Oznaka: razmišljanje

POZITIVNO RAZMIŠLJANJE I ZAMKE NESVJESNOG UMA

„Razmišljati pozitivno” predstavlja vjerojatno najslavniju mantru tzv. popularne psihologije, no svi oni koji su se iole ozbiljnije pokušali natjerati da razmišljaju u tome smjeru sigurno znaju da je to poprilično teško. Stoga brojni autori danas smatraju čak kako pozitivno razmišljanje predstavlja najobičniji mit i njihovo stajalište otprilike nalaže kako je za ljude sasvim normalno da pokatkada razmišljaju i negativno, a ako u svemu tome uspiju održati ravnotežu, s pravom će se moći smatrati sretnim i pozitivnim ljudima.

Jedna od ponajvećih poteškoća koja nam onemogućuje pozitivno razmišljanje u njegovom kontinuitetu izvire iz diskursa našeg svjesnog i nesvjesnog uma. Ova dva dijela naše psihe se u mnogo toga ponašaju suprotstavljeno. Što na jednog utječe poticajno, to onog drugog ostavlja nezainteresiranim. Što jednom znači da, onaj drugi će to vjerojatno čuti kao ne. Pri tome treba računati na jednu važnu stvar: mi se kudikamo bolje razumijemo s našim svjesnim umom, ali s druge strane, nesvjesni um je nositelj cjelokupne psihičke energije. Odatle proizlazi i vitalan interes da ga pokušamo bolje shvatiti te pridobiti na svoju stranu. Pogledajmo malo detaljnije:

Ovdje i sada. Svjesni um i nije previše vezan mjestom i vremenom. Čak bi se moglo reći da mu je veći užitak roniti po prošlosti i budućnosti nego prebivati ovdje i sada u sadašnjosti. Također, snažno ga privlače i prostorno udaljene stvarnosti. S druge strane, s nesvjesnim umom stvari idu posve drugačije. Prošlost ga deprimira, a budućnost ga plaši, dok ga daljina, čini se, ostavlja nezainteresiranim. Stoga on najbolje pristaje uz ono što je ovdje i sada. Zato ako pokušate bilo sebe ili nekog drugog motivirati sa onim „bit će bolje”, znajte da nesvjesni um ništa posebno neće čuti, pa čak ni u slučaju da se radi o solidno utemeljenoj nadi. Njemu jednostavno treba neki „ovdje i sada konkretni” poticaj … nekakva blizina, nekakva topla riječ ili, još bolje, topao zagrljaj.

Čulnost i apstrakcija. Svjesni um je po sebi poprilično apstraktan i ne ovisi puno o čulnim podražajima. Kao primjer za ovo možemo uzeti čitanje dobre knjige. Premda vaše oči vide samo slova, vaš um vidi puno više i dublje, i to počesto sve skupa tako dobro da se na koncu posve razočarate skupom filmskom adaptacijom dotične knjige uz nezaobilaznu primjedbu: „Knjiga je definitivno puno bolja od filma!” S druge strane, nesvjesni um je puno više čulan nego apstraktan. Hrpa slova je za njega samo najobičnija hrpa slova. Stoga on pored onog prije spomenutog zagrljaja voli i glasno te jasno izgovorene riječi, kao što voli i neverbalnu komunikaciju. Kuriozitet je da ovo ne važi samo dok pokušavamo motivirati druge nego i sami sebe. Tako bi one neke lijepe motivirajuće misli i krilatice i samom sebi trebalo počesto deklamirati na glas. Tu je dobro došla, kako rekosmo, i neverbalna gestikulacija rukama, a slično važi i za vizualizaciju. Jednostavno, naš nesvjesni um voli vidjeti, čuti i osjetiti.

