O sumnji

Najtragičnija je sumnja koja šuti. Odbija progovoriti. Kao nijemi klin boli prodire i lagano otkida dio po dio povjerenja između čovjeka i čovjeka. Postoje dobre sumnje. Korisne sumnje. Potrebne sumnje. Obvezne sumnje. Ali one govore. Ne šute. One postavljaju pitanja. Nisu uvijek tragične. Tragičnost sumnje u njezinoj je šutnji pred postavljenim pitanjem. Pred upitnim pogledom. Što učiniti da tragična sumnja progovori? Kako je zaustaviti u njezinom pohodu prema uništenju povjerenja? Tragičnost sumnje, osim u njezinoj šutnji, jest i u njezinom neznanju. Ona ne želi saznati o čemu je riječ. U čemu je problem. Samu sebe drži u neznanju i mraku i ne želi izići na svjetlo. Iako ima mogućnost otkloniti neznanje i otkriti razloge i uzroke, radije bira ostati bez objašnjenja. Tragična sumnja svjesno ne želi objašnjenje. U šutnji vodi dijalog sama sa sobom. Plete izmišljene niti stvarnosti kojih nema. Koje ne postoje. Koje se nisu dogodile. Ali sumnji koja šuti i koja ne želi nikakvo objašnjenje je prirodno da izmisli nepostojeće stvari, događaje i okolnosti. Njezina tragičnost je u tome što je ponekad potrebno tako malo da bude nadvladana i pobijeđena. Riječ. Gesta. Rečenica. Pogled. Tragično je da je bio potreban tako mali napor da se pobijedi naoko nepremostivi jaz i bezdan nepovjerenja između čovjeka i čovjeka. Izgubiti puno dok je rješenje bilo nadomak ruke. Na vrh jezika. Na vrhu prstiju. Trebalo je samo izgovoriti. Ili pokazati. Sumnja koja šuti i potiče neznanje i kuje planove o osveti. Sprema se pobjedonosno likovati nad drugim čovjekom. Prokazati ga. Razgolititi ga kao varalicu, prevaranta, lažova. Otkriti stvarnost koje nema. Događaje koji se nisu dogodili. Kako spriječiti tragičnu sumnju da sve pretvori u katastrofu? Kako je nagovoriti da progovori? Iskrenošću? Otvorenošću? Pokušati je zavarati? Biti dvoličan prema njoj? Ali tragična sumnja je već unaprijed razradila sve moje moguće scenarije kojima bih je htio navesti da mi kaže o čemu je riječ. I već ima spremne odgovore. Iskrenost je maska. Otvorenost je fasada. Varati je samo joj daje povoda da više šuti i više se povlači u neznanje. Biti dvoličan prema njoj samo pojačava njezine optužbe. Tragičnu sumnju jedino mogu pokušati iznenaditi dok je još na početku. Dok se još sprema na šutnju i povlačenje u mrak i neznanje. Dok je još spremna govoriti. Makar ponekad i šturo. S malo riječi i još manje rečenica. Ali sve dok tragična sumnja govori, uzdam se u svoje pokušaje da će mi reći više o onome što razara naše međusobno povjerenje. Ako zašuti i prestane govoriti, možda sam stigao prekasno i više ništa ne mogu učiniti. Ne bojim se sumnje koja govori. Koja viče. Koja optužuje. Koja proziva. Koja proklinje. Ne bojim se sve dok govori i traži odgovore. Ne bojim se sumnje sve dok želi znati i spoznati. Ali me strah sumnje koja uporno i stalno šuti i povlači se dublje u tamu između mene i drugog. Pred takvom sumnjom čini se kao da sam bespomoćan. Ne znam ni za kakvo sredstvo, alat, tehniku i način da je uvjerim da progovori jer sam skoro sve probao i polako mi nestaje prostora za nove pokušaje. Uvijek je moguće da smo i mi tome krivi. Nisam slušao sumnju koja je govorila. Upirala prstom. Pokazivala pogledom. Kako nisam osjetio tu duboku nelagodu i mučninu između nas kad je sumnja odjednom prestala govoriti? Zašto nisam naćulio uši? Otvorio oči? Ispružio ruku? Zašto je nisam spriječio da se povuče? Sad kad se povukla, ne mogu učiniti puno. Možda ne mogu učiniti ništa. Tragična sumnja je zašutjela i ne znam hoću li dočekati opet da progovori i kaže mi i objasni o čemu je riječ i gdje leži nesporazum. I grize nas. Pomalo. Najgore je što ne znam je li dovoljno malo da progovori. Je li dovoljno da izgovorim riječ, napravim gestu ili bacim pogledom, pa da se ona otvori i konačno progovori? Osjećam tragičnost sumnje koja šuti. Možda nam treba jedva maleni korak da ponovo uspostavimo povjerenje? Ali tragična sumnja ne želi progovoriti. I ja se polako umaram. I moja umorna sumnja od početne vike i galame postaje tiha i slabašna. I ona postaje šutljiva i povlači se. Možda nam je trebalo tako malo da otklonimo tragičnu sumnju. Ali sad je već teže. Sad smo dvije tragične sumnje koje šute. Ako njegova/njezina progovori i konačno nešto kaže, možda moja neće moći odgovoriti ili će biti gluha i neće čuti. I toga se bojimo. Da nećemo moći čuti kada konačno sumnja otvori usta i progovori jer ćemo biti i sami oni koji tragično šute i više ne otvaraju usta i ne čuju kada nam drugi konačno objašnjava u čemu je bila stvar i u čemu je bio problem našeg međusobnog povjerenja.

