Oznaka: zabrinutost

O brizi

Ponekad možemo čuti kada netko izgovori: „Bit će mi briga i kad umrem“. Implicira da netko brine o nama s obje strane života. Na jednoj strani kao otac ili majka, a na drugoj kao možda anđeo čuvar ili neki dobar duh.  Ili: „Za brigu mi je“. Obično se to izgovara kada postoji ozbiljna opasnost da netko upropasti sebe. Izrazom „više me nije briga“ smatramo da smo se riješili svakog opterećenja koje stvaraju zabrinutost i briga. Osloboditi se brige (ako je to moguće) znači osloboditi se samog sebe.

Još je veliki filozof Martin Heidegger pisao o čovjeku kao tubitku koji brine. Tvrdio je da je briga (sorge) nešto što u velikoj mjeri čini čovjeka onim što jest. Briga je satkana od svakodnevnih zabrinutosti. Zabrinutost za posao, za plaću, za kruh, za zdravlje. Svakodnevna zabrinutost je manifestacija čovjekovog istinskog stanja. To je stanje brige. Zabrinutost se povezuje sa zdravljem, stresom, oboljenjima i zdravim životom, pa se čovjeku preporuča, ukoliko je moguće, da bude što manje zabrinut. Nije dobro za zdravlje. Nije dobro za psihu. Nije dobro za raspoloženje.

Međutim, briga kao duboko stanje koje čovjeka čini čovjekom u sebi krije izuzetnu snagu i sposobnost preobrazbe. Briga je izvor plemenitosti. Iz nje izvire nježnost. Empatija. I sposobnost trpljenja. Želja da se pomogne i spasi drugog. Briga rađa altruizmom. Briga oslobađa straha od sebičnosti. Briga nas može i optužiti da nismo učinili koliko smo trebali i mogli.

Jer težimo svakodnevnom životu bez zabrinutosti, briga je postala nešto zlokobno i nezdravo. Nešto što se mora izbjeći. Možda je to zbog toga što je politika uzurpirala zabrinutost, pa se pri svakom izražavanju zabrinutosti neke politike oko nekog društvenog događaja cinično i sarkastično smijemo i komentiramo: „Vidi premijer izražava zabrinutost… baš simpatično“. Možda smo zbog toga izgubili iz vida brigu kao naše temeljno iskustvo. Čovjek nije satkan od briga. Ne postoje brige u množini. To su zabrinutosti. Postoji samo briga. Ujedinjujuća nutarnja sila koja nas povlači sebi i uči nas da u jednom trenutku život postaje ozbiljan. Briga. Čvrsta i stabilna mreža svakodnevnih zabrinutosti u kojoj jedna zabrinutost smjenjuje drugu u nepravilnim vremenskim intervalima. Ono što nas je zabrinulo danas, sutra možda neće. Kao liječnički nalaz nakon kojega odahnemo s olakšanjem. Ali doći će nešto drugo. Briga nas neće pustiti. Ona će i bez našeg dopuštenja pokušati pronaći novu zabrinutost za nas. Briga želi da budemo osjetljivi. Na ozbiljnost životnih okolnosti. Na ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi drugi.

Nekima je briga prokletstvo. Mrze je. Žele je se riješiti. Smeta njihovom savršenom i besmrtnom životu. Nekima je briga izvor smisla. Žive jer brinu o nekom. Možda o sebi. Možda o nekom bolesnom članu obitelji. Možda o nekoj ugroženoj društvenoj grupi. Nekima je briga učiteljica i profesorica. Iz iskustva brige  naučili su više nego iz svih udžbenika i škola koje su čitali i pohađali. Briga je naše trajno stanje. I puno je više od osjećaja. Jer briga traje. Od prvog trenutka kada shvatimo da brinemo, makar se radilo o tome kako je igračka koju volimo ostala bez svoje plastične ruke ili staklenog oka, ili jednog točka. Pa sve do trenutka kada zatvaramo oči i brinemo što nas čeka poslije i što će biti s onima o kojima smo brinuli i koji sada ostaju bez nas.

