dobro – Poptheo Web Portal

O osvajaču

Želimo biti osvojeni. Nekad ne možemo odoljeti. Jedva čekamo. Zašto ne možemo odoljeti nečijem osvajanju? I zašto kada smo osvojeni, govorimo da smo opijeni? Kada fenomen osvajanja prati fenomen dobra, nikad se ne bunimo protiv tog osvajanja. Rado pristajemo da nas osvoji nečija plemenitost. Ljubav. Iskrenost. Dobrota. Poštenje. Osvajanje se tada ne doživljava kao pokoravanje i porobljavanje, nego kao iskustvo slobode. Kao da nas nečija dobrota osvoji i „tjera“ da i sami pokušamo doseći granice dobrog. Obično nam je prva pomisao kad razmišljamo o osvajanju da nećemo dopustiti da nas netko osvoji jer je to ropstvo i ugnjetavanje. Ipak, kada iza osvajanja stoji dobro kao temelj, takvo osvajanje ne odbijamo, dapače potičemo ga. Kad netko od nas kaže kako je opijen jer ga je netko osvojio, govori kako ga je neko dobro u nekom privuklo i zavelo. I dobro ima sposobnost zavođenja i privlačenja i kao osvajanje ono je uvijek opijenost koja u nama budi osjećaje zadovoljstva i ispunjenja. Kada dobro kao fenomen prati osvajanje, naša potreba da budemo identični ili jedno s drugim nije potreba za vlašću, kontrolom i nadmoću. Kada nas osvoji nešto dobro u muškarcu ili ženi, želimo biti jedno u tom što nas je osvojilo. Biti savršeni poput njega/nje, biti pouzdani poput njega/nje. Osvajanje koje se temelji na dobru nikad nema potrebu i želju da drugim vlada odvojeno od sebe kao despot. Ima potrebu da s drugim bude jedno u onome u čemu nas je drugi osvojio. Poštenje. Otvorenost. Korektnost. Osvajanje se javlja kao fenomen dobra i kao nešto dobro. Takvo osvajanje teži da zajedno s drugim rastemo u onome u čemu se divimo njegovoj osobi i zbog čega smatramo da smo osvojeni. Želimo zajedno s njim rasti.

Osvajanje može biti dominacija. Pokoravanje. Stroga zabrana. Zatiranje. Potreba da se ne bude identično s drugim u dobru, nego da drugi postane dio moga ja tako da ga potpuno ukinemo. Ova vrsta osvajanja se javlja i kao fenomen zla. Osvajanje kao fenomen zla teži biti savršeno u zlu. Sebičnost. Zavist. Dvoličnost. Mržnja. Osvajanje koje se temelji na zlu teži zlom savršenstvu u manama i nedostatcima. Osvojiti drugoga i ukinuti ga da bi mi postali najdvoličniji, oni koji najviše mrze, koji su najsebičniji i najzavidniji. Onaj koji osvaja temeljeći osvajanje na zlu, teži biti apsolutno samostalan jer zlo po svojoj naravi teži isključenju svih i svega osim samo sebe. Odatle i potreba kod zlih osvajanja da se ukine narod, jezik, kultura drugačiji od mog, koji nam je tuđi. Ne može se tolerirati postojanje drugog. Ne može se željeti čak ni da se bude zao kao drugi. Teži se isključivo ukidanju i uništenju svih jer zlo ne podnosi suparnika ni onda kada je drugo zlo u pitanju. Dobro je sposobno tolerirati i poticati drugo dobro da raste, zlo je sposobno zatirati samo sebe da bi ostalo apsolutno samo i jedino vladalo nad svakim. Ponekad se zna reći kako „zlo proždire samo sebe“. Onda i osvajanje utemeljeno na zlu ne može željeti sjedinjenje s drugim. Može težiti samo njegovom dokidanju i trajnom ukidanju. Zato se bunimo protiv osvajanja temeljenog na zlu jer osjećamo i bez znanja i istraživanja da nas takvo osvajanje ne želi učiniti poput sebe, nego nas želi potpuno apsorbirati i uništiti. U nama postoji prirodni stav s kojim se rađamo da s punim povjerenjem dopuštamo i volimo kada nas netko ili nešto osvaja jer u sebi ima dobro kao temelj, počevši od dobra čovjeka do dobre države i naroda. Kao što se prirodno bunimo i pružamo otpor osvajanju koje u sebi ima zlo kao temelj, bilo da je riječ o čovjeku ili narodu. Osvajanje utemeljeno na zlu uvijek završava u samoći i izoliranosti jer strah i otpor takvom osvajanju nadjačava sve naše povjerenje i nadu u dobar ishod nakon što smo osvojeni. Zao osvajač po naravi svoga osvajanja osuđen je na samoću i vlada pomoću straha. Osvojeni ga se boje, ali ga i mrze i žele njegov kraj. Dobar osvajač „osuđen“ je na altruizam i ljude jer ga ljudi vole i žele biti u njegovoj blizini. On po naravi svog osvajanja ne može živjeti u samoći i biti izoliran, makar to i želio.