Emocije i strast. Dobro razvijen svjesni um voli činjenice i argumente, kao što uz njih voli smirenost i odmjerenost govornika. U tome smislu su već grčki stoici prezirali one isuviše emotivne i strastvene govornike. Međutim, sve ovo ne vrijedi i za naš nesvjesni um. On itekako voli osjetiti emociju i strast u nečijim riječima. Kako je to govorio prvak srednjovjekovne skolastike Sv. Toma Akvinski: „Samo vatra može zapaliti vatru”! Bez toga smo u vječitoj opasnosti da se prometnemo u mudre ali deprimirane intelektualce. Stoga ponovno treba imati na umu ono da je nesvjesni um nositelj cjelokupne psihičke energije. I ako našim dobrim mislima i idejama želimo pridodati živost i vitalnost, morat ćemo znati motivirati i ovaj nesvjesni um, a ne samo onaj njegov svjesni dio.

Zamka negacijskih oblika. „Kako si?” „Nisam loše.” A zašto ovdje bolje ne reći ono: „Uglavnom sam dobro”? Važno je naglasiti da su svjesnom umu obje opcije smislene i prihvatljive, no za nesvjesni um se kaže kako nikako ne voli negacijske oblike u govoru, pa o čemu god da je riječ… „Nije bilo puno ljudi na koncertu.” Zašto bolje ne reći: „Bilo je malo ljudi na koncertu”! … „Ni slutio nisam da će ovo ispasti tako dobro.” Kažu da bi bilo bolje reći: „Moja očekivanja su u početku bila znatno manja!” Negacijski oblici u govoru, osobito u našoj slavenskoj dvostrukoj varijanti našim izgovorenim formulacijama kudikamo mogu dati nekakvu posebno efektnu notu. No treba biti oprezan jer ovo je prvenstveno sud svjesnog uma. Nesvjesni um bolje pristaje uz pozitivne formulacije. Sa ovim smo izgledno dotakli jednu vrlo važnu stvar zbog koje je u praksi cijeli naznačeni koncept pozitivnog razmišljanja vrlo često na lošem glasu. Naime, neki ljudi kao da pod ovim smatraju da pozitivno razmišljanje podrazumijeva stanovito nepriznavanje i izvrtanje činjeničnog stanja. Ako nisu dobro, oni smatraju da je bolje i za njih i druge da kažu da su dobro, a zapravo bi trebali reći ono treće: „Loše smo”! Izokretanje istine na koncu nikad ne može biti pozitivno, nego je potrebno reći istinu kakva jest, ali formulirati je na pozitivan način. Uz to po mogućnosti što kraće i jednostavnije.

Poduzimanje konkretnih koraka. Već smo prije rekli kako se nesvjesni um po sebi ne voli puno zavlačiti u budućnost, pa čak ni u onu bližu. Tome naprotiv, on bi radije nešto konkretno, ovdje i sada. To je ujedno i glavni razlog zašto od onih planova tipa „Počinjem učiti od ponedjeljka” ili „Od sutra sam na dijeti” na kraju i ne bude ništa posebno. Naša nutarnja volja se jednostavno ne uspijeva dobro prikačiti za nekakav genijalni sutrašnji plan našeg svjesnog uma. Stoga najbolje promjene na koncu obično i ostvarujemo u onim stvarima glede kojih smo počeli poduzimati nešto istog dana kad su nam ove i bile pale napamet, pa makar to bio jedan sasvim mali korak, ali konkretan korak.

U Sarajevu 1. X. 2020.

M. B.

Izvori:

– Tchiki DAVIS, Positive Affirmations: 11 Keys to Affirmations That Work (7. I. 2019), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/click-here-happiness/201901/positive-affirmations-11-keys-affirmations-work (Stanje: 1. X. 2020.).

– https://www.psychologytoday.com/intl/therapy-types/positive-psychology (Stanje: 1. X. 2020.).

– Subconscious Mind – How to Unlock and Use Its Power (14. III. 2018.), https://thriveglobal.com/stories/subconscious-mind-how-to-unlock-and-use-its-power/ (Stanje: 1. X. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Tom Holt

KOLIKO STVARNO ZNAMO O DRUGIM LJUDIMA?