Mnogima je briga jednaka pesimizmu. Tmurnim životnim razmišljanjima. Dugotrajnim depresivnim stanjima. Opet, gdje bismo bili bez brige? Gdje bi bili toliki bolesni, nemoćni, ugroženi, a sada i zaraženi da nije brige? Gdje bismo bili mi kada ne bismo ponekad brinuli i osjećali brigu sada kao težak teret, sutra kao izvor altruizma i plemenitosti prema drugom? Briga je naš usud. Satkani smo od nje. Ljudsko biće je biće brige. Definirati čovjeka kao onoga koji brine, ne promašuje daleko od istine o njemu. Iako brigu ne volimo. Iako zabrinutosti mrzimo jer nas ometaju u svakodnevnom životu. Gdje bismo bili kao ljudi da ponekad briga ne izvuče ono najgore i najbolje i najljudskije iz nas. Briga nas uči o tome kakvi smo. Nitko od nas ne može prevariti brigu. Ona će naći načina da nas prokaže kakvi smo kao ljudi. Prije ili kasnije. Netko će se zbog brige zatvoriti, sakriti i prestati biti čovjek. Netko će zbog brige iz sebe izvući ono najbolje iz svoje ljudskosti.

Bilo kako bilo, briga neće dopustiti da itko od nas trajno zatvori oči, a da ne bude prokazan kao onaj koji je brinuo ili onaj kojega nije bilo briga ni za što. Briga ne dopušta da itko od nas ode prije nego nas temeljito ne ispita i pohvali ili osudi kroz usta i svjedočenje onih o kojima smo brinuli ili nismo. Briga nas ogoljuje. Skida sve zaštitne slojeve koje smo kroz život navukli na sebe.

Ako se kaže kako se u muci prepoznaju junaci, onda se možda može reći kako se u brizi prepoznaje čovjek ili nečovjek.

U Sarajevu 16. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Björn Wylezich | Dreamstime.com

OVERTHINKING – KAKO SE OSLOBODITI PRETJERANOG RAZMIŠLJANJA?

Overthinking ili u slobodnom prijevodu sa engleskog – pretjerano razmišljanje možemo opisati kao stanje u kojem previše razmišljamo i analiziramo određene situacije, probleme, događaje bilo iz naše prošlosti ili budućnosti, a kao posljedica toga javlja se prevelika zabrinutost, anksioznost, nemir, strah itd. Ono proizlazi uglavnom iz uspoređivanja s drugima i fokusiranja na negativne aspekte određene situacije. Ovo je sve češći problem s kojim se ljudi susreću, a procjenjuje se da su čak 73% osoba u dobi između 25-35 godina žrtve ovoga ”začaranog kruga”. Svakako da kad se nađemo pred nekim ozbiljnim problemom ili kad smo u dilemi moramo pažljivo razmotriti i promisliti o svim mogućim posljedicama koje mogu proisteći iz našeg poteza ili odluke, ali se ne smije ostati samo na tome, potrebno je donijeti tu odluku, potrebno je nešto konkretno napraviti. Upravo je u tome problem s pretjeranim razmišljanjem. Ono nas onesposobljava za djelovanje. Stvara u nama osjećaj nemoći, straha, jednostavno nas zarobljava. Previše razmišljanja o događajima iz prošlosti ili pak o vlastitoj budućnosti sprječava nas da živimo u sadašnjosti. Zapravo, nije problem kada povremeno razmišljamo o nekim greškama iz prošlosti, ali na koncu tu istu grešku iskoristimo kao primjer što ne smijemo napraviti ubuduće ili kada se pred nama nalazi neka važna odluka koju trebamo donijeti pa nas to neko vrijeme opterećuje. Problem nastaje kad naprosto previše vremena provodimo u razmišljanju o svakom mogućem potezu kojeg smo napravili ili kojeg tek trebamo napraviti. Na taj način mi počinjemo živjeti u mašti, u našem umu. Vodimo monolog unutar svojih misli koji ne dovodi ni do kakvog dogovora, rješenja nego se jednostavno nastavlja u nedogled. Pitamo se je li uopće moguće zaustaviti ovakvu navalu negativnih misli? Moguće je, itekako. U potrazi za mogućim rješenjima osvrnut ćemo se na tekst psihoterapeutkinje Amy Morin za Psychology Today.