Osvajanje je izvanjski pokazatelj dobrote i zla i čini se kako se njegov istinski smisao ne krije u tehnikama i sredstvima osvajanja, nego duboko u naravi samog osvajača. Je li dobar ili je zao onaj koji nas želi osvojiti? Ponekad nismo sigurni u namjere onoga koji nas osvaja. Zato je u situaciji kada nas netko osvaja, iznad svih tehnika, metoda i lijepih riječi, najvažnije pokušati dokučiti na čemu se temelji osvajanje onoga koji nas želi osvojiti. Ako uspijemo spoznati i otkriti na čemu se temelji njegovo osvajanje, onda nije teško predvidjeti kakva će nam biti budućnost i život s njim. Naravno. uvijek su moguće promjene. Ali čovjeka izda i strpljenje i živci i zdravlje dok dočeka promjenu i bolje vrijeme. Možda je bolje unaprijed odbiti i obraniti se od nečijeg osvajanja ako smo dovoljno spoznali da je osvajač odlučio koristiti zlo kao temelj svog osvajanja. Riskiramo biti poniženi i pregaženi, pretvoreni u nečijeg roba i u konačnici uništeni. Jer zao osvajač ne želi biti identičan s nama i biti jedno s nama. On nas želi potpuno apsorbirati u sebe dok od nas ne ostane ništa, čak niti trag našeg postojanja. I ne stignemo se čak niti pobuniti i uložiti protest. Između zlog osvajača i vlastite slobode i slobodnog života doima se mudrijim izborom ovo drugo. Ipak zar nas sve ne začudi kada netko od nas izabere svjesno i slobodno zlog osvajača da ga porobi i ponizi? Zašto i kako je to moguće? Ponekad ne postoji odgovor.

U Sarajevu 7. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

NAJGORA GODINA ZA „BITI ŽIV” U POVIJESTI – I PONEKA POUKA KOJA IZ TOGA PROIZLAZI

Prema harvardskom povjesničaru i stručnjaku za Srednji vijek Michaelu McCormicku, nesumnjivo najgora godina za „biti živ” u povijesti nije bila ni famozna 1349., kad je Crna Smrt zbrisala gotovo pola Europe, pa niti 1918., kad je Španjolska groznica pobila 50 do 100 milijuna ljudi diljem svijeta, i to dok su ovi još bili zbrajali žrtve od Prvog svjetskog rata. Dakle, pobjednik neslavnog takmičenja bi prema navedenom povjesničaru bila 536. posl. Kr. Tada se kroz period od 18 mjeseci nad cijelom Europom, Bliskim Istokom i dijelovima Azije bila spustila čudna i gusta magla koja se nije dizala ni danju ni noću. Usjevi su masovno propadali, nebrojeni ljudi crkavali od gladi, a vlastela malodušno negodovala zbog nesnosno kiselog vina. Tek će u novija vremena znanstvena istraživanja pokazati kako se tu radilo o posljedicama iznimno snažne vulkanske erupcije na Islandu, čiji će pepeo, eto, posve prekriti polovicu svijeta. Međutim, nevoljama tu još ni izbliza nije bio kraj. U narednim godinama je prvo izbila pandemija kuge, a zatim će islandski vulkani u kratkom periodu još dva puta rigati svoju vatru.

Zanimljivo je da ovakvi povijesni nalazi ljudima kasnijih vremena nikad nisu puno značili. Oni su mnogo radije, a tako je i dan danas, svoje vlastito vrijeme smatrali uvjerljivo najgorim vremenom, pa samim tim na neki način i onim posljednjim vremenom.

No morali bismo se pitati na temelju čega ljudi dolaze do takvih zaključaka premda povijesni podaci nedvojbeno pokazuju da nam je danas doslovce super s obzirom na to kako bi sve moglo biti? Dakle, koja je to referentna točka na temelju koje ljudi učestalo zaključuju da je situacija grozna, premda ista realno može biti kudikamo gora? Jedno je izvjesno: Za zlo ne možemo znati ako ne znamo za dobro, jer zlo u svojoj metafizičkoj srži i nije ništa drugo nego nedostatak dobra. Uzet ćemo za primjer da životinje u prirodi nikada ne pate od depresije, odnosno, znakove iste pokatkad tek počinju pokazivati u društvu ljudi. Same od sebe one ne znaju za bolje, pa tako onda ne znaju ni za ono gore. Dakle, vidimo, čovjek je biće koje usprkos svim svojim kontradikcijama trajno nosi to nekakvo gigantsko imaginarno dobro pred svojim očima. On nesvjesno zna da stvari mogu i trebaju biti puno, puno bolje, i ne miri se sa onim gorim od toga, premda to gore, vidimo, počesto i nije toliko po sebi stvarno loše, koliko bi teoretski, a i praktično, moglo biti.