U Sarajevu 8. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sofiazhuravets

O uspomeni

Ponekad se volimo vratiti. Što smo stariji, sve češće vraćamo se u ranije vrijeme. U mladost. U djetinjstvo. Kad se vratimo, pokušavamo dokučiti gdje smo se vratili. Je li prošlost prava ili smo se vratili u nešto što smo kroz život za sebe stvorili kako bi nam bilo lakše? Kao kad ostanemo sami i vratimo se u rodnu kuću i djetinjstvo. Rodna kuća i djetinjstvo ne moraju biti najsretnije i najugodnije razdoblje. Ali zato što više nemamo nikoga, stvorit ćemo ugodniju i topliju uspomenu na odrastanje nego je ono stvarno bilo.

Skloni smo stvaranju izmišljenih uspomena kada je život prema nama surov i bezobziran. Može se dogoditi s vremenom da cijela naša prošlost bude satkana od lažnih i izmišljenih uspomena. Toplih, ugodnih, ali svejedno uspomena koje se odnose na nešto što se nikad nije dogodilo. Što je čovjek usamljeniji, skloniji je izmišljanju prošlosti koja se u nekim momentima nikad nije dogodila jer nikada nije postojala sadašnjost koja je trebala postati prošlost. Čovjek će izmisliti uspomene i u njima ljude i događaje koji će samo u njegovoj izmišljenoj uspomeni biti onakvima kakvima ih on želi da budu. U stvarnosti su mogli biti ili drukčiji ili nisu ni postojali. Kada se čovjek vrati nakon nekoliko desetljeća na početak, ne može izbjeći da njegov sadašnji život utječe na njegove uspomene i način na koji sebe vidi u njima. Surovost života može čovjeka učiniti isuviše sentimentalnim, pa će stvoriti uspomene koje u sebi imaju puno više topline i dobrote nego je njegov život stvarno primao toplinu i dobrotu. Kao kada o hladnim i udaljenim ljudima koji su nekad bili dio njegovog života čovjek stvori uspomenu o toplim i dobrim ljudima punima nježnosti. Kao kada o nekom ružnom i neugodnom događaju čovjek stvori uspomenu koja taj događaj prikazuje u ljepšem svjetlu.