Kako se osloboditi pretjeranog razmišljanja?

 Amy Morin u svojem tekstu navodi 6 savjeta kako se osloboditi pretjeranog razmišljanja:

  1. Obratite pozornost! – Ovo je vjerojatno i najteže primjenjiv savjet. Nije lako zaustaviti misli kad one jednom navale, ali upravo posvješćivanje samog problema i jest prvi korak ka njegovom rješavanju. Dakle, potrebno je primijetiti kada počnemo previše razmišljati, tj. kada previše brinemo o situaciji na koju ne možemo utjecati te potom sami sebi priznati da naše misli nisu produktivne. Tek tada ćemo biti u stanju iste i zaustaviti.
  2. Pobijedite svoje misli! – Ovdje se prvenstveno radi o negativnim mislima koje nam zaokupljaju um. Stoga, prije nego npr. zaključimo kako nećemo položiti ispit jer nismo uspjeli zapamtiti jednu definiciju, potrebno je priznati sebi kako pretjerujemo te naučiti kontrolirati negativne misli prije nego izludimo sebe i one oko sebe.
  3. Koncentrirajte se na pozitivno rješavanje problema! – Razmišljanje o problemima neće dovesti do njihovog rješenja. Stoga je potrebno svoju pažnju usmjeriti na pozitivna rješenja tako što ćemo si postaviti pitanje: ”Što konkretno mogu napraviti?”, a ne: ”Zašto se to meni dogodilo?”.
  4. Nađite vremena za razmišljanje! – Ovaj savjet djeluje kao da potiče na dodatno razmišljanje, a mi se istog želimo osloboditi. No, ključ je u tome da tijekom dana rezerviramo 10 do 20 minuta za kukanje, razmišljanje, preuveličavanje, dramatiziranje, ali kada to vrijeme istekne onda se prebaciti na nešto pozitivno i produktivno. Dakle, ono što smo do sada radili većinu vremena, sada treba ograničiti na točno određeno vrijeme.
  5. Vježbajte živjeti u sadašnjosti! – Već smo ranije spomenuli kako nas overthinking sprječava da živimo u sadašnjosti. Zato sebi trebamo posvijestiti da ono što je bilo jučer ne možemo promijeniti te da ne možemo znati što će biti sutra tako da se ne isplati plakati za prošlošću niti se nervirati zbog budućnosti. Potrebno je živjeti i djelovati sada. Stoga se moramo vježbati biti prisutni u sadašnjem trenutku.
  6. Promijenite program! – Ne možemo prestati pretjerano razmišljati ako sami sebi govorimo da moramo prestati toliko razmišljati. To samo može proizvesti da još više razmišljamo. Zato se trebamo zaokupiti nečim korisnim, npr. čitanjem, sportom, druženjem s prijateljima i sl. U tom smisli Albert Einstein reče: ”Ne možemo riješiti probleme koristeći se istim načinom razmišljanja koji smo upotrijebili stvarajući ih”.

Umjesto zaključka

Razmišljati o prošlosti i budućnosti je neizbježno pa i korisno ako nas dovodi do rješenja problema ili do ispravne odluke. Ali razmišljati, a ne djelovati ne samo da je nekorisno, nego može biti i vrlo štetno kako za naše zdravlje tako i za našu budućnost. Ili kako to lijepo primijeti velški glumac Anthony Hopkins: ”Umiremo od prevelikog razmišljanja. Ubijamo se polagano razmišljajući o svemu. Razmišljaj. Razmišljaj. Razmišljaj. Ionako nikad ne možeš vjerovati čovjekovom umu. To je zamka smrti”.

U Mostaru, 20. 2. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Izvor (foto): 123rf.com

O (ne)brizi

Briga o stvarima

Ima stvari koje su vrijedne i njihova vrijednost s vremenom raste i one postaju dio određene baštine, kulture, turističke ponude. Mostovi, kipovi, zgrade, katedrale, su stvari koje se čuvaju, održavaju, pokazuju i po njima se prepoznaje cijela jedna kultura, nacija, grad, mjesto. Takve stvari se ne procjenjuju u smislu vrijednosti bilo da se hoće prodati ili kupiti, u tom smislu za njih kažemo da im vrijednost neprocjenjiva, jer su od opće važnosti za sve nas.