Pun strepnje i brige, britanski premijer Neville Chamberlain 1938. odlazi u München razgovarati s Hitlerom oko odnosa njihovih dvaju zemalja. Pri tome se svojski potrudio da dešifrira Hitlera i prodre u njegove skrivene namjere, i nakon toga se sav spokojan i zadovoljan vratio u London, potpuno uvjeren kako Hitler nema nikakvih agresivnih namjera i ambicija prema Britaniji. Naravno, bijaše to užasno velika i skupa pogreška. Tri godine kasnije, Britaniju i Britance će krvavo puno koštati kronična nepripremljenost na rat protiv jakog i agresivnog protivnika. štoviše, to isto će posredno koštati jako puno i brojne druge europske zemlje, kao u ostalom što će koštati i same Nijemce. Jer logično, da su se tamo odmah negdje na početku susreli sa odlučnom reakcijom saveznika, rat se vjerojatno ne bi stigao ni rasplamsati do pune mjere.

U svojem popularnom djelu „Talking to Strangers”, englesko-kanadski novinar i publicist Malcom Gladwell pokušava proniknuti u već naznačenu ljudsku nesposobnost prodiranja u tuđu iskrenost i namjere. Pri tome se on, kako sugerira i sam naslov knjige, osobito fokusira na komunikaciju s nama manje poznatim osobama, jer s druge strane, one iz naše blizine već nekako i uspijemo dešifrirati s vremenom. Ali eto, pored ovih, svi se mi prije ili kasnije nađemo u situaciji da moramo razgovarati o vrlo važnim stvarima s potpunim neznancima, a vidimo da se tu na kraju očito i nije tako teško prevariti.

Pozivajući se na veći broj recentnih socioloških i psiholoških istraživanja, Gladwell dolazi do procenta od 54% – kad je u pitanju naša uspješnost u razotkrivanju tuđih laži i prijevara. Pri tome je osobito zabrinjavajuće što naznačeni procent važi manje-više podjednako za sve, kako za usputne amatere tako i za profesionalne policajce, suce, odvjetnike, tužitelje, analitičare i sl. Mi smo u suštini tako tanki u prepoznavanju tuđih laži i obmana da su, recimo, već današnji sustavi vještačke inteligencije uspješniji od nas za čitavih 20%. Što je dakle ovome razlog?

Gladwell, opet kroz osvrt na brojna različita istraživanja, pronalazi, koliko god to možda čudno zvučalo, da je ljudima povjerenje svojevrsno zadano društveno ponašanje, odnosno, većina ljudi će uvijek vjerovati na riječ drugim ljudima sve dok ne postoji očit signal da oni zapravo lažu. Pri tome tragamo za kontradikcijama, izbjegavanjem pogleda, znakovima nelagode, neuroze i sl. No, uvježbani i iskusni lažljivci sve to itekako dobro znaju, te stoga uspijevaju izigravati poštene i iskrene ljude. S druge strane, neki nam ljudi zbog vlastite nesigurnosti i niskog samopouzdanja mogu izgledati vrlo neuvjerljivo, pa tako onda ni krivi ni dužni dospijevaju na listu „uobičajenih sumnjivaca”. Cijeloj situaciji nisu od pomoći niti one neke uobičajene ljudske predrasude. Tako, recimo u Americi, po Gladwellovim riječima, povjerenje je skoro uvijek na strani visokih bijelih muškaraca. Zbog toga ne čudi da se obično njima skoro redovito povjeravaju one najviše političke i gospodarske pozicije i funkcije. S druge strane, od tamo nas opet svakih malo sustigne vijest o nekom sirotom crncu koji je ni kriv ni dužan odležao dvadeset ili trideset godina u zatvoru. U tom smislu, Gladwell primjećuje kako život definitivno nije kao epizoda „Prijatelja” – aludirajući pri tome na transparentnu glumu u ovoj popularnoj humorističkoj seriji. Ono, tamo se uvijek jasno vidi i zna tko je sretan, a tko ljut; tko iskren, a tko smišlja tamo nešto…