Stoga se za kraj pitamo što je po svojoj naravi to neslućeno dobro koje nam vječito skriveno tinja pred očima? Vjernik će svakako reći da je to sam Bog, a humanist da je to nekakav zgusnuti apstraktni ideal koji nastaje zbrajanjem svih pojedinačnih raštrkanih pozitivnih datosti ljudskog života. Platon bi opet, još davno prije rekao da se ovdje radi o datosti iz svijeta ideja. U svakom slučaju, jedno je sigurno: Mi kao vrsta uvijek znamo za ono bolje, i upravo na temelju toga i zaključujemo često da su stvari u svakodnevnici iznimno loše. No izgledno bi nam bilo pametnije da to vječito, pred očima, tinjajuće dobro znamo iskoristiti na pozitivniji način. Valjda bi nam ono trebalo biti pozitivnim pokretačem i stalnim izvorom nade, a ne ovako počesto, kao i sad – konopcem za vratom.

U Sarajevu, 5. V. 2020.

M. B.

Izvor:

– Ann GIBBONS, „Why 536 was ‘the worst year to be alive’” (15. 11. 2020.), AAAS, Http: https://www.sciencemag.org/news/2018/11/why-536-was-worst-year-be-alive (Stanje: 5. V. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dogstock

O sudbini

Ima ljudi koji vjeruju u sudbinu i njome se vole isticati oni kojima ide samo dobro u životu. Rado vole reći kako je bila sudbina da upoznaju i imaju tako krasnog supruga ili suprugu i tako krasnu djecu kao da oni sami ništa nisu trebali učiniti nego kod kuće ljenčariti i čekati da se sudbina dogodi ili da sudbina učini svoje. Sudbinom postajemo nezahvalni za dobro kao da nismo ništa učinili mi, nego je sve učinio netko drugi. Mi nismo učinili ništa. Sve je učinio netko drugi. Mi smo se dosađivali i čekali. Sudbina je učinila sve ostalo. Sudbina je vrlo privlačna kad čovjeku u životu ide jako dobro i kad ne mora trpjeti zlo ili patiti. Netko tko bi mogao odživjeti život ugodno i lagodno da nikada ne brine ni o čemu i ni o komu rado bi se pohvalio kako je to sve bila sudbina. Bi li se pohvalio kada bi trpio cijeli život zlo i mirio se s tim kako je i to sudbina?

Sudbina je neprijatelj čovjekovom nastojanju da s pravom preuzme zasluge za dobro koje je napravio. Sudbina je još veći neprijatelj nastojanju čovjeka da drugoga natjera da preuzme odgovornost za zlo koje je učinio. Pripisivati cijeli svoj život hirovitoj sudbini o kojoj ne znamo ni kakva je ni kuda nas vodi znači obogaljiti samog sebe u svojoj slobodi i sposobnosti da se bira vlastiti put i da se zbog tog izbora jednog dana bude odgovoran i pred sobom i pred drugima. Slobodno učinjeno zlo koje moramo podnijeti i koje nam drugi slobodno čini pripisati sudbini znači biti nečovječan i drugoga osloboditi njegove odgovornosti za zlo. Čovječnost i ljudskost ne uključuju samo pohvale tuđoj dobroti, čestitosti i plemenitosti. Uključuju i odgovornost i pozivanje na odgovornost onoga koji je odgovoran za učinjeno zlo. Tumačiti učinjeno zlo sudbinom znači sebe osloboditi obveze zahtjeva da od drugog tražim odgovornost za zlo koje je učinio. Zlo tumačiti sudbinom znači biti neodgovoran prema čovječnosti i ljudskosti kada zlo treba prozvati i tražiti za njega ispriku i kajanje jer je učinjeno ne predviđanjem sudbine, nego slobodnom voljom nekoga tko je mrzio onog drugoga. I ta mržnja nije bila upisana u sudbini mrzitelja kao što ni podnošenje zla mržnje nije bilo upisano u sudbini žrtve mržnje. Vjerovanjem u sudbinu želimo pobjeći od odgovornosti i neugodne zadaće da upozoravamo na zlo i tražimo kajanje od počinitelja zla. Vjerovanjem kako je učinjeno zlo bilo sudbina izbjegavamo i glas vlastite savjesti koja će nas jednog dana optužiti da smo bili kukavice i prepustili sve fatalizmu sudbine.