Ima stvari koje su nam privatno vrijedne i osobno su za nas neprocjenjive. Dok recimo nekome neka crno-bijela fotografija ne znači ništa, nama ona znači sve, jer je ona ostala kao jedini podsjetnik na nama drage ljude i kako su oni izgledali. Čuvamo takve sitnice kao velike vrijednosti naših osobnih povijesti, radosti, sjećanja i zajedničkih trenutaka.

Ima stvari koje su vrijedne prema njihovoj materijalnoj cijeni, i te stvari najčešće mijenjamo, bacamo stare, uzimamo nove, mijenjamo novo za staro. Nije stvar u mijenjaju stvari, neke od njih se moraju mijenjati zbog sigurnosti, potrebe, isteka roka trajanja i drugih razloga. Stvar je prije svega u načinu našeg razumijevanja i brige s jedne strane upravo o stvarima koje često mijenjamo i brige o samima sebi.

Pucanje ekrana na mobitelu izaziva kod čovjeka napade panike ne samo zato što je riječ o skupom uređaju koji smo skupo platili, nego također jer briga o takvoj stvari postaje glavna životna briga. Prolijevanje kave, soka, vode bilo kakve tekućine po laptopu nije samo stvar skupoće i cijene uređaja, nego grozničave brige o laptopu. Nenamjerno grebanje automobila ključem izaziva fizičke sukobe, nabrajanje cijelog rodoslovnog stabla, prljanje blatom i kišom stvara nervozu i proklinjanje kako neba tako i službi za održavanje cesta.

I tako, bezbroj stvari čija vrijednost slabi sa svakim danom njihova trajanja do te mjere da nešto što smo platili s dvije mjesečne plaće nakon pola godine ili čak manje vrijedi manje od jedne prosječne mirovine, uglavnom određuju našu brigu i našu zabrinutost do te mjere da je briga i čuvanje stvari u nekim trenutcima zamijenila sve druge brige i zabrinutosti.

Briga o sebi

Ako pokušamo ostaviti po strani objektivne nemogućnosti brige o samima sebi u zemlji kao što je naša gdje je sustav brige o čovjeku kroz medicinsku pomoć prilično loš i ostavljen pojedincu da se sam snalazi ili umre na ulici od prehlade ako nema novaca za lijekove, treba postaviti pitanje zašto neki simptomi i promjene koje osjetimo u svom i na svom tijelu nisu više toliko važni i ne želimo se njima pozabaviti.

Zašto oštećenje mobitela izaziva ponekad veću brigu i zabrinutost nego recimo bolovi u leđima, glavi, nogama, trbuhu? Je li tome razlog samo strah da ako odemo liječniku, sigurno će pronaći u nama neku bolest i propisati lijekove za koje nemamo novaca unatoč napisanom receptu, jer ih svejedno moramo platiti?

Ili je tome razlog i to što je briga o stvarima čija vrijednost pada svaki dan važnija recimo od brige o vlastitom tjelesnom i psihičkom zdravlju? Zašto je odjednom postalo važno imati masku za mobitel, zaštitnu naljepnicu preko ekrana, zaštitu na automobilu, torbu za laptop, a nije važno toplo se obući zimi zbog zdravlja, brinuti se o higijeni ruku i tijela zbog zdravlja, redovito posjećivati liječnika i provjeravati krvnu sliku zbog zdravlja?

Naša je moralna obveza brinuti se o sebi o vlastitom zdravlju, općenito brinuti se o sebi kao i o drugima. Zašto ne shvaćamo ozbiljno simptome koje nam tijelo i duša povremeno daju i upozoravaju nas da nešto nije u redu, a pravimo dramu kad nam mobitel slučajno ispadne na asfalt iako je zaštićen sa svih strana poput „ličkog medvjeda“? Zašto naš više plaši gubitak kontakata i slika na mobitelu, a ne plaše nas redoviti i česti bolovi u našem tijelu i duši? Što se to dogodilo s nama općenito kao ljudskim bićima, pa nam je briga o stvarima postala važnija od brige o sebi?