U svojem drugom popularnom djelu „Blink”, Gladwell uopće preispituje cijeli koncept našeg ljudskog razmišljanja, pronalazeći kako je u mnogim životnim situacijama doslovno bolje ne razmišljati. Pri tome svakako misli na intuiciju koja se javlja u nama u vidu dobrog ili lošeg (pred)osjećaja oko nekih ljudi, situacija i izbora. Pozivajući se pri tome ponovno na različita istraživanja, dolazi do odlučujućeg značenja one prve dvije-tri sekunde nekog našeg kontakta ili izbora. Osjećaj koji se pri tome javlja pokazuje se na kraju uglavnom neobično točnim. Dakle, samo prve dvije-tri sekunde, a ne ono kasnije, jer kasnije se već u cijelu stvar mogu uplesti i neke naše predrasude, strahovi, bilo pretjeran oprez ili naša stara djetinjasta naivnost.

Za kraj bismo rekli da se u svemu ovome itekako važno osvrtati na svoja dosadašnja životna iskustva. Ona nam mogu skoro nepogrešivo reći kad je dobro da se oslanjamo na intuiciju, a kad je dobro ipak malo i razmisliti, te dodatno preispitati stvari.

U Sarajevu 22. XII. 2019.

M. B.

 

Link na povezanu temu: http://poptheo.org/vaznost-prvog-do…utaka-poznanstva/ ‎

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sharpshutter

Odraslima logično, djeci neshvatljivo – o problemu dječjeg neshvaćanja koncepta uzroka i posljedice

Roditelji i svi oni koji imaju iskustvo rada s predškolskom djecom često se nađu u situaciji kako po peti put npr. trogodišnjaku objašnjavaju nešto, a on ih uopće ne doživljava i nastavlja po svome. Također, ako ste više vremena proveli s djecom, mogli ste primijetiti kako su skloni laganju, maštanju i izmišljanju priča. Iako svi ponekad pribjegavamo lažima, kod manje djece je to specifična pojava. Isto tako, vjerojatno niste mogli zaobići njihova, možemo slobodno reći dosadna, mnogobrojna pitanja i potpitanja. Koliko god se trudili odgovoriti im u nadi da je to zadnje, uvijek se nekako pojavi sljedeće zašto. Ponekad djeluje kao da se ona samo poigravaju s odraslima, kao da namjerno ne slušaju. Iako su to sve nekakve normalne karakteristike u tom razdoblju, potrebno je znati uzrok svega toga kako bismo mogli adekvatno odgovoriti na njihove potrebe.

Nerazumijevanje odnosa uzroka i posljedice

Prije svega, djeca ne razmišljaju na isti način kao odrasli. To nam je valjda svima jasno ili ipak nije. Švicarski psiholog Jean Piaget koji se posebno zanimao za dječju psihologiju u svojem djelu ”Dječji jezik i mišljenje” ističe kako je mnogim odraslima teško shvatiti djecu jer su zaboravili da logika nema nikakvu ulogu u djetetovu umu. Ono što je kod djece, posebno one mlađe od sedam godina, specifično je to da ona ne razumiju odnos uzroka i posljedice. Ono što je odraslima sasvim logično, na primjer, lopta se kotrlja nizbrdo jer je strmo i gravitacija ju vuče dolje, djeci uopće nije logično.  Za njih se lopta kotrlja jer joj se prohtjelo. Možda nam zvuči smiješno, ali za njih je to jedini ”logičan” odgovor. Isto tako, ona ne razumiju da voda teče od izvora prema ušću. Za njih bi bilo skroz prihvatljivo da je i obratno. Razlog nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice je taj što su djeca usmjerena na sebe. Ona čak ne mogu najbolje ni razumjeti potrebe drugih. Tek u kasnijim godinama ta egocentričnost opada te se javlja osjećaj empatije koji naravno treba razvijati. Kao što ne mogu povezati uzrok i posljedicu, djeca ne mogu povezati ni prošlost, sadašnjost i budućnost. Na primjer, upravo ste uspavali svoje jednogodišnje dijete, dolazite u dnevni boravak te nalazite svoje nešto starije dijete kako se igra s prijateljem i pri tome proizvode strašnu buku. Umjesto da im kažete kako moraju biti tiši jer će se u protivnom djetešce probuditi, radije im predložite neku drugačiju igru s manje buke, a kao objašnjenje im recite da će to pomoći djetešcu da bolje i mirnije spava. Dakle, u ovom primjeru vidimo da djecu treba usmjeriti na sadašnji trenutak, na ono što trenutno mogu učiniti umjesto da im objašnjavate koje će negativne posljedice prouzročiti njihovo ponašanje. Ovo potonje djeca neće shvatiti, a vi ćete izgubiti strpljenje upornim ponavljanjem razloga.