Privlačno je vjerovati u sudbinu kada je u pitanju dobrota i primanje dobrote jer onomu kojemu dobro ide u životu ne pada na pamet i svakako ne želi da se njegova kob ili sudbina promjeni. Lako se navikavamo i uljuljamo u sudbinu kada je dobro u pitanju i smetaju nam oni koji doživljavaju zlo jer ometaju naš zemaljski raj u kojem je sudbina odredila da budemo stalno sretni, bogati i zdravi. Izbjegavamo razgovarati o sudbini s onima koji su doživjeli i trpe zlo i stalno im ponavljamo da je njihova i naša sudbina ista i tako bezobrazno lažemo jer se bojimo za svoje dobro i nije nas uopće briga za zlo koje drugi trpi. Kad je naše dobro u pitanju, sudbina mora biti jednaka za sve, ali naša mora biti jednakija i sudbinskija od ostalih i ne bi se smjela nikada promijeniti. I mi u to čvrsto vjerujemo i ne popuštamo u svom uvjerenju i nerazumnoj vjeri kako je sudbina princip koji neprikosnoveno vlada svijetom i čovjekom i kako je opasno kada čovjek ne vjeruje u sudbinu i vjeruje u privid vlastite slobode i vlastite slobodne volje. Ali to je zato jer nama ide u životu dobro i jer nismo još uvijek oćutjeli snagu i razornost zla.

Nakaradno je i neljudski vjerovati u sudbinu koja čovjeku oduzima barem pokušaj da se odupre zlu i pokuša se protiv njega boriti i čovjeka misaono ugnjetavati s pozicije dobrog i ugodnog života kako je njegova sudbina da trpi zlo i ne proturječi zlu. Nečovječno je zlo smatrati nepromjenjivom sudbinom za onoga koji ga trpi i ne pokušati učiniti ništa za njega iz straha da se naša sudbina ne promijeni i izgubimo ugodnost koju nam je sudbina osigurala. Čudovišno je tvrditi da su velika zla koje je recimo jedan narod učinio drugom plod sudbine koja je već unaprijed odlučila da će jedni biti ubojice, a drugi žrtve i tako sve dok postoji ljudska povijest. Čudovišno je jer onda nitko nije odgovoran, nitko nije trpio, nitko nije zao, čudovišno je jer pokrivati zlo sudbinom znači tvrditi da zla zapravo nema i da je sve plod unaprijed dogovorenih sudbinskih kretanja na koja je čovjek mogao jedino pristati da ih ili učini kao zlo ili da ih trpi kao smrt, patnju i nepravdu. Zagovornici sudbine koji nikada nisu trpjeli zlo i osjetili njegovu razornu snagu i pustoš ne priznaju njegovo postojanje jer bi time morali i priznati da protiv zla nisu učinili ništa jer su se bojali da bi se njihov dobar i ugodan život mogao poremetiti. Ili bi morali priznati tješeći jedni druge kako se ništa nije moglo učiniti, jer eto sve je bila sudbina i sve je to bilo već negdje zapisano da se dogodi izvan čovjekovog domašaja kao da je sudbina recimo uzela alkohol, sjela za volan i ugasila mladi život. Kao da to nije učinila sloboda i slobodna volja.

Ugodno je vjerovati u sudbinu kad nam je dobro i protiv smo toga da nas netko poziva i proziva da se borimo protiv zla. Ne volimo kad nas pokušaju probuditi iz naše utopije dobrote, ugode i lagodnosti i odbojno nam je da od nas zahtijevaju da osudimo zlo i borimo se protiv njega i prokazujemo ga odakle god da je došlo. Karakteristika je onoga koji nije patio i doživio zlo kojemu je sve servirano u životu da ne podnosi one koji govore i pišu protiv sudbine jer bi mogli poremetiti njegovu ugodu i osjećaj da je sve na svijetu dobro i da se ne bi smjelo ništa mijenjati i činiti samo zato jer bi se vaga sudbine mogla poremetiti pa bi zlo sa svim svojim neugodnim posljedicama moglo prevagnuti na njegovu stranu.

Vjerovati u sudbinu kada se želi isključivo dobrota i ugoda samo za sebe i ne biti spreman dijeliti tu dobrotu s drugima, jer i to bi trebala biti sudbina, odraz je krajnje i maksimalno moguće ljudske sebičnosti koja zlo smatra tuđom sudbinom, a dobro kao sudbinu želi samo za sebe i ne želi ga dijeliti ni s kim. Onaj koji uporno tvrdi da je sudbina što je njemu u životu dobro i da nije dobro sudbinu pokušati promijeniti kako bi i drugima pao udio te dobrote je istovremeno onaj koji zlo prepušta da bude sudbina drugima i neće se nikada pokušati boriti da među ljudima bude manje zla. Uvijek će se boriti da isključivo sebi poveća dobro i ugodu, ali ne i da umanji zlo koje drugi ponekad mora trpjeti. Onaj koji vjeruje u sudbinu jer mu je u životu dobro i ugodno često je ravnodušan prema postojanju zla i patnji drugoga. I on je spreman svoju sudbinu braniti svim sredstvima čak ako treba i uz pomoć zla kako bi očuvao vjeru kako nam je svima sudbina određena i kako nitko od nas ne može ništa više učiniti da dobro proširi, a zlo umanji. Onaj koji je trpio i osjetio zlo više je spreman činiti i dijeliti dobra, nego onaj koji to nije i onaj koji je trpio zlo odbija vjerovati da je sudbina čovjeka da dobro zadrži za sebe, a da zlo prepusti da se proširi na sve ljude.

