čovjeka učini neosjetljivim te se gledanje slika pretvori u jedno iskustvo melankolije, tuge, bez obzira o kojim je doživljajima riječ, tako da čovjek gledajući slike vjenčanja, sprovoda, izlaska iz bolnice ima isti osjećaj, a to je da je sve to prošlo i da su svi ti događaji u sebi jednaki.

Ono što digitalizacija stvarnosti stvara od čovjeka jest da prestaje biti sposoban u sebi razlučiti različite osjećaje o događajima iz svoje osobne povijesti, nego se svi ti događaji ponekad spajaju u jednu jednoličnu struju sličica koje prolaze ispred njegovih očiju dok dodiruje tipku na tipkovnici.

Možda uslijed prejake digitalizacije stvarnosti čovjek nastoji povremeno pobjeći u prirodu, potražiti neki prirodni i autentični doživljaj stvarnosti i vlastite sadašnjosti kako bi kroz taj doživljaj mogao graditi svoju osobnu prošlost, prisjećajući se recimo planinarenja po nekom šumskom putu, nekog izvora vode, vjetra što struji kroz grane drveća.

Uslijed digitalizacije stvarnosti gdje se sve događa u slikama i bilježi u slikama čovjek gubi nekako osjećaj da je on konkretna osoba koja doživljava konkretnu sadašnjost, pa nastoji poput drevnog nepoznatog čovjeka kojemu je sadašnjost bila jedina mogućnost izgradnje vlastite prošlosti, pobjeći ako ništa barem u prirodu daleko od digitalnih slika.

I suvremeni čovjek u jutarnjoj rosi, u dodiru hladne vode, u mirisu cvijeća želi na trenutak pobjeći od digitalne stvarnosti ne bi li autentično doživio svoju sadašnjost, bez slikanja i digitaliziranja, nego direktno i konkretno, jer postaje svjestan da digitalizacija stvarnosti krije opasnost osiromašenja autentičnog doživljavanja vlastite stvarnosti i sadašnjosti u čemu je opet drevni nepoznati čovjek bio nadmoćan postmodernom digitalnom čovjeku.

 

U Sarajevu, 19. 10. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version