Ovo je jedan od dodatnih razloga zašto djeca u školu kreću baš sa sedam godina iako ni tada mnoga od njih još ne shvaćaju kauzalnost i dokaze. Osim toga, u toj dobi dotadašnje simboličko mišljenje zamjenjuje konkretno pa im je lakše razumjeti mnogo toga nego prije, dok se tek sa dvanaest javlja apstraktno mišljenje. Stoga, pokušajte zamisliti u kakvoj je situaciji dijete koje sjeda prvi put u školske klupe sa šest ili nepunih sedam godina. Osim što je to za njega potpuno nova stvarnost, njemu nije jasno zašto mora učiti, slušati učitelja, pisati zadaću. Razlozi koje im odrasli nude njemu nisu prihvatljivi. Ako je situacija već takva da dijete treba krenuti u školu sa manje od sedam godina, onda bi barem učitelji i roditelji trebali biti upoznati sa psihološkim razvojem djeteta te mu u skladu s tim pristupati i davati odgovore.

Na koncu, ne treba se frustrirati ako se čini da nas djeca ne razumiju najbolje, jer ona nas niti ne mogu razumjeti najbolje i trebat će im dosta rada, vremena i odrastanja da počnu rezonirati stvari na način odraslih. Stoga je potrebno puno strpljenja u radu s djecom, a Saint-Exupéry bi dodao da djeca trebaju još više strpljenja s odraslima.

U Mostaru 1. 10. 2019.

K. L.

 

Izvori:

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z., Zagreb, 2011.

David Isaacs, Izgrađivanje karaktera, Verbum, Split, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

OVERTHINKING – KAKO SE OSLOBODITI PRETJERANOG RAZMIŠLJANJA?

Overthinking ili u slobodnom prijevodu sa engleskog – pretjerano razmišljanje možemo opisati kao stanje u kojem previše razmišljamo i analiziramo određene situacije, probleme, događaje bilo iz naše prošlosti ili budućnosti, a kao posljedica toga javlja se prevelika zabrinutost, anksioznost, nemir, strah itd. Ono proizlazi uglavnom iz uspoređivanja s drugima i fokusiranja na negativne aspekte određene situacije. Ovo je sve češći problem s kojim se ljudi susreću, a procjenjuje se da su čak 73% osoba u dobi između 25-35 godina žrtve ovoga ”začaranog kruga”. Svakako da kad se nađemo pred nekim ozbiljnim problemom ili kad smo u dilemi moramo pažljivo razmotriti i promisliti o svim mogućim posljedicama koje mogu proisteći iz našeg poteza ili odluke, ali se ne smije ostati samo na tome, potrebno je donijeti tu odluku, potrebno je nešto konkretno napraviti. Upravo je u tome problem s pretjeranim razmišljanjem. Ono nas onesposobljava za djelovanje. Stvara u nama osjećaj nemoći, straha, jednostavno nas zarobljava. Previše razmišljanja o događajima iz prošlosti ili pak o vlastitoj budućnosti sprječava nas da živimo u sadašnjosti. Zapravo, nije problem kada povremeno razmišljamo o nekim greškama iz prošlosti, ali na koncu tu istu grešku iskoristimo kao primjer što ne smijemo napraviti ubuduće ili kada se pred nama nalazi neka važna odluka koju trebamo donijeti pa nas to neko vrijeme opterećuje. Problem nastaje kad naprosto previše vremena provodimo u razmišljanju o svakom mogućem potezu kojeg smo napravili ili kojeg tek trebamo napraviti. Na taj način mi počinjemo živjeti u mašti, u našem umu. Vodimo monolog unutar svojih misli koji ne dovodi ni do kakvog dogovora, rješenja nego se jednostavno nastavlja u nedogled. Pitamo se je li uopće moguće zaustaviti ovakvu navalu negativnih misli? Moguće je, itekako. U potrazi za mogućim rješenjima osvrnut ćemo se na tekst psihoterapeutkinje Amy Morin za Psychology Today.