Možda je tome razlog što smo i sebi počeli određivati vrijednost i cijenu prema stvarima koje posjedujemo. Posjedovati stari model bilo čega, od gadgeta do odjeće, znači biti out kako se to voli reći, a posjedovati sve najnovije znači biti in.

Zašto ljude koje susrećemo gledamo kroz njihove cipele, satove i druge stvari, a ne obraćamo pažnju na njih kad govore da su umorni, imaju problema sa spavanjem, imaju problema s probavom, već nekoliko dana ih glava žestoko boli, noga im je nateknuta, imaju neobičnu boju kože oko očiju. Ionako će svi ti satovi, mobiteli, cipele i odjela već za par mjeseci biti out, a neki od simptoma će možda dugo vremena ostati in, možda neki od simptoma upozoravaju da uskoro više neće biti važno ni što je in ni što je out, nego će se raditi o samom životu.

Ali svoje simptome ponekad ne shvaćamo ozbiljno i ne zabrinjava nas nateknuta noga, bol u glavi, bol u prsima, nemogućnost normalnog spavanja, gubitak apetita koji traju danima, tjednima možda i mjesecima, više nas brine što nam je ekran pukao ili što nam je automobil slučajno zagreban malo sa strane.

Sigurno da ova slika nije crno-bijela niti se može reći kako se ne brinemo o sebi, a brinemo samo o stvarima koje posjedujemo, no brinemo li se zaista o sebi onoliko koliko o stvarima koje gube vrijednost sa svakim novim danom?

Gubitak zdravlja je sličan gubitku vrijednosti mobitela uz jednu malu, ali prevažnu razliku. Kao i mobitel tako se i zdravlje sa svakim novim danom i upotrebom pomalo troši. Dok mobitel gubi vrijednost i od in postaje out, zdravlje ga ne gubi, ono je uvijek vrijedno, uvijek je in, a gubitak zdravlja ne možemo nadoknaditi novim modelom samih sebe, kao što razbijeni ekran možemo zamijeniti novim uređajem ako to želimo.

O vrijednosti i važnosti brige o samima sebi znaju najbolje oni koji su se samo brinuli o ekranima mobitela i sitnim oštećenjima automobila, a gotovo nikad nisu obraćali pažnju na simptome bolesti koja ih je pokosila, ali su se kroz  dugotrajnu borbu s njom izborili. Oni razumiju još ponajbolje što znači brinuti se o sebi, i više se o stvarima gotovo i ne brinu, možda o nekim osnovnim stvarima koje im trebaju za život. Nije im do novog modela bilo čega, nego do brige o sebi koju su toliko dugo zanemarivali.

Sljedeći put kad vam pukne ekran mobitela ili primijetite malu ogrebotinu na suvozačevim vratima, bez puno brige i zabrinutosti makar bio najnoviji model i makar bio skup. Međutim, ako osjetite neke simptome koji dugo traju i ako možete otiđite posjetite liječnika, a ako putem sretnete nekoga tko vam se naruga i kaže vam da ste hipohondar i samo se brinete o sebi i svome zdravlju, recite mu neka skine pogled s ekrana mobitela kojega non-stop drži u rukama, i/li odmakne malo pogled od svog limenog ljubimca. Možda shvati da se odavno prestao brinuti o sebi i da je od ekrana i automobila daleko važnije njegovo duševno i tjelesno zdravlje koje već godinama zanemaruje i čije simptome već mjesecima ne želi otići provjeriti.

Umjesto zaključka

Nije dobro ako brigu o sebi potpuno zamijenimo i nadomjestimo brigom o stvarima, jer stvari su varljive, sad su in već sutra su out, zdravlje nije varljivo i uvijek je in, a gubitak zdravlja je teški i nepopravljivi out, koji može prerasti u daleko ozbiljniji, pa i vječni out ako čovjek ne obraća pažnju i ne brine se o sebi, a trebao bi, jer briga o zdravlju nije kao fakultativni predmet u školi hoćeš ili nećeš, nego čovjekova moralna obveza i prema sebi i prema drugima i Onome koji ga je stvorio i taj život i zdravlje mu darovao.

 

U Sarajevu, 30. 6. 2017.

O. J.

Exit mobile version