Vjera u sudbinu bijedna je isprika i nemušto pokriće kojim čovjek ponekad skriva svoju sebičnost uplašen da će netko tražiti da svoju dobrotu i ugodnost podijeli s drugim jer onaj kojemu je dobro se najviše boji da sudbina ne postoji. Zato tako fatalistički vjeruje u sudbinu ne radi sudbine nego radi sebe i svojih privilegija, dok je onaj koji je jednom vidio i izdržao zlo i na kraju ga nadvladao shvatio da je sudbina samo bijedan pokušaj da sebičnjak svoju dobrotu i ugodu ne bi morao dijeliti s njim, dok bi on koji je pretrpio zlo s njim podijelio svoju dobrotu i ne bi dao da mu se zlo dogodi i da mu se zlo učini. Onaj koji je nadvladao zlo ne vjeruje u sudbinu jer se ne boji vlastite dobrote i nije sebičan, dok onaj koji vjeruje u nju čuva svoju dobrotu samo za sebe.

Vjerovanje u sudbinu je samo drugačiji način da se ostane sebičan ne morajući maknuti ni prstom kada se protiv zla treba boriti i kada treba dobro s nekim podijeliti. Vjerovati u sudbinu znači pustiti da se zlo i dalje i širi i sprječavati dobrotu da čovjeku pomogne da se protiv zla bori i da ga barem ponekad nadvlada i pobijedi. Jer ako postoji sudbina, onda iz iskustva koje imamo sa svijetom i ljudima sudbina je na strani zla i protiv dobrote. Boriti se protiv zla onda je isto što i boriti se protiv sudbine. Možda je to zapravo istinska čovjekova sudbina?

U Sarajevu, 10. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen

Dobro, brzo i jeftino

„Dobro, brzo, jeftino“ predstavlja jedan idealizirani, osobni željeni model kojeg se nastoji primijeniti na područje kupoprodaje, ali i na brojnim drugim životnim područjima. Kako se radi o idealiziranom modelu, on ne može postojati kao takav i u stvarnosti, ali s obzirom da je riječ o idealu, on itekako može postojati na razini ljudskih želja i očekivanja, a tu se onda nekima otvara izvrsna prilika za manipulaciju i prijevaru.

Razmotrimo podrobnije sam model u shematskom obliku…

Izvor (foto): www.linkedin.com

Iz njega jasno proizlazi da se unutar tripleta „dobro, brzo, jeftino“ u stvarnosti međusobno mogu spojiti samo dva elementa, a nikad tri. Na primjer, želite kvalitetno i brzo oličiti (okrečiti) stan. Za tako nešto je potreban kvalitetan materijal i kvalitetna brza izvedba, tj. dobar i iskusan majstor. Sve funkcionira, ali i košta, a odatle proizlazi da „dobro i brzo“ u stvarnosti možete povezati samo sa „skupim“, a nikad s onim „jeftinim“ iz naznačenog idealiziranog tripleta.

Razmotrimo drugi scenarij na temelju istog primjera: Cijena mi je itekako bitna, ali ipak želim sačuvati i kvalitetu pod svaku cijenu, pa sam skovao plan: Čekat ću rasprodaju i sniženje cijena na materijal, a onda ću angažirati prijatelja koji će mi oličiti stan besplatno. „Jeftino i dobro“ mogu zajedno funkcionirati, ali ne sa onim „brzim“ iz tripleta nego samo s ne toliko idealnim „sporim“. Načekat ću se do rasprodaje, a onda još malo dok prijatelj koji to zna raditi nađe slobodnog vremena za mene.

Treći scenarij: Pod svaku cijenu to želim uraditi brzo i jeftino … nabavio jeftin materijal, jeftinog majstora ili još jeftinije, sam ću … Rezultat: „brzo i jeftino“ svakako postoje, ali isključivo u kombinaciji s lošom kvalitetom, a ne dobrom.