Kako se osloboditi pretjeranog razmišljanja?

 Amy Morin u svojem tekstu navodi 6 savjeta kako se osloboditi pretjeranog razmišljanja:

  1. Obratite pozornost! – Ovo je vjerojatno i najteže primjenjiv savjet. Nije lako zaustaviti misli kad one jednom navale, ali upravo posvješćivanje samog problema i jest prvi korak ka njegovom rješavanju. Dakle, potrebno je primijetiti kada počnemo previše razmišljati, tj. kada previše brinemo o situaciji na koju ne možemo utjecati te potom sami sebi priznati da naše misli nisu produktivne. Tek tada ćemo biti u stanju iste i zaustaviti.
  2. Pobijedite svoje misli! – Ovdje se prvenstveno radi o negativnim mislima koje nam zaokupljaju um. Stoga, prije nego npr. zaključimo kako nećemo položiti ispit jer nismo uspjeli zapamtiti jednu definiciju, potrebno je priznati sebi kako pretjerujemo te naučiti kontrolirati negativne misli prije nego izludimo sebe i one oko sebe.
  3. Koncentrirajte se na pozitivno rješavanje problema! – Razmišljanje o problemima neće dovesti do njihovog rješenja. Stoga je potrebno svoju pažnju usmjeriti na pozitivna rješenja tako što ćemo si postaviti pitanje: ”Što konkretno mogu napraviti?”, a ne: ”Zašto se to meni dogodilo?”.
  4. Nađite vremena za razmišljanje! – Ovaj savjet djeluje kao da potiče na dodatno razmišljanje, a mi se istog želimo osloboditi. No, ključ je u tome da tijekom dana rezerviramo 10 do 20 minuta za kukanje, razmišljanje, preuveličavanje, dramatiziranje, ali kada to vrijeme istekne onda se prebaciti na nešto pozitivno i produktivno. Dakle, ono što smo do sada radili većinu vremena, sada treba ograničiti na točno određeno vrijeme.
  5. Vježbajte živjeti u sadašnjosti! – Već smo ranije spomenuli kako nas overthinking sprječava da živimo u sadašnjosti. Zato sebi trebamo posvijestiti da ono što je bilo jučer ne možemo promijeniti te da ne možemo znati što će biti sutra tako da se ne isplati plakati za prošlošću niti se nervirati zbog budućnosti. Potrebno je živjeti i djelovati sada. Stoga se moramo vježbati biti prisutni u sadašnjem trenutku.
  6. Promijenite program! – Ne možemo prestati pretjerano razmišljati ako sami sebi govorimo da moramo prestati toliko razmišljati. To samo može proizvesti da još više razmišljamo. Zato se trebamo zaokupiti nečim korisnim, npr. čitanjem, sportom, druženjem s prijateljima i sl. U tom smisli Albert Einstein reče: ”Ne možemo riješiti probleme koristeći se istim načinom razmišljanja koji smo upotrijebili stvarajući ih”.

Umjesto zaključka

Razmišljati o prošlosti i budućnosti je neizbježno pa i korisno ako nas dovodi do rješenja problema ili do ispravne odluke. Ali razmišljati, a ne djelovati ne samo da je nekorisno, nego može biti i vrlo štetno kako za naše zdravlje tako i za našu budućnost. Ili kako to lijepo primijeti velški glumac Anthony Hopkins: ”Umiremo od prevelikog razmišljanja. Ubijamo se polagano razmišljajući o svemu. Razmišljaj. Razmišljaj. Razmišljaj. Ionako nikad ne možeš vjerovati čovjekovom umu. To je zamka smrti”.

U Mostaru, 20. 2. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version