Uspomena je način kako se nositi sa sadašnjim životnim trenutkom ukoliko je taj trenutak loš, surov, hladan. Uspomena služi bježanju od takvog trenutka u prošlost. Uspomena je naš način kako se boriti sa sadašnjim životnim uvjetima i okolnostima. Skloni smo ne samo pamćenju stvarnih događaja i ljudi, još više smo skloniji stvaranju izmišljenih uspomena kako bi se lakše nosili sa životom. Bolestan čovjek rado se prisjeća mladosti i vremena zdravlja, kao što se usamljen čovjek rado prisjeća obiteljske kuće pune djece i života. Ono što čovjeku u sadašnjem trenutku nedostaje, o tome će čovjek prije ili kasnije stvoriti uspomenu koja mu treba da bi se mogao nositi s onim što proživljava. Naša sklonost stvaranju izmišljenih uspomena počiva u onom što jesmo i živimo sada. Tko je ostao bez ljubavi, može stvoriti uspomenu na ljubav koju je imao i učiniti uspomenu na ljubav puno nježnijom i plemenitijom od onoga kakva je ta ljubav stvarno bila. Nisu sve naše uspomene stvarne, neke su izmišljene za potrebe sadašnjeg života i onoga što proživljavamo. Izmišljene uspomene nisu beskorisne makar ponekad vode u krivom smjeru pretvarajući naše prošlosti i prošle odnose u nešto što se nikad nije ni dogodilo. One su tu u našim umovima potrebne da bismo ponekad mogli prihvatiti sadašnji trenutak života koji može biti za nas neugodan, težak, zahtjevan, neprihvatljiv.

Izmišljene uspomene na radosnu obiteljsku kuću, sretnije djetinjstvo, topliju ljubav, plemenitije prijateljstvo nisu slučajne. Mi ih izmišljamo i smišljamo s određenim ciljem. Da nam olakšaju egzistenciju kada više nema roditelja, kada smo nesretni, kada nemamo ljubavi, kada nemamo prijatelja. Tragično je kada čovjek ostane sam sa sobom bez igdje ikoga. Još bi bilo tragičnije za njega kada ne bi imao sposobnost ponekad izmisliti neku uspomenu i kradomice je progurati u svoje sjećanje kao nešto što se stvarno dogodilo. Na kraju krajeva, njemu samom je najvažnije da može živjeti od uspomena koje je izmislio, drugima je svejedno jesu li njegovo uspomene podsjetnik na nešto stvarno ili nisu. Uspomene ne izmišljamo radi drugih, nego radi sebe. Nama samima je najvažnije kako ćemo izgraditi uspomenu na roditeljsku kuću, djetinjstvo, odrastanje, ljubav. Drugi o tome ionako ne mogu ništa znati jer nemaju izbora osim vjerovati onomu što im o svojim uspomenama kažemo.

Izmišljanje uspomena čini se kao dopušteno laganje i varanje samog sebe. Ipak, kome bi trebalo naškoditi ako uljepšamo vlastitu prošlost dodajući joj više topline, više ljubavi, više radosti? Ne izmišljamo uspomene kako bismo mi bili plemenitiji i topliji. Izmišljamo ih kako bi nam prošlost bila prihvatljivija i smislenija. Kada dođemo predaleko u godinama, kao da prestane biti važno koje su uspomene prave, a koje smo sami stvorili. Najvažnije se čini da pomoću uspomena sadašnji životni trenutak i njegove okolnosti učinimo podnošljivijim i prihvatljivijim. Ako pri tom moramo izmisliti nove uspomene na vlastitu prošlost, zar će nam netko zamjeriti ili zar smo zli ako izmišljamo uspomene koje u sebi imaju puno više radosti i zadovoljstva? Nikome ne činimo zlo. I to što sami sebe varamo izmišljenim uspomenama kako bi sadašnji život bio smisleniji, ne izgleda kao krivo i loše.

Ako povremeno volimo pobjeći u svijet uspomena koje smo izmislili, u svijet sretnijeg djetinjstva, radosnije ljubavi, dubljeg prijateljstva kako bismo podnijeli sadašnji trenutak usamljenosti i zaboravljenosti, zar je to zlo koje nikada ne smijemo učiniti?

U Sarajevu 3. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozef Polc

Exit mobile version