„Nedovoljno bogati za jeftine stvari“

OK, ukoliko željeni model „dobro, brzo i jeftino“ ne može postojati u stvarnosti, zašto su onda ljudi toliko često skloni vjerovati da on ipak postoji, te da na temelju toga nerijetko postaju žrtve svakojakih manipulacija i prijevara? Uzrok je izgledno sasvim jednostavan, a to je apstraktni način našeg razmišljanja. U svojim pohlepnim maštarijama olako se fokusiramo na stanovite dobrobiti, ali ne i na put i način koji do njih vode. To se jednostavno apstrahira – odnosno, zanemaruje, i to nas barem početno u životu manje-više sve čini naivnim bićima. S vremenom i iskustvom bi se trebalo nadoći do toga da su onaj „put i način“ itekako bitni, te da se ne smiju i ne mogu isključiti iz naših životnih želja i ciljeva. Stoga mudar i zreo čovjek ne samo da ne vjeruje u koncept „dobro, brzo i jeftino“, nego čak i panično bježi od takvih stvari, jer pouzdano zna da se iza jedne takve ponude jedino može skrivati pokušaj prijevare.

S druge strane, stvarnost je sasvim drugačija. Englezi bi na to rekli da nisu toliko bogati da bi kupovali jeftine stvari, a jedan drugi Englez – Henry Royce (utemeljitelj Rolls Royce-a) je ohrabrivao kupce da kupuju njegove preskupe automobile slijedećim riječima: „Kad zaboravite cijenu, ostat će vam kvaliteta.“ Naravno, ponekad smo jednostavno osuđeni na to da kupujemo jeftine stvari, ali tad bi barem trebali biti svjesni da od istih ni ne treba očekivati previše.

Zašto ne izlazim na izbore?

Model „dobro, brzo i jeftino“ se usprkos cijeloj svojoj plošnosti pokazuje velikim tragičnim motivom i pokretačem svekolike ljudske stvarnosti. Recimo, ljudi se nadaju dobrim odnosima s dobrim ljudima na brz i jeftin način; dakle, bez ulaganja truda, žrtve, bolnih kompromisa, a to jednostavno ne ide.

Ne treba posebno ni spominjati da su „dobro, brzo i jeftino“ glavni pokretač i motiv „igara na sreću“…

Isti motiv može biti pokretač i jednog površnog vjerskog života, gdje se Bogu pristupa kao onom Dobrom duhu iz Aladinove čarobne svjetiljke, upravo s ciljem da bi se nešto dobro steklo što brže i jeftinije.

No, ovaj sporni model je osobito prisutan na području politike. Churchill reče da se nigdje toliko ne laže kao u ljubavi, lovu i predizbornoj kampanji. Predizborne kampanje po sebi i funkcioniraju kao frenetično obećanje dobrog, brzog i jeftinog. Zato ni ne izlazim na izbore, premda je to građanska dužnost i premda neki optužuje ovakve kao ja da smo glavni krivci za lošu političku situaciju. Međutim, neizlazak na izbore i nije moj trajni izbor. Jednostavno čekam realnu stranku s realnim programom, tj. predizbornim obećanjima. Nekoga tko će reći da se uz adekvatnu zakonsku regulativu, te uz odgovarajuću društvenu klimu kroz dvadeset godina možemo izvući iz krize, pa čak možda postati i bogata nacija. To je realan i ostvariv makroekonomski model kakav se recimo dogodio u Irskoj, Finskoj, Češkoj, Poljskoj, pa i u afričkoj Angoli, te još nekim društvima i državama. Sve ostalo je samo bacanje prašine u oči, što će uz more nerealnih ljudskih želja stvoriti samo još veću egzistencijalnu i društvenu kaljužu.

U Sarajevu, 21. 2. 2018.

M. B.

O AMERIKANIZACIJI DOBRA I ZLA

Lako je biti super-junak, teško je biti čovjek…

Gledati film u kinu o super-junaku ili grupi super-junaka je slično gledanju sapunica. Pogledate prvu epizodu i onda sačekate nekoliko mjeseci i odgledate posljednju epizodu i manje je više svo vrijeme jasno tko su dobri, a tko zli. U sapunici na kraju sve završava uglavnom vjenčanjem para kojega su cijelu seriju pokušavali razdvojiti uz sliku djeteta koje je plod zabranjene ljubavi.

Gledati film o super-junacima je slično. Odgledate prvih par minuta, a onda mirno prespavate do zadnjih pet minuta filma kada super-junak baca pogled na porušene zgrade i trgove, i obvezno s američkom zastavom na napola srušenoj Bijeloj kući, dok u punom kadru izgovara legendarnu rečenicu „kako ćemo uskoro iz pepela i kaosa izgraditi novi bolji i naravno – pod moranje – slobodni svijet“. „Privlačnost“ sapunica i filmova o super-junacima je u vrlo jasnom i određenom razdvajanju dobrih od zlih.

U sapunici glavnom junaku i junakinji sve je dopušteno učiniti, varati, bježati, otimati, jer su oni jednostavno kao takvi dobri. Sve što čine ne može biti zlo. Isto tako, i super-junaci su strogo odvojeni od zlikovaca. Super-junak je dobar po naravi od samog početka i to što iza njega ostaju stradali nevini i srušeni gradovi ne može biti nazvano zlim. Sve to rušenje i razaranje je takoreći dobro. Superman, Captain America, Batman, Justice League, Optimus Prime… svi su oni jednostavno dobri. Propitivati njihove moralne odluke kao i njihove likove je besmisleno. Nikada i nigdje ne mogu učiniti ništa loše.

Ako je Hana Arendt nekad promišljala banalnost zla u smislu njegove – recimo to tako – normalnosti, treba promišljati i ovu svojevrsnu „amerikanizaciju zla“ bilo da je riječ o filmovima ili ako je riječ o sapunicama. Super-junaci i likovi iz sapunica možda mogu tu i tamo imati povremenu dilemu oko toga što kane učiniti, bilo da je riječ o par minuta filma ili par epizoda u seriji, tek toliko da se naglasi kako i oni nekad znaju pokazati svoju ljudsku stranu, pa se zapitati o dobroti ili zloći onoga što čine. Međutim, sve se to vrlo brzo potroši u svoj sili specijalnih efekata u filmu ili suza i ljubavnih scena u sapunici.

Oni utječu i na ljude u stvarnom svijetu. Amerikanizacija dobra i zla kroz filmove i kroz serije bez ikakvih pitanja uklanja nijanse, pitanja, moralne dvojbe, teškoće i posljedice odluka koje čovjek donosi u stvarnom svijetu u odnosu prema stvarnim ljudima, kada se nađe pred stvarnim zlom koje se može učiniti ili ga treba spriječiti ili izbjeći. Super-junaci i likovi sapunica uvijek pred sobom imaju svijet oslikan crno-bijelim tonovima, dobrom koje oni predstavljaju te zlom koje predstavljaju svi drugi.

Pitati zašto bi Captain America u svom plemenitom pohodu razorio nekoliko gradova i greškom pobio nekoliko nevinih se ne postavlja. Ili zašto glavni lik sapunice u svom plemenitom pohodu u ime ljubavi pri tom greškom ili smišljeno ubije nekog bližeg ili daljeg člana svoje obitelji od brata, sestre, oca pa do punice, svekrve se također ne postavlja. Njihovi postupci se opravdavaju zadnjim minutama filma ili posljednjom epizodom serije. Američka zastava u koju gleda ponosni super-junak ili mlada u vjenčanici u koju zaljubljeno gleda markantni mladoženja s njegovanom bradom i plamenim crnim očima, dovoljno su opravdanje i dovoljno su privlačni da im oprostite sve što su u prethodnim epizodama serije ili minutama filma učinili.

“Avengers” – Izvor (Photo): http://popspoken.com/arts/2015/04/avengers-age-of-ultron

Valjda se u svemu tome i skriva ta neodoljivost američke kulture za prosječnog gledatelja. Tu mu se omogućuje da se lako i ekspresno identificira s likovima koji su „super“, a osim toga što su obdareni posebnim moćima i sposobnostima, možda još važnije, oni su slobodni od bilo kakvih nasrtljivih i neugodnih moralnih dvojbi, jer oni su jednostavno sami po sebi dobri, kao što su drugi slično tako sami po sebi zli. Kako, zašto, ne zna se i ne pita se… Ta oni se i ne kreću u obzoru neke zahtjevne artističke drame koja ima beskonačno mnogo vremena za takva moralna i filozofska pitanja. Naprotiv, oni ne mogu čekati, jer ni njihovi neprijatelji ne čekaju. Oni moraju razarati, jer eto, ispada da pored lošeg razaranja postoji i to neko dobro razaranje te ono još bolje i moralnije ubijanje…

Što na kraju reći nego da je nepodnošljivo lako biti super-junak, no pri tome ostaje ono andrićevsko da je teško biti čovjek… onaj istinski čovječni čovjek.

U Sarajevu, 25. 11. 2017.

O. J.

Rekvijem za mudrog lopova: Predstavlja li kraj društvene hipokrizije neminovni početak društvene apokalipse?

Izvorno sam planirao ovaj tekst nazvati „Kako je počeo sudnji dan na mom planetu“. Čak sam bio i započeo taj tekst zlokobnom primjedbom: “Sudnji dan na mom planetu je počeo jednog lijepog dana kad je sve bilo u redu, a zapravo ništa nije bilo u redu”… No, znajući kako se neki ljudi lako uspaniče u susretu s takvim maštovitim pjesničko-proročkim konstruktima, odlučih se ipak za jedan više intelektualno-analitički pristup.

