Najtragičnija je sumnja koja šuti. Odbija progovoriti. Kao nijemi klin boli prodire i lagano otkida dio po dio povjerenja između čovjeka i čovjeka. Postoje dobre sumnje. Korisne sumnje. Potrebne sumnje. Obvezne sumnje. Ali one govore. Ne šute. One postavljaju pitanja. Nisu uvijek tragične. Tragičnost sumnje u njezinoj je šutnji pred postavljenim pitanjem. Pred upitnim pogledom. Što učiniti da tragična sumnja progovori? Kako je zaustaviti u njezinom pohodu prema uništenju povjerenja? Tragičnost sumnje, osim u njezinoj šutnji, jest i u njezinom neznanju. Ona ne želi saznati o čemu je riječ. U čemu je problem. Samu sebe drži u neznanju i mraku i ne želi izići na svjetlo. Iako ima mogućnost otkloniti neznanje i otkriti razloge i uzroke, radije bira ostati bez objašnjenja. Tragična sumnja svjesno ne želi objašnjenje. U šutnji vodi dijalog sama sa sobom. Plete izmišljene niti stvarnosti kojih nema. Koje ne postoje. Koje se nisu dogodile. Ali sumnji koja šuti i koja ne želi nikakvo objašnjenje je prirodno da izmisli nepostojeće stvari, događaje i okolnosti. Njezina tragičnost je u tome što je ponekad potrebno tako malo da bude nadvladana i pobijeđena. Riječ. Gesta. Rečenica. Pogled. Tragično je da je bio potreban tako mali napor da se pobijedi naoko nepremostivi jaz i bezdan nepovjerenja između čovjeka i čovjeka. Izgubiti puno dok je rješenje bilo nadomak ruke. Na vrh jezika. Na vrhu prstiju. Trebalo je samo izgovoriti. Ili pokazati. Sumnja koja šuti i potiče neznanje i kuje planove o osveti. Sprema se pobjedonosno likovati nad drugim čovjekom. Prokazati ga. Razgolititi ga kao varalicu, prevaranta, lažova. Otkriti stvarnost koje nema. Događaje koji se nisu dogodili. Kako spriječiti tragičnu sumnju da sve pretvori u katastrofu? Kako je nagovoriti da progovori? Iskrenošću? Otvorenošću? Pokušati je zavarati? Biti dvoličan prema njoj? Ali tragična sumnja je već unaprijed razradila sve moje moguće scenarije kojima bih je htio navesti da mi kaže o čemu je riječ. I već ima spremne odgovore. Iskrenost je maska. Otvorenost je fasada. Varati je samo joj daje povoda da više šuti i više se povlači u neznanje. Biti dvoličan prema njoj samo pojačava njezine optužbe. Tragičnu sumnju jedino mogu pokušati iznenaditi dok je još na početku. Dok se još sprema na šutnju i povlačenje u mrak i neznanje. Dok je još spremna govoriti. Makar ponekad i šturo. S malo riječi i još manje rečenica. Ali sve dok tragična sumnja govori, uzdam se u svoje pokušaje da će mi reći više o onome što razara naše međusobno povjerenje. Ako zašuti i prestane govoriti, možda sam stigao prekasno i više ništa ne mogu učiniti. Ne bojim se sumnje koja govori. Koja viče. Koja optužuje. Koja proziva. Koja proklinje. Ne bojim se sve dok govori i traži odgovore. Ne bojim se sumnje sve dok želi znati i spoznati. Ali me strah sumnje koja uporno i stalno šuti i povlači se dublje u tamu između mene i drugog. Pred takvom sumnjom čini se kao da sam bespomoćan. Ne znam ni za kakvo sredstvo, alat, tehniku i način da je uvjerim da progovori jer sam skoro sve probao i polako mi nestaje prostora za nove pokušaje. Uvijek je moguće da smo i mi tome krivi. Nisam slušao sumnju koja je govorila. Upirala prstom. Pokazivala pogledom. Kako nisam osjetio tu duboku nelagodu i mučninu između nas kad je sumnja odjednom prestala govoriti? Zašto nisam naćulio uši? Otvorio oči? Ispružio ruku? Zašto je nisam spriječio da se povuče? Sad kad se povukla, ne mogu učiniti puno. Možda ne mogu učiniti ništa. Tragična sumnja je zašutjela i ne znam hoću li dočekati opet da progovori i kaže mi i objasni o čemu je riječ i gdje leži nesporazum. I grize nas. Pomalo. Najgore je što ne znam je li dovoljno malo da progovori. Je li dovoljno da izgovorim riječ, napravim gestu ili bacim pogledom, pa da se ona otvori i konačno progovori? Osjećam tragičnost sumnje koja šuti. Možda nam treba jedva maleni korak da ponovo uspostavimo povjerenje? Ali tragična sumnja ne želi progovoriti. I ja se polako umaram. I moja umorna sumnja od početne vike i galame postaje tiha i slabašna. I ona postaje šutljiva i povlači se. Možda nam je trebalo tako malo da otklonimo tragičnu sumnju. Ali sad je već teže. Sad smo dvije tragične sumnje koje šute. Ako njegova/njezina progovori i konačno nešto kaže, možda moja neće moći odgovoriti ili će biti gluha i neće čuti. I toga se bojimo. Da nećemo moći čuti kada konačno sumnja otvori usta i progovori jer ćemo biti i sami oni koji tragično šute i više ne otvaraju usta i ne čuju kada nam drugi konačno objašnjava u čemu je bila stvar i u čemu je bio problem našeg međusobnog povjerenja.
U Sarajevu 8. 5. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sofiazhuravets