U čemu je ovdje problem? Zlo i bezakonje po sebi nikad nisu samodostatni. Oni mogu opstati isključivo u parazitskom oslanjanju na zakon i dobro. Tu i dolazimo do onog klasičnog „mudrog“ lopova iz naslova. On je znao kako se u društvu ne smije dogoditi to da svi postanu lopovi, jer u tom slučaju ne samo da bi propalo društvo nego bi i sam lopovluk bio ugrožen. Kad bi svi krali, prvo što bi se dogodilo bilo bi to da se više nema što ukrasti, jer proizvođača više ne bi bilo nego samo lopova. Kao drugo, ako bi u takvom kaotičnom scenariju netko nešto i uspio ukrasti, uskoro bi neminovno ostao bez toga, jer strašno bi teško bilo zadržati vrijednu stvar u društvu sačinjenom od lopova. Stoga je mudri lopov itekako brinuo za održanje postojećeg proizvodnog poretka. Neprestano je oko sebe govorio o zlu lopovluka i počesto vikao ono: „Držite lopova“. Nesumnjivo je znao da je pravedni društveni poredak ugrožen, jer on ga je osobno ugrožavao.

No, put bezakonja je riskantan. Ne samo zato što vas mogu uhvatiti, nego i stoga što će te na tom putu s vremenom vjerojatno zaboraviti što je to uistinu dobro, a što je zlo. Postupno se šireći i nagrizajući moralnu svijest društva doći će do onog lamekovskog (po biblijskom Lameku) obrata gdje zlo postaje dobro, a dobro zlo. Upravo do onoga što se događa s današnjim lopovima. Hrabro pozivaju da im se pridružite. Čak dijele i svojevrsne antimoralne savjete i opomene: „Tko ti je kriv kad se ne znaš snaći“! Jer da, lopovluk se danas kod nas više i ne zove lopovlukom nego snalaženjem. „Snaš’o se čovjek fino … zbrin’o i sebe i svoje … baš uzoran prijatelj, otac i suprug…“.

I ne samo lopov…

Slična dinamika danas snalazi i sve druge oblike društvenog bezakonja ili barem nemorala. Klasični bludnik je usprkos svojoj neutaživoj pohoti znao da se monogamni poredak mora očuvati pod svaku cijenu, jer samo je on garantirao optimalno rađanje i odgajanje djece. Osim toga, vjernost jednom partneru po sebi predstavlja i najbolju moguću prevenciju protiv spolno prenosivih zaraza i bolesti – priznat će to i najsvjetovnije orijentiran liječnik. Zato je klasični bludnik neprestanice moralizirao o čistoći i nevinosti… reklo bi se neusporedivo više od neke istinski moralne osobe. Neko će reći: hipokrizija! Da, to jeste hipokrizija, ali moguće i društveno nužna hipokrizija. Ovako – u protivnom – smo došli do točke istine koja po sebi jeste oslobađajuća, ali koja također ima moć stresti temelje društvenog poretka te cijelo društvo uvući u strahovite apokaliptičke tokove.

I tako dalje… još od biblijskog Šaula vladari i kraljevi su voljeli petljati s tamnom stranom misticizma. No, i pored toga, svi su oni znali barem povremeno podati hvalu Gospodinu, a i brinuli su se da narod ne krene – njihovim – lošim putem, jer to bi bio put u kaos. Današnji zapadni vladari to sve više zaboravljaju… istini za volju, vjernicima još nije zabranjeno vjerovati, no isti su poklopljeni društvenom stigmom nazadnjaštva, homofobije i reakcionarnosti. Prednost i nesebična društvena podrška su sada u rukama nekih poprilično opskurnih tipova.

A tako je nekako i u svim ostalim područjima: nasilnici pozivaju na nasilje, rigidni kritičari na sveopću kritiku… sve manje ljudi brine o osjetljivoj strukturi društva. Naprotiv, navalili su ga potkopavati kao krtice.

Tiha točka apokaliptičke diferencijacije

Što će dalje biti s društvom, teško je točno reći, no sigurno je da se nešto bremenito osjeća u zraku. Hoće li društvo biti suočeno s naglim i iznenadnim padom? Nešto poput onoga pauka iz priče, koji je jednog dana zaboravio čemu služi ona vertikalna nit koja je naoko bespotrebno stršala iz gotovo savršene mreže. Znao je da ju je on nekad razvukao, ali zašto, više nije imao pojma. U jednom trenutku odlučio ju je presjeći, i tad se sve survalo. Naime, bijaše to nit koja je cijelu mrežu držala okačenu za plafon.

No, možda apokaliptički scenarij i ne mora nužno uključivati jedan takav fatalan slijed događaja. Možda će sve završiti i nekom mirnom diferencijacijom, u smislu teorije dogovora Romana Guardinija. Nakon cjelopovijesne isprepletenosti i međusobne nerazlučivosti, možda će dobro i zlo jednog dana jednostavno shvatiti da definitivno nisu jedno za drugo. „O kako je strašno ovo Zlo, primijeti Dobro… o kako je neizdrživo ovo Dobro, zaključi Zlo“.

U Sarajevu, 29. 4. 2017.

M. B.

Srodne teme:

http://poptheo.org/na-rubu-kaosa/ ‎

http://poptheo.org/sud-nad-gradom-nekoc-i-danas/